Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN TRIVIĆ,  ZAMJENIK GRADONAČELNIKA  SARAJEVA: BiH je u stalnoj političkoj krizi

Objavljeno prije

na

Prednost naše etno diktature je u tome što imamo tri nacionalizma koji jedan drugog ograničavaju. Ipak, nada uvijek postoji. Nacionalizam nije ni prirodan ni vječiti način života u BiH

 

Milan Trivić je radio četrdeset i pet godina kao profesionalni novinar za brojne bosanskohercegovačke, jugoslovenske i svjetskemedije. Počeo je u sarajevskom Oslobođenju,bio je  direktor Televizije, a potom i Radija Bosne i Hercegovine. Radio je u novinarskom timu Yutela, zatim kao ratni snimatelj, reditelj dokumentarnih filmova, producent… Vrhunac profesionalne karijere je BBC serija ”Smrt Jugoslavije“, u kojoj je dvije godine radio kao producent za BiH i dobio velika svjetska priznanja. Živio je i radio u Londonu gdje je osnovao producentsku kuću London TV International. Bio je i dopisnik Televizije Crne Gore. Sa Božom Kneževićem autor je dokumentarne serije ”Crnogorski put u Evropu”. Sada je zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na pitanje kakva je aktuelna politička situacija u BiH, Trivić je u razgovoru za Monitor ovako odgovorio:

Nikad gora, a nikad, primjereno situaciji, ravnodušniji narod. BiH je u permanentnoj političkoj krizi i stalnom procesu približavanja Evropskoj Uniji, a ništa se ne mijenja. Država izgleda kao auto u koje je neko sipao pogrešno gorivo (nacionalizam), pa je zaribalo. Problem u BiH je odnos nacionalnog i nacionalističkog. Sve partije vode brigu o nacionalnom i nisu sve nacionalističke,samo su nacionalističke one koje su uzele monopol na ”nacionalnu stvar”.

MONITOR: Vlada li u BiH višestranačka diktatura etničke demokratije u kojoj nacionalne gazde mogu da rade šta hoće i gdje je  izgubljena  nada o građanskoj i evropskoj BiH?

TRIVIĆ:Nacionalisti su građansku BiH srušili 1990. godine. Tada su obećali da će napraviti Švajcarsku, ali ništa od toga.Do tada smo imali zajednički život, umjesto kogaje uveden suživot i život jednih pored drugih. Tako je počela djelidba koja se još nije završena, a ne zna se ni kad će, i hoće li Bosna biti podijeljena. Prednost naše etno diktature je u tome što imamo tri nacionalizma koji jedan drugog ograničavaju. Ipak, nada uvijek postoji. Nacionalizam nije ni prirodan ni vječiti način života u BiH. Tri vodeća nacionalizma se razlikuju, ali se uvijek drže zajedno.Devedesetih su vezali zastave. Uvijek su vladali, i uvijek se svađaju i optužuju, i uvijek su u političkoj koaliciji.Nakon izbora 2018. optimisti vjeruju u promjene, u  ”građansku republiku Sarajevo”. Ako se uspije održati nova građanska vlast, Sarajevo bi moglo konačno odigrati svoju istorijsku ulogu integracije države na evropskim građanskim principima.

MONITOR: Zašto glavni politički lideri više ne urade na ublažavanju nerazumijevanja između etničkih i vjerskih grupa, nego suglavna prepreka istinskom pomirenju umjesto da budu pokretači normalizacije u BiH?

TRIVIĆ:Razlog je prozaičan – pare. Vlast je novac, budžeti, tenderi, zapošljavanje… Nacionalizam je najbolja muzika kojom se najlakše dolazi do vlasti. Kada bi se vlast mogla osvojiti operskim arijama, političari bi i to brzo propjevali. Mi imamo sistem komercijalnog nacionalizma. Nacija je profesija, a priče o pravima, ugroženosti ili interesima ovog ili onog naroda su samo šuplje priče, političke fraze u koje niko ozbiljno ne vjeruje, jer narod je još uvijek prilično normalan.

MONITOR: Analitičari upozoravaju da je glavni uzrok narastajućeg nacionalizma konstitutivni sistem kojim je BiH u Dejtonu utemeljena kao država etnonacionalnih skupina, a ne kao građanska država…

TRIVIĆ: Dejton je zaustavio rat, što je dobro, ali je u vlasti instalirao nacionalizam, i onda je nacionalistima dao zadatak da prave građansku državu, što je nespojivo i nemoguće. Prirodna težnja nacionalizma nije da integriše već dezintegriše. Suština je promjena definicije države koja je bila i Bošnjačka, i Srpska,  i Hrvatska, a sada je svako mašta da ”otkine” svoj teritorijalni komad.

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da u BiH javne pozicije imaju politički poslušnici, a kompetentni predstavljaju opasnu vrstu nepogode protiv koje su ovi prvi razradili savršene mehanizme eliminacije?

TRIVIĆ: U sistemu partokratije postoji samo princip podobnost, a sposobnost nije bitna, ili da budem pošten rijetko se potrefi. Ne znam da li je tačno, ali izgleda istinito, šefovi partija, odnosno samoznavi nacionalni lideri, se pitaju pri zapošljavanju, od čistačice do direktora neke javne ustanove. Ovo ima pogubne posljedice za cijelo društvo, ali s druge strane to ide i ka samouništenju sistema koji počiva na nekompetentnosti.

MONITOR: Ko može pokrenuti radikalne promjene kako bi se krenulo naprijed i jesu li građani u stanju da ih u takvoj zemlji prepoznaju i podrže?

TRIVIĆ:Promjene može pokrenuti onaj ko spriječi krađe na izborima i natjera da i druga polovina glasača izađe na izbore. Ali, problem je što ima i drugih rješenja. Oni koji nemaju nadu u promjene imaju alternativu – iseljavaju se iz zemlje.Taj problem na najdramatičniji način upozorava da imamo sistem i vlast koji ne funkcionišu jer nisu  u stanju da zaposle mladost ove zemlje. Na svu štetu Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, država se ne bavi ovim ključnim simptomom bolesti koja je veća prijetnja njenom opstanku nego bilo što drugo.

MONITOR: Ko su glavni krivci što BiH sa svojim raznovrsnim potencijalima nije danas među razvijenijim zemljama Evrope, nego jedna od najsiromašnijih?

TRIVIĆ:Glavni krivac je divlja, a ne evropska varijanta kapitalizma. Mi smo imali društveno-ekonomski sistem u kome je najveća vrijednost bio ”javni interes”, a sada imamo potpuno naopak sistem u kome je ”privatni interes” gospodar svega. Zato imamo najsiromašniju zemlju Evrope sa najvećim socijalnim razlikama i brezobrazno bogatim pojedincima.

MONITOR: Da li je glavni razlog zastoja BiH na evropskom putu taj što što stranke i političari forsiraju postojanje različitih nacionalnih interesa?  

TRIVIĆ: Stvarni interesi i građana i naroda su Evropa, i to odmah. Nisu problem različiti nacionalni interesi već su problem jedinstvnei ekonomski interesi sve tri nacionalističke elite. Česte su ocjene ”običnih” ljudi da našim vlastodršcima Evropa uopšte nije prioritet, oni ne žele u EU, mada su im puna usta obećanja na sastancima u Briselu. Njima odgovara beskonačan proces ulaska u Uniju.Nebitno je koliko ima istine u pričama da je Hrvatskoj na puti do Evrope trebao da se desi  Sanader, a pretpostavlja se da Bosni i Hercegovina ovaj uslov mora pomnožiti sa tri.

MONITOR: Ukoliko se ne promijeni nacionalistička paradigma, hoće li to a dovesti do podjele zemlje?

TRIVIĆ:Ja mislim da ključ opstanka BiH nije ni u entitetu Republika Srpska ni u zahtjevu za treći entitet, te politike su prilično profilirane, ključ je u drugom entitetu, o čemu se još ne govori. Samo ako se u sadašnjoj političkoj konstelaciji snaga politički predstavnici Bošnjaka opredijele za drugi entitet onda to može dovesti do raspada države. Po Dejtonu, moguća je svaka odluku za koju postoji saglasnost sve tri strane. Ali, ja ne vjerujem da bilo koji bošnjački političar može imati takvu pamet  pa da sa Srebrenicom napravi ono što je napravio Milošević sa Jasenovcom, gdje Srbi danas idu sa pasošem. To mi je nezamislivo. Osim toga, ne treba potcijeniti ni Holbruka, pored mana koje ima Dejtonski sporazum, BiH je njime tako dobro zaključana sa mnogo osigurača da je raspad  tehnički gotovo nemoguć.

MONITOR: Ima li budućnosti BiH?

TRIVIĆ: Nacionalizam je potrošna roba, dugo traje, ali će proći. Međutim, tri dencenije nacionalizma ostaviće katastrofalne posljedice. Danas se događa najveća tehnološka revolucija u istoriji čovječanstva. Mi smo potpuno van dođađaja. Glavni resurs 21. vijeka je ZNANJE. Prvi put glavni resurs na kome se razvija društvo nije kamen, neki metal, ugalj, nafta… prvi put glavni resurs se ne dobiva eksploatacijom prirode. Gdje smo tu mi?  Kina će vrlo brzo preći na 5G, a mi jedini u Evropi još uvijek radimo na 3G, najmanje izdvajamo za razvoj nauke, najviše bacamo i poklanjamo znanja bogatim zemljama. Bojim se da, ne u tako dalekoj budućnosti, Bosna i Hercegovina može postati potpuno nebitna, marginalizirana zemlja, odnosno plijen nove vrsta kolonijalizma, digitalnog kolonijalizma. Ulazimo u eru u kojoj imperijalni hab može kontrolisati jednu zemlju sa bilo koje tačke na planeti.

 

Najplemenitija socijalna legura

MONITOR: Da li BiH kao  država sa dva entiteta, jednim distriktom, deset kantona, Vijećem ministara umjesto vlade, Predsjedništvom kao najvišim izvršnim organom vlasti, ima perspektivu? Ako nema, šta treba mijenjati?

TRIVIĆ:Istorija Bosne i Hercegovine je dala odgovor na to pitanje 1943. godine na prvom zasijedanju ZAVNOBIHA u Mrkonjić Gradu. Tada je bilo gore nego ikad. Tada su politički Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ljudi koji vole svoju zemlju, svoj i druge narode, kazali jedni drugima da žele živjeti zajedno i ravnopravno. Rezultat:  zlatni period u istoriji BiH koji je trajao 45 godina. Danas nam je potreban neki digitalni ZAVNOBIH, treba nam novi Hasan Brkić, Rodoljub Čolaković, Dr Hamdija Čemerlić, Vojislav Kecmanović, Branko Mikulić, ili bosanski Zoran Zaev. Najveća civilizacijska vrijednost Bosne je njen hiljadugodišnji zajednički život u različitosti. Mi nemamo multikulturu, supostojanje više kultura se podrazumijeva, ovo kod nas je interkulturalizam, aktivno miješanje više kultura. Bosna je najplemenitija socijalna legura koja se pretapa od desetog vijeka kada je Konstantin Porfirogenet prvi put u historiji zabilježio ime Bosne. Tragično je da danas imamo ljude koji to ne razumiju, koji to socijalno bogatstvo, tu  najveću civilizacijsku vrijednost, doživljavaju kao problem.

 

Fiktivno međuentitetsko zatezanje

MONITOR: Šta mislite o omiljenim izjavama Milorada Dodika da je Republika Srpska uređena i stabilna i da sve zlo u BiH dolazi iz Federacije, preciznije od Bošnjaka  iz političkog Sarajeva?

TRIVIĆ: To je fiktivno međuentitetsko zatezanje, stvaranje tenzija, a stvarnost je drugačija. Nedavno je Bakir Izetbegović zaprijetio da će ”tražiti promjenu imena Republike Srpske”, a Dodik mu je odgovorio istom mjerom: “Tražićemo da se proširi naziv Republike Srpske i da se piše ”sa crticom“  Republika srpska – Zapadna Srbija. Mnogi misle da se takve stvari dogovaraju, i to više niko ne uzima ozbiljno. A u kom entitetu je bolje, podjednako je loše i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima svuda. Dodik je izgradio više autoputa nego Federacija, u Federaciji su veće penzije, plate medicinskih sestara…

                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo