Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POŽARI I MI: Kad institucije gledaju u nebo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije tri godine požar u NP Lovćen ugasila je kiša. Nedavni požar u NP Skadarsko jezero, čije posljedice su vidne i na satelitskim snimcima,  harao je danima, uz staro opravdanje o nepristupačnosti terena. Institucije svake godine dočekuju sezonu požara nespremne, jedva čekajući kiše

 

U Crnoj Gori je za vikend bilo aktivno 56 požara. Najteže je od vatrene stihije stradao Nacionalni park Skadarsko jezero. Požar je trajao danima, a satelitski snimci pokazuju da su izgorela velika močvarna područja kod Virpazara, između Vranjine i Andrijske gore, Andrijske gore i Dodoša, Bakine tigle, Mataguški lug i lijeva i desna obala Plavnice. Sve je srećom prošlo bez ljudskih žrtava. Vječno opravdanje o nepristupačnosti terena, opet je rezultiralo time da je  prepušteno vatri da danima guta floru i faunu nacionalnog parka.

Situacija na Skadarskom jezeru je bila dramatična pa su iz građanskog pokreta URA apelovali na Direktorat za vanredne situacije da hitno pozove u pomoć NATO.

Iz ove stranke su kazali da su zatečeni nereagovanjem nadležnih i prepuštanju NP Skadarsko jezero vatrenoj stihiji koja danima guta sve pred sobom: ,,Ako mi nemamo opremu za gašenje požara na takvim terenima, imaju je oni čija smo punopravna članica – NATO. Podsjećamo i da su partneri iz NATO-a i 2017. priskočili u pomoć Crnoj Gori kada je bilo aktivno mnoštvo požara na teritorijama za koje kao država i sistem nemamo opremu za stavljanje pod kontrolu i reagovanje”, navode iz Građanskog pokreta URA.

Iz MUP-a su odgovorili da imaju dovoljne kapacitete da stave pod kontrolu i ugase požar. Svako ko obiđe područje jezera može se uvjeriti o koliko efikasnim kapacitetima se radi. IZ MUP-a su istakli i da se međunarodna pomoć može tražiti u slučaju potrebe. A eto nije je bilo, pa čak i na satelitskim snimcima možemo vidjeti ogromno opožareno područje u nacionalnom parku.

Iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) su ocjenili da će posljedice na cjelokupni ekosistem jezera biti dalekosežne: ,,Iako je spašavanje ljudskih života prioritet, zabrinjava činjenica da reakcija često izostaje ukoliko se požar javi u područjima gdje nema naselja, a prirodna dobra bivaju prepuštena vatrenoj stihiji. Iako je poznato da je Mediteran, pa i Crna Gora tokom ljetnjih mjeseci već duži niz godina zahvaćena sušom, a da su jaki vjetrovi česta pojava, godinama izostaje pravovremena reakcija nadležnih institucija na moguće opasnosti od požara”.

Nakon što je požar ugašen, Nacionalni parkovi Crne Gore najavili su  formiranje komisije za utvrđivanje štete nastale od požara u NP Skadarsko jezero u cilju utvrđivanja površine koju je zahvatio požar, kao i štete koja je nanesena biljnom i životinjskom svijetu ovog područja.

Predrag NIKOLIĆ
foto: CZIP

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DOLAZI LI VRIJEME RASKIDANJA KONCESIJA ZA GRADNJU mHE: I sloboda rijeka bi mogla skupo koštati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici buduće vlasti najavljuju raskidanje koncesija za gradnju mHE.  Vlada Crne Gore je u prethodnom periodu potpisala ugovore o davanju crnogorskih rječica investitorima i na 30 godina. Ugovore je teško raskinuti ukoliko nije bilo kršenja zakonskih procedura prilikom njihovog sklapanja i ukoliko su energetske kompanije ispoštovale ugovor

 

Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno da zabrani gradnju mHE. Ako tako ne bude, ne bilo ni Vlade. To je stav lidera koalicije Crno na bijelo Dritana Abazovića, koji je ponovio na protestu protiv izgradnje mini hidroelektrana u Barama Kraljskim (Kolašin). Međutim, sagovornici Monitora smatraju da je ta ideja teško ostvariva.

Tendencija bivše vlasti da dozvoli investitorima da bistre pijaće planinske rječice stave u cijevi, radi nekoliko megavati struje koja ne čini ni par procenata ukupne potrošnje struje bila je pogubna po stanovništvo koje živi od tih rijeka. To se vidjelo na slučaju Bistrice koja je presušila nakon puštanja male hidroelektrane u rad.

Nakon što su mještani širom sjevera Crne Gore, gdje su planirane male hidroelektrane, bili istrajni da do njihove izgradnje ne dođe, bivši premijer Duško Marković zadužio je Ministarstvo ekonomije da počne pregovore za sporazumni raskid ugovora na šest rijeka. Riječ je o hidrocentralama na rijeci Bistrici u Bijelom Polju, zatim na tri rijeke u Plavu – Murinskoj, Đuričkoj i Komaračkoj rijeci, kao i na Bukovici u Šavniku i Trepačkoj rijeci u Andrijevici.

,,Ovaj program nesporno je omogućio novi zamah u proizvodnji elekltrične energije ali je u tom razvojnom zamahu bilo i propusta koji bi nanijeli štetu prirodi. U pojedinim slučajevima ovaj konflikt razvoja promašio bi svoj cilj, a to je unaprjeđenje kvaliteta života i razvoja lokalnih zajednica koji ne može teći odvojeno od očuvanja jedinstvene i zdrave životne sredine na tim lokalitetima“, kazao je tada Marković.

Iz Ministarstva ekonomije nijesu odgovorili koliko je ovih ugovora raskinuto i u kojoj fazi su pregovori. Nijesu odgovorili ni koliko je novih ugovora potpisano za izgradnju mini hidroelektrana, koje su u fazi izgradnje, a koje tek treba da se grade.

U žiži javnosti trenutno su istrajni protesti mještana Bara Kraljskih da se tri rijeke u Parku prirode Komovi – Crnja, Čestogaz i Ljubaštica ne stave u cijevi. Vlada je početkom ove godine obnovila ugovor za male hidroelektrane na toj rijeci preduzeću Dekar Energy, koju zastupa Momčilo Miranović – biznismen blizak Demokratskoj partiji socijalista (DPS). Ta  firma  nije ispoštovala prethodno potpisani ugovor.

Slično Miranoviću, i ostali koncesionari za izgradnju mini hidroelektrana bliski su bivšoj vlasti. Mnogi su, suprotno zakonu, bili i veliki donatori DPS-a u predizbornim kampanjama. Dok su drugi u kumovskim i rođačkim vezama sa vrhom te partije.

Abazović je na posljednjem protestu mještana rekao da sa gradnjom mini hidrocentrala treba prekinuti „jednom za vazda, jer ti projekti nemaju logike”.  Inevstitori mHE, tvrdi on, isključivo imaju ličnu koris.

„Svaka gradnja malih hidroelektrana je korupcija sama po sebi. Zbog čega? Jednostavno, za 29 godina koncesije vi ovdje ne biste živjeli. Gdje budete živjeli u Crnoj Gori plaćaćete povećanu cijenu električne energije zbog ovoga. Nećete imati ni rijeku, a imaćete veće račune za struju”, kazao je Abazović mještanima.

Pošto je  za te tri rijeke koncesija izdata još 2011. godine, od kada se mnogo toga promijenilo – na primjer Komovi su proglašeni za regionalni park prirode, na tim rijekama bi se moglo iznaći rješenje za raskid ugovora. Nevladine organizacije Eko-tim, Centar za zaštitu i proučavanje ptica, Parkovi Dinarida, Green Home i WWF Adria,  podnijele su Agenciji za zaštitu prirode i životne sredine zahtjev za poništavanje postojeće ekološke saglasnosti za malu hidroelektranu Crnja u Barama Kraljskim.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ GRADONAČELNIKA PODGORICE: Šta je sve Vuković odćutao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavnim obraćanjem zamjeniku izvršnog direktora NVO MANS Dejanu Milovcu, gradonačelnik Glavnog grada prekinuo je tradiciju – da se brani ćutanjem na kritike neistomišljenika. I dobro je, razotkrio se

Nedavni javni nastupi aktuelnog gradonačelnika Podgorice Ivana Vukovića opominju – možda je vrijeme za vanredne lokalne izbore. Posljednji u nizu, u kom Vuković ne pokazuje ni zrno demokratske kulture, javno je saopštenje koje je uputio zamjeniku izvršnog direktora NVO MANS Dejanu Milovcu, nakon što je MANS otkrio Vukovićevu upletenost u aferu u vezi sa poslom izgradnje sekundarne kanalizacije u Podgorici i najavio tužbu protiv njega.

Prema istraživanju MANS-a, Vuković je, zajedno sa izvršnim direktorom Vodovoda i kanalizacije Podgorica Filipom Makridom, ugovor o izgradnji prve faze sekundarne kanalizacije u Podgorici vrijedan 1.83 miliona eura zaključio sa kompanijom Toškovići. Vlasnik te kompanije Ivica Tošković prošle godine je pravosnažno osuđen zbog stvaranja kriminalne organizacije i utaje poreza i doprinosa. Nakon što je MANS sa svojim otkrićem upoznao njemačku KFW banku, iz čijeg kredita Vodovod finansira ovaj projekat, iz KFW-a su potvrdili da je došlo do kršenja procedure i da dalje finansiranje projekta u koji je uključena kompanija Toškovići više nije moguće iz njihovog kredita.

U obraćanju Milovcu, Vuković ne pobija dokaze o umiješanosti u aferu, već ga optužuje za politički progon i zasipa uvredama, nazivajući ga, između ostalog, i „moralnom ruinom”. Milovac je grešan što je bezočno saopštio istinu, da je gradonačelnik „zeznuo” projekat vijeka za Glavni grad. Tako ga ja, nešto ranije, nazvao sam Vuković.

Tim povodom reagovali su i iz Akcije za ljudska prava (HRA). „Vrijeđanje predstavlja vid pritiska koji zabranjuje Deklaracija UN za zaštitu osoba koje brane ljudska prava. HRA apeluje na predstavnike vlasti da čuvaju dostojanstvo državne funkcije tako što javne rasprave s njihovim kritičarima neće svoditi na lični nivo”, poručili su iz HRA.

Dobro je da je gradonačelnik Vuković odlučio da ovog puta ne ćuti, kako to obično čini, na optužbe i primjedbe neistomišljenika. Dobro, jer je srušio iluziju o sebi kao o političaru evropskih razmišljanja čiji je jedini grijeh – ljubav prema Podgorici i Crnoj Gori. Tako on voli za sebe da kaže. Pa da onda osuđeniku za utaju poreza da milionski tender.

Andrea JELIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo