Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

USPJEŠNO TURISTIČKO LJETO NA SJEVERU: Stranim gostima sve privlačnije planine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Očekivanja s početka ljetnje turističke sezone su se obistinila. Na sjeveru su zadovoljni brojem ostavrenih noćenja.   Inostrani gosti činili su većinu  u Kolašinu i na Žabljaku. Porastao je i broj turista, koji su za odmor odabrali  katune i seoska domaćinstva

 

Nema razloga za nezadovoljstvo- jedinstvena je ocjena protekle turističke sezone na sjeveru države. U  turističkim organizacijama kažu da je  ukoliko nije bila bolja, miinula sezona je, prema broju ostavrenih noćenja,  bar na nivou prošlogodišnje .         Takve tvrdnje, u kolašinskoj Turističkoj organizaciji (TO) , nažalost i dalje ne mogu potkrijepiti konkretnim podacima o broju gostiju.  Razlog je višegodišnja neažurnost u  naplati boravišne takse, pa tako je broj noćenja ostavrenih tokom ljeta, poznat samo za nekoliko većih hotela. No i pored skromnih prihoda, tvrde, uspjeli su da učine mnogo kad je riječ o promociji Kolašina, pa se to odrazilo i na uspješnost sezone.

„ Prema podacima iz hotela „Šeraton“ i „Bjanka“  ovo turističko ljeto bilo je znatno bilje od prošlog. Gosti tih objekata su, uglavnom, strani turisti. Kolašin je prije nekoliko mjeseci dobio još jedan hotel visoke kategorije, tako da smo, računjajući i veliki broj manjih objekata, imali šta da ponudimo turistima različite platežne moći.“- kaže za Monitor direktor TO Aleksandar Vlahović.

Nije falilo, tvrdi, ni manifestacija koje su obogatile vanpansionsku ponudu.  Tokom mula i avgusta na kolašinskim ulicama i u sali Centra za kulturu, podsjeća direktor TO,  bilo je sadržaja koji su, takođe, mogli da zadovolje različite ukuse.  Joga fest, Korifej tatar, veliki broj izložbi, promocija knjiga, Etno kamp, Pazrni dan…., samo su neki od sadržaja namijenjenih turistima.

Kolašin je ove godine, objašnjavaju u TO, imao i „adut više“. Novi Ski centar na Bjelasici otvorio je vrata turistima i tokom ljetnje sezone,,a posjeta je, tvrde, zadovoljavajuća.

Vlahović nije komentarisao hendikep s kojim je Kolašin ušao u ljetnju turističku sezonu. Naime, tokom proljeća organizatori Tango kampa su otkazali tu manifestaciju, koja je godinama  punila smještajne kapacitete tokom avgusta. Nema ni zvaničnih podataka , koliko je nedolazak tangerosa iz cijelog svijeta , štetio bilansu ovog turističkog ljeta.

Prema zvaničnim podacima,  na  Žabljaku je u toko većeg dijela  ljetnje sezone popunjenost smještajnih kapaciteta bila preko 80 odsto.I u tom gradu većinu turista činili su stranci, kojih je bilo i više od dvije trećine od ukupnog broja gostiju. Najviše  iz  Francuske, Njemačke, Češke, Poljske i Slovenije, a porastao je broj gostiju iz KINE.

Posjetioci Žabljaka i ovog ljeta najviše su se zadržavali na prostoru NP Durmitor, ali je bilo velikog interesovanja i za  rafting rijekom Tarom, planinarenje, kao i posjetu Crnom jezeru.

“Imali smo i novoteta ovog ljeta, kako što je  električni autobus Opštine  koji je prošle godine dobijen kao donacija, a sada svakodnevno više puta saobraća od centra grada do Savinog kuka. Za grupe JE organizovana panoramska vožnja do Ribljeg i Vražjeg jezera, kao i posjeta kulturno-istorijskom nasljeđu ili stećcima, koji su ušli na UNESCO-vu listu zaštite.“- kažu u Žabljačkoj TO.

Za razliku od kolega u Kolašinu, na Žabljaku su uveli red i u naplatu boravišne takse. Kampanja, koju su  prošle godine, započeli resorno ministarstvo,   lokalnu samoupravu, Poresku upravu, TO, tvrde, na žabljaku je dala rezultate.  Zbog toga je naplata boravišne takse i prijava i odjava turista za  oko 50 odsto bila  bolja u ljetnjem periodu.

I u Kolašinu i na Žabljaku kažu da je predsezpna bila značajno lošija od prošlogodišnje, pa su tokom druge polovine maja i početkom juna zabilježili osjetan pad broja noćenja  u odnosu na lani. U obje TO nadaju se, međutim, produžetku sezone. Prema najavama, gostiju neće faliti ni tokom septembra i oktobra.

“Već imamo dobar buking za septembar i prvu polovinu oktobra i iskreno očekujemo da će se taj početni gubitak nadoknaditi u periodu, koji je pred nama.”,- kažu na Žabljaku.

Prema broju rezervacija u dva najveća hotela, slično će biti i u Kolašinu. Kako je rekao Vlahović, za  kraj ljeta i početak jeseni, najavljen je veliki broj seminara, ali i grupne posjete, uglavnom, stranih gostiju.

„Međutim, posjetu privatnom smještaju može da pokvari loše vrijeme i to bi bila velika šteta. Slično se desilo i tokom proljeća. Posjeta velikim hotelima je bila standardna, dok su najviše štete od lošeg vremana imali vlasnici malih pansiona“. – objašnjava on.

Dobra vijest za sjever je što je ove godine je osjetan porast broj gostiju i u seoskim domaćinstvima  koja se bave turizmom. Prema zvaničnim podacima, Većina od oko 100 domaćinstava u Crnoj Gori, koji na taj način dopunjavaju kućni budžet,  sa sjevera su. U Regionalnoj razvojnoj  agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije (RDA), koja raznim projektima podspješuje tu vrstu turizma smatrjaju da će , naročito, strani gosti sve česće dolaziti na sela i katune da odmaraju.

RDA je,  prije pet godina, kaže direktorica Jelena Krivčević, vjerujući u potencijale ruralnog sjevera, kao atraktivne turističke destinacije počela da osnažuje pojedine poljoprivrednike  da na svojim domaćinstvima ugoste, turiste.

„Tada je ta ideja djelovala prilično neralno. Ljudi na našim selima nijesu vjerovali da imaju nešto vrijedno da ponude i da će prvući , ali i da će umjeti da udovolje zahtjevima turista. Ispostailo se da je drugačije, pa sada, iako se cijela priča razvijala korak po korak, imamo i zadovoljne domaćine i zadovljne goste. „- kaže ona.

Izmjenama u zakonu, od skoro se za taj vid turiza mogu registrovati i domaćinstva na katunu. Direktorica RDA, smatra da je to donijelo mnogo pogodnosti, a strani turisti su, tvrdi ona, s oduševljeme prihvatii odore na jestima „gdje je vrijeme stalo“ i gdje često nedostaje mnogo onog na šta su u civlizaciji navikli.

                                                                                       Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TREĆINA ZAPOSLENIH U KOLAŠINSKOJ OPŠTINI ANAGAŽOVANA UGOVORIMA: Partijska zapošljavanja pod šifrom „tajno“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz obrazloženje da im je neophodan ekspertski kadar, vladajuća kolašinska koalicija zapošljava sugrađane, a od javnosti kriju podatke o njihovim kvalifikacijama, zaradama i poslu koji obavljaju

 

Skoro trećina onih koji trenutno obavljaju poslove u kolašinskoj  lokalnoj upravi su, prema nedavnom priznanju predsjednika Opština Milosava Bulatovića, angažovani prema nekoj vrsti ugovora.  Ni pola godine, od kako su mu novinari i opozicioni odbornici postavili pitanja o razlozima značajnog  povećanja broja zaposlenih u opštinskoj administraciji, on nije precizirao o kakvim je ugovorima riječ. On  smatra da štiti lične podatke svojim službenika, odbijajući da javnosti odgovori koju školsku spremu imaju, koje poslove obavljaju i koliko su za to plaćeni oni koje je ugovorima angažovao.

Bulatović tvrdi i da  lokalnoj administraciji od kako je on na funkciji predsjednika Opštine nema ni volonetara. Prije nekoliko mjeseci je tvrdio da su nekolicina službenika u njegovom kabinetu volonteri. Kad je prestao taj njihov status i kada su počeli da naplaćuju svoj rad nije odgvorio.

Prema zvaničnim podacima iz Opštine, osim šest funkcionera, sedam sekretara, odnosno,  načelnika i komandira službi i 56 zaposlenih na neodređeno vrijeme radi i 23 osobe po ugovorima.    Za njihovo angažovanje nije bilo saglasnosti Ministarstva finansija.

U kolašinskoj opoziciji smatraju da je broj angažovanih ugovorima znatno veći.  Za odbornički kluba Demokrata skrivanje podataka o  svima koji rade u Opštini predstavlja   grubu obmanu  javnosti i pokušaj da se prikriju sve nezakonitosti u radu lokalne samouprave.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POTPREDSJEDNIK BERANSKE OPŠTINE MARKO LALEVIĆ OPTUŽUJE MINISTARSTVO PROSVJETE ZA DISKRIMINACIJU: Osveta za izborne poraze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lalević je zatražio od ministra prosvjete Damira Šehovića da podnese ostavku, ako nije u stanju da djeci na sjeveru obezbijedi prevoz do škole. On je kao drastičan i nehuman primjer naveo slučaj đaka prvakava i osnovaca koji pohađaju osnovne škole u beranskim mjesnim centrima Lubnice i Štitari

 

Polemika između i potpredsjednika opštine Berane i  Pokreta za promjene (PzP) Marka Lalevića sa Ministarstvom prosvjete počela je oko organizovanja đačkog prevoza na sjeveru Crne Gore, a završila se optužbom da ovo ministarstvo diskriminiše jedinu opozicionu sjevernu opštinu.

Lalević je zatražio od ministra prosvjete Damira Šehovića da podnese ostavku, ako nije u stanju da djeci na sjeveru obezbijedi prevoz do škole. Kao drastično  nehuman primjer naveo je slučaj đaka koji pohađaju osnovne škole u mjesnim centrima Lubnice i Štitari.

“Oni od početka školske godine moraju pješice ili kolima svojih roditelja da idu na prve časove, jer su privatni prevoznici koji su do prije mjesec redovno prevozili putnike na  relaciji Štitare-Bubanje  zbog ekonomske neisplativosti obavijestili Savjet MZ Bubanje i Štitare o finansijskom neisplativosti i prestanku prevoza na tim relacija, odnosno gubicima koje imaju zbog smanjenog broja putnika” – kaže Lalević.

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo