Povežite se sa nama

FOKUS

ZA MOĆNIKE U BJEKSTVU NE VAŽE GRANICE: Čekaj, voljena zemljo

Objavljeno prije

na

_104325144_gettyimages-498033772 (1)

Bivši premijer Makedonije Nikola Gruevski pohvalio se na svom fejsbuk profilu kako je dobio azil u Mađarskoj. ,,Danas je Mađarska, zemlja – članica EU i NATO, odgovorila pozitivno na moj zahtev o dobijanju političkog azila zbog političkog progona u Makedoniji”, napisao je čovjek za vrijeme čije vladavine (2006 – 2016) Makedonija dobija titulu najneslobodnije zemlje u Jugoistočnoj Evropi.

„Mali diktator je postao figura koja je simbol totalne kontrole nad medijima, pravosuđem i policijom. Niko se ne smatra toliko beskrupuloznim i neuviđavnim kao on”. Tim je riječima Gruevskog i njegovu vladavinu opisao bečki Standard.

Njemačka štampa citira Andreasa Lederera iz mađarskog Helsinškog komiteta. Čovjek koji je zadužen za pružanje pravne pomoći tražiocima azila kaže da brži postupak nikada nije vidio. Uobičajeno je da tražioci azila odluku čekaju mjesecima. I da za to vrijeme borave u tranzitnim zonama na granici. Gruevski nije prošao kroz taj tretman, što vlasti u Budimpešti pravdaju „bezbjednosnim razlozima i posebnim okolnostima ovog slučaja.” Tu nije kraj priče.

,,Ne zapanjuje samo brzina, već i to što je odluka bila pozitivna. U julu je stupila na snagu odredba prema kojoj svako ko je doputovao preko Srbije i traži azil mora biti odbijen. Zato je ovo najneobičnija odluka koju sam do sada vidio”, citiraju mediji Lederera.

Postoji još nekoliko detalja koji ukazuju na neobične strane tog događaja. Jedan od njih ogleda se u činjenici da je bjekstvo Nikole Gruevskog i azil koji će mu dati njegov prijatelj i politički istomišljenik Viktor Orban unaprijed najavljen u medijima. Dojče Vele podsjeća kako je skopski časopis Fokus još u avgustu najavio kompletan scenario: „Gruevski će pobjeći u Mađarsku, a zauzvrat će njegovi partijski drugovi glasati za spornu promjenu imena Makedonije.”

Potvrda ove najave otvara sumnju da u bjekstvu nekadašnjeg gospodara Makedonije nijesu učestvovale samo mađarske, albanske, crnogorske i srpske vlasti već i njegovi politički oponenti iz Skoplja. Sumnja se, naime, da su nove makedonske vlasti dale makar prećutnu saglasnost da Gruevski „pobjegne” nakon što mu je stigao poziv da se javi na izdržavanje dvogodišnje zatvorske kazne. I on je otišao. U vozilu sa diplomatskim tablicama i uz pratnju mađarskih diplomata, Gruevski je sa ličnom kartom prešao tri granice (makedonsko-albansku, albansko-crnogorsku, crnogorsko-srpsku) da bi se na četvrtoj, onoj između Srbije i Mađarske, po svoj prilici poslužio mađarskim pasošem/propusnicom koji je dobio u Tirani.

Javna je tajna kako su vlasti svih zemalja kroz koje je nekadašnji makedonski premijer prošao znale ko je, gdje ide i od čega bježi. Alibi im je, međutim, stigao iz Skoplja pošto je međunarodna potjernica za Gruevskim raspisana tek kada je on već bio na sigurnom.

Iz podgoričke perspektive, nameću se paralele sa „slučajem Marović”. Svetozar i Miloš Marović, otac i sin osuđeni za kriminalno udruživanje i nezakonite poslove kojima je Opština Budva oštećena za ogroman novac (precizan iznos do danas nije utvrđen) već godinama žive u Beogradu gdje lagodno troše milione stečene brojnim zloupotrebama.

Svetozar Marović, nekadašnji predsjednik Skupštine, potpredsjednik Vlade i DPS-a, prvi i posljednji predsjednik Državne zajednice SiCG, otišao je iz Podgorice za Beograd dan pošto je, nakon petomjesečenog pritvora, izašao iz zatvora. Prethodno je sa Specijalnim tužilaštvom potpisao sporazum o priznanju krivice, kojim je priznao da je bio na čelu organizovane kriminalne grupe. Marović je ovo priznaje dao suočen sa svjedočenjem više svjedoka-saradnika iz njegove budvanske organizacije, među kojima je bio i nekadašnji šef lokalne policije i gradonačelnik Rajko Kuljača. Prema sporazumu, Marović je bio dužan da odrobija tri godine i deset mjeseci i da državi vrati oko milion eura.

Prethodno se i njegov sin „nagodio” da plati novčanu kaznu od 385.000 eura i odleži 11 mjeseci. Po dolasku u Beograd Miloš je objelodanio da je vlasnik srpskog državljanstva, zbog čega ne može biti izručen Crnoj Gori. Ni u Srbiji neće otići u zatvor pošto u Beogradu ne može robijati kaznu dosuđenu u inostranstvu, a kraću od dvije godine. Zli jezici (precizno: Veselin Mujović, poslovni partner porodice Marović i, takođe, pravosnažno osuđivani prevarant) kazuju kako na Senjaku zida kuću, a po Novom Beogradu zgrade. Početni kapital nije problem.

Svetozar se, duže od dvije godine, liječi od depresije i obilazi beogradske lokale i restorane „na glasu”. Pisanje Dana da je proljetos od srpskih vlasti tražio da mu priznaju status bivšeg predsjednika i dodijele pripadajuću penziju, službenu pratnju i diplomatski pasoš nije dobilo potvrdu. Kao što nije ni osporeno. Ljetos je i službeno potvrđeno ono što je prije nekoliko godina otkrila Međunarodna mreža novinara – na švajcarskom računu Svetozareve supruge Đine Marović nalazilo se, u periodu 2006/2007. godine, „više miliona eura” (3,8 utvrdili su novinari). Dok su bili u Crnoj Gori, Marovići su demantovali postojanje te „ušteđevine”.

Svetozar Marović mi je potvrdio da će se, čim mu zdravstveno stanje to dozvoli, vratiti u Crnu Goru pošto nema gdje drugo da ode, ponavlja njegov advokat Zdravko Begović. Dok u Podgodici nagađamo da li vlast uopšte radi bilo šta na njegovom „povratku”. Odnosno hapšenju.

Pregled novinskih arhiva pokazuje da je ovovjekovno poglavlje priče o balkanskim političarima-kriminalcima, koji pred kaznom bježe preko granice, otvoreno 2005. godine. Tada je Ante Jelavić, nekadašnji član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH prešao granicu i osvanuo u Hrvatskoj, neposredno uoči izricanja presude kojom ga je Sud BiH nepravosnažno osudio na 10 godina zatvora zbog zlopotrebe finansijske pomoći iz Hrvatske namijenjene Hrvatima u BiH. Za Jelavićem je raspisana potjernica, a on već godinama živi kao slobodan čovjek u Zagrebu zahvaljujući posjedovanju hrvatskog pasoša.

Vjerovatno najpoznatiji političar bjegunac sa ovih prostora (ne računamo tu sumnjičene za ratne zličine) bio je nekadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. On je iz Hrvatske pobjegao 9. decembra, istog dana kada je Državno tužilaštvo RH od Sabora zatražilo da mu se skine imunitet. Sanader je granicu sa Austrijom prešao prije podne, poslije podne za njim je raspisana potjernica. Optužen je za kriminalno udruživanje i zloupotrebu položaja i ovlašćenja. Uskoro je i uhapšen, na jednoj naplatnoj rampi autoputa koji povezuje Austriju i Njemačku (Sanader je u Minhenu pokušao kupiti kartu za let za Vašington, ali je njegov zahtjev odbijen zbog raspisane potjernice). Potom se pokušao vratiti u Insbruk. „Hrvatska se, zajedno sa Sanaderom, našla na medijskom stupu srama: bivši premijer pokušava pobjeći od pravde”, bilježi jedan hrvatski portal, „Nalog za uhićenje i skidanje imuniteta za Ivu Sanadera pao je na međunarodni Dan borbe protiv korupcije, a austrijska ga je policija uhitila dan kasnije, na Dan ljudskih prava…”.

Spustimo li nišan i na drugi ešalon pripadnika političko-ekonomsko-kriminalne elite uočićemo nekoliko etabliranih bjegunaca. Srpski tajkun Bogoljub Karić, jedan od omiljenih biznismena Slobodana Miloševića, pobjegao je u Moskvu početkom vijeka, nakon optužbi za poslovne malverzacije i nezakonito bogaćenje mjereno stotinama miliona. Vratio se 2016. da bi partiju koju su osnovali i finansirali članovi njegove porodice stavio pod komandu Aleksandra Vućića i njegovog SNS-a. Prethodno je, u razgovoru za Blic, izjavio kako vjeruje „samo u Boga i Aleksandra Vućića”. A oni, izgleda, znaju da oproste. Kao što, makar jedan od njih, i kažnjava nelojalnost.

Najbogatiji srpski biznismen Miroslav Mišković proveo je u pritvoru sedam mjeseci nakon hapšenja i optužbi koje je najavio Vučić, tadašnji premijer Srbije. Iz pritvora je izašao uz kauciju od 12 miliona eura, sudija koji je dozvolio njegovo puštanje postao je meta progona čelnika sudskih i izvršnih vlasti, da bi Mišković u daljem postupku bio (još uvijek nepravosnažno) oslobođen optužbi koje su mu stavljene na teret.

U Vučićevoj eri optužbi za šverc duvana je (zbog zastare) oslobođen i Stanko Subotić Cane, čovjek koji uživa veliko povjerenja čelnih ljudi u Beogradu ali i Crnoj Gori. Zapravo, urbana legenda kaže kako je prve kontakte Subotića sa Vučićem i tadašnjim predsjednikom SNS Tomislavom Nikolićem organizovao upravo Milo Đukanović. To je, međutim, neka druga priča.

U danima kada se Nikola Gruevski spremao na put prema Budimpešti, Britanija je Hrvatskoj izručila Ivicu Todorića, tajkuna koji je pobjegao iz domovine nakon što je ustanovljeno da su dugovi njegovog Agrokora dostigli 5,4 milijarde eura. Koji dan kasnije Todorić je izašao iz pritvora uz kauciju od milion eura, koju su skupili njegovi prijatelji. Među kojima je, nagovještavaju mediji, bilo i nekoliko hrvatskih sudija.

,,Niko ne može pobjeći od odgovornosti pred zakonom, a naročito ne političari koji osim političke, svakako kao i svi drugi građani, imaju i tu pravnu, a nažalost često puta onu treću odgovornost koju oni najviše zaboravljaju – a to je moral”. Ovako je besjedio Svetozar Marović 2001. godine, komentarišući hapšenje Slobodana Miloševića. Uz opasku kako lisice na rukama označavaju „jedan tužan kraj svake diktature”.

Petnaest godina kasnije dao se u bjekstvo. Svaka sličnost sa budućim događajima nije slučajna.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo