Povežite se sa nama

FOKUS

PODGORIČKA SKUPŠTINA: 1918 – 2018.: Proslave i priključenija

Objavljeno prije

na

zastava

Ako je istorija učiteljica života, onda mi u životu i u istoriji nemamo šta da tražimo. Naša se učiteljica iz korijena mijenja svako nekoliko, nekad se pojavljuju dvije paralelne, pa tri, pa tako redom. Malo Crna Gora ima stanovnika, svaki punoljetni građanin bi mogao da lijepo napiše svoju verziju. Da se nađe.

Evo izmiče 2018. koja prolazi kao – Nikad više 2018. Za kraj je ostavljeno najbolje. Dok se ovaj broj Monitora bude štampao, u četvrtak, 29. novembra 2018. Skupština Crne Gore će raspravljati o Predlogu rezolucije povodom 100. godišnjice Podgoričke skupštine, kojom se njene odluke proglašavaju ništavnim. Prethodno je Zakonodavni odbor parlamenta podržao rezoluciju u kojoj, pored ostalog, piše da Podgorička skupština, održana 1918. godine, nije bila legalna institucija, niti je legitimno konstituisana na osnovu slobodno iskazane volje građana Crne Gore.

Napisano je i da je nelegalnost Podgoričke skupštine, odnosno njena ustavna neprepoznatljivost i nezakonito konstituisanje, formalno pravni osnov za ništavost svih njenih odluka. U rezoluciji se ocjenjuje da je Podgorička skupština bila instrument kojim je izvršen državni prevrat u Crnoj Gori. Potpisala su je 42 poslanika vladajuće koalicije. To, tehnički, znači da će dokument biti usvojen sve da u njemu piše kako su za nestanak Crne Gore krivi Hotentoti koje su na Podgoričku skupštinu doveli Srbi. Moglo bi da prođe i da ništa iz istorije ne važi prije nego što su se razišli Milo i Momir, pa Milo zablistao kao spasitelj Crne Gore.

Možda jeste, a možda i nije slučajno što će Skupština Crne Gore rezoluciju o poništavalju odluka Pogdoričke skupštine donijeti 29. novembra. Mogao bi to biti način da se indirektno vlast još jednom prikači na antifašizam i Titovo doba koje mnogi smatraju vremenom jedinog prosperiteta u Crnoj Gori. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije. U Titovoj Jugoslaviji bio je to Dan Republike. To što će plač za kraljevinom Crnom Gorom pasti na dan koji je slavljen kao Dan Republike – zamešateljstvo je koje savršeno odgovara onima kojima niti je stalo do kraljeva, niti do republike. U svakom slučaju, nemoguće je pribaviti argumente kako bi se u odnosu na onu kralja Nikole i druga Tita, ova „Milova Crna Gora” mogla nazavati – progres.

Mitropolit Amfilohije je pozvao poslanike da ne glasaju za rezoluciju jer se, kako kaže, time unose nove podjele u crnogorsko društvo. ,,Ovakva rezolucija ne da ne može postići svoj zadati cilj, već će samo produbiti postojeće podjele i pojačati već ionako veliki potencijal nestabilnosti u crnogorskom društvu. Takođe, ne znamo kako ona može pomoći poboljšanju odnosa sa Srbijom budući da se pitanje Velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori gotovo i ne dotiče srbijansko-crnogorskih odnosa, već je uzrok tenzija unutar Crne Gore među ovdašnjim stanovništvom”, ocijenio je Amfilohije u pismu poslanicima.

Skupština, najvjerovatnije, neće razmatrati rezoluciju koju je predložio Demokratski front. Riječ je o predlogu rezolucije kojom se osuđuje čin kapitulacije Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu pod nazivom – Nikad više 1916. godina.

„Naša generacija, ponosna na pretke koji su se borili u Prvom svjetskom ratu u Vojsci Kraljevine Crne Gore, zbog čije je borbe nastala čuvena rečenica koja oslikava veliku pobjedu u tom ratu ‘Da nije bilo Božića na Mojkovcu ne bi bilo ni vaskrsa na Kajmakčalanu’, osjeća žal zbog činjenice da je Vojska Kraljevine Crne Gore 25. januara 1916. godine kapitulirala, pa nije učestvovala na Solunskom frontu i u velikoj pobjedi saveznika”, piše u ovoj rezoluciji.

U opštu gužvu oko poništavanja uključio se i predsjednik Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić. On je amandmanom predložio da Skupština, pored osvrta na odluke Podgoričke skupštine, iskaže svoj sud i o referendumu iz 1992. godine.

„I jedan i drugi događaj su predstavljali trijumf i pobjedu politike koja je negirala Crnu Goru, nipodaštavala njenu državnost i nacionalni identitet crnogorskog i drugih naroda, urušavajući njen multietnički i multivjerski karakter”, objasnio je Krivokapić.

Crna Gora je, kaže on, 1992.godine praktično na silu i prevaru ugurana u takozvanu zajednčku državu sa jedinim ciljem, da se obezbijedi privid da postoji neka navodna Jugoslavija.

„Time se želio pribaviti kakav takav legitimitet za vođenje ratne i velikodržavne politike, kojem konceptu je pripadalo tadašnje crnogorsko rukovodstvo, sa statusom marionetskog saveznika beogradskog režima”, ocijenio je Krivokapić.

Portal IN4S, problematizovao je i legitimitet AVNOJ-a. ,,Ukoliko Podgorička skupština mora na rezoluciju, onda i AVNOJ mora da ima svoju rezoluciju… Stalno ovi iz DPS-a prigovaraju kako su se birali poslanici Podgoričke skupštine, a niko ne pita kako su se birali delegati AVNOJ-a? Je li bilo kakvih izbora za delegate i ako nije što su oni išli u Jajce i šta su oni tamo odlučivali?”

Druga strana, u vidu NVO Dukljani zakazala je pod sloganom Nikad više 1918. protesnu šetnju od spomenika Svetom Petru Cetinjskom do Skupštine. ,,Izađimo i poručimo, gospodski, kako nam pripada, da narod koji ne ljubi lance, ne pristaje da slavi izdaju!”

Čeka nas još naučni skup pod nazivom Ujedinjenje Crne Gore i Srbije predviđen za 30. novembar i 1. decembar u Podgorici. Centralna proslava stogodišnjice Podgoričke skupštine i Dana ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i drugim južnoslovenskim narodima održaće se, kako je ranije najavljeno, po blagoslovu mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, 1. decembra u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Na tom skupu je trebao da govori Matija Bećković, ali mu je ulazak u Crnu Goru zabranjen.

Sad se premijer Marković pohvalio kako ,,vlast nije ni branila organizovanje proslave stogodišnjice Podgoričke skupštine jer je sigurna u sebe”. Nije. Samo se ne zna da li će policijska procjena glasiti da određenog dana jedan od glavnih učesnika, iz Rovaca inače, može ili ne može da uđe u državu.

Besmisleno je govoriti o ispraznosti poništavanja istorijskih događaja Kakvi god da su bili – bili su i proizveli određene posljedice. Kad su nacije stvarane, crnogorska je stvarana kakva je stvarana. Kome nije jasno kakva – neka pročita ratni proglas kralja Nikole kad je Crna Gora ušla u Veliki rat. ,,Na našoj su strani bog i pravda. Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat. Primite ga kao i uvijek, primite ga srpski i junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće ve u svim našim podvizima. Živjeli moji mili Crnogorci! Živjelo naše milo srpstvo!

Živjela naša moćna zaštitnica Rusija i njeni saveznici!”.

Bila kraljevina, pa prošla. Gotovo niko se, iako se cijelu godinu priča o 1918-oj, nije poduhvatio ozbiljne priče o tome – zašto je tako bilo.

,,Ovu godišnjicu mogli smo posvetiti traganju za odgovorima, kako je Crna Gora uopšte došla u situaciju u kojoj se našla 1918. godine?

Da li je svaku alternativu zasijenila ambicija kralja Nikole da u Prizrenu bude krunisan za cara svih Srba? Konačno, da li je njegova politika koju je vodio od 1878. godine, svoje ishodište našla upravo na Podgoričkoj skupštini? Razumijevanjem crnogorskog društva od 1878. do 1914. godine, postaje jasnije zbog čega je Crna Gora 1918. godine bila mjesto gdje se sprovodila politika svršenog čina!”, napisao je ovih dana istoričar Adnan Prekić.

Apsolutizam, sirotinja, hinjeni pokušaji parlamentarizna – možda bi bili neki od odgovora. I možda bi suviše ličili na Crnu Goru sto godina kasnije.

Posebna priča mogla se ispričati o jugoslovenstvu. U verziji istorije kakvu danas promoviše vlast Crna Gora ispada zaostalijom nego što je bila. Ideja ujedinjenja jugoslovenskih naroda postojala je u Crnoj Gori, bez obzira na to što što se posljednjih godina insistira isljučivo na odnosima između Srbije i Crne Gore. Učene glave koje su pisale o jugoslovenstvu smatraju to pitanje neodvojivim od socijalnih problema koji su morili kako jugoslovenske narode koji su bili pod vlašću Austrougarske, tako i one koji su imali sopstvene tlačitelje. Ali, malo je ko u Crnoj Gori spreman da se zaista vrati sto godina unazad i zamisli kako su živjeli obični ljudi u Hrvatskoj, anketiranoj Bosni, tek oslobođenim ili neoslobođenim djelovima Crne Gore. Polugladni kmetovi, željni sopstvene zemlje, podanici dalekih careva, pioni u igrama velikih sila – sve se to u današnjoj Crnoj Gori svodi na srpstvo i crnogorstvo. Po površnosti se vidi koliko smo za sto godina napredovali.

Čitajući Lalića

Koliko se neozbiljno i politikantski govori ovih dana o Crnoj Gori u Velikom ratu potvrđuje činjenica da gotovo ni slovo, ovom prilikom nije napisano o komitskom pokretu u Crnoj Gori koji je postojao tokom čitavog rata i nejak i uporan suprotstavljao se austrijskoj carevini.

,,Komitovanje je naše trajalo dvije i po godine dana. Napetost je bila stalna, pucnjava nije prestajala. Nema sela ni zaseoka da ga nije hajka na život i smrt zakačila i djecu mu zaplakala. Poginulo nam je tri stotine srčanih momaka, ubili smo preko hiljadu vojnika i oficira i preko stotinu švapskih puškonoša iz crnogorskih porodica, Veliki taj napor naroda, lišenog pomoći saveznika, sramotno su prećutali istoričari po naređenju iz Beograda. Pašić Protić Pribićević, radikali demokrati i ostali poklonici dinastije, taj naš pokret su označili kao sumnjiv i nezgodan. Nezgodan je za njih bio svaki pokret osim onoga kojim su oni komandovali i svaka borba osim one na Solunskom frontu”, napisao je Mihailo Lalić u knjizi Dokle gora zazeleni.

Još dva Lalićeva djela – Ratna sreća i Gledajući dolje niz drumove – prepuna su književno obrađenih istorijskih fakata iz kojih se puno može naučiti o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu. Kome je do čitanja.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

DRŽAVNI UDAR – ZAVRŠNA FARSA: Selekcija laži

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pošto je Aleksandar Saša Sinđelić kompromitovao vlastiti iskaz, ali i kompletan sudski postupak  za tzv. državni udar, sud i tužilaštvo pokušavaju da ignorišu stvarnost i davno zacrtani plan istjeraju do kraja. Bez želje da utvrde istinu o izbornom danu 2016. i naručiocima (ne)realizovanog prevrata

 

Nije ali jeste. Ove riječi Aleksandra Saše Sinđelića vrlo dobro opisuju trenutnu konfuziju u sudskom procesu kome dvije godine tepamo državni udar ili terorizam u pokušaju, svako po svom nahođenju. Umjesto završnih riječi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i advokata optuženih, u sudnici Višeg suda kojom komanduje sutkinja Svetlana Mugoša, ove nedjelje gledali smo – farsu.

Mugošino vijeće ne želi da se odredi o iskazima svjedoka saradnika koji ponovo i neupitno dokazuju da ta osoba sa dva imena (kao što tvrde) ili sa dvije različite ličnosti u sebi (kao što to izgleda) laže isuviše često da bi mogao ostati ravnodušan bilo ko koga interesuje istina o onome što se dešavalo na izborni dan 16. oktobra 2016. godine. Zašto?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. MARTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NADLEŽNI GLUVI ZA KNEŽEVIĆEVA SVJEDOČENJA: Strah od vođe jači od dokaza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema ni udaljene sumnje  da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla, pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti.  Jasno je zašto to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva

 

Za sve je kriv Duško Knežević. To  kao molitvu nedjeljama  ponavljaju poslanici-pripravnici iz DPS podmlatka, čelnici Agencije za sprječavanje korupcije predvođeni direktorom Sretenom Radonjićem, prvi ljudi Tužilaštva – VDT Ivica Stanković i glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Potonji se potrudio da laicima predoči pojam udaljena sumnja. Koja,  po svim pitanjima vezanim za predsjednika države i DPS Mila Đukanovića – ne postoji.

SDT je ubijeđen kako nema ni udaljene sumnje da Đukanović ima bilo kakve veze sa Limenkom, Kovertom, Telekomom, Elektroprivredom, ne prijavljenim prihodima i rashodima, tajnim kreditima i preduzećima, prećutanim sponzorisanim putovanjima… Zbog toga ga neće ni saslušati, makar se predsjednik samooptuživao, kao u pričama o biznismenima koji, po osnovu „interesne dobrovoljnosti jedne i druge strane“ finansiraju DPS. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”.

Ne tačni, dakle, nego onakvi kakve su oni tražili!?

Pošto je Knežević video snimkom sa Slavoljubom Stijepovićem potvrdio dio vlastitih, a nezakonitih, donacija DPS-u uz tvrdnju da je vladajućoj partiji dao mnogo više novca, pojasnio je: „Prije svakih izbora Milo okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji i šta je njihov doprinos“.

Đukanović je te tvrdnje negirao, zapravo ih potvrđujući: „Ovdje je  riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ta interesna dobrovoljnost nije zabilježena u DPS-ovim finansijskim izvještajima. To nije zasmetalo  specijalnom tužiocu Milivoju Katniću. Iako su u njegovoj nadležnosti brojna krivična djela kojima bi se opisani aranžmani mogli svesti na svega nekoliko riječi (zloupotreba službenog položaja, navođenje na protivzakonit uticaj, kupovina uticaja, davanje i primanje mita, prevara u službi).

SDT Katnić nije saslušao predsjednika DPS-a, nije mu pretresao kuću ni kancelariju, kao što nije ni iz sjedništa vladajuće partije izuzeo dokumentaciju i računare kako bi pokušao utvrditi  stvarne prihode, rashode i novčane tokove. Valjda se ne sjeća da je sve to uradio nakon prošlih izbora, kada se sa optužbama za pranje novca okomio na Pokret za promjene i njihovog predsjednika Nebojšu Medojevića.

NE ČUJU DOBRO: Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović ne odgovaraju na konkretne prozivke

Apetite Specijalnog tužilaštva zadovoljila je dokumentacija iz lokalne podružnice DPS-u Golubovcima. I svjedočenje tadašnjeg gradonačelnika Podgorice i grupe njegovih aktivista sa terena.

Slično je, izgleda, i sa  Đukanovićevim  manje ili više bliskim saradnicima  koji su se, takođe, našli u poslovnim aranžmanima sa Kneževićem i njegovom Atlas grupom.

Dokazujući poslovne/sponzorske veze sa funkcionerima  DPS-a, Duško Knežević je medijima dostavio bankarski izvod koji, kaže, dokazuje da je sa svog računa platio 79.000 funti specijalizaciju  bivšem funkcioneru DPS i ministru zdravlja Budimiru Šegrtu. Plaćanje je, prema pisanju Dana, obavljeno sa Kneževićevog na račun Šegrta u Londonu, u junu 1999. godine, radi isplate troškova specijalizacije u Njufild ortopedik centru u Oksfordu.

,,Sve što je plaćeno, urađeno je po nalogu Mila Đukanovića, i pozivam i Šegrta i njega da kažu sve što se dešavalo i koliko sam novca dao”, čikao je Knežević .  Pošto je Đukanoviću bio žirant za kredit od 1,5 miliona a Šegrt je, koju godinu nakon specijalizacije, bio direktor bolnice u Meljinama. Nakon što je ista postala članica Atlas grupe.

Đukanović i Šegrt su prećutali izazov. Nema naznaka da je  Tužilaštvo reagovalo na navode o mogućoj „kupovini uticaja“. Tamo, doduše, od ranije istražuju da li je Šegrt, kao direktor bolnice, Meljine oštetio državni budžet. Prije nego što je postao ministar zdravlja. Istraga traje kao zla godina.

Zato su u Tužilaštvu uspjeli da, poslije decenijske istrage, podignu optužnicu protiv Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, nekadašnjih direktora Crnogorskog telekoma i Monet-a  koji su, navodno, oštetili firmu sklapajući fiktivne ugovore – sa Kneževićem, podrazumijeva se – o konsultantskim ugovorima koji nikada nijesu izvršeni. Telekom ne tereti nekadašnje menadžere, dok  u tužilaštvu ne smiju ni da pomenu rukavac priče koji vodi do „prve sestre“ Ane Đukanović. Upravo izostavljeni dio daje pun smisao priči o postprivatizacionoj korupciji. Na osnovu koga su u SAD od Dojče i Mađar telekoma (kupac CG Telekoma) naplatili 100 miliona dolara kazne. Prvi brat  nikada nije saslušan u kontekstu ove priče. Mada je neko moćan natjerao, ili naveo, privatizacione fondove da ispod cijene prodaju  akcije Telekoma. I tako omoguće novom vlasniku dvotrećinsku kontrolu.

Sličnu priču Knežević je ispričao povodom  djelimične privatizacije EPCG.

„Svu operaciju oko prodaje EPCG italijanskoj kompaniji A2A i manjinskih paketa akcija fondova koordinirali su direktno Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, saopštio je  Knežević Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore  (CIN CG). „Poslove oko posredničke firme River iz Londona, koja je uzela gotovo sedam miliona evra kao posrednik za prodaju akcija EPCG od privatizacionih fondova, vodila je Dušanka Jeknić i direktno se dogovorila sa mnom oko provizije koju je trebao da im isplati Atlas fond. Lice koje je bilo zaduženo za kontakte ispred ove posredničke firme bio je Damir Dado Asović, Dušankin rođak koji živi u Milanu“.

Knežević je podsjetio i na (donekle poznate) detalje: ugovorom se River obavezao da će fondovima naći kupca po ceni od najmanje 7,1 evra po akciji, a za to dobiti proviziju od 0, 35 evra po akciji (pet odsto). Akcije je kupila A2A, da bi nedugo zatim državi ponudila 8,4 eura za akciju EPCG.  To je, na prijedlog Tenderske komisije Vujice Lazovića ocijenjeno kao više od 11,1 euro po akciji koliko je nudio jedan grčki konzorcijum. Najveći dobitnik  aranžmana bila je Prva banka.

Može li preciznije?

U Tužilaštvu, ipak, ćute. Dok se ne naredi drugačije. Baš kao što se i svi akteri priče iz 2009. danas prave neznaveni.  „Nijesam pravi sagovornik“, rekla je Jeknićeva CIN-u. Da vidimo da li će se završiti na tome.

Knežević se, potom, pozabavio likom i djelom predsjednika Skupštine Ivana Brajovića. Neshvatljivo je da tužilaštvo i Agencija za sprječavanje korupcije nijesu prepoznali ništa zanimljivo u pričama o velikim depozitima državnih preduzeća (Aerodromi CG) koji su u Atlas banci držani pod navodno sumnjivim okolnostima, nagomilanim dugovima Brajovića na rivolving kartici Kneževićeve banke, kuporodaji zemljišta kojim je taj dug zatvoren. „Ja sam mom vozaču dao pare da ta zemlja završi na njegovo ime“, tvrdi Knežević ne objašnjavajući zašto je uradio tako nešto. Da pogađamo?

Knežević sada trvdi da Brajovića vlast ucjenjuje tim podacima. Predlaže mu: ,,Brajović ima šansu da kaže javnosti šta se dešavalo iza kulisa svih važnih događaja u Crnoj Gori i tako se donekle opravda za ono što je on radio”. I stavlja do znanja kako ima još aduta u rukavu.

NADLEŽAN SAMO ZA SALATU: Sreten Radonjić, direktor ASK

„Da li želi (misli na Brajovića – prim.a.) da upozna javost sa sadržinom našeg razgovora 21. avgusta 2018. u restoranu Elit u Atlas centru u Podgorici? Sastali smo se u 13.07 sati i započeli naš dogovor. Da ga unaprijed obavijestim da ja imam precizan dokaz o sadržini tog razgovora“. To je jedno od Kneževićevih pitanja na koje Brajović javnosti nije ponudio odgovor. A nadležni ga i ne pitaju. Pa nijesu čuli ni Kneževićev poziv Brajoviću „da upozna građane sa donacijama koje sam dao njegovoj partiji“. Da mu ne staju na muku.

Knežević se nedavno, u svojim feljtoniziranim političko-poslovnim sjećanjima, dohvatio i zajedničkih uspomena sa kumom Branimirom Gvozdenovićem. Uz pričine priče o sastancima i poslovnim dogovorima sa Hajdarovim, Berluskonijem,  Dahlanom, Šinavatrom Knežević pominje i neke lako provjerljive stvari. Poput kredita koje su Gvozdenović i njegov kum Radenko Radojičić uzeli u Atlas banci pa zaboravili da vrate. Jedan od 300 hiljada a drugi od 2,5 miliona eura.

Iako Radojićić i Gvozdenović nerado govore na tu temu, tužilaštvo bi moralo provjeriti te priče. Makar da bi nam svima bilo jasnije koliko su istiniti Kneževićevi navodi kako je „uoči formiranja svake Vlade“ morao da moli SDP-a da prihvate Gvozdenovića za ministra.

Otkriva li nam taj detalj i dio te tajne o posebnom statusu Ivana Brajovića i Kneževićevoj poslovnoj imperiji? Ili je važnije da se pozabavimo njegovom tvrdnjom da je Gvozdenović „i dan danas odgovorni menadžer za KAP“. A da njih dvojica znaju „u ime koga”.

Nema ni udaljene sumnje  da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti. Pa zašto onda to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva?

 

Moćnima se može

Agencija za sprječavanje korupcije ne nalazi ništa sporno u činjenici da je predsjednik države ujedno i predsjednik vladajuće partije. Ne smetaju joj evidentne neistine oko njegovog  prvog kredita i prvog zavnično zarađenog miliona. Nemaju zamjerku na Đukanovićev račun ni nakon saznanja da je kao poslanik u Skupštini Crne Gore 2006. godine utajio osnivanje of-šor firme na Kipru.

Agencija nije mogla preći preko saznanja da je Goran Đurović, nekadašnji član Savjeta RTCG, osnivač preduzeća koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, sa naglaskom na uzgoj zelene salate. Parlamentu je predložila njegovo razrješenje, koje je trke prihvaćeno. Sud je, naknadno, tu odluku osporio kao nezakonitu.

Pažnju Agencije za sprječavanje korupcije ne zavrjeđuju dokumenta i iskazi koji ukazuju da predsjednik i potpredsjednik parlamenta Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović nijesu na zakonit način evidentirali prihode i rashode.

Nijesu nadležni, kažu. Da vlastima ide u prilog – bili bi.

U slučaju nezakonitih partijskih donacija, Agencija je odlučila da glumi nepristrasnost. DPS je po hitnom postupku kažnjen oduzimanjem nelegalne Kneževićeve donacije i maksimalnom kaznom za počinjeni prekršaj. Naglasimo: prekršaj, a ne neko od krivičnih djela sa popisa nadležnosti SDT-a. DPS je momentalno vratio 47,5 hiljada dobijenih od Kneževića (na snimku se čuje da odbjegli biznismen  govori  o 97,5 hiljada) i platio mandatnu kaznu, uz popust (30 odsto) predviđen za savjesne prekršioce koji kaznu prihvate bez sudskog postupka i plate je u roku od osam dana.

Ostali donatori nijesu  pominjani. Niko od njih još nije spreman da priča o svom iznosu „interesne dobrovoljnosti“.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BRANO GVOZDENOVIĆ – 20 GODINA POLITIKE I BIZNISA: Kumovanje na veliko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana i Zlatne plakete najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope

 

Duže od dvije decenije Branimir Gvozdenović, elektroinženjer iz Bara, zauzima istaknute funkcije u državnoj administraciji Crne Gore. Startovao je kao ekspert za ekonomska pitanja na poziciji potpredsjednika Vlade premijera Filipa Vujanovića, zatim i Vlade premijera Mila Đukanovića, da bi karijeru visokog državnog funkcionera nastavio kao  ministar niza resora, od ekonomije do uređenja prostora, turizma i zaštite životne sredine, u kojima je ostavio svoj  teško izlječiv trag.

U Vladi  Duška Markovića za Gvozdenovića nije bilo mjesta, čime je okončana njegova neslavna petnaestogodišnja ministarska karijera. Ipak nije ostao bez  utješne fotelje, u kojoj sjedi kao potpredsjednik Skupštine Crne Gore. Rijedak primjer polivalentnog stručnjaka pogodnog za sve oblasti državne uprave, kao i za tajne poslove iz takozvane sive zone, o kojima javnost danas izvještava njegov  kum, biznismen Duško Knežević, predsjednik Atlas grupe, koji se nalazi u Londonu, osumnjičen kod kuće za krivično djelo pranja novca i štetu nanijetu državnom budžetu, koja se mjeri stotinama miliona eura.

Vijesti o korupcionaškim poslovima bivšeg ministra, reketiranju stranih investitora, o nelegalno stečenim nekretninama, milionskim dugovanjima i njegovom učešću u privatizaciji najvećih državnih preduzeća,  koje Knežević medijima odašilje iz Londona, nisu zapravo ništa novo.  U javnosti se već duže vrijeme o tome govori,  samo je,  primjera radi, NVO MANS podnio niz krivičnih prijava Vrhovnom državnom tužilaštvu koje su mahom odbacivane – ali nije bilo nikog iznutra da to i potvrdi.

Za to i postoje kumovi. Prava insajderska potvrda stigla je odakle se najmanje očekivalo, od razočaranog i odbjeglog kuma. Kumovske veze preobraćene u mržnju obilježile su i druge velike korupcionaške afere poput onih u Budvi, u kojima su o poslovima članova budvanske organizovane kriminalne grupe, bivših gradonačelnika i bivšeg potpredsjednika DPS-a, kod Specijalnog tužioca, najbolje „pjevali“ upravo njihovi kumovi i prijatelji.

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana, koju mu je 2017. godine dodijelila organizacija UNEP, Program za životnu sredinu Ujedinjenih nacija. Priznanje je dobio na predlog tadašnjeg predsjednika države, Filipa Vujanovića, u konkurenciji predstavnika 21. džave mediteranske regije. Ovjenčan je i Zlatnom plaketom najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope, koju je dobio u Sarajevu, a njegovo ministarstvo proglašeno je – najministarstvom.

Zlatne plakete i lente nisu bile smetnja da ministar Gvozdenović, pored rada za državu poradi i na svojoj dobrobiti, te je po kumovskom kazivanju tokom obavljanja vlasti postao jedan od bogatijih  zemljoposjednika u Crnoj Gori stekavši vrijedne nekretnine na primorju, koje se, navodno, vode na druga imena.

Knežević navodi  da je Gvozdenović suvlasnik ekskluzivne parcele na Jadranskom sajmu u Budvi, na kojoj firma Safiro beach resort planira gradnju dvije kule sa po 15 spratova, odnosno hotel i stanove za tržište. Kao investitor novih solitera nadomak Slovenske plaže, pominje se podgorička kompanija MIA Investments, u vlasništvu turskih državljana.

„Brano je dobio, zajedno sa Milom Đukanovićem samo trećinu udjela u lokaciji koju u Budvi drži Safiro beach, pa su sada uveli Turke da bi izgledalo kao strana investicija“, pojašnjava Knežević. Ista firma Safiro stajala je iza gradnje diskoteke Torch na pijesku Slovenske plaže, nasuprot budućem hotelskom kompleksu.

Knežević tvrdi da je Gvozdenović, preko svog kuma, podgoričkog biznismena Radenka Radojičića, vlasnik lokacije Mala plaža, u zaleđu Kraljičine plaže kod Čanja, poznate po propaloj prodaji  investitorima iz Abu Dabija. „Znao je za dogovor sa Arapima i da će tu biti ekskluzivan turistički rizort, znao je da će u okolini porasti vrijednost zemljišta pa je kupio tu lokaciju pored Kraljičine plaže“, kazao je Knežević.

Pored Male plaže, „vlasnik je zemljišta u Rosama, na Luštici, koja se vodi na ime kompanije Northstar, a naziv projekta je Montrose“, ređa Knežević.  Navedeni projekat turističkog rizorta na hercegnovskoj strani Luštice, jedan je od centralnih izložbenih postavki na festivalu nekretnina FREI, koji se pod pokroviteljstvom Gvozdenovićevih ministarstava svake godine održava u hotelu Maestral. Ili na Sajmu nekretnina u Monte Karlu. O trošku države, naravno.

Kum Duško iznio je niz otužbi protiv kuma   Brana za reketiranje stranih investitora, za protežiranje kumova  zloupotrebom nagomilanih funkcija. Od irskog investitora Luis Megvajera,  suvlasnika hotela Fjord u Kotoru, koji je u međuvremenu srušen, Gvozdenović je, tvrdi Knežević, tražio 2 miliona eura „ da riješi sve njegove probleme u Crnoj Gori“. Pominje i pokušaj reketiranja Rusa, vlasnika kompanije Metropol, u čijem je vlasništvu ostrvo Sv.Marko u tivatskom zalivu, od kojih je kum Brano tražio cijelih 10 miliona eura kako bi ih pripustio da ulažu u izgradnju turističkog smještaja na Ostrvu cvijeća. I to je, kao, jedini razlog što Ostrvo cvijeća nije turistički valorizovano. Svom drugom kumu, pomenutom Radojičiću, sa pozicije predsjednika Borda direktora EPCG,Gvozdenović je namjestio posao izgradnje stanova u Podgorici. Na njegovo ime je, navodno, podigao kredit  u iznosu od 2,5 miliona eura u Atlas banci koji nikada nije vraćen. Čini se kao da se u Atlas banku po pare ulazilo kao u samouslugu, pa Knežević podsjeća Gvozdenovića kako je „lično uzeo 300.000 eura u Atlas banci na ime kredita koji takođe nije vraćen“

Gvozdenović je odbacio sve Kneževićeve navode nazivajući sada već bivšeg kuma nepomenikom koji više nema ni ime ni prezime, ocjenjujući optužbe kao ,,klasične izmišljotine umišljenog bezimenog čovjeka“. Što je bio dovoljno da se Knežević ponovo oglasi, ovoga puta opisujući kuma kao čovjeka koji predstavlja pravu riznicu tajni državnog vrha Crne Gore, upućenog u mnoge strateške odluke, sporne privatizacije, tajne pregovore sa kontroverznim stranim biznismenima…

„Pričao si mi o tajnim pregovorima sa Berluskonijem…, te zašto su propali pregovori sa Arapima oko prodaje Kraljičine plaže, iznosio detalje tajnog dogovora sa Šinavatrom, isto kao i u vezi ulaganja Orascoma i ko je tajni partner u tom projektu…“ , nabraja Knežević.

Prvi put se pod upitnik stavlja investicija egipatske firme Orascom na Luštici, kojoj je država dala pod zakup 7 miliona kvadrata obale u opštini Tivat na rok od 99 godina. Riječ je o investiciji vrijednoj 1,1 milijardu eura, zajedničkom poslu firme Luštica Development AD i Vlade Crne Gore, zaključenom 2008. godine. Pravi politički potres izazvala bi validna informacija da je neko od državnih zvaničnika tajni partner u superprofitnom poslu izgradnje naselja Luštica Baysa 1.000 apartmana, 500 vila i gradskih kuća, 7 hotela, dvije marine i mnogo toga još, na ustupljenoj državnoj zemlji. Tajnu izgleda čuvaju dva kuma, Gvozdenović i Knežević. Koji je u jednom od svojih nastupa naveo da je prilikom davanja u zakup Svetog Stefana korišćen isti princip tajnog učešća domaćih zvaničnika.

Tajna nije više to ako za nju znaju makar troje, a treći u ovoj priči je bivši ministar turizma Predrag Nenezić za čijeg mandata je elitno ljetovalište Sveti Stefan sa Miločerom izdato pod višegodišnji zakup. On je „zaslužan“ i za potpisivanje ugovora sa o davanju 690 hektara zemljišta na Luštici, da bi danas, 11 godina kasnije, bio uhljebljen na poziciji člana Upravnog odbora Luštica Development AD.

I Gvozdenović je dao doprinos uvećanju broja nekretnina egipatskoj, odnosno švajcarskoj firmi Orascom Development Holding. Potpisao je ugovor o zakupu atraktivnog ostrva Lastavica sa tvrđavom Mamula,na ulazu u Bokokotorski zaliv, na rok od 49 godina, sa pripadajućim dijelom morskog akvatorijuma.

Izlazio je u susret i drugim stranim investitorima. Potpisao je građevinsku dozvolu za divlju, nelegalnu gradnju Zavale i Avale u Budvi. Samo on zna po čijem nalogu i zašto.

Zalegao je bio ministar Gvozdenović svim snagama da u Skupštini provuče skandalozni projekat gradnje stanova za tržište u Miločeru. Možda se uskoro i sazna da stanove u stoljetnoj šumi miločerskog parka grade investitori sa domaćeg terena, čiji identitet čuvaju razne of šor kompanije. Ali je Gvozdenović će ostati upamćen kao ministar koji se borio za devastaciju bisera crnogorske obale. Trajna degradacija prostora učinak je Gvozdenovićevog trostrukog mandata u resoru planiranja i uređenja prostora. Našao se pripadnicima moćnog građevinskog lobija kojima je namjenskim planskim dokumentima omogućio varvarsko betoniranje obale, naročito Budve, Bečića, Pržna, Svetog Stefana, Petrovca….Postao je sinonim za kovanice betonizacija i budvanizacija prostora, jednako kao i za ekspanziju bespravne gradnje koja je cvjetala za vrijeme njegovog ministrovanja. Da bi broj nelegalnih objekata dostigao cifru od 100.000.

Za jednog čovjeka premnogo. Kumovska afera Gvozdenović-Knežević pokazuje da su građani decenijama  obmanjivani, da ništa nije onako kako im je predstavljeno. Iza svake privatizacije ili velike, strateške investicije izroniće neko nepočinstvo, lažne firme i vlasnici. Kao što Knežević tvrdi, kako je Gvozdenović, koji je učestvovao u spornoj privatizaciji KAP-a „i dan danas odgovorni menadžer za KAP te da on zna u ime koga“.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo