Povežite se sa nama

INTERVJU

Buntovnik s razlogom

Objavljeno prije

na

Zoran Živković akademski je slikar, pravnik, esteta i pisac kratkih formi na stranicama Vijesti. Poznat kao intelektualno oštro pero, uznemirava i budi kulturnu scenu i potkopava domaću vlastelu, usnulu na lovorikama. Radi i kao direktor Turističke organizacije u rodnom Kotoru. Posebnost njegove berlinske postavke s portretima pornografskih zvijezda povod je za ovaj razgovor. MONITOR: Vaša berlinska izložba portreti su pornografskih zvijezda na istočnoevropskim nacionalnim zastavama. Objasnite nam povod za ovakvu socijalnu tematiku i čime ste bili izazvani?
ŽIVKOVIĆ: Ta izložba nije rezultat nekog trenutnog izazova ili impulsa. Ona se odnosi na neka moja prethodna interesovanja i radove. Izložba je motivisana promjenama u istočnoevropskim zemljama i onim što je, kao posljedica tih promjena, postao karakter ili profil većine tih zemalja. Pornografija se danas pojavljuje kao vrlo organizovan i razgranat sistem u bivšim istočnoevropskim zemljama. Nesporno je i da je ona dio novonastalog identiteta tih društava, naročito iz perspektive ljudi sa zapada. Pornografija je nezaobilazan simbol vremena i u velikoj mjeri utiče na druge segmente života, od mode, marketinga, estrade pa do televizijskih programa. Iako izgleda kao ironija, porno glumice su zauzele mjesta koja su nekada pripadala nacionalnim „herojima rada i revolucije”. Čini mi se i da je porno industrija prava metafora one vrste ili forme kapitalizma koja dominira istočnoevropskim prostorima. Nijesam baš siguran u to da sam u stanju sve objasniti. Iako vjerujem da umjetnici moraju znati čime se i zašto bave, u umjetnosti postoji i nešto što je nemoguće potpuno izraziti riječima, nešto intuitivno, fluidno. To čini vizuelno i verbalno izražavanje različitim.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih umjetnika koji glasno izjašnjava o stavu prema svijetu koji ga okružuje. Takođe ste i oštar kritičar našeg kulturno-socijanog miljea. Kako je boriti se za takvu definiciju života u bari punoj „ljutih krokodila”?
ŽIVKOVIĆ: Ma, nijesam ja oštar kritičar nego je Crna Gora u lošem stanju! Prećutao sam dosta toga što znam ili osjećam. To što me prepoznaju kao jednog od rijetkih umjetnika-kritičara još je jedan dokaz za to koliko je loše. Nikad nijesam vrijeđao bilo koga, pa i kada sam sam bio vrijeđan. Stvari o kojima sam pisao svima su, čak i onima koji ne žele da vide, lako uočljive. Crna Gora je imala izuzetnu priliku sticanjem nezavisnosti da stvori zanimljiv i otvoren model kulturnog života, koji bi reflektovao svo bogatstvo razlika jedne male zemlje. Da paradoks bude veći, za razvoj takvog modela nije bilo potrebno ništa osim razumnog podsticanja onoga što već postoji. Desilo se suprotno, na djelu je jak državno-politički pritisak na institucije i programe i to ne donosi ništa dobro. Ako tome dodamo paletu uobičajenih interesa druge vrste, koji dominiraju kulturnim životom, dobijamo to što je Crna Gora danas. Jednog dana će se pokazati kolika je i kakva šteta napravljena. Ako ne bude niko o tome svjedočio, svjedočiće posljedice. Samo da se u međuvremenu ne izgubi uvjerenje da postoje stvarni a još neotvoreni potencijali za dobar kulturni život.

MONITOR: Da li uživate podršku kolega s likovne scene i koliko su glasni i istrajni u tome?
ŽIVKOVIĆ: Ne, ukoliko se u tu glasnost i istrajnost ne ubrajaju telefonski pozivi podrške, kojih je zaista bilo puno, naročito u vrijeme polemike s Ministarstvom za kulturu. Osim jednog broja prijatelja koji me samim tim što su prijatelji potpuno podržavaju, uglavnom sam bez podrške kolega. Na žalost, nema među likovnim umjetnicima nekog naročitog osjećanja kolegijalnosti ili solidarnosti. U mnogo čemu biste se iznenadili kako taj svijet funkcioniše i na šta sve nije imun. Sve slabosti Crne Gore reflektuju se u svijetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Da li je umjetnost na ovim prostorima politizovana i u kojoj mjeri?
ŽIVKOVIĆ: Politizovan je čitav kulturni i stvaralački život ali je pitanje što je u tome što se sve stvara umjetnost a što sredstvo za realizaciju nekih drugih interesa ili potreba. Crnogorska vlast ima jake veze sa jednim brojem umjetnika. To se lako vidi po njihovim titulama, funkcijama, socijalnom statusu i realizovanim radovima. Na žalost, jako se teško i u drugim oblastima, gdje je lakše prepoznati što valja a što ne, osloboditi od političkog uticaja. U prostoru koji umjetnički ne komunicira s ostatkom svijeta, kakav je Crna Gora, sve može biti proglašeno dobrom umjetnošću. Kod nas je kultura pod jakim prisustvom politike, nepotizma, ličnih veza… Nije samo u Crnoj Gori tako, ali ovdje to ima jednu neprijatniju aromu od uobičajene.

MONITOR: Neki smatraju da ste svoju likovnu poetiku podredili politici. Da li su to dvije odvojene ili spojene posude bivstvovanja?
ŽIVKOVIĆ: Ne znam kako da na to precizno odgovorim. Ne osjećam se loše kao angažovan umjetnik, ako to može da bude odgovor. To je nešto što je definitivno izraz mojih umjetničkih interesovanja. Može se reći da razmišljam o politici i mimo umjetnosti ali to realno ne ugrožava bavljenje umjetnošću. Manje sam ja aktivan u politici nego mnogi crnogorski umjetnici. Razlika je samo u stavu, afinitetima. Neki su u Ministarstvu kulture ili u drugim vladinim prostorijama toliko često prisutni da je to neuporedivo s vremenom koje ja provedem u povremenom pisanju tekstova.
Radovi koje smo pominjali na početku razgovora zaista su socijalno angažovani, ali takva je umjetnost najbolja koju znam. Angažovani su bili i renesansni umjetnici a da ne pominjem umjetnost dvadesetog vijeka ili savremenu umjetnost. Uostalom, pogledajte najznačajnije likovne događaje u svijetu, nagradne konkurse, bijenale… Postavke su uglavnom u jakoj vezi s vremenom i prostorom u kojem se dešavaju. Bojim se da je to rečeno samo kako bi se podcijenilo to što radim.

MONITOR: Kako doživljavate uvrjedljiv komentar na vaš likovni opus od strane ministra kulture Branisalava Mićunovića?
ŽIVKOVIĆ: Ne doživljavam ga više ni u sjećanjima. Zbilja. Nijesam bio nešto posebno uvrijeđen ni kada se to desilo, jer znam ko je to rekao i koji je bio smisao i razlog. Ne bih mijenjao svoj opus ni za čiji, a naročito ne za onaj s kojim je moj upoređivan. Vrijeme će pokazati ko je što sve radio u svojim opusima.
Ono što je tužno je da niko iz likovnog svijeta, od ULUCG (čiji sam bio član upravnog odbora) pa do samih umjetnika nije osjetio potrebu da javno reaguje na to vrijeđanje ministra kulture. Javno je reagovao Balša Brković uz nekoliko drugih ljudi, ali niko iz svijeta likovne umjetnosti. A to je tužnije od ministrovog bavljenja mojim opusom.


Politički servis

MONITOR: Da li je „familija” ušla u sve pore umjetnosti ili se to po Vama odnosi samo na pozorište?
ŽIVKOVIĆ: Pozorište je ključno u tom smislu. Osim potrebe da se omoguće česte premijere ljudima bliskim vlasti, radilo se i o želji da se, upravo uz pomoć pozorišta, prenesu političko-nacionalne poruke koje su bile neophodne političkoj eliti radi promjene svog profila. Znate, nije čudo da za svo vrijeme postojanja SSSR-a nije prestao pozorišni život a jeste život likovne umjetnosti. Totalitarne vlasti vole pozorište, ono je odličan politički servis. Likovna umjetnost nije bila inspirativna vlastima jer im ne obezbjeđuje takvu promociju. Time je uzrokovan i oblikovan taj značajan disbalans i to prije svega u budžetskom finansiranju programa. Uz to je išla i prateća medijska promocija. Devedesetih su dešavanja u kulturi bila pod drugačijim, možda lakše podnošljivim pritiskom vlasti. To je omogućavalo veću autonomiju, pa time i programsku raznovrsnost. Sjetimo se Cetinjskog bijenala, FIAT-a… Sada je gotovo nemoguće pronaći kulturne programe koji su osobođeni uticaja i pritiska vlasti.

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo