Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CRNOGORSKI ZATVORI U VRIJEME KORONE: Rešetke i za kovid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija navode da među zatvorenicima nije bilo smrtnih slučajeva i da trenutno nemaju zatvorenika oboljelih od korona virusa

Dok broj oboljelih i preminulih od kovida 19 iz dana u dan ruši rekorde, iza bedema spuških zatvora, sudeći po podacima koje smo dobili, kovidu je zabranjen ulaz.

Tako je od marta ove godine, tačnije od početka epidemije izazvane korona virusom, u Upravi za izvršenja krivičnih sankcija (UIKS) registrovano sedam slučajeva infekcije kod lica lišenih slobode.

Virus je tek u julu „probio” zatvorske rešetke. Tada je testiranjem utvrđeno da su dva službenika UIKS-a pozitivna. Iako je zatvorska uprava, uz konsultaciju sa Institutom za javno zdravlje (IJZ), preduzela mjere u cilju sprečavanja daljeg širenja koronavirusa, testiranjem je kovid19 tada potvrđen kod još nekoliko zatvorskih policajaca koji su bili u kontaktu sa kolegama.

U odgovorima, koji su u srijedu Monitoru dostavljeni iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, navodi se da među zatvorenicima nije bilo smrtnih slučajeva i da trenutno nemaju zatvorenika oboljelih od korona virusa. „Niko od lica lišenih slobode inficiran kovid virusom nije imao težu kliničku sliku koja je zahtijevala bolničko liječenje. Sva lica su liječena u zatvorskim uslovima“, piše u odgovorima.

Iz UIKS-a u svom dopisu pojašnjavaju i kako postupaju sa pritvorenim i zatvorenim licima kod kojih se utvrdi virus.

„Kada je u pitanju infekcija korona virusom kod lica lišenih slobode, takva lica se izdvajaju iz kolektivnog smještaja i smještaju u samoizolaciji uz konstantan nadzor i pružanje zdravstvene pomoći od strane medicinskog osoblja Sektora za zdravstvenu zaštitu UIKS-a, uz konsultaciju Instituta za javno zdravlje Crne Gore. Takođe, vrši se trijaža kontakata u cilju izolovanja istih i sprečavanja daljeg širenja virusa“, saopšteno je iz zatvorske ustanove.

Dodaju i da je u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija u Sektoru za zdravstvenu zaštitu, zaposleno 11 ljekara i to: doktora medicine, psihijatrije, hirurgije, urologije, interne medicine, fizijatrije, radiologije i 24 medicinska tehničara. Sve ovo, po njihovoj ocjeni, ukazuje da postoje uslovi za efikasno pružanje medicinske zaštite licima lišenim slobode.

Koordinator programa Ljudska prava i pravde NVO Građanske alijanse Zoran Vujičić u razgovoru za Monitor kaže da su zatvorene institucije za vrijeme kovida 19 posebno ranjive, jer su lica koja se nalaze u njima zavisna od službenika koja rade u njima a koja imaju kontakt sa spoljnjim svijetom.

„Kada je zatvorski sistem u pitanju, dodatnu težinu daje prenatrpanost“, kaže Vujićić objašnjavajući da se „kod nas popunjenost zatvorskih kapaciteta kreće oko 90 odsto. To se, po međunarodnim standardima a posebno kriterijumima Evropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog ili degradirajućeg tretmana ili kazni (CPT), smatra za prenatrpanost“.

Prema zvaničnim podacima, trenutno se na izdržavanju kazne zatvora u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija nalazi 505 zatvorenika. „Kada su u pitanju lica kojima je određena mjera pritvora, u Istražnom zatvoru Podgorica je broj pritvorenih lica nešto malo veći (oko 20 lica) u odnosu na standardom određeni smještajni kapacitet. Trenutno se u pritvorskim jedinicama UIKS-a u Podgorici i Bijelom Polju nalazi 328 pritvorenih lica“, kazali su Monitoru iz UIKS-a.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 20. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGOVI MINISTARA U SUMNJIVIM JAVNIM NABAVKAMA (II): Toplo i sigurno – Bošković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Pljevalja, preko Nikšića i Podgorice, do Ulcinja i Budve, poslovanje dvije nikšićke firme koje se bave obezbjeđenjem imovine i lice povezuje se odlazećim ministrom odbrane. I funkcijama na kojima se nalazio. Propast fabrike briketa u vinogradima Plantaža jednako je interesantna priča sa istim junakom

 

Odlazeći ministar odbrane Predrag Bošković važi za jednog od najdugovječnijih ministara koje je DPS iznjedrio tokom svoje trodecenijske vladavine. Bošković je od referenduma naovamo bio na čelu čak tri resora. Od 2012. do 2015. bio je ministar rada i socijalnog staranja. Prosvjetu je preuzeo u prvoj polovini 2015. i tim ministarstvom je rukovodio do izbora 2016. godine. Potom je stupio na mjesto ministra odbrane.

Paralelno sa politikom oprobao se i u svijetu biznisa. U ime države, između 2009. i 2012. godine, nalazio se na čelu Odbora direktora Rudnika uglja u Pljevljima. Od tada, za njegovo ime vezuje se poslovanje nikšićke kompanije Vector Security (osnovane 2011. godine), koja klijentima nudi usluge privatnog obezbjeđenja imovine. Formalno, radi se o dvije firme. Vector Security, koje više nema u Centralnom registru privrednih subjekata, jer je 2018. promijenila ime i djelatnost (Vector Com) i Vector System Security (VSS) koja je registrovana u oktobru 2014. (njen sajt je postao nedostupan nedavno, tokom našeg istraživanja, i navodi se da je u izradi). Njihov osnivač i vlasnik je Nikšićanin Ratko Popović, a ministar Bošković odlučno negira bilo kakve lične veze sa ovim firmama.

„Tu je firmu u Rudnik doveo Bošković ”, rekao nam je tokom ovog istraživanja bivši rukovodilac u pljevaljskom preduzeću. Do tog ugovora, ipak, nijesmo mogli doći jer pljevaljska kompanija tada nije bila u većinskom vlasništvu države (država je bila manjinski partner sve dok Elektroprivreda, prije dvije godine, nije preuzela akcije u vlasništvu A2A i Aca Đukanovića), a samim tim nije ni bila obveznik Zakona o javnim nabavkama.

Javno, Boškovića su u vezu sa Popovićevom firmom doveli bivši radnici nikšićkog Rudnika boksita u stečaju, prošle godine, nakon što je VSS  postala vlasnik bivšeg sindikalnog placa u centru Nikšića površine 18.622 kvadrata.

„Tu Popovićevu firmu kontroliše Bošković i teško ćemo ostvariti svoja prava. To mi je u povjerenju rekao prijatelj – član obezbjeđenja VSS-a“, saopštio nam je bivši radnik Rudnika boksita, nezadovoljan što na ovoj lokaciji nijesu izgrađeni, ranije obećani, stanovi za radnike.

Priča se ponovila i ljetos, tokom pokušaja DPS da preuzme vlast u Budvi. Tada su radnici VSS, danima sprečavali  ulazak u zgradu Opštine čelnicima Demokrata, SNP-a, DF-a. I oni su obznanili da iza ove firme, navodno, stoji ministar odbrane.

Funkcioner DF-a Nikola Jovanović dostavio je u drugoj polovini septembra Vijestima dokaze da 1. jula Nikola Divanović (privremeni gradonačelnik Budve) zaključio ugovor sa firmama Vector Sistem Security i Respect security, vrijednosti 4.950 eura, a vrijeme trajanja ugovora određeno je do 31. avgusta 2020, odnosno dan poslije održavanja izbora.

Ministar odbrane Bošković rekao nam je da sa vlasnikom pomenutih firmi nema nikakav poslovni odnos, niti ga je ikad imao. „Sve ostalo su insinuacije koje se, priznaćete, plasiraju u jednom veoma osjetljivom političkom momentu. Da imam veze sa tom firmom bio bih u zvaničnim podacima, registru o vlasništvu, kao i u mom kartonu kroz prijavu imovine. Svu svoju imovinu sam uredno prijavio i zbog toga sam ne malo puta etiketiran na naslovnicama pojedinih glasila”, napisao nam je Bošković.

Prema dostupnim bazama podataka zaista nije vidljiva nikakva direktna veza, ali postoji niz slučajnosti koje to, u krajnjem, možda i nijesu. Godinu prije nego što je iz Ministarstva rada i socijalnog staranja došao na čelo Ministarstvo prosvjete (u prethodnom sazivu izvršne vlasti) Bošković je 1. maja 2014. potpisao sa Popovićevom Vector Security  Ugovor o pružanju usluga fizičko-tehničkog obezbjeđenja objekata i lica u Centru za smještaj lica koja traže azil. Vrijednost tog jednogodišnjeg Ugovora iznosila je 99.011,81 euro ili oko 8.251 euro mjesečno.

Mikan MILOŠEVIĆ
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 20. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSKUPLJENJE CIJENA USLUGA PODGORIČKE ČISTOĆE I DEPONIJE: Obračun za preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

U obrazloženjima za povećanje cijena usluga Čistoće i Deponije mnogo je nelogičnosti. Monitorov izvor upozorava na štelovanje u obračunima

 

Podgorička Čistoća je nedavno povećala cijenu usluga sakupljanja i transporta komunalnog otpada za 50 odsto, pa će sada građani tom preduzeću plaćati 0,045 eura po kvadratu stambenog prostora umjesto dosadašnjih 0,03 eura. Sličnu odluku, da poskupi usluge za preradu i zbrinjavanje komunalnog otpada donijela je i Deponija. No, u obrazloženjima za povećanje cijena usluga ima mnogo nejasnoća, tvrdi Monitorov dobro upućen izvor.

Iz Plana prihoda Čistoće za 2020. godinu može se utvrditi da je planirani prihod za sakupljanje i odvoz otpada od građana 1. 463, 927 eura. U 2019. ostvareni prihod iznosio je 1. 396, 632 eura. ,,Planirano je, dakle, povećanje prihoda po ovom osnovu za oko 5 odsto. Odakle potreba za povećanjem prihoda po ovom osnovu i to za više od 10 puta u odnosu na Plan prihoda za prethodnu godinu? Nameće se jedini zaključak – planirani rashodi za 2020. godinu su drastično porasli. Sporno je – po kom osnovu“, navodi Monitorov izvor.

Sekretarijat za komunalne poslove je razmatrao cjenovnik i dao mišljenje. U njemu se konstatuje da su ispunjeni zakonski uslovi i da je povećanje cijene usluge Čistoće za 50 odsto ekonomski opravdano, jer su i troškovi koji ulaze u obračun u prosjeku povećani za 50 odsto. Drugim riječima, postojeća cijena je nedovoljna da Čistoća obezbijedi uslove za uredno izmirivanje obaveza. ,,Razlozi za utvrđivanje novog cjenovnika su u teritorijalnom povećanju površine koje Čistoća održava, odnosno u povećanju broja posuda koje postavlja i svakodnevno iz njih sakuplja i prevozi otpad, ali i u kontinuiranom investicionom ulaganju”, ističe se u mišljenju tog sekretarijata. Napominje se i da je broj posuda koje je Čistoća održavala 2007. godine, 2. 790 komada, do kraja 2019. godine narastao na 4. 132 komada, a da se broj specijalnih vozila i mašina sa 37 povećao na 68. ,,Time se sveobuhvatno uticalo na povećanje troškova poslovanja preko povećanja cijene elemenata reprodukcije (gorivo, rezervni djelovi, zarade), troškova amortizacije, registracije vozila, troškova tekućeg i investicionog održavanja komunalnih objekata i ostalih opravdanih troškova”, navode još nadležni.

Na osnovu razloga koje su iznijeli Čistoća i Sekretarijat za komunalne poslove, stiče se utisak da se prihodi tog preduzeća od 2007. nisu značajno mijenjali. ,,To je problematično jer Čistoća od 2013. posluje pozitivno, što se može zaključiti iz finansijskih izvještaja”, navodi Monitorov izvor.  U Godišnjem izvještaju za 2019. godinu navodi se povećanje cijena usluga kao predlog mjera za 2020. godinu, no u njemu, kao ni u Programu rada za 2020. godinu, ne pominje se konkretno i za koliko. ,,Iz Bilansa uspjeha za 2020. godinu utvrđuje se da su planirani prihodi dovoljni da pokriju planirane rashode, odnosno da se planira dobit od 21. 158 eura, što je na nivou dobiti iz 2019. godine – 25. 106 eura. Koje to onda troškove Čistoća nije dobro procijenila za 2020. godinu, pa je donijeta odluka o ovolikom povećanju cijena usluga, jer je i sa starim cijenama planiran pozitivan poslovni rezultat za 2020. godinu?

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 20. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo