Povežite se sa nama

FOKUS

GODINA 2018.:  Ko svari, svari

Objavljeno prije

na

Divna statistika premijera Markovića ne pomaže. Ovo je bila godina početka bankarske krize, rasta javnog duga, nezakonitog hapšenja poslanika, uništavanja prirode,  policijske torture i obračuna klanova na javnim mjestima,  nastavka gušenja medijskih sloboda i  pucnja u slobodnu riječ.  Naravno,  nije prošlo bez produbljivanja podjela, 1918.  i Amfilohija. Inflacija, struja, gorivo, sve raste. Pa, majčin sine,  plati račune s dva Monstatova eura

 

Dobro je da je prošla. Bez obzira na veselu  statistiku Vlade i premijera Duška Markovića o ekonomskom rastu i primicanju Evropi  – sve smo siromašniji i  bliže tvrđim diktaturama. Tokom 2018. usavršili smo gutanje laži.  Od statističkih do onih da si antifašista ako postaviš  u parku Titov ili spomenik Ljuba Čupića.

Ovo je bila godina –  početka bankarske krize, rasta javnog duga, nezakonitog hapšenja poslanika, uništavanja prirode,  policijske torture i obračuna klanova na javnim mjestima,  spornih ekonomskih projekata, nastavka gušenja medijskih sloboda i novog pucnja u slobodnu riječ.  Naravno 2018. nije prošla  bez podjela – 1918. i Amfilohija.  Plus  Inflacija, struja, gorivo, računi samo rastu. Pa ih plati, majčin sine, sa dva eura dnevno po Monstatu.

Ova će se godina  pamtiti i po  zatvaranju poslanika opozicije, lidera DF  Nebojše Medojevića i zatočeništvu poslanika DF  Milana Kneževića u parlamentu. Medojević je bez obzira na poslanički imunitet, utamničen  nakon sjednice parlamenta, zbog izgovorene riječi. On  je javno  iznio optužbe da je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša kupio slobodu tako što je navodno specijalnom tužiocu Milivoju Katniću dao 100 hiljada eura. U tužilaštvu, Medojević nije htio da otkrije – izvor.  Nakon petnaestodnevnog zatvora, Medojević se našao na slobodi pravnom akrobacijom Ustavnog suda, koji nije želio da optuži kolege iz nižih sudova da su nezakonito prihvatile odluku tužilaštva o utamničenju lidera PzP.  Ugledni pravnici smatraju da je hapšenje Medojevića bilo nezakonito, a iz civilnog sektora i opozicije stigle su ocjene da  je ovo  korak dublje u diktaturu.  Dok je za premijera Markovića odluka Ustavnog suda dokaz da institucije funkcionišu, oni smatraju da je  upravo suprotno,  potvrda teze Brisela o Crnoj Gori kao zemlji zarobljenih institucija.

Pucanj u Oliveru Lakić, novinarku Vijesti  još jedan je događaj koji je od Crne Gore napravio međunarodnu vijest. Ona je ranjena ispred svog stana u Podgorici, u maju ove godine, a policija do danas nije riješila slučaj, uprkos  upozorenju briselskih zvaničnika da bi taj slučaj i odnos prema njemu čak mogao aktivirati klauzulu balansa. Nema ni počinioca iza rešetaka,  ni klauzule. U Oliveru Lakić pucano je nakon što je predsjednik države Milo Đukanović Vijesti nazvao fašističkim jer „ne dozvoljavaju njegovom sinu da se bavi biznisom zbog  prezimena”.

Završena je i operacija RTCG, smijenjen menadžment Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, a potom i cijeli uređivački kadar. Za potvrdu da  je RTCG postala Bastilja, dovoljno je samo uzeti daljinski.

Kraj godine obilježila su hapšenja vođa dva suprotstavljena kotorska klana u svijetu. U Češkoj je uhapšen Slobodan Kašćelan, navodno vođa kavačkog klana, a njegovo izručenje Crnoj Gori se čeka. U Turskoj je prethodno uhapšen Jovan Vukotić, koji se u javnosti percipira kao vođa  škaljarskog klana, a po potjernici Grčke koja ga tereti za trgovinu drogom. Trenutno je u Srbiji. Takođe, ove jeseni je u Bugarskoj uhapšen još jedan od navodnih vođa kavčanaPredrag Knežević.

Obračun kotorskih klanova,  traje godinama, od 2010. je, odnio brojne živote, a kulminaciju je  dostigao ove godine- obračuni su preselili na javna mjesta. U lokalu Forum, u centru Podgorice, usred  dana u subotu, 31. marta ubijen je 31-godišnji Miloš Šaković, koji je bio meta, ali je pri tom život izgubio i 41-godišnji Radivoje Jovanović. Policija je uhapsila devet osoba. Ostavku je podnio Slavko Stojanović, šef Uprave policije. Njegova se  ostavka traži još od oktobra 2015, kada je u noći građanskih protesta policija terorisala građane. Snimaka policijske torture  nije falilo ni u 2018. Snimke  policajaca koji u ulcinjskim lokalima ponižavaju i  tuku goste, ovoga puta medijima je dostavio građanski pokret URA.

Na ostavci Stojanovića, insistiralo se i zbog niza nerasvijetljenih ubistava, te sveopšte loše bezbjednosne situacije.  Na mjesto Stojanovića došao je bivši šef policije Veselin Veljović, za čije se ime vezuju brojne afere, od crnih trojki do Limenke, a koji je za vrijeme svoga mandata ubilježio brojna nerasvijetljena ubistva i napade, posebno na kritički nastrojene novinare i medije. Stojanovića je Vlada potom imenovala za sekretara Savjeta za bezbjednost, na mjesto koje je do tada pripadalo Veljoviću.

Prošlog mjeseca je Centar za građansko obrazovanje zatražio od Univerziteta da ispita je li Veljovićev magistarski rad plagijat. Ubrzo je iz mračnih policijsko-medijskih adresa lansirana kontravijest –  da je direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević plagirala svoj diplomski rad. Uljarevićeva je najavila postupak protiv ,,naručioca i autora uradka”, i ocijenila da ,,razumije da po brutalnosti napada moramo intenzivirati aktivnosti koje su ovo indukovale”.

Međunarodnu pažnju nijesmo privukli po dobrim vijestima.  Dalibor Jauković  je bacio bombu u dvorište američke ambasade i tom prilikom stradao.  Jauković je  bio  protivnik NATO-a i bivši vojnik kojeg je medaljom za bezbjednost odlikovao Slobodan Milošević. U stvarnom životu, van društvenih mreža,  bio je, pojasnili su iz Udruženja boraca – ,,zaboravljen”.

Ima nešto i u ekonomiji. Odlazeća godina će ostati upamćena i po uvođenju prinudne uprave u Atlas banku od strane Centralne banke Crne Gore. Ta banka ima 70 hiljada korisnika. Prema mišljenju stručnjaka, ova mjera uvedena je kasno, a bankarski sektor je na početku ozbiljne krize.

Guverner Centralne banke Radoje Žugić nije samo zbog tog slučaja obilježio 2018.  Dok mu je falilo čvrste ruke kad je bankarski sektor u pitanju, unutar kuće bavio se disciplinovanjem. Po hitnom postupku je tražio da Skupština razriješi viceguvernerku Irenu Radović, koja je tu Žugićevu odluku ocijenila ,,odmazdom čovjeka koji smatra da je iznad institucija, zakona i sistema”. Monitor je pisao da je u pozadini moguće stajao pokušaj Radovićeve da spriječi  Žugića da kroz parlament, bez rasprave, provuče izmjene i dopune Zakona o centralnoj banci, kojima su iz zakona ispali članovi 47 i 48 koji su propisivali prava i obaveze viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema i viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet.

Bilo je još ,,sjajnih” ekonomskih vijesti: od pokušaja Vlade da ,,valorizuje” Aerodrome Crne Gore, koje je rijetko dobro poslujuće državno preduzeće, preko rasta javnog duga, do Monstatove objave da nam je dovoljno dva eura dnevno da preživimo. Na rast javnog duga velikim dijelom utiče skupi projekat izgradnje auto – puta.

Ove godine smo napokon otvorili famozno poglavlje 27, koje se tiče zaštite životne sredine, i intenzivno uništavali  prirodu.

MANS je jesenas objavio  snimke koji svjedoče o devastaciji riječnog korita na mjestu izgradnje buduće petlje Mateševo. Nadležno ministarstvo tvrdi da  izmještanja rijeke nije bilo, ali su zvaničnici CRBS  potvrdili da je  ,,na mjestu petlje Mateševo izmješteno korito rijeke Tare, što je predviđeno Glavnim projektom i trasom autoputa. Ova izmještanja su privremenog karaktera i nakon završenih radova, rijeka se vraća u prvobitno korito”. Nadležni insistiraju da sve to neće uticati na rijeku, dok ekolozi tvrde da se rijeka – ubija. Rijekama u Crnoj Gori se crno piše. Tu su unosni poslovi izgradnje mini hidroelektrana, od kojih koristi imaju samo privilegovani. Ostale vijesti iz ekologije uglavnom kao i prethodnih godina: vazduh u Pljevljima, Nikšiću i Podgorici i dalje zagađen, Solana nezaštićena, pitanje otpada neriješeno…

Ima novina i u poglavlju 23, 24, koje se tiče kriminala i korupcije. Pala je optužnica protiv Duška Šarića i Jovice Lončara zbog pranja preko 20 miliona eura. Istraga tužilaštva je propustila da dokaže da je taj novac stečen kriminalnom djelatnošću. Tako je ispostavljen još jedan račun za naknadnu štete koji će prilično koštati građane.  Statistika se promijenila i kad je u pitanju  korupcija na visokom nivou –  podignuta je optužnica protiv bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše, zbog slučaja Carine. Tužilaštvo tvrdi da je Mugoša tim poslom oštetio gradsku kasu za 6, 7 miliona eura, dok su procjene civilnog sektora i opozicije da je ta šteta veća – od 11 do 20 miliona eura. Hoće li i ova optužnica pasti, pitanje je koje se s razlogom postavlja imajući u vidu da optužnica Mugošinim saradnicima za isti posao nije potvrđena pred Višim sudom. Svetozar Marović je i dalje u Beogradu –  još jedan rezulatat tužilaštva u borbi protiv visoke korupcije.

Ostali smo bez ministra za evropska pitanja i glavnog pregovarača Andrije Pejovića, a on bez svojih nekoliko plata i više funkcija, na koje je postavljen mimo zakona. Onima koji su to omogućili, a to nije moglo mimo Vlade,  dlaka s glave nije pala.

Bili su i izbori. DPS je osvojio Podgoricu, a Milo Đukanović izabran za predsjednika države, uz usvajanje Zakona o predsjedniku koji mu je omogućio da praktično formira paralelnu Vladu. Nije falilo priče o  1918. himni. Tu su odluke da se  zabrani ulazak u Crnu Goru Matiji Bećkoviću  i još trojici srpskih nacionalnih radnika, Čedomiru Antiću, Aleksandru Rakoviću i Dejanu Miroviću, a Crna Gora je proglasila i  Bora Đukića, ruskog počasnog konzula  personom non grata.

Vlada je ućerivala patriotizam obavezom uz prijetnju novčanom sankcijom da se ustaje uz himnu, a većina je u parlamentu donijela Rezoluciju kojom su poništene odluke Podgoričke skupštine iz 1918.

Podjele su kažu i u DPS-u. Dokle će, ne znamo.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ROĆEN I NOVI DVORSKI SNIMCI: Razjebavanje države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno je: nećemo, dok je zarobljenog tužilaštva i institucija, saznati ko je snimao Roćena, jesu li umješane strane ili domaće službe, te ko je i zašto baš sada lansirao te snimke.  Snimci međutim, jasno govore ono što znamo – da je ova vlast, sa svojim kracima u podzemlju i bezbjednosnim službama, stvarno, što bi reko Roćen, razjebala Crnu Goru. Hoće li je rat snimcima dokusuriti, vidjećemo

 

Dobili smo nove snimke s dvora. Već gotovo mjesec dana portal IN4S objavljuje tajno snimane razgovore Milana Roćena, bivšeg ministra inostranih poslova i ambasadora u Moskvi, danas aktuelnog savjetnika predsjednika države Mila Đukanovića, kojima se prikazuje nezvanično, ne baš  diplomatsko lice Roćena. Snimci datiraju iz 2005, 2006. godine, kada je Roćen bio ambasador Crne Gore u Moskvi.

Do sada je objavljeno šest Roćenovih razgovora sa predstavnicima različitih struktura, od vrha vlasti, do stranih diplomata, ruskih oligarha, te lokalnih kontroverznih biznismena. Najprije je objavljen razgovor Roćena   sa suprugom predsjednika Đukanovića Lidijom, a onda su uslijedili ostali – sa Milom Đukanovićem, bivšim ministrom spoljnih poslova Srbije Vukom Jeremićem, ruskim oligarhom Olegom Deripaksom koji se vezivao sa Kombinat aliminijuma u Podgorici, Duškom Kneževićem, biznismenom do skoro bliskom samom vrhu vlasti, Srećkom Radonjićem, vlasnikom više butika u elitnom dijelu Podgorice, te Rankom Ubovićem,  vlasnikom nekadašnjeg podgoričkog lokala Grand i jednim od vlasnika Hidroenergije Montenegro.

Kroz razgovore se prikazuje nezvanično lice Roćena, koji o važnim državnim poslovima i oblastima od javnog interesa, govori kao, što bi on rekao o – „zajebancijama“. Snimci ukazuju na bahat odnos prema državi i njenim resursima, što i nije neka novost. Najbolja ilustracija prirode tih razgovora i snimaka je dio razgovora sa Vukom Jeremićem, gdje Roćen kroz smijeh kaže: „Jeb..mo majku Srbiji i Crnoj Gori”, nakon čega obojica padaju u smijeh. Jeremić potom dodaje: “Ti Srbiji, ja Crnoj Gori, u p..ku materinu”. Pa opet smijeh. Konačno,  nasmijani Roćen poentira: “Nije nego obrnuto”.

Posljednji u nizu snimaka, razgovor sa Rankom Ubovićem, pokazuje kako Roćen vidi crnogorske medije, odnosno novinare, uredništvo i menadžment Radio Televizije Crne Gore (RTCG). U to vrijeme na čelu RTCG bio je Radovan Miljanjić, kasnije ambasador Crne Gore na Kosovu. Takođe, govori u prilog davnim sumnjama da je Roćen bio zadužen za kadrovsku, pa samim tim i programsku politiku bivše državne televizije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VELIKE PARE ZA IGRE MALIH ZEMALJA: Otvori, zatvori – 2,5 miliona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada, dostigao je cijenu od 2,55 miliona. Ne zna se kako. Primjer svjedoči o  pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni raspolažu našim novcem

 

Osamnaeste Igre malih zemalja Evrope održane su u Crnoj Gori od 27. maja do 1. juna. Prema zvaničnim informacijama Igre koje se, pod okriljem Evropskog olimpijskog komiteta, organizuju od 1985. godine za države sa manje od milion stanovnika, dovele su u Budvu 850 sportista iz devet zemalja: Andore, Islanda, Lihtenštajna, Luksemburga, San Marina, Malte, Monaka, Kipra i Crne Gore. Verzirani dodaju kako su se na ovim Igrama, po prvi put na nekoj sportskoj manifestaciji, pojavili i takmičari iz Vatikana. I oni će, kažu, od narednog takmičenja imati status punopravnih učesnika.

Sve ove podatke o nedavno održanim Igrama mogli ste saznati bez ikakvih problema. Plus paket korisnih informacija za lokalni živalj: na borilištima u Budvi, Baru, Tivtu, Cetinju i Podgorici sportisti su se nadmetali u deset sportova i 122 discipline. Naši su osvojili 35 medalja. Otprilika dva puta manje od najboljih  – Luksemburga i Islanda i dva-tri puta više od najslabijih: San Marina i Andore.

Da tu podvučemo crtu. I sagledamo drugu stranu medalje. Recimo, koliko nas je koštalo to jednonedjeljno zadovoljstvo?

Iz Ministarstva sporta na naše pitanje odgovoraju kratko i jasno – nije ih briga. Da citiramo: „Poštovani, vezano za informacije o Igrama malih zemalja, molimo Vas da se obratite Crnogorskom olimpijskom komitetu, jer je isti bio zadužen za organizaciju. Srdačan pozdrav, Ministarstvo sporta i mladih“.  Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta  (COK) Dušan Simonović bio je rječitiji. On je iz Minska, sa Evropskih igara, odgovorio na jedno od tri pitanja koja smo postavili COK-u i Ministarstvu sporta.

„Ukupan budzet Igara planiran je na 2,55 miliona eura“, navodi Simonović uz objašnjenje da je „po usvojenom Elaboratu bilo predviđeno da Vlada participira sa 1,2 miliona, a ostatak da obezbijedi COK“.  Ipak, požalio se prvi čovjek COK-a, Vlada je preuzetu obavezu ispunila polovično, tako što je preko resornog Ministarstva uplatila samo 600 hiljada. „Pošto nedostaje 600 hiljada eura vjerovatno nam predstoji borba da na razne načine prikupimo ta sredstva…“, zaključuje Simonović. Uz podsjećanje: „U startu je postojala ideja da opština Budva isfinansira najveći dio troškova ali se kasnije zbog više razloga od te ideje odustalo“.

Da bi bolje shvatili priču o finansiranju Igara malih zemalja, odnosno, o pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni u Podgorici raspolažu našim novcem, valja se vratiti nekih pet godina u nazad. U vrijeme kada su Igre u Crnoj Gori bile samo ideja u začetku.

U Elaboratu o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara malih država 2019, iz septembra 2014. godine, koji je urađen na preporuku Izvršnog odbora COK-a (autori Elaborata nijesu nam poznati), stoji kako su predviđeni troškovi Igara  nešto preko 775 hiljada eura.

Taj troškovnik je temeljno razrađen, pa iz tabela i njihovih objašnjenja možemo saznati da su ukupni troškovi zbir troškova ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara (56 hiljada eura); troškova takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrola (139 hiljada) i troškova organizacije (580 hiljada eura). A iz dodatnih pojašnjenja saznajemo kako, recimo, troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara mogu biti znatno viši ili nešto niži, „u zavisnosti  od toga kakav efekat organizator želi da ostvari“. Toj se temi vraćamo nešto kasnije.

Sedam mjeseci kasnije, u aprilu 2015., Vlada Mila Đukanovića usvaja Informaciju o mogućnosti prihvatanja Inicijative da COK organizuje Igre malih država Evrope 2019. godine. U tom dokumentu (Informaciji) stoji da je za organizaciju navedenog međunarodnog takmičenja potrebno 1,3 miliona eura. Nema objašnjenja kako je troškovnik za 200 dana narastao za pola miliona. Ali, to je tek početak.

U junu iste godine COK od Skupštine Igara dobija organizaciju manifestacije koja je održana proljetos. Olimpijski komitet se u to vrijeme bavi pripremom Olimpijskih igara u Riu. Vlada, istovremeno, sprema redovne parlamentarne izbore. Zato i priča o organizaciji (i finansiranju) Igara pada privremeno u drugi plan. Sve do decembra 2016. i formiranja Vlade Duška Markovića u kojoj je, kao zaseban resor, formirano Ministarstvo sporta. Na čelu sa proslavljenim vaterpolistom Nikolom Janovićem.

Već 15. decembra 2016. Ministarstvo se obraća COK sa zahtjevom da im se uplati „prva tranša“ sredstava potrebnih za organizaciju Igara od 300 hiljada eura. Iz COK-a drage prijatelje i kolege obaviještavaju da je Ministarstvo finansija još 2014. odobrilo („dalo pozitivno mišljenje“) da se u periodu 2016-2019 iz budžeta svake godine za organizaciju Igara izdvoji 300 hiljada. Nije, međutim, precizirano sa kojih budžetskih pozicija će ići taj novac.

Ministar Janović i njegovi saradnici nijesu bili baš voljni da se neplanirano odreknu dobrog  dijela budžeta, pa su na sastanku koji je održan krajem januara 2017. predložili da COK uradi novi/inovira postojeći Elaborat o opravdanosti i preciznije definiše finansijske obaveze organizatora takmičenja.

Rečeno – učinjeno. Ali tek poslije osam mjeseci, u septembru iste godine. Tada je COK Vladi dostavio Inovirani elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara. O njegovom sadržaju informišemo se posredno, pošto je COK ignorisao zahtjeve (po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama) da novi Elaborat učini javnim.

Tako iz jedne Informacije o organizaciji Igara Ministarstva sporta saznajemo da nova verzija Elaborata sadrži „isti tekstualni dio kao i Elaborat iz 2014., samo što su za iste stavke u inoviranom Elaboratu, bez posebnog obrazloženja, višestruko uvećani iznosi sredstava“.

Iz tog dokumenta saznajemo da su troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara porasli sa 56,4 na 427 hiljada eura. Nekadašnji troškovi takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrole planirani na 139 hiljada u novoj verziji Elaborata razdvojeni su na tri zasebne stavke: troškovi takmičenja (265 hiljada), troškovi prevoza sudija (95 hiljada) i troškovi antidoping kontrole (78 hiljada). Sve skupa – 438 hiljada. Najmanje su, zapravo, porasli troškovi organizacije Igara. Sa nekadašnjih 580 hiljada na 1,44 miliona. Ili manje od tri puta. Doduše, dobili smo i novu stavku – omiljenu svima koji odlučuju o trošenju novca iz državnog budžeta. Pogađate, riječ je o ostalim troškovima za koje je izdvojena lijepa, lako pamtljiva, suma. Četvrt miliona eura (i brojem 250.000).

Sve skupa, stižemo do 2,55 miliona eura. Za posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada (prva kalkulacija COK). Odnosno, 1,3 miliona (prva kalkulacija Vlade). O načinu na koji je došlo do višestrukog uvećanja prvobitno planiranih troškova dosta možemo saznati analizirajući ponužene budžete ceremonija otvaranja i zatvaranja Igara.

Prema prvom planu za zakup stadiona valjalo je izdvojiti dvije hiljade. U drugom Elaboratu ista usluga vrijedi deset puta više – 20 hiljada. Vrijednost dekoracija je sa pet porasla na 25 hiljada, troškovi obezbjeđenja više nijesu hiljadu već 12; planirani zakup audio i video opreme porastao je sa 2,5 na 17,5 hiljada…  U sličnoj razmjeri rasli su i ostali troškovi – sa tri na 25 hiljada eura.

Vrijeme je da se prisjetimo i konstatacije iz osnovnog Elaborata da ceremonijalni troškovi mogu biti znatno viši ili nešto niži. „Obrađivač projekta je mišljenja da shodno željama, mogućnosti ali i efektima koje navedena manifestacija može i treba da produkuje, da je na odluci Organizatora, odnosno države Crne Gore, koliki iznos sredstava treba opredijeliti za navedenu ceremoniju“, piše u prvom Elaboratu . Onda je cijena kulturnog programa porasla sedam puta, sa deset na 70 hiljada eura.

Da li je kvantitet prešao u kvalitet?

„Urađen je program koji predstvalja jednu crnogorsku priču: ko smo mi, kako je sve to počelo, gdje je počelo, na koji način se razvijalo, kuda smo sve prošli, kako smo prošli trnoviti put do suverenosti…  To je otprilike to“, najavljivao je Simonović uoči otvaranja Igara. Koga interesuje mogao je da vidi šta smo dobili. Znamo, naravno, da o ukusima ne vrijedi raspravljati. Umjesto toga podatak da je najposjećeniji video izvještaj sa otvaranja Igara u Budvi koji smo pronašli na jutjubu imao nepunih 400 pregleda. I to govori o publicitetu.

Još nekoliko riječi o finansijama Igara. U osnovnom Elaboratu o opravdanosti organizacije Igara iz 2014. godine, dok je Vladu još trebalo nagovarati da se prihvati finansiranja tog posla, nalazi se  podatak da će prihod Igara po osnovu naknade ua učešće takmičara, donacije Evropskog olimpijskog komiteta, sponzorstava privrednih društava … biti oko 780 hiljada eura (za mrvu više od planiranih troškova). Tadašnja računica je govorila da će 400 sportista donijeti 392 hiljade eura na ime naknade za učešće koju „mora platiti svaka delegacija za svakog takmičara ponaosob“.

Pošto je učesnika bilo dvostruko više  od tadašnjeg plana, znači li to da je i prihod po tom osnovu dvostruko veći? I đe je taj novac? To su pitanja na koje nam nijesu odgovorili ni iz Ministarstva ni iz COK-a. U Informacija Ministarstva sporta u koje smo imali uvid, a koje su prethodile Vladinim odlukama da se COK-u uplati po 300 hiljada eura (pred kraj 2017. i 2018.), ni jednom riječju se ne pominju ti prihodi.

„Da smo realizovali sredstva u planiranom iznosu i usput ostvarili dodatne uštede, ideja nam je bila da pokušamo prikupiti još nešto sredstava, moguće se i kreditno zadužiti, i napraviti ili kupiti prostor za COK“, piše Simonović. „Bio bi to zaista lijep legat ovih Igara, ali kako stvari stoje čekaćemo neku drugu priliku“.

Počasni sponzori

U cilju blagovremene realizacije pripremnih aktivnosti, navodi se u jednom vladinom dokumenatu, COK je predložio formiranje Počasnog odbora Igara, u kome su se našli:

– Duško Marković, predsjednik Vlade Crne Gore, predsjednik Počasnog odbora;

–  Nikola Janović, ministar sporta i mladih, potpredsjednik;

–  mr Dušan Simonović, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, potpredsjednik;

–  Mevludin Nuhodžić, ministar unutrašnjih poslova, član;

–  Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma, član;

–  Aleksandar Bogdanović, ministar kulture, član;

–  Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva, član;

–  dr Veselin Veljović, direktor Uprave policije, član;

–  Željka Radak Kukavičić, direktorka Nacionalne turističke organizacije Crne Gore, članica;

–  Vladan Joković, direktor Uprave carina, član;

–  Danilo Orlandić, direktor Aerodroma Crne Gore; član;

–  dr Ivan Vuković, gradonačelnik Podgorice, član;

–  mr Aleksandar Kašćelan, gradonačelnik Prijestonice Cetinje, član;

–  Marko Carević, predsjednik Opštine Budva, član;

–  Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, član;

–  dr Siniša Kusovac, predsjednik Opštine Tivat, član;

–  Stefan Savić, sportista na predlog COK-a, član.

 

Zoran RADULOVIĆ
Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo