Povežite se sa nama

PERISKOP

Slikkar stvarne nestvarnosti

Objavljeno prije

na

Među bosanskohercegovačkim slikarima Borko Močević je apsolutna posebnost.Njegov slikarski doprinos savremenoj bh. likovnoj umjetnosti je posljednjih godina znatno dinamizirao ne samo ovdašnju nego i regionalnu likovnu scenu i to na više planova. Ostajući dosljedan u izboru motiva, ali i slikarskim tehnikama kojima ostvaruje svoje slikarske fantazme, Močević je imao u zanatskom smislu konstantu,i onda kad slika male formate i kada se razbokori na većim plohama. Močević koristi tvrdu podlogu,najčešće šperploče da bi svoj umjetnički rafinman prenio do publike koja je itekako prihvatila i prihvata njegovo stvaralaštvo.

Močević pozicionira stvari i motive iz naše stvarnosti,ali njegova tvoračka oneobičavanja stalno tendiraju ka nestvarnom i onostranom svijetu. On,zapravo, slikajući konja kroz anatomsku strukturu učitava svoj slikarski vjeruju u poeziju odnosa čovjeka i životinje.

Kad,pak,slika motive starobosanske čaršijske stvarnosti slikar se defakto poigrava s povjesnim određenjima,on šalje umjetničke krijesnice o bogatoj povjesti i nesigurnoj sadašnjosti zemljice Bosne.

Strukturu Močevićevih slikarskih prizora prije i iznad svega određuje njegova temeljna crtačka magija…Po mnogo čemu njegov me vehementni crtež podsjeća na virtuozitet crtačke energije velikog , ili, pak, Mostarca Mehe Sefića.

Močević rijetkom samosviješću opredjeljuje svoju imaginaciju na životinjski svijet slikajući briljantnog Bijelog gavrana ili čitave grupe izuzetno uspjelih konja i njihove poezije koju slikar prepoznaje tankoćutnošću svojih poteza.

Njegova odanost ovim motivima kao da dolazi iz gotovo nestvarnih prostora unutarnje lirske Močevićeve osjećajnosti,on jednostavno slika liriku svoga doživljaja.

Do kraja strasno,a slikarski u bojama samo njemu prepoznatljivog svijeta.Močević ni jednog trena nije slikar prostog mimezisa.Njegova mašta nadgrađuje, nadsvođuje običnost realije i sliku odvodi u prostore meke sirealistične (ne)stvarnosti.

Močevićeve slike nisu odraz isključivo zanatske moći,uzoran zanat ovaj slikar koristi da bi otišao iza gole stvarnosti, donoseći na našu gledateljsku trpezu prizore svog unutarnjeg ganglijskog sustava,vodeći nas svojim kolorima od Otranta do crnomorske stvarnosti i sjevernih glečera.

Močevićevo slikarstvo tek očekuje pravu kritičku valorizaciju,ali je zasigurno istinita činjenica da on nije autor preslika gole stvarnosti.

On je slikar nove likovne energije u kojoj podjednako participiraju mašta i realnost koju on vidi u svojoj svakodnevici.

Vrijeme će pokazati da je Močević slikar dvadeset drugog stoljeća.

On ne može da se pomiri sa realitetom, a nije pobornik nikakve pikasovštine!

Vrhunski majstor koji u svom ateljeu u Istočnom Sarajevu stvara nestvarne likovne atrakcije, a autor je i prvog odličnog festivala umjetnosti Art Ist.

Kompletan umjetnik za dvadesetdrugo stoljeće. Zapamtite i pamtite trajno ime Borko Močević.Trebaće vam ako na bilo koji način osjećate umjetnost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

PERISKOP

Junak našeg doba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životi nam prolaze u ambijentima neviđene provincijalizacije. Na sceni su antijunaci. Unatoč sveukupnom mulju oko nas, pronašao sam čovjeka koji imponira, koji je htio, umio i na kraju i pobjegao iz fašističkog pakla. Pišem o vrsnom žurnalisti  kao oponenciji svekolikih zala današnjice. Dragu Pilslu

 

U vremenu u kojem većina nas dokrajčuje svoje ne baš sretne živote,u vremenu trijumfa podivljalog kapitalizma kojem tepaju da je liberalni,vremenu velikog trijumfa desnice i bujanja svakovrsnih nacionalizama, koji metastaziraju u različite oblike fašizma, malo se toga može izdvojiti kao pozitivna strana naših sve bezvrijednijih života.

Gotovo da sam prestao upražnjavati jutarnji ritual čitanja dnevne štampe i pregleda vijestina portalima. Jer, tabloidizirani ambijent naše tužne stvarnosti uglavnom je fekaliziran pljačkama,ubojstvima,silovanjima,otmicama,spektakularnim bračnim prevarama i razvodima. Davno je postala javna istina da za ovdašnje medije pozitivna vijest, jednostavno, nije vijest. ?

Tako nam pod terorom medija prolaze životi u ambijentima neviđene,našim generacijama dosuđene provincijalizacije. U takvom dobu uglavnom su na sceni antijunaci,sa golemim pedigreom najnegativnijih strasti i opterećenja.

Pronašao sam ipak, unatoč sveukupnom mulju oko nas, čovjeka koji imponira, čovjeka koji ima kičmu, čovjeka koji je htio, umio i na kraju i pobjegao iz fašističkog pakla. A bio je od obiteljskih prilika, pa i vaspitanja, predodređen da u vremenu, našem, bude nastavljačem najcrnjih ustaških tradicija. Od oca negdanjeg pobočnika Ante Pavelića, od sredine argentinskog ustaško-emigrantskog legla, Drago je Pilsel, inače uzorno obrazovani katolički teolog, svemu oko sebe rekao:NE.Odbacio je ustaško-fašistički koncept života i odabrao široke horizonte slobode.

Pišem o ovom vrsnom žurnalistu kao oponenciji svekolikih zala današnjice.Ono što, nažalost,nisu prošle čitave nacije, osobito u našem okruženju, dakle denacifikaciju svijesti, kao vrhunski oblik političke i moralne katarze, Drago je Pilsel, hrabro se suočivši sa nemanima fašizacije, prošao sa najvišim ocjenama čovjekoljublja i humaniteta u najširem mogućem obzorju. Nije svrha pobrajati sve kvalitete ovoga svjetskog intelektualca par excellence, ali jest zadaća svakog onoga ko se pera lati da ljude poput Pilsela izdignu na pijedestal najboljih među nama.

Pilsel je udobnost stanova ustaške emigracije svjesno zamjenio za hirovitu novinarsku sudbu.Nikada Sarajevo i Bosna i Hercegovina neće i ne smiju zaboraviti njegov sjajni novinarski rad u afirmiranju mlade bosanskohercegovačke države,netom iz ratnih strahota izišle,kao i serijale vrhunskog tv žurnalizma na nekada jedinom iz Sarajeva, do kraja istinski demokratskom prozoru u svijet, TV 99.

Danas, kad sam saznao da će ovajstvarni junak našeg doba,čovjek s uspravnom kralježnicom u vremenima pognutih leđa, ponovo povremeno biti stanovnikom Grada na Miljacki i sa bardom tv magije Senadom Hadžifejzovićem praviti serijal vrhunskog tv novinarstva na Face TV, nemalo sam obradovan.Sretan sam što ćemo ugostiti visokomoralnog čovjeka vrhunskih znanja, spisatelja bogatog imidža,da ćemo bar povremeno biti građani grada u kojem je stanovnikom junak našeg doba.

Drago Pilsel to uistinu jeste.

Malo je ljudi u cijelom svijetu sa takvom moralnošću, takvom odvažnošću,malo je tako uspravnih ličnosti.
Dobro nam došao, junače našeg doba!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad nedostaju hrastovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konstantinović i Krleža, rezonom svjetski filozofskih i književnih umova, pronalazili su intelektualne smjerokaze, kojima bi valjalo  trajno za sobom ostaviti intelektualnu, materijalnu i svaku drugu bijedu, tako imanentnu narodima ovih naših, u nesreću permanentno zavijenih krajeva i država. Za života malo ko ih je  dobro čulo.  A  grmjeli su sa listina svojih knjiga

 

Pročitao sam u jednoj tiskovini da su u Šapcu promovirane prve knjige Sabranih djela Radomira Konstantinovića…Što bi drugo doli radost bila dominantno osjećanje u čitanju jedne od sretnijih vijesti iz oblasti kulture na južnoslavenskom prostoru. Jer, netko tko odluči da u ovim smutnim vremenima izdaje sabrana djela Radomira Konstantinovića prvenstveno je oboružan umom,a onda i samosvjesnom hrabrošću.

Radomir Konstantinović, prozaist, pjesnik, dramatičar, esejist, filozof, nesvakidašnji vrhunski intelektualac među narodima našim, gdje je intelekt sve više sumnjiva roba, pisac je jedne epohe, ali i najstrasniji i najefektniji razobličatelj palanke u nama i palanke oko nas. Taj i takav Konstantinović sam je uspio jednom knjigom (Filosofija palanke) da učini takav preokret u svijesti bar onoga svjesnijeg dijela jugoslovenskog pučanstva više nego silne univerze i fakulteti ovih prostora.

Tom bliskom prijatelju najvećeg pisca dvadesetog stoljeća, Samjuela Beketa, valja, bar u ovom mom skromnom razmatranju priključiti i Miroslava plemenitog Krležu, koji je opet, na svoj način, krčio šume neznanja i stvarao zasade kulture na temelju dubokih brazdi svoga književnog, enciklopedijskog i filozofskog opserviranja prostora koji su do njegove književne grandioznosti bili i šikarju viševjekovnog primitivizma i svakovrsne nazadnosti.

Ta dva postojana hrasta naše kulture i umjetnosti,vizionara i filozofa danas nedostaju…

U klimi sveopšte primitivizacije balkanskih društava i pripadajućih im država osjeća se njihovo, kao uostalom i odsustvo Danila Kiša. Krleža i Konstantinović nisu bili literarni registratori društvenog i političkog mulja ovih prostora,dapače oni su uperili kroz svoja slojevita djela poglede na povijesne nedođije kojima su kročili i kroče južnoslavenski narodi, na bitna krvava raskrižja na kojima su se zrcalile neizvjesne sudbe ne samo pojedinaca nego cijelih državai naroda.

Konstantinović i Krleža nepotkupljivo, rezonom svjetski relevantnih filozofskihi književnih umova, pronalazili su intelektualne smjerokaze, kojima bi valjalo zaobići, pobjediti, trajno za sobom ostaviti intelektualnu, materijalnu i svaku drugu bijedu, tako imanentnu narodima ovih naših, u nesreću permanentno zavijenih krajeva i država. Za života njihovih malo ih je ljudi dobro čulo, shvatilo i prihvatilo njihovo mišljenje. A govorili su, ponekad i grmjeli sa listina svojih knjiga.

Nažalost, danas nedostaju dva hrasta južnoslavenske mudrosti književnog i filozofskog virtuoziteta.
Naša sutrašnjica zato nije nimalo obećavajuća.

Kad nedostataju hrastovi Liliputanci kolo vode. E,mi smo, nažalost danas predvođeni Liliputancima.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Četvrti narod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brez prisustva Sefarda na  bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina ne bi bili ono što jesu, ni  kroz burnu povijest, ni danas. Doselivši se u Sarajevo brojne židovske su obitelji donijele nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit,čineći  grad podno Trebevića čudesnijim i ljepšim nego što je bio do njihovog doseljavanja

 

Dok sam slušao zvuke stare židovske pjesme u interpretaciji glumice Minke Muftić,tokom trajanja predstave Sedam dana kasnije Svetlane Broz u Narodnom pozorištu Sarajevo, na premijernoj izvedbi ove predstave mojim mislima prolazila su, vjerovali ili ne, čitava stoljeća…

Sam sam u ovu predstavu uvrstio part izvedbe divne sefardske pjesme, ali i na probama i tokom ove izvedbe razmišljao sam, ustvari o sarajevskim Sefardima. O narodu bez čijeg prisustva na  bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina nebi bili ono što jesu, kako kroz burnu povijest,jednako i danas. Doselivši se u Sarajevo brojne u to doba, židovske su obitelji donijele potpuno nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit, čineći ovaj grad podno Trebevićačudesnijim i ljepšim u svakom pogledu, nego što je bio do njihovog doseljavanja…Razmišljao sam kako rijetko i malo mislimo o tom četvrtom narodu, koji uz Bošnjake, Srbe i Hrvate čini bogatstvo Sarajeva. Taj najmalobrojniji bh. i sarajevski narod dao je značajne osobnosti koje su u različitim oblastima privrednog, naučnog, kulturnog i sportskog života ostavili uistinu neizbrisivi trag…

Upravo i predstava Svetlane Broz koju pominjem donijela je mali, ali dostatno jarki detalj o doprinosu  širenju dobra i čovjekoljublja u najstrašnijim danima opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu,onaj o značenju kuhinje koju su Jevreji organizovali da bi prehranili dio svojih sugrađana, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Roma, ali i da bi kroz cjelodnevna druženja spasavali dušu napaćenog sarajevskog populusa…

Tih dana dok sam na Malu scenu En Face sarajevskog Narodnog pozorišta inscenirao bisere ljudske dobrote koje je Svetlana Broz sakupila u svojoj draguljno vrijednoj knjizi Dobri ljudi u vrememu zla, koincidentno čitao sam knjigu Priče Isaka Samokovlije, sarajevskog i goraždanskog Židova, za kojeg je Ivo Andrić ustvrdio da se radi o bosanskohercegovačkom Čehovu.

U toj atmosferi koju su mi Brozova i Samokovlija stvarali kao svojevrsni bekgraund za predstavu i pojedine njene prizore sjećao sam se i veličanstvene predstave zeničkog Narodnog pozorišta Pasha nosača Samuela, ali i baletne stilizacije Simha posvećene sarajevskim Jevrejima.

Taj tihi četvrti sarajevski  i bh narod, za kojeg su tvrdili da je sol Bosne, sve češće naseljava moje misli.Valjda i zbog toga što sam sve svjesniji da njihovim tihim odlascima sa životne scene Sarajevo sve manje liči sâmo na sebe. Dok moju realnost ali i imaginaciju ispunjava lik čudesnog, sitnog i siromašnog bakalina Juse snivam moguću novu teatarsku freskovitost napučenu čudesima tog skromnog jevrejskog populusa. A sve radi tog zvuka iz moje predstave,zvuka sefardskog a tako sličnog našem sevdalijskom.

Četvrti narod kojem vrijedi posvećivati pozornost. Ali ne zgodimice, jer on to zaslužuje i češće i svestranije!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo