Povežite se sa nama

FOKUS

SANADERIZACIJA MILA ĐUKANOVIĆA: Partijska posla za ličnu korist

Objavljeno prije

na

Uz od ranije poznatu nervozu na pomen sudbine Iva Sanadera, sada znamo i to da su  Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“

 

Mjesec dana otkako nam je Duško Knežević priuštio kućni video u kome školskog druga i tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Miga Stijepovića, u osvit parlamentarnih izbora 2016., „daruje“ sa skoro sto hiljada eura, DPS je izvršio opštu mobilizaciju odlučan da pruži odsudnu odbranu vlasti. I svog prvog čovjeka, predsjednika partije i države Mila Đukanovića.

Nije odgovoran. Nije znao. Nema osnova za sumnju… Hor sastavljen radi zaštite lika i djela voljenog vođe, mahom od mlađih poslanika vladajuće partije, predvode potpredsjednik Vlade Milutin Simović, ministar odbrane Predrag Bošković, direktor Agencije za sprječavanje korupcije Sreten Radonjić i glavni Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić.

Dok je za solistu, po svoj prilici, odabran Stijepović. Pošto je, kažu, generalni sekretar u kabinetu predsjednika Đukanovića spreman da svu krivicu primi na svoja prsa.

Predsjednik Đukanović je, sa nekih desetak dana zakašnjenja, riješio da saopšti kako je Knežević davao novac DPS-u, ali ne onoliko koliko kaže da je dao. Kako nije bio jedini. I kako se, tim povodom, nije konsultovao sa njim.

,,To su (davali novac – prim.a) radili mnogi poslovni ljudi uključujući i gospodina Kneževića, to nije sporno. Ono što sa sigurnošću mogu reći: da je neistina da je dato novca koliko je rekao gospodin Knežević, i drugo, da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom”, saopštio je Đukanović, vidno ljut i nervozan, 21. januara.

Sada, međutim, znamo kako su Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“ (nema mog novca kao kolaterala, svjedočio je u parlamentu o svom londonskom kreditu, da bi prećutao kako su taj novac dali drugi). Zato i iskaz da se Knežević nije konsultovao sa njim prije nego je eurima napunio Stijepovićeve džepove, ne mora da znači kako se Đukanović o tom poslu nije konsultovao sa nekim drugim. Stijepovićem recimo. Kako bi inače „sa sigurnošću“ mogao da tvrdi da Knežević nije dao „koliko je rekao“?

Tradicionalno, Tužilaštvo ne vjeruje Đukanoviću kada on kaže nešto što bi ga moglo dovesti u nezgodnu situaciju. Baš kao što su onomad ignorisali njegove tvrdnje da može dokazati kako iza ubistva Duška Jovanovića stoji Vojislav Koštunica. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, insistirao je Đukanović prije nekih šest godina, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. A Ranka Čarapić, tadašnja Vrhovna državna tužiteljka – ni abera.

Jednako, i sadašnji vrh tužilačke organizacije, VDT Ivica Stanković i SDT Milivoje Katnić odbijaju svaku mogućnost da Đukanović ima bilo kakve veze sa nelegalnim finansiranjem njegove partije. Koje, prema tvrdnjama Duška Kneževića, traje već četvrt vijeka.

Katnić se, istine radi, prisjetio da poslije Đukanovićeve konferencije za novinare sumnje na račun Stijepovića proširi sa dotadašnjeg pranja para na zloupotrebe izbornih prava. „U međuvremenu se ispostavila mogućnost da je počinjeno i neko od krivičnih djela koja se odnose na izborna prava,” kazao je Katnić 25. januara. Insistirajući kako nema potrebe da se o spornom predizbornom poslovanju razgovara sa liderom DPS.

Nije mnogo trebalo da se u proizvodnju alibija za Đukanovića uključi i Agencija za sprječavanje korupcije. Pomalo bezvoljno, oni su sa velikim zakašnjenjem krenuli  u provjeru detalja iz Kneževićevog videa, da bi onda, neočekivano brzo, zaključili da su lokalni funkcioneri vladajuće partije predvođeni Stijepovićem – mimo zakona i znanja partijske centrale – podijelili 47.500 eura. Pa su DPS kaznili za počinjeni prekršaj novačnom kaznom od 20 hiljada eura uz nalog da u državni budžet vrate baš onoliko koliko su, navodno, nezakonito podijelili u Golubovcima. A to je tačno 50 hiljada eura manje nego što je Slavoljub Stijepović odnio iz Kneževićeve kuće!? I 150 hiljada manje od onoga što je, prema tvrdnjama Duška Kneževića, DPS tih dana dobio od Stijepovićevog školskog druga (100 hiljada su gradonačelniku, navodno, odnijeli ljudi za specijalne zadatke vlasnika Atlas grupe).

Gdje je razlika? Ili je to neki običaj u vladajućoj partiji, pa je Stijepović naplatio „vozarinu“ baš kao što je Knežević svoju donaciju umanjio za troškove konverzije u vlastitoj banci (i neuobičajeno skupe, usput budi rečeno).

I to je ta priča. Ili bi, makar, zvaničnici DPS i njihovi saradnici – navodni nepartijci iz državnih institucija i paradržavnih medija – željeli da tako bude.

Nedostajao je samo neko da nas podsjeti kako se ne treba posebno brinuti i stidjeti, pošto se slične afere dešavaju svuda u svijetu. I onda nam je Predrag Bošković, ovjenčan iskustvom višestrukog ministra u više država i još više resora, poručio baš to: „Nismo mi izuzetak, ovakve afere dešavaju se praktično u svakoj državi na svijetu“. Još nas Bošković hrabri: „Ono što je najvažnije je istaći da institucije rade svoj posao i ja sam više nego zadovoljan kako se to odvija“.

Baš. Samo kad je on zadovoljan. Nema bolje garancije da će sve biti u redu.

Nažalost DPS vrhuške, evropska priča o ilegalnom finansiranju političkih partija („svuda u svijetu“) ima i svoj nastavak – kada vas ulove, onda vas i kazne. Kako-tako, ali kazne.

„HDZ je verovatno prva i jedina stranka u Evropi koja je, dok je još na vlasti, pod svim mogućim optužbama, pa i onima za pranje novca, ilegalno finansiranje i korupciju“, pisali su hrvatski novinari krajem 2011. nakon što su ozvaničene optužbe protiv Iva Sanadera, nekadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a i njegovih najbližih saradnika.

Očekivano, Sanader je negirao priče o partijskim crnim fondovima. I on je isprva insistirao da se stvar prepusti državnim institucijama kojima je borba protiv korupcije u opisu posla. ,,Nikad nisam dobio nikakav novac. Ne znam ništa o torbama s gotovinom koje su dolazile u središnjicu HDZ za financiranje stranke”, govorio je. Zvuči poznato?

Onda je počeo da se ljuti na sve one koji su insistirali na ozbiljnoj istrazi. Čini mi se da u Hrvatskoj postoje dva državna tužilaštva govorio je, „jedno službeno i drugo koje stvara pritisak na ovo službeno”. Slijedile su optužbe za urotu na račun znanih i neznanih, dok je sebe pokušavao predstaviti kao žrtvu političkog progona.

Hrvatski mediji su za to vrijeme, uz pomoć nadležnih ali i insajdera iz vladajućeg HDZ-a izračunali kako je Sanader upleten u makar 11 korupcijskih afera u kojima je država oštećena za 192,5 miliona eura.

Do danas je, ipak, Sanaderu suđeno za približno polovinu pobrojanih afera. I još nema nijednu pravosnažnu osuđujuću presudu.

„Treba naglasiti da je Sanader danas nepravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je počinjeno još 1995. godine, dakle prije pune 23 godine, što znači da Hrvatska nije u stanju ispuniti jedan od osnovnih postulata pravne države koji kaže da pravda mora biti pravovremena, a suđenja moraju biti brza i učinkovita“, pisao je portal Index.hr zimus, nakon što je Sanader nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo.

Na drugoj strani, Sanader je samo jednom od nepravosnažnih presuda – i to baš onom vezanom za nezakonito finansiranje vladajuće partije – osuđen na devet godina zatvora uz obavezu da, skupa s porodicom, vrati novac koji je nezakonito prisvojio. Istom presudom je utvrđeno i da je HDZ „kriminalnim radnjama stekao nepripadnu korist“ veću od tri miliona eura. I da taj novac mora vratiti u državni budžet.

To je faza do koje Crna Gora još nije stigla. Mada su se prvi dokumentovani podaci o finansijskim zloupotrebama DPS pojavili još u to vrijeme – 2011. godine.

Monitor je tada pisao o izdašnim donatorima DPS , a neki od njih su nam se potom javljali kako bi demantovali zvanična partijska dokumenta koja su ih svrstavala u donatore (po pravilu, maksimalnog iznosa od 2.000 eura).

„Postoji osnov sumnje da su se iz DPS-a bavili krivičnim djelom koje se goni po službenoj dužnosti – falsifikovanjem isprava“, piše Monitor naredne, 2012. godine, „Vjeruje se da je najmanje 645.000 eura donacija iz 2010. zapravo novac „nepoznatog porijekla” – što je eufemizam za tajkunske ili mafijaške pare – a da su iz centrale DPS-a tu sumu podijelili na sitnije, limitirane iznose za donacije fizičkih lica do 2.000 eura…“.

Prvo je reagovala Državna izborna komisija. Oni su sa sajta povukli izvještaje o donatorima izgovarajući se zaštitom ličnih podataka.  Onda je tadašnji ministar finansija Igor Lukšić najavio da će slučaj lažnih donatora istražiti i posebna komisija koju će formirati –  DPS!? Lukšić je krajem godine postao premijer, a komisija je pala u zaborav.

Konačno, oglasila se i VDT Ranka Čarapić objavom da je pokrenula predkrivični postupak provjeravajući navode medija o spornim donacijama. Vrhovna državna tužiteljka pohvalila se kooperatvnošću Nadzornog odbora DPS od koga je, kaže, dobila sve tražene podatke. Podrazumjeva se da joj nije palo na pamet da bilo kakve podatke traži od predsjednika DPS Mila Đukanovića. Jednako, iz  prve pogađate da se o tom predistražnom postupku  nikada više ništa nije čulo.

Ili je ovo čemu svjedočimo danas odjek tih vremena.

Uglavnom, Milo Đukanović je još tada pokazivao otvorenu netrpeljivost prema svima koji su postavljali pitanje da li je „sanaderizacija“ političke scene moguća i u Crnoj Gori. ,,Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega – deratizacija”, prijetio je sa jednog predizbornog skupa s kraja 2011.

I opet prijeti. I mobiliše zdrave snage u vladajućoj partiji. Samo, iz nekog razloga u prvim redovima nema premijera Duška Markovića.

Da nije na službenom putu? Znate kako to ide: nekome Dubai nekome Katanga. A za Miga – dimnjak.

 

Od korupcije do nestanka države, u tri koraka

Prenosimo jedan od brojnih komentara koje su hrvatski mediji zabilježili nakon što je Sanader zimus nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo:

„Kada građani ne vjeruju u pravdu koju bi trebale osiguravati institucije, korupcija caruje. Kada caruje korupcija, građani su siromašni. Kada su građani siromašni, oni se iseljavaju. Kada se građani iseljavaju, Hrvatska nestaje, jer Hrvatska su ljudi“. Ovako je svoje (ne)raspoloženje sažeo Mislav Kolakušić, inače sudija Trgovačkog suda u Zagrebu.

Možda je ta sposobnost glasnog razmišljanja ono što je Hrvatsku odvelo u EU. A nas pretvorilo u rekordere po dužini pristupnih pregovora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

MORE, JEZERA, RIJEKE I POTOCI NA OLTARU PROFITA: Ovo je bila Tara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada, kad krenemo na ovdašnje rijeke, valja ponijeti i flašu sa pitkom vodom. Uvoznom, po mogućnosti

 

Region su obišli snimci velikih bagera koji, obasjani mjesečinom, vade pijesak iz korita Tare. Potom su fotografije zamućene rijeke, izmještene iz  prirodnog toka i utjerane u betonska korita, otišle još dalje u svijet.

Ravnodušni su ostali samo zvaničnici i glasnogovornici nadležnih institucija u Crnoj Gori. Zato će Kolašinci uz podršku organizacije KOD u nedjelju organizovati protest – prvi takve vrste od početka gradnje auto puta – ne bi li  investitore i izvođače natjerali da poštuju propise i zaustave  dalju uništavanje  Tare.

“Svjedoci smo neljudskog odnosa pojedinaca prema jednom od najljepših darova prirode Crnoj Gori i  sramnog uništavanja vrijednih prirodnih resursa.  Svjedoci smo i izostanka adekvatnog reagovanja relevantnih i odgovornih institucija,  kojima građani plaćaju da ne dozvole da se takve stvari događaju i koje to ne sprečavaju. To je nedopustivo, imajući u vidu čak i neobjašnjivo tolerantan odnos samih građana prema čitavom ovom problemu“, kaže za Monitor Bojan Minić jedan od organizatora protesta.

„Tara je već dvije godine mrtva rijeka i više je ne možemo odbraniti“ ,poručio je početkom sedmice  predsjednik Sportsko ribolovnog kluba (SRK) Tara i  Morača Momir  Živković. Potom su, uz ocjenu da je situacija na Tari  izmakla kontroli, iz SRK Tara i Morača najvili da će raspustiti  ribočuvarsku službu na toj rijeci „jer nemaju više šta da brane“.

Sve to je posljedica višemjesečne (neki kažu višegodišnje) serije „incidenata“ koji su kulminirali ovonedjeljnim zamućenjem Tare, nekoliko dana nakon što su  kamere SRK snimile kako mehanizacija kineske komapanije CRBC oko  ponoći  vadi šljunak iz korita.

„Kako ikome prodati ribolovnu dozvolu za ovo oranje od rijeke. Liči li Tara danas na Suzu Evrope? Kome prodati priču o ekološkoj državi i bistroj rijeci. Ja nemam obraza nikome uzeti novac, a onda ga odvesti do mrtve rijeke“, kaže predsjednik SRK. Živković tvrdi da su se mnoge grupe stranih sportskih riblovaca vraćale iz Kolašina vidjevši kakvo je stanje u revirima (prostorima) za sportski ribolov.

Priča je sa sjevera države stigla do samita UNESCO-a koji je nedavno završen u Bakuu. Tara se našla u izvještaju usvojenom na Komitetu za Svjetsku baštinu, i u njemu se izražava zabrinutost zbog mogućih posljedica koje bi gradnje autoputa mogla proizvesti na (nekadašnju) Suzu Evrope koja je dio svjetske prirodne baštine.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ROĆEN I NOVI DVORSKI SNIMCI: Razjebavanje države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno je: nećemo, dok je zarobljenog tužilaštva i institucija, saznati ko je snimao Roćena, jesu li umješane strane ili domaće službe, te ko je i zašto baš sada lansirao te snimke.  Snimci međutim, jasno govore ono što znamo – da je ova vlast, sa svojim kracima u podzemlju i bezbjednosnim službama, stvarno, što bi reko Roćen, razjebala Crnu Goru. Hoće li je rat snimcima dokusuriti, vidjećemo

 

Dobili smo nove snimke s dvora. Već gotovo mjesec dana portal IN4S objavljuje tajno snimane razgovore Milana Roćena, bivšeg ministra inostranih poslova i ambasadora u Moskvi, danas aktuelnog savjetnika predsjednika države Mila Đukanovića, kojima se prikazuje nezvanično, ne baš  diplomatsko lice Roćena. Snimci datiraju iz 2005, 2006. godine, kada je Roćen bio ambasador Crne Gore u Moskvi.

Do sada je objavljeno šest Roćenovih razgovora sa predstavnicima različitih struktura, od vrha vlasti, do stranih diplomata, ruskih oligarha, te lokalnih kontroverznih biznismena. Najprije je objavljen razgovor Roćena   sa suprugom predsjednika Đukanovića Lidijom, a onda su uslijedili ostali – sa Milom Đukanovićem, bivšim ministrom spoljnih poslova Srbije Vukom Jeremićem, ruskim oligarhom Olegom Deripaksom koji se vezivao sa Kombinat aliminijuma u Podgorici, Duškom Kneževićem, biznismenom do skoro bliskom samom vrhu vlasti, Srećkom Radonjićem, vlasnikom više butika u elitnom dijelu Podgorice, te Rankom Ubovićem,  vlasnikom nekadašnjeg podgoričkog lokala Grand i jednim od vlasnika Hidroenergije Montenegro.

Kroz razgovore se prikazuje nezvanično lice Roćena, koji o važnim državnim poslovima i oblastima od javnog interesa, govori kao, što bi on rekao o – „zajebancijama“. Snimci ukazuju na bahat odnos prema državi i njenim resursima, što i nije neka novost. Najbolja ilustracija prirode tih razgovora i snimaka je dio razgovora sa Vukom Jeremićem, gdje Roćen kroz smijeh kaže: „Jeb..mo majku Srbiji i Crnoj Gori”, nakon čega obojica padaju u smijeh. Jeremić potom dodaje: “Ti Srbiji, ja Crnoj Gori, u p..ku materinu”. Pa opet smijeh. Konačno,  nasmijani Roćen poentira: “Nije nego obrnuto”.

Posljednji u nizu snimaka, razgovor sa Rankom Ubovićem, pokazuje kako Roćen vidi crnogorske medije, odnosno novinare, uredništvo i menadžment Radio Televizije Crne Gore (RTCG). U to vrijeme na čelu RTCG bio je Radovan Miljanjić, kasnije ambasador Crne Gore na Kosovu. Takođe, govori u prilog davnim sumnjama da je Roćen bio zadužen za kadrovsku, pa samim tim i programsku politiku bivše državne televizije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo