FOKUS
AERODROMI U RALJAMA VLASTI: Cijena koruptivne politike

Znate ono kada vas život, neka viša sila ili – najjednostavnije i najčešće – loša vlast, dovedu u situaciju da vam preostaje samo da se nadate u povoljan rasplet i srećan kraj. Čini se da se sada u toj situaciji nalazi crnogorski premijer Duško Marković. Suočen sa kritikama koje sa svih strana stižu na vladin plan „valorizacije” aerodroma u Podgorici i Tivtu premijer ostaje optimista. I tvrdi kako „ima još dosta vremena da svi u Crnoj Gori stvore jasnu sliku o modelu koji se predlaže i njegovim prednostima”.
Da se Marković nada čudu shvatiće svi koji znaju da još dosta vremena ističe u ponedjeljak 10. septembra, kada će se u podgoričkom hotelu Hilton održati prva i posljednja javna rasprava o Koncesionom aktu Aerodromi Crne Gore koji obuhvata projekat koncesije i nacrt ugovora sa budućim koncesionarom. Nakon toga, već zna Marković, slijedi pretkvalifikacioni postupak pa tender. I srećni pobjednik je…” Da ne trčimo pred rudu.
Trenutnu jasnu sliku stavova o ponuđenom planu pokazuje i kritika predočena od Socijaldemokrata CG: ,,Očigledno je da ponuđeni model limitira razvoj ostalih aerodroma, nema jasnu strukturu predviđenih investicija i strategiju daljeg razvoja dostupnosti Crne Gore kao turističke destinacije, ne štiti prava radnika i vjerovatno će dovesti do gašenja nacionalnog avioprevoznika (misli se na Montenegroerlajns, prim. Monitora)”. A kada se o vladinom naumu ovako govori u jednoj od članica vladajuće koalicjie nije teško pogoditi šta o njemu misle u opoziciji. Bez obzira na činjenicu da SD ima jake ekonomske i političke razloge da brine o svojim interesima na Aerodromima CG. Pošto su oni, još iz vremena zajedničkog SDP-a, bili baza za uhljebljenje ili bogat džeparac njihovih birača i partijskih funkcionera.
Poslanik DF Branko Radulović cijeni kako „djeluje kao da je ove akte pisao neki tajkun i da je u pitanju korupcionaški dil”. On razumije, kaže, da se vlada na davanje aerodroma u višedecenijski zakup možda odlučila pritisnuta ekonomskim nevoljama (besparicom) o kojima još nije voljna javno govoriti, ali ni u tom slučaju ne podržava njen naum. „Ukoliko Marković sve ovo radi zbog 100 miliona eura keša na ime predujma koncesione naknade, onda je pukao i on i ukupna ekonomija”.
U međuvremenu, prema planu koji su osmislili nadležni iz Ministarstva saobraćaja predvođeni ministrom Osmanom Nurkovićem, javna rasprava traje. Tako što „građani, stručne i naučne institucije, državni organi, strukovna udruženja, nevladine organizacije, mediji i druge zainteresovane organizacije i zajednice” mogu da im dostave svoje „prijedloge, primjedbe i sugestije”. Bez bilo kakve garancije da će one biti makar razmotrene, a kamoli usvojene.
„Oni koji kritikuju neka ostanu sa druge stane pozornice”, poručio je i premijer Marković. Da bi potom na upravu Aerodroma proširio krug onih sa kojima je spreman da se svađa samo zbog toga što traže razjašnjenje brojnih nedoumica iz planiranog posla. „Aerodromi su usko grlo za ubrzani razvoj u turizmu i cijeloj ekonomiji”, kaže Marković. Bez podataka koji bi potvrdili takav stav, ali i bez objašnjenja zbog čega bi budući koncesionar bio zainteresovan i sposoban da nam – bolje od nas samih – taj problem riješi, ukoliko on stvarno postoji.
Socijaldemokrate javno sumnjaju u tu tvrdnju. „Ne može biti usko grlo preduzeće koje je, shodno dogovoru sa Vladom, sa više desetina miliona stimulisalo opstanak nacionalne aviokompanije i na čijim aerodromima je promet putnika sa 600 hiljada u 2003. porastao na preko dva miliona u ovoj godini”, navode iz partije Ivana Brajovića podsjećajući da su Aerodromi, do kraja prošle godine, državi platili preko 70 miliona eura na ime dividende, poreza, doprinosa i taksi. Pa prelaze u kontraofanzivu. „Aerodromi mogu sami da uzmu kredit, investiraju preko 100 miliona eura na oba aerodroma i da u narednih 25 godina ostvare neto profit od 400 miliona do preko milijardu eura, od čega bi se direktno u državni budžet, samo po osnovu izdvajanja iz neto profita slilo od 300 do preko 700 miliona, od poreza na dobit od 40 do 100 miliona eura, i još oko 100 miliona eura na druge poreze, doprinose i razne takse”.
Za poređenje, vladina računica kaže da bi od zakupca aerodroma u Podgorici i Tivtu, na ime koncesije, država za četvrt vijeka prihodovala nešto manje od 250 miliona. Dvije petine tog novca (100 miliona) Ministarstvo saobraćaja traži unaprijed, na ime „predujma koncesione naknade”. I to je ono što budi sumnje da je Markovićeva Vlada spremna da, kako se kaže, zakolje vola zbog kila mesa. Pošto bi, prema računicama ovdašnje konsultantske kompanije Fidelity Consulting, zakupac u istom periodu ostvario profit od 290 do 590 miliona – zavisno od povećanja broja putnika, rasta aerodromskih taksi i drugih prihoda (naknade za parking, izdavanje poslovnog prostora, hotela, restorana…).
Prostora za takav rast ima, pokazuju podaci. Gotovo je izvjesno da bi novi koncesionar, pošto je takva mogućnost prepoznata i u ponuđenom nacrtu ugovora, podigao cijenu aerodromskih naknada. Trenutno, one su u Podgorici, po odlazećem putniku, manje za skoro četiri eura u odnosu na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, a za nepunih devet eura u odnosu na cijene koje plaćaju korisnici aerodroma Franjo Tuđman u Zagrebu (oba aerodroma su pod upravom stranih koncesionara). Dizanje cijena moglo bi otjerati putnike, kao što se to već desilo u Prištini (nakon dolaska koncesionara) od čega je najviše profitirao aerodrom u Nišu.
Skuplje aerodromske usluge bi, konačno, mogle u potpunosti obesmisliti postojanje Montenegroerlajnsa (MNA), koji Aerodromima CG već duguje više do 20 miliona eura. Tada bi se neka naredna vlada našla pred izborom ili gašenje nacionalnog avioprevoznika bez ideje ko će „njegove” putnike dovesti u Crnu Goru, ili preuzimanje njegovih troškova na crnogorskim aerodromima i njihovo plaćanje iz državnog budžeta, što bi nas moglo dovesti u situaciju da zapravo mi plaćamo koncesionaru da upravlja našim aerodromima. I ubira profit.
Tako dolazimo do jednog od dva najvažnija neriješena pitanja vezana za Vladin naum sa Aerodromima. A to je odnos tog preduzeća, odnosno budućeg koncesionara, sa MNA. Nije tajna da Aerodromi, pod pritiskom Vlade, godinama unazad izdašno finansiraju MNA (nižim cijenama usluga, gomilanjem nenaplaćenih potraživanja, garancijama za kredita isplaćen MNA). Jednako je izvjesno da eventualnom zakupcu ne pada na pamet da nastavi taj aranžman. A to je upravo ono što mu sugeriše Vlada, uz obećanja tipa „dogovorićemo se” i „platićemo”.
Da ne širimo priču. Dovoljno se sjetiti kako su neriješeni odnosi između dobavljača (pružaoca usluga) i najvećeg korisnike – neurednog platiše, već upropastili jedan posao stoljeća u Crnoj Gori. Italijanska A2A stigla je 2009. na velika vrata koja su joj širom otvorili Silvio Berluskoni i Milo Đukanović a da prethodno nijesu riješeni prošli i budući poslovni odnosi Kombinata aluminijuma i EPCG. Uskoro se to pokazao kao nepremostiv problem. Kombinat je bankrotirao, Elektroprivreda se nenaplativih potraživanja riješila odlukom o umanjenju kapitala, a A2A se vratila kući. Srećna što će uspijeti da povrati makar dio uloženog novca. Svi na gubitku. A Crna Gora na najvećem jer je uz novac izgubila i vrijeme.
Nema sumnje da bi i priča sa Aerodormima, pod sličnim uslovima, mogla, ili morala, imati sličan epilog.
Tim prije što Vlada u ovaj posao ulazi bez jasnih ekonomskih motiva. Mjerodavne ekonomske analize pokazuju da Aerodromi mogu sami ili uz pomoć kredita izvršiti potrebna proširenja i modernizaciju, a onda bez problema povratiti uloženo uz višestruko uvećan profit. Vlast to ne dozvoljava i ako joj taj aranžman ne donosi nove finansijske obaveze (ne traže se čak ni državne garancije za ponuđene kredite). To nečinjenje pravda se prezaduženošću države. Istovremeno, vlada budućem koncesionaru nudi mogućnost da se zaduži uz državne garancije. Uz realnu mogućnost da iz tog posla država izađe sa finansijskim gubitkom.
Ne računajući gotovo izvjestan gubitak nekoliko stotina radnih mjesta u Aerodromima (sada tamo platu prima skoro 800 osoba). Svi smo svjesni činjenice da su to, uglavnom, glasači SD (ranije SDP-a Ranka Krivokapića) i da je partijska pripadnost bila jedan od osnovnih kriterijuma njihovog zapošljenja. Ali ti ljudi sami zarađuju (dobru) platu uredno plaćajući državne i lokalne poreze i dažbine. Dio njih bi, u slučaju koncesije, izvjesno ostao bez posla a država bi im, shodno uspostavljenoj praksi, isplatila izdašne otpremnine. Privilegovani bi ostali da rede u Aerodromima ali to preduzeće više ne bi samofinasiralo svoje troškove, već bi oni bili pokrivani iz državnog budžeta (najvjerovatnije iz buduće koncesione naknade).
Tako bi se preduzeće koje je donosilo kakav takav profit – o čijem se iznosu uvijek može raspravljati – pretvorilo u čisti trošak za državu i njene poreske obveznike. A zarada bi nestala „u poznatom pravcu”. Kad iz SD, nezvanično, optuže svoje koalicione partnere iz Bošnjačke stranke da lobiraju za tursku kompaniju TAV kao budućeg zakupca crnogorskih aerodroma, ministar Nurković odgovara kako će „sve biti po zakonu”. U zemlji koja je, „po zakonu”, opljačkana u aferi Limenka to nije obećanje zbog koga bi se trebalo pretjerano radovati.
Tim prije što se vladajuća većina nije ni najmanje potrudila da dođe do konsenzusa po pitanju budućnosti crnogorskih aerodroma. Čak ni unutar vladajuće koalicije. Znamo kako su prošli prethodni poslovi započeti po principu šta će nam ekspertske analize kada imamo većinu: privatizacija Telekoma i KAP-a, brane i elektrane na Tari i Morači, drugi blok TE Pljevlja…
Sada nam se nudi da kroz višedecenijski koncesioni ugovor kupimo „mačku u džaku”. Što veći dio opzicije svojim ćutanjem – odobrava. A i oni koji nešto govore na zadatu temu uglavnom se pozivaju na tuđe analize i medijski prezentovane podatke, demonstrirajući nespremnost da se potrude oko bilo čega što ne donosi momenatalan profit. Alternative, ipak, postoje. Prema prezentovanim projekcijama Fidelity Consulting-a ukoliko bi Aerodromi CG ostali pod državnom upravom, „razvijali bi se većim dijelom iz bespovratnih sredstava EU dok se broj zaposlenih ne bi mijenjao. Svi bi bili na dobitku – država, aerodromi, Montengroairlines, zaposleni, dobavljači, kupci – baš svi osim koncesionara”.
A možda je upravo tu najveći problem? Oslušnite šta o tome govore nezadovoljni pripadnici vladajućeg establišmenta.
U svakom slučaju, prije Aerodroma, među tužne ekonomske priče iz crnogorske svakodnevice svrstaće se i ona pod radnim nazivom Petlja na Smokovcu. Poznajući način na koji funkcioniše DPS sistem, to je dovoljan uslov da im SD ne uskrati lojalnost tamo gdje je to neophodno – u parlamentu. A za to da li će ministar Socijaldemokrata izuzeti svoje mišljenje na sjednici na kojoj se bude odlučivalo o Aerodromima DPS je, da oprostite, baš briga.
Nema tu kapaciteta za političku krizu, izuzev ako je članice vladajuće koalicije ne odglume uz prethodni dogovor, kako bi proizvele prijevremene izbore. Sve sa ciljem da opoziciju zaokupljenu Kninom i Kosovom, crkvama, bilbordima i Podgoričkom skupštinom izvedu na megdan po svojim pravilima. Prije nego što do javnosti dopre spoznaja o ekonomskim nedaćama sa kojima se suočava Crna Gora. Da gradnja autoputa ozbiljno kasni, da je državna kasa prazna (analitičari kažu kako nije pitanje da li će nego kada će doći do smanjenja penzija, plata, socijalnih davanja), da je alternativnih izvora finansiranja sve manje dok apetiti pridošle elite rastu. Što rezultira novim pritiscima na javna preduzeća, paradržavne fondove, banke pod kontrolom političko-preduzetničke elite.
Vežite se, slijećemo. Ili, možda, nećemo?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
MILO ĐUKANOVIĆ I JAKOV MILATOVIĆ U DRUGOM KRUGU PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Je li 29 veće od 35

Da li je Milatovićevih 29 odsto podrške veće od Đukanovićevih 35 u prvom krugu, zavisiće od njihovih „rezervoara“, kako to naziva aktuelni predsjednik Crne Gore. A posebno od toga da li je podrška jednog dijela avgustovskih pobjednika Milatoviću deklarativna ili stvarna
U drugi krug predsjedničkih izbora, zakazan za 2. april ove godine, idu aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i jedan od lidera Pokreta Evropa sad, Jakov Milatović. Milatović je u prvom krugu predsjedničkih izbora u nedjelju 19. marta osvojio 28,92 odsto glasova, a Đukanović – 35, 37 odsto.
Đukanović, čiji je ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora očekivan, u prvom krugu osvojio je preko 60 hiljada glasova manje nego 2018. godine, kada je pobijedio već u prvom krugu predsjedničkih izbora. U glavnom gradu, Milatović je osvojio čak skoro osam hiljada glasova više od Đukanovića.
Iako se očekivao dobar rezultat Jakova Milatovića, koji se od njegove kandidature pominje kao jedan od najozbiljnijih rivala Đukanovića ukoliko uspije da uđe u drugi krug, procenat glasova koji je Milatović osvojio, iznenadio je, čini se, gotovo sve. Možda ponajviše Đukanovića i njegovog predizbornog partnera Andriju Mandića, koji su uporno pokušavali da se predstave kao oni koji će ići u drugi krug predsjedničkih izbora. ,,Samo Đukanovića doživljavam kao konkurenta”, govorio je uoči prvog kruga predsjedničkih izbora lider DF-a Andrija Mandić. Pristavši da se suoči u javnom nastupu samo sa Mandićem, na privatnoj debati, umjesto sa svima na RTCG-u, Đukanović je poručivao isto. Da smatra da je Mandić njegov jedini rival. U prevodu – jedini željeni. Monitor je već pisao da Mandić u drugom krugu nema onoliko širok spekar glasača poput Milatovića ili Alekse Bečića, te da je otuda bio Đukanovićeva najbolja šansa za konačnu pobjedu.
Dogodio se, međutim, scenario koji Đukanović nikako nije želio.
,,Obećao sam da ćemo uspjeti i uspjeli smo. Ovo je pobjeda svih onih koji su u prethodnih 30 godina bili diskrimisani, čija su djeca napustila Crnu Goru, onih koji nisu imali pravdu. Đukanovića ćemo poslati u političku penziju 2. aprila”, poručio je Milatović, trudeći se da djeluje optimistično.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništvo u susret predsjedničkim izborima potvrđuje i odluka da naprave privatno javno sučeljavanje, i ne učestvuju u tradicionalnoj završnoj debati na Javnom servisu. Prema pisanju medija, Đukanović i Mandić već su snimili svoju privatnu debatu u Hotelu Hilton u Podgorici, koja će kad ovaj broj Monitora bude u štampi, biti prikazana na dvije privatne televizije – TV Prva naklonjenoj Mandiću i TV E, koja promoviše Đukanovića.
Nakon što je objavljeno da je privatno snimanje Mandića i Đukanovića dogovoreno i realizovano, a da nijedan ni drugi nijesu potvrdili gostovanje na završnom sučeljavanju na RTCG-u, i ostali kandidati saopštili su da neće prisustvovati debati na Javnom servisu. Debata, je otkazana.
Gostovanje je prvi otkazao Milatović: ,,Očigledno se plaše još jednog fijaska kakav su doživjeli na prošloj debati. U nedostatku političko-ekonomskih argumenata i loših rejtinga, pribjegli su tajnom dogovoru i organizovanju privatne i fingirane debate. Njihov bijeg pokazuje da su svjesni da će 19. marta politika namještenih sučeljavanja biti poražena, a da će pobijediti transparentnija, bogatija i pravednija Crna Gora novih ljudi i ideja”.
Nakon njega oglasio se i Bečić: ,,S obzirom na informaciju da se odlazeći predsjednik Đukanović i predsjednički kandidat Mandić nijesu odazvali pozivu za drugu debatu na RTCG-u, već da planiraju u istom terminu projektovanu međusobnu debatu na privatnim televizijama, suprotno demokratskim principima i demokratskoj kulturi, jasno je da u tim okolnostima učešće u navedenoj debati na Javnom servisu gubi svaki smisao. Igra neće proći. Građani su je prozreli. Fingiranju je došao kraj”, saopštio je. Sa sličnim razlozima, učešće je otkazao i kandidat Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore.
O partnerstvu Mandića i Đukanovića svjedoče i srpski mediji pod Vučićevom kontrolom, očito zainteresovanim da na mjestu predsjednika Crne Gore vide svoje dugogodišnje partnere. Vučićeva propaganda već je presudila. U drugi krug idu Đukanović i Mandić, najavljuju stranice srpskih tabloida.
Dok savezništvo Đukanovića i Mandića cvjeta, partnerstvo Đukanovićevih najozbiljnijih rivala na ovim izborima, nije postignuto.
Analitičari se slažu u jednom – poraz Đukanovića u drugom krugu bio bi izvjesniji da su udružene snage njegovih najozbiljnijih konkurenata. No, međusobne ponude Bečića i Milatovića, da se objedine oko jednog kandidata, propale su u raznim interpretacijima ko koga treba da podrži i pod kojim uslovima.
Dritan Abazović je prelomio je da će njegova URA na predstojećim izborima podržati Bečića a ne Milatovića. Prethodno je saopštio da vaga između ta dva kandidata. Takođe, najavljen je i zajednički nastup Demokrata i URA-e na predstojećim „izbornim ciklusima“, i saopšteno da je cilj „objedinjavanje političkog centra“, te da će njihova zajednička lista biti otvorena i za druge političke subjekte „uključujući i Evropu sad“.
Iako Pokret URA nema svog predstavnika na predsjedničkim izborima, Abazović se i na druge načine priprema za buduće „izborne cikluse“. Tik pred presudnu bitku u nedjelju, ispunjeno je Abazovićevo obećanje da će očistiti policijske redove od kriminalaca . U akciji Specijalnog policijskog odjeljena i Specijalnog državnog tužilaštva uhapšeni su bivši policajac Vladimir Bajčeta i službenik te institucije Milan Popović. Bajčeta je bivši tjelohranitelj Duška Šarića. Među uhapšenima su i bivši službenici Uprave policije, koji su navodno blisko sarađivali sa kavačkim kriminalnim klanom.
Dok URA podržava Bečića, CIVIS, koji je dio zajedničke koalicije Crno na bijelo iz 2020, dao je podršku Milatoviću. Milatoviću su podršku dali I – Demohrišćanska stranka Dejana Vukšića, Stranka pravde Novska Lista, Durmitorska inicijativa i Jugoslovenska komunistička partija.
Bečić osim URA-e ima podršku Grupe građana Novi pobjeđuje, Grupe građana Ne damo Nikšić, a podrška je stigla i od potpredsjednika Opštine Mojkovac Gorana Palevića, koji dolazi sa izborne liste Grupa građana Ne damo Mojkovac.
Mandić osim podrške partija koje čine DF, ima podršku SNP-a. Njegovu kandidaturu podržala je i bivša ministarka u Vladi Zdravka Krivokapića Vesna Bratić.
Đukanovića podržavaju SD, Bošnjačka stranka, LP, Partija crnogorskih muslimana, DP Fatmira Đeke, Demokratska stranka Roma. Na podršku glasača SDP-a, može računati u drugom krugu, pošto ta partija ima kandidatkinju Draginju Vuksanović Stanković.
Kampanja se bliži kraju. Jasno je: ako Đukanović pobijedi njegov će se režim vratiti na bijelom konju, i šanse da se reformiše DPS biće izgubljene. Crna Gora će izgubiti priliku da krene drugim pravcem. Đukanović je pokazao tokom protekle tri decenije kako se uništava država i društvo. Sada je preuzeo rizik da pokaže i kako se uništava sopstvena partija. Slogan Milo, nego ko suštinski se može pročitati kao poruka da niko iz DPS-a ne zaslužuje da bude predsjednik.
Milo Đukanović igra na sve ili ništa. Ulog je normalnija Crna Gora. Samo, njegov poraz ne znači sam po sebi pobjedu Crne Gore. Na drugoj strani ponora je – Andrija Mandić. Partner.
NASILJE NA CETINJU: Nema optuženih
Kandidat za predsjednika Jakov Milatović, napadnut je prethodne sedmice na Cetinju, gdje se održavala njegova konvencija. Milatovića je napala grupa demonstranata, koji su protestovali ispred cetinjskog Sportskog centra, gdje se održavala njegova konvencija.
Incident se dogodio i pored toga što je u tom trenutku ispred Sportskog centra bio prisutan veliki broj policijskih snaga, uz čiju je pomoć, konačno, uz psovke i povike, Milatović ušao u zgradu u kojoj se održavala kovenncija.
Policija do danas nije otkrila ko su napadači na Milatovića, iako je utvrdila i uhapsila osam napadača na policijske službenike tokom istog incidenta.
Milatović i Evropa sad su za incident na Cetinju optužili Đukanovića.
„Strah koji iz njega progovora, te kukavičluk da koristi druge radi svoga interesa, kako bi sebe predstavio jedinim državnikom koji je dobrodošao na Cetinje, može samo proći kod onih koje je uvukao u svoje prljave kombinacije, te ih napravio zavisnim. Zapravo, Đukanović radi ono što je devedesetih priređivao istom tom Cetinju i rodonačelnicima ideje nezavisne Crne Gore“, kazao je Milatović.
Incident su osudile brojne partije, ali i međunarodne organizacije i diplomate. Iako je i DPS zvanično osudio nasilje na Cetinju, paralelno su Đukanović i njegovi pravdali nasilje na Milatovića. I sam Đukanović je to učinio na predizbornoj konvenciji u Prijestonici.
„Predsjednik Crne Gore htio bi da bude onaj koji ni kao kandidat ne može s mirom doći na Cetinje, a htio bi u njemu da stoluje”, poručio je.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom