Povežite se sa nama

FOKUS

SANADERIZACIJA MILA ĐUKANOVIĆA: Partijska posla za ličnu korist

Objavljeno prije

na

Uz od ranije poznatu nervozu na pomen sudbine Iva Sanadera, sada znamo i to da su  Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“

 

Mjesec dana otkako nam je Duško Knežević priuštio kućni video u kome školskog druga i tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Miga Stijepovića, u osvit parlamentarnih izbora 2016., „daruje“ sa skoro sto hiljada eura, DPS je izvršio opštu mobilizaciju odlučan da pruži odsudnu odbranu vlasti. I svog prvog čovjeka, predsjednika partije i države Mila Đukanovića.

Nije odgovoran. Nije znao. Nema osnova za sumnju… Hor sastavljen radi zaštite lika i djela voljenog vođe, mahom od mlađih poslanika vladajuće partije, predvode potpredsjednik Vlade Milutin Simović, ministar odbrane Predrag Bošković, direktor Agencije za sprječavanje korupcije Sreten Radonjić i glavni Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić.

Dok je za solistu, po svoj prilici, odabran Stijepović. Pošto je, kažu, generalni sekretar u kabinetu predsjednika Đukanovića spreman da svu krivicu primi na svoja prsa.

Predsjednik Đukanović je, sa nekih desetak dana zakašnjenja, riješio da saopšti kako je Knežević davao novac DPS-u, ali ne onoliko koliko kaže da je dao. Kako nije bio jedini. I kako se, tim povodom, nije konsultovao sa njim.

,,To su (davali novac – prim.a) radili mnogi poslovni ljudi uključujući i gospodina Kneževića, to nije sporno. Ono što sa sigurnošću mogu reći: da je neistina da je dato novca koliko je rekao gospodin Knežević, i drugo, da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom”, saopštio je Đukanović, vidno ljut i nervozan, 21. januara.

Sada, međutim, znamo kako su Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“ (nema mog novca kao kolaterala, svjedočio je u parlamentu o svom londonskom kreditu, da bi prećutao kako su taj novac dali drugi). Zato i iskaz da se Knežević nije konsultovao sa njim prije nego je eurima napunio Stijepovićeve džepove, ne mora da znači kako se Đukanović o tom poslu nije konsultovao sa nekim drugim. Stijepovićem recimo. Kako bi inače „sa sigurnošću“ mogao da tvrdi da Knežević nije dao „koliko je rekao“?

Tradicionalno, Tužilaštvo ne vjeruje Đukanoviću kada on kaže nešto što bi ga moglo dovesti u nezgodnu situaciju. Baš kao što su onomad ignorisali njegove tvrdnje da može dokazati kako iza ubistva Duška Jovanovića stoji Vojislav Koštunica. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, insistirao je Đukanović prije nekih šest godina, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. A Ranka Čarapić, tadašnja Vrhovna državna tužiteljka – ni abera.

Jednako, i sadašnji vrh tužilačke organizacije, VDT Ivica Stanković i SDT Milivoje Katnić odbijaju svaku mogućnost da Đukanović ima bilo kakve veze sa nelegalnim finansiranjem njegove partije. Koje, prema tvrdnjama Duška Kneževića, traje već četvrt vijeka.

Katnić se, istine radi, prisjetio da poslije Đukanovićeve konferencije za novinare sumnje na račun Stijepovića proširi sa dotadašnjeg pranja para na zloupotrebe izbornih prava. „U međuvremenu se ispostavila mogućnost da je počinjeno i neko od krivičnih djela koja se odnose na izborna prava,” kazao je Katnić 25. januara. Insistirajući kako nema potrebe da se o spornom predizbornom poslovanju razgovara sa liderom DPS.

Nije mnogo trebalo da se u proizvodnju alibija za Đukanovića uključi i Agencija za sprječavanje korupcije. Pomalo bezvoljno, oni su sa velikim zakašnjenjem krenuli  u provjeru detalja iz Kneževićevog videa, da bi onda, neočekivano brzo, zaključili da su lokalni funkcioneri vladajuće partije predvođeni Stijepovićem – mimo zakona i znanja partijske centrale – podijelili 47.500 eura. Pa su DPS kaznili za počinjeni prekršaj novačnom kaznom od 20 hiljada eura uz nalog da u državni budžet vrate baš onoliko koliko su, navodno, nezakonito podijelili u Golubovcima. A to je tačno 50 hiljada eura manje nego što je Slavoljub Stijepović odnio iz Kneževićeve kuće!? I 150 hiljada manje od onoga što je, prema tvrdnjama Duška Kneževića, DPS tih dana dobio od Stijepovićevog školskog druga (100 hiljada su gradonačelniku, navodno, odnijeli ljudi za specijalne zadatke vlasnika Atlas grupe).

Gdje je razlika? Ili je to neki običaj u vladajućoj partiji, pa je Stijepović naplatio „vozarinu“ baš kao što je Knežević svoju donaciju umanjio za troškove konverzije u vlastitoj banci (i neuobičajeno skupe, usput budi rečeno).

I to je ta priča. Ili bi, makar, zvaničnici DPS i njihovi saradnici – navodni nepartijci iz državnih institucija i paradržavnih medija – željeli da tako bude.

Nedostajao je samo neko da nas podsjeti kako se ne treba posebno brinuti i stidjeti, pošto se slične afere dešavaju svuda u svijetu. I onda nam je Predrag Bošković, ovjenčan iskustvom višestrukog ministra u više država i još više resora, poručio baš to: „Nismo mi izuzetak, ovakve afere dešavaju se praktično u svakoj državi na svijetu“. Još nas Bošković hrabri: „Ono što je najvažnije je istaći da institucije rade svoj posao i ja sam više nego zadovoljan kako se to odvija“.

Baš. Samo kad je on zadovoljan. Nema bolje garancije da će sve biti u redu.

Nažalost DPS vrhuške, evropska priča o ilegalnom finansiranju političkih partija („svuda u svijetu“) ima i svoj nastavak – kada vas ulove, onda vas i kazne. Kako-tako, ali kazne.

„HDZ je verovatno prva i jedina stranka u Evropi koja je, dok je još na vlasti, pod svim mogućim optužbama, pa i onima za pranje novca, ilegalno finansiranje i korupciju“, pisali su hrvatski novinari krajem 2011. nakon što su ozvaničene optužbe protiv Iva Sanadera, nekadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a i njegovih najbližih saradnika.

Očekivano, Sanader je negirao priče o partijskim crnim fondovima. I on je isprva insistirao da se stvar prepusti državnim institucijama kojima je borba protiv korupcije u opisu posla. ,,Nikad nisam dobio nikakav novac. Ne znam ništa o torbama s gotovinom koje su dolazile u središnjicu HDZ za financiranje stranke”, govorio je. Zvuči poznato?

Onda je počeo da se ljuti na sve one koji su insistirali na ozbiljnoj istrazi. Čini mi se da u Hrvatskoj postoje dva državna tužilaštva govorio je, „jedno službeno i drugo koje stvara pritisak na ovo službeno”. Slijedile su optužbe za urotu na račun znanih i neznanih, dok je sebe pokušavao predstaviti kao žrtvu političkog progona.

Hrvatski mediji su za to vrijeme, uz pomoć nadležnih ali i insajdera iz vladajućeg HDZ-a izračunali kako je Sanader upleten u makar 11 korupcijskih afera u kojima je država oštećena za 192,5 miliona eura.

Do danas je, ipak, Sanaderu suđeno za približno polovinu pobrojanih afera. I još nema nijednu pravosnažnu osuđujuću presudu.

„Treba naglasiti da je Sanader danas nepravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je počinjeno još 1995. godine, dakle prije pune 23 godine, što znači da Hrvatska nije u stanju ispuniti jedan od osnovnih postulata pravne države koji kaže da pravda mora biti pravovremena, a suđenja moraju biti brza i učinkovita“, pisao je portal Index.hr zimus, nakon što je Sanader nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo.

Na drugoj strani, Sanader je samo jednom od nepravosnažnih presuda – i to baš onom vezanom za nezakonito finansiranje vladajuće partije – osuđen na devet godina zatvora uz obavezu da, skupa s porodicom, vrati novac koji je nezakonito prisvojio. Istom presudom je utvrđeno i da je HDZ „kriminalnim radnjama stekao nepripadnu korist“ veću od tri miliona eura. I da taj novac mora vratiti u državni budžet.

To je faza do koje Crna Gora još nije stigla. Mada su se prvi dokumentovani podaci o finansijskim zloupotrebama DPS pojavili još u to vrijeme – 2011. godine.

Monitor je tada pisao o izdašnim donatorima DPS , a neki od njih su nam se potom javljali kako bi demantovali zvanična partijska dokumenta koja su ih svrstavala u donatore (po pravilu, maksimalnog iznosa od 2.000 eura).

„Postoji osnov sumnje da su se iz DPS-a bavili krivičnim djelom koje se goni po službenoj dužnosti – falsifikovanjem isprava“, piše Monitor naredne, 2012. godine, „Vjeruje se da je najmanje 645.000 eura donacija iz 2010. zapravo novac „nepoznatog porijekla” – što je eufemizam za tajkunske ili mafijaške pare – a da su iz centrale DPS-a tu sumu podijelili na sitnije, limitirane iznose za donacije fizičkih lica do 2.000 eura…“.

Prvo je reagovala Državna izborna komisija. Oni su sa sajta povukli izvještaje o donatorima izgovarajući se zaštitom ličnih podataka.  Onda je tadašnji ministar finansija Igor Lukšić najavio da će slučaj lažnih donatora istražiti i posebna komisija koju će formirati –  DPS!? Lukšić je krajem godine postao premijer, a komisija je pala u zaborav.

Konačno, oglasila se i VDT Ranka Čarapić objavom da je pokrenula predkrivični postupak provjeravajući navode medija o spornim donacijama. Vrhovna državna tužiteljka pohvalila se kooperatvnošću Nadzornog odbora DPS od koga je, kaže, dobila sve tražene podatke. Podrazumjeva se da joj nije palo na pamet da bilo kakve podatke traži od predsjednika DPS Mila Đukanovića. Jednako, iz  prve pogađate da se o tom predistražnom postupku  nikada više ništa nije čulo.

Ili je ovo čemu svjedočimo danas odjek tih vremena.

Uglavnom, Milo Đukanović je još tada pokazivao otvorenu netrpeljivost prema svima koji su postavljali pitanje da li je „sanaderizacija“ političke scene moguća i u Crnoj Gori. ,,Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega – deratizacija”, prijetio je sa jednog predizbornog skupa s kraja 2011.

I opet prijeti. I mobiliše zdrave snage u vladajućoj partiji. Samo, iz nekog razloga u prvim redovima nema premijera Duška Markovića.

Da nije na službenom putu? Znate kako to ide: nekome Dubai nekome Katanga. A za Miga – dimnjak.

 

Od korupcije do nestanka države, u tri koraka

Prenosimo jedan od brojnih komentara koje su hrvatski mediji zabilježili nakon što je Sanader zimus nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo:

„Kada građani ne vjeruju u pravdu koju bi trebale osiguravati institucije, korupcija caruje. Kada caruje korupcija, građani su siromašni. Kada su građani siromašni, oni se iseljavaju. Kada se građani iseljavaju, Hrvatska nestaje, jer Hrvatska su ljudi“. Ovako je svoje (ne)raspoloženje sažeo Mislav Kolakušić, inače sudija Trgovačkog suda u Zagrebu.

Možda je ta sposobnost glasnog razmišljanja ono što je Hrvatsku odvelo u EU. A nas pretvorilo u rekordere po dužini pristupnih pregovora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo