FOKUS
AFERA ATLAS: Kako je Prva banka preko azerbejdžanskog ministra od Kneževića uzela 12, 5 miliona
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor onlineBez jasnih dokaza da je Kaspia obavila posao zbog kojeg bi Atlas banka trebalo da joj isplati 12, 5 miliona eura, crnogorski sudovi su presudili u korist ove firme, koja se dovodi u vezu sa porodicom azerbejdžanskog ministra Kamaladina Hajdarova, sa kojim se predsjednik Đukanović sretao više puta. Kaspia se inače pominje i u kontekstu ubistva novinarke sa Malte Dafne Karuana-Galicije
O čemu su sve razgovarali u Bakuu u oktobru 2015. godine tadašnji premijer Crne Gore Milo Đukanović i moćni ministar Azerbejdžana za vanredne situacije te zemlje Kamaladin Hajdarov, ostaće tajna. Azerbejdžanska vladina informativna služba izvijestila je da su Hajdarov i Đukanović govorili o mogućoj razmjeni iskustava dvije zemlje kad su u pitanju vanredne situacije, dok je domaća vladina pres služba saopštila da se Đukanović u Azerbejdžanu susreo sa predstavnicima tamošnje kompanije Gilan povodom moguće saradnje u oblasti zimskog turizma i proizvodnje hrane, o čemu je takođe razgovarao sa Hajdarovim. Kompanija Gilan holdings se inače vezuje upravo za porodicu Hajdarova, drugu najbogatiju u Azerbejdžanu. Gilan, jednu od najuspješnijih azerbejdžanskih kompanija Hajdarov je osnovao 80-ih godina i predao sinovima prije nego što je ušao u vladu. Nedavno je u okviru projekta Dafne objavljeno i da su kćerke predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva imale udjela u toj kompaniji, te da je Hajdarov nerijetko bio i front za imovinu Alijeva, predsjednika Azerbejdžana, za kojeg se tvrdi da je najbogatiji u toj zemlji.
Prema američkim diplomatskim izvorima iz 2010. koji su procurili u javnost Hajdarov je stekao ,,ogromno bogatstvo” tokom svog mandata na mjestu predsjednika državne carinske agencije, za koju američki izvori tvrde da je ,,poznata po korumpiranosti, čak i po azerbejdžanskim standardima”. Da li zbog svega toga, tek moćnog ministra za vanredne situacije kod kuće zovu i – „ministar za sve što je važno“.
Ostaće misterija i šta je za vrijeme Đukanovićeve posjete ministru za sve važno u Azerbejdžanu radila petočlana crnogorska delegacija koja je sa bivšim premijerom otputovala u Baku. Posjetu su finansirali crnogorski građani, a pored Đukanovića su u Azerbejdžanu dva dana bili i Vladimir Kavarić, tadašnji ministar ekonomije, Branimir Gvozdenović, tada ministar održivog razvoja i turizma, Milan Roćen, Đukanovićev glavni politički savjetnik i Ranko Milović, Đukanovićev savjetnik za energetski i industrijski razvoj. Posjeta, da znamo, nije rezulitrala konkretnom saradnjom u oblasti zimskog turizma, osim najave da su Azerbejdžanci zainteresovani za izgradnju ski centra na Žabljaku. Sigurno je: u Crnoj Gori je za neke ubrzo uslijedila vanredna situacija.
Kompanija Kaspia property holdings, koja se povezuje sa porodicom ministra Hajdarova, odnosno njegovim sinovima – Tale i Nijat Hajdarov – tužila je Atlas banku Duška Kneževića, tvrdeći da im Knežević duguje 12,5 miliona eura. Kaspia je na Privrednom sudu Crne Gore tražila taj novac po osnovu navodne bankarske garancije, za koju Knežević i tada, kao i danas, tvrdi da im nikada nije izdata, već da se radilo samo o nacrtu garancije radi pregovora o potencijalnim poslovima. Po Kneževiću, tužba je bila način da se oni koji stoje iza cijele stvari neosnovano obogate. U nedavnom intervjuu za A1 Knežević je ocijenio da je združenom akcijom taj novac, ,,preko Blaža Jovanića, predsjednika Privrednog suda, prebačen u Prvu banku braće Đukanović”, njegovih dojučerašnjih prijatelja, sa kojima je do mimoilaženja poslovao po pravilima crnogorske hobotnice, kako sad naziva sistem koji je Đukanović uspostavio.
Kompanija Kaspia property holdings, se pominje u kontekstu istrage ubistva novinarke sa Malte – Dafne Karuana-Galicija. Dafne je prije nego što je ubijena istraživala poslove azerbejdžanskih vladajućih porodica, njihove račune u malteškoj Pilatus banci. Ubijena je u automobilskoj eksploziji u oktobru 2017.
Projekat Dafne, u kom su učestvovali brojni istraživački novinari, nastavio je njeno istraživanje. Njihovi nalazi govore da su djeca dva najmoćnija zvaničnika u Azerbejdžanu – predsjednika Alijeva i ministra Hajdarova koristila desetine of-šor kompanija kao pokriće za ulaganja u luksuzne nekretnine, kompanije i vrhunske hotele širom Europe i Bliskog istoka. Među tim zemljama je i Crna Gora.
Prema podacima Centralnog registra Privrednog suda (CRPS), u Crnoj Gori je u januaru 2016. godine, par mjeseci nakon posjete Đukanovića Azerbejdžanu i susreta sa Hajdarovim, u Budvi osnovana firma koja se bavi hotelijerstvom – Kaspia tourism. Iza te firme stoji lanac of-šor kompanija koje se povezuju sa porodicom Hajdarov. Direktor kompanije registrovane u Budvi je izvjesni Esad Puskar, američki državljanin. (vidi fotografiju) .
,,Njihove tajne bile su skrivene u dosijeima Pilatus banke, kontroverzne privatne banke na Malti, koja se istražuje zbog pranja novca za svoje klijente”, navode istraživači projekta Dafne.
O sumnjvim poslovima u Pilatus banci sa Malte prva je progovorila bivša radnica banke Marija Efimova, sa kojom se početkom 2017. godine susrela ubijena novinarka, kako pišu inostrani medjii. Dafne Karuana Galicija uskoro je objavila da je Alijeva najstarija kćerka Lejla prebacila preko of-šor kompanija milion eura sa računa Pilatus banke u of-šor kompaniju u vlasništvu supruge Josefa Muskata, malteškog premijera. Takođe, objavila je da je glavni klijent malteške banke Kamaladin Hajdarov, i da on u banci ima nekoliko računa koji se vode na različite firme čiji je Hajdarov krajnji vlasnik. Novinarka je ubijena šest mjeseci kasnije. Istraga o njenom ubistvu do sada nije rasvijetlila motive i nalogodavce.
Da se vratimo na domaći teren. Papiri pokazuju da je Knežević sa Azerbejdžancima o poslovnoj saradnji pregovarao 2014. godine, nakon što je crnogorska vlast, odnosno Đukanović uspostavila poslovne odnose sa azerbejdžanskim kompanijama, koje su u to vrijeme počele velike projekte na primorju.
No, u kontroverznom sudskom procesu koji se vodio dvije godine, a koji su pokrenuli Azerbejdžanci, mnoge stvari ostale su nejasne i nedovoljno rasvijetljene, pa i to da li je uopšte realizovan posao između kompanije Kaspia i Atlas banke, što je morao biti osnov sudu za donošenje presude u korist Azerbejdžanaca, odnosno osnov da se navodna bankarska garancija pokrene. Knežević tvrdi da do tog posla nije došlo.
Crnogorski sudovi donijeli su, na osnovu istih dokaza, potpuno suprotne odluke. Tako je čak isti sudija Privrednog suda Zoran Ašanin u prvoj presudi bio siguran da je bankarska garancija sporna i nenaplativa. ,,Sud je utvrdio da predmetna bankarska garancija ne sadrži sve bitne elemente predviđene jednoobraznim pravilima međunarodne trgovinske komore, pa se ista ne može smatrati valjanom bankarskom garancijom”, naveo je u presudi iz novembra 2016. godine, koju je donio u korist Atlas banke. Sudija Ašanin u istoj presudi cijeni da tužilac, kompanija Kaspia property holdings, nije dokazala da je bilo posla zbog kog bi garancija uopšte bila aktivirana.
Apelacioni sud, na čelu sa sutkinjom Marijom Marinković je tu odluku vratio na ponovno odlučivanje, a u ponovljenom postupku, Ašanin je svoj stav u potpunosti promijenio.
Apelacioni sud je Ašaninu, između ostalog, zamjerio što nije saslušao Duška Kneževića, kako bi se izjasnio na navode o poslu koji bi trebao da stoji iza navodne bankarske garancije, kao i da se bankarska garancija ne može vrednovati sa aspekta međunarodnih pravila. No, kada je Ašanin promijenio svoj stav i donio presudu u korist kompanije Kaspia, Apelacioni sud, na čelu sa sudijom Ramom Strikovićem je takvu presudu ne samo prihvatio, nego i odbio zahtjev Kneževića da bude saslušan, kao umješač u postupku.
U ponovljenom postupku, kada je sudija Ašanina promijenio mišljenje, navodi se da je dio novca Knežević dobio na ruke, te da mu je novac dat radi otkupa akcija Kneževićevog hotela Princess u Baru. Istovremeno, nema jasnih dokaza da je ta transakcija izvršena, dok se u Privrednom sudu ova firma ne vodi kao vlasnik dijela hotela Princess. U postupku nijesu saslušani vlasnici Kaspie.
Apelacioni sud na čelu sa sudijom Strikovićem prihvata novu odluku Privrednog suda, tvrdeći da nije ni bitno da li je posao realizovan. ,,Da li je taj ugovor izvršen od učesnika i u kojem obimu nije od značaja za razrješenje spora, a time ni navodi tuženog da su uplate iznosa od 8…€ i 4…€ vršila druga lica, a ne tužilac, te da nisu u vezi sa tim Ugovorom”, navodi se u odluci tog suda iz juna 2018. godine.
,,Apelacioni sud je slijedio metod rada Privrednog suda i propustio da utvrdi bitne povrede odredaba parničnog postupka i sve relevantne činjenice. Do njih bi nesporno došao izvođenjem određenih dokaza, kao što je saslušanje krajnjih vlasnika tužioca Kaspia property holdings – Talea i Nijata Hajdarova i njihovog oca – ministra za vanredne situacije u Vladi Azerbejdžana, koji je vlasnik Gilan Holdinga iz Azerbejdžana. On je bio u posjeti Crnoj Gori, sa njim su dogovarana potencijalna ulaganja u lokacije Atlas Grupe, od čega su kasnije jednostrano odustali. Apelacioni i Privredni sud su odbili i saslušanje g. Kneževića i vještačenje po vještaku finansijske struke“ saopštio je advokat Atlas banke Igor Martinović i najavio inicijativu Vrhovnom sudu.
Novac je, prije nego su svi pravni ljekovi iskorišćeni, espresno prebačen na račun kompanije Kaspia u Prvoj banci braće Đukanović. ,,Privrednom sudu smo 16. jula predali Prigovor sa predlogom za odlaganje postupka izvršenja jer je ono sprovedeno prije dostavljanja predloga za izvršenje i rješenja o izvršenju , i to sa klauzulom pravosnažnosti presude koja je bila nezakonito izdata. Privredni sud je usvojio naš zahtjev za ukidanje potvrde izvršnosti i 23. jula predmet vratio na ponovni postupak”, objasnio je Martinović. No, novac je ipak prebačen na račun u Prvoj banci. ,,Očekivalo se da javni izvršitelj sredstva vrati na račun Atlas banke, što on nije učinio”, objasnio je Martinović.
Da li je ovih 12, 5 miliona eura banci braće Đukanović pomoglo da popravi svoju solventnost, možda saznamo jednom. Kad budemo imali institucije koje ne kleče pred šefom.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Komentari
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
19 satina
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno1 sedmica
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!