Povežite se sa nama

FOKUS

OKONČANA LEGALIZACIJA BESPRAVNIH OBJEKATA: Divlji gradovi, sela i hoteli

Objavljeno prije

na

dugovi

„Sa ponosom mogu da kažem da uz sve opstrukcije, imamo oko 50.000 prijavljenih objekata za legalizaciju”, kazao je ministar turizma i održivog razvoja Pavle Radulović na konferenciji za medije krajem jula, nakon isteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata.

Ima li mjesta ponosu za čelnika Ministarstva održivog razvoja i turizma koje snosi najveći dio odgovornosti što su desetine hiljada građana Crne Gore decenijama kršili propise koji definišu postupak izgradnje objekata, nepovratno devastirali prostor, izbjegavali obaveze prema državi i uzurpirali položaj i okoliš onih građana koji su poštovali zakon.

Ima li mjesta ponosu što se tek polovina građana koji su nelegalno gradili odazvala apelu Vlade i njenih službi. Prema informacijama koje su ne rijetko plasirane iz Radulovićevog ministarstva, u Crnoj Gori ima oko 100.000 divlje sagrađenih objekata.

Broj nelegalnih objekata uvećan je nakon akcije bivšeg ministra Branimira Gvozdenovića, „Stop divljoj gradnji” i drugim fingiranim pokušajima suzbijanja ove pošasti, izmjenama Krivičnog zakonika i uvođenja bespravne gradnje u zonu krivične odgovornosti za koju je zaprijećena kazna zatvorom od 6 mjeseci do 5 godina.

Nije poznato da je neko od ovih 50 hiljada prestupnika završio u zatvoru za ovo krivično djelo.

Potpisivan je i memorandum trojke na „vrhu”, ministra Gvozdenovića, VDT Ranke Čarapić i direktora Uprave policije, Veselina Veljovića o saradnji u sprečavanju, otkrivanju i gonjenju izvršilaca krivičnih djela bespravne gradnje, ili „neformalnih objekata i naselja” kako im se tada tepalo.

Uprkos tome broj nelegalnih graditelja bio je sve veći, rastao je do te mjere da je divlja gradnja dostigla stepen normalnosti. Počev od gradnje kuceraka po selima i predgrađima većih naselja kojima su građani rješavali probleme stanovanja, pa do ekspanzije nelegalne gradnje na najatraktivnijem prostoru Crnogorskog primorja, na prostoru Boke koja je pod zaštitom UNESCO-a, unutar starih primorskih gradova, nacionalnih parkova i turističkih mjesta na sjeveru države.

Spiskovi podnijetih zahtjeva za legalizaciju nelegalnih objekata po opštinama daju nevjerovatne podatke o tome ko je šta nezakonito gradio po Crnoj Gori.

Najveći broj divljih graditelja „poslovao” je u glavnom gradu Crne Gore, u sjedištu državne administracije. Nelegalne objekte prijavilo je 11.842 građanina Podgorice.

Visoko mjesto drži i opština Bar sa 8.320 građana koji su se ogriješili o zakon. Slijedi Herceg Novi sa 4.490 zahtjeva, zatim Ulcinj, sa 3.350. Sasvim neočekivano peto mjesto na ovoj listi pripalo je Budvi, sinonimu bespravne gradnje, po kojoj je uveden novi izraz za degradaciju prostora – budvanizacija. U Kotoru je prispjelo 2.894 zahtjeva za legalizaciju, u Tivtu 1.966,… i tako redom do ponosnh 50 hiljada.

Poslije ovih podataka i imena koja su se našla na spiskovima nelegalnih graditelja postavlja se pšitanje šta su radili nadležni državni organi dok su desetine hiljada ljudi zidali, često i na državnoj zemlji i prema svojim potrebama i po svom ukusu oblikovali i nepovratno uništili prostor crnogorskih gradova i naselja.

Spovedeni postupak legalizacije pokazao je neshvatljivu neefikasnot državne administracije i visok nivo korupcije, posebno inspekcijskih službi koje su djelovale iz Vladine Uprave za inspekcijske poslove u Podgorici.

Podignuta su nelegalna naselja, turistički kompleksi, hoteli…Stvorena je atmosfera potpune anarhije i građanske neposlušnosti, u kojoj su divlji graditelji imali samo jednu obavezu, da glasaju partiju na vlasti.

Bespravno su gradili pripadnici svih kategorija društva, funkcioneri Vlade, policije, predsjednici opština, poslanici i odbornici, predsjednici lokalnih skupština, lideri političkih partija i partijski funkcioneri, advokati, ambasadori, lokalni funkcioneri, velike građevinske kompanije, poznati investitori, državne institucije, umjetnici….Ali i strani državljani, i to masovno.

U vrijeme dok je bio potpredsjednik vladajuće partije, drugi čovjek po uticaju u državi, Svetozar Marović je bio i divlji graditelj. Sada je podnio zahtjev za legalizaciju oko 1.000 kvadrata stambenog prostora svoje familije.

I porodica premijera Duška Markovića posjeduje nekretnine izgrađene bez građevinske dozvole. Premijerova supruga Nata Marković vlasnica je zajedno izgrađene porodične kuće u Podgorici na koju je u katastru upisan teret – nema građevinsku dozvolu.

Nije poznato da li je podnijela zahtjev za legalizaciju.

Međutim, najjači utisak nevjerice izazvao je podnesak Božidara Vuksanovića za legalizaciju bespravno sagrađene vikendice na Žabljaku. Vuksanović je donedavno bio na čelu Uprave inspekcijskih poslova, zadužene za sprečavanje nelegalne gradnje. U toj ulozi je početkom prošle godine, kao član Vladine delegacije, pored ministra pravde Zorana Pažina i ministra Radulovića bio u posjeti Ulcinju, u jednoj u nizu propalih akcija države u borbi protiv bespravne gradnje, odakle se krenulo u rušenje nelegalnih objekata. Možda je moglo i sa Žabljaka, turističkog centra na sjeveru Crne Gore, u kome je nelgalna gradnja vikendica bila manir državnih funkcionera.

Divljom gradnjom može se pohvaliti i potpredsjednik Vlade Rafet Husović, lider BS-a, čiji su nasljednici vlasnici bespravno sagrađenog hotela Esmeralda u Ulcinju.

Kad su hoteli u pitanju, jedan je sagradio i funkcioner lokalne uprave u Ulcinju, Jakup Murati, suprug šefice ulcinjskog tužilaštva Ferihe Muratović. Hotel London, smješten u blizini zgrade Opštine, prijavljen je za legalizaciju.

Stigao je i zahtjev za uvođenje u legalne tokove budvanskog hotela Astorija, sagrađenog bez građevinske dozvole u gradskom jezgru Starog grada u Budvi. Zahtjev je podnio vlasnik hotela, Nikola Perović.

Hotel Astorija je primjer devastacije zaštićenog spomenika kulture, uzurpacije prostora i oštećenja srednjevjekovnih budvanskih bedema, na koji su ostale gluve i nijeme sve nadležne državne institucije.

Poznati biznismen Veselin Barović podnio je zahtjev za legalizaciju dijela bespravno dograđene Vile Manojlović na Slovenskoj plaži, nekadašnjoj zadužbini bračnog para iz Beograda, koju je na volšeban način kupio.

Šta reći za obične građane kada su kvadrate na divlje gradili bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i predsjednici opština Nikšić i Budva, Veselin Grbović i Rajko Kuljača.

Dali su primjer koji su ostali sa zadovoljstvom slijedili.

U istom je društvu i dugogodišnji funkcioner Agencije za nacionalnu bezbijednost Duško Golubović, sa svojom nelegalnom vikendicom na Žabljaku. Sa kojeg stiže i zahtjev Rajka Kovačevića, bivšeg šefa kabineta nekadašnjeg premijera Mila Đukanovića za regulisanje statusa njegove kuće za odmor.

Apsurdnih primjera o razmjerama bespravne gradnje ima na pretek, čak je i zgrada Centra bezbijednosti u Bijelom Polju sagrađena bez građevinske dozvole.

Veliki investitori i strateški partneri Vlade iskoristili su haotičnu situaciju i oprobali se u bespravnoj gradnji luksuznih nekretnina na posebno atraktivnim lokacijama.

Veći broj zahtjeva za legalizaciju stanova na Zavali stiže od kompanija Stratex i Astra Montenegro. Što znači da je znatan dio preskupih kvadrata podignutih na poznatom Rtu Zavala, izgrađen bez građevinske dozvole, što državne službe nisu ustanovile.

U procesu legalizacije učestvuje i ruski tajkun Oleg Deripaska, vlasnik raskošnog ljetnikovca na Rtu Platamuni. Očekuje legalizaciju luksuzne vile i manjih pomoćnih prostora.

Kontroverzni biznismen Brano Mićunović odlučio je da skine teret bespravnog objekta sa svog solitera izgrađenog u Miločeru.

Divlje se gradilo i na Svetom Stefanu pokazuje zahtjev za legalizaciju nelegalno izgrađenog restorana u elitnom ljetovalištu.

Nije odoljela ni velika hotelska kuća HG Budvanska rivijera iz koje dolazi više zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih nekretnina. Zatim Hotelska grupa Belvi u Bečićima, Hoteli Šajo u Petrovcu…

Kompanija Njega Turs želi legalizaciju hotela AS u Perazića Dolu. Nedostaje prostor da se navedu mnogobrojni hotelijeri koji su svoje objekte izgradili i uveli u posao, a da državi nisu platili šta joj sleduje.

Javio se i biznismen Zoran Bećirović sa zahtjevom za legalizaciju divlje podignutog Carskog sela, na brdu iznad Svetog Stefana. Da i to je bilo moguće, da neko ruši brdo, sagradi na desetine zgrada bez građevinske dozvole a da ga građevinski inspektori nikada ne posjete. Legalizaciju svog dijela Carskog sela traži i kompanija Trejdjunik, članica budvanske kriminalne grupe, potpisnica sporazuma o priznanju krivice za štetu nanijetu budžetu Opštine Budva u iznosu od 19 miliona eura.

Gotovo sve budvanske građevinske firme, gradile su i na divlje, kao i one u Bokokotorskom zalivu, u Perastu, Prčnju, Orahovcu, Dobroti, Škaljarima.

Kao divlji graditelj legitimisao se i poznati muzičar, Goran Bregović, koji želi da legalizuje par desetina kvadrata na svojoj kući u Perastu.

Proces legalizacije politička je odluka prije svega. Razloga je više, kupovina socijalnog mira i punjenje državne kase. Očekuje se prihod od više miliona eura zbog kojih trlja ruke ministar Pavle Radulović.

Sve ostale akcije ionako su bile neuspješne. Sudbina 33 krivična postupka koji se vode zbog krivičnog djela građenja objekta bez građevinske dozvole – biće obustavljanje, saopšteno je u junu na skupštinskom Odboru za politički sistem.

Započeti postupci biće obustavljeni – objekti će biti legalizovani. To je epilog višegodišnje „borbe” države protiv divljih graditelja, protiv korupcije državne administracije, nepovratne degradacije prostora i nepopravljivog urbanog nereda koji će ostati.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DESET NAJBOGATIJIH CRNOGORSKIH PORODICA: Milioneri preko državne grbače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pošto  nema zvaničnih podataka o najbogatijima u Crnoj Gori, listu 10 najimućnijih crnogorskih porodica teško je precizno sastaviti. Jedno je sigurno, na njenom vrhu morala bi biti porodica Đukanović

 

Francuski ambasador u Skoplju Kristijan Timonije ocijenio je nedavno da je Crna Gora prerano počela otvarati poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a da suštinski napredak nije ostvarila. Kao primjer naveo je to da se se u Crnoj Gori konstantno bogati deset do dvanaest porodica.

“Da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti? Je li to neko s kim želimo da dijelimo našu suverenost? Bogatstvo u Crnoj Gori koncentrisano je na 10 ili 12 porodica. Zbog toga želimo ponovo pročitati i prekontrolisati pravila o proširenju. To je postalo više štrikiranje nego stvarni napredak”, rekao je francuski ambasador.

Ko su tih deset porodica o kojima govori ambasador?  Na to pitanje nije lako dati precizan odgovor, pošto zvanične liste o najbogatijima u Crnoj Gori, zasnovane na podacima poreske uprave i drugih relevantnih ustanova –  nema. Tu je i činjenica da su oni koji su danas najbogatiji u Crnoj Gori, dio kapitala stekli kao tranzicioni pobjednici, te da se njihov kapital nalazi dobrim dijelom i van Crne Gore, ili se vodi na druge osobe.  Zvanično, zna se samo da je ove godine u Crnoj Gori – 71 milioner. Sudeći po bankovnim računima. Po nedavno javno saopštenim podacima CBCG, koje joj banke mjesečno dostavljaju, toliko ljudi je na kraju avgusta u bankama imalo depozit veći od milion eura. Najveću depozit je 32 miliona eura.

Jedno je, međutim,  sigurno, na vrhu liste najbogatijih porodica, mora biti porodica Đukanović. Bogatstvo porodice Đukanović prepoznali su i u svijetu. Aktuelni predsjednik Crne Gore i njen dvodecenijski premijer Milo Đukanović našao se i na Forbosovoj listi najbogatijih vladara svijeta, sa bogatstvom procijenjenim na 167 miliona.  No, taj broj je u stvari procjena bogatstva Đukanovića još iz 2009. godine. Tokom deset godina koje su uslijedile, u porodici Đukanović stasao je još jedan milioner. Predsjednikov sin Blažo postao je biznismen u jednom od najunosnijih poslova –  izgradnji hidorelektrana. Samo ta činjenica dovoljna je za procjenu da je bogatstvo ove porodice mnogo veće.

Kako se Đukanović s  platom koja ne prelazi hiljadu eura,  našao na listi najbogatijih svijeta? Kako je mlađahni premijer siromašne zemlje koji je nosio džemper, postao premijer i predsjednik još siromašnije zemlje koji  samo na ruci ima satove vrijedne milion eura.

Više svjedoka tvrdilo je da je Đukanović prve velike novce u stvari zaradio od šverca cigareta. Zbog kog se našao i na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta.

,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Stanko Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”, tvrdio je svojevremeno, između ostalih, Srećko Kestner, poslovni partner beogradskog biznismena Stanka Subotića. Kestner je u Njemačkoj nedavno osuđen za šverc cigareta.

I Đukanovićev kum Ratko Knežević, šef trgovačke misije Crne Gore u Vašingtonu tvrdio je da su Đukanović i Subotić bili organizatori „duvanske mafije”, koja je od tog posla zaradila milijarde dolara. Prema Kneževićevim tvrdnjama, samo u 1999. i 2000. godini, preko računa dvije firme iz Lihtenštajna i  Kipra, duvanski kartel oprao je 2,3 milijarde nemačkih maraka. U intervjuu Vijestima, Knežević je tvrdio da su su istražitelji iz Barija sumnjali da su te dvije firme kontrolisali upravo Đukanović i Subotić.

Kako god bilo, optužbe protiv Đukanovića nijesu nikada potvrđene u sudskom postupku. Optužnica protiv njega arhivirana je. Đukanović je zvanično prvi milion zaradio tako što je uz pomoć prijatelja Duška Kneževića u londonskoj Pireus banci uzeo kredit id 1,5 miliona eura. Knežević je kao keš kolateral za taj kredit  položio milion i po depozita. Đukanović je ovaj kredit iskoristio da kroz dokapitalizaciju kupi dio akcija Prve banke, čiji je najveći akcionar već bio njegov brat Aleksandar.  Kada je Đukanović “ušao“ u banku mlađeg brata, akcije su počele vrtoglavo da rastu. Samo za 20 dana vrijednost jedne akcije porasla je gotovo duplo. Ostalo je istorija.

I ostali članovi porodice premijera Đukanovića postali su za vrijeme njegove vlasti bogati, da ih se ne postidi Forbsova  lista najbogatijih.  Brat Aleksandar je preko noći od nezaposlenog postao vlasnik Prve banke. A ta banka, je, opet, preko noći, kada su je preuzeli Đukanovići počela da raste brzinom svjetlosti. Uglavnom zahvaljujući državi. Danas posjeduje i ogromne nekretnine.

Aleksandar Đukanović je samo od Limenke, zgrade MUP-a koja nije uklonjena kako je predviđeno sa zemljišta koje je kupio od države, zaradio deset miliona eura. I to isključivo propustima Đukanovićeve vlade. Godinama je dobijao unosne, milionske poslove, od države preko Republičkog zavoda za urbanizam koji je privatizovao. Samo po osnovu rentiranja nekadašnje Pošte u centru Podgorice, koju je kupio po privilegovanoj cijeni, obezbijedio je prihod od blizu million eura.  I tako redom.

Mladi Đukanović krenuo je stričevim stopama. Priliku da zaradi ozbiljne novce dobio je od crnogorske vlade. Milionski poslovi sa državom  su se samo ređali.

Imetku porodice, ne beznačajno, doprinosi i sestra predsjednika, Ana Đukanović. Bivša sutkinja postala je advokatica, nakon što je  sudskom odlukom omogućila da budvanski hotel Avala, privatizuje kompanija Bepler i Džejkobson, sa svega nekoliko funti na računu. Ispostaviće se da iza ove  kompanije stoji Đukanovićev prijatelj, biznismen Zoran Bećirović, za koga se smatralo da je bio front dijela Đukanovićeve imovine. Sestra premijera nastavila je karijeru kao zastupnica upravo kompanije Bepler i Džejkobson. Njena advokatska karijera vidi se kao „uspješna“, ali je činjenica da je njen uspjeh vrlo često povezan sa bratovim poslovima i poslovnim partnerima.

Nego, nijesu se samo Đukanovići obogatili u protekle dvije decenije. Tu su i njihovi kumovi, prijatelji, prijatelji sa zajedničkih međunarodnih potjernica…Teško je reći ko bi od njih bio na drugom mjestu liste od deset najbogatijih porodica. Posebno, zbog toga što su u međuvremenu neki od njih, izgubili naklonost Đukanovića.

Porodica Marović bi se tako donedavno sa sigurnošću našla na vrhu liste. Osim milionske imovine u Crnoj Gori, koju je Svetozar Marović uknjižio preko noći, probudivši se kao milioner,  poznato je da je samo na računu supruge Svetozara Marovića u Švajcarskoj u periodu od 2006. .o 2007. bilo 3,8 miliona dolara. Do tog podatka došlo se zahvaljujući Međunarodnom konzorcijumu istraživačkih novinara (ICIJ). Prema svjedočenju bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, i Svetozar Marović je prvi milion zaradio od šverca cigareta.

U međuvremenu, Marović je optužen da je bio šef budvanske kriminalne grupe, koja je oštetila Budvu za desetine miliona, kao i njegov sin Miloš. Dio imovine oduzet im je, ali je vrijednost te imovine manja prilično i od iznosa za koji se zna da je bio na računu Marovićeve supruge. Koliko je još takvih računa, možda jednom i saznamo.

Među najbogatije svakako spada i biznismen Duško Knežević, donedavno vrlo blizak porodici Đukanović. Čovjek koji je položio milion i po eura za Đukanovićev kredit, neko ko je finansirao kovertama izborne pobjede Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, čovjek koji je doveden u vezu i sa of-šor kompanijama preko kojih je 2,3 miliona eura mita za privatizaciju Telekoma, stiglo do ovdašnjeg vrha. Vlasnik je ovdašnje Atlas grupe, koja se širila u različitim poslovima, od bankarskih do medijskih. Iako je i on danas pod optužnicom, sa blokiranim računima, teško da je ostao bez imetka stečenog u tranzicionim vremenima.

Tu su još neki prijatelji Đukanovića iz duvanskih devedesetih. Međunarodnom optužnicom obuhvaćena su još dva crnogorska „biznismena“ –  Veselin Barović i Branislav Mićunović. Barović je preko Eurofonda, nakon devedesetih postao vlasnik brojnih kompanija, koje je mahom odveo u stečaj. No, upravo je zahvaljujući tome došao u posjed brojnih nekretnina kojima su te kompanije gazdovale. Samo imovina Solane procjenjuje se na milijardu. I danas se još nije preciziralo da li Eurofond, odnosno Barović imaju pravo da kao vlasnici raspolažu ovom vrijednom imovinom, odnosno prirodnim parkom.

Mićunovićevo bogatstvo teško je procijeniti. Njegova porodica i poslovni prijatelji zvanično gazduju Lutrijom Crne Gore. No, njegovo ime vezuje se za poslove podzemlja.  A konekcije dopiru sve do samog vrha vlasti. Na svadbi njegovog sina, među zvanicama, našao se i politički vrh.  Smatra se da je jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, ako ne i najmoćniji.

Za podzemlje vezuje se i porodica Pljevljaka  Darka Šarića, kojem se trenutno sudi za šverc narkotika u Beogradu. Njegov brat Duško, u Crnoj Gori je oslobošen optužbi za pranje novca, jer pravosuđe nije ni pokušalo da utvrdi porijeklo desetina miliona eura, za koje su tvrdili da su oprani preko crnogorskih banaka. Kako god, milioni su tu. Plus milonske naknade iz budžeta koje su izdvojene zbog loših optužnica.

Tu je još jedan biznismen,  kum Mila Đukanovića –  Dragan Brković. Iako su mahom u stečaju  brojne kompanije kojima gazduje, on je kroz decenije uz Đukanovića uzeo  stotine miliona eura, stotine hiljada kvadrata zemlje, od planina do mora, desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, podigao stotine miliona kredita.

I dok se za jedan dio imućnih crnogorskih porodica, vezuju tajni računi i sive zone poslovanja, pa se ne može utvrditi kolikim bogatstvom u stvari raspolažu, za jedan broj jasno je da su među najbogatijima, samo po milionskim poslovima koje dobijaju od države.

Među takvima je svakako kompanija Bemax, koja je samo od auto puta uzela preko 300 miliona eura. Svake godine, takođe, nalazi se na listi firmi koje imaju najvrednije poslove sa državom.  Zvanično, prema podacima Privrednog registra, direktor i osnivač ove možda najunosije kompanije u Crnoj Gori je Veselin Kovačević.  No, u registru se navodi da je Kovačević osnivač čiji je udio nula posto. Ko onda stvarno stoji iza ove možda najunosnije građevinske kompanije u Crnoj Gori? Bemax se dovodio u vezu sa bivšim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, što je on demantovao. Takođe, povezivao se sa Rankom Ubovićem, vlasnikom bivšeg podgoričkog lokala Grand, koji je zatvoren nakon eksplozije.

Osim Bemaxa, tu je još nekoliko kompanija koje se bave građevinarstvom, čiji vlasnici, makar u nekretninama moraju biti na listi najbogatijih. Među takvima je, i kompanija Čelebić, čiji je vlasnik Tomislav Čelebić. Čelebić je takođe blizak vlastima, a osim posla sa nekretninama, sada je i u poslu sa malim hidroelekranama, koji je rezervisan za uski krug ljudi bliskih porodici Đukanović. I njenim članovima.

Osim građevinarstva, posao sa ljekovima, sudeći i prema podacima Uprave za javne nabavke, prilično je unosan. Dvije kompanije –  Glosarij i Farmegra, godinama su u vrhu liste kompanija koje dobijaju najunosnije i najveće poslove od države kad je taj biznis u pitanju. Godišnje oni samo od države uzmu desetine miliona eura.

Vlasnici Farmegre su biznismeni Sreten Đikanović i Janko Radunović, koji su prema pisanju medija navodno u milosti Miomira Mugoše, bivšeg podgoričkog gradonačelnika i visokog funkcionera DPS. Osnivač firme Glosarij je biznismen Branislav Martinović, bivši direktor Bajfarma. Martinovića je na toj poziciji kasnije zamijenio Oleg Obradović, nekadašnji predsjednik borda Prve banke i jedan od aktera afere Telekom.

I Obradović je danas neko ko se bavi poslom izgradnje mini hidroelektrana, i svakako bi se našao na listi bogatih Crnogoraca. U tom poslu je, između ostalih i  kum Mila Đukanovića Vuk Rajković.

Na listi kompanija koje unosno posluju sa državom je i firma Novi Volvox. Jedan od vlasnika te kompanije je Vladan Ivanović, brat Miodraga Ivanovića, još jednog aktera afere Telekom, te bivšeg predsjednika borda državne Pobjede. Ivanović je u prijateljskim odnosima sa porodicom premijera Đukanovića. Vladan Ivanović je i vlasnik kompanije Master Inženjering koja je izgradila zgradu u centru grada, u Ulici Vuka Karadžića, u kojoj je smještena Prva banka.

Novi Volvox se bavi građevinskim poslovima.

Tu su svakako i stranci sa crnogorskim državljanstvom. Vlasnici Maestral hotels and casinos Vei SengPol Pua i Petros Statis prijavili su da je ova njihova kompanija lani imala neto profit od 10,7 milionaeura, što je polovinu ukupnog iznosa profita svih firmi registrovanih za igre na sreću. Među najbogatijim ljudima sa crnogorskim državljanstvom i svjetske liste odavno prepoznaju bivšeg tajlandskog premijera Taksina Šinavatru

Da li je francuski ambasador imao još neku od porodica na umu, ne zna se. Sigurno je samo jedno –  da se u Crnoj Gori milioner postaje sa državne grbače. I zahvaljujući političkim konekcijama.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo