Povežite se sa nama

PERISKOP

Od ruke sve je krenulo

Objavljeno prije

na

U predblagdanskim danima sa družicom Lanom pohodio sam Zagreb, sav okupan svim božićnim i novogodišnjim kolorima.

Uz iznimno prijatne susrete s prijateljima i druženja na otvorenim gradskim trgovima Agrama posjetili smo i izložbu Vlaho Bukovac Alexandre Cabanel u Umjetničkom paviljonu.Velikan hrvatske umjetnosti, rodom iz Cavtata, Vlaho Bukovac je prošao tri faze u svojoj veličajnoj umjetnosti:Pariz, Zagreb i Prag bila su staništa, ali i gradovi koji su bitno odredili ovog rapsoda hrvatske likovne umjetnosti.

 

Postavljajući izložbu u Umjetničkom paviljonu, čijoj je gradnji i nastanku kumovao upravo ovaj veliki slikar za vrijeme svog boravka u Zagrebu, sadašnje vođstvo Umjetničkog paviljona odlučilo je uz Bukovčev reprezentativni opus pokazati i nekoliko slika francuskog slikara Alexandera Cabanela, kod kojeg je Bukovac u Parizu otpočeo svoje umjetničko naukovanje Bukovac je prilikom upisa na parišku Akademiju likovne umjetnosti, u klasu velikog Alexandera Cabanela došao kad je nastava već bila uveliko krenula. Rad koji mu je omogućio dolazak u Cabanelovu klasu i uopće na Akademiju bila je fascinantna slika ljudske ruke.

U trenu dok sam gledao ovu sliku, koja s razlogom ima počasno mjesto u zagrebačkoj postavci, misli su mi odlutale do briljantne proze Ranka Marinkovića Ruke, a potom na jedan nedavni događaj u kojem sam i sâm sudjelovao-zagrebački simpozij o djelu poznatog pozorišnog reditelja Koste Spaića koji je za svoga plodnog životnog i radnog vijeka posebno naglašavao važnost ruke u životu svakog umjetnika (valja naglasiti da je Spaić bio i vrhunski violinista!), a da je i plakat za ovaj simpozijski skup za grafički amblem odabrao islikanu ljudsku ruku od strane suvremenog slikara i scenografa Zlatka Kauzlarića Atača.

No naznačujući da je po Bukovca sve krenulo od njegove slikarske meditacije na temu ruke. Valja dalje konstatirati da ova izložba pokazuje izniman Bukovčev senzibilitet za slikanje portreta, pa između ostalih portretnih izvrsnosti fascinirao me je i portret Iva Vojnovića, ponajvećeg hrvatskog dramatičara i dramskog pjesnika, koji je kroz sjajna poetska vela pozornički prikazao u Dubrovačkoj trilogiji (Allons enfants, Sutoni na taraci (pad Dubrovačke republike i tragediju tadašnjeg tamošnjeg plemstva i vlastele dubrovačke)…

Smisao za nevjerovatna oslikavanja materije od koje je odjeća na likovima Bukovčevih slika, zanimljive faze koloriranja, osobenog odnosa prema pozadini na kojoj se ocrtavaju Bukovčevi likovi,sve su to karakteristike ovog, na zagrebačkoj izložbi seriozno prikazanog Bukovčeva opusa.

Vlaho Bukovac osoben je likovni stvaralac kome je i umjetnički Prag, kao jedna od središnjih evropskih metropola umjetnosti, izražavao divljenje ,a njegova praška faza iznimnom je zapisana i u svim povjesnicama umjetnosti, ne samo jugoslovenskih prostora već i Evrope.

Zagrebačka izložba nalazila je, i u konačnici pronašla finu mjeru i dostojanstvenu koncilijantnost svih faza stvaralaštva Vlaha Bukovca.

Uistinu su rijetke kulture u svijetu koje se mogu podičiti slikarem ovako ujednačenog i u svim fazama stvaralaštva moćnog umjetničkog izraza kakav je Bukovčev. Posebno je značajno što je ovaj opus na zagrebačkoj izložbi kontekstiran u suodnos učenika i učitelja, velikog francuskog slikara Cabanela.

U svakom slučaju Zagrepčani i njihovi gosti u ovogodišnjem Adventu imaju sa ovim likovnim događanjem, kao i sa veličanstvenom izložbom Vladimira Becića u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu gotovo nestvaran doživljaj likovnosti.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Fratri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosna Bosnom ne bi bila da i među sljedbenicima svetog Franje nema razlike. Dok bosanski franjevci, orgazovani u svoju redo-državu Bosnu Srebrenu u velikoj većini brane samostalnost i  teritorijalni integritet BIH, primjetno je vezivanje hercegovačkih franjevaca uz HDZ-ovske vlasti koje  otvoreno naginju  prema Hrvatskoj snujući separatističke snove o prisajedinjenju Herceg Bosne Hrvatskoj

 

Još je nobelovac Ivo Andrić svojim magijskim proznim perom pisao o fratrima u Bosni.Kako vrijeme prolazi svećenici u karakterističnim braon, rjeđe bijelim (cisterciti!)habitima jednako privlače pažnju.Ti sljedbenici poslanja Svetoga Franje potpuno liče, a tako se u svakodnevlju i ponašaju, siromašni su red katoličke crkve. I nekako mi se čine najsličniji asketizmu i skromnosti sadašnjega pape Franje.

No od vremena Andrićevih nadahnutih Fratarskih priča puno se toga promijenilo u zemlji Bosni i Hercegovini…

I dok su hercegovački franjevci potpali pod skute HDZ-ovske, nacionalizmu okrenute politike, dotle braću im po istom habitu karakteriše izraženi (u najvećem broju slučajeva!!!) bosanskohercegovački integralistički patriotizam. Pokojni fra Petar Anđelović, u mojim je mislima i osjećanjima predvodnik te skupine čestitih bosanskohercegovačkih franjevaca- domoljuba.Naravno, tu su i fra Marko Oršolić,fra Ivo Marković, pa Benedikt Vujica, Ivan Šarčević…Odgojili su na svojim bogoslovskim franjevačkim sveučilištima i dostojne nasljednike poput Drage Bojića.

Ali Bosna Bosnom ne bi bila da i među sljedbenicima svetog Franje nema razlike.

U BiH je svima jasno da se hercegovački ujaci, kako fratre popularno zove narod, bitno razlikuju od svoje bosanske braće. Dok bosanski franjevci, orgazirani u svoju redo-državu Bosnu Srebrenu u velikoj većini brane samostalnost, teritorijalni integritet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, primjetno je izrazito vezivanje hercegovačkih franjevaca uz HDZ-ovske vlasti koje otvoreno i bez ustezanja naginju prema Hrvatskoj snujući herceg bosanske separatističke snove o teritorijalnom i svekolikom prisajedinjenju Herceg Bosne Hrvatskoj.

Svoju podanost bosansko hercegovačkoj cjelovitosti neki poput fra Drage Bojića plaćali su izmještanjem iz Sarajeva, ali i progonom i šikaniranjem na druge načine. Ta razdioba franjevaca šteti svima, poglavito  katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini.

Bosanski franjevci poput pokojnog Luke Markešića ušli su i u oblike političkog organiziranja (Hrvatsko narodno vijeće) kako bi podupirali cjelovitost,suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Valja zabilježiti da su fratri u svim djelovima Bosne i Hercegovine nosioci rijetko rafiniranog odnosa prema svim oblicima umjetnosti.Tako je iznimnom manifestacijom umjetničke kolonije i pripadajuće joj galerije u Breškama kod Tuzle itekako obogaćen likovni život sjeveroistočne Bosne. Hercegovački franjevci,posebno pokojni fra Pejič i Vendelin Karačić vrijednim su višegodišnjim radom stvorili likovnu akademiju na Širokom Brijegu i Franjevačku galeriju, koje su danas vrela snažne umjetničke radijacije ne samo u Hercegovini. Da ne govorim o reprezentativnom galerijskom prostoru vezanom za grandiozni likovni opus Gabrijela Jurkićau Livnu.

Tu su i bogate samostanske zbirke umjetnina koje su sljedbenici Svetog Franje sačuvali u manastirskim odajama,poput onih u Kraljevoj Sutjesci za vrijeme najtežih i ratnih vremena. Doprinos fratara i drugim vrstama umjetnosti preznačajan je.

Ujaci su značajno pomagali katolički puk, ali i druge Bosance i Hercegovce u njihovom obrazovanju,a djelovanje njihovih humanitarnih udruga poput one Kruha Svetoga Ante mnogo je građana nahranila.
Nije slučajno veliki Ivo Andrić cijeli kontingent pripovjednog stvaralaštva posvetio fratrima.

I završiću ovaj Periskop predivnim pozdravom bosanskih franjevaca MIR I DOBRO!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nesuđeni propovjednik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Govoreći u Osijeku kao jedan od predstavljača dvije  izuzetno angažovane knjige (Dobri ljudi u vfremenu zla, Svetlane Broz,  i Nisu svi (bili) slijepi, Tomislava Jakića,  osjetio sam u zraku čudesno zajedništvo. Ipak, nemalo sam bio iznenađen, da ne kažem i počastvovan, kada mi je dr.  Peter Kuzmič javno iskazao nemali kompliment:Vi biste gospodine Gojer bili odličan protestantski propovjednik

 

Proveo sam dva po mnogo čemu nezaboravna dana u Osijeku.

Društvo je bilo fenomenalno,uz Svetlanu Broz i bračni par Jakić tu je bio i preljubazni nam domaćin, dekan Anglikanskog sveučilišta u Osijeku dr Peter Kuzmič, Slovenac starinom i porijeklom, a naturalizirani Osiječanin i jedan od najuglednijih intelektualaca ovovremene Hrvatske.

Promoviranje knjiga Dobri ljudi u vremenu zla Svetlane Broz,i to šestog izdanja ovog repetitorija ljudskosti i čovjekoljubnih žudnji i Nisu svi (bili) slijepi, zbike rafiniranih,visoko intelektualnih kolumni barda hrvatskoga novinarstva, Tomislava Jakića, proteklo je u atmosferi  koju bih poželio što češće sretati u intelektualnim krugovima u kojima se krećem.

Svetkovina unutar programa u kojem su bile održane ove dvije vrijedne promocije još vrijednijih knjiga bila je dio Tjedna reformacije,a sve se odigravalo u ugodnoj atmosferi donjogradske osječke sinagoge.

Probrana publika uspostavila je sa autoricom i autorom vrijednih libara, od prve minute promocije, izuzetno prisan odnos. Govoreći kao jedan od predstavljača ovih dviju, za naše vrijeme izuzetno angažovanih knjiga, osjetio sam u zraku neko čudesno zajedništvo.

Ipak, nemalo sam bio iznenađen,da ne kažem i počastvovan, kada mi je dr. Kuzmič javno iskazao nemali kompliment:Vi biste gospodine Gojer bili odličan protestantski propovjednik

Mom iznenađenju nije bilo kraja niti poslije napuštanja slavonske prestonice.

I danas razmišljam čime sam zaslužio tako snažan kompliment značajne osobe,respektirane jednako na američkim sveučilištima kao i diljem crkvenih, ali i svjetovnih krugova na našemb rdovoitom Balkanu!?

Možda promišljanjem o knjigama uglednih autora ili, pak, načinom na koji sam u oratorskom smislu artikulirao misli. Dok smo uživali u slavonskim delicijama restorana Slavonska kuća i Ruža u čuvenoj osiječkoj Tvrđi, dok smo šetali osunčanim obalama Drave, dok smo pohodili spomenike biskupu Štrosmajeru i nobelovcu Prelogu, dok smo obilazili trg na kojem je negdašnji osiječki gradonačelnik, danas karijerni diplomat, Zlatko Kramarić u prijelomnim devedesetim godinama održao po ovaj grad i Slavoniju povijesni govor o demokraciji,opsjedala me je misao otkud doktoru Kuzmiču takav kompliment.

Prisjećao sam se toga i nekoliko dana kasnije kada sam govoreći u Rektoratu sarajevskog Univerziteta govorio o ranoj mladalačkoj poeziji akademika Ćamila Sijarića (Šetnje po Šipovicama, Centar za kulturu Petnjica, 2019.), jer sam govoreći o briljantnom Ćamilu Sijariću pominjao u nekoliko navrata riječ aed, kojom su u Heladi častili samo rijetko nadahnute ulične govornike,ustvari usmene književnike.

A šta su bili oni nego svojevrsni propovjednici??!

Ne umišljam da mi naziv propovjednika i na koji način pristaje, ali me blaga ognjica obuzme kad asociram na aede,na njihove suvremene replike, ovovremene propovjednike.

Naravno,sve sa svjetovnim predznakom i svjetovnom sadržinompropovjedi.

Dok jedan žuti Opel guta kilometre tako bliskih, a nekad tako dalekih nam destinacija između granica Hrvatske i Srbije uporno se prisjećam ovih slavonskih dana sa dobrim slavonskim evangalistima.

Kao nesuđeni propovjednik upućujem na ovaj način i najbolje želje za ozdravljenje osječkog gradonačelnika Ivice Vrkića,tako zaslužnog za mirnu reintegraciju u Slavoniji.

Eto, ovaj Perisklop ispisujem kao potencijalni a nesuđeni protestantski propovjednik.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Učilište demokratije i patriotizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem knjizi Vapaj agnostika svemogućem Nerkeza Arifhodžića koji je i u jugoslovenskoj, a kasnije i u mladoj bh. diplomatiji imao visoko mjesto. Knjiga je zbir sjećanja na prelomne trenutke raspada zajedničke domovine i stasavanje RBiH kao samostalne države. Autor je knjigu protkao i ličnim i porodičnim prizorima da bi dočarao  vrijeme nevremena.

 

U nekoliko mjeseci izišle su u produkciji Gariwo iz Sarajeva tri iznimno vrijedne i siguran sam za povijest cijelog regiona  posljedične knjige: Heroji iz sjenke skupine mladih bh. autora; knjiga Vapaj agnostika svemogućem karijernog diplomate, doajena Nerkeza Arifhodžića i šesto (!!!) izdanje knjige Dobri ljudi u vremenu zla Svetlane Broz.Te tri knjige označavaju visok nivo produkcije izdanja ove poletne i krajnje angažirane nevladine organizacije,ali je svaka ponaosob izniman izdavački pothvat i poslastica za čitaoce rafiniranog ukusa.

Ovaj Periskop posvećujem knjizi Nerkeza Arifhodžića koji je i u jugoslovenskoj, a kasnije i u mladoj bh. diplomatiji imao visoko i prestižno mjesto. Knjiga je zbir sjećanja na prelomne trenutke raspada nekadašnje zajedničke domovine i stasavanje RBiH kao samostalne države. Autor je knjigu protkao i ličnim, što je za ovakvu vrstu angažiranog biografizma logično, i porodičnim malim ali značajnim prizorima i sličicama da bi u potpunosti dočarao vrijeme nevremena. Obimna je to knjiga temeljnih istina o porođajnim mukama stvaranja mlade bh. demokratije, potkrijepljena dokumentaristikom koja imponira,fotosima, faksimilima i drugim svjedočanstvenim dokumentima.

Na stranicama Arifhodfžićeve mape bh. uspona i padova, neminovnih za burna ratna vremena defiluju političari, državnici, kolege diplomati, prepuna je ona plastičnog portretiranja stvaralaca moderne povijesti bh. države.

Ova otmjena knjiga prekidana je, u cilju ritmizacije i zanimljivosti unutarnje organizacije odnosno dramaturgije svjedočanstvenih štiva, tekstovima kratkih vinjeta koje zbore o dešavanjima poglavito u sferi kulturnog, po mnogo čemu jedinstvenog otpora agresiji u ratnom Sarajevu. Brinući o autentičnosti ove knjige – značajnog dokumenta urednica Svetlana Broz je insistirala da ona bude opremljena i kazalom imena, izuzetno potrebnim za ovu vrstu memoaristike, koja vodi saznanjima o potpunoj istini o jednom burnom periodu bh. historije. Preciznost rada Dževdane Jašarović kao lektorice knjige zamamnog broja strana takođe je nezanemarljiva za kompletan utisak o Vapaju agnostika svemogućem.
Kada se sagleda sadašnji iznimno nizak nivo bh. diplomatije i njena nejaka postignuća na planu međunarodnih odnosa, potpuno je jasno zašto su iskusni i u svjetskim okvirima priznati i visokorangirani diplomati i državnici Budimir Lončar i Haris Silajdžić izrekli komplimente za ovaj najnoviji izdavački projekt Gariwo.

Ova bi knjiga trebala svakako i obavezno biti snažnim učilištem diplomatskih vještina, ali i trajnom lekcijom patriotizma za studente filozofskih i fakulteta političkih nauka. Ona prije svega treba da rasvjetli mnoge nepoznate mračaje tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i, kako je tokom njene promocije u sarajevskoj Vijećnici istaknuto, koriguje pojedine neravnine u razumjevanju patriotskog otpora dvostranoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Prebogata istinitim autentičnim sjećanjima,ona u isto doba obiluje mini portretima sudionika brojnih susreta autora sa svjetskim državnicima i diplomatama.

Pisana fino izbrušenim bosanskim jezikom ova knjiga ima i dodatni kvalitet sjajne akvarelističke kompozicije na uvodnim i izvodnim stranicama Arifhodžićevog oca, slikara sarajevskih veduta, Fuada Arifhodžića, čijom izložbom u reprezentativnoj, jednoj od dvorana Vijećnice, je oplemenjena i evidentno obogaćena njena vrlo uspjela promocija.

Knjiga kao učilište diplomatije, jedinstveni  udžbenik, ali i potpuno nestvaran za ovdašnje bh. prilike doprinos izvrsnog Gariwa bh. izdavaštvu.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo