Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

SAVIN BOR, PETNJIČKO SELO KOJE ŽIVI: Otvaranje Bihora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selo Savin Bor je jedno od rijetkih na području opštine Petnjica i Bihora, koje nije ostalo bez stanovnika i u kojem se još osjeća kako lokalna zajednica u svakom pogledu funkcioniše.

Njegove stanovnike je obradovala vijest da je na pomolu dogovor o otvaranju graničnog prelaza prema Pešterskoj visoravni i po udaljenosti najbližem gradu u Srbiji, Tutinu.

,,Odavde do Tutina je koliko i do Petnjice, nekih dvanaest kilometara. Kada bude otovoren granični prelaz, mi ćemo  moći da dolazimo i do tog grada u Srbiji, gdje je i tržište znatno veće”, kaže predsjednik ove Mjesne zajednice Senad Rastoder.

Da je narod ovog kraja prirodno upućen na saradnju sa ljudima koji žive u dijeli Pešterske visoravni, ukazuje i Zaim Ličina.

,,Uspostavljanjem državne granice na ovom području stanovništvo se suočilo sa određenim problemima, ovdje im je  onemogućen slobodan prolaz u Srbiju.  Otvaranje graničnog prelaza i blizina Tutina, uticaće i na ekonomiju u ovom dijelu Bihora, jer nam se otvara veliko tržište”, smatra Ličina.

Živopisni Savin Bor jedno je od rijetkih sela  na sjeveru Crne Gore koje se može pohvaliti da još  ima porodična gazdinstva, nalik na neka daleka  vremena.

Iako se radi o planinskom mjestu, smještenom na preko 1.200 metara nadmorske visine, u mjesnoj zajednici Savin Bor živi preko 500 stanovnika, koji se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Da život u ovom kraju nije stao ukazuje i osnovna škola u Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji preko 120 učenika.

Mještani ovog sela uzgajaju blizu dvije hiljade ovaca i osamsto krava. Taj podatak posebno dobija na značaju kada se zna da je stočni fond na području Bihora u posljednjih nekoliko decenija  desetkovan.

,,Sela na sjeveru Crne Gore, pa i ona koja su bliza gradu, ostaju pusta. Na svu sreću to nije slučaj sa Savinim Borom, iako se radi o mjestu koje je preko 30 kilometra udaljeno od Berana. Ni ovo selo nijesu zaobišla iseljavanja   stanovništa, ali to nije toliko izraženo kao u nekim drugim sredinama”, kaže predsjednik Mjesne zajednice.

Rastoder napominje da je narod ovdje opstajao kroz vjekove zahvaljujući upornom radu. ,,Ta praksa traje  do današnjih dana. U Savinom Bori nema kuće koja ne drži bar pet krava, osim ako se ne radi o socijalno ugroženim domaćinstvima”,kaže on. .

Nekada je ova mjesna zajednica brojala  preko hiljadu stanovnika. Mnogi su  porodično gnijezdo svili u zapadnoevropskim zemljama. Ponajviše u Luksemburgu i Švajcarskoj. Nije mali broj ni onih koji su  otišli da žive i rade u veće crnogorske centre. U  Podgoricu , Bar, Ulcinj…

Iseljenici iz Savinog Bora istinski pomažu svoj zavičaj i  daju puni doprinos očuvanju života u njemu. ,,Mnogi su otišli u inostranstvo, tamo rade i dobro zarađuju.  Oni nikada nijesu zaboravili rodno mjesto. Njihova pomoć redovno pristiže u Savin Bor, u novcu za svoje najbliže, ili kroz različite donacije za stvaranje boljih uslova za život na ovom prostoru”, kaže Rastoder.

Ta pomoć jača ovdašnja gazdinstva i daje dodatni motiv da istraju na poslovima koje su radili njihovi preci. ,,Nama je danas znatno lakše nego našim očevima i djedovima. Uspjeli  smo da dobavimo  neophodnu poljoprivrednu mehanizaciju prilagođenu savremenim  uslovima života”, ističe predsjednik Mjesne zajednice Savin Bor.

Sa njim se slaže i Haso Rastoder. On, baveći se poljoprivrednom proizvodnjom, drži dvadeset krava. Boravio u inostranstvu i vidio kako se tamo živi i radi.  ,,Meni dražeg mjesta od Savinog Bora nema. Tu sam rođen, odrastao i stvorio porodičnu zajednicu, kadru da odolijeva  životnim izazovima, karakterističnim za ove prostore.  Živim sa suprugom, dva sina, snahom i kćerkom i svi su oni radno angažovani unutar gazdinstva. Moja porodica, kao i većina ovdje, je navikla da radi, a taj rad se, ipak,  isplati. Stvorili smo zavidne uslove za život i shvatili da se dobro može živjeti i daleko od gradskih sredina”, kaže Haso Rastoder.

Mještani tvrde da bi uz podsticajne mjere usmjerene ka potrebama mlađih generacija Savin Bor mogao da postane još privlačniji za život.

Uzorni stočar Sako Adrović upozorava da  se, ako se žele zaustaviti odlasci,  posebna pažnja   mora posvetiti mladima.

,,Potrebno je uspostaviti jaču vezu sa našim studentima i upoznavati ih sa razvojnim potencijalima Petnjice, kako bi se nakon završenih studija u što većem broju vraćali i davali  doprinos razvoju sredine u kojoj su rođeni. Isto tako, treba uvesti stimulativne mjere za mlade bračne parove koji žele da ostanu da žive u zavičaju”, kaže Adrović.

Mještani tvrde da Savin Bora sa okolinom može da postane  turistički raj kad bi se   valorizovali njegovi  potencijali.

,,Ovdje je sve prirodno i netaknuto. Od hrane do vode i vazduha.  Ovo područje zaslužuje da se proglasi zaštićenom ekološkom i turističkom zonom. To bi, uz otvaranje otkupnih centara i uz instaliranje kapaciteta za proizvodnju zdrave hrane i smještaj turista, donijelo brojne blagodeti  čitavom kraju i utticalo na podizanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja”, tvrde mještani.

Žitelji  Savinog Bora i još nekoliko sela koja gravitiraju Pešterskoj visoravni  smatraju da će uspostavljnje graničnog prelaza na pragu njihovih domaćinstava, doprinijeti boljoj ekonomskoj poziciji.

,,Mi smo upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i državnog prelaza Dračenovac, a ovdje nam je prečicom sve nadohvat ruke”, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice.

Mještani ovog kraja  ulažu u izgradnju kuća, upošljavaju majstore, radnike. Nadaju se  da za Savin Bor i Bihor dolaze  bolji dani.

Granični prelaz sa Srbijom, koji će biti otvoren u mjestu Kruščica, doprinijeće većoj razmjeni robe, bržoj komunikaciji. Prestaće se sa divljim prelascima i problemima skopčanim sa tim.

                              Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLIKA JE KORIST OD BRENDIRANJA  KOLAŠINSKOG LISNATOG SIRA: Zasad, samo više procedura i edukacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proizvođači kolašinskog „listana“ tvrde da tokom minule godine nijesu imali mnogo vajde od „brendiranja“ tog mlječnog proizvoda. Cijene i način prodaje su  ostali isti, ali su se udvostručile obaveze koje treba da ispune 

 

Prije skoro godinu, kolašinski lisnati sir, pridružio se  listi crnogorskih proizvoda zaštićenih oznakom kvaliteta na nacionalnom nivou. Oni koji ga proizvode kažu da još nema razloga za slavlje, ali su svjesni da im tek sada predstoji veliki rad, ažurno pridržavanje procedura i pojačane kontrole.  Prošli su brojne edukacije koje su vezane za sve segmente proizvodnje, no i dalje je mnogo nejasnoća. Muče ih i ograničeni kapaciteti da ispoštuju sve što se od njih traži.  Sada sve izgleda komplikovano, a tvrde, ponekad i nedostižno. Očekivali su da njihov sir bude već skuplji, a način prodaje lakši. No, tokom minulih mjeseci, to se nije desilo.

U domaćinstvu Puletić, u kolašinskom selu Lipovo, razočarani su jer još nema ni prodavnice, koja bi bila specijalizovana samo za prodaju listana.  

„Uslovi pod kojima se proizvodi sir su značajno komplikovaniji, procedure sa visokim standardima, ima mnogo papirologije, a mi i dalje prodajemo nakupcima po istoj cijeni. Oni, naravno, i dalje ucjenjuju. Plaćaju kako im odgovara, najčešće po četiri i po  eura za kilogram, prodaju ga po šest. Polugodišnja premija koja iznosi 500 eura izostane ukoliko samo jedan papir zaboravimo da dostavimo“  – kažu u tom domaćinstvu.

Kolašinski lisnati sir proizvodi se na više od 100 poljoprivrednih gazdinstava u okviru regiona proizvodnje, a na tržište se godišnje, prema podacima Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja,  plasira oko 2.000 tona tog vrhunskog proizvoda.

„Zaštitom, taj proizvod dobiće novu vrijednost, što će proizvođačima omogućiti dodatni dohodak i mogućnost još bolje valorizacije kroz jačanje turističkih kapaciteta i ponude, ne samo na području Kolašina, već i ukupno na sjeveru i primorju. Proizvodnja jednog od najkarakterističnijih sireva u Crnoj Gori, poznatog i van njenih granica, prema dokumentaciji koja je osnova za zaštitu oznake porijekla, odvija se na teritoriji opština Kolašin i Mojkovac, u okviru definisanog geografskog područja koje obuhvata 17 mjesnih zajednica”–  saopštili  su iz resornog ministarstva nakon što je kolašinski sir „brendiran“.

Milovan Vlahović  iz NVO Klasterske incijative, oraganizacije koja je odradila značajan posao u procesu „brendiranja“, kaže da su, u saradnji sa Ministarstvom i Opštinom, odavno počele i radionice namijenjene osposobljavanju proizvođača za primjenu specifikacije o oznaci porijekla.

„Te radionice su značajne, jer specifikacija sadrži detaljno razrađen postupak proizvodnje sira, njegove hemijske i biološke karakteristike koje moraju biti ispunjene radi stavljanja na tržište pod zaštićenom oznakom,  kao i minimum standarda koji svi proizvođači moraju da ispunjavaju u postupku proizvodnje sira. Na taj način će se obaviti standardizacija proizvodnje i garantovati kvalitet proizvoda. Takođe, planira se formiranje Komisije za senzornu evaluaciju proizvoda, koja će ocjenjivati uzorke sira i davati odobrenje za njegovo plasiranje na tržište kao i primjenu pravila interne kontrole kvaliteta koje smo u međuvremenu razvili u saradnji sa Biotehničkim fakultetom“ –  najavljuje on.

Postojaće, objašnjava Vlahović, tri nivoa kontrole kvaliteta: prvi koji će obavljati proizvođač na svom gazdinstvu, drugi Komisija za senzornu evaluaciju i treći nivo za koji je zadužena Monteorganica.  To je sve neophodno da bi se sir našao  u slobodnoj prodaji pod zaštićenom oznakom  i sa visočijom cijenom.

„U objektima gdje se sada kolašinski lisnati sir prodaje nalazi se sir individualnih proizvođača, koji ne podliježe nadzoru i kontroli Udruženja proizvođača kao organizacije i nosioca brenda. Za kvalitet proizvoda odgovara svaki proizvođač pojedinačno i kontrola se obavlja od strane državnih organa na drugačiji način u odnosu na kontrolu koja će biti kada projekat bude priveden kraju” – kažu u Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira, u kojem je 40 proizvođača iz Mojkovca i Kolašina.

Proizvođači „brendiranog“ sira primjećuju i da teškoće nastaju jer različite djelove projekta finansiraju razni donatori, ali i resorno ministarstvo i Opština.  Oni koji brinu o edukaciji proizvočađa treba da brinu i o tome da se radionice ne održavaju tokom ljeta kada je većina stočara na katunima. Još nije završeno osmišljavanje idejnog rješenja ambalaže, koje će podrazumijevati vakumiranje proizvoda radi čuvanja karateristika sira u dužem vremenskom periodu.  Planirano je da ambalaža ne učestvuje previše u ukupnoj cijeni proizvoda, te da bude praktična, estetski prilagođena potrošaču.

Kolašinski lisnati sir proizvodiće samo registrovani poljoprivredni proizvođači, a krave od kojih se koristi mlijeko treba da budu registrovane u Upravi za veterinu i obilježene ušnom markicom.

U Udruženju objašnjavaju da će za sva gazdinstva sa više od pet grla krava,  biti obaveza i posebna prostorija za proizvodnju sira sa mokrim čvorom i  snabdjevena električnom energijom. Ukoliko se proizvodi u prostorijama gdje se priprema i ostala hrana, to se ne smije raditi istovremeno, to jest, sirenje treba vremenski da bude odvojeno od ostalih kuhinjskih poslova.

„Kolašinski sir je poseban zbog činjenice da se proizvodi od mlijeka krava koje pasu na visokim nadmorskim visinama i na pašnjacima na kojima je više od 200 biljaka koje sadrže eterična ulja. Da bi se sačuvao kvalitet proizvoda, predviđeno je i da mlijeko grla  koja su kupljena na području drugih opština, neće biti korišteno najmanje godinu za proizvodnju tog sira“ – kaže Ratko Pejić iz Udruženja proizvođača.

Nova pravila staviće stočare pred još nekoliko izazova. Prije svega, one  koji su ljeti na katunima, do kojih još nema adekvatne putne infrastrukture, snabdijevaju se vodom sa izvora, a sir se pravi u kolibama, u kojima nema ni struje…

Iako je za  kolašinske stočare ohrabrenje što je lokalna uprava uvidjela potrebu povećanja podrške za poljoprivredu, smatraju da je 70.000 eura, ipak, nedovoljno.  Svojevrstan „vjetar u leđa“ proizvođačima „lisnatog“, kaže Vlahović, je i nedavna podrška Kraljevine Norveške i UNOPS-a, koji su kroz projekat Standardizacija poljoprivrednih proizvoda u ruralnim oblastima, Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira donirali 41.000 eura.

„Kroz projekat je planirana podrška za više od 15 gazdinstava sa teritorija opština Kolašin i Mojkovac. Biće im obezbijeđena konkretna pomoć u opremi koja je potrebna u procesu proizvodnje kolašinskog lisnatog sira. Kroz realizaciju projekta planirana je i detaljna analiza tržišta i smjernice i uputstva za dalji plasman i prodaju ovog proizvod, što će umnogome olakšati primarni posao poljoprivrednim proizvođačima, a to je isključivo proizvodnja“ –  optimističan je  Vlahović.

                                                         Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ONLINE NASTAVA U CRNOJ GORI – UČI DOMA: Otvaranje novih prozora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napori  prosvjetnih radnika na organizovanju online nastave, prema ocjenama naših sagovornika,  su  za divljenje. Pozitivne ocjene  dominiraju i na društvenim mrežama. No u Crnoj Gori nemaju sva domaćinstva pristup internetu i kablovskoj televiziji. Prema posljednjim podacima Monstata, Istraživanju o upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija u Crnoj Gori za 2019. godinu, 25 odsto anketiranih domaćinstava je izjavilo da nema pristup internetu kod kuće

 

U kriznim vremenima vrijeme se ubrzava. Crnogoorski građani mahom žive iza zatvorenih vrata ali se otvraju novi prozori. Dok se rasplamsava epidemija korona virusa, ovog ponedjeljka počela je online nastava za osnovce i srednjoškolce. Uči Doma.

U svega nekoliko dana, snimljeno je preko 300 predavanja iz 14 predmeta: matematike, crnogorskog, engleskog, italijanskog, francuskog, njemačkog i ruskog jezika, istorije, geografije, sociologije, hemije, biologije, fizike i informatike. U projekat je uključeno preko 100 učitelja, nastavnika i profesora. Dobrovoljaca, koji su još jednom pokazali koliko je njihovala uloga značajna svakom društvu.

Nastava će se emitovati prema ovom rasporedu: od prvog do petog razreda osnovne škole na RTCG 2, od šestog do devetog razreda osnovne škole na UčiDoma1 (MNE 1 sport) i od prvog do četvrtog razreda srednje škole na Uči Doma2 (MNE 2 sport).

Oni koji ne stignu da sadržaj isprate ispred malih ekrana, moći će to da urade na Jutjubu kanalu pod nazivom Uči Doma, koji je za korišćenje praktičan jer posjeduje plejliste po razredima.  

Škole su dužne da same organizuju rad tako da se obezbijedi uključenost nastavnika i učenika u čitav proces. Direktori škola dostavljaju nadležnom ministarstvu nedjeljne planove za realizaciju i praćenje nastave na daljinu, u kojima će biti predstavljen način komunikacije unutar škola, kao i između škola i učenika, način praćenja postignuća učenika u periodu realizacije nastave na daljinu i slično.

Za sve to se mogu koristiti brojni alati, poput Office365 programa koji nudi razne mogućnosti dijeljenja materijala, video ili audio poziva, ili pripreme kvizova i prezentacija, a koji je dostupan svim školama.

Kada je o srednjim stručnim školama riječ, obrazovni sadržaji za stručne predmete biće obezbijeđeni od strane  škola, prema Planu za online realizaciju nastave koji je pripremio Centar za stručno obrazovanje.

Ostali didaktički materijal učenici će moći da pronađu i na online Portalu za nastavnike.

Direktorka OŠ Pavle Rovinski Dijana Laković istakla je da je sada, dok traje online nastava, uloga roditelja nezamjenjiva i presudna, kako bi djeca imala kontinuitet navika: ,,Očekujemo da svakodnevno nadgledate njihov rad i praćenje TV kanala, ali i rad na zadacima kod predmetnih nastavnika”.

Do zaključenja ovog broja Monitora projekat Uči Doma već je izazvao reakcije na društvenim mrežama. Prednjače pohvale  podrška nastavnicima. ,,Mnogi od njih su prvi put stali pred kamere i u hodu se navikavali na držanje časa u praznoj učionici. Treba ih podržati. Pa šta i ako su napravili neku grešku? Zar se greške više ne praštaju?“ glasi jedan od komentara.

Laković je istakla:  ,,Treba da obezbijedimo međusobno poštovanje, razumijevanje i strpljenje, jer samo zajedno možemo izvršiti zadatak koji je pred nama, a da svi budemo zadovoljni”.

Iz nekih osnovnih škola su na pojedinim društvenim mrežama objavili video klipove sa uputstvima za djecu i roditelje o tome kako će se odvijati učenje na daljinu. Tako će, na primjer, učenicima od prvog do petog razreda OŠ Vuk Karadžić materijal biti dostavljan putem zajedničke Viber grupe njihovih roditelja, a učenicima od šestog do devetog razreda preko njihove. Plan za svaku narednu sedmicu biće dostavljan učenicima ponedjeljkom.

Univerziteti u Crnoj Gori uveliko sprovode učenje online, studenti imaju komunikaciju sa profesorima putem mejlova, a materijali će im biti dostupni na oficijalnim sajtovima fakulteta.

Učenicima je najveća nedoumica kako će biti ocjenjivani. Smjernicama Ministarstva prosvjete predviđeno je da nastavnici vrednuju postignuća učenika na način koji ocijene adekvatnim, s obzirom na uslove u kojima se odvija nastava na daljinu. Na portalu Crnogorske vrituelne učionice (e-učionice), pojedini učenici će, u dogovoru sa profesorima, postavljati rješenja zadataka koje budu dobijali. Potom će biti obaviješteni o ocjenama putem Viber grupa ili nekih drugih platformi, a ocjene će im naknadno biti upisane i u elektronske dnevnike, u koje uvid mogu imati i roditelji.

Posebnu pažnju treba usmjeriti na učenike završnih razreda škole, pred kojima je polaganje maturskih i stručnih ispita, učenike sa invaliditetom, ali i one koji zbog svog socio-ekonomskog statusa nemaju mogućnost korišćenja online platformi.

,,Vodili smo računa da kanali sa predavanjima imaju 100 odsto pokrivenost u Crnoj Gori, kako nijedno dijete ne bi bilo zakinuto. Činjenica je da neće sve biti savršeno ali je ovo najbolje što smo mogli da uradimo za ovako kratko vrijeme. Nijedna država to nije uspjela za sedam dana”, rekao je ministar Šehović.

U Crnoj Gori nemaju sva domaćinstva pristup internetu i kablovskoj televiziji. Prema posljednjim podacima Monstata, Istraživanju o upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija u Crnoj Gori za 2019. godinu, 25 odsto anketiranih domaćinstava je izjavilo da nema pristup internetu kod kuće. Najviše takvih je na sjeveru države.

Građanski pokret URA predložio je Vladi da se u naredna tri mjeseca ukine plaćanje računa za struju do 50 eura za najugroženije kategorije stanovništva, nezaposlene, korisnike socijalnih i invalidskih primanja i penzionere koji primaju penziju nižu od prosječne. Smatraju da Elektroprivreda (EPCG) i javna preduzeća po opštinama, od kojih većina ima dovoljno novca na računima, a koja naplaćuju komunalije, moraju pokazati odgovornost  za  društvo, tako što će snositi dio terete. Predloženo je da te kompanije ne isključuju korisnike u naredna tri mjeseca i  ne pokreću sudske postupke naplate potraživanja.

Pojedine privatne kompanije za telekomunikacione i kablovske usluge, poput Telemach-a i Telekoma, otključale su svoje kanale za sve korisnike.

Napori prosvjetnih radnika su, prema mišljenju više naših sagovornika, za divljenje. Važno je  da  nadležni obezbijede uslove kako bi sva djeca mogla da uživaju svoje pravo, da uče doma.

 

NEVIDLJIVI ZA DRŽAVU

Digton Gaš, tridesetjednogodišnjak, otac je četvoro djece i živi sa majkom i tetkom. Obje boluju od hroničnih bolesti. On i njegova porodica već četiri godine žive bez struje. Obraćao se za pomoć Centru za socijalni rad. Za sada bezuspješno.

Pored svih muka koje su ga snašle, sada se, usljed epidemije virusa COVID19, plaši i za svoju djecu i za stare članove porodice. ,,Imam četvoro djece i dvije starice u kući, koje su bolesne. Teško je, bogami. Plašimo se i da izađemo, da se ne zarazimo”.

Od 23. marta nastava za učenike osnovnih i srednjih škola izvodi se putem televizijskih kanala i interneta. Digton Gaš objašnjava da su njegova djeca spriječena da prate nastavu. ,,Zvala me je učiteljica prije nekoliko dana. A mi nemamo ni struju ni televizor. Kako će moje dijete sada da uči?” pita se on.

Zbog loših uslova u kojima žive, Digton Gaš apeluje na Vladu da njegovoj porodici pruži  pomoć.

 Građanska inicijativa ujedinjenih Roma i Egipćana UPRE predložila je Vladi Crne Gore, kao većinskom vlasniku EPCG, da naloži hitno uključenje svih korisnika koji su isključeni zbog duga za struju, kako bi im bilo omogućeno da budu informisani. Predloženo je još da se svim građanima u naredna tri mjeseca struja obračunava  po jeftinoj tarifi tokom cijelog dana, što bi im donijelo uštedu od oko 30 odsto, kao i to da im se odloži plaćanje računa dok traju aktuelne mjere borbe sa epidemijom i da se u toku tog perioda korisnici ne isključuju sa mreže.

(Zahvaljujući kolegama sa portala RomaNet)

  Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo