Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

VRŠNJAČKO NASILJE I RAE POPULACIJA:   Najranjiviji među ranjivim

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samir Tuša  nije jedini pripadnik romske populacije, koji može da ispriča ličnu priču  o vršnjačkom  nasiju koje je doživio u školi.  To je ujedno priča  o obrazovnom sistemu, ali i sistemu uopšte, koji nema adekvatan odgovor na vršnjačko nasilje. U takvom ambijentu, jasno je, posebno su ugroženi oni koji pripadaju ionako ranjivim kategorijama

 

,,Kao pripadnik RE populacije prošao sam kroz veoma težak put prihvatanja od strane većinske populacije. Sve je počelo još u osnovnoj školi. Osjećao sam se kao da sam sâm, izdvojen, kao da se razlike među nama ne mogu prevazići”, priča za Monitor Samir Tuša iz Herceg Novog, sada student prve godine Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru.

Još kao dječak, učenik osnovne škole, uzalud je, objašnjava, pokušavao da pronađe svoje mjesto među drugovima iz većinske populacije. ,,Oni su imali iskrivljenu sliku o meni, o populaciji kojoj pripadam, a sve zbog  roditelja koji im nijesu dozvoljavali da se druže sa  pripadnikom RE populacije”.

Stvari su postale, objašnjava,  posebno loše u srednjoj školi. Tada je postao žrtva verbalnog i psihičkog nasilja.  ,,Imao sam veliki problem zbog jednog učenika iz mog odjeljenja . Širio je  razne dezinformacije o meni, samo zbog toga što sam Rom”, priča Samir.

On dalje objašnjava da nije imao podršku drugih učenika iz razreda, ali,  ni  uprave škole. ,,Učenici sa kojima sam bio u dobrim odnosima nijesu imali hrabrosti da mu skrenu pažnju da to ne radi.  Obratio sam se i upravi škole, koja nije imala adekvatnu mjeru zaštite. Rekli su mi da trpim to što mi se dešava dok ne dođe do većeg prekršaja”.   Psihička tortura, priča Samir, trajala je pune tri godine, a on je i pored toga uspio da bude odličan i uzoran učenik.

Samir, nažalost, nije jedini pripadnik romske populacije koji može da ispriča sličnu priču.  Nije za utjehu ni to  što takve priče, o nasilju koje trpe u školi, mogu da ispričaju i mnoga druga djeca u Crnoj Gori, svih nacionalnosti.  To je priča  o obrazovnom sistemu, ali i sistemu uopšte, koji nema adekvatan odgovor na vršnjačko nasilje. U takvom ambijentu, jasno je, posebno su ugroženi oni koji pripadaju ionako ranjivim kategorijama.

Po etničko/rasnom kriterijumu u svim zemljama Evrope najviši stepen distance je izražen prema Romima (29,2%). U izvještaju ombudsmana za 2017. godinu navodi se da rezultati dostupnih istraživanja javnog mnjenja o percepciji diskriminacije pokazuju da su Romi u vrhu liste najdiskriminisanijih grupa i u crnogorskom društvu.

,,Marginalizacija i društvena isključenost Roma dominantno je uzrokovana nedostatkom održivih rješenja u oblasti obrazovanja, zapošljavanja i socio-ekonomskog statusa”, konstatuje se i navodi da je preko 80 posto ove populacije nazposleno, da je tek  17 posto završilo osnovno obrazovanje,  5,8 posto srednju školu, dok samo po jedan posto RAE populacije posjeduje diplomu o završenom višem,  odnosno visokom obrazovanju.

Pravo na zaštitu od svih oblika nasilja predstavlja osnovno pravo svakog djeteta, a utvrđeno je Konvencijom o pravima deteta i nizom međunarodnih i regionalnih ugovora u oblasti zaštite ljudskih prava koje je Crna Gora ratifikovala. Iako crnogorsko zakonodavstvo ne poznaje  sam pojam  vršnjačko nasilje , mnogi propisi i zakoni  bave se maloljetničkim nasiljem.  Bez obzira na pravni okvir, i činjenicu da je  program Škole bez nasilja do sada sproveden  u 45 crnogorskih škola, problem vršnjačkog nasilja se i dalje ne tretira na pravi način.

To smatraju i oni koji redovno prate ovu oblast. Kristina Mihailović , izvršna direktorica  Udruženja roditelja, na pitanje da li obrazovni sistem adekvatno tretira pitanje vršnjačkog nasilja i da li nadležne institucije dovoljno rade na prevenciji vršnjačkog nasilja  odgovara: „Trenutno, ne“.

„Trenutno se ne možemo pohvaliti time da se i ono malo propisa koji se bave ovom tematikom primijenjuju. Zbog toga se mora urediti oblast odgovornosti, jer je sada gotovo nema“, kaže ona. Ukazuje i da nikada nije bilo toliko nasilja kao sada.  ,,Nikad ga više nije bilo, a kada razmišljamo o djeci i njihovom ponašanju, zaboravljamo i vrlo olako ih optužimo kao isključive krivce. Nikako da shvatimo da se oni samo ponašaju u skladu sa onim što je opšte prihvaćeno i što im je svakodnevica”.

Ona objašnjava da im se roditelji obraćaju iz različitih razloga. „Od toga da su djeca koja trpe nasilje morala da se presele u drugu školu jer je to bio jedini način da se spasu, do toga da su godinama prolazili kroz pakao a da su svi oko njih tvrdili da ništa ne mogu da urade”, priča. ,,Nerijetko se desi da imamo situaciju da nas iz jedne škole kontaktira više roditelja, djece različitih uzrasta, jer jedno dijete ili grupica maltretira sve redom i konstatuje se da mu/im se ne može ništa”.

Da je vršnjačko nasilje u Crnoj Gori problem koji se ne rješava adekvatno, te da na njega posebno nemaju odgovor škole i obrazovni sistem, koje najčešće tek prebacuju učenike iz odjeljenja u odjeljene, kao da to rješava problem, konstatovao je i ombudsman u Izvještaju o radu iz 2017. godine.

,,Zapažamo da obrazovna ustanova angažuje sve raspoložive kapacitete u cilju sprovođenja mjera za adekvatno kažnjavanje učenika koji su učestvovali u nasilju. Međutim, stiče se utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učeniku/cima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje”, konstatuje se u tom dokumentu. ,,Praksa rješavanja nasilničkog ponašanja prebacivanjem učenika iz jednog odjeljenja u drugo ili isključivanjem učenika iz škole bez analize uzroka devijantnog ponašanja i pružanja pomoći djetetu da problem prevaziđe i ponašanje promijeni, nije u skladu sa najboljim interesom djeteta, niti sa ciljevima obrazovanja i vaspitanja”, takođe se konstatuje u Izvještaju.

U istom dokumentu se navodi i da je u toj godini ombudsman utvrdio tri slučaja govora mržnje, od kojih su dva bila upućena pripadnicima romske populacije.

Kao poseban problem, Kristina Mihajlović navodi i to što nema adekvatne evidencije o broju slučajeva vršnjačkog nasilja, pa samim tim ni onim slučajevima koji se tiču nasilja nad romskom populacijom.  Iz Ministarstva prosvjete su najavili promjene u tom smjeru, ali za sada nema rezultata u praksi.

U Osnovnoj školi  ,,Božidar Vuković Podgoričanin“, koja se nalazi u podgoričkom naselju Konik, koje naseljava uglavnom romska populacija, kažu da  oni vode evidenciju, i da je tokom ove školske godine registrovano – 14 slučajeva vršnjačkog nasilja.

,,U našoj školi, kao i u svakoj drugoj, imamo slučajeve vršnjačkog nasilja. Kada govorimo o djeci iz romske i egipćanske zajednice, imamo slučajeve gdje su oni i žrtve, ali i počionioci vršnjačkog nasilja. Škola prema svoj djeci postupa jednako, bez obizira na etničku ili vjersku pripadnost”, tvrde u Pedagoškoj službi te škole. ,,Kada se desi neki slučaj vršnjačkog nasilja, preduzimaju se iste mjere prema svoj djeci. Pozivaju se roditelji na razgovor sa  upravom i radi se individualno sa djetetom koje je počinilac vršnjačkog  nasilja.  Razredni starješina iznosi slučaj na sjednici Odjeljenskog vijeća  i informiše roditelje. Kada se utvrdi nasilje, učenik daje izjavu, Odjeljensko vijeće donosi odluku o izricanju vaspitne mjere. Postupak mogu pokrenuti svi zaposleni u školi, roditelji i djeca”, navode oni.

U najnovijem Izvještaju ombudsmana za prošlu godinu, ukazuje se na činjenicu da sve manje djece prijavljuje nasilje, te da to najčešće rade njihovi roditelji.

,,Zbog vršnjačkog nasilja, u većini slučajeva, obraćali su se roditelji djece, a ne djeca. Ovo nas dovodi do pitanja: da li su djeca postala tolerantnija na različite oblike nasilničkog ponašanja i komunikacije, da li imaju povjerenja u službe pomoći i podrške ili pokušavaju da svoj ‘problem’ riješe sama”, konstatuje se u tom dokumentu i ukazuje da je neprepoznavanje nasilja od strane djece posebno izraženo u virtuelnom svijetu.

Možda virtuelni svijet utiče na (ne)percipiranje nasilja, ali je očito da u realnom svijetu, u školi koja treba da bude sigurno okruženje, ona djeca koja poput Samira Tahirija zatraže pomoć, nerijetko dobiju odgovor – trpi.

 

Serdjan BAFTIJARI 

PROJEKAT JE PODRŽAN U OKVIRU ŠIREG PROJEKTA “KOALICIJA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA U CRNOGORSKIM ŠKOLAMA” KOJI REALIZUJE NVO  RODITELJI U SARADNJI SA PROJEKTNIM PARTNERIMA NVO JUVENTAS, UNIJOM  SREDNJOŠKOLACA CRNE GORE I CENTROM ZA PODRŠKU LOKALNOM I REGIONALNOM RAZVOJU UZ INSTITUCIONALNU PODRŠKU MINISTARSTVA PROSVJETE. PROJEKAT FINANSIRA DELEGACIJA EVROPSKE UNIJE U CRNOJ GORI I KOFINANSIRA MINISTARSTVO JAVNE UPRAVE CRNE GORE. STAVOVI I MIŠLJENJA IZNIJETI U TEKSTU NE ODRAŽAVAJU STAV EUD.

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ALARM ZA CIJEVNU: Kako smanjiti već učinjenu štetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dramatično upozorenje stiglo je zadnjeg dana juna iz NVO “Green home”. Predstavnici ove  ekološke organizacije  boravili su na sjeveru Albanije i uvjerili se da se na Cijevni intenzivno grade dvije male hidroelektrane. Nadležna ministarstva i stručne institucije Crne Gore, podsjećaju iz ov NVO,  ni nakon godinu dana, ne pokreću ozbiljne postupke na međunarodnom nivou,  protiv albanskih institucija, koje otvoreno krše propise o prekograničnim uticajima

 

“Riječ je o dvije hidroelektrane ozbiljnih kapaciteta, gdje je jedna u gornjem toku (Cijevna Selčanska), započeta prema podacima sa informativne table 15. maja 2019. godine, čija izgradnja će trajati 24 mjeseca i uključuje dva glavna vodozahvata i nekoliko dodatnih preusmjerenja pritoka. Druga hidroelektrana nizvodno, koja je u finalnoj fazi razvoja (naselje Tamara), koristi protočnu tehniku bočnog zahvatanja voda, koja se koristi za veće hidroelektrane od 5-10 MW instalisane snage, pa i veće”, kaže  Nataša Kovačević, izvršna direktorica NVO Green home .

Ona upozorava da su  postavljene cijevi promjera oko 130 cm, na dužini od oko 2,3 km zapremina vode iznosi oko 3000m3 vode, što će i tokom vodnog perioda zahvatati gotovo svu količinu vode iz Cijevne (prosječni višegodišnji proticaj na mjernoj stanici Trgaj iznosi 24,9 m3/s).“Poražavajuća je činjenica da nadležna ministarstva i stručne institucije Crne Gore, ni nakon godinu dana, ne žele da pokrenu ozbiljne postupke na međunarodnom nivou, a protiv albanskih institucija, koje otvoreno krše propise o prekograničnim uticajima na životnu sredinu i informisanju javnosti”, kaže izvršna direktorica NVO Green home.

Predsjednik crnogorskog Savjeta za vode, Momčilo Blagojević, je nekoliko dana kasnije izrazio uvjerenje da će “započeta komunikacija nadležnih organa Crne Gore i Albanije u duhu dijaloga i dobrosusjedskih odnosa u najkraćem roku dati rezultat koji treba da bude u korist Cijevne kao prekograničnog resursa”.

Prema njegovim riječima, Crna Gora je krajem prošle godine formirala novu Komisiju za saradnju sa Albanijom. “Sada je formirana i Komisija sa albanske strane i Crna Gora očekuje zvanično dostavljanje dokumentacije od strane Albanije kako bi na skorom zajedničkom sastanku komisija diskutovali i argumentovano riješili sve nedoumice”, kazao je Blagojević.  On podsjeća:  “Dijalog na bazi argumenata dobijenih kroz naučnu i stručnu analizu postojećeg stanja i scenarija planiranog razvoja preporuka je i međunarodnih partnera, sa kojima smo intenzivno komunicirali u proteklom periodu po pitanju rješenja tog problema”.

Istovremeno u Albaniji su sve snažniji pritisci na Vladu premijera Edija Rame da povuče odluke o davanju koncesija za gradnju malih hidroelektrana na cijeloj teritoriji te države, posebno na sjeveru. Cunami hidroelektrana mora se zaustaviti, saglasni su ekolozi.

Skupština opštine Velike Malesije (Malësia e Madhe), čijom teritorijom protiče najveći dio Cijevne, krajem septembra nije dala saglasnost za ustupanje zemljišta na kojem bi se postavile cijevi kompaniji koja gradi jednu hidrocentralu. U tome su bili jedinstveni svi odbornici, i pozicije i opozicije, navodeći da je dozvola za gradnju nelegalno dobijena i da takav objekat uništava prirodnu sredinu.

“Mi tražimo da se dozvola poništi. Sramota je za vladu koja je tako nešto odobrila. Ne smije se dirati nijedan dio Prokletija. Naše planine daju nadu u bolju budućnost svih Brđana, a ne samo pojedincima koji žele uvećati svoje milione”, kazali su odbornici i istakli da je već tada oko 70 odsto poslova bilo završeno!?

Svi oni su se ponadali da će radovi biti obustavljeni četiri mjeseci kasnije kada je za novu ministarku infrastrukture i energetike u vladi Albanije postavljena Belinda Baluku. Već u svojoj prvoj izjavi medijima ona je najavila da će zaustaviti izgradnju novih hidroelektrana i pokrenuti istragu o 182 dozvole izdate za izgradnju 440 postrojenja od 2000. godine. Petina planiranih objekata je sada u funkciji.

“Potreban nam je balans između ekonomskog razvoja i zaštite prirodnih bogatstava, koja su nešto najvrednije što Albanija ima”, rekla je Baluku napominjući da će se posebno provjeravati da li su se investitori pridržavali ekoloških zahtjeva.

Nedavno je iz tog resora saopšteno da je nakon provjera pokrenulo raskid 17 ugovora ne navodeći o kojim invetitorima je riječ, kao i koje su lokacije mHE ili njihova snaga. Među njima nijesu one na Cijevni, iako se grade u nacionalnom parku!

“Izuzetbno je  važnoi pristupiti hitnom utvrđivanju hidrološkog, fizičko-hemijskog i ekološkog nultog stanja rijeke Cijevne na najuzvodnijem dijelu kao referentnog stanja za monitoring osjetljivih podzemnih i površinskih voda, kojima sa isušivanjem dijelova rječnog korita prijeti nestanak”, kaže Kovačević.

Ona smatra da Vlada Crne Gore treba da organizuje hitnu stručnu posjetu terenu, pokrene međunarodnu arbitražu i iskoristi sve druge mehanizme koji su joj na raspolaganju kako bi se spriječili i sveli na najmanju moguću mjeru uticaji koje će mHE donijeti zaštićenom području Cijevne u Crnoj Gori.

Dio kanjona ove predivne rijeke je u našoj zemlji krajem 2017. godine proglašen Spomenikom prirode, što podrazumijeva održivo korišćenje bioloških resursa, očuvanje i unaprjeđivanje biološke, genetičke i ekosistemske raznovrsnosti, kao i sprječavanje štetnih aktivnosti koje mogu ugroziti posebne ili značajne komponente biodiverziteta.

Što se praktično dešava sa svim rijekama u Crnoj Gori! “Stanje kvaliteta vode za sve vodotoke, u 2017. godini bilo je lošije i znatno gore u odnosu na 2016. godinu, što se može pripisati količini ulivnih otpadnih voda i meteorološkim uslovima“, navodi se u dokumentu koji je krajem juna usvojila crnogorska Vlada.

Podsjetimo i da je Evropski parlament početkom ove godine usvojio Rezoluciju o Crnoj Gori u kojoj poziva na stopiranje investicija u energetske projekte koji štete prirodi, dok se u Rezoluciji o Albaniji poziva na preispitivanje projekata sa sumnjivim procjenama uticaja i strateškim procjenama uticaja na životnu sredinu.

Kako su “zeleni” u novom sazivu Evropskog parlamenta još značajnija grupa, a očekuje se da će iz njihovih redova biti i naredni kancelar SR Njemačke, jasno je da će rasti pritisak na vlade zemalja regiona, kao potencijalnih kandidata za prijem u EU, da mnogo pažljivije pristupaju ovom pitanju. Nedvosmislen je zaključak da koncept izgradnje mHE fundamentalno ugrožava sistem zaštite životne sredine, očuvanje biodiverziteta i stabilnost osjetljivih ekosistema, posebno brdsko-planinskih područja.

Tako proteste mještana na sjeveru Albanije podržavaju i strani turisti oduševljeni ljepotama prirode koja je na udaru gladnih i pohlepnih tajkuna. Njihov broj je u prošloj godini dostigao cifru od 120.000, odnosno bio je dva puta veći nego dvije godine ranije.

 

                                                                    Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo