Povežite se sa nama

FOKUS

OKONČANA LEGALIZACIJA BESPRAVNIH OBJEKATA: Divlji gradovi, sela i hoteli

Objavljeno prije

na

dugovi

„Sa ponosom mogu da kažem da uz sve opstrukcije, imamo oko 50.000 prijavljenih objekata za legalizaciju”, kazao je ministar turizma i održivog razvoja Pavle Radulović na konferenciji za medije krajem jula, nakon isteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata.

Ima li mjesta ponosu za čelnika Ministarstva održivog razvoja i turizma koje snosi najveći dio odgovornosti što su desetine hiljada građana Crne Gore decenijama kršili propise koji definišu postupak izgradnje objekata, nepovratno devastirali prostor, izbjegavali obaveze prema državi i uzurpirali položaj i okoliš onih građana koji su poštovali zakon.

Ima li mjesta ponosu što se tek polovina građana koji su nelegalno gradili odazvala apelu Vlade i njenih službi. Prema informacijama koje su ne rijetko plasirane iz Radulovićevog ministarstva, u Crnoj Gori ima oko 100.000 divlje sagrađenih objekata.

Broj nelegalnih objekata uvećan je nakon akcije bivšeg ministra Branimira Gvozdenovića, „Stop divljoj gradnji” i drugim fingiranim pokušajima suzbijanja ove pošasti, izmjenama Krivičnog zakonika i uvođenja bespravne gradnje u zonu krivične odgovornosti za koju je zaprijećena kazna zatvorom od 6 mjeseci do 5 godina.

Nije poznato da je neko od ovih 50 hiljada prestupnika završio u zatvoru za ovo krivično djelo.

Potpisivan je i memorandum trojke na „vrhu”, ministra Gvozdenovića, VDT Ranke Čarapić i direktora Uprave policije, Veselina Veljovića o saradnji u sprečavanju, otkrivanju i gonjenju izvršilaca krivičnih djela bespravne gradnje, ili „neformalnih objekata i naselja” kako im se tada tepalo.

Uprkos tome broj nelegalnih graditelja bio je sve veći, rastao je do te mjere da je divlja gradnja dostigla stepen normalnosti. Počev od gradnje kuceraka po selima i predgrađima većih naselja kojima su građani rješavali probleme stanovanja, pa do ekspanzije nelegalne gradnje na najatraktivnijem prostoru Crnogorskog primorja, na prostoru Boke koja je pod zaštitom UNESCO-a, unutar starih primorskih gradova, nacionalnih parkova i turističkih mjesta na sjeveru države.

Spiskovi podnijetih zahtjeva za legalizaciju nelegalnih objekata po opštinama daju nevjerovatne podatke o tome ko je šta nezakonito gradio po Crnoj Gori.

Najveći broj divljih graditelja „poslovao” je u glavnom gradu Crne Gore, u sjedištu državne administracije. Nelegalne objekte prijavilo je 11.842 građanina Podgorice.

Visoko mjesto drži i opština Bar sa 8.320 građana koji su se ogriješili o zakon. Slijedi Herceg Novi sa 4.490 zahtjeva, zatim Ulcinj, sa 3.350. Sasvim neočekivano peto mjesto na ovoj listi pripalo je Budvi, sinonimu bespravne gradnje, po kojoj je uveden novi izraz za degradaciju prostora – budvanizacija. U Kotoru je prispjelo 2.894 zahtjeva za legalizaciju, u Tivtu 1.966,… i tako redom do ponosnh 50 hiljada.

Poslije ovih podataka i imena koja su se našla na spiskovima nelegalnih graditelja postavlja se pšitanje šta su radili nadležni državni organi dok su desetine hiljada ljudi zidali, često i na državnoj zemlji i prema svojim potrebama i po svom ukusu oblikovali i nepovratno uništili prostor crnogorskih gradova i naselja.

Spovedeni postupak legalizacije pokazao je neshvatljivu neefikasnot državne administracije i visok nivo korupcije, posebno inspekcijskih službi koje su djelovale iz Vladine Uprave za inspekcijske poslove u Podgorici.

Podignuta su nelegalna naselja, turistički kompleksi, hoteli…Stvorena je atmosfera potpune anarhije i građanske neposlušnosti, u kojoj su divlji graditelji imali samo jednu obavezu, da glasaju partiju na vlasti.

Bespravno su gradili pripadnici svih kategorija društva, funkcioneri Vlade, policije, predsjednici opština, poslanici i odbornici, predsjednici lokalnih skupština, lideri političkih partija i partijski funkcioneri, advokati, ambasadori, lokalni funkcioneri, velike građevinske kompanije, poznati investitori, državne institucije, umjetnici….Ali i strani državljani, i to masovno.

U vrijeme dok je bio potpredsjednik vladajuće partije, drugi čovjek po uticaju u državi, Svetozar Marović je bio i divlji graditelj. Sada je podnio zahtjev za legalizaciju oko 1.000 kvadrata stambenog prostora svoje familije.

I porodica premijera Duška Markovića posjeduje nekretnine izgrađene bez građevinske dozvole. Premijerova supruga Nata Marković vlasnica je zajedno izgrađene porodične kuće u Podgorici na koju je u katastru upisan teret – nema građevinsku dozvolu.

Nije poznato da li je podnijela zahtjev za legalizaciju.

Međutim, najjači utisak nevjerice izazvao je podnesak Božidara Vuksanovića za legalizaciju bespravno sagrađene vikendice na Žabljaku. Vuksanović je donedavno bio na čelu Uprave inspekcijskih poslova, zadužene za sprečavanje nelegalne gradnje. U toj ulozi je početkom prošle godine, kao član Vladine delegacije, pored ministra pravde Zorana Pažina i ministra Radulovića bio u posjeti Ulcinju, u jednoj u nizu propalih akcija države u borbi protiv bespravne gradnje, odakle se krenulo u rušenje nelegalnih objekata. Možda je moglo i sa Žabljaka, turističkog centra na sjeveru Crne Gore, u kome je nelgalna gradnja vikendica bila manir državnih funkcionera.

Divljom gradnjom može se pohvaliti i potpredsjednik Vlade Rafet Husović, lider BS-a, čiji su nasljednici vlasnici bespravno sagrađenog hotela Esmeralda u Ulcinju.

Kad su hoteli u pitanju, jedan je sagradio i funkcioner lokalne uprave u Ulcinju, Jakup Murati, suprug šefice ulcinjskog tužilaštva Ferihe Muratović. Hotel London, smješten u blizini zgrade Opštine, prijavljen je za legalizaciju.

Stigao je i zahtjev za uvođenje u legalne tokove budvanskog hotela Astorija, sagrađenog bez građevinske dozvole u gradskom jezgru Starog grada u Budvi. Zahtjev je podnio vlasnik hotela, Nikola Perović.

Hotel Astorija je primjer devastacije zaštićenog spomenika kulture, uzurpacije prostora i oštećenja srednjevjekovnih budvanskih bedema, na koji su ostale gluve i nijeme sve nadležne državne institucije.

Poznati biznismen Veselin Barović podnio je zahtjev za legalizaciju dijela bespravno dograđene Vile Manojlović na Slovenskoj plaži, nekadašnjoj zadužbini bračnog para iz Beograda, koju je na volšeban način kupio.

Šta reći za obične građane kada su kvadrate na divlje gradili bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i predsjednici opština Nikšić i Budva, Veselin Grbović i Rajko Kuljača.

Dali su primjer koji su ostali sa zadovoljstvom slijedili.

U istom je društvu i dugogodišnji funkcioner Agencije za nacionalnu bezbijednost Duško Golubović, sa svojom nelegalnom vikendicom na Žabljaku. Sa kojeg stiže i zahtjev Rajka Kovačevića, bivšeg šefa kabineta nekadašnjeg premijera Mila Đukanovića za regulisanje statusa njegove kuće za odmor.

Apsurdnih primjera o razmjerama bespravne gradnje ima na pretek, čak je i zgrada Centra bezbijednosti u Bijelom Polju sagrađena bez građevinske dozvole.

Veliki investitori i strateški partneri Vlade iskoristili su haotičnu situaciju i oprobali se u bespravnoj gradnji luksuznih nekretnina na posebno atraktivnim lokacijama.

Veći broj zahtjeva za legalizaciju stanova na Zavali stiže od kompanija Stratex i Astra Montenegro. Što znači da je znatan dio preskupih kvadrata podignutih na poznatom Rtu Zavala, izgrađen bez građevinske dozvole, što državne službe nisu ustanovile.

U procesu legalizacije učestvuje i ruski tajkun Oleg Deripaska, vlasnik raskošnog ljetnikovca na Rtu Platamuni. Očekuje legalizaciju luksuzne vile i manjih pomoćnih prostora.

Kontroverzni biznismen Brano Mićunović odlučio je da skine teret bespravnog objekta sa svog solitera izgrađenog u Miločeru.

Divlje se gradilo i na Svetom Stefanu pokazuje zahtjev za legalizaciju nelegalno izgrađenog restorana u elitnom ljetovalištu.

Nije odoljela ni velika hotelska kuća HG Budvanska rivijera iz koje dolazi više zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih nekretnina. Zatim Hotelska grupa Belvi u Bečićima, Hoteli Šajo u Petrovcu…

Kompanija Njega Turs želi legalizaciju hotela AS u Perazića Dolu. Nedostaje prostor da se navedu mnogobrojni hotelijeri koji su svoje objekte izgradili i uveli u posao, a da državi nisu platili šta joj sleduje.

Javio se i biznismen Zoran Bećirović sa zahtjevom za legalizaciju divlje podignutog Carskog sela, na brdu iznad Svetog Stefana. Da i to je bilo moguće, da neko ruši brdo, sagradi na desetine zgrada bez građevinske dozvole a da ga građevinski inspektori nikada ne posjete. Legalizaciju svog dijela Carskog sela traži i kompanija Trejdjunik, članica budvanske kriminalne grupe, potpisnica sporazuma o priznanju krivice za štetu nanijetu budžetu Opštine Budva u iznosu od 19 miliona eura.

Gotovo sve budvanske građevinske firme, gradile su i na divlje, kao i one u Bokokotorskom zalivu, u Perastu, Prčnju, Orahovcu, Dobroti, Škaljarima.

Kao divlji graditelj legitimisao se i poznati muzičar, Goran Bregović, koji želi da legalizuje par desetina kvadrata na svojoj kući u Perastu.

Proces legalizacije politička je odluka prije svega. Razloga je više, kupovina socijalnog mira i punjenje državne kase. Očekuje se prihod od više miliona eura zbog kojih trlja ruke ministar Pavle Radulović.

Sve ostale akcije ionako su bile neuspješne. Sudbina 33 krivična postupka koji se vode zbog krivičnog djela građenja objekta bez građevinske dozvole – biće obustavljanje, saopšteno je u junu na skupštinskom Odboru za politički sistem.

Započeti postupci biće obustavljeni – objekti će biti legalizovani. To je epilog višegodišnje „borbe” države protiv divljih graditelja, protiv korupcije državne administracije, nepovratne degradacije prostora i nepopravljivog urbanog nereda koji će ostati.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo