Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Izdvojeno

NOVA VERZIJA EU I ZABORAVLJENI BALKAN: Umjesto članstva partnerstvo i ,,poseban pridruženi status”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jeku haotičnog pokušaja Britanaca da izađu iz EU i predvečerja izbora za EP, još više je zamagljena evropska perspektiva za šest balkanskih država

 

Dani i sedmice koji prethode izborima za novi saziv Evropskog Parlamenta čini se da postaju sudbonosni za EU. Britanci su kazali da žele da odu, ali ne znaju kako, diplomatski odnosi Francuske i Italije su na najnižem nivou u posljednjih 75 godina, popušta i osovina Berlin-Pariz, Italijani srljaju udesno, o Mađarima i drugima da se i ne govori. Evropa je u grču, u strahu od migranata i populista, pa nema vremena za Zapadni Balkan. Pristupna perspektiva ovog regiona nije više ni u retoričkoj ravni prioritet u prijestonicama država-članica EU.

Nikoga nije iznenadila izjava francuske ministarke za evropske poslove Natali Loazo koja je kazala da ,,sve dok se ne riješe unutrašnje krize u EU, kao i posljedice izlaska iz članstva Velike Britanije, strukture Unije neće biti u stanju da prime nekog novog člana”.

Jer, to je samo ponavljanje stava predsjednika te države Emanuela Makrona koji je nešto ranije rekao da je ,,moguće da Crnoj Gori ili Srbiji, ako za sedam-osam, možda i desetak godina ispune sve uslove, a dotada Unija ne sredi svoje redove, bude ponuđen poseban pridruženi status u EU”, ali ne i puno članstvo. Koje je bilo navedeno u februaru prošle godine u Strategiji proširenja, odnosno najavljivanjem 2025. kao mogućeg datuma za pristupanje regiona EU.

 

ČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. MARTA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJSKI STARI GRAD: Citadela u funkciji kulture turizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Citadela dominira ulcinjskim Starim gradom. To je neistražen prostor koji bi napokon mogao biti iskorišćen za razne kulturne i turističke svrhe

 

,,Stavljanje Citadele ili Gornjeg grada u funkciju kulturne politike i naše turističke ponude je obaveza ulcinjske lokalne samouprave i državnih institucija”, izjavio je za Monitor direktor Turističke organizacije u Ulcinju Fatmir Đeka.

On je rekao da je neshvatljivo da tako važan kulturno-istorijski i objekat i prostor nije do sada bio iskorišćen, što je posebno bila želja umjetnika.

Iz Američko-albanske kulturne fondacije, koja organizuje festival klasične muzike Belcanto Dolcinio, su prošle godine saopštili da su spremni da finansijski podrže napore da Citadela postane atraktivna ljetnja pozornica, gdje bi se održavao najveći broj kulturnih programa tokom sezone. Takav je stav i lokalnih vlasti, dok su iz Ministarstva kulture poručili da je ,,ekonomska valorizacija koja se bazira na kulturnoj baštini jedan od prioriteta tog resora u crnogorskoj Vladi i jedan od osnova kulturne politike“.

Preduslovi za tu ideju počeli su da se realizuju prošlog mjeseca. Naime, u februaru su stručni timovi Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore krenuli u poslove sanacije i sprovođenja konzervatorskih mjera na tom kulturnom dobru, kao i u srednjovjekovnom gradu Svaču (Šasu).

„Od 5. februara počelo je raščišćavanje terena, uklanjanje divlje vegetacije, kubiciranje obrušenih (dislociranih) kamenih blokova i njihovo sortiranje po zonama. Slijedi sprovođenje konzervatorskih istraživanja, radi utvrđivanja autentičnosti kulturnog dobra, starosti, odnosno hronološke pripadnosti, upotrijebljenih materijala i vezivnih sredstava, primijenjenih tehnologija i tehnika građenja, stepena oštećenosti i razloga nastalih oštećenja“, kaže istoričarka umjetnosti Suzana Dušaj, koja je u stručnom timu zadužena za prikupljanje dokumentacije.

Prema njezinim riječima, nakon toga slijedi sprovođenje konzervatovskih mjera, kako bi se obezbijedio adekvatan tretman, savremeno upravljanje i stavljanje u funkciju turizma i kulturnih aktivnosti.

Konstatujući da ulcinjska Citadela predstavlja jedan od najbogatijih spomenika kulturne baštine u ovoj državi, autori iz Francuske su prije nekoliko godina izradili Studiju o Starom gradu i predložili da se pri lokalnoj upravi formira kancelarija za arhitekturu, koja bi se isključivo bavila tim kulturno-istorijskim spomenikom 1. kategorije, koji je osnovan u 5. vijeku prije nove ere.

Predsjednik Društva prijatelja Starog grada Kalaja Ismet Karamanaga smatra da bi stavljanjem Citadele u punu funkciju Ulcinj dobio najkvalitetniji objekat za održavanje kulturnih manifestacija.

,,Ali, nama trebaju takvi objekti u funkciji turizma. Kome bi smo mi bili atraktivni, osim arheolozima, da nema turista? Turizam nosi neke izazove, ali je, prije svega, šansa za opstojnost svih nas koji živimo unutar zidina. A ovu istorijsku jezgru koja je temelj našeg identiteta i naše povijesti, sačuvali su upravo Starograđani”, kaže on za Monitor.

Karamanaga navodi da se žitelji Starog grada godinama suočavaju sa mnogo problema. Najveći su njegova dostupnost, loša i dotrajala infrastruktura i nelegalna gradnja, odnosno zauzimanje javnih površina.

Sve se ovo dešava u periodu kada je Stari grad pod posebnom pažnjom eksperata UNESKO-a. Naime, crnogorska Vlada je prošle godine uputila materijale koji se odnose na upis ulcinjskog Starog grada na Tentativnu listu te renomirane organizacije za zaštitu kulturne i prirodne baštine.

Procedura nalaže da kulturna dobra moraju biti makar godinu dana na toj listi, nakon čega se može početi sa procedurom izrade nominacionih dosijea.

,,Ove teme za nas nijesu političke, već prije svega životne, a zbog naše povezanosti sa istorijskom baštinom i emotivne”, dodaje Karamanaga napominjući da je potreban plan upravljanja Starim gradom i odgovor na pitanja kakav grad želimo imati 2030. ili 2050. godine?

U ulcinjskom odboru URA smatraju da bi lokalna uprava morala omogućiti poreske olakšice za sve one koji pokreću privrednu djelatnost u Starom gradu, te da bi sjedište nekih opštinskih institucije, poput Turističke organizacije ili Muzičke škole, trebalo da bude unutar jedinstvenih zidina.

Nacrtom strategije razvoja kulturnog turizma Crne Gore predviđeno je da se  formira Agencija za razvoj kulturnog turizma, kako bi se uspostavila uspješna saradnja između kulturnog i turističkog sektora. Najavljeno je da će paralelno sa osnivanjem Agencije za razvoj kulturnog turizma biti osnovan Fond za razvoj kulturnih turističkih proizvoda. Prema tom dokumentu, Stari grad Ulcinj ima nacionalni značaj.

I Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore donijela je nedavno rješenje kojim se utvrđuje status nepokretnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja za Stari grad Ulcinj.

Ističe se da on predstavlja jedinstvenu urbanu cjelinu sa primjerima arhitekture različitih epoha, sa dominacijom graditeljstva iz perioda vladavine Mlečana i Turaka, u okviru kojeg se nalazi oko 220 objekata.

Navodi se da evidentni proces degradacije tog kulturnog dobra nije izazvala prirodna nepogoda, već ljudski faktor.

,,Stari grad je očuvao urbanističku koncepciju i pored izvjesnih promjena na nivou pojedinačnih objekata“, dodaje se u tom dokumentu i zaključuje da se mora izraditi konzervatorski projekat sanacije sa ciljem uspostavljanja kontinuirane zaštite i održive namjene ovog kulturnog dobra.

 

Nekad bila moćna Citadela i preko hiljadu Starograđana

Jedan od najpoznatijih prikaza Ulcinja iz srednjeg vijeka je crtež Đuzepe Rozaća (Guiseppe Rosaccio, 1530 -1603). Taj visokoobrazovani humanist je proputovao Jadranom 1598. godine na putu od Venecije prema Istanbulu i Svetoj zemlji. Na njegovoj graviri se vidi moćan, snažno utvrđen grad, kojim dominira Citadela.

Italijanski časopis Rivista maritima objavio je u januaru 1881. godine veliki članak o Crnoj Gori u kojem se navodi da ,,ulcinjski Stari grad ima malo više od oko hiljadu stanovnika”.

To znači da je prije 138 godina u Starom gradu živjelo čak sedam puta više mještana nego danas.

 

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE – RIJEŠEN PROBLEM VATROGASNIH VOZILA: Vlada se dosjetila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici Ministarstva finansija, Ministarstva unutrašnjih poslova  i Opštine Berane  potpisali sporazum na osnovu kojeg se lokalna uprava oslobađa plaćanja kredita za vatrogasna vozila. Osim Berana, Vlada je plaćanja duga za vatrogasna vozila oslobodila još neke opštine

 

Pobuna zbog kreditnih zaduženja za specijalizovana vatrogasna vozila, koja je krenula iz Berana, završila se kako je i trebalo  – Vladinom kapitulacijom: nakon više od deset godina problem tri vatrogasna vozila u Beranama, koja su za to vrijeme bila neregistrovana, riješen je tako što su Vlada Crne Gore i Opština Berane uspjele da postignu dogovor o otplati duga.

Predstavnici Ministarstva finansija, Ministarstva unutrašnjih poslova  i Opštine Berane  potpisali su sporazum na osnovu kojeg se lokalna uprava oslobađa plaćanja obaveza po osnovu preuzetih specijalnih vozila za gašenje požara i spašavanje. U tom se ugovoru navodi da je Vlada oslobodila crnogorske opštine od plaćanja obaveza vezanih za izmirenje duga za vatrogasna vozila. Kada je riječ o Beranama, Vlada je preuzela obaveze na ime kreditnog zaduženja u visini od 1.168.736. eura.

,,Ministarstvo finansija je saglasno da se Opština Berane oslobađa plaćanja po osnovu preuzetih specijalnih vozila za gašenje požara i spasavanje i to dva tipa Unimag U5000 4 x 4 i jedno tipa Actos 203 E КA 4 x 4”, navodi se u ugovoru.

Načelnik beranske Službe zaštite i spasavanja Tihomir Bogavac naglašava da je na ovaj način stavljena tačka na dugogodišnji problem koji je opterećivao službu na čijem se čelu nalazi.

,,Opština Berane zbog finansijskih ograničenja nije mogla da izmiruje obaveze za preuzeta vatrogasna vozila. Zato smo od Vlade godinama tražili da preuzme dug i na taj način omogući našoj službi normalno funkcionisanje. Na kraju, na opšte zadovoljstvo, našem zahtjevu je udovoljeno što nam daje mogućnost da svoje zadatke izvršavamo onako kako to pravila nalažu”, ističe Bogavac.

Bogavac je potvrdio da tri sepecijalizovana vatrogasna vozila zbog nedostatka odgovarajuće dokumentacije nije bilo moguće registrovati i da su i pored toga bili prinuđeni da ih koriste za određene intervencije.

,,Vozila smo povremeno koristili prilikom spasavanja imovine i ljudskih života, iako ona nijesu bila registrovana. Radili smo to jer mi nemamo drugih vozila za gašenje požara i za druge intervencije. Sada, kada je Vlada preuzela izmirivanje kreditnih obaveza stekli su se uslovi za registovanje vozila bez kojih bi funkcionisanje vitalnih funkcija u gradu bilo nezamislivo. U toku je priprema neophodne dokumentacije na osnovu koje će ovo pitanje biti  pozitivno riješeno”,  naglašava načelnik beranske Službe zaštite i spašavanja.

Problem s neregistrovanim specijalizovanim vatrogasnim vozilima prevazilazio je problem Berana. To je bio problem države Crne Gore, koja je najprije počela da ga selektivno rješava od opštine do opštine.

Od ukupno pedeset devet savremenih vatrogasnih spasilačkih  vozila koje je Vlada nabavila u periodu od 2009. do 2011. godine registrovano je  samo nešto više nego pola.

Tako još uvijek po tri vozila nijesu registrovana u Beranama, Ulcinju i Bijelom Polju. Pet specijalnih vatrogasnih vozila nije registrovano u Kotoru, šest u Pljevljima…

Ranije je zvanično potvrđeno da je nekim opštinama ovo dugovanje otpisano, dok su neke, među kojima i beranska, obavezane da potpišu ugovor o otplati dugovanja.

U beranskoj lokalnoj upravi tvrdili su čitavo vrijeme, međutim, da prilikom preuzimanja vlasti od DPS prije pet godina nijesu zatekli dokumentaciju ko­ja bi po­tvr­di­la ko je stvar­ni ku­pac, pa samim tim i vlasnik va­tro­ga­snih vo­zi­la.

Priča o specijalizovanim i skupim vatrogasnim vozilima u ovom gradu ista je kao i u drugim opštinama.

Vo­zi­la su na­ba­vlje­na na osno­vu ugo­vo­ra o kre­di­tu i fi­nan­si­ra­nju ko­je je 2009. go­di­ne sklo­pi­lo Mi­ni­star­stvo fi­nan­si­ja sa Ste­i­er­mar­kis­he Bank und Spar­kas­sen. Vi­si­na tog kre­dit­nog aran­žma­na iz­no­si­la je 22.001.709. eura, od če­ga je Op­šti­na Be­ra­ne tada oba­ve­za­na za 1.168.736 eura.

Pre­ma utvr­đe­nom pla­nu, Op­šti­ni Be­ra­ne je na­lo­že­no da kre­dit vra­ti u ro­ku od de­set go­di­na i to u dvadeset jed­na­kih mje­seč­nih ra­ta ko­je su iznosile po 58.436 eura. Pla­nom je bi­lo pred­vi­đe­no da se pr­va ra­ta upla­ti 15. ju­la 2011, a po­sljed­nja 15. ja­nu­a­ra 2021. go­di­ne.

Iz Mi­ni­star­stva fi­nan­si­ja ra­ni­je su tvr­di­li da je Op­šti­na Be­ra­ne svo­jim do­pi­som od 27. no­vem­bra 2008. go­di­ne po­tvr­di­la sa­gla­snost da pri­hva­ta vatrgoasna vo­zi­la i da će za­klju­či­ti ugo­vor s Vla­dom Cr­ne Go­re o oba­ve­za­ma vra­ća­nja kre­dita.

Iz lo­kal­ne upra­ve su saopštavali da ras­po­lo­ži­va do­ku­men­ta­ci­ja uka­zu­je da je biv­še rukovodstvo (DPS) od­bi­jalo da pot­pi­šte ugo­vor s Mi­ni­star­stvom unu­tra­šnjih po­slo­va i Mi­ni­star­stvom fi­nan­si­ja o pro­slje­đi­va­nju kre­di­ta. Osim toga, nigdje nije pronađeno da je Skup­šti­na op­šti­ne Be­ra­ne da­la sa­gla­snost za ovo milionsko kre­dit­no za­du­že­nje.

„U na­šoj ar­hi­vi nije bilo do­ku­men­ta­ci­je ko­ja bi oba­ve­zi­va­la Op­šti­nu Be­ra­ne da vra­ća pri­spje­le ra­te kre­di­ta. Uosta­lom, ni lo­kal­ni par­la­ment ni­je dao sa­gla­snost o kre­dit­nom za­du­že­nju što sa­mo po se­bi go­vo­ri da je Vlada bila prinuđena da sada napravi ovaj korak“, objašnjavaju iz lokalne uprave i naglašavaju da se radilo o velikim sred­stvi­ma ko­ja je­di­no dr­ža­va mo­že da vra­ti, kao i da nije prihvatljivo da se u postojećim okolnostima dug sva­lju­je na siromašne opštine, tim pri­je što se zna da su vo­zi­la na­ba­vlje­na za po­tre­be Slu­žbe za­šti­te i spa­sa­va­nja ko­ja je od iz­u­zet­nog zna­ča­ja i ko­ja iz­i­sku­je po­moć dr­žav­nih or­ga­na.

Očigledno da su se, kao i u Beranama, pobunile i lokalne vlasti u drugim gradovima, jer su prije toga neke opštine oslobođene dugovanja po ovom osnovu.

Tako je sada s Pljevljima postugnut dogovor da četiri vozila zadrže i da ih Vlada plati, dok će dva, od ukupno šest koliko je ta opština dobila, ustupiti Službi zaštite i spašavanja u Podgorici.

Da je Vlada poslije deset godina svojevoljno pristala da preuzme milionska dugovanja jednog dijela siromašnijih opština, teško je povjerovati. Ovaj problem je trajao previše dugo a pritisci iz opština, poput Berana, iako veliki nisu davali nikakve rezultate. U pregovorima s Evropskom unijom to je moralo biti registrovano…

 

Tufik SOFTIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo