Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN TRIVIĆ,  ZAMJENIK GRADONAČELNIKA  SARAJEVA: BiH je u stalnoj političkoj krizi

Objavljeno prije

na

Prednost naše etno diktature je u tome što imamo tri nacionalizma koji jedan drugog ograničavaju. Ipak, nada uvijek postoji. Nacionalizam nije ni prirodan ni vječiti način života u BiH

 

Milan Trivić je radio četrdeset i pet godina kao profesionalni novinar za brojne bosanskohercegovačke, jugoslovenske i svjetskemedije. Počeo je u sarajevskom Oslobođenju,bio je  direktor Televizije, a potom i Radija Bosne i Hercegovine. Radio je u novinarskom timu Yutela, zatim kao ratni snimatelj, reditelj dokumentarnih filmova, producent… Vrhunac profesionalne karijere je BBC serija ”Smrt Jugoslavije“, u kojoj je dvije godine radio kao producent za BiH i dobio velika svjetska priznanja. Živio je i radio u Londonu gdje je osnovao producentsku kuću London TV International. Bio je i dopisnik Televizije Crne Gore. Sa Božom Kneževićem autor je dokumentarne serije ”Crnogorski put u Evropu”. Sada je zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na pitanje kakva je aktuelna politička situacija u BiH, Trivić je u razgovoru za Monitor ovako odgovorio:

Nikad gora, a nikad, primjereno situaciji, ravnodušniji narod. BiH je u permanentnoj političkoj krizi i stalnom procesu približavanja Evropskoj Uniji, a ništa se ne mijenja. Država izgleda kao auto u koje je neko sipao pogrešno gorivo (nacionalizam), pa je zaribalo. Problem u BiH je odnos nacionalnog i nacionalističkog. Sve partije vode brigu o nacionalnom i nisu sve nacionalističke,samo su nacionalističke one koje su uzele monopol na ”nacionalnu stvar”.

MONITOR: Vlada li u BiH višestranačka diktatura etničke demokratije u kojoj nacionalne gazde mogu da rade šta hoće i gdje je  izgubljena  nada o građanskoj i evropskoj BiH?

TRIVIĆ:Nacionalisti su građansku BiH srušili 1990. godine. Tada su obećali da će napraviti Švajcarsku, ali ništa od toga.Do tada smo imali zajednički život, umjesto kogaje uveden suživot i život jednih pored drugih. Tako je počela djelidba koja se još nije završena, a ne zna se ni kad će, i hoće li Bosna biti podijeljena. Prednost naše etno diktature je u tome što imamo tri nacionalizma koji jedan drugog ograničavaju. Ipak, nada uvijek postoji. Nacionalizam nije ni prirodan ni vječiti način života u BiH. Tri vodeća nacionalizma se razlikuju, ali se uvijek drže zajedno.Devedesetih su vezali zastave. Uvijek su vladali, i uvijek se svađaju i optužuju, i uvijek su u političkoj koaliciji.Nakon izbora 2018. optimisti vjeruju u promjene, u  ”građansku republiku Sarajevo”. Ako se uspije održati nova građanska vlast, Sarajevo bi moglo konačno odigrati svoju istorijsku ulogu integracije države na evropskim građanskim principima.

MONITOR: Zašto glavni politički lideri više ne urade na ublažavanju nerazumijevanja između etničkih i vjerskih grupa, nego suglavna prepreka istinskom pomirenju umjesto da budu pokretači normalizacije u BiH?

TRIVIĆ:Razlog je prozaičan – pare. Vlast je novac, budžeti, tenderi, zapošljavanje… Nacionalizam je najbolja muzika kojom se najlakše dolazi do vlasti. Kada bi se vlast mogla osvojiti operskim arijama, političari bi i to brzo propjevali. Mi imamo sistem komercijalnog nacionalizma. Nacija je profesija, a priče o pravima, ugroženosti ili interesima ovog ili onog naroda su samo šuplje priče, političke fraze u koje niko ozbiljno ne vjeruje, jer narod je još uvijek prilično normalan.

MONITOR: Analitičari upozoravaju da je glavni uzrok narastajućeg nacionalizma konstitutivni sistem kojim je BiH u Dejtonu utemeljena kao država etnonacionalnih skupina, a ne kao građanska država…

TRIVIĆ: Dejton je zaustavio rat, što je dobro, ali je u vlasti instalirao nacionalizam, i onda je nacionalistima dao zadatak da prave građansku državu, što je nespojivo i nemoguće. Prirodna težnja nacionalizma nije da integriše već dezintegriše. Suština je promjena definicije države koja je bila i Bošnjačka, i Srpska,  i Hrvatska, a sada je svako mašta da ”otkine” svoj teritorijalni komad.

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da u BiH javne pozicije imaju politički poslušnici, a kompetentni predstavljaju opasnu vrstu nepogode protiv koje su ovi prvi razradili savršene mehanizme eliminacije?

TRIVIĆ: U sistemu partokratije postoji samo princip podobnost, a sposobnost nije bitna, ili da budem pošten rijetko se potrefi. Ne znam da li je tačno, ali izgleda istinito, šefovi partija, odnosno samoznavi nacionalni lideri, se pitaju pri zapošljavanju, od čistačice do direktora neke javne ustanove. Ovo ima pogubne posljedice za cijelo društvo, ali s druge strane to ide i ka samouništenju sistema koji počiva na nekompetentnosti.

MONITOR: Ko može pokrenuti radikalne promjene kako bi se krenulo naprijed i jesu li građani u stanju da ih u takvoj zemlji prepoznaju i podrže?

TRIVIĆ:Promjene može pokrenuti onaj ko spriječi krađe na izborima i natjera da i druga polovina glasača izađe na izbore. Ali, problem je što ima i drugih rješenja. Oni koji nemaju nadu u promjene imaju alternativu – iseljavaju se iz zemlje.Taj problem na najdramatičniji način upozorava da imamo sistem i vlast koji ne funkcionišu jer nisu  u stanju da zaposle mladost ove zemlje. Na svu štetu Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, država se ne bavi ovim ključnim simptomom bolesti koja je veća prijetnja njenom opstanku nego bilo što drugo.

MONITOR: Ko su glavni krivci što BiH sa svojim raznovrsnim potencijalima nije danas među razvijenijim zemljama Evrope, nego jedna od najsiromašnijih?

TRIVIĆ:Glavni krivac je divlja, a ne evropska varijanta kapitalizma. Mi smo imali društveno-ekonomski sistem u kome je najveća vrijednost bio ”javni interes”, a sada imamo potpuno naopak sistem u kome je ”privatni interes” gospodar svega. Zato imamo najsiromašniju zemlju Evrope sa najvećim socijalnim razlikama i brezobrazno bogatim pojedincima.

MONITOR: Da li je glavni razlog zastoja BiH na evropskom putu taj što što stranke i političari forsiraju postojanje različitih nacionalnih interesa?  

TRIVIĆ: Stvarni interesi i građana i naroda su Evropa, i to odmah. Nisu problem različiti nacionalni interesi već su problem jedinstvnei ekonomski interesi sve tri nacionalističke elite. Česte su ocjene ”običnih” ljudi da našim vlastodršcima Evropa uopšte nije prioritet, oni ne žele u EU, mada su im puna usta obećanja na sastancima u Briselu. Njima odgovara beskonačan proces ulaska u Uniju.Nebitno je koliko ima istine u pričama da je Hrvatskoj na puti do Evrope trebao da se desi  Sanader, a pretpostavlja se da Bosni i Hercegovina ovaj uslov mora pomnožiti sa tri.

MONITOR: Ukoliko se ne promijeni nacionalistička paradigma, hoće li to a dovesti do podjele zemlje?

TRIVIĆ:Ja mislim da ključ opstanka BiH nije ni u entitetu Republika Srpska ni u zahtjevu za treći entitet, te politike su prilično profilirane, ključ je u drugom entitetu, o čemu se još ne govori. Samo ako se u sadašnjoj političkoj konstelaciji snaga politički predstavnici Bošnjaka opredijele za drugi entitet onda to može dovesti do raspada države. Po Dejtonu, moguća je svaka odluku za koju postoji saglasnost sve tri strane. Ali, ja ne vjerujem da bilo koji bošnjački političar može imati takvu pamet  pa da sa Srebrenicom napravi ono što je napravio Milošević sa Jasenovcom, gdje Srbi danas idu sa pasošem. To mi je nezamislivo. Osim toga, ne treba potcijeniti ni Holbruka, pored mana koje ima Dejtonski sporazum, BiH je njime tako dobro zaključana sa mnogo osigurača da je raspad  tehnički gotovo nemoguć.

MONITOR: Ima li budućnosti BiH?

TRIVIĆ: Nacionalizam je potrošna roba, dugo traje, ali će proći. Međutim, tri dencenije nacionalizma ostaviće katastrofalne posljedice. Danas se događa najveća tehnološka revolucija u istoriji čovječanstva. Mi smo potpuno van dođađaja. Glavni resurs 21. vijeka je ZNANJE. Prvi put glavni resurs na kome se razvija društvo nije kamen, neki metal, ugalj, nafta… prvi put glavni resurs se ne dobiva eksploatacijom prirode. Gdje smo tu mi?  Kina će vrlo brzo preći na 5G, a mi jedini u Evropi još uvijek radimo na 3G, najmanje izdvajamo za razvoj nauke, najviše bacamo i poklanjamo znanja bogatim zemljama. Bojim se da, ne u tako dalekoj budućnosti, Bosna i Hercegovina može postati potpuno nebitna, marginalizirana zemlja, odnosno plijen nove vrsta kolonijalizma, digitalnog kolonijalizma. Ulazimo u eru u kojoj imperijalni hab može kontrolisati jednu zemlju sa bilo koje tačke na planeti.

 

Najplemenitija socijalna legura

MONITOR: Da li BiH kao  država sa dva entiteta, jednim distriktom, deset kantona, Vijećem ministara umjesto vlade, Predsjedništvom kao najvišim izvršnim organom vlasti, ima perspektivu? Ako nema, šta treba mijenjati?

TRIVIĆ:Istorija Bosne i Hercegovine je dala odgovor na to pitanje 1943. godine na prvom zasijedanju ZAVNOBIHA u Mrkonjić Gradu. Tada je bilo gore nego ikad. Tada su politički Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ljudi koji vole svoju zemlju, svoj i druge narode, kazali jedni drugima da žele živjeti zajedno i ravnopravno. Rezultat:  zlatni period u istoriji BiH koji je trajao 45 godina. Danas nam je potreban neki digitalni ZAVNOBIH, treba nam novi Hasan Brkić, Rodoljub Čolaković, Dr Hamdija Čemerlić, Vojislav Kecmanović, Branko Mikulić, ili bosanski Zoran Zaev. Najveća civilizacijska vrijednost Bosne je njen hiljadugodišnji zajednički život u različitosti. Mi nemamo multikulturu, supostojanje više kultura se podrazumijeva, ovo kod nas je interkulturalizam, aktivno miješanje više kultura. Bosna je najplemenitija socijalna legura koja se pretapa od desetog vijeka kada je Konstantin Porfirogenet prvi put u historiji zabilježio ime Bosne. Tragično je da danas imamo ljude koji to ne razumiju, koji to socijalno bogatstvo, tu  najveću civilizacijsku vrijednost, doživljavaju kao problem.

 

Fiktivno međuentitetsko zatezanje

MONITOR: Šta mislite o omiljenim izjavama Milorada Dodika da je Republika Srpska uređena i stabilna i da sve zlo u BiH dolazi iz Federacije, preciznije od Bošnjaka  iz političkog Sarajeva?

TRIVIĆ: To je fiktivno međuentitetsko zatezanje, stvaranje tenzija, a stvarnost je drugačija. Nedavno je Bakir Izetbegović zaprijetio da će ”tražiti promjenu imena Republike Srpske”, a Dodik mu je odgovorio istom mjerom: “Tražićemo da se proširi naziv Republike Srpske i da se piše ”sa crticom“  Republika srpska – Zapadna Srbija. Mnogi misle da se takve stvari dogovaraju, i to više niko ne uzima ozbiljno. A u kom entitetu je bolje, podjednako je loše i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima svuda. Dodik je izgradio više autoputa nego Federacija, u Federaciji su veće penzije, plate medicinskih sestara…

                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo