Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo