Zoran Živković akademski je slikar, pravnik, esteta i pisac kratkih formi na stranicama Vijesti. Poznat kao intelektualno oštro pero, uznemirava i budi kulturnu scenu i potkopava domaću vlastelu, usnulu na lovorikama. Radi i kao direktor Turističke organizacije u rodnom Kotoru. Posebnost njegove berlinske postavke s portretima pornografskih zvijezda povod je za ovaj razgovor. MONITOR: Vaša berlinska izložba portreti su pornografskih zvijezda na istočnoevropskim nacionalnim zastavama. Objasnite nam povod za ovakvu socijalnu tematiku i čime ste bili izazvani?
ŽIVKOVIĆ: Ta izložba nije rezultat nekog trenutnog izazova ili impulsa. Ona se odnosi na neka moja prethodna interesovanja i radove. Izložba je motivisana promjenama u istočnoevropskim zemljama i onim što je, kao posljedica tih promjena, postao karakter ili profil većine tih zemalja. Pornografija se danas pojavljuje kao vrlo organizovan i razgranat sistem u bivšim istočnoevropskim zemljama. Nesporno je i da je ona dio novonastalog identiteta tih društava, naročito iz perspektive ljudi sa zapada. Pornografija je nezaobilazan simbol vremena i u velikoj mjeri utiče na druge segmente života, od mode, marketinga, estrade pa do televizijskih programa. Iako izgleda kao ironija, porno glumice su zauzele mjesta koja su nekada pripadala nacionalnim „herojima rada i revolucije”. Čini mi se i da je porno industrija prava metafora one vrste ili forme kapitalizma koja dominira istočnoevropskim prostorima. Nijesam baš siguran u to da sam u stanju sve objasniti. Iako vjerujem da umjetnici moraju znati čime se i zašto bave, u umjetnosti postoji i nešto što je nemoguće potpuno izraziti riječima, nešto intuitivno, fluidno. To čini vizuelno i verbalno izražavanje različitim.
MONITOR: Jedan ste od rijetkih umjetnika koji glasno izjašnjava o stavu prema svijetu koji ga okružuje. Takođe ste i oštar kritičar našeg kulturno-socijanog miljea. Kako je boriti se za takvu definiciju života u bari punoj „ljutih krokodila”?
ŽIVKOVIĆ: Ma, nijesam ja oštar kritičar nego je Crna Gora u lošem stanju! Prećutao sam dosta toga što znam ili osjećam. To što me prepoznaju kao jednog od rijetkih umjetnika-kritičara još je jedan dokaz za to koliko je loše. Nikad nijesam vrijeđao bilo koga, pa i kada sam sam bio vrijeđan. Stvari o kojima sam pisao svima su, čak i onima koji ne žele da vide, lako uočljive. Crna Gora je imala izuzetnu priliku sticanjem nezavisnosti da stvori zanimljiv i otvoren model kulturnog života, koji bi reflektovao svo bogatstvo razlika jedne male zemlje. Da paradoks bude veći, za razvoj takvog modela nije bilo potrebno ništa osim razumnog podsticanja onoga što već postoji. Desilo se suprotno, na djelu je jak državno-politički pritisak na institucije i programe i to ne donosi ništa dobro. Ako tome dodamo paletu uobičajenih interesa druge vrste, koji dominiraju kulturnim životom, dobijamo to što je Crna Gora danas. Jednog dana će se pokazati kolika je i kakva šteta napravljena. Ako ne bude niko o tome svjedočio, svjedočiće posljedice. Samo da se u međuvremenu ne izgubi uvjerenje da postoje stvarni a još neotvoreni potencijali za dobar kulturni život.
MONITOR: Da li uživate podršku kolega s likovne scene i koliko su glasni i istrajni u tome?
ŽIVKOVIĆ: Ne, ukoliko se u tu glasnost i istrajnost ne ubrajaju telefonski pozivi podrške, kojih je zaista bilo puno, naročito u vrijeme polemike s Ministarstvom za kulturu. Osim jednog broja prijatelja koji me samim tim što su prijatelji potpuno podržavaju, uglavnom sam bez podrške kolega. Na žalost, nema među likovnim umjetnicima nekog naročitog osjećanja kolegijalnosti ili solidarnosti. U mnogo čemu biste se iznenadili kako taj svijet funkcioniše i na šta sve nije imun. Sve slabosti Crne Gore reflektuju se u svijetu likovne umjetnosti.
MONITOR: Da li je umjetnost na ovim prostorima politizovana i u kojoj mjeri?
ŽIVKOVIĆ: Politizovan je čitav kulturni i stvaralački život ali je pitanje što je u tome što se sve stvara umjetnost a što sredstvo za realizaciju nekih drugih interesa ili potreba. Crnogorska vlast ima jake veze sa jednim brojem umjetnika. To se lako vidi po njihovim titulama, funkcijama, socijalnom statusu i realizovanim radovima. Na žalost, jako se teško i u drugim oblastima, gdje je lakše prepoznati što valja a što ne, osloboditi od političkog uticaja. U prostoru koji umjetnički ne komunicira s ostatkom svijeta, kakav je Crna Gora, sve može biti proglašeno dobrom umjetnošću. Kod nas je kultura pod jakim prisustvom politike, nepotizma, ličnih veza… Nije samo u Crnoj Gori tako, ali ovdje to ima jednu neprijatniju aromu od uobičajene.
MONITOR: Neki smatraju da ste svoju likovnu poetiku podredili politici. Da li su to dvije odvojene ili spojene posude bivstvovanja?
ŽIVKOVIĆ: Ne znam kako da na to precizno odgovorim. Ne osjećam se loše kao angažovan umjetnik, ako to može da bude odgovor. To je nešto što je definitivno izraz mojih umjetničkih interesovanja. Može se reći da razmišljam o politici i mimo umjetnosti ali to realno ne ugrožava bavljenje umjetnošću. Manje sam ja aktivan u politici nego mnogi crnogorski umjetnici. Razlika je samo u stavu, afinitetima. Neki su u Ministarstvu kulture ili u drugim vladinim prostorijama toliko često prisutni da je to neuporedivo s vremenom koje ja provedem u povremenom pisanju tekstova.
Radovi koje smo pominjali na početku razgovora zaista su socijalno angažovani, ali takva je umjetnost najbolja koju znam. Angažovani su bili i renesansni umjetnici a da ne pominjem umjetnost dvadesetog vijeka ili savremenu umjetnost. Uostalom, pogledajte najznačajnije likovne događaje u svijetu, nagradne konkurse, bijenale… Postavke su uglavnom u jakoj vezi s vremenom i prostorom u kojem se dešavaju. Bojim se da je to rečeno samo kako bi se podcijenilo to što radim.
MONITOR: Kako doživljavate uvrjedljiv komentar na vaš likovni opus od strane ministra kulture Branisalava Mićunovića?
ŽIVKOVIĆ: Ne doživljavam ga više ni u sjećanjima. Zbilja. Nijesam bio nešto posebno uvrijeđen ni kada se to desilo, jer znam ko je to rekao i koji je bio smisao i razlog. Ne bih mijenjao svoj opus ni za čiji, a naročito ne za onaj s kojim je moj upoređivan. Vrijeme će pokazati ko je što sve radio u svojim opusima.
Ono što je tužno je da niko iz likovnog svijeta, od ULUCG (čiji sam bio član upravnog odbora) pa do samih umjetnika nije osjetio potrebu da javno reaguje na to vrijeđanje ministra kulture. Javno je reagovao Balša Brković uz nekoliko drugih ljudi, ali niko iz svijeta likovne umjetnosti. A to je tužnije od ministrovog bavljenja mojim opusom.
Politički servis
MONITOR: Da li je „familija” ušla u sve pore umjetnosti ili se to po Vama odnosi samo na pozorište?
ŽIVKOVIĆ: Pozorište je ključno u tom smislu. Osim potrebe da se omoguće česte premijere ljudima bliskim vlasti, radilo se i o želji da se, upravo uz pomoć pozorišta, prenesu političko-nacionalne poruke koje su bile neophodne političkoj eliti radi promjene svog profila. Znate, nije čudo da za svo vrijeme postojanja SSSR-a nije prestao pozorišni život a jeste život likovne umjetnosti. Totalitarne vlasti vole pozorište, ono je odličan politički servis. Likovna umjetnost nije bila inspirativna vlastima jer im ne obezbjeđuje takvu promociju. Time je uzrokovan i oblikovan taj značajan disbalans i to prije svega u budžetskom finansiranju programa. Uz to je išla i prateća medijska promocija. Devedesetih su dešavanja u kulturi bila pod drugačijim, možda lakše podnošljivim pritiskom vlasti. To je omogućavalo veću autonomiju, pa time i programsku raznovrsnost. Sjetimo se Cetinjskog bijenala, FIAT-a… Sada je gotovo nemoguće pronaći kulturne programe koji su osobođeni uticaja i pritiska vlasti.
Marija ČOLPA
IN ENGLISH3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice