Povežite se sa nama

OKO NAS

LJUDI I ULICE: KO JE ĐE U PODGORICI: Češće mijenjamo adresu nego vlast

Objavljeno prije

na

Dok je vladajuća partija promijenila samo ime (SK postao DPS) strogi centar glavnog grada zvao se Trg Ujedinjenja, Trg Ivana Milutinovića, Trg Republike, do današnjeg Trga nezavisnosti. Pa čik da neko tvrdi da  mu je i to konačno ime

 

U Podgorici je za Dan oslobođenja otkriven spomenik Josipu Brozu Titu. Gradonačelnik Ivan Vuković je izjavio da je ,,antifašizam u Crnoj Gori živ i država nema nameru da skrene sa tog puta”.

Da je bilo skretanja i to desnih znamo, ali eto pohvalno je što se i na državnom nivou opet vraćamo na tekovine antifašizma. Tito u Podgorici ima i bulevar između Željezničke stanice i Starog Aerodroma. Spomenikom se nekadašnji doživotni predsjednik SFRJ ponovo vratio u srce grada, koji je 47 godina nosio njegovo ime.

Njegovi saborci i ideološki preci uglavnom su tokom ’90-ih proćerani iz centra grada. Ostale su rijetke ulice kao što je Svetozara Markovića, 13. jula, V proleterske, Jovana Tomaševića, Oktobarske revolucije, Bratstva i jedinstva… Ostale koje su podsjećale na antifašizam i NOB premještene su na periferiju. Tako se na Koniku ređaju ulice: Braće Ribar, Ivana Gorana Kovačića, 1. maja, Georgi Dimitrova, Španskih boraca, Bora i Ramiza, Žikice Jovanovića Španca, II sandžačke  brigade, VIII crnogorske udarne brigade, II proleterske dalmatinske brigade, X hercegovačke brigade, Igmanska, Kadinjača, Proleterska, Husinjskih rudara, Koste Racina, Žrtava fašizma… Na njih se nastavljaju još neimenovane Vrela 4, Vrela 6…

Tokom devedesetih od strane ove iste vlasti antifašizam je zamijenjen nacionalizmom pa je na primjer Trg Edvarda Kardelja preimenovan u Vijenac kosovskih junaka. Tada je i ulica ispred Skupštine i Predsjedništva preimenovana u Nemanjinu obalu. Posljednjih godina otišlo se u drugu krajnost pa je Liberalna partija predlagala da se imena ulica Karađorđeve, Cara Lazara, Miloša Obilića i Kosovskih junaka brišu. Tada se to nije desilo ali sada Radoš Zečević, šef kluba odbornika Nove i član Savjeta za davanje naziva ulica, trgova i naselja tvrdi da gradonačelnik Podgorice  Vuković vodi antisrpsku kampanju time što najavljuje da će preimenovati Karađorđevu ulicu i preispitati tekst na postamentu biste Božidara Vukovića Podgoričanina gdje piše da je on bio Srbin.

Mladim DPS-ovcima se ne sviđa što se nova zgrada Vlade nalazi baš u Karađorđevoj ulici, iako je ovo jedna od rijetkih ulica koja tokom burne istorije nije mjenjala ime koje je dato između dva rata. Navodno, ideja je da se ova ulica preimenuje u Knjaza Danila, čiji naziv sada nosi ulica na samom kraju Tološa.

Ne zna se koliko će Zečeviću, u odbrani Krađorđeve ulice od DPS junoša, pomoći ili odmoći u novembru izabrani potpredsjednik Savjeta za davanje naziva ulica, trgova i naselja novinar Darko Šuković.  No kako god bilo imenovanje ulica i njihovo preimenovanje ne ide baš tako lako ni brzo. Savjet je, zbog nefunkcionisanja mjesnih zajednica, u blokadi evo već nekoliko godina, budući da Skupština grada bez njihove saglasnosti ne može da usvoji prijedloge. Pa oko 70 ulica čeka na ime.

Tako imamo još dosta ulica sa ,,radnim” nazivima – Dalmatinska 1, 2, 3… ili Nova 1, 2, 3…, iako je Savjet usvojio nazive Cvetka Lainovića, Milovana Đilasa, Stevana Matovića, Bora Begovića, Kraljice Milene, Veljka Mandića, Boška Pušonjića…

Savjet se posljednjih godina trudio da ublaži prevagu imenovanja ulica po ratnicima i junacima, te da usvoji što više predloga za istaknute pregaoce i u drugim djelatnostima. Međutim problem je što strukovna udruženja, pojedinci i ostali rijetko predlažu umjetnike i naučnike.

Prije par godina zabilježeno je da su mještani Vranića tražili da se Ulica Miloša Vuškovića preimenuje u ulicu poginulih ratnika iz Lješkopolja na Kalinoviku 1914. godine. Savjet je odbio ovaj predlog, uz obrazloženje da je Vušković pored Petra Lubarde i Mila Milunovića jedan od najuticajnih slikara, osnovao list Ošišani jež, a bio je jedan od osnivača Likovne akademije u Herceg Novom. Bilo je slučajeva kada mještani nijesu dali da se table sa nazivom postave – građani preko čijeg imanja prolazi ulica tražili su da se ona imenuje po njihovom pretku piscu Janku Vučiniću. Komisija je ulici dala naziv slikara Nika Đurovića, pa kada su stigle table, stanovnici su potjerali službenike.

Iako preovladavaju junaci, neke ulice nose nazive i po književnicima: Njegoš, Andrić, Lalić, Selimović, Miodrag Bulatović, Radičević, Jakšić, Leso Ivanović, Ratković, Zogović, Domanović, Ćopić, Zmaj, Puškin, Čehov, Jesenjin, Zola, Ujević, Cankar, Prešern. Ima i naučnika Tesla, Kopernik, Erdeljanović, Bošković, Pavle Mijović…

Građani su prije par godina pokrenuli i uspjeli da preko društvenih mreža izdejstvuju da se jedna ulica nazove po najznačajnijem crnogorskom piscu za djecu Draganu Raduloviću, čije ime nosi skromna ulica iza nekadašnje zgrade Pobjede.

Patrijarhalno ustrojstvo sasvim je primjetno i na ulicama. Malobrojne su one koje su imenovane po znamenitim ženskim ličnostima i uglavnom su na periferiji: Jelene Savojske, princeze Ksenije, Desanke Maksimović, Isidore Sekulić, Seleme Maljević, revolucionarki Jelene Ćetković, Božane Vučinić i Vukice Mitrović… Prva arhitektica u Crnoj Gori Svetlana Kana Radević dobila je ulicu na obali Morače ispred Hotela Podgorica, koji je projektovala a koji je preuređen po želji domaćeg investitora.

Posljednjih godina ustalio se običaj da kako koji inostrani investitor dođe u Crnu Goru, tako glavni grad na poklon iz te zemlje dobije spomenik ili podgorička vlast prigodno imenuje ulicu. U čast investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Azerbejdžana, Podgorica je dobila Ulicu šeika Zaid Bil Sultana Al Nahijana i Ulicu Baku. Prvobitni predlog je bio da se ulica šeika Zaida nazove ulica Ujedinjenih Arapskih Emirata, međutim odbijen je jer još se nije navršilo 50 godina od osnivanja te države. Po pravilima Savjeta ako treba dati imena istaknutih ličnosti od čije smrti nije proteklo 20 godina ili značajnog događaja od kojeg nije proteklo 50 godina za te nazive ulica potrebno je pribaviti saglasnost Vlade Crne Gore.

Za sada samo dvojica bivših gradonačelnika imaju ulicu u Podgorici – vojvoda Ilija Plamenac i Marko Miljanov. Od bivših predsjednika države ulicu i most ima Blažo Jovanović, a najavljeno je da će ulice dobiti i Filip Bajković i Veselin Đuranović.

Imena ulica svjedoče o duhu vremena. Glavni gradski trg do sada je promijenio četiri imena od Trga Ujedinjenja, preko Ivana Milutinovića, da bi 2004. godine dobio ime Trg Republike i posljednja izmjena iz 2016. godine u Trg nezavisnosti.

Glavni gradski Bulevar Svetog Petra Cetinjskog taj naziv je dobio početkom  2004. godine. Do tada je po Petru Prvom bila imenovana uska ulica u naselju Zagorič. Bulevar koji je sagrađen nakon Drugog svjetskog rata prvo je nosio ime Ulica Milovana Đilasa. Kada je Đilas 1954. smijenjen sa državnih i partijskih funkcija, preimenovan je u Bulevar revolucije, a potom Ulicu Marksa i Engelsa. Krajem ’60-ih dobio je ime Lenjinov bulevar i to ime nosio više od tri decenije. Sve dok početkom ’90-ih dio bulevara na lijevoj obali Morače nije nazvan Nemanjina obala, a prekomorački dio Bulevar Blaža Jovanovića.

Pored ovog na Zlatici počinje Bulevar Vilija Branta, nastavlja se u Maslinama Bulevar Peka Dapčevića, a na Starom aerodromu Bulevar Josipa Broza Tita, od kružnog toka jedan krak se zove Bulevar Šarla de Gola, pa Bulevar Georgija Žukova. Podgorica danas ima i bulevar Mihaila Lalića, Veljka Vlahovića, Džordža Vašingtona, Srđana Aleksića, Crnogorskih serdara…

Usljed čestih izmjena, stanovnici glavnog grada se uglavnom ne oslanjaju na imena ulica. Kod Dva sanduka, Lepe Kate, Vampirice, Pet udovica ili Dva pendreka, u Gradić Pejton ili Baston… Neka do tih toponima iako ih više nema i dalje služe kao orjentir kod Beka, Kina Kulture, kasarne Morača, Mljekare…

 

Titogradske

 

U Glavnom gradu često ističu da je Podgorica jedini glavni grad bivše Jugoslavije koji je zadržao ulice nazvane po glavnim gradovima svih ostalih bivših jugoslovenskih republika.

Zagrebačka ulica nalazi se na Koniku, pored Katoličke crkve, iz nje se račva Prištinska. Beogradska je jedna od najljepših ulica ispod Gorice, sa  impozantnim drvoredom. Ispred KCCG do Parka Petrovića je Ljubljanska ulica. Sarajevska se ,,uliva” u Skopsku u Maslinama, a u komšiluku im je  Novosadska.

Ostale eks-ju prestonice uglavnom su poslije raspada zajedničke države mijenjale imena ulica nekadašnjih bratskih republika. U Zagrebu ne postoji Beogradska, a u Beogradu je Zagrebačka preimenovana u Ulicu Koče Popovića. Sarajevo ima Zagrebačku i Ljubljansku, a u Ljubljani svoju ulicu od svih glavnih gradova bivših jugoslovenskih republika zadražalo je samo Skoplje. Skoplje ima Beogradsku i Ljubljansku.

Podgorička ulica postoji na Vračaru u Beogradu. Osim nje Google maps prikazuje još jednu u Donjem Štoju u Ulcinju. Naziv titogradska još uvijek nose ulice u Kraljevu, Subotici, Zaječaru, Vranju, Đevđeliji (Makedonija)  Košicama (Slovačka)…

Podgoričko naselje sa najviše ulica koje su dobile naziv po gradovima su Tološi. Tu su Bjelopoljska, Tivatska, Kninska, Trebinjska, Budvanska, Barska, Kotorska, čak i Ivangradska.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo