Povežite se sa nama

INTERVJU

Buntovnik s razlogom

Objavljeno prije

na

Zoran Živković akademski je slikar, pravnik, esteta i pisac kratkih formi na stranicama Vijesti. Poznat kao intelektualno oštro pero, uznemirava i budi kulturnu scenu i potkopava domaću vlastelu, usnulu na lovorikama. Radi i kao direktor Turističke organizacije u rodnom Kotoru. Posebnost njegove berlinske postavke s portretima pornografskih zvijezda povod je za ovaj razgovor. MONITOR: Vaša berlinska izložba portreti su pornografskih zvijezda na istočnoevropskim nacionalnim zastavama. Objasnite nam povod za ovakvu socijalnu tematiku i čime ste bili izazvani?
ŽIVKOVIĆ: Ta izložba nije rezultat nekog trenutnog izazova ili impulsa. Ona se odnosi na neka moja prethodna interesovanja i radove. Izložba je motivisana promjenama u istočnoevropskim zemljama i onim što je, kao posljedica tih promjena, postao karakter ili profil većine tih zemalja. Pornografija se danas pojavljuje kao vrlo organizovan i razgranat sistem u bivšim istočnoevropskim zemljama. Nesporno je i da je ona dio novonastalog identiteta tih društava, naročito iz perspektive ljudi sa zapada. Pornografija je nezaobilazan simbol vremena i u velikoj mjeri utiče na druge segmente života, od mode, marketinga, estrade pa do televizijskih programa. Iako izgleda kao ironija, porno glumice su zauzele mjesta koja su nekada pripadala nacionalnim „herojima rada i revolucije”. Čini mi se i da je porno industrija prava metafora one vrste ili forme kapitalizma koja dominira istočnoevropskim prostorima. Nijesam baš siguran u to da sam u stanju sve objasniti. Iako vjerujem da umjetnici moraju znati čime se i zašto bave, u umjetnosti postoji i nešto što je nemoguće potpuno izraziti riječima, nešto intuitivno, fluidno. To čini vizuelno i verbalno izražavanje različitim.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih umjetnika koji glasno izjašnjava o stavu prema svijetu koji ga okružuje. Takođe ste i oštar kritičar našeg kulturno-socijanog miljea. Kako je boriti se za takvu definiciju života u bari punoj „ljutih krokodila”?
ŽIVKOVIĆ: Ma, nijesam ja oštar kritičar nego je Crna Gora u lošem stanju! Prećutao sam dosta toga što znam ili osjećam. To što me prepoznaju kao jednog od rijetkih umjetnika-kritičara još je jedan dokaz za to koliko je loše. Nikad nijesam vrijeđao bilo koga, pa i kada sam sam bio vrijeđan. Stvari o kojima sam pisao svima su, čak i onima koji ne žele da vide, lako uočljive. Crna Gora je imala izuzetnu priliku sticanjem nezavisnosti da stvori zanimljiv i otvoren model kulturnog života, koji bi reflektovao svo bogatstvo razlika jedne male zemlje. Da paradoks bude veći, za razvoj takvog modela nije bilo potrebno ništa osim razumnog podsticanja onoga što već postoji. Desilo se suprotno, na djelu je jak državno-politički pritisak na institucije i programe i to ne donosi ništa dobro. Ako tome dodamo paletu uobičajenih interesa druge vrste, koji dominiraju kulturnim životom, dobijamo to što je Crna Gora danas. Jednog dana će se pokazati kolika je i kakva šteta napravljena. Ako ne bude niko o tome svjedočio, svjedočiće posljedice. Samo da se u međuvremenu ne izgubi uvjerenje da postoje stvarni a još neotvoreni potencijali za dobar kulturni život.

MONITOR: Da li uživate podršku kolega s likovne scene i koliko su glasni i istrajni u tome?
ŽIVKOVIĆ: Ne, ukoliko se u tu glasnost i istrajnost ne ubrajaju telefonski pozivi podrške, kojih je zaista bilo puno, naročito u vrijeme polemike s Ministarstvom za kulturu. Osim jednog broja prijatelja koji me samim tim što su prijatelji potpuno podržavaju, uglavnom sam bez podrške kolega. Na žalost, nema među likovnim umjetnicima nekog naročitog osjećanja kolegijalnosti ili solidarnosti. U mnogo čemu biste se iznenadili kako taj svijet funkcioniše i na šta sve nije imun. Sve slabosti Crne Gore reflektuju se u svijetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Da li je umjetnost na ovim prostorima politizovana i u kojoj mjeri?
ŽIVKOVIĆ: Politizovan je čitav kulturni i stvaralački život ali je pitanje što je u tome što se sve stvara umjetnost a što sredstvo za realizaciju nekih drugih interesa ili potreba. Crnogorska vlast ima jake veze sa jednim brojem umjetnika. To se lako vidi po njihovim titulama, funkcijama, socijalnom statusu i realizovanim radovima. Na žalost, jako se teško i u drugim oblastima, gdje je lakše prepoznati što valja a što ne, osloboditi od političkog uticaja. U prostoru koji umjetnički ne komunicira s ostatkom svijeta, kakav je Crna Gora, sve može biti proglašeno dobrom umjetnošću. Kod nas je kultura pod jakim prisustvom politike, nepotizma, ličnih veza… Nije samo u Crnoj Gori tako, ali ovdje to ima jednu neprijatniju aromu od uobičajene.

MONITOR: Neki smatraju da ste svoju likovnu poetiku podredili politici. Da li su to dvije odvojene ili spojene posude bivstvovanja?
ŽIVKOVIĆ: Ne znam kako da na to precizno odgovorim. Ne osjećam se loše kao angažovan umjetnik, ako to može da bude odgovor. To je nešto što je definitivno izraz mojih umjetničkih interesovanja. Može se reći da razmišljam o politici i mimo umjetnosti ali to realno ne ugrožava bavljenje umjetnošću. Manje sam ja aktivan u politici nego mnogi crnogorski umjetnici. Razlika je samo u stavu, afinitetima. Neki su u Ministarstvu kulture ili u drugim vladinim prostorijama toliko često prisutni da je to neuporedivo s vremenom koje ja provedem u povremenom pisanju tekstova.
Radovi koje smo pominjali na početku razgovora zaista su socijalno angažovani, ali takva je umjetnost najbolja koju znam. Angažovani su bili i renesansni umjetnici a da ne pominjem umjetnost dvadesetog vijeka ili savremenu umjetnost. Uostalom, pogledajte najznačajnije likovne događaje u svijetu, nagradne konkurse, bijenale… Postavke su uglavnom u jakoj vezi s vremenom i prostorom u kojem se dešavaju. Bojim se da je to rečeno samo kako bi se podcijenilo to što radim.

MONITOR: Kako doživljavate uvrjedljiv komentar na vaš likovni opus od strane ministra kulture Branisalava Mićunovića?
ŽIVKOVIĆ: Ne doživljavam ga više ni u sjećanjima. Zbilja. Nijesam bio nešto posebno uvrijeđen ni kada se to desilo, jer znam ko je to rekao i koji je bio smisao i razlog. Ne bih mijenjao svoj opus ni za čiji, a naročito ne za onaj s kojim je moj upoređivan. Vrijeme će pokazati ko je što sve radio u svojim opusima.
Ono što je tužno je da niko iz likovnog svijeta, od ULUCG (čiji sam bio član upravnog odbora) pa do samih umjetnika nije osjetio potrebu da javno reaguje na to vrijeđanje ministra kulture. Javno je reagovao Balša Brković uz nekoliko drugih ljudi, ali niko iz svijeta likovne umjetnosti. A to je tužnije od ministrovog bavljenja mojim opusom.


Politički servis

MONITOR: Da li je „familija” ušla u sve pore umjetnosti ili se to po Vama odnosi samo na pozorište?
ŽIVKOVIĆ: Pozorište je ključno u tom smislu. Osim potrebe da se omoguće česte premijere ljudima bliskim vlasti, radilo se i o želji da se, upravo uz pomoć pozorišta, prenesu političko-nacionalne poruke koje su bile neophodne političkoj eliti radi promjene svog profila. Znate, nije čudo da za svo vrijeme postojanja SSSR-a nije prestao pozorišni život a jeste život likovne umjetnosti. Totalitarne vlasti vole pozorište, ono je odličan politički servis. Likovna umjetnost nije bila inspirativna vlastima jer im ne obezbjeđuje takvu promociju. Time je uzrokovan i oblikovan taj značajan disbalans i to prije svega u budžetskom finansiranju programa. Uz to je išla i prateća medijska promocija. Devedesetih su dešavanja u kulturi bila pod drugačijim, možda lakše podnošljivim pritiskom vlasti. To je omogućavalo veću autonomiju, pa time i programsku raznovrsnost. Sjetimo se Cetinjskog bijenala, FIAT-a… Sada je gotovo nemoguće pronaći kulturne programe koji su osobođeni uticaja i pritiska vlasti.

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo