Povežite se sa nama

FOKUS

AERODROMI U RALJAMA VLASTI: Cijena koruptivne politike

Objavljeno prije

na

aerodrom

Znate ono kada vas život, neka viša sila ili – najjednostavnije i najčešće – loša vlast, dovedu u situaciju da vam preostaje samo da se nadate u povoljan rasplet i srećan kraj. Čini se da se sada u toj situaciji nalazi crnogorski premijer Duško Marković. Suočen sa kritikama koje sa svih strana stižu na vladin plan „valorizacije” aerodroma u Podgorici i Tivtu premijer ostaje optimista. I tvrdi kako „ima još dosta vremena da svi u Crnoj Gori stvore jasnu sliku o modelu koji se predlaže i njegovim prednostima”.

Da se Marković nada čudu shvatiće svi koji znaju da još dosta vremena ističe u ponedjeljak 10. septembra, kada će se u podgoričkom hotelu Hilton održati prva i posljednja javna rasprava o Koncesionom aktu Aerodromi Crne Gore koji obuhvata projekat koncesije i nacrt ugovora sa budućim koncesionarom. Nakon toga, već zna Marković, slijedi pretkvalifikacioni postupak pa tender. I srećni pobjednik je…” Da ne trčimo pred rudu.

Trenutnu jasnu sliku stavova o ponuđenom planu pokazuje i kritika predočena od Socijaldemokrata CG: ,,Očigledno je da ponuđeni model limitira razvoj ostalih aerodroma, nema jasnu strukturu predviđenih investicija i strategiju daljeg razvoja dostupnosti Crne Gore kao turističke destinacije, ne štiti prava radnika i vjerovatno će dovesti do gašenja nacionalnog avioprevoznika (misli se na Montenegroerlajns, prim. Monitora)”. A kada se o vladinom naumu ovako govori u jednoj od članica vladajuće koalicjie nije teško pogoditi šta o njemu misle u opoziciji. Bez obzira na činjenicu da SD ima jake ekonomske i političke razloge da brine o svojim interesima na Aerodromima CG. Pošto su oni, još iz vremena zajedničkog SDP-a, bili baza za uhljebljenje ili bogat džeparac njihovih birača i partijskih funkcionera.

Poslanik DF Branko Radulović cijeni kako „djeluje kao da je ove akte pisao neki tajkun i da je u pitanju korupcionaški dil”. On razumije, kaže, da se vlada na davanje aerodroma u višedecenijski zakup možda odlučila pritisnuta ekonomskim nevoljama (besparicom) o kojima još nije voljna javno govoriti, ali ni u tom slučaju ne podržava njen naum. „Ukoliko Marković sve ovo radi zbog 100 miliona eura keša na ime predujma koncesione naknade, onda je pukao i on i ukupna ekonomija”.

U međuvremenu, prema planu koji su osmislili nadležni iz Ministarstva saobraćaja predvođeni ministrom Osmanom Nurkovićem, javna rasprava traje. Tako što „građani, stručne i naučne institucije, državni organi, strukovna udruženja, nevladine organizacije, mediji i druge zainteresovane organizacije i zajednice” mogu da im dostave svoje „prijedloge, primjedbe i sugestije”. Bez bilo kakve garancije da će one biti makar razmotrene, a kamoli usvojene.

„Oni koji kritikuju neka ostanu sa druge stane pozornice”, poručio je i premijer Marković. Da bi potom na upravu Aerodroma proširio krug onih sa kojima je spreman da se svađa samo zbog toga što traže razjašnjenje brojnih nedoumica iz planiranog posla. „Aerodromi su usko grlo za ubrzani razvoj u turizmu i cijeloj ekonomiji”, kaže Marković. Bez podataka koji bi potvrdili takav stav, ali i bez objašnjenja zbog čega bi budući koncesionar bio zainteresovan i sposoban da nam – bolje od nas samih – taj problem riješi, ukoliko on stvarno postoji.

Socijaldemokrate javno sumnjaju u tu tvrdnju. „Ne može biti usko grlo preduzeće koje je, shodno dogovoru sa Vladom, sa više desetina miliona stimulisalo opstanak nacionalne aviokompanije i na čijim aerodromima je promet putnika sa 600 hiljada u 2003. porastao na preko dva miliona u ovoj godini”, navode iz partije Ivana Brajovića podsjećajući da su Aerodromi, do kraja prošle godine, državi platili preko 70 miliona eura na ime dividende, poreza, doprinosa i taksi. Pa prelaze u kontraofanzivu. „Aerodromi mogu sami da uzmu kredit, investiraju preko 100 miliona eura na oba aerodroma i da u narednih 25 godina ostvare neto profit od 400 miliona do preko milijardu eura, od čega bi se direktno u državni budžet, samo po osnovu izdvajanja iz neto profita slilo od 300 do preko 700 miliona, od poreza na dobit od 40 do 100 miliona eura, i još oko 100 miliona eura na druge poreze, doprinose i razne takse”.

Za poređenje, vladina računica kaže da bi od zakupca aerodroma u Podgorici i Tivtu, na ime koncesije, država za četvrt vijeka prihodovala nešto manje od 250 miliona. Dvije petine tog novca (100 miliona) Ministarstvo saobraćaja traži unaprijed, na ime „predujma koncesione naknade”. I to je ono što budi sumnje da je Markovićeva Vlada spremna da, kako se kaže, zakolje vola zbog kila mesa. Pošto bi, prema računicama ovdašnje konsultantske kompanije Fidelity Consulting, zakupac u istom periodu ostvario profit od 290 do 590 miliona – zavisno od povećanja broja putnika, rasta aerodromskih taksi i drugih prihoda (naknade za parking, izdavanje poslovnog prostora, hotela, restorana…).

Prostora za takav rast ima, pokazuju podaci. Gotovo je izvjesno da bi novi koncesionar, pošto je takva mogućnost prepoznata i u ponuđenom nacrtu ugovora, podigao cijenu aerodromskih naknada. Trenutno, one su u Podgorici, po odlazećem putniku, manje za skoro četiri eura u odnosu na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, a za nepunih devet eura u odnosu na cijene koje plaćaju korisnici aerodroma Franjo Tuđman u Zagrebu (oba aerodroma su pod upravom stranih koncesionara). Dizanje cijena moglo bi otjerati putnike, kao što se to već desilo u Prištini (nakon dolaska koncesionara) od čega je najviše profitirao aerodrom u Nišu.

Skuplje aerodromske usluge bi, konačno, mogle u potpunosti obesmisliti postojanje Montenegroerlajnsa (MNA), koji Aerodromima CG već duguje više do 20 miliona eura. Tada bi se neka naredna vlada našla pred izborom ili gašenje nacionalnog avioprevoznika bez ideje ko će „njegove” putnike dovesti u Crnu Goru, ili preuzimanje njegovih troškova na crnogorskim aerodromima i njihovo plaćanje iz državnog budžeta, što bi nas moglo dovesti u situaciju da zapravo mi plaćamo koncesionaru da upravlja našim aerodromima. I ubira profit.

Tako dolazimo do jednog od dva najvažnija neriješena pitanja vezana za Vladin naum sa Aerodromima. A to je odnos tog preduzeća, odnosno budućeg koncesionara, sa MNA. Nije tajna da Aerodromi, pod pritiskom Vlade, godinama unazad izdašno finansiraju MNA (nižim cijenama usluga, gomilanjem nenaplaćenih potraživanja, garancijama za kredita isplaćen MNA). Jednako je izvjesno da eventualnom zakupcu ne pada na pamet da nastavi taj aranžman. A to je upravo ono što mu sugeriše Vlada, uz obećanja tipa „dogovorićemo se” i „platićemo”.

Da ne širimo priču. Dovoljno se sjetiti kako su neriješeni odnosi između dobavljača (pružaoca usluga) i najvećeg korisnike – neurednog platiše, već upropastili jedan posao stoljeća u Crnoj Gori. Italijanska A2A stigla je 2009. na velika vrata koja su joj širom otvorili Silvio Berluskoni i Milo Đukanović a da prethodno nijesu riješeni prošli i budući poslovni odnosi Kombinata aluminijuma i EPCG. Uskoro se to pokazao kao nepremostiv problem. Kombinat je bankrotirao, Elektroprivreda se nenaplativih potraživanja riješila odlukom o umanjenju kapitala, a A2A se vratila kući. Srećna što će uspijeti da povrati makar dio uloženog novca. Svi na gubitku. A Crna Gora na najvećem jer je uz novac izgubila i vrijeme.

Nema sumnje da bi i priča sa Aerodormima, pod sličnim uslovima, mogla, ili morala, imati sličan epilog.

Tim prije što Vlada u ovaj posao ulazi bez jasnih ekonomskih motiva. Mjerodavne ekonomske analize pokazuju da Aerodromi mogu sami ili uz pomoć kredita izvršiti potrebna proširenja i modernizaciju, a onda bez problema povratiti uloženo uz višestruko uvećan profit. Vlast to ne dozvoljava i ako joj taj aranžman ne donosi nove finansijske obaveze (ne traže se čak ni državne garancije za ponuđene kredite). To nečinjenje pravda se prezaduženošću države. Istovremeno, vlada budućem koncesionaru nudi mogućnost da se zaduži uz državne garancije. Uz realnu mogućnost da iz tog posla država izađe sa finansijskim gubitkom.

Ne računajući gotovo izvjestan gubitak nekoliko stotina radnih mjesta u Aerodromima (sada tamo platu prima skoro 800 osoba). Svi smo svjesni činjenice da su to, uglavnom, glasači SD (ranije SDP-a Ranka Krivokapića) i da je partijska pripadnost bila jedan od osnovnih kriterijuma njihovog zapošljenja. Ali ti ljudi sami zarađuju (dobru) platu uredno plaćajući državne i lokalne poreze i dažbine. Dio njih bi, u slučaju koncesije, izvjesno ostao bez posla a država bi im, shodno uspostavljenoj praksi, isplatila izdašne otpremnine. Privilegovani bi ostali da rede u Aerodromima ali to preduzeće više ne bi samofinasiralo svoje troškove, već bi oni bili pokrivani iz državnog budžeta (najvjerovatnije iz buduće koncesione naknade).

Tako bi se preduzeće koje je donosilo kakav takav profit – o čijem se iznosu uvijek može raspravljati – pretvorilo u čisti trošak za državu i njene poreske obveznike. A zarada bi nestala „u poznatom pravcu”. Kad iz SD, nezvanično, optuže svoje koalicione partnere iz Bošnjačke stranke da lobiraju za tursku kompaniju TAV kao budućeg zakupca crnogorskih aerodroma, ministar Nurković odgovara kako će „sve biti po zakonu”. U zemlji koja je, „po zakonu”, opljačkana u aferi Limenka to nije obećanje zbog koga bi se trebalo pretjerano radovati.

Tim prije što se vladajuća većina nije ni najmanje potrudila da dođe do konsenzusa po pitanju budućnosti crnogorskih aerodroma. Čak ni unutar vladajuće koalicije. Znamo kako su prošli prethodni poslovi započeti po principu šta će nam ekspertske analize kada imamo većinu: privatizacija Telekoma i KAP-a, brane i elektrane na Tari i Morači, drugi blok TE Pljevlja…

Sada nam se nudi da kroz višedecenijski koncesioni ugovor kupimo „mačku u džaku”. Što veći dio opzicije svojim ćutanjem – odobrava. A i oni koji nešto govore na zadatu temu uglavnom se pozivaju na tuđe analize i medijski prezentovane podatke, demonstrirajući nespremnost da se potrude oko bilo čega što ne donosi momenatalan profit. Alternative, ipak, postoje. Prema prezentovanim projekcijama Fidelity Consulting-a ukoliko bi Aerodromi CG ostali pod državnom upravom, „razvijali bi se većim dijelom iz bespovratnih sredstava EU dok se broj zaposlenih ne bi mijenjao. Svi bi bili na dobitku – država, aerodromi, Montengroairlines, zaposleni, dobavljači, kupci – baš svi osim koncesionara”.

A možda je upravo tu najveći problem? Oslušnite šta o tome govore nezadovoljni pripadnici vladajućeg establišmenta.

U svakom slučaju, prije Aerodroma, među tužne ekonomske priče iz crnogorske svakodnevice svrstaće se i ona pod radnim nazivom Petlja na Smokovcu. Poznajući način na koji funkcioniše DPS sistem, to je dovoljan uslov da im SD ne uskrati lojalnost tamo gdje je to neophodno – u parlamentu. A za to da li će ministar Socijaldemokrata izuzeti svoje mišljenje na sjednici na kojoj se bude odlučivalo o Aerodromima DPS je, da oprostite, baš briga.

Nema tu kapaciteta za političku krizu, izuzev ako je članice vladajuće koalicije ne odglume uz prethodni dogovor, kako bi proizvele prijevremene izbore. Sve sa ciljem da opoziciju zaokupljenu Kninom i Kosovom, crkvama, bilbordima i Podgoričkom skupštinom izvedu na megdan po svojim pravilima. Prije nego što do javnosti dopre spoznaja o ekonomskim nedaćama sa kojima se suočava Crna Gora. Da gradnja autoputa ozbiljno kasni, da je državna kasa prazna (analitičari kažu kako nije pitanje da li će nego kada će doći do smanjenja penzija, plata, socijalnih davanja), da je alternativnih izvora finansiranja sve manje dok apetiti pridošle elite rastu. Što rezultira novim pritiscima na javna preduzeća, paradržavne fondove, banke pod kontrolom političko-preduzetničke elite.

Vežite se, slijećemo. Ili, možda, nećemo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina…

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

Ono što je još interesantnije je kako se crnogorski pasoš kotira u regionu gdje je navodno Crna Gora „lider“ u razvoju i „na putu ka Evropi“ po riječima njenih vodećih političara. Ti isti političari vladajuće garniture su ranije isticali da će Crnoj Gori, kada povrati samostalnost, biti otvorena sva vrata svijeta dok će Srbija ostati zaglavljena u prošlosti zbog kosovskog i drugih problema i time biti izolirana od Zapada. Međutim, Srbija sa kojom je Crna Gora bila u državnoj zajednici do 2006. se kotira daleko bolje na Passport Index listi i nalazi se na 70. mjestu. Sa srpskim pasošem se može putovati bez vize ili sa vizom po dolasku u 131 zemlju. Makedonski pasoš se takođe bolje kotira od crnogorskog i nalazi se na 82. mjestu. Crna Gora je po istom indeksu bolja od Albanije (94. pozicija) i Bosne i Hercegovine (90.). Slično rangiranje ima i Henley & Partners Passport Index.

Međutim Sovereign Man Index (SMI) ima puno sofisticiraniji sistem evaluacije državljanstava koji se ne zasniva samo na broju država u koje se može ići bez vize već i na važnosti destinacija u koje se želi putovati sa dotičnim pasošem, kaoi broju posjetilaca i bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika zemlje nosioca pasoša. Tako na primjer, ako se sa pasošem A može putovati u Francusku i Kinu a sa pasošem B na Komorska Ostrva i Tuvalu onda će pasoš A imati prevagu nad pasošem B iako oba pasoša imaju pristup u po dvije zemlje. Po datim standardima ove rejting agencije čak i pasoši Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije imaju bolji status i vrijednost od crnogorskog pasoša.

Sovereign Man Index na osnovu niza parametara stavlja Crnu Goru na 79. mjesto vrijednosti njenog putnog dokumenta. Srpski pasoš na 54. poziciji je neuporedivo bolje rangiran od crnogorskog. Bosanski (69.pozicija) i makedonskog (73. pozicija) su takođe bolji od crnogorskog. Crna Gora je jedino bolja od Albanije koja je na 85. mjestu.

STC Index takođe daje prednost srpskom i bosanskom pasošu (mjesta 83 i 87) nad crnogorskim (90. pozicija). Oba indexa, SMI i STC takođe ocjenjuju gore pomenute pasoše haotičnih država Latinske Amerike znatno atraktivnijim od crnogorskog pasoša.

Kada se pogleda i težina dobijanja viza i druge povoljnosti za određene zemlje onda je priča o crnogorskom liderstvu i prepoznatljivosti još neubjedljivija. Primjer glavne zemlje NATO-a, Sjedinjenih Država, jasno pokazuje koje zemlje u regionu Amerikanci tretiraju povoljnije.

Crnogorski državljani američke vize za turistička putovanja dobijaju na tri godine sa više ulazaka. Iako Srbija, BiH i Makedonija nisu u NATO-u američki konzulati građanima tih zemalja još od kraja maja 2010. izdaju vize na minimum 10 godina sa više ulaza. Isto se odnosi na Hrvatsku dok su Slovencima američke vize odavno ukinute. Takođe procedura dobijanja vize i potrebna dokumentacija je jednostavnija za navedene zemlje. Osim američkih, i vize za druge prekomorske zemlje je lakše dobiti sa srpskim, bosanskim i makedonskim pasošima nego sa crnogorskim.

Jedino što čini crnogorski pasoš donekle atraktivnim za tzv. ekonomske investitore je da za Schengen zonu nije potrebna viza za turističke boravke do 90 dana, kao ni za teritoriju Ruske Federacije do 30 dana uprkos navodnom sukobu sa Moskvom koja je i najzaslužnija što Crna Gora uopšte ima svoj posebni pasoš, tj. državu.

Po pitanju radnih viza za crnogorske pomorce situacija je još gora. Već je izvještavano nekoliko puta u dnevnoj štampi o teškoćama dobijanja viza za crnogorske pomorce, koje su inače znatno kraćeg roka od nosilaca srpskih, hrvatskih, bosanskih i čak i albanskih pasoša. Monitoru je nekoliko pomoraca potvrdilo da se masovno aplicira za srpsko, bosansko i albansko državljanstvo, ko gdje i kako može, jer „Crnogorci imaju goru reputaciju i od Albanaca i Kolumbijaca“. Domaća i strana štampa je inače puna naslova o rekordnim ulovima narkotika na brodovima gdje su glavni akteri crnogorski pomorci.

Od evropskih zemalja vizu crnogorskim državljanima i dalje traže Velika Britanija i Republika Irska i njihovo ukidanje je bez izgleda do daljeg. Prije pet godina crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je „ponovilo zainteresovanost za ukidanje viznog režima državljanima CG“ te će „u tom dijelu nastaviti odgovarajuće aktivnosti“ prema bezviznom režimu sa Britanijom. Za sada se golim okom ne vidi nikakva zainteresiranost a kamoli aktivnost crnogorske strane niti za Britaniju niti za druge prestižne destinacije. Istina, većina crnogorskih građana je zauzeta pukim preživljavanje i o putovanjima razmišljaju uglavnom u kontekstu odlaska na rad, većinom „na crno“.

Međutim, pitanje viznog režima i snage pasoša je stvar prestiža i reputacije svake države koja ozbiljno drži do sebe a pogotovo one koja nudi ekonomsko državljanstvo. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)pokrenuli projekat lobiranja i dizanja rejtinga emiratskog pasoša sa ciljem da do 2021.god. emiratski pasoš izbije među pet najatraktivnijih i najprohodnijih svjetskih pasoša. Rezultati su već prevazišli očekivanja jer su Emirati uspjeli od 2016. povećati rejting svoga pasoša sa 122 zemlje na sadašnjih 175 država gdje mogu putovati bez viza ili dobiti vizu po dolasku i time su izbili na prvo mjesto Passport Index-a.

Sa druge strane Srbija, BiH i Makedonija vode aktivne kampanje i lobiranja u Londonu i u drugim prestižnim svjetskim centrima zajedno sa svojim dijasporama na ukidanju viza i brendiranju svojih zemalja. Srbijansko Ministarstvo spoljnih poslova je u međuvremenu imalo znatnog uspjeha isposlovavši ukidanje viza srpskim državljanima za Japan, Indoneziju, Burmu, Kinu, Mongoliju, Kuvajt, nekoliko karipskih turističkih država kao i ublažavanje restriktivnog kanadskog viznog režima i gore pomenute olakšice za američku vizu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon koordinirane kampanje sa svojom dijasporom uspjelo skinuti Hrvatima vize za Kanadu još prije 10 godina. Hrvatska je prije toga vodila upornu i uspješnu kampanju za bezvizni režim sa Britanijom. Hrvatska je na 48. mjestu Sovereign Man indeksa, STC je stavlja na 31. mjesto dok je Passport Index pozicionira na broju 40. Hrvatima ostaje još jedino da se izbore za ukidanje američke i ruske vize. O snazi slovenačkog pasošu je izlišno uopšte i govoriti a kamoli ga porediti sa Crnom Gorom i bilo kojom drugom državom bivše Jugoslavije.

Za očekivati je prema dosadašnjem toku stvari da će Srbija, BiH i Makedonija takođe osigurati ukidanje viza za preostale destinacije puno brže i efikasnije od Crne Gore.

Arton Capital u svojoj ponudi inih državljanstava još nije uvrstio Crnu Goru ali pregledom ponude na njihovom website-u  vidi se da Crna Gora teško može biti konkurentna na tom polju. Arton Capital nudi kao ovlašćeni posrednik državljanstva Antigve & Barbuda, Dominike, Svete Lucije, Grenade i Svetog Kitsa & Nevisa. Pasoši svih pet karipskih država se na svim indeksima puno bolje kotiraju od Crne Gore dok prva tri ostrva nude ekonomsko državljanstvo za 100.000 američkih dolara što je manje od minimalnih 100.000 eura koje traži crnogorska vlada. Zadnja dva ostrva traže 150.000 dolara ali razlika u cijeni ne znači puno kad pasoši ovih državica imaju bolju prohodnost. Od evropskih destinacija Arton Capital posreduje za dobijanje državljanstava Malte i Kipra i cijena njihovih pasoša je puno veća od crnogorske. Za malteški pasoš treba izdvojiti milion eura a za kiparski čitavih dva miliona.

Koliko će crnogorski pasoš biti privlačan nekome iz inostranstva ostaje da se vidi u nadi da se neće ponavljati dosadašnji slučajevi „strateških partnera“ vlasti koji su već dobili CG pasoš. Zanimljiva je i uredba da za ekonomski program ne mogu aplicirati lica koja su pravosnažno osuđena. Po tome sudeći, lica sa međunarodnih potjernica koja su pod istragama ili tek treba da im se sudi izgleda mogu aplicirati bez problema kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo