Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

2019: mir ili rat?

Objavljeno prije

na

Godina koja je na izmaku se u geopolitičkom smislu može smatrati kao tranziciona.Nijedan rat – a trenutno u svijetu postoji desetak sukoba u kojima je, u svakom od njih,  ove godine poginulo više od hiljadu ljudi (najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu)–nije okončan, ali, u isto vrijeme, nije otvoren nijedan novi ratni sukob. Dok je na primjer u Siriji došlo do određenog smirivanja situacije, situacija se u Avganistanu pogoršala. Bliski istok je nastavio da gori nesmanjenom žestinom.

Čak i povlačenje američkih vojnika iz Sirije i (donekle) iz Avganistana koje je nedavno najavio američki predsjednik Donald Tramp nije ništa više od taktičke kalkulacije. Iran ostaje američki strateški neprijatelj broj jedan u regionu i nema nikakvih naznaka da će SAD izmijeniti strategiju orijentisanu na svrgavanje postojeće vlasti u toj zemlji. To znači da su dalji sukobi neminovni. U isto vrijeme, daleko su od rješenja i ratovi u Jemenu, Somaliji, Libiji i Ukrajini. U stvari, tranzicija koja je obilježila ovu godinu nema ništa pozitivno u sebi. Očigledno je da se ide od lošeg ka gorem.

U geoekonomskom smislu isto tako se naziru veliki problemi. Mnogi ekonomisti vjeruju da globalna finansijska kriza koja je počela 2007. godine uošte nije okončana nego je njen najveći udar samo privremeno odložen monetarnim mjerama centralnih banaka usmjerenim na simptome, ali ne i na uzroke krize. I zbilja dešavanja na svjetskim berzama posljednjih dana ukazuju da se kriza ponovo nazire, akcije gube na vrijednosti, a mnoge kompanije ulaze u rizik bankrota. Cijena nafte i drugih energenata nepredvidivo varira (i pored dogovora nekoliko ključnih država), a to je jasan znak problema u rastu globalne ekonomije. Manje rasta znači veću nezaposlenost, siromaštvo, očaj.

Ako se sistemno sagledaju dešavanja u svjetskoj istoriji u posljednjih pet vjekova, nije teško uočiti sljedeći trend: ekonomska kriza, veliki rat, ekonomski rast i razvoj. Najupečatljivi primjer  su naravno tri „zlatne decenije“ poslije Drugog svjetskog rata, mada ni naglo bogaćenje zapadnih korporativnih struktura poslije završetka Hladnog rata u Evropi ne treba zanemariti. Ipak, izgleda da se iz bivšeg socijalističkog bloka izvuklo sve što je moglo stimulisati globalni ekonomski rast, a širenje na nova tržišta i resursne baze je onemogućeno jačanjem nacionalno-orijentisanih elita na širem prostoru Evroazije. Upravo u obračunu između ovih elita i snaga globalističkog neoliberalnog kapitalizma i leži opasnost od novog velikog rata.

Nema sumnje da će 2019. godina donijeti dodatna zaoštravanja, uz vrlo moguće otvaranje novih žarišnih tačaka. Područje tzv. Zapadnog Balkana i bivše centralnoazijske republike SSSR-a su na vrhu liste kandidata. Korumpirani, autoritarni režimi, osiromašeno stanovništvo, ideološka konfuzija i neznanje, zavisnost od moćnih globalnih igrača, sve su to sigurni sastojci za izbijanje nasilja. Crna Gora tu ne predstavlja nikakav izuzetak. Njena ranjivost je više nego očigledna. Kao i uvijek u sličnim situacijama, vrhuška će svoje familije i novac evakuisati na vrijeme, a narod će ostati da strada.

Suočen sa raspadom parlamentarne demokratije i formiranjem fašističkih režima u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka, italijanski marksistički filozof Antonio Gramši formulisao je ideju koja, čini mi se, još uvijek dobro odražava stav neophodan savremenoj ljevici  – „pesimizam intelekta i optimizam volje“.To znači da i pored toga što izgleda da nema izlaza iz date situacije i da je najgora opcija na horizontu, treba djelati u skladu sa humanističkim principima jednakosti i solidarnosti. Iz humane kolektivne akcije koja se poduzima može se roditi nova dimenzija, novi subjekt koji mijenja sve. Ontološki gledano, svijet nije zatvoren sistem, u  momentima krize, na značaju dobijaju čak i najsitniji detalji, najobičnije svakodnevne odluke. Rat nikada nije neminovan.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Nezavisna Kalifornija

Objavljeno prije

na

U ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku odnosa između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između  Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom. Ako Tramp  pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California“

 

Prije tri i po godine, nekoliko mjeseci poslije pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, napisao sam za Monitor kolumnu posvećenu ideji nezavisnosti Kalifornije pod naslovom California Exit? Bila je to jedna od prvih kolumni na tu temu u Evropi što se potvrdilo njenom popularnošću kada sam je preveo na engleski i postavio na svoj tadašnji blog. Tada sam napisao da je to ideja kojoj vrijeme tek dolazi zbog već tada vidljivog zaoštravanja između kalifornijskih i federalnih vlasti. Takođe sam napisao da pažljivo pratim razvoj suverenističke misli u Kaliforniji, kao i pokrete i političke partije koje je zastupaju. Iako su istraživanja javnog mnjenja već tada ukazivala da podrška za nezavisnost nije nezanemarljiva i da iznosi oko 25 odsto, sama ideja je u javnosti bila predstavljena marginalnim ličnostima sa sumnjivom političkom biografijom tako da nije imala nikakve šanse za uspjeh.

Naime, tadašnji lider glavnog pokreta za nezavisnost pod nazivom Pokret „Yes California“ je bio Luis Marineli, Amerikanac koji je dugo živio u Rusiji i koji je bio u konfliktu sa američkom imigracionom službom oko legalnog statusa njegove žene Ruskinje. Marineli je tada bio otvorio i „ambasadu“ tzv. nezavisne republike Kalifornije u Moskvi. Zbog toga je bilo lako njegovu djelatnost, kao i ideje  Pokreta, predstaviti u medijima kao neku vrstu perfidne ruske obavještajne operacije za podrivanje američke državnosti. Kao rezult, zvanična inicijativa Pokreta za promjenu člana kalifornijskog Ustava koji definiše Kaliforniju kao „nedjeljivi dio“ SAD-a nije uspjela da prikupi oko 600.000 neophodnih potpisa i da se nađe na glasačkom listiću na izborima u novembru 2018. U istom periodu, Marineli je riješio problem sa imigracionom službom i nestao sa političke scene, što ukazuje na mogućnost da je zbilja bio provokator.

Međutim, novo rukovodstvo Pokreta, koje je, za razliku od Marinelija, utemeljeno u Kaliforniji i baštini progresivne demokratske vrijednosti, kao što su besplatna zdravstvena zaštita i besplatno visoko obrazovanje, je tokom prošle godine riješilo da pokrene stvari sa mrtve tačke i da se ponovo angažuje sa sličnom inicijativom. Ovog puta ideja je da se o devoluciji političke moći sa federalnog na kalifornijski nivo glasa na izborima 2024. s tim što bi se konačna nezavisnost ostvarila nekoliko godina poslije toga.

Tim povodom su mediji prenijeli da je Pokret kao glavnog menadžera zaposlio Alastera Keitnesa koji je bio aktivan u pripremi referenduma za nezavisnost Škotske. Keitnes je inače stručnjak za energetsku industriju i kriptovalute. Ekonomski plan za nezavisnu Kaliforniju koji je predstavio u nedavnom intervjuu predviđa da svaki građanin i građanka Kalifornije redovno prima dividendu od prodaje kalifornijskih resursa na svjetskom tržištu. S obzirom na to da Kalifornija ima  jednu od najvećih svjetskih ekonomija (petu po veličini, sa bruto društvenim prihodom od 3,2 triliona dolara prošle godine), ta suma bi omogućila da svako ko živi u njoj ima obezbjeđenu solidnu materijalnu egzistenciju i, kao što se to obično kaže, „život dostojan čovjeka“.

Izgleda i da Holivud, kulturno srce Kalifornije, koji je u svojim ostvarenjima predvidio mnoge političke trendove i lomove, takođe počinje da kuca u ritmu nezavisnosti. Na primjer, u TV seriji Političar čija je druga sezona počela da se prikazuje u junu, jedna od glavnih ličnosti je kandidatkinja koja se u kampanji za guvernera Kalifornije zalaže za nezavisnost. Vjerovatno da bi se ovoj ideji pridao dodatan značaj, ta uloga je povjerena jednoj od najpoznatijih američkih glumica Gvinet Paltrou.

Naravno, u ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između predsjednika Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom, prominentnim političarem u okviru Demokratske partije. I Trampov najveći protivnik u Kongresu, Nensi Pelozi, je takođe iz Kalifornije (predstavlja distrikt San Franciska u kome živim). Taj prvenstveno ideološki sukob se sve više preliva u svakodnevni život običnih ljudi. Ukoliko Tramp ponovi pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Rođen 3. novembra

Objavljeno prije

na

Trampov govor na Dan nezavisnosti  podsjetio je na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989.  Perfidna manipulacija istorijskim događajima  kao i autentičnim problemima ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima  krize je jedna te ista. Ta matrica nije ništa dobro donijela  Jugoslaviji, neće ni Americi. Problem je što  ni  Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost

 

Ovogodišnja proslava Dana nezavisnosti 4. jula je u Americi prošla u znaku naglog porasta broja zaraženih korona virusom i, naravno, Donalda Trampa.Trampa je stvorila američka industrija zabave zasnovana na senzacionalizmu i malograđanskim interesovanjima. Da li je iko mogao očekivati da će se on kada postane predsjednik ponašati drugačije nego što se ponašao cijelog života? Odrastao u zatvorenim milionerskim krugovama i okružen luksuzom i privilegijama, Tramp je odavno prestao da pravi razliku između stvarnog i virtuelnog svijeta. Ni poslije tri i po godine predsjedničkog mandata izgleda da nije naučio što znači realnost. Za njega je i dalje sve samo spektakl.

Zbog toga je za svoj pretpraznički govor i odabrao dolinu ispod Maunt Rašmor, gdje je u sjenci četiri predsjednička profila – Vašingtona, Džefersona, Linkolna i T. Ruzvelta – održao jedan od najagresivnijih govora u novijoj američkoj istoriji. Najbizarnija crta njegovog govora je bila zaokupljenost tzv. unutrašnjim neprijateljima. Dok su raniji predsjednici u svojim govorima veličali američku moć prema tzv. spoljnim neprijateljima i tako snažili ideološku viziju zajedništva u svijesti svih američkih građana, Tramp se jasno opredijelio za politiku jačanja i produbljivanja podjela u  Americi. Pozicionirajući sebe i svoje pristalice kao politički, duhovno, pa čak i životno ugrožene, čini mi se da je ostavio vrlo malo prostora za stvarni dijalog sa političkim protivnicima. A bez iskrenog dijaloga o traumama prošlosti teško da je moguće održati dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

Trampov govor me najviše podsjetio na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989. godine. Perfidna retorička manipulacija istorijskim događajima i spomenicima, kao i autentičnim problemima okupljenih ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima velike političke i ekonomske krize je jedna te ista. To je matrica koja nije ništa dobro donijela ni tadašnjoj Jugoslaviji, pa neće ni Americi. Jugoslovenski epilog su bila jeziva stradanja, raspad države i društva, i cunami nasilja i kriminala kome se ne vidi kraj. Međutim, Jugoslavija je bila država na svjetskoj poluperiferiji (prema terminologiji Imanuela Volerstina), a ovdje se radi o centralnoj državi globalnog kapitalističkog sistema. Jasno je da od uspjeha ili neuspjeha Trampove borbe za još jedan predsjednički mandat zavise konture ne samo američke, nego i planetarne budućnosti.

Problem je da ni Trampov predsjednički protivkandidat Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost. Neoliberalna globalna politika vašingtonskog establišmenta čiji je Bajden jedan od najdosljednijih izdanaka je dovela do toga da, po najnovijim statističkim podacima, više od polovine svjetskog stanovništva posjeduje samo 2 odsto ukupnih svjetskih resursa, dok 1 odsto najbogatijih posjeduje 44 odsto. Nemogućnost zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba običnih ljudi u sjenci katastrofalne ekonomske nejednakosti je i dovela do političkog uzleta trampovskog nacional-populizma. Ostaje da se vidi da li će Bajdenov izbor potpredsjednice (on je već rekao da će biti žena) bitnije promijeniti socijalno-ekonomsku komponentu njegove političke platforme. Velika je šansa da će i osoba koju odabere biti izdanak istog tog, duboko korumpiranog establišmenta.

Međutim, najveće i najozbiljnije pitanje je da li će pobjeda bilo kojeg kandidata, bilo Trampa ili Bajdena, biti prihvaćena kao legitimna od strane onog koji bude poražen. U nedavnom tvitu, Tramp je već nagovijestio da bi izbori mogli biti pokradeni ako bude dozvoljeno masovno glasanje putem pisma. A Bajden je izjavio da će, ako Tramp ne prihvati poraz, tražiti da ga generali odvedu iz Bijele kuće.

Ukoliko zaista dođe do osporavanja rezultata izbora, postizborna ustavna kriza bi mogla da uruši temelje države. Moguće je čak da bi pojedine savezne države, posebno u slučaju ponovne pobjede Trampa, krenule ka proglašavanju određenog stepena nezavisnosti. Kalifornija, na primjer, je već peta po veličini ekonomija u svijetu. Jasno je da bi svojim građanima i građankama mogla da obezbijedi solidnu egzistenciju.

To je malo vjerovatni scenario, mada nema sumnje da će 3. novembra biti rođen jedan novi svijet.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo