Povežite se sa nama

PERISKOP

Slikkar stvarne nestvarnosti

Objavljeno prije

na

Među bosanskohercegovačkim slikarima Borko Močević je apsolutna posebnost.Njegov slikarski doprinos savremenoj bh. likovnoj umjetnosti je posljednjih godina znatno dinamizirao ne samo ovdašnju nego i regionalnu likovnu scenu i to na više planova. Ostajući dosljedan u izboru motiva, ali i slikarskim tehnikama kojima ostvaruje svoje slikarske fantazme, Močević je imao u zanatskom smislu konstantu,i onda kad slika male formate i kada se razbokori na većim plohama. Močević koristi tvrdu podlogu,najčešće šperploče da bi svoj umjetnički rafinman prenio do publike koja je itekako prihvatila i prihvata njegovo stvaralaštvo.

Močević pozicionira stvari i motive iz naše stvarnosti,ali njegova tvoračka oneobičavanja stalno tendiraju ka nestvarnom i onostranom svijetu. On,zapravo, slikajući konja kroz anatomsku strukturu učitava svoj slikarski vjeruju u poeziju odnosa čovjeka i životinje.

Kad,pak,slika motive starobosanske čaršijske stvarnosti slikar se defakto poigrava s povjesnim određenjima,on šalje umjetničke krijesnice o bogatoj povjesti i nesigurnoj sadašnjosti zemljice Bosne.

Strukturu Močevićevih slikarskih prizora prije i iznad svega određuje njegova temeljna crtačka magija…Po mnogo čemu njegov me vehementni crtež podsjeća na virtuozitet crtačke energije velikog , ili, pak, Mostarca Mehe Sefića.

Močević rijetkom samosviješću opredjeljuje svoju imaginaciju na životinjski svijet slikajući briljantnog Bijelog gavrana ili čitave grupe izuzetno uspjelih konja i njihove poezije koju slikar prepoznaje tankoćutnošću svojih poteza.

Njegova odanost ovim motivima kao da dolazi iz gotovo nestvarnih prostora unutarnje lirske Močevićeve osjećajnosti,on jednostavno slika liriku svoga doživljaja.

Do kraja strasno,a slikarski u bojama samo njemu prepoznatljivog svijeta.Močević ni jednog trena nije slikar prostog mimezisa.Njegova mašta nadgrađuje, nadsvođuje običnost realije i sliku odvodi u prostore meke sirealistične (ne)stvarnosti.

Močevićeve slike nisu odraz isključivo zanatske moći,uzoran zanat ovaj slikar koristi da bi otišao iza gole stvarnosti, donoseći na našu gledateljsku trpezu prizore svog unutarnjeg ganglijskog sustava,vodeći nas svojim kolorima od Otranta do crnomorske stvarnosti i sjevernih glečera.

Močevićevo slikarstvo tek očekuje pravu kritičku valorizaciju,ali je zasigurno istinita činjenica da on nije autor preslika gole stvarnosti.

On je slikar nove likovne energije u kojoj podjednako participiraju mašta i realnost koju on vidi u svojoj svakodnevici.

Vrijeme će pokazati da je Močević slikar dvadeset drugog stoljeća.

On ne može da se pomiri sa realitetom, a nije pobornik nikakve pikasovštine!

Vrhunski majstor koji u svom ateljeu u Istočnom Sarajevu stvara nestvarne likovne atrakcije, a autor je i prvog odličnog festivala umjetnosti Art Ist.

Kompletan umjetnik za dvadesetdrugo stoljeće. Zapamtite i pamtite trajno ime Borko Močević.Trebaće vam ako na bilo koji način osjećate umjetnost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Poeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Darko Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje

 

Upoznali smo se pukom slučajnošću. Na nekoj manifestaciji. Predstavio se, nepatetično, s nekom čudesnom iskrenošću u očima, koje su u ovom prvom susretu tako puno govorile… Samo kratko: Darko Cvijetić…

Naš prvi dijalog  odvijao se vrlo spontano, jer razgovarali smo o teatru, našoj zajedničkoj strasti… U jednom trenutku upitao me da li bih došao režirati u Pozorište Prijedor?! Rekao sam: „Ako mislite da trebam, hoću!?“ Za deset minuta dogovorili smo moju prvu prijedorsku teatarsku postavku. Igrao je u Zločinu i kazni glavnu ulogu Raskoljnikova.

Iako sam do tada imao već izgrađenu teatarsku karijeru, rad sa Cvijetićem bio je jedan od najinspirativnijih… Nakon toga radio sam Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a potom adaptacije Pavićevih proza Petkutin i Kalina… Opet je Cvijetić igrao glavne, protagonističke uloge…

Intelektualno iznimno premoćan, Cvjetić mi je u ne pretjerano zanimljivom Prijedoru bio i sugovornik i iskreni sapatnik u traženju scenskih rješenja za zavodljivu, inspirativnu, ali i zahtjevnu literaturu koju smo scenski oživljavali….

Ovo je prvi dio priče o poznanstvu i drugovanju sa Darkom Cvijetićem.

Drugi, vezan za književnost, otpočeo je kad mi je plemeniti Darko pokazao svoj raskošan pjesnički opus.

Od tog dana drugovanja i razgovore dijelili smo na razgovore o teatru i diskusije o književnim temama… Upoznajući ga, sve više sam o njemu razmišljao kao o poeti, podrazumijevajući i književnu i teatarsku poetiku.

Radeći na literarnim polifonijama Dostojevskog, Kiša i Pavića dopirao je do mene sve snažnije Cvijetićev estetki rafinman.

Pojava njegovih proza, posebice Šindlerovog lifta, pokazale su mi dubinske sonde kojima Cvijetić dopire do najtananijih slojeva ljudske prirode, posebice u graničnim situacijama ratne kavalkade u njegovom Prijedoru…

Cvijetić je izbio svojim ratnim prozama u sam vrh južnoslavenske književnosti…

Iz dana u dan potvrđivala se moja teza da je Darko Cvijetić ne samo izvorni talenat nego poeta doctus, dakle učeni stvaralac…

Cvijetić je u bh ratnu prozu unio djelić vlastitog tragičkog života, a njegov Crveni neboder sintagma je simbolična na više razina.

Galerija likova je, u stvari, njegov i mikro i makro kozmos, koji je do kraja očuvao uspravnu kralježnicu ovoga svestrano talentiranog stvaraoca.

Poetu u najširem mogućem značenju te riječi moram darivati i epitetima vrhunskog intelektualca.

Ovo sam morao napisati jer Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje.

Ovom čudesnom Prijedorčaninu nedavno je izvedena i teatarska adaptacija proze, pa se osim kao pjesnik, režiser i glumac uspješno ukazao i kao dramatičar.

Sve je to potvrda naslova ovog Periskopa: Darko je stvarno poeta doctus!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo