Povežite se sa nama

FOKUS

OKONČANA LEGALIZACIJA BESPRAVNIH OBJEKATA: Divlji gradovi, sela i hoteli

Objavljeno prije

na

dugovi

„Sa ponosom mogu da kažem da uz sve opstrukcije, imamo oko 50.000 prijavljenih objekata za legalizaciju”, kazao je ministar turizma i održivog razvoja Pavle Radulović na konferenciji za medije krajem jula, nakon isteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata.

Ima li mjesta ponosu za čelnika Ministarstva održivog razvoja i turizma koje snosi najveći dio odgovornosti što su desetine hiljada građana Crne Gore decenijama kršili propise koji definišu postupak izgradnje objekata, nepovratno devastirali prostor, izbjegavali obaveze prema državi i uzurpirali položaj i okoliš onih građana koji su poštovali zakon.

Ima li mjesta ponosu što se tek polovina građana koji su nelegalno gradili odazvala apelu Vlade i njenih službi. Prema informacijama koje su ne rijetko plasirane iz Radulovićevog ministarstva, u Crnoj Gori ima oko 100.000 divlje sagrađenih objekata.

Broj nelegalnih objekata uvećan je nakon akcije bivšeg ministra Branimira Gvozdenovića, „Stop divljoj gradnji” i drugim fingiranim pokušajima suzbijanja ove pošasti, izmjenama Krivičnog zakonika i uvođenja bespravne gradnje u zonu krivične odgovornosti za koju je zaprijećena kazna zatvorom od 6 mjeseci do 5 godina.

Nije poznato da je neko od ovih 50 hiljada prestupnika završio u zatvoru za ovo krivično djelo.

Potpisivan je i memorandum trojke na „vrhu”, ministra Gvozdenovića, VDT Ranke Čarapić i direktora Uprave policije, Veselina Veljovića o saradnji u sprečavanju, otkrivanju i gonjenju izvršilaca krivičnih djela bespravne gradnje, ili „neformalnih objekata i naselja” kako im se tada tepalo.

Uprkos tome broj nelegalnih graditelja bio je sve veći, rastao je do te mjere da je divlja gradnja dostigla stepen normalnosti. Počev od gradnje kuceraka po selima i predgrađima većih naselja kojima su građani rješavali probleme stanovanja, pa do ekspanzije nelegalne gradnje na najatraktivnijem prostoru Crnogorskog primorja, na prostoru Boke koja je pod zaštitom UNESCO-a, unutar starih primorskih gradova, nacionalnih parkova i turističkih mjesta na sjeveru države.

Spiskovi podnijetih zahtjeva za legalizaciju nelegalnih objekata po opštinama daju nevjerovatne podatke o tome ko je šta nezakonito gradio po Crnoj Gori.

Najveći broj divljih graditelja „poslovao” je u glavnom gradu Crne Gore, u sjedištu državne administracije. Nelegalne objekte prijavilo je 11.842 građanina Podgorice.

Visoko mjesto drži i opština Bar sa 8.320 građana koji su se ogriješili o zakon. Slijedi Herceg Novi sa 4.490 zahtjeva, zatim Ulcinj, sa 3.350. Sasvim neočekivano peto mjesto na ovoj listi pripalo je Budvi, sinonimu bespravne gradnje, po kojoj je uveden novi izraz za degradaciju prostora – budvanizacija. U Kotoru je prispjelo 2.894 zahtjeva za legalizaciju, u Tivtu 1.966,… i tako redom do ponosnh 50 hiljada.

Poslije ovih podataka i imena koja su se našla na spiskovima nelegalnih graditelja postavlja se pšitanje šta su radili nadležni državni organi dok su desetine hiljada ljudi zidali, često i na državnoj zemlji i prema svojim potrebama i po svom ukusu oblikovali i nepovratno uništili prostor crnogorskih gradova i naselja.

Spovedeni postupak legalizacije pokazao je neshvatljivu neefikasnot državne administracije i visok nivo korupcije, posebno inspekcijskih službi koje su djelovale iz Vladine Uprave za inspekcijske poslove u Podgorici.

Podignuta su nelegalna naselja, turistički kompleksi, hoteli…Stvorena je atmosfera potpune anarhije i građanske neposlušnosti, u kojoj su divlji graditelji imali samo jednu obavezu, da glasaju partiju na vlasti.

Bespravno su gradili pripadnici svih kategorija društva, funkcioneri Vlade, policije, predsjednici opština, poslanici i odbornici, predsjednici lokalnih skupština, lideri političkih partija i partijski funkcioneri, advokati, ambasadori, lokalni funkcioneri, velike građevinske kompanije, poznati investitori, državne institucije, umjetnici….Ali i strani državljani, i to masovno.

U vrijeme dok je bio potpredsjednik vladajuće partije, drugi čovjek po uticaju u državi, Svetozar Marović je bio i divlji graditelj. Sada je podnio zahtjev za legalizaciju oko 1.000 kvadrata stambenog prostora svoje familije.

I porodica premijera Duška Markovića posjeduje nekretnine izgrađene bez građevinske dozvole. Premijerova supruga Nata Marković vlasnica je zajedno izgrađene porodične kuće u Podgorici na koju je u katastru upisan teret – nema građevinsku dozvolu.

Nije poznato da li je podnijela zahtjev za legalizaciju.

Međutim, najjači utisak nevjerice izazvao je podnesak Božidara Vuksanovića za legalizaciju bespravno sagrađene vikendice na Žabljaku. Vuksanović je donedavno bio na čelu Uprave inspekcijskih poslova, zadužene za sprečavanje nelegalne gradnje. U toj ulozi je početkom prošle godine, kao član Vladine delegacije, pored ministra pravde Zorana Pažina i ministra Radulovića bio u posjeti Ulcinju, u jednoj u nizu propalih akcija države u borbi protiv bespravne gradnje, odakle se krenulo u rušenje nelegalnih objekata. Možda je moglo i sa Žabljaka, turističkog centra na sjeveru Crne Gore, u kome je nelgalna gradnja vikendica bila manir državnih funkcionera.

Divljom gradnjom može se pohvaliti i potpredsjednik Vlade Rafet Husović, lider BS-a, čiji su nasljednici vlasnici bespravno sagrađenog hotela Esmeralda u Ulcinju.

Kad su hoteli u pitanju, jedan je sagradio i funkcioner lokalne uprave u Ulcinju, Jakup Murati, suprug šefice ulcinjskog tužilaštva Ferihe Muratović. Hotel London, smješten u blizini zgrade Opštine, prijavljen je za legalizaciju.

Stigao je i zahtjev za uvođenje u legalne tokove budvanskog hotela Astorija, sagrađenog bez građevinske dozvole u gradskom jezgru Starog grada u Budvi. Zahtjev je podnio vlasnik hotela, Nikola Perović.

Hotel Astorija je primjer devastacije zaštićenog spomenika kulture, uzurpacije prostora i oštećenja srednjevjekovnih budvanskih bedema, na koji su ostale gluve i nijeme sve nadležne državne institucije.

Poznati biznismen Veselin Barović podnio je zahtjev za legalizaciju dijela bespravno dograđene Vile Manojlović na Slovenskoj plaži, nekadašnjoj zadužbini bračnog para iz Beograda, koju je na volšeban način kupio.

Šta reći za obične građane kada su kvadrate na divlje gradili bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i predsjednici opština Nikšić i Budva, Veselin Grbović i Rajko Kuljača.

Dali su primjer koji su ostali sa zadovoljstvom slijedili.

U istom je društvu i dugogodišnji funkcioner Agencije za nacionalnu bezbijednost Duško Golubović, sa svojom nelegalnom vikendicom na Žabljaku. Sa kojeg stiže i zahtjev Rajka Kovačevića, bivšeg šefa kabineta nekadašnjeg premijera Mila Đukanovića za regulisanje statusa njegove kuće za odmor.

Apsurdnih primjera o razmjerama bespravne gradnje ima na pretek, čak je i zgrada Centra bezbijednosti u Bijelom Polju sagrađena bez građevinske dozvole.

Veliki investitori i strateški partneri Vlade iskoristili su haotičnu situaciju i oprobali se u bespravnoj gradnji luksuznih nekretnina na posebno atraktivnim lokacijama.

Veći broj zahtjeva za legalizaciju stanova na Zavali stiže od kompanija Stratex i Astra Montenegro. Što znači da je znatan dio preskupih kvadrata podignutih na poznatom Rtu Zavala, izgrađen bez građevinske dozvole, što državne službe nisu ustanovile.

U procesu legalizacije učestvuje i ruski tajkun Oleg Deripaska, vlasnik raskošnog ljetnikovca na Rtu Platamuni. Očekuje legalizaciju luksuzne vile i manjih pomoćnih prostora.

Kontroverzni biznismen Brano Mićunović odlučio je da skine teret bespravnog objekta sa svog solitera izgrađenog u Miločeru.

Divlje se gradilo i na Svetom Stefanu pokazuje zahtjev za legalizaciju nelegalno izgrađenog restorana u elitnom ljetovalištu.

Nije odoljela ni velika hotelska kuća HG Budvanska rivijera iz koje dolazi više zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih nekretnina. Zatim Hotelska grupa Belvi u Bečićima, Hoteli Šajo u Petrovcu…

Kompanija Njega Turs želi legalizaciju hotela AS u Perazića Dolu. Nedostaje prostor da se navedu mnogobrojni hotelijeri koji su svoje objekte izgradili i uveli u posao, a da državi nisu platili šta joj sleduje.

Javio se i biznismen Zoran Bećirović sa zahtjevom za legalizaciju divlje podignutog Carskog sela, na brdu iznad Svetog Stefana. Da i to je bilo moguće, da neko ruši brdo, sagradi na desetine zgrada bez građevinske dozvole a da ga građevinski inspektori nikada ne posjete. Legalizaciju svog dijela Carskog sela traži i kompanija Trejdjunik, članica budvanske kriminalne grupe, potpisnica sporazuma o priznanju krivice za štetu nanijetu budžetu Opštine Budva u iznosu od 19 miliona eura.

Gotovo sve budvanske građevinske firme, gradile su i na divlje, kao i one u Bokokotorskom zalivu, u Perastu, Prčnju, Orahovcu, Dobroti, Škaljarima.

Kao divlji graditelj legitimisao se i poznati muzičar, Goran Bregović, koji želi da legalizuje par desetina kvadrata na svojoj kući u Perastu.

Proces legalizacije politička je odluka prije svega. Razloga je više, kupovina socijalnog mira i punjenje državne kase. Očekuje se prihod od više miliona eura zbog kojih trlja ruke ministar Pavle Radulović.

Sve ostale akcije ionako su bile neuspješne. Sudbina 33 krivična postupka koji se vode zbog krivičnog djela građenja objekta bez građevinske dozvole – biće obustavljanje, saopšteno je u junu na skupštinskom Odboru za politički sistem.

Započeti postupci biće obustavljeni – objekti će biti legalizovani. To je epilog višegodišnje „borbe” države protiv divljih graditelja, protiv korupcije državne administracije, nepovratne degradacije prostora i nepopravljivog urbanog nereda koji će ostati.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina…

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

Ono što je još interesantnije je kako se crnogorski pasoš kotira u regionu gdje je navodno Crna Gora „lider“ u razvoju i „na putu ka Evropi“ po riječima njenih vodećih političara. Ti isti političari vladajuće garniture su ranije isticali da će Crnoj Gori, kada povrati samostalnost, biti otvorena sva vrata svijeta dok će Srbija ostati zaglavljena u prošlosti zbog kosovskog i drugih problema i time biti izolirana od Zapada. Međutim, Srbija sa kojom je Crna Gora bila u državnoj zajednici do 2006. se kotira daleko bolje na Passport Index listi i nalazi se na 70. mjestu. Sa srpskim pasošem se može putovati bez vize ili sa vizom po dolasku u 131 zemlju. Makedonski pasoš se takođe bolje kotira od crnogorskog i nalazi se na 82. mjestu. Crna Gora je po istom indeksu bolja od Albanije (94. pozicija) i Bosne i Hercegovine (90.). Slično rangiranje ima i Henley & Partners Passport Index.

Međutim Sovereign Man Index (SMI) ima puno sofisticiraniji sistem evaluacije državljanstava koji se ne zasniva samo na broju država u koje se može ići bez vize već i na važnosti destinacija u koje se želi putovati sa dotičnim pasošem, kaoi broju posjetilaca i bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika zemlje nosioca pasoša. Tako na primjer, ako se sa pasošem A može putovati u Francusku i Kinu a sa pasošem B na Komorska Ostrva i Tuvalu onda će pasoš A imati prevagu nad pasošem B iako oba pasoša imaju pristup u po dvije zemlje. Po datim standardima ove rejting agencije čak i pasoši Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije imaju bolji status i vrijednost od crnogorskog pasoša.

Sovereign Man Index na osnovu niza parametara stavlja Crnu Goru na 79. mjesto vrijednosti njenog putnog dokumenta. Srpski pasoš na 54. poziciji je neuporedivo bolje rangiran od crnogorskog. Bosanski (69.pozicija) i makedonskog (73. pozicija) su takođe bolji od crnogorskog. Crna Gora je jedino bolja od Albanije koja je na 85. mjestu.

STC Index takođe daje prednost srpskom i bosanskom pasošu (mjesta 83 i 87) nad crnogorskim (90. pozicija). Oba indexa, SMI i STC takođe ocjenjuju gore pomenute pasoše haotičnih država Latinske Amerike znatno atraktivnijim od crnogorskog pasoša.

Kada se pogleda i težina dobijanja viza i druge povoljnosti za određene zemlje onda je priča o crnogorskom liderstvu i prepoznatljivosti još neubjedljivija. Primjer glavne zemlje NATO-a, Sjedinjenih Država, jasno pokazuje koje zemlje u regionu Amerikanci tretiraju povoljnije.

Crnogorski državljani američke vize za turistička putovanja dobijaju na tri godine sa više ulazaka. Iako Srbija, BiH i Makedonija nisu u NATO-u američki konzulati građanima tih zemalja još od kraja maja 2010. izdaju vize na minimum 10 godina sa više ulaza. Isto se odnosi na Hrvatsku dok su Slovencima američke vize odavno ukinute. Takođe procedura dobijanja vize i potrebna dokumentacija je jednostavnija za navedene zemlje. Osim američkih, i vize za druge prekomorske zemlje je lakše dobiti sa srpskim, bosanskim i makedonskim pasošima nego sa crnogorskim.

Jedino što čini crnogorski pasoš donekle atraktivnim za tzv. ekonomske investitore je da za Schengen zonu nije potrebna viza za turističke boravke do 90 dana, kao ni za teritoriju Ruske Federacije do 30 dana uprkos navodnom sukobu sa Moskvom koja je i najzaslužnija što Crna Gora uopšte ima svoj posebni pasoš, tj. državu.

Po pitanju radnih viza za crnogorske pomorce situacija je još gora. Već je izvještavano nekoliko puta u dnevnoj štampi o teškoćama dobijanja viza za crnogorske pomorce, koje su inače znatno kraćeg roka od nosilaca srpskih, hrvatskih, bosanskih i čak i albanskih pasoša. Monitoru je nekoliko pomoraca potvrdilo da se masovno aplicira za srpsko, bosansko i albansko državljanstvo, ko gdje i kako može, jer „Crnogorci imaju goru reputaciju i od Albanaca i Kolumbijaca“. Domaća i strana štampa je inače puna naslova o rekordnim ulovima narkotika na brodovima gdje su glavni akteri crnogorski pomorci.

Od evropskih zemalja vizu crnogorskim državljanima i dalje traže Velika Britanija i Republika Irska i njihovo ukidanje je bez izgleda do daljeg. Prije pet godina crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je „ponovilo zainteresovanost za ukidanje viznog režima državljanima CG“ te će „u tom dijelu nastaviti odgovarajuće aktivnosti“ prema bezviznom režimu sa Britanijom. Za sada se golim okom ne vidi nikakva zainteresiranost a kamoli aktivnost crnogorske strane niti za Britaniju niti za druge prestižne destinacije. Istina, većina crnogorskih građana je zauzeta pukim preživljavanje i o putovanjima razmišljaju uglavnom u kontekstu odlaska na rad, većinom „na crno“.

Međutim, pitanje viznog režima i snage pasoša je stvar prestiža i reputacije svake države koja ozbiljno drži do sebe a pogotovo one koja nudi ekonomsko državljanstvo. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)pokrenuli projekat lobiranja i dizanja rejtinga emiratskog pasoša sa ciljem da do 2021.god. emiratski pasoš izbije među pet najatraktivnijih i najprohodnijih svjetskih pasoša. Rezultati su već prevazišli očekivanja jer su Emirati uspjeli od 2016. povećati rejting svoga pasoša sa 122 zemlje na sadašnjih 175 država gdje mogu putovati bez viza ili dobiti vizu po dolasku i time su izbili na prvo mjesto Passport Index-a.

Sa druge strane Srbija, BiH i Makedonija vode aktivne kampanje i lobiranja u Londonu i u drugim prestižnim svjetskim centrima zajedno sa svojim dijasporama na ukidanju viza i brendiranju svojih zemalja. Srbijansko Ministarstvo spoljnih poslova je u međuvremenu imalo znatnog uspjeha isposlovavši ukidanje viza srpskim državljanima za Japan, Indoneziju, Burmu, Kinu, Mongoliju, Kuvajt, nekoliko karipskih turističkih država kao i ublažavanje restriktivnog kanadskog viznog režima i gore pomenute olakšice za američku vizu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon koordinirane kampanje sa svojom dijasporom uspjelo skinuti Hrvatima vize za Kanadu još prije 10 godina. Hrvatska je prije toga vodila upornu i uspješnu kampanju za bezvizni režim sa Britanijom. Hrvatska je na 48. mjestu Sovereign Man indeksa, STC je stavlja na 31. mjesto dok je Passport Index pozicionira na broju 40. Hrvatima ostaje još jedino da se izbore za ukidanje američke i ruske vize. O snazi slovenačkog pasošu je izlišno uopšte i govoriti a kamoli ga porediti sa Crnom Gorom i bilo kojom drugom državom bivše Jugoslavije.

Za očekivati je prema dosadašnjem toku stvari da će Srbija, BiH i Makedonija takođe osigurati ukidanje viza za preostale destinacije puno brže i efikasnije od Crne Gore.

Arton Capital u svojoj ponudi inih državljanstava još nije uvrstio Crnu Goru ali pregledom ponude na njihovom website-u  vidi se da Crna Gora teško može biti konkurentna na tom polju. Arton Capital nudi kao ovlašćeni posrednik državljanstva Antigve & Barbuda, Dominike, Svete Lucije, Grenade i Svetog Kitsa & Nevisa. Pasoši svih pet karipskih država se na svim indeksima puno bolje kotiraju od Crne Gore dok prva tri ostrva nude ekonomsko državljanstvo za 100.000 američkih dolara što je manje od minimalnih 100.000 eura koje traži crnogorska vlada. Zadnja dva ostrva traže 150.000 dolara ali razlika u cijeni ne znači puno kad pasoši ovih državica imaju bolju prohodnost. Od evropskih destinacija Arton Capital posreduje za dobijanje državljanstava Malte i Kipra i cijena njihovih pasoša je puno veća od crnogorske. Za malteški pasoš treba izdvojiti milion eura a za kiparski čitavih dva miliona.

Koliko će crnogorski pasoš biti privlačan nekome iz inostranstva ostaje da se vidi u nadi da se neće ponavljati dosadašnji slučajevi „strateških partnera“ vlasti koji su već dobili CG pasoš. Zanimljiva je i uredba da za ekonomski program ne mogu aplicirati lica koja su pravosnažno osuđena. Po tome sudeći, lica sa međunarodnih potjernica koja su pod istragama ili tek treba da im se sudi izgleda mogu aplicirati bez problema kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo