Povežite se sa nama

INTERVJU

Buntovnik s razlogom

Objavljeno prije

na

Zoran Živković akademski je slikar, pravnik, esteta i pisac kratkih formi na stranicama Vijesti. Poznat kao intelektualno oštro pero, uznemirava i budi kulturnu scenu i potkopava domaću vlastelu, usnulu na lovorikama. Radi i kao direktor Turističke organizacije u rodnom Kotoru. Posebnost njegove berlinske postavke s portretima pornografskih zvijezda povod je za ovaj razgovor. MONITOR: Vaša berlinska izložba portreti su pornografskih zvijezda na istočnoevropskim nacionalnim zastavama. Objasnite nam povod za ovakvu socijalnu tematiku i čime ste bili izazvani?
ŽIVKOVIĆ: Ta izložba nije rezultat nekog trenutnog izazova ili impulsa. Ona se odnosi na neka moja prethodna interesovanja i radove. Izložba je motivisana promjenama u istočnoevropskim zemljama i onim što je, kao posljedica tih promjena, postao karakter ili profil većine tih zemalja. Pornografija se danas pojavljuje kao vrlo organizovan i razgranat sistem u bivšim istočnoevropskim zemljama. Nesporno je i da je ona dio novonastalog identiteta tih društava, naročito iz perspektive ljudi sa zapada. Pornografija je nezaobilazan simbol vremena i u velikoj mjeri utiče na druge segmente života, od mode, marketinga, estrade pa do televizijskih programa. Iako izgleda kao ironija, porno glumice su zauzele mjesta koja su nekada pripadala nacionalnim „herojima rada i revolucije”. Čini mi se i da je porno industrija prava metafora one vrste ili forme kapitalizma koja dominira istočnoevropskim prostorima. Nijesam baš siguran u to da sam u stanju sve objasniti. Iako vjerujem da umjetnici moraju znati čime se i zašto bave, u umjetnosti postoji i nešto što je nemoguće potpuno izraziti riječima, nešto intuitivno, fluidno. To čini vizuelno i verbalno izražavanje različitim.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih umjetnika koji glasno izjašnjava o stavu prema svijetu koji ga okružuje. Takođe ste i oštar kritičar našeg kulturno-socijanog miljea. Kako je boriti se za takvu definiciju života u bari punoj „ljutih krokodila”?
ŽIVKOVIĆ: Ma, nijesam ja oštar kritičar nego je Crna Gora u lošem stanju! Prećutao sam dosta toga što znam ili osjećam. To što me prepoznaju kao jednog od rijetkih umjetnika-kritičara još je jedan dokaz za to koliko je loše. Nikad nijesam vrijeđao bilo koga, pa i kada sam sam bio vrijeđan. Stvari o kojima sam pisao svima su, čak i onima koji ne žele da vide, lako uočljive. Crna Gora je imala izuzetnu priliku sticanjem nezavisnosti da stvori zanimljiv i otvoren model kulturnog života, koji bi reflektovao svo bogatstvo razlika jedne male zemlje. Da paradoks bude veći, za razvoj takvog modela nije bilo potrebno ništa osim razumnog podsticanja onoga što već postoji. Desilo se suprotno, na djelu je jak državno-politički pritisak na institucije i programe i to ne donosi ništa dobro. Ako tome dodamo paletu uobičajenih interesa druge vrste, koji dominiraju kulturnim životom, dobijamo to što je Crna Gora danas. Jednog dana će se pokazati kolika je i kakva šteta napravljena. Ako ne bude niko o tome svjedočio, svjedočiće posljedice. Samo da se u međuvremenu ne izgubi uvjerenje da postoje stvarni a još neotvoreni potencijali za dobar kulturni život.

MONITOR: Da li uživate podršku kolega s likovne scene i koliko su glasni i istrajni u tome?
ŽIVKOVIĆ: Ne, ukoliko se u tu glasnost i istrajnost ne ubrajaju telefonski pozivi podrške, kojih je zaista bilo puno, naročito u vrijeme polemike s Ministarstvom za kulturu. Osim jednog broja prijatelja koji me samim tim što su prijatelji potpuno podržavaju, uglavnom sam bez podrške kolega. Na žalost, nema među likovnim umjetnicima nekog naročitog osjećanja kolegijalnosti ili solidarnosti. U mnogo čemu biste se iznenadili kako taj svijet funkcioniše i na šta sve nije imun. Sve slabosti Crne Gore reflektuju se u svijetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Da li je umjetnost na ovim prostorima politizovana i u kojoj mjeri?
ŽIVKOVIĆ: Politizovan je čitav kulturni i stvaralački život ali je pitanje što je u tome što se sve stvara umjetnost a što sredstvo za realizaciju nekih drugih interesa ili potreba. Crnogorska vlast ima jake veze sa jednim brojem umjetnika. To se lako vidi po njihovim titulama, funkcijama, socijalnom statusu i realizovanim radovima. Na žalost, jako se teško i u drugim oblastima, gdje je lakše prepoznati što valja a što ne, osloboditi od političkog uticaja. U prostoru koji umjetnički ne komunicira s ostatkom svijeta, kakav je Crna Gora, sve može biti proglašeno dobrom umjetnošću. Kod nas je kultura pod jakim prisustvom politike, nepotizma, ličnih veza… Nije samo u Crnoj Gori tako, ali ovdje to ima jednu neprijatniju aromu od uobičajene.

MONITOR: Neki smatraju da ste svoju likovnu poetiku podredili politici. Da li su to dvije odvojene ili spojene posude bivstvovanja?
ŽIVKOVIĆ: Ne znam kako da na to precizno odgovorim. Ne osjećam se loše kao angažovan umjetnik, ako to može da bude odgovor. To je nešto što je definitivno izraz mojih umjetničkih interesovanja. Može se reći da razmišljam o politici i mimo umjetnosti ali to realno ne ugrožava bavljenje umjetnošću. Manje sam ja aktivan u politici nego mnogi crnogorski umjetnici. Razlika je samo u stavu, afinitetima. Neki su u Ministarstvu kulture ili u drugim vladinim prostorijama toliko često prisutni da je to neuporedivo s vremenom koje ja provedem u povremenom pisanju tekstova.
Radovi koje smo pominjali na početku razgovora zaista su socijalno angažovani, ali takva je umjetnost najbolja koju znam. Angažovani su bili i renesansni umjetnici a da ne pominjem umjetnost dvadesetog vijeka ili savremenu umjetnost. Uostalom, pogledajte najznačajnije likovne događaje u svijetu, nagradne konkurse, bijenale… Postavke su uglavnom u jakoj vezi s vremenom i prostorom u kojem se dešavaju. Bojim se da je to rečeno samo kako bi se podcijenilo to što radim.

MONITOR: Kako doživljavate uvrjedljiv komentar na vaš likovni opus od strane ministra kulture Branisalava Mićunovića?
ŽIVKOVIĆ: Ne doživljavam ga više ni u sjećanjima. Zbilja. Nijesam bio nešto posebno uvrijeđen ni kada se to desilo, jer znam ko je to rekao i koji je bio smisao i razlog. Ne bih mijenjao svoj opus ni za čiji, a naročito ne za onaj s kojim je moj upoređivan. Vrijeme će pokazati ko je što sve radio u svojim opusima.
Ono što je tužno je da niko iz likovnog svijeta, od ULUCG (čiji sam bio član upravnog odbora) pa do samih umjetnika nije osjetio potrebu da javno reaguje na to vrijeđanje ministra kulture. Javno je reagovao Balša Brković uz nekoliko drugih ljudi, ali niko iz svijeta likovne umjetnosti. A to je tužnije od ministrovog bavljenja mojim opusom.


Politički servis

MONITOR: Da li je „familija” ušla u sve pore umjetnosti ili se to po Vama odnosi samo na pozorište?
ŽIVKOVIĆ: Pozorište je ključno u tom smislu. Osim potrebe da se omoguće česte premijere ljudima bliskim vlasti, radilo se i o želji da se, upravo uz pomoć pozorišta, prenesu političko-nacionalne poruke koje su bile neophodne političkoj eliti radi promjene svog profila. Znate, nije čudo da za svo vrijeme postojanja SSSR-a nije prestao pozorišni život a jeste život likovne umjetnosti. Totalitarne vlasti vole pozorište, ono je odličan politički servis. Likovna umjetnost nije bila inspirativna vlastima jer im ne obezbjeđuje takvu promociju. Time je uzrokovan i oblikovan taj značajan disbalans i to prije svega u budžetskom finansiranju programa. Uz to je išla i prateća medijska promocija. Devedesetih su dešavanja u kulturi bila pod drugačijim, možda lakše podnošljivim pritiskom vlasti. To je omogućavalo veću autonomiju, pa time i programsku raznovrsnost. Sjetimo se Cetinjskog bijenala, FIAT-a… Sada je gotovo nemoguće pronaći kulturne programe koji su osobođeni uticaja i pritiska vlasti.

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Politička foliranja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena

 

MONITOR: Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka transformaciji u javni servis?

VUKOVIĆ:  Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod, on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrazbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito, postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

MONITOR: Novinarki Vijesti Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

VUKOVIĆ:  Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogriješili o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svjetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakonodavstvu, kojima će biti obezbijeđena ozbiljnija zaštita novinara.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO SAVELJIĆ, ORNITOLOG I FARMER: Priroda je najveći resurs Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na mnogo nepočinstava prema prirodi posljednjih godina, bez obzira na nedostatak vizije razvoja ove zemlje, i dalje imamo ogroman potencijal da od Crne Gore napravimo raj na zemlji, što u suštini i jeste

 

MONITOR: Požari su nas opet iznenadili, gledali smo kako gori Gorica. Šta to ne funkcioniše pa smo svakog ljeta nemoćni pred vatrenom stihijom koja guta hektare šume?

SAVELJIĆ: Nije samo Gorica problem. Ona nam je tu, ispod nosa, pa smo posebno na nju slabi. Svake godine u Crnoj Gori nestanu hektari šuma, daleko od očiju ljudi. Sa njima milioni životinja koje nijesu u stanju da bježe. Ptići iz gnijezda, kornjače, zmije, sisari koji budu zarobljeni u plamenu… Sve gori naživo i u najstrašnijim mukama. Posljedice požara, ako se sve stavi u kontekst klimatskih promjena, su nesagledive: stvaraju se trajne goleti, jer šuma, upravo zbog sve intenzivnijih suša, nije u stanju da se regeneriše. Onda imamo strašne erozije, klizišta, napuštanje teritorija od strane divljih životinja. Svaki požar za sobom povuče mnogo problema koje priroda, koja je u sve lošijoj kondiciji, nije u mogućnosti da sanira. Klimatske promjene nam stavljaju do znanja da se za ovakve pojave moramo ozbiljnije pripremiti, raditi na prevenciji, prije svega, a onda na jačanju organizacije zaštita od katastrofa. I, ono što treba da znamo: danas se požari ne gase iz kamiona: ja kao jedino rješenje vidim gašenje iz vazduha i to kanaderima. Mali avioni koje Crna Gora posjeduje nijesu dobro rješenje. Nedostatak vizije u borbi protiv požara datira od prije tridesetak godina kad je nekadašnja Vlada SRJ, kojoj je Crna Gora bila druga polovina i svesrdna podrška (zahvaljujući tada troprstom DPS-u), u krvavoj 1993. godini, prodala je četiri kanadera Grčkoj za 8,4 miliona dolara. Sa avionima je odletjelo i 13 rezervnih motora i više od 3.500 komada rezervnih djelova. Danas kanader košta 40 miliona i isporuka se čeka par godina. Ovo je jedino rješenje za Crnu Goru, prije svega zbog nepristupačnosti terena a i činjenice da ima velike, otvorene vodene površine za lak prihvat vode, samim tim i brže gašenje požara.

MONITOR: Nedavno je Solana vraćena u državno vlasništvo. Kako ocjenjujete taj potez, s obzirom na to da ste učestvovali u borbi za zaštitu tog prirodnog rezervata?

SAVELJIĆ: Kome nije jasno: 0.0533 EUR koštao je kvadrat solane 2004. godine (slovima: pet centi). Za jednu šećernu vunu kojoj se djeca raduju, mogli ste da kupite (da ste bili bliski tadašnjoj vlasti) 20 kvadrata solane. Za espresso, ako ga pijete u Budvi, i više. Računica je prosta. Tih pet centi toliko su jadni da ih mnogi ostavljaju na kasi ne uzimajući ih kao kusur. I upravo za tu mizeriju plaćan je kvadrat raja. I ja bih volio da sam te 2004. godine imao i mogao da za 800.000 eura kupim 15 miliona kvadrata zemljišta na pjeni od mora. I da sam uspio sebe da ubijedim da je to pravična kupovina. Da za milka čokoladu mogu da kupim dobar telefon…

Za 20 punih godina mog svjedočenja propasti solane, Agata Kristi ne bi mogla da napravi priču kriminala, opstrukcije, korupcije, obmana, bahatosti, bestiđa i sipanja magle u oči Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i ambasadorima kako je to radila nevješto i providno bivša vlast. Isti oni kojima su danas puna usta patriotizma i brige za državu koju su prodavali za šećernu vunu.

Bitka za Solanu će biti završena kad zaposli radnike, počne da proizvodi i prodaje građanima ove zemlje najkvalitetniju so na Mediteranu. I servisira milione ptica. Uslov imenovanja vlasnika, koji je bivša vlast izbjegavala, put je ka nalaženju partnera koji će u Solani vidjeti rudnik novca tako što će pokrenuti proizvodnju, zarađivati od soli i ekoturizma. Na sreću i Ulcinjana i prirode.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: U BIH se politika doživljava kao  pitanje života i smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama

 

MONITOR: U Bosni i Hercegovini je stupio na dužnost novi visoki predstavnik, Krisitijan Šmit. U Republici Srpskoj gdje Vi živite označen je kao nepoželjan, Milorad Dodik ga je nazvao „neizabranim“ jer njegov izbor nije potvrđen u SB UN. Šta bi, po Vama, Šmit mogao da uradi da BiH bude funkcionalnija država?

PUHALO: Niko ne zna tačno šta će biti potezi Šmita, ali je Šmit trenutno kao Roršahova mrlja, svi vide ono što žele i misle da je to istina. U stvari niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. BiH nikada i nije bila fukcionalna država u onoj mjeri u kojoj bi građani imali koristi od nje, ona je bila toliko funkcionalna koliko je odgovaralo domaćim političarima i nečemu što zovemo međunarodna zajednica. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli  bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama.

MONITOR: Njegov prethodnik, Valentin Incko, koji je na položaju visokog predstavnika bio od 2009. godine, nekoliko dana prije isteka mandata upotrebio je Bonska ovlašćenja i izmjenama i dopunama Krivičnog zakona zabranio i učinio kažnjivim negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Neki su njegov tajming za to ocijenili kao zakasnio ili pogrešan, a drugi ga pozdravljaju. Da li je tajming bio bitan?

PUHALO: Odmah da raščistimo, Inckovom zakonu se raduju Bošnjaci, Srbi se protive, a Hrvati mudro ćute. Bilo kakvo nametanje zakona ne priliči nijednoj pristojnoj zemlji, ali je isto tako važno napomenuti da se domaći političari oko donošenja tog zakona nikada nisu složili i pitanje je da li bi se ikada i složili, dok se istovremeno veličaju zločinci iz Drugog svejtskog rata, kao i poslednjeg rata. Kada se govori o negiranju presuda iz Haga – to je sveprisutno u BiH, mada se u tome najviše ističu vlasti iz Republike Srpske. Vjerujem da je tajming tako izabran da se sve u vezi tog zakona svali na Incka, koji je otišao,  i da novi visoki predstavnik nema to opterećenje na početku svog mandata.

MONITOR: Skupština RS je ubrzo donijela zakonske „protivmjere“. Ipak Milorad Dodik sad kaže da će učestvovati na nekim sjednicama Predsjedništva BiH. Peticiju koju je on inicirao potpisalo je mnogo manje građana RS-a nego što se moglo pretpostaviti. Da li je Dodikova politika postala „predinamična“ za građane RS-a?

PUHALO: Ima tu više faktora koji utiču na ovakvu situaciju. Mi u Republici Srpskoj, a nije mnogo drugačije ni kod Bošnaka i Hrvata u BiH, već dugo godina politiku doživljavamo kao pitanje života ili smrti, opstanka ili nestanka i to dovodi do „zamora materijala“. Jednostavno ne možete toliko dugo biti pod adrenalinom i to iscrpljuje običnog čovjeka. Kao u onoj priči Evo vuka umorisli smo se od lažnih uzbuna. S druge strane „mali“ čovjek sve manje vjeruje da njegov glas, potpis ili akcija može da utiče na bilo šta u društvu, a to vodi ka pasivnosti i sklanjanja od politike. Moramo imati na umu da je među političarima i partijama postignut konsenzus oko ovoga i da to svakako čini potpisvanje peticije manje atraktivnim. Na kraju krajeva, ova peticija se opaža kao akcija SNSD-a, što svakako odbija neke ljude da je potpišu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo