Povežite se sa nama

FOKUS

GODINA 2018.:  Ko svari, svari

Objavljeno prije

na

Divna statistika premijera Markovića ne pomaže. Ovo je bila godina početka bankarske krize, rasta javnog duga, nezakonitog hapšenja poslanika, uništavanja prirode,  policijske torture i obračuna klanova na javnim mjestima,  nastavka gušenja medijskih sloboda i  pucnja u slobodnu riječ.  Naravno,  nije prošlo bez produbljivanja podjela, 1918.  i Amfilohija. Inflacija, struja, gorivo, sve raste. Pa, majčin sine,  plati račune s dva Monstatova eura

 

Dobro je da je prošla. Bez obzira na veselu  statistiku Vlade i premijera Duška Markovića o ekonomskom rastu i primicanju Evropi  – sve smo siromašniji i  bliže tvrđim diktaturama. Tokom 2018. usavršili smo gutanje laži.  Od statističkih do onih da si antifašista ako postaviš  u parku Titov ili spomenik Ljuba Čupića.

Ovo je bila godina –  početka bankarske krize, rasta javnog duga, nezakonitog hapšenja poslanika, uništavanja prirode,  policijske torture i obračuna klanova na javnim mjestima,  spornih ekonomskih projekata, nastavka gušenja medijskih sloboda i novog pucnja u slobodnu riječ.  Naravno 2018. nije prošla  bez podjela – 1918. i Amfilohija.  Plus  Inflacija, struja, gorivo, računi samo rastu. Pa ih plati, majčin sine, sa dva eura dnevno po Monstatu.

Ova će se godina  pamtiti i po  zatvaranju poslanika opozicije, lidera DF  Nebojše Medojevića i zatočeništvu poslanika DF  Milana Kneževića u parlamentu. Medojević je bez obzira na poslanički imunitet, utamničen  nakon sjednice parlamenta, zbog izgovorene riječi. On  je javno  iznio optužbe da je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša kupio slobodu tako što je navodno specijalnom tužiocu Milivoju Katniću dao 100 hiljada eura. U tužilaštvu, Medojević nije htio da otkrije – izvor.  Nakon petnaestodnevnog zatvora, Medojević se našao na slobodi pravnom akrobacijom Ustavnog suda, koji nije želio da optuži kolege iz nižih sudova da su nezakonito prihvatile odluku tužilaštva o utamničenju lidera PzP.  Ugledni pravnici smatraju da je hapšenje Medojevića bilo nezakonito, a iz civilnog sektora i opozicije stigle su ocjene da  je ovo  korak dublje u diktaturu.  Dok je za premijera Markovića odluka Ustavnog suda dokaz da institucije funkcionišu, oni smatraju da je  upravo suprotno,  potvrda teze Brisela o Crnoj Gori kao zemlji zarobljenih institucija.

Pucanj u Oliveru Lakić, novinarku Vijesti  još jedan je događaj koji je od Crne Gore napravio međunarodnu vijest. Ona je ranjena ispred svog stana u Podgorici, u maju ove godine, a policija do danas nije riješila slučaj, uprkos  upozorenju briselskih zvaničnika da bi taj slučaj i odnos prema njemu čak mogao aktivirati klauzulu balansa. Nema ni počinioca iza rešetaka,  ni klauzule. U Oliveru Lakić pucano je nakon što je predsjednik države Milo Đukanović Vijesti nazvao fašističkim jer „ne dozvoljavaju njegovom sinu da se bavi biznisom zbog  prezimena”.

Završena je i operacija RTCG, smijenjen menadžment Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, a potom i cijeli uređivački kadar. Za potvrdu da  je RTCG postala Bastilja, dovoljno je samo uzeti daljinski.

Kraj godine obilježila su hapšenja vođa dva suprotstavljena kotorska klana u svijetu. U Češkoj je uhapšen Slobodan Kašćelan, navodno vođa kavačkog klana, a njegovo izručenje Crnoj Gori se čeka. U Turskoj je prethodno uhapšen Jovan Vukotić, koji se u javnosti percipira kao vođa  škaljarskog klana, a po potjernici Grčke koja ga tereti za trgovinu drogom. Trenutno je u Srbiji. Takođe, ove jeseni je u Bugarskoj uhapšen još jedan od navodnih vođa kavčanaPredrag Knežević.

Obračun kotorskih klanova,  traje godinama, od 2010. je, odnio brojne živote, a kulminaciju je  dostigao ove godine- obračuni su preselili na javna mjesta. U lokalu Forum, u centru Podgorice, usred  dana u subotu, 31. marta ubijen je 31-godišnji Miloš Šaković, koji je bio meta, ali je pri tom život izgubio i 41-godišnji Radivoje Jovanović. Policija je uhapsila devet osoba. Ostavku je podnio Slavko Stojanović, šef Uprave policije. Njegova se  ostavka traži još od oktobra 2015, kada je u noći građanskih protesta policija terorisala građane. Snimaka policijske torture  nije falilo ni u 2018. Snimke  policajaca koji u ulcinjskim lokalima ponižavaju i  tuku goste, ovoga puta medijima je dostavio građanski pokret URA.

Na ostavci Stojanovića, insistiralo se i zbog niza nerasvijetljenih ubistava, te sveopšte loše bezbjednosne situacije.  Na mjesto Stojanovića došao je bivši šef policije Veselin Veljović, za čije se ime vezuju brojne afere, od crnih trojki do Limenke, a koji je za vrijeme svoga mandata ubilježio brojna nerasvijetljena ubistva i napade, posebno na kritički nastrojene novinare i medije. Stojanovića je Vlada potom imenovala za sekretara Savjeta za bezbjednost, na mjesto koje je do tada pripadalo Veljoviću.

Prošlog mjeseca je Centar za građansko obrazovanje zatražio od Univerziteta da ispita je li Veljovićev magistarski rad plagijat. Ubrzo je iz mračnih policijsko-medijskih adresa lansirana kontravijest –  da je direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević plagirala svoj diplomski rad. Uljarevićeva je najavila postupak protiv ,,naručioca i autora uradka”, i ocijenila da ,,razumije da po brutalnosti napada moramo intenzivirati aktivnosti koje su ovo indukovale”.

Međunarodnu pažnju nijesmo privukli po dobrim vijestima.  Dalibor Jauković  je bacio bombu u dvorište američke ambasade i tom prilikom stradao.  Jauković je  bio  protivnik NATO-a i bivši vojnik kojeg je medaljom za bezbjednost odlikovao Slobodan Milošević. U stvarnom životu, van društvenih mreža,  bio je, pojasnili su iz Udruženja boraca – ,,zaboravljen”.

Ima nešto i u ekonomiji. Odlazeća godina će ostati upamćena i po uvođenju prinudne uprave u Atlas banku od strane Centralne banke Crne Gore. Ta banka ima 70 hiljada korisnika. Prema mišljenju stručnjaka, ova mjera uvedena je kasno, a bankarski sektor je na početku ozbiljne krize.

Guverner Centralne banke Radoje Žugić nije samo zbog tog slučaja obilježio 2018.  Dok mu je falilo čvrste ruke kad je bankarski sektor u pitanju, unutar kuće bavio se disciplinovanjem. Po hitnom postupku je tražio da Skupština razriješi viceguvernerku Irenu Radović, koja je tu Žugićevu odluku ocijenila ,,odmazdom čovjeka koji smatra da je iznad institucija, zakona i sistema”. Monitor je pisao da je u pozadini moguće stajao pokušaj Radovićeve da spriječi  Žugića da kroz parlament, bez rasprave, provuče izmjene i dopune Zakona o centralnoj banci, kojima su iz zakona ispali članovi 47 i 48 koji su propisivali prava i obaveze viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema i viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet.

Bilo je još ,,sjajnih” ekonomskih vijesti: od pokušaja Vlade da ,,valorizuje” Aerodrome Crne Gore, koje je rijetko dobro poslujuće državno preduzeće, preko rasta javnog duga, do Monstatove objave da nam je dovoljno dva eura dnevno da preživimo. Na rast javnog duga velikim dijelom utiče skupi projekat izgradnje auto – puta.

Ove godine smo napokon otvorili famozno poglavlje 27, koje se tiče zaštite životne sredine, i intenzivno uništavali  prirodu.

MANS je jesenas objavio  snimke koji svjedoče o devastaciji riječnog korita na mjestu izgradnje buduće petlje Mateševo. Nadležno ministarstvo tvrdi da  izmještanja rijeke nije bilo, ali su zvaničnici CRBS  potvrdili da je  ,,na mjestu petlje Mateševo izmješteno korito rijeke Tare, što je predviđeno Glavnim projektom i trasom autoputa. Ova izmještanja su privremenog karaktera i nakon završenih radova, rijeka se vraća u prvobitno korito”. Nadležni insistiraju da sve to neće uticati na rijeku, dok ekolozi tvrde da se rijeka – ubija. Rijekama u Crnoj Gori se crno piše. Tu su unosni poslovi izgradnje mini hidroelektrana, od kojih koristi imaju samo privilegovani. Ostale vijesti iz ekologije uglavnom kao i prethodnih godina: vazduh u Pljevljima, Nikšiću i Podgorici i dalje zagađen, Solana nezaštićena, pitanje otpada neriješeno…

Ima novina i u poglavlju 23, 24, koje se tiče kriminala i korupcije. Pala je optužnica protiv Duška Šarića i Jovice Lončara zbog pranja preko 20 miliona eura. Istraga tužilaštva je propustila da dokaže da je taj novac stečen kriminalnom djelatnošću. Tako je ispostavljen još jedan račun za naknadnu štete koji će prilično koštati građane.  Statistika se promijenila i kad je u pitanju  korupcija na visokom nivou –  podignuta je optužnica protiv bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše, zbog slučaja Carine. Tužilaštvo tvrdi da je Mugoša tim poslom oštetio gradsku kasu za 6, 7 miliona eura, dok su procjene civilnog sektora i opozicije da je ta šteta veća – od 11 do 20 miliona eura. Hoće li i ova optužnica pasti, pitanje je koje se s razlogom postavlja imajući u vidu da optužnica Mugošinim saradnicima za isti posao nije potvrđena pred Višim sudom. Svetozar Marović je i dalje u Beogradu –  još jedan rezulatat tužilaštva u borbi protiv visoke korupcije.

Ostali smo bez ministra za evropska pitanja i glavnog pregovarača Andrije Pejovića, a on bez svojih nekoliko plata i više funkcija, na koje je postavljen mimo zakona. Onima koji su to omogućili, a to nije moglo mimo Vlade,  dlaka s glave nije pala.

Bili su i izbori. DPS je osvojio Podgoricu, a Milo Đukanović izabran za predsjednika države, uz usvajanje Zakona o predsjedniku koji mu je omogućio da praktično formira paralelnu Vladu. Nije falilo priče o  1918. himni. Tu su odluke da se  zabrani ulazak u Crnu Goru Matiji Bećkoviću  i još trojici srpskih nacionalnih radnika, Čedomiru Antiću, Aleksandru Rakoviću i Dejanu Miroviću, a Crna Gora je proglasila i  Bora Đukića, ruskog počasnog konzula  personom non grata.

Vlada je ućerivala patriotizam obavezom uz prijetnju novčanom sankcijom da se ustaje uz himnu, a većina je u parlamentu donijela Rezoluciju kojom su poništene odluke Podgoričke skupštine iz 1918.

Podjele su kažu i u DPS-u. Dokle će, ne znamo.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo