Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

SUDBINA SKI CENTRA LOKVE: Na stazi – vikendice?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnik zemljišta na planini Cmiljevici kod Berana, isparcelisao je skijašku stazu koja je decenijama korištena  na ovom terenu i placeve oglasio na prodaju za vikendice

 

TXT: Beranci, njihovi gosti i prijatelji  mogli bi ostati ostati bez skijališta na Cmiljevici. Prema posjedovnim listovima iz beranskog katastra, u koje je Monitor imao uvid, na mjestu postojeće skijaške staze planirana je gradnja najmanje petnaest planinskih kuća i vikendica.

To nam je potvrdio i vlasnik Ski centra Lokve, Dejan Guberinić. On kaže da je vlasnik zemljišta već na terenima skijaške staze postavio table sa natpisom na prodaju. “Mene je zvao jedan zainteresovani kupac, i ja sam se našao u čudu. Rekao sam mu, ako pokuša da kupi plac, da ću i protiv njega i protiv vlasnika podnijeti krivične prijave. To je ustvari nešto što bi trebalo država da uradi i da preispita kako se došlo u ovu situaciju”, kaže Guberinić. “Pored svih problema koje smo do sada imali za vrijeme pripreme staza za skijašku sezonu ,i zbog kojih Ski centar nije radio već tri godine, sada još i ovo. Ovo je zemlja čuda. Potpuno nam je nejasno kako je taj vlasnik mogao da kupi zemljište i kako ga je isparcelisao i upisao u katastarske knjige”.

Monitor je kontaktirao i sadašnjeg vlasnika zemljišta Vojislava Dedovića, koji je potvrdio da je vlasnik tog dijela zemljišta 1/1. “Na tabli stoji – na prodaju, ali ja ne namjeravam da prodajem, već da na tom zemljištu gradim više ugistiteljskih objekata pod nazivom Plavi Lim, pod kojim nazivom imam i restoran i prenoćište na ulazu u Berane. Ja samo razvijam ugostiteljsku djelatnost. Zemlju sam regularno kupio, dozvole sve imam, i nista ne radim napamet”, tvrdi Dedović. Jasno mu je, kaže, da je tu oduvijek bila skijaška staza, ali on od vlasnika Ski centra očekuje “da razgovaraju”.

Guberinić, sa druge strane, ističe da ako država i ovog puta ostane nijema na to što se dešava, odnosno ne proglasi javni interes po Zakonu o skijalištima, da njemu i njegovom bratu neće preostati ništa drugo već da razmontiraju žičaru, takozvanu tanjiraču u mjestu Skrivena, i da konačno dignu ruke od svega.

Vlada Crne Gore je pred prošlogodišnju skijašku sezonu ovom skijalištu kod Berana dodijelila  deset hiljada eura, preko Uprave za kapitalne projekte, upravo za pripremu sezone.

Guberinić kaže da on i njegov stariji brat, koji su u tom poslu, nikada nisu ni tražili pomoć u novcu od Vlade, već da su od svih u čijoj je to nadležnosti, tražili da se riješi problem upisa ovog skijališta, ali da niko do sada nije pokušao, kako je kazao, ni da okrene glavu na njih i njihove molbe. “Mi smo u situaciji da smo vlasnici preduzeća Ski centar Lokve, a da ne možemo da organizujemo sezonu skijanja zbog problema sa vlasnicima zemljišta na kojem se nalazi uspinjača i skijaške staze”.

Njemu i njegovom bratu, kako objašnjava, nije jasno kako je Ski centar Lokve napravljen prije četrdeset godina i kako je izgrađena i radila žičara, a da sada nema dokumenata o tome. “Kako se to dogodilo, gdje su dokumenta o tome kada je skijalište građeno, mi ne znamo. Samo tražimo da se u katastru upiše službenost skijališta, što je obaveza po Zakonu o skijalištima. Mi ne želimo da oduzememo zemljište nikome, samo da nam se omogući da radimo nesmetano u sezoni, a ne da nas vlasnici zemljišta ucjenjuju i podnose prijave protiv nas”, kaže Guberinić.

Ski-centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na nadmorskoj visini od 1350 do 1800 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta koji od Berana vodi prema Rožajama. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao tek otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i poznate hiperinflacije, sve do prve privatizacije, kada se društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH pokazalo kao potpuno neodgovorno. Poslije poslovne agonije, Ski centar je prodat Rusu Alanu Alikovu, ali ni on nije ispunio bajkolika obećanja.

Onda su ga kupili braća Guberinići, emotivno vezani i za ovu planinu i za Berane, i napravili velike planove da ga konačno stave u punu funkciju i da mu vrate staru ljepotu i prepoznatljivost na turističkoj mapi Crne Gore i regiona.

Od države i Vlade nisu tražili novac. Tražili su samo da se riješe administrativne barijere, koje su za njih bile nepremostive. Da je htio, bilo koji ministar turizma mogao je to riješiti za najkraće vrijeme.

Nakon svega, pojavio se novi problem  – da neko na skijaškoj stazi, jednoj od najstarijih na teritoriji Crne Gore, isparceliše zemljište i oglasi ga na prodaju.

Upravo na ovoj stazi su se sedamdesetih godina, kada nije bio čak ni uspinjače, održavala ondašnja republička i regionalna takmičenja.

Vlasnik zemljišta tvrdi, međutim, da na to ima pravo, jer je vlasnik parcele 1/1, i ponavlja da je tu za razgovor i dogovor. A Guberinići ponavljaju da je to skijalište bilo tu od kada pamte najstariji Beranci, i da država mora da upiše službenost.

I dalje ostaje bez odgovora osnovno pitanje – kako je izgrađen hotel Lokve i ski centar sa uspinjačom i žičarama, a da nisu isplaćeni tadašnji vlasnici zemljišta i ono prevedeno na državno preduzeće ili državu?. Da li je tu kvaka? Ima i onih koji tvrde da su svi vlasnici zemljišta jednom isplaćeni, pa su se onda negdje u državnom arhivu izgubili dokazi o tome. U Beranama ih nema, ali bi ih moralo biti u državnom arhivu na Cetinju. Onda su se vlasnici u restituciji mogli pojaviti i povratiti zemljište, koje je, može biti, odavno plaćeno.

Možda i nije tako, ali su onda i država i lokalna uprava u Beranama, odnosno državne i lokalne službe napravile ozbiljne propuste kod izrade prostornih planova.

Ako se ovi problemi brzo ne riješe, ako se ne umiješaju država i Opština Berane, moglo bi se dogoditi da, umjesto ambicioznih razvojnih planova, Ski centar Lokve trajno prestane sa radom.

Mnogi Beranci, posebno oni koji su na Cmiljevici izgradili vikendice i ugostiteljske kapacitete, žele da ovo skijalište opstane. Krajem ljeta Vlada  je opredijelila sredstva da se asfaltira put od magistrale do vrha glavne skijaške staze i vikendica i ugostiteljskih objekata. Sudbina skijališta i dalje je neizvjesna.

                                                                                                                                                                                                                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

GUBICI U VODOVODNIM MREŽAMA NA SJEVERU: Dok je ima, prosipa se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među 11 vodovodnih preduzeća koja su pošle godine  poslovala s gubitkom, čak sedam je sa sjevera države. Analize pokazuju da većina vodovoda sa sjevera, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno

 

Gotovo da nema opštine na  sjeveru u kojoj su gubici na vodovodnoj mreži manji od 50 odsto. Kako objašnjavaju u  preduzećima zaduženim za vodovodni sistem, podjednako su zastupljeni tehnički i komercijalni gubici.  Voda se intenzivno prosipa, bilo da je riječ o  curenju vode kroz oštećenja cjevovoda, prelivanju rezervoara, nelagalnim priključcima ili samo neracionalnoj potrošnji.

Otklanjanje tehničkih gubitaka je skup i zahtjevan proces, a često se dešava da se nakon sanacije jednog oštećenja, usljed povećanja pritiska, pojave novi kvarovi. To je začarani krug iz kojeg s mukom izlaze lokalne tehničke službe.  Otkrivanje i uklanajnje nelegalnih priključaka je obično  teško izvodljivo. Većina tih priključaka, ali i značajan dio opštinskih cjevovoda, je na privatnim parcelama. Izmještanje distributnivne mreža na javne površine, obično je samo ambiciozan plan, a u praksi pregolem zalogaj.

Tek nakon relizacije projekta “Postupaj pametno-štedi vodu”, u Bijelom Polju se nadaju da će donekle smanjiti gubitke  na vodovodnoj mreži, koji su sada oko 75 odsto. Jedan od ciljeva projekta, koji se realizuje u okviru prekogranične saradnje sa vodovodom Đakovice i Peći „Hidrodrini“ i Kosovo Development Centrom, je da do 2026. godine gubici budu 62 odsto. Direktor Vodovoda “Bistrica” Esad Šele Mahmutović kaže da je predviđena instalacija smart sistema za praćenje i mjerenje potrošnje vode i javna kampanja za podizanje svijesti o važnosti očuvanja i smanjenja gubitaka na vodovodnoj mreži. Planirana je i izgradnja rezervoara za vodu (do 5.000 m³) zbog obezbjeđenja dovoljne količine vode i proširenja kapaciteta vodovodne mreže na hlornoj stanici Pobrnjica. Namjera im je i da se, u naredne dvije godine, poveća procenat naplate sa 86 na 95 odsto.

Iz bjelopoljske Opštine su, do sada, nekoliko puta finansirali rekonstrukciju djelova vodovodne mreže, no to nije značajno  smanjilo količine prosute vode, ali ni natjeralo potrošače da savjesnije troše i  ažurnije plaćaju račune. Cjevovod je i dalje  u veoma lošem stanju, a dodatan trošak je bilo nedavno  priključenje dva nova naselja na vodovodnu mrežu.

U Vodovodu kažu da poslovanje preduzeća opterećuju i  pozamašna potraživanja iz ranijeg perioda, koja je gotovo nemoguće naplatiti.  Potrošači iz kategorija fizička i pravna lica toj  bjelopoljskoj firmi, početkom ove godine, dugovali su blizu milon i po eura.  Među tim dugovanjima su i  ona koje se odnose na preduzeća koja su u stečaju, zatvorene firme, te umrle osobe u slučajevima još nezavršenih ostavinskih postupaka.

Pljevljaci mnogo ažurnije plaćaju potrošenu vodu, ali su gubici na vodovodnoj mreži slični onima iz Bijelog Polja. Zbog dotrajalih vodovodnih instalacija procjenjuje  se, da se od vodozahvata do potrošača,  godišnje gubi oko 2,5 miliona metara kubnih vode.  Vodovod u tom gradu je urađen prije 36 godina,  a  gotovo svake godine od tada Opština potroši po blizu pola milona na saniranje kvarova i zamjenu djelova cjevovoda.  Iz pljevaljske lokalne uprave kažu da su za pet godina sanirali oko  15 kilometara vodovodne mreže, no to nije pomoglo da se smanji gubitak vode od 70 odsto, koliko je bio i prije dvije decenije.

Još značajnije gubitke vode imaju i u susjednom Žabljaku. Kako je nedavno saopšteno iz preduzeća koje gazduje vodovodnim sistemom, tokom pojedinih perioda godine do potrošača stigne samo petina vode, koja se “uhvati” na vodoizvorištu.  Pored brojnih kvarova tome doprinosi i veliki broj nelegalnih priključaka, kažu u Vodovodu. Kao jedan od načina da riješe problem, u tom preduzeću vode  akciju, započetu prije dva mjeseca, koja podrazumijeva legalizovanje nelegalnih priključaka.  To, tvrde u mendžemnu Vodovoda, umanjuje mogućnost i za restrikcije, a garantuje i stabilnije poslovanje preduzeća.  Procjenjuju da je bluzu 500 potrošača trenutno nelagano priključeno na mrežu, a neovlašćeni korisnici dominiraju, uglavnom, u nekoliko vikend naselja.

Jedan od najznačajnijih problema u funkcionisanju sistema vodosnabdijevanja Kolašina su veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Kako kaže direktor Miloš Peković, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributivnoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima.

Direktor podsjeća da je u toku uključivanje u vodovodni sistem takozvanog, novog rezervoara za I (nižu) visinsku zonu. Uključivanjem novog rezervoara u sistem trebalo bi da se poveća  zapremina rezervoarskog prostora sa trenutnih 800 na 3.800 kubika. Sanacijom kvarova i zamjenom neispravnh zatvarača i fazonskih komada u postojećim oknima eliminisaće se dio gubitaka, te smanjiti pad pritiska u pojedinim djelovima sistema. Prema podacima tog kolašinskog preduzeća, ove godine bilo je dana, kada je samo u jednom naselju otklanjeno po 20-ak kvarova.  U Vodovodu i kanalizaciju većinu zaposlenih čine adminstrativni radnici, dok je nedovoljan broj onih koji mogu na teren.  Gubici u vodovodnom sistemu u toj opštini su, kaže Peković,  teško precizno mjerljivi, ali je sigurno da se samo dio potrošene vode sa izvorišta Rijeka Mušovića naplati.

Beransko preduzeće fakturiše tek 20 odsto vode sa izvorišta. Rezervno izvorište, Manastirsko vrelo, dugo je bilo van sistema. Iako važi za jednu od opština na sjeveru najbogatijih pijaćom vodom,  zbog mnogobrojnih tehničkih problema, ali i velikog broja nelagalnih priključaka i neracionalne potrošnje,  preduzeće Vodovod često uvodi restrukcije potrošačima  u ljetnjim mjesecima.  Prema podacima od prije dvije godine u Petnjici se naplaćajuje samo 15 odsto vode preuzete iz gradskog vodovoda. I u toj opštini su potrebne brojne i dugoročne intervencije na otklanjaju tehničkih problema vodovodne mreže.

Među 11 vodovodnih preduzeća, koja su, tokom minule godine,  poslovala s gubitkom, prema podacima Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN),  čak sedam je sa sjevera države.  REGAGEN ukazuje da je i ova analiza pokazala da većina vodovoda, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno.                                                                                        

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN IZVJEŠTAJ O DRŽAVNIM FINANSIJAMA: Bankrot još ne prijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori ne prijeti opasnost skorog i neminovnog bankrota, kao što to još od proljetos najavljuju ekonomski prvaci PES-a. Ali je postojeće stanje javnih finansija, iako možda održivo još neko vrijeme, daleko od poželjnog. I mogućeg

 

Vlada je riješila da se dobrim vijestima bori protiv talasa poskupljenja, tinjajućeg nezadovoljstva sa kojim građani prate svakodnevni rast cijena i alarmantnih upozorenja koje, od proljetos, stižu od njihovih potencijalnih nasljednika iz Pokreta Evropa sad..

Državna kasa je stabilna, prihodi su veći od planiranih, rashodi pod kontrolom, vlada ne kasni u izmirivanju svojih obaveza. To je sažetak izvještaja koji je Ministarstvo finansija, neki dan, uputilo stranim diplomatama i međunarodnim finansijskim institucijama sa kojima sarađuje.

“Svi indikatori javnih finansija ukazuju na stabilnost, održivost, ali i odgovorno upravljanje javnim finansijama”, navodno stoji u izvještaju koji je do crnogorske javnosti stigao iz druge ruke, posredstvom kolega iz Vijesti.

Nije baš uobičajeno da se građani i poreski obveznici o stanju državnih finansija informišu na osnovu izvještaja koji je Vlada, odnosno resorno ministarstvo, pripremilo za nekoga drugog. Kako bi se, kako je to na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade objasnio ministar Aleksandar Damajnović, “preduprijedili pokušaji da se kroz spinove jednom broju predstavnika diplomatske mreže u zemlji serviraju potpuno netačne informacije…”.

Doduše, nije uobičajeno ni da se Vlada kojoj je parlament uskratio povjerenje nalazi u tehničkom mandatu duže od godinu dana, praktično bez bilo kakve kontrole i nadzora od strane zakonodavne vlasti. Premijer Dritan Abazović i  ministri poslednji su put odgovarali na poslanička pitanja u julu prošle godine. ”Poslije izglasanog nepovjerenja 43. Vladi, predsjednica Skupštine Danijela Đurović (tadašnja – prim. Monitora) otvorila je pomenuto pitanje na Kolegijumu predsjednice, ali većina šefova poslaničkih klubova nije bila za održavanje premijerskog sata i postavljanje poslaničkih pitanja predstavnicima Vlade u tehničkom mandatu”, saopšteno je zimus iz Kabineta predsjednice Skupštine.

Sada iz Vlade izvještaje podnose međunarodnim organizacijama i diplomatama. Tamo piše: “U državnoj kasi na raspolaganju je 196,85 miliona eura gotovinskih depozita, plus 38.477,69 unci zlata, što je oko 68,87 miliona, odnosno preko 265 miliona ukupnih depozita, što predstavlja preko četiri odsto procijenjenog BDP-a i čime se može obezbijediti redovno funkcionisanje države i izmirivanje obaveza u višemjesečnom periodu”.

Prije nego zaključimo da novca ima u višku valja razmotriti makar dvije činjenice. Ulazimo u period kada su, uobičajeno, državni rashodi za redovne aktivnosti (isplata plata, penzija, javne nabavke, kapitalne investicije, servisiranje dugova koji dospijevaju…) očekivano veće od budžetskih prihoda. Ako se oni, kao u decembru 2020. ne upotpune kakvim kreditnim zaduženjem.

Tada smo, na način koji se a dalje problematizuje kad god se ukaže politički zgodna prilika,  uzajmili 750 miliona eura. Aktuelna Vlada je na početku svog mandata, u proljeće prošle godine, u državnoj kasi zatekla više od polovine tog iznosa (oko 450 miliona). Sada se on prepolovio, iako se Vlada zimus zadužila još 100 miliona od Dojče banke.

Zvanični podaci pokazuju kako će, do kraja 2023, za isplatu dospjelih dugova Crnoj Gori trebati nešto više od 160 miliona eura. Dakle, na taj novac u državnom trezoru možemo računati samo formalno, a i to do momenta za isplatu naredne rate državnog duga. A on nije daleko.

Čime se još Vlada pohvalila pred međunarodnim partnerima? Prihodi budžeta u periodu januar-jul 2023. godine (1.444 milijarde eura) su za skoro 260 miliona ili 21,6 odsto viši u odnosu na planirane. To je, prenose Vijesti, za 364 miliona ili 33,7 odsto više u odnosu na uporedni period 2022. godine.

Dobro je, da podvučemo, što državni prihodi rastu. Svakoga dobronamjernog treba da raduje da su dobar dio tog prihoda donijeli strani turisti kojih je, još od zimus, više nego prošle godine. Problem je što su ih dočekale veće cijene. Ne samo u hotelima, plažama i na ski stazama. Osjetno su poskupjeli energenti (sa izuzetkom struje), hrana, usluge. I taj ceh građani Crne Gore svakodnevno, sve teže, plaćaju.

Dok je Vlada držala do podrške javnosti nadajući se uspjehu na parlamentarnim izborima, na snazi su bile odluke o smanjenju iznosa akciza na naftne derivate i poreze na dodatnu vrijednost (PDV) na dio osnovnih životnih namirnica. Od proljetos su građani, međutim, prepušteni sami sebi i (ne)milosti proizvođača, distributera i trgovaca. A oni takođe pokušavaju nadomjestiti povećane troškove.

Zato su državni prihodi od akciza i PDV-a za osam mjeseci ove godine, zvanično, za 115 miliona veći od planiranih (oko 12 odsto).

Još 65 miliona, takođe neplaniranih, državi je donio ljetošnji raskid ugovora o hedžingu kojim smo se štitili od rizika kursnih razlika koje nam može donijeti otplata kineskog duga za izgrađenu dionicu autoputa.

Veći dio tog novca smo potrošili upravo za plaćanje rate Exim banci, pa je izgledalo kao da je izlazak iz hedžinga iznuđen, zbog očekivanog rasta kamata, ali dobar potez za Crnu Goru. Mogla bi se, međutim, već u januaru naredne godine pokazati puno drugačija slika tog aranžmana. Tada za plaćanje dospijeva naredna, šesta rata duga, pa ćemo vidjeti koliko će nas u tom momentu koštati odluka da se zadužimo u dolarima i ne zaštitimo od neželjene promjene deviznog kursa (rast američke u odnosu na evropsku valutu donosi nam veće troškove).

U prihode na koje država ne može računati u kontinuitetu treba ubrojati i dio novca prikupljenog po osnovu tzv. ekonomskog državljanstva koji je aktuelna vlada uključila u ovogodišnji budžet. Kao i blizu 30 miliona eura pomoći koje je EU namijenila Crnoj Gori na ime prevazilaženja posljedica energetske krize. Ta sredstva, kažu, još nijesu uključena u ovogodišnji budžet – čekaju rebalans – iako su se vladini zvaničnici već pozivali na njih pravdajući neke neplanirane troškove namijenjenje poboljšanju standarda dijela građana Crne Gore i, zašto ne pomenuti, u pokušaju kupovini popularnosti pred predhodne izbore.

Na strani ušteda, iako se to eksplicitno ne pominje u onom dijelu izvještaja Ministarstva finansija koji je dospio do ovdašnje javnosti, značajnu stavku predstavljaju planirani a neizvršeni radovi iz programa kapitalnih investicija. Od tog troška ne možemo pobjeći, a svako kašnjenje u realizaciji najavljenih i započetih projekata dodatno košta.

Uz sve rezerve i ograničenja ponuđenih podataka, oni ukazuju da Crnoj Gori ne prijeti opasnost skorog i neminovnog bankrota, kao što to još od proljetos najavljuju ekonomski prvaci PES-a. Ali je postojeće stanje javnih finansija, iako možda održivo još neko vrijeme i bez sve skupljeg kreditnog zaduženja, daleko od poželjnog. I mogućeg.

Za ilustraciju, ponovimo računicu izvedenu iz zvaničnih podataka Monstata: u proljeće 2018, kada je prosječna zarada u Crnoj Gori bila 510 eura, hranu neophodnu za preživljavanje četvoročlane porodice (minimalna količina potrebna za unos kalorija neophodnih za preživljavanje) trebalo je platiti 256 eura. Ili pola plate. Ovog juna za istu hranu trebalo je platiti 387 eura. Opet pola prosječne plate. Toliko o boljitku bez suštinskih reformi i sitemskih promjena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo