Povežite se sa nama

INTERVJU

Očigledna je atrofija režima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko prokomentarisali aktuelnu političku situaciju u Crnoj Gori?
JOVIĆEVIĆ
: Kad god vidim nešto dobro – snabdjeven super market, proširenu ulicu, novi most, poslovni ili drugi objekat koji izgleda evropski – preispitujem sebe da li je možda moja kritika i uopšte naša kritika preoštra, jesmo li u pravu. A onda se desi nešto što me vrati u realnost i prizemlji. Desi se neka manipulacija, pojedinca ili institucije, neka krajnje nelogična sudska presuda, i onda vidite da je i to dobro što postoji kulisa, dekor iza kojeg se nazire jasna atrofija režima koji nije u mogućnosti da riješi mnoge probleme, u najvećoj mjeri one koje je sam stvorio. Zato pribjegava bahatosti, mahinaciji i nasilju preko pojedinca ili još gore institucionalnom nasilju. To nije neočekivano, to je prirodan redosljed stvari, prirodan završetak režima koji ima političku genezu uličnog tipa. Ništa drugo i nije se moglo očekivati do ovo što sada imamo. MONITOR: Sve se češće može čuti da su oni koji su glasali za nezavisnu Crnu Goru razočarani onim što je od ove države napravila vlast.
JOVIĆEVIĆ: Kada stvari vidite ovako kako sam rekao, a svim srcem i svim svojim bićem se zalagali za nezavisnost Crne Gore, ako vidite da sve to ugrožava temelje te države – onda se prirodno kod vas javlja razočarenje i pitate se da li se stvarno vrijedjelo boriti za ovo što smo dobili.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da u crnogorskom parlamentu nema prave građanske opcije nesporne suverenističke orijentacije. Molim Vas da to pojasnite?
JOVIĆEVIĆ: Dobar dio opozicije koleba se i lavira između nacionalnog kao prioritetnog i građanskog. Jedan dio se više okreće populističkom maniru i često je nejasan u svojim opredjeljenjima i čini mi se da stoji ocjena da u parlamentu nema prave suverenističke, građanski orijentisane strukture. Posljedice su veoma loše, jer to stvara osnovu da vladajuća koalicija još može da gradi poziciju na tome da je ona jedina snaga koja tu državu može voditi i očuvati.

MONITOR: Jedna od aktuelnih tema u Crnoj Gori su intelektualci i njihovo angažovanje. Dio intelektualaca priklonio se vlasti, drugi strankama, treći žive u nekom intelektualnom konformizmu, dok se jedan broj njih, možda i najmanji, upušta u političku borbu sa vlašću.
JOVIĆEVIĆ: Imao sam priliku da u predreferendumskom procesu vidim materijal pripremljen za Pokret za nezavisnu Crnu Goru u kojem je jasno rečeno da treba privući što veći broj intelektualaca i dati im do znanja da će im to biti na adekvatan način valorizovano. Svakome ko je procesu sticanja državne nezavisnosti prilazio sa čistih i nekalkulantskih pozicija to je bilo dovoljno da ima rezervu prema takvom pokretu. Pokretu su prišli mnogi intelektualci suverenističke orijentacije, ali vrlo brzo se pokazao privid važnosti njihove uloge. Glavnu ulogu u svemu tome vodile su, ipak, partije na vlasti, a intelektualci su više služili kao dekor. Međutim, počelo je da se ostvaruje i ono što je pisalo u tom materijalu – dobar dio ili veliki dio tih ljudi izvukao je ličnu korist iz svega toga, vlast ih je privukla sebi i amortizovala njihovo moguće protivljenje vlasti…

MONITOR: Zar nije bilo logično da se nakon referenduma poveća broj ljudi, suverenista spremnih da ukazuju na greške vlasti?
JOVIĆEVIĆ: Da, trebalo je očekivati od većine njih da nakon završetka referendumskog procesa nosiocu tog projekta, odnosno glavnoj političkoj ličnosti, jasno stave do znanja – podržavali smo te iako nijesmo imali zabludu o mnogim tvojim greškama, podržavali smo te i 1997. ne zato što smo zaboravili tvoje ranije djelovanje nego zato što smo smatrali da je to dobro zbog onog za što se iskreno zalažemo, podržali smo te i u referendumskom procesu ali ako hoće ova država da opstane, da bude zdrava država i država na zdravim osnovama – moramo se suočiti sa mnogo čime što se do sad dešavalo, a prije svega sa djelovanjem nosilaca vlasti. Međutim, nakon referenduma je nastao muk, isključujući jedan mali broj ljudi. Sklopljeni su pojedinačni kompromisi sa vlašću. Javila su se i teorijska opravdanja za to, počev od toga da su intelektualci samo oni koji razumiju vrijeme i prilagođavaju se tom vremenu pa do iskaza – dobro, kritikujte vlast ali nemojte mnogo. I mene su svojevremeno podučavali moji saborci da smanjim kritiku. Sada se čuju i teze da treba kritikovati, ali samo konstruktivno, ako nudite alternativno rješenje. Bez toga nema kritike. Možete, znači, kritikovati Tolstoja samo ako napišete bolji „Rat i mir”. A zapravo iza svake kritike treba da stoji osnovno načelo – možda ne umijem snijeti jaje, ali znam šta je mućak. Ja to ne mogu drugačije protumačiti nego kao nastojanje da se umiri sopstvena savjest zato što ste iz ličnih razloga napravili kompromis sa vlašću.

MONITOR: Koje su to snage koje mogu smijeniti ovu vlast?
JOVIĆEVIĆ: Dugo zadržavanje vlasti, čak i da je ona veoma dobra, nije dobro ni za vlast ni za državu. Promjene vlasti ne moraju uvijek da donose bolje, ali ono što promjena sigurno donosi jeste osjećanje nesigurnosti same vlasti da može raditi šta god hoće i da je niko ne može smijeniti. Koje snage mogu promijeniti ovu vlast? To je, nažalost, još nejasno. Mislim da se osjeća potreba za novom građanskom snagom koja bi mogla posebno ili u koordinaciji sa opozicijom predstavljati alternativu vlasti. No, to je lakše reći nego ostvariti. Za taj, u našim uslovima veoma nezahvalan posao, potrebni su posvećeni pojedinci, treba dosta materijalnih sredstava, ali uporno ponavljam – tu smjenu moraju učiniti naše domaće snage. Da li će se to moći izvesti ili ne veliko je pitanje iako će atrofija režima stvarati svakim danom pogodnije tle da se tako nešto odigra.

MONITOR: Opozicija ovih dana testira ideju o bojkotu institucija sistema kako bi iznudila prijevremene izbore. Da li se bojkotom može nešto postići?
JOVIĆEVIĆ: Kada nemate povjerenje u vlast, ili još gore ni u jednu instituciju vlasti, od Ljekarske komore do Lutrije Crne Gore, od sudstva, do tužilaštva i policije i obratno, kad ste duboko uvjereni da se na sofisticiran način dobijaju svi izbori i da se tu interesi ili volja birača ne mogu vidjeti, a da ne govorim o perfidnim metodama manipulacije prilikom svakih izbora – onda i bojkot postaje sasvim moguće rješenje. Ne samo politički bojkot izbora, nego različiti oblici građanske neposlušnosti i građanskog nepristajanja na realnost nešto je što se nikad ne može predvidjeti i desi se tamo gdje ste to malo očekivali. Mislim da će se i kod nas to neminovno dešavati, iako bi naravno idealno bilo da do smjene vlasti dođe političkim putem, jer bismo tada kao društvo pokazali zrelost i mogli bismo otvoriti vrata stabilnom kretanju ka demokratiji. Nisam siguran da će se to baš tako desiti. Ne u skorije vrijeme.

MONITOR: Kako tumačite ćutanje Univerziteta Crne Gore o korupciji u društvu, kriminalu, konfliktu interesa?
JOVIĆEVIĆ: Ćutanje Univerziteta nije za mene iznenađenje. Isključujući jednu grupaciju ljudi on je ćutao čitavo vrijeme. Ta je grupacija drastično smanjena. Do malog komešanja na Univerzitetu može doći samo ako zaposlenim na njemu uskratite primanja, ali ni to značajnom broju ljudi nije primarno jer su izgrađene takve pozicije da je plata mnogima sporedno, dodatno primanje. To neminovno umrtvljuje svijest. Čini mi se da su se na Univerzitetu uveliko formirale strukture koje nijesu obavezno pod uticajem vlasti ali imaju prećutnu saglasnost vlasti, a koje su u stanju da razviju takve manipulativne metode da kontrolišu situaciju u svoju korist i koje će možda te metode sjutra koristiti da smijene nekog dekana ili rektora ako se drznu da rade po sopstvenoj savjesti. To je ono što je, čini mi se, najopasnije. Jer ako igdje drugo, onda na Univerzitetu morate očekivati normalnu, demokratsku borbu kvaliteta i mišljenja.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o osnivanju fakulteta širom Crne Gore, čemu to vodi?
JOVIĆEVIĆ: Svjedoci smo inflacije visokoškolskih institucija pod bilo kakvim uslovima i kriterijumima, ubrzano, bez sazrijevanja, kao i inflacije nastavničkih zvanja najvišeg ranga. Naravno, iza toga ne može stajati kvalitet. Na tim institucijama plasiraju se ideje i način mišljenja da je sve moguće i sve dozvoljivo. To je velika opasnost. Dijelim uvjerenje onih koji kažu da je formiran veliki broj generacija na takvoj osnovi da je sve dopustivo samo da se postigne uspjeh i da se debelo naplati. Ako u samoj srži društvenog bića gajite takav način razmišljanja, onda se to mora vratiti kao bumerang.


Građanska lekcija

MONITOR: Mjesec je dana od kako štrajkuju cetinjski gimnazijalci zbog izbora direktora. Kakvo je Vaše mišljenje o tom protestu?

JOVIĆEVIĆ: Cetinjski gimnazijalci drže građansku lekciju nama svima. Činjenica da su pružili podršku direktoru sa čijim se nekim mišljenjima možda većina njihovih roditelja i njih samih ne slažu, ali da je on dobar u svome poslu je pravo građansko opredjeljenje, da ljude razlikujete po kvalitetu onoga što rade a ne po onome da li se u svemu sa njima slažete. Veoma mi je drago što se to javlja među mladim ljudima i što se dešava na Cetinju. Tamo i treba da se dešava. I na ovom primjeru pokazuje se karakter ove autokratske vlasti koja ima panični strah da slučajno na nekom mjestu, ma koliko marginalnom, ne dođe do ugrožavanja njene moći. I zato od vrtića do škole ne dopušta da iko priviri ko se sa njom apsolutno ne slaže. To se dešava dugi niz godina. Pokazuje se da ta u osnovi totalitarna vlast nije spremna na kompromis sa drugačijim mišljenjem, nije spremna da pretrpi konkurenciju i kritiku, nije spremna da se suoči sa sopstvenim promašajima. Još manje je spremna da se suoči direktno sa djelovanjem “mangupa u sopstvenim redovima”. Po svaku cijenu i na svaki način prikriva sve svoje mane i promašaje . To je vrlo karakteristično za takav vid razmišljanja iako je ta nespremnost poštenog suočavanja sa sopstvenim greškama bila korijen propasti takvih režima. Mnogi u ovom režimu toga nijesu svjesni.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo