Povežite se sa nama

FOKUS

PODGORIČKA SKUPŠTINA: 1918 – 2018.: Proslave i priključenija

Objavljeno prije

na

zastava

Ako je istorija učiteljica života, onda mi u životu i u istoriji nemamo šta da tražimo. Naša se učiteljica iz korijena mijenja svako nekoliko, nekad se pojavljuju dvije paralelne, pa tri, pa tako redom. Malo Crna Gora ima stanovnika, svaki punoljetni građanin bi mogao da lijepo napiše svoju verziju. Da se nađe.

Evo izmiče 2018. koja prolazi kao – Nikad više 2018. Za kraj je ostavljeno najbolje. Dok se ovaj broj Monitora bude štampao, u četvrtak, 29. novembra 2018. Skupština Crne Gore će raspravljati o Predlogu rezolucije povodom 100. godišnjice Podgoričke skupštine, kojom se njene odluke proglašavaju ništavnim. Prethodno je Zakonodavni odbor parlamenta podržao rezoluciju u kojoj, pored ostalog, piše da Podgorička skupština, održana 1918. godine, nije bila legalna institucija, niti je legitimno konstituisana na osnovu slobodno iskazane volje građana Crne Gore.

Napisano je i da je nelegalnost Podgoričke skupštine, odnosno njena ustavna neprepoznatljivost i nezakonito konstituisanje, formalno pravni osnov za ništavost svih njenih odluka. U rezoluciji se ocjenjuje da je Podgorička skupština bila instrument kojim je izvršen državni prevrat u Crnoj Gori. Potpisala su je 42 poslanika vladajuće koalicije. To, tehnički, znači da će dokument biti usvojen sve da u njemu piše kako su za nestanak Crne Gore krivi Hotentoti koje su na Podgoričku skupštinu doveli Srbi. Moglo bi da prođe i da ništa iz istorije ne važi prije nego što su se razišli Milo i Momir, pa Milo zablistao kao spasitelj Crne Gore.

Možda jeste, a možda i nije slučajno što će Skupština Crne Gore rezoluciju o poništavalju odluka Pogdoričke skupštine donijeti 29. novembra. Mogao bi to biti način da se indirektno vlast još jednom prikači na antifašizam i Titovo doba koje mnogi smatraju vremenom jedinog prosperiteta u Crnoj Gori. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije. U Titovoj Jugoslaviji bio je to Dan Republike. To što će plač za kraljevinom Crnom Gorom pasti na dan koji je slavljen kao Dan Republike – zamešateljstvo je koje savršeno odgovara onima kojima niti je stalo do kraljeva, niti do republike. U svakom slučaju, nemoguće je pribaviti argumente kako bi se u odnosu na onu kralja Nikole i druga Tita, ova „Milova Crna Gora” mogla nazavati – progres.

Mitropolit Amfilohije je pozvao poslanike da ne glasaju za rezoluciju jer se, kako kaže, time unose nove podjele u crnogorsko društvo. ,,Ovakva rezolucija ne da ne može postići svoj zadati cilj, već će samo produbiti postojeće podjele i pojačati već ionako veliki potencijal nestabilnosti u crnogorskom društvu. Takođe, ne znamo kako ona može pomoći poboljšanju odnosa sa Srbijom budući da se pitanje Velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori gotovo i ne dotiče srbijansko-crnogorskih odnosa, već je uzrok tenzija unutar Crne Gore među ovdašnjim stanovništvom”, ocijenio je Amfilohije u pismu poslanicima.

Skupština, najvjerovatnije, neće razmatrati rezoluciju koju je predložio Demokratski front. Riječ je o predlogu rezolucije kojom se osuđuje čin kapitulacije Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu pod nazivom – Nikad više 1916. godina.

„Naša generacija, ponosna na pretke koji su se borili u Prvom svjetskom ratu u Vojsci Kraljevine Crne Gore, zbog čije je borbe nastala čuvena rečenica koja oslikava veliku pobjedu u tom ratu ‘Da nije bilo Božića na Mojkovcu ne bi bilo ni vaskrsa na Kajmakčalanu’, osjeća žal zbog činjenice da je Vojska Kraljevine Crne Gore 25. januara 1916. godine kapitulirala, pa nije učestvovala na Solunskom frontu i u velikoj pobjedi saveznika”, piše u ovoj rezoluciji.

U opštu gužvu oko poništavanja uključio se i predsjednik Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić. On je amandmanom predložio da Skupština, pored osvrta na odluke Podgoričke skupštine, iskaže svoj sud i o referendumu iz 1992. godine.

„I jedan i drugi događaj su predstavljali trijumf i pobjedu politike koja je negirala Crnu Goru, nipodaštavala njenu državnost i nacionalni identitet crnogorskog i drugih naroda, urušavajući njen multietnički i multivjerski karakter”, objasnio je Krivokapić.

Crna Gora je, kaže on, 1992.godine praktično na silu i prevaru ugurana u takozvanu zajednčku državu sa jedinim ciljem, da se obezbijedi privid da postoji neka navodna Jugoslavija.

„Time se želio pribaviti kakav takav legitimitet za vođenje ratne i velikodržavne politike, kojem konceptu je pripadalo tadašnje crnogorsko rukovodstvo, sa statusom marionetskog saveznika beogradskog režima”, ocijenio je Krivokapić.

Portal IN4S, problematizovao je i legitimitet AVNOJ-a. ,,Ukoliko Podgorička skupština mora na rezoluciju, onda i AVNOJ mora da ima svoju rezoluciju… Stalno ovi iz DPS-a prigovaraju kako su se birali poslanici Podgoričke skupštine, a niko ne pita kako su se birali delegati AVNOJ-a? Je li bilo kakvih izbora za delegate i ako nije što su oni išli u Jajce i šta su oni tamo odlučivali?”

Druga strana, u vidu NVO Dukljani zakazala je pod sloganom Nikad više 1918. protesnu šetnju od spomenika Svetom Petru Cetinjskom do Skupštine. ,,Izađimo i poručimo, gospodski, kako nam pripada, da narod koji ne ljubi lance, ne pristaje da slavi izdaju!”

Čeka nas još naučni skup pod nazivom Ujedinjenje Crne Gore i Srbije predviđen za 30. novembar i 1. decembar u Podgorici. Centralna proslava stogodišnjice Podgoričke skupštine i Dana ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i drugim južnoslovenskim narodima održaće se, kako je ranije najavljeno, po blagoslovu mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, 1. decembra u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Na tom skupu je trebao da govori Matija Bećković, ali mu je ulazak u Crnu Goru zabranjen.

Sad se premijer Marković pohvalio kako ,,vlast nije ni branila organizovanje proslave stogodišnjice Podgoričke skupštine jer je sigurna u sebe”. Nije. Samo se ne zna da li će policijska procjena glasiti da određenog dana jedan od glavnih učesnika, iz Rovaca inače, može ili ne može da uđe u državu.

Besmisleno je govoriti o ispraznosti poništavanja istorijskih događaja Kakvi god da su bili – bili su i proizveli određene posljedice. Kad su nacije stvarane, crnogorska je stvarana kakva je stvarana. Kome nije jasno kakva – neka pročita ratni proglas kralja Nikole kad je Crna Gora ušla u Veliki rat. ,,Na našoj su strani bog i pravda. Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat. Primite ga kao i uvijek, primite ga srpski i junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće ve u svim našim podvizima. Živjeli moji mili Crnogorci! Živjelo naše milo srpstvo!

Živjela naša moćna zaštitnica Rusija i njeni saveznici!”.

Bila kraljevina, pa prošla. Gotovo niko se, iako se cijelu godinu priča o 1918-oj, nije poduhvatio ozbiljne priče o tome – zašto je tako bilo.

,,Ovu godišnjicu mogli smo posvetiti traganju za odgovorima, kako je Crna Gora uopšte došla u situaciju u kojoj se našla 1918. godine?

Da li je svaku alternativu zasijenila ambicija kralja Nikole da u Prizrenu bude krunisan za cara svih Srba? Konačno, da li je njegova politika koju je vodio od 1878. godine, svoje ishodište našla upravo na Podgoričkoj skupštini? Razumijevanjem crnogorskog društva od 1878. do 1914. godine, postaje jasnije zbog čega je Crna Gora 1918. godine bila mjesto gdje se sprovodila politika svršenog čina!”, napisao je ovih dana istoričar Adnan Prekić.

Apsolutizam, sirotinja, hinjeni pokušaji parlamentarizna – možda bi bili neki od odgovora. I možda bi suviše ličili na Crnu Goru sto godina kasnije.

Posebna priča mogla se ispričati o jugoslovenstvu. U verziji istorije kakvu danas promoviše vlast Crna Gora ispada zaostalijom nego što je bila. Ideja ujedinjenja jugoslovenskih naroda postojala je u Crnoj Gori, bez obzira na to što što se posljednjih godina insistira isljučivo na odnosima između Srbije i Crne Gore. Učene glave koje su pisale o jugoslovenstvu smatraju to pitanje neodvojivim od socijalnih problema koji su morili kako jugoslovenske narode koji su bili pod vlašću Austrougarske, tako i one koji su imali sopstvene tlačitelje. Ali, malo je ko u Crnoj Gori spreman da se zaista vrati sto godina unazad i zamisli kako su živjeli obični ljudi u Hrvatskoj, anketiranoj Bosni, tek oslobođenim ili neoslobođenim djelovima Crne Gore. Polugladni kmetovi, željni sopstvene zemlje, podanici dalekih careva, pioni u igrama velikih sila – sve se to u današnjoj Crnoj Gori svodi na srpstvo i crnogorstvo. Po površnosti se vidi koliko smo za sto godina napredovali.

Čitajući Lalića

Koliko se neozbiljno i politikantski govori ovih dana o Crnoj Gori u Velikom ratu potvrđuje činjenica da gotovo ni slovo, ovom prilikom nije napisano o komitskom pokretu u Crnoj Gori koji je postojao tokom čitavog rata i nejak i uporan suprotstavljao se austrijskoj carevini.

,,Komitovanje je naše trajalo dvije i po godine dana. Napetost je bila stalna, pucnjava nije prestajala. Nema sela ni zaseoka da ga nije hajka na život i smrt zakačila i djecu mu zaplakala. Poginulo nam je tri stotine srčanih momaka, ubili smo preko hiljadu vojnika i oficira i preko stotinu švapskih puškonoša iz crnogorskih porodica, Veliki taj napor naroda, lišenog pomoći saveznika, sramotno su prećutali istoričari po naređenju iz Beograda. Pašić Protić Pribićević, radikali demokrati i ostali poklonici dinastije, taj naš pokret su označili kao sumnjiv i nezgodan. Nezgodan je za njih bio svaki pokret osim onoga kojim su oni komandovali i svaka borba osim one na Solunskom frontu”, napisao je Mihailo Lalić u knjizi Dokle gora zazeleni.

Još dva Lalićeva djela – Ratna sreća i Gledajući dolje niz drumove – prepuna su književno obrađenih istorijskih fakata iz kojih se puno može naučiti o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu. Kome je do čitanja.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo