Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

2019: mir ili rat?

Objavljeno prije

na

Godina koja je na izmaku se u geopolitičkom smislu može smatrati kao tranziciona.Nijedan rat – a trenutno u svijetu postoji desetak sukoba u kojima je, u svakom od njih,  ove godine poginulo više od hiljadu ljudi (najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu)–nije okončan, ali, u isto vrijeme, nije otvoren nijedan novi ratni sukob. Dok je na primjer u Siriji došlo do određenog smirivanja situacije, situacija se u Avganistanu pogoršala. Bliski istok je nastavio da gori nesmanjenom žestinom.

Čak i povlačenje američkih vojnika iz Sirije i (donekle) iz Avganistana koje je nedavno najavio američki predsjednik Donald Tramp nije ništa više od taktičke kalkulacije. Iran ostaje američki strateški neprijatelj broj jedan u regionu i nema nikakvih naznaka da će SAD izmijeniti strategiju orijentisanu na svrgavanje postojeće vlasti u toj zemlji. To znači da su dalji sukobi neminovni. U isto vrijeme, daleko su od rješenja i ratovi u Jemenu, Somaliji, Libiji i Ukrajini. U stvari, tranzicija koja je obilježila ovu godinu nema ništa pozitivno u sebi. Očigledno je da se ide od lošeg ka gorem.

U geoekonomskom smislu isto tako se naziru veliki problemi. Mnogi ekonomisti vjeruju da globalna finansijska kriza koja je počela 2007. godine uošte nije okončana nego je njen najveći udar samo privremeno odložen monetarnim mjerama centralnih banaka usmjerenim na simptome, ali ne i na uzroke krize. I zbilja dešavanja na svjetskim berzama posljednjih dana ukazuju da se kriza ponovo nazire, akcije gube na vrijednosti, a mnoge kompanije ulaze u rizik bankrota. Cijena nafte i drugih energenata nepredvidivo varira (i pored dogovora nekoliko ključnih država), a to je jasan znak problema u rastu globalne ekonomije. Manje rasta znači veću nezaposlenost, siromaštvo, očaj.

Ako se sistemno sagledaju dešavanja u svjetskoj istoriji u posljednjih pet vjekova, nije teško uočiti sljedeći trend: ekonomska kriza, veliki rat, ekonomski rast i razvoj. Najupečatljivi primjer  su naravno tri „zlatne decenije“ poslije Drugog svjetskog rata, mada ni naglo bogaćenje zapadnih korporativnih struktura poslije završetka Hladnog rata u Evropi ne treba zanemariti. Ipak, izgleda da se iz bivšeg socijalističkog bloka izvuklo sve što je moglo stimulisati globalni ekonomski rast, a širenje na nova tržišta i resursne baze je onemogućeno jačanjem nacionalno-orijentisanih elita na širem prostoru Evroazije. Upravo u obračunu između ovih elita i snaga globalističkog neoliberalnog kapitalizma i leži opasnost od novog velikog rata.

Nema sumnje da će 2019. godina donijeti dodatna zaoštravanja, uz vrlo moguće otvaranje novih žarišnih tačaka. Područje tzv. Zapadnog Balkana i bivše centralnoazijske republike SSSR-a su na vrhu liste kandidata. Korumpirani, autoritarni režimi, osiromašeno stanovništvo, ideološka konfuzija i neznanje, zavisnost od moćnih globalnih igrača, sve su to sigurni sastojci za izbijanje nasilja. Crna Gora tu ne predstavlja nikakav izuzetak. Njena ranjivost je više nego očigledna. Kao i uvijek u sličnim situacijama, vrhuška će svoje familije i novac evakuisati na vrijeme, a narod će ostati da strada.

Suočen sa raspadom parlamentarne demokratije i formiranjem fašističkih režima u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka, italijanski marksistički filozof Antonio Gramši formulisao je ideju koja, čini mi se, još uvijek dobro odražava stav neophodan savremenoj ljevici  – „pesimizam intelekta i optimizam volje“.To znači da i pored toga što izgleda da nema izlaza iz date situacije i da je najgora opcija na horizontu, treba djelati u skladu sa humanističkim principima jednakosti i solidarnosti. Iz humane kolektivne akcije koja se poduzima može se roditi nova dimenzija, novi subjekt koji mijenja sve. Ontološki gledano, svijet nije zatvoren sistem, u  momentima krize, na značaju dobijaju čak i najsitniji detalji, najobičnije svakodnevne odluke. Rat nikada nije neminovan.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

„Jogurt revolucija“ u Americi?

Objavljeno prije

na

Suština  duboke krize američkog političkog sistema je vezana za Trampov pokušaj da od oligarhijskog sistema napravi monarhistički. Iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinacne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Najgore za stabilnost države će biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa

 

Da li je paradoksalno govoriti o pravilima vlasti?Svakodnevna politička dešavanja ukazuju na to da svaka vlast krši pravila koja je obavezna da primijenjujeako se kose sa interesima vlastodržaca. Ključno pravilo vlasti je izgleda da vlast nema drugih pravila osim sopstvenog opstanka. Postoje, međutim, dvije osnovne strukture vlasti: monarhističko-feudalna i oligarhijska. Svaka od ovih struktura ima svoja pravila. Ono što dovodi do sticanja i gubljenja vlasti u monarhističkim i oligarhijskim sistemima nije isto. U knjizi Stepenice na nebo dvoje ruskih publicista Mihail Hazin i Sergej Šeglov detaljno opisujuove različite prakse. Slični zaključci se mogu naći i u knjizi američkog profesora Džefrija Pfefera Moć: zašto je neki ljudi imaju, a neki ne.

Uopšteno govoreći, monarhistički politički sistemi su rasprostranjeni na prostoru kontinentalne Evroazije (Rusija, Kina, možemo ubrojiti i Crnu Goru), dok su oligarhijski bliži zapadnoj Evropi, posebno Velikoj Britaniji, i SAD-u. U monarhističkom sistemu (kao što mu i samo ime kaže) jedna osoba na vrhu donosi sve ključne odluke, a najvažnija stvar za političko napredovanje je biti pozitivno ocijenjen od strane te osobe. Vezanost za osobu na vrhu mnogo je važnija od privrženosti bilo kakvoj tradiciji ili ideologiji. Međutim, ovakva struktura nije dugoročno stabilna. Vrhovni lider je, kao i svi ljudi, smrtan, pa uvijek ostaje otvoreno pitanje nasljednika.Po pravilima sistema, nasljednik će dovesti svoje, vrlo vjerovatno, potpuno nove ljude. Zbog toga Hazin i Šeglov pišu da oni kojidrže privilegovane položaje u monarhističkom sistemu stalno imaju na umu narodnu poslovicu„na vrijeme izdati znači pravilno predvidjeti.“ Ne sumnjam da upravo ova sintagma trenutno muči mnoge u DPS-u.

U oligarhijskom sistemu, postoji nekoliko centara moći koji dijele istu tradiciju, ideologiju ili sistem vrijednosti. Zbog toga se u oligarhijskom političkom sistemu može napredovati i bez posebne privrženosti jednoj osobi.  Postoji, međutim, i ovdje jedno važno pravilo. Slabiji centri moći formiraju koalicije između sebe da bi se suprostavili onom centru koji je u datom trenutku najjači. Zbog toga je oligarhijski sistem mnogo fleksibilniji i izdržljiviji nego monarhistički. Nijedan vlastodržac nije dovoljno jak da iza sebe ostavi potop. Inače, Velika Britanija je uvela oligarhijski pristup i kao okosnicu svoje geopolitike. Vjekovima je pravila koalicije sa slabijim silama na evropskom kontinentu kako bi matirala onu koja je bila najjača. Možda najupečatljiviji primjer je koalicija sa Francuskom i Rusijom protiv Njemačke uoči Prvog svjetskog rata.

Po mom mišljenju, suština postojeće duboke i ozbiljne krize američkog političkog sistema je vezana za pokušaj predsjednika Donalda Trampa da od oligarhijskog političkog sistema napravi monarhistički. Iz toga proizilazi Trampova opsesija oko lojalnosti svojih saradnika. To objašnjava i činjenicu učestalih otpuštanja ili ostavki.Tramp se konzistentno ponaša kao monarh. I naravno promoviše samo one za koje misli da su njemu lično apsolutno odani. Nije teško zamisliti da u Bijeloj kući vlada atmosfera neprestanog straha oko trajanja na određenoj funkciji. Vladajuća američka politička klasa nije navikla na ovakav odnos. Zbog toga pripadnici oligarhijskog Establišmenta koji kontrolišu američku medijsku scenu stalno Trampu spočitavaju rušenje tradicionalnih političkih vrijednosti, kako u spoljnoj tako i u unutrašnjoj politici. Trampa nije briga za elitni konsensus. Za sebe misli „država, to sam ja“.

Istorijsko iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinac, makako harizmatičan on bio, ne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Tramp preko tvitera i čestih političkih mitinga pokušava da uspostavi direktnu emotivnu vezu sa običnim stanovništvom. Kao i Ronald Regan, i on pokazuje odlike čovjeka od „teflona“. Nijedan skandal se ne lijepi dovoljno dugo da ga sruši. Skandal oko Ukrajine je, međutim, samo vrh ledenog brijega. Mislim da oligarhija sprema mnogo ozbiljnije stvari za prvu polovinu iduće godine, a posebno ljetnje mjesece. Najgore za stabilnost državeće biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Marks, Mao, Markuze

Objavljeno prije

na

Pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina.  Na  nedavnoj velikoj naučnoj konferenciji na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari, videjlo se da najbolji poznavaoci života i djela  Herberta Markuzea,  nimalo nisu posustali u  vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma

 

Međunarodna asocijacija koja se bavi izučavanjem života i djela njemačko-američkog filozofa jevrejskog porijekla Herberta Markuzea (1898-1979), čiji sam član već skoro deset godina,organizovala je nedavno veliku naučnu konferenciju na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari. Na ovom univerzitetu kao profesor istorije radi Markuzeov unuk Harold, a u gradu živi i Markuzeov devedeset-jednogodišnji sin Piter. Sa Haroldom se poznajem još od 1997. godine kada sam prvi na internetu napravio veb stranicu o Herbertu Markuzeu, a sa Piterom sam se upoznao 2011. na konferenciji u Filadelfiji. Kao i tada, i na ovoj konferenciji su bili prisutni najpoznatiji tumači Markuzeovog opusa Daglas Kelner, Arnold Far, Čarls Rajc, Endi Lamas, i Piter-Ervin Jansen. Bilo mi ih je drago sve ponovo vidjeti i primijetiti da nimalo nisu posustali u svojoj vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma.

Glavna tema konferencije je bila uloga markuzeovske kritičke teorije u tzv. tamnim vremenima (kao što je naše), kao i budućnost socijalizma kao političkog, ekonomskog i društvenog uređenja. Možda će se mnogi iznenaditi, ali pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladim ljudima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina. Prema jednom istraživanju iz januara 2019., 61 odsto mladih između 18 i 24 godine i 51 odsto onih između 25 i 34 godine se odnose pozitivno prema socijalizmu. Drugo istraživanje iz maja 2019. pokazuje da 43 odsto ispitanika svih uzrasta smatra da je socijalizam dobra stvar.To je još uvijek manje od polovine, ali se ipak rast popularnosti socijalizma teško može ignorisati. I, zbilja, politički program jednog od najpoznatijih američkih političara i kandidata za predsjedničku nominaciju u okviru Demokratske partije, senatora Bernija Sendersa, sa insistiranjem na besplatnom visokom obrazovanju i državnom zdravstvenom osiguranju za sve, ima sve odlike socijalističkog pogleda na svijet. Sendersova koleginica iz Senata, Elizabet Voren, koja, po mom mišljenju, ima najveće šanse da postane predsjednička kandidatkinja Demokratske partije i bude direktna rivalka presjedniku Donaldu Trampu u novembru 2020., je takođe u svoj program uključila određene socijalističke ideje, posebno po pitanju regulisanja makro ekonomskih procesa, mada u manjoj mjeri nego Senders. Nije zbog toga čudno što Tramp u svim značajnim izlaganjima (a ponekad i na tviteru) žestoko kritikuje socijalizam i tzv. radikalne ljevičare. Zar bi im  pridavao toliku pažnju da ne osjeća (Tramp ima izoštren politički instinkt) da mu predstavljaju mnogo veću prijetnju nego konvencionalni, neoliberalni pripadnici političkog establišmenta Demokrata?

Međutim, treba imati na umu da čak ni Sendersov socijalizam ne odražava ono što je o socijalizmu pisao Markuze. Dok se Senders, sasvim opravdano i pravilno, zalaže za kvantitativno poboljšanje životnih i radnih uslova običnih ljudi, u centru Markuzeove misli je bila kvalitativna transformacija ljudske prirode kao takve. Markuze je razmatrao mogućnosti ne samo prijeko potrebnih političkih i ekonomskih promjena, nego i mogućnosti korijenitih izmjenau ljudskim potrebama, željama i nagonima. Poznate su Markuzeove teze o putevima sublimacije agresivnih nagona, o načinima širenja Erosa u društvu, o tome kako da rad postane igra. Zbog toga se mnogima čini da je Markuze u svojim filozofskim promišljanjima išao stopama Marksa i Maoa kao filozof utopije.

Ipak, po Markuzeovom mišljenju, „utopija“ za koju se zalagao nije uopšte bila utopija nego je samo izgledala nemoguće iz perspektive kapitalističkog statusa kvo. Drugim riječima, on je vjerovao da svi materijalni preduslovi za realizovanje „utopije“ već postoje ida se uspostavljanjem drugačije tj. socijalističke organizacije raspodjele „utopija“može ostvariti u praksi. Poznata je njegova izjava iz 1967.:„Danas imamo kapacitet da pretvorimo ovaj svijet u pakao i već smo daleko odmakli na tom putu. U isto vrijeme, imamo kapacitet i da ga pretvorimo u suprotnost paklu.“

Pedeset godina kasnije, kapacitet za destrukciju se još više uvećao, ali se ni opozicija nije potpuno predala. Bez iluzija, ali i bez defetizma, borba za socijalističku budućnost se nastavlja.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Obavještajni postmodernizam

Objavljeno prije

na

Izaziva nevjericu to da mogu postojati intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA.Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.No, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste.

 

Postmodernizam je pravac u kulturi zasnovan na radikalnom skepticizmu koji odbacuje postojanje univerzalnih istina. Većina teoretičara vezuje nastanak postmodernizma za društveno-političke procese u drugoj polovini 20. vijeka, posebnoza hladnoratovsko sukobljavanje između dva ideološka bloka. U tom smislu, posebno je interesantna studija američkog profesora Timotija Melija pod naslovom Tajna sfera: tajnost, fikcija, i država nacionalne bezbjednostikoju je objavio Univerzitet Kornel 2012 godine.

Mnogima će na prvi pogled izgledati iznenađujuće da Meli pronalazi jedan od najvažnijih uzroka geneze i širenja postmodernističkog pogleda na svijet u funkcionisanju institucija nacionalne bezbjednosti tj. obavještajnih službi. Izaziva nevjericu to da mogu postojati intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA.Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.

Međutim, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste. I nije  samo u pitanju materijalna povezanost koja se odrazila u tome što je CIA tajno, ali vrlo izdašno finansijski pomagala izdavanje velikog broja anti-komunističkih časopisa i knjiga i organizovanje akademskih konferencija i umjetničkih izložbi širom svijeta za vrijeme trajanja Hladnog rata. Piter Fin i Petra Kuve su 2014. godine objavili knjigu o tome kako je CIA sponzorisala štampanje i osmislila distribuciju Pasternakovog romana Dr. Živago koji je zatim dobio Nobelovu nagradu za književnost. Postoje i istraživači koji u ovom svijetlu vide čak i prevod i distribuciju Đilasovih knjiga, posebno Nove klase. Često se citira izjava jednog od čelnika CIA da su knjige „najvažnije oružje strateške propagande dugog trajanja.“Ali kakve veze sve to ima sa postmodernizmom? Ni Pasternak ni Đilas nisu bili njegovi pobornici.

Radi se o tome da je način funkcionisanja CIA na bazi memoranduma Savjeta za nacionalnu bezbjednost (NSC4A; NSC10/2; NSC68) dozvolio čitav niz intervencija u međunarodne političke procese u formi tajnih operacija koje su zatim skrivane od američkog javnog mnjenja kroz manipulativne psihološke tehnike, uključujući i tzv. „uvjerljivo osporavanje.“ Tu se na djelu pokazao glavni paradoks američkog hladnoratovskog djelovanja – zaštita demokratskog sistema kroz nedemokratske prakse. Kako pokazuje Meli u svojoj studiji, ovakvi postupci američke vlasti,kada bi eventualno procurijeli u javnost krozobavještajne neuspjehe, poput onog u Zalivu svinja 1961. godine, postepeno su doveli do stvaranja društvene klime sumnje i skepticizma.Ovakvo stanje stvari se brzo reflektovalo u književnom stvaralaštvu i ostalim umjetničkim djelatnostima. Narativne tehnike koje su isticale fragmentarnost znanja i ukazivale na prisutnost opskurnih sila su postale popularne. Nerazriješene kontroverze oko ubistva predsjednika Džona Kenedija u Dalasu u novembru 1963. godine su još više uvećale društveno nepovjerenje i nesigurnost. Roman Libra američkog pisca Dona Delila predstavlja možda najbolje književno oslikavanje ovih entropijskih procesa.

Meli tvrdi da zbog toga što su „činjenice“ u javnom diskursu sve više i više postajale fikcija, kulturni status  fikcije je počeo da se transformiše. Umjetnička fikcija – romani, pozorišne predstave, filmovi, televizijski serijali – postali su ne samo izvori „informacija“ o društveno-političkim procesima, nego i eksplicitni faktori uticaja na njih.Tako pripadnici političke elite, kao i obični građani,komentarišu aktuelna politička dešavanja kroz prizmu umjetničke fikcije. Drugim riječima, kao što je tvrdio Gi Debor, fiktivni spektakli konstituišu „realnost“ i istina nestaje kao smislena odrednica.

Nije zbog toga čudno što se povećava broj političkih lidera iz svijeta šou biznisa.To je zakonomjerno u postmodernom svijetu spektakla. Kao i za vrijeme Hladnog rata, manipulativno djelovanje obavještajnih službi,od Vašingtona i Londona pa do Moskve i Pekinga, takođe igra važnu ulogu. Međutim, u igri sa ogledalima, nema i ne može biti pobjednika. Onaj koji vara i sam biva prevaren. Ne postoji tačka oslonca.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo