Povežite se sa nama

FOKUS

AERODROMI U RALJAMA VLASTI: Cijena koruptivne politike

Objavljeno prije

na

aerodrom

Znate ono kada vas život, neka viša sila ili – najjednostavnije i najčešće – loša vlast, dovedu u situaciju da vam preostaje samo da se nadate u povoljan rasplet i srećan kraj. Čini se da se sada u toj situaciji nalazi crnogorski premijer Duško Marković. Suočen sa kritikama koje sa svih strana stižu na vladin plan „valorizacije” aerodroma u Podgorici i Tivtu premijer ostaje optimista. I tvrdi kako „ima još dosta vremena da svi u Crnoj Gori stvore jasnu sliku o modelu koji se predlaže i njegovim prednostima”.

Da se Marković nada čudu shvatiće svi koji znaju da još dosta vremena ističe u ponedjeljak 10. septembra, kada će se u podgoričkom hotelu Hilton održati prva i posljednja javna rasprava o Koncesionom aktu Aerodromi Crne Gore koji obuhvata projekat koncesije i nacrt ugovora sa budućim koncesionarom. Nakon toga, već zna Marković, slijedi pretkvalifikacioni postupak pa tender. I srećni pobjednik je…” Da ne trčimo pred rudu.

Trenutnu jasnu sliku stavova o ponuđenom planu pokazuje i kritika predočena od Socijaldemokrata CG: ,,Očigledno je da ponuđeni model limitira razvoj ostalih aerodroma, nema jasnu strukturu predviđenih investicija i strategiju daljeg razvoja dostupnosti Crne Gore kao turističke destinacije, ne štiti prava radnika i vjerovatno će dovesti do gašenja nacionalnog avioprevoznika (misli se na Montenegroerlajns, prim. Monitora)”. A kada se o vladinom naumu ovako govori u jednoj od članica vladajuće koalicjie nije teško pogoditi šta o njemu misle u opoziciji. Bez obzira na činjenicu da SD ima jake ekonomske i političke razloge da brine o svojim interesima na Aerodromima CG. Pošto su oni, još iz vremena zajedničkog SDP-a, bili baza za uhljebljenje ili bogat džeparac njihovih birača i partijskih funkcionera.

Poslanik DF Branko Radulović cijeni kako „djeluje kao da je ove akte pisao neki tajkun i da je u pitanju korupcionaški dil”. On razumije, kaže, da se vlada na davanje aerodroma u višedecenijski zakup možda odlučila pritisnuta ekonomskim nevoljama (besparicom) o kojima još nije voljna javno govoriti, ali ni u tom slučaju ne podržava njen naum. „Ukoliko Marković sve ovo radi zbog 100 miliona eura keša na ime predujma koncesione naknade, onda je pukao i on i ukupna ekonomija”.

U međuvremenu, prema planu koji su osmislili nadležni iz Ministarstva saobraćaja predvođeni ministrom Osmanom Nurkovićem, javna rasprava traje. Tako što „građani, stručne i naučne institucije, državni organi, strukovna udruženja, nevladine organizacije, mediji i druge zainteresovane organizacije i zajednice” mogu da im dostave svoje „prijedloge, primjedbe i sugestije”. Bez bilo kakve garancije da će one biti makar razmotrene, a kamoli usvojene.

„Oni koji kritikuju neka ostanu sa druge stane pozornice”, poručio je i premijer Marković. Da bi potom na upravu Aerodroma proširio krug onih sa kojima je spreman da se svađa samo zbog toga što traže razjašnjenje brojnih nedoumica iz planiranog posla. „Aerodromi su usko grlo za ubrzani razvoj u turizmu i cijeloj ekonomiji”, kaže Marković. Bez podataka koji bi potvrdili takav stav, ali i bez objašnjenja zbog čega bi budući koncesionar bio zainteresovan i sposoban da nam – bolje od nas samih – taj problem riješi, ukoliko on stvarno postoji.

Socijaldemokrate javno sumnjaju u tu tvrdnju. „Ne može biti usko grlo preduzeće koje je, shodno dogovoru sa Vladom, sa više desetina miliona stimulisalo opstanak nacionalne aviokompanije i na čijim aerodromima je promet putnika sa 600 hiljada u 2003. porastao na preko dva miliona u ovoj godini”, navode iz partije Ivana Brajovića podsjećajući da su Aerodromi, do kraja prošle godine, državi platili preko 70 miliona eura na ime dividende, poreza, doprinosa i taksi. Pa prelaze u kontraofanzivu. „Aerodromi mogu sami da uzmu kredit, investiraju preko 100 miliona eura na oba aerodroma i da u narednih 25 godina ostvare neto profit od 400 miliona do preko milijardu eura, od čega bi se direktno u državni budžet, samo po osnovu izdvajanja iz neto profita slilo od 300 do preko 700 miliona, od poreza na dobit od 40 do 100 miliona eura, i još oko 100 miliona eura na druge poreze, doprinose i razne takse”.

Za poređenje, vladina računica kaže da bi od zakupca aerodroma u Podgorici i Tivtu, na ime koncesije, država za četvrt vijeka prihodovala nešto manje od 250 miliona. Dvije petine tog novca (100 miliona) Ministarstvo saobraćaja traži unaprijed, na ime „predujma koncesione naknade”. I to je ono što budi sumnje da je Markovićeva Vlada spremna da, kako se kaže, zakolje vola zbog kila mesa. Pošto bi, prema računicama ovdašnje konsultantske kompanije Fidelity Consulting, zakupac u istom periodu ostvario profit od 290 do 590 miliona – zavisno od povećanja broja putnika, rasta aerodromskih taksi i drugih prihoda (naknade za parking, izdavanje poslovnog prostora, hotela, restorana…).

Prostora za takav rast ima, pokazuju podaci. Gotovo je izvjesno da bi novi koncesionar, pošto je takva mogućnost prepoznata i u ponuđenom nacrtu ugovora, podigao cijenu aerodromskih naknada. Trenutno, one su u Podgorici, po odlazećem putniku, manje za skoro četiri eura u odnosu na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, a za nepunih devet eura u odnosu na cijene koje plaćaju korisnici aerodroma Franjo Tuđman u Zagrebu (oba aerodroma su pod upravom stranih koncesionara). Dizanje cijena moglo bi otjerati putnike, kao što se to već desilo u Prištini (nakon dolaska koncesionara) od čega je najviše profitirao aerodrom u Nišu.

Skuplje aerodromske usluge bi, konačno, mogle u potpunosti obesmisliti postojanje Montenegroerlajnsa (MNA), koji Aerodromima CG već duguje više do 20 miliona eura. Tada bi se neka naredna vlada našla pred izborom ili gašenje nacionalnog avioprevoznika bez ideje ko će „njegove” putnike dovesti u Crnu Goru, ili preuzimanje njegovih troškova na crnogorskim aerodromima i njihovo plaćanje iz državnog budžeta, što bi nas moglo dovesti u situaciju da zapravo mi plaćamo koncesionaru da upravlja našim aerodromima. I ubira profit.

Tako dolazimo do jednog od dva najvažnija neriješena pitanja vezana za Vladin naum sa Aerodromima. A to je odnos tog preduzeća, odnosno budućeg koncesionara, sa MNA. Nije tajna da Aerodromi, pod pritiskom Vlade, godinama unazad izdašno finansiraju MNA (nižim cijenama usluga, gomilanjem nenaplaćenih potraživanja, garancijama za kredita isplaćen MNA). Jednako je izvjesno da eventualnom zakupcu ne pada na pamet da nastavi taj aranžman. A to je upravo ono što mu sugeriše Vlada, uz obećanja tipa „dogovorićemo se” i „platićemo”.

Da ne širimo priču. Dovoljno se sjetiti kako su neriješeni odnosi između dobavljača (pružaoca usluga) i najvećeg korisnike – neurednog platiše, već upropastili jedan posao stoljeća u Crnoj Gori. Italijanska A2A stigla je 2009. na velika vrata koja su joj širom otvorili Silvio Berluskoni i Milo Đukanović a da prethodno nijesu riješeni prošli i budući poslovni odnosi Kombinata aluminijuma i EPCG. Uskoro se to pokazao kao nepremostiv problem. Kombinat je bankrotirao, Elektroprivreda se nenaplativih potraživanja riješila odlukom o umanjenju kapitala, a A2A se vratila kući. Srećna što će uspijeti da povrati makar dio uloženog novca. Svi na gubitku. A Crna Gora na najvećem jer je uz novac izgubila i vrijeme.

Nema sumnje da bi i priča sa Aerodormima, pod sličnim uslovima, mogla, ili morala, imati sličan epilog.

Tim prije što Vlada u ovaj posao ulazi bez jasnih ekonomskih motiva. Mjerodavne ekonomske analize pokazuju da Aerodromi mogu sami ili uz pomoć kredita izvršiti potrebna proširenja i modernizaciju, a onda bez problema povratiti uloženo uz višestruko uvećan profit. Vlast to ne dozvoljava i ako joj taj aranžman ne donosi nove finansijske obaveze (ne traže se čak ni državne garancije za ponuđene kredite). To nečinjenje pravda se prezaduženošću države. Istovremeno, vlada budućem koncesionaru nudi mogućnost da se zaduži uz državne garancije. Uz realnu mogućnost da iz tog posla država izađe sa finansijskim gubitkom.

Ne računajući gotovo izvjestan gubitak nekoliko stotina radnih mjesta u Aerodromima (sada tamo platu prima skoro 800 osoba). Svi smo svjesni činjenice da su to, uglavnom, glasači SD (ranije SDP-a Ranka Krivokapića) i da je partijska pripadnost bila jedan od osnovnih kriterijuma njihovog zapošljenja. Ali ti ljudi sami zarađuju (dobru) platu uredno plaćajući državne i lokalne poreze i dažbine. Dio njih bi, u slučaju koncesije, izvjesno ostao bez posla a država bi im, shodno uspostavljenoj praksi, isplatila izdašne otpremnine. Privilegovani bi ostali da rede u Aerodromima ali to preduzeće više ne bi samofinasiralo svoje troškove, već bi oni bili pokrivani iz državnog budžeta (najvjerovatnije iz buduće koncesione naknade).

Tako bi se preduzeće koje je donosilo kakav takav profit – o čijem se iznosu uvijek može raspravljati – pretvorilo u čisti trošak za državu i njene poreske obveznike. A zarada bi nestala „u poznatom pravcu”. Kad iz SD, nezvanično, optuže svoje koalicione partnere iz Bošnjačke stranke da lobiraju za tursku kompaniju TAV kao budućeg zakupca crnogorskih aerodroma, ministar Nurković odgovara kako će „sve biti po zakonu”. U zemlji koja je, „po zakonu”, opljačkana u aferi Limenka to nije obećanje zbog koga bi se trebalo pretjerano radovati.

Tim prije što se vladajuća većina nije ni najmanje potrudila da dođe do konsenzusa po pitanju budućnosti crnogorskih aerodroma. Čak ni unutar vladajuće koalicije. Znamo kako su prošli prethodni poslovi započeti po principu šta će nam ekspertske analize kada imamo većinu: privatizacija Telekoma i KAP-a, brane i elektrane na Tari i Morači, drugi blok TE Pljevlja…

Sada nam se nudi da kroz višedecenijski koncesioni ugovor kupimo „mačku u džaku”. Što veći dio opzicije svojim ćutanjem – odobrava. A i oni koji nešto govore na zadatu temu uglavnom se pozivaju na tuđe analize i medijski prezentovane podatke, demonstrirajući nespremnost da se potrude oko bilo čega što ne donosi momenatalan profit. Alternative, ipak, postoje. Prema prezentovanim projekcijama Fidelity Consulting-a ukoliko bi Aerodromi CG ostali pod državnom upravom, „razvijali bi se većim dijelom iz bespovratnih sredstava EU dok se broj zaposlenih ne bi mijenjao. Svi bi bili na dobitku – država, aerodromi, Montengroairlines, zaposleni, dobavljači, kupci – baš svi osim koncesionara”.

A možda je upravo tu najveći problem? Oslušnite šta o tome govore nezadovoljni pripadnici vladajućeg establišmenta.

U svakom slučaju, prije Aerodroma, među tužne ekonomske priče iz crnogorske svakodnevice svrstaće se i ona pod radnim nazivom Petlja na Smokovcu. Poznajući način na koji funkcioniše DPS sistem, to je dovoljan uslov da im SD ne uskrati lojalnost tamo gdje je to neophodno – u parlamentu. A za to da li će ministar Socijaldemokrata izuzeti svoje mišljenje na sjednici na kojoj se bude odlučivalo o Aerodromima DPS je, da oprostite, baš briga.

Nema tu kapaciteta za političku krizu, izuzev ako je članice vladajuće koalicije ne odglume uz prethodni dogovor, kako bi proizvele prijevremene izbore. Sve sa ciljem da opoziciju zaokupljenu Kninom i Kosovom, crkvama, bilbordima i Podgoričkom skupštinom izvedu na megdan po svojim pravilima. Prije nego što do javnosti dopre spoznaja o ekonomskim nedaćama sa kojima se suočava Crna Gora. Da gradnja autoputa ozbiljno kasni, da je državna kasa prazna (analitičari kažu kako nije pitanje da li će nego kada će doći do smanjenja penzija, plata, socijalnih davanja), da je alternativnih izvora finansiranja sve manje dok apetiti pridošle elite rastu. Što rezultira novim pritiscima na javna preduzeća, paradržavne fondove, banke pod kontrolom političko-preduzetničke elite.

Vežite se, slijećemo. Ili, možda, nećemo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZEMLJOTRES UPOZORAVA: Loša gradnja saučesnik stihije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontiunirano kršenje pravila prilikom izgradnje objekata u Crnoj Gori može da dovede do tragičnih ishoda, upozoravaju stručnjaci

 

Snažan zemljotres od 6,4 stepena prema Rihteru, koji je ove nedjelje pogodio Albaniju, osjetio se silno i u Crnoj Gori. Zemljotresi ove jačine mogu da nanesu štetu područjima udaljenim i do 160 kilometara od epicentra.

U susjednoj Albaniji je poginulo najmanje 29 osoba, a preko 650 je povrijeđenih. U zemljotresima koji su uzbunili Balkan najgore je prošao Drač, u blizini kojeg je bio epicentar. Spasilački timovi iz Italije, Grčke, Rumunije i Kosova  tragaju za preživjelima. Na hiljade spava na otvorenom, u šatorima ili u kolima. Materijalna šteta je ogromna. Fasade su demolirane, pojedine zgrade napukle a drugi objekti sravnjeni sa zemljom.

Na snimcima se vidjelo – neke zgrade su ostale nedirnute, dok su se druge urušile do temelja. Pitanje je – da li je to i zbog neadekvatne gradnje?

Eksperti upozoravaju da se u Crnoj Gori masovno krše pravila prilikom izgradnje objekata, što u slučaju zemljotresa može da ima pogubne posljedice.

Građevinski inženjer Predrag Nikolić za Monitor kaže da su ruševine u Albaniji poraz ove struke. Ocjenjuje da ni sistem gradnje u Crnoj Gori nije ništa bolji: ,,Nakon zemljotresa 1979. godine u kom je Crna Gora egzistirala identifikovani su rasjedi i mikro rasjedi na kojima je jasno definisana zabrana gradnje. Crna Gora je tada dobila vrlo kvalitetnu logistiku i brzo postala centar za aseizmičko projektovanje. Zemljotres je lakmus papir za svaki izgrađeni objekat. Na primjeru Albanije očigledno je da se radi o gradnji mimo standarda, jer za VIII do IX stepeni seizmičkog intenziteta po Merkalijevoj (MCS) skali ne bi smjeli da se sruše objekti koje smo vidjeli na snimcima i fotografijama. Struka traži da se duž rasjeda ne gradi, a u Crnoj Gori je to pravilo prekršeno odmah nakon zemljotresa 1979. godine, izgradnjom Slovenske plaže u Budvi”.

Nikolić kaže da objekat sam po sebi može da bude savršeno projektovan, ali da nepoštovanje pravila struke može da dovede do njegovog rušenja. ,,Koriste se samo opšti podaci. Geotehnički elaborati se zanemaruju, a oni daju jasnu osnovu za projektovanje. Na kraju se čak i fingiraju, što nije samo odgovornost struke i projektanata, već nadležnih u sistemu. Obavezno je samo kompletiranje dokumentacije, bez suštine. Ništa nismo naučili, a mnogo toga možemo da izgubimo”.

Kao znak solidarisanja i pomoći, Crna Gora je poslala specijalni tim koji čini 18 spasilaca iz službi zaštite i spašavanja i šest predstavnika Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova.

Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković najavljuje da će iz Glavnog grada uplatiti 20 hiljada eura pomoći Albaniji. Tako treba. Ali našim vlastodršcima ne pada na pamet da makar javno progovore  o mogućim posljedicama  nebezbjedne gradnje u našoj zemlji, osobito  na Crnogorskom primorju, gdje cvjetaju objekti na klizištima i močvarnom zemljištu. Na odgovornost nema ko da ih pozove.

Arhitekta Andrija Markuš za Monitor kaže da bi zemljotresi u Albaniji morali  da budu opomena za inspekcijske službe u Crnoj Gori: ,,Gradnja je svuda, a naročito na primorju, nekontrolisana. U zgradama se uklanjaju  noseći zidovi, čija je svrha mogućnost preuzimanja tereta s drugih dijelova zgrade, poda i krova. Takve strukture se ne smiju dirati, jer pružaju zaštitu ukoliko dođe do rušenja zgrada. Uklanjaju se čak i tanki pregradni zidovi, koji iako se polome, pri prvom udaru takođe pružaju zaštitu. Spas nije u bježanju niz stepenice, već u poštovanju propisa”.

On predlaže da se oformi dodatni organ od kog će se tražiti saglasnost za gradnju: ,,Crna Gora ima stručnjake, ali samo u knjigama, malo u praksi. Treba nam pojačan nadzor, ljudi koji će voditi inspekcijske knjige za svaku zgradu, ne da bi spriječili efikasnost brze gradnje, već da bi primijenili zaštitne mjere”.

Markuš ističe pozitivne primjere gradnje,  gdje su ispoštovani svi propisi: ,,Osnovne škole u Nikšiću, Baru i Podgorici Luka Simonović, Sutjeska i Blažo Jokov Orlandić su prilikom projektovanja testirane najnovijim metodama kako bi se utvrdila njihova izdržljivost na zemljotres”.

Područje Balkana je trusno i sklono seizmičkim aktivnostima. Njemački seizmolog Frederil Tilman je za Dojče Vele objasnio zbog čega je došlo do razornog zemljotresa u Albaniji: ,,Zemljotresi dolaze zbog pomjeranja Afričkog kontinenta u pravcu sjevera. Afrička tektonska ploča se svake godine za nekoliko milimetara pomjera u pravcu Evrope. Takvi sudari stvaraju velike napetosti jer dolazi do podvlačenja dijelova Jadranske mikrotektonske ploče pod Balkan. Zemljotres u Albaniji je povezan s tim napetostima”.

Opasnost od zemljotresa ne može se predvidjeti. Najbliži prognozi zemljotresa su Meksiko Siti i Japan, ali su i oni u prednosti za samo nekoliko sekundi. Ovonedeljni potresi osjetili su se u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, ali i Italiji. Iz crnogorskog Zavoda za seizmologiju saopštili su da se tokom sedmice može očekivati još manjih ali i moćnijih: ,,Očekujemo da će se aktivnost intenzivno produžiti sigurno ove sedmice, a onda manjim intenzitetom i da će se desiti neki od značajnijih udara. Zemljotresi se javljaju u sekvencama koje nisu pravilne, zato se proučavaju istorijski zapisi zemljotresa. Oni pokazuju da je u području zaliva Boke Kotorske bilo snažnih zemljotresa”.

Svjetski inženjeri kažu da nisu zemljotresi ti koji ubijaju ljude, nego loša gradnja koju obavljaju ljudi.  Mi smo saučesnici stihije. Nisu Albanija i Crna Gora jedini primjeri neuspjeha u ispunjavanju građevinskih kodeksa. U Turskoj je 2011. godine u gradu Vanu u zemljotresu jačine 7,2 Rihtera umrlo preko 600 ljudi, preko 4 hiljade je bilo povrijeđenih, a preko 40 hiljada je ostalo bez domova. Tom prilikom je Redžep Erdogan, tada premijer, uporedio nemar nekih zvaničnika i građevinara sa ubistvom, jer je mutna i nebezbjedna gradnja doprinijela velikom broju smrtnih slučajeva.

Slična je bilo u  Španiji iste godine, kada je u zemljotresu kod grada Lorke uništeno gotovo 80 odsto građevina. Tada je Luis Suarez, predsjednik Geološkog društva Španije rekao da potres jačine 5,2 stepena prema Rihteru nije dovoljno jak da bi proizveo totalni kolaps građevina. Naučna istraživanja tima koji je predvodio dr Pablo Gonzalez sa kanadskog Univerziteta Zapadnog Ontarija sugerišu da je potres prouzrokovala ljudska aktivnost, jer je obrazac kretanja Zemlje bio u skladu sa promjenama koje je izazvalo uklanjanje vode iz podzemnih rezervoara.

Predrag Nikolić kaže da imamo sreće što se javlja više zemljotresa od područja Albanije do Bosne i Hercegovine: ,,Tako se ta energija ne oslobađa kataklizmično kako je to bilo 1979. godine. Imali smo slučajeve likvifacije tla (ključanja tla) u Boki Kotorskoj, a samo malo je falilo da počne i reljef da se mijenja”.

Strahote u Albaniji osvježile su pamćenje. Ove godine bila je 40. godišnjica od najrazornijeg zemljotresa u Crnoj Gori u kojem je 101 osoba izgubila život, a na desetine hiljada ostalo bez krova nad glavom. Nakon te tragedije  izrađena je nova metodologija planiranja zasnovana na aseizmičnom planiranju i očuvanju ravnoteže prirodne i građene sredine. Obavljeno je  istraživanje kojim je utvrđena regionalna seizmološka karakteristika teritorije Crne Gore. Kako se u njemu navodi, u narednih 100 godina, moguć je zemljotres inteziteta VIII stepeni Merkalijeve skale, sa vjerovatnoćom od 63 odsto.

Svejedno, urbanističko planiranje u Crnoj Gori već decenijama ne postoji, upozorava Predrag Nikolić. ,,Crna Gora stihijski srlja u samouništenje. Zakoni se selektivno primjenjuju, sve se svodi na profit. Jedini urbani blok koji je u Podgorici je Blok V, sagrađen je za funkciju života njegovog stanovnika. Poslije toga, ništa”, kaže Nikolić.

Andrija Markuš apeluje na građane da budu obazrivi i odgovorniji. ,,Ukoliko čuju konstantna burgijanja iz stanova u zgradi u kojoj žive, neka obavezno pozovu nadležne službe kako bi se utvrdilo da li taj ko buši ima dozvolu za izvođenje radova. Imamo pravo da znamo da li živimo u sigurnom okruženju”.

Nisu samo zgrade već je i crnogorsko društvo danas ranjivije nego što je nekad bilo.   U vrijeme tragičnog zemljotresa 1979, Crna Gora je bila dio moćne SFRJ,  u pomoć su pritekle JNA, civilna zaštita i teritorijalna odbrana. Čak i izviđački odredi. Pružanje prve pomoći nije bila nepoznanica.

Danas se moramo sučiti sa sobom. Dok vlada urbanistički haos, zemljotres upozorava. Pohlepa nam može doći glave.

                                                                                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES DPS, KAKO VLADATI VJEČNO: Snovi grofa Drakule

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović i njegov DPS su drakule naših dana. Spremni da iscijede i zadnju kap života iz ove zemlje da bi ostali na vlasti

 

Ništa novo trideset godina kasnije. Osmi kongres vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) donio je istog predsjednika, i iste teme: identitet, crkva, neprijatelji, ugroženost države kojoj još koji vijek trebaju branitelji. Milo Đukanović i njegovi. Teme koje decenijama uspješno održavaju podjele u Crnoj Gori, i njenu vlast. Najtrajniju u ovom dijelu svijeta. Novina je možda tek to, da je posljednji kongres DPS-a, bilo gotovo nepodnošljivo gledati i slušati  zbog izokrenute stvarnosti u koju su njeni najviši predstavnici pokušali ubijediti javnost. Domaću i međunarodnu.

Novi vječiti predsjednik DPS,višedecenijski premijer, i predsjednik države, Milo Đukanović saopštio je  da je DPS  politička snaga koja je osmišljeno mijenjala Crnu Goru, “uvijek nabolje”, i da je to partija koja politiku ne percipira “tradicionalno balkanski kao umijeće manipulisanja ljudima”.

“U vrtlogu 90-ih, uprkos početnom nerazumijevanju globalnog karaktera tadašnjih procesa, zavedenosti emocijom jugoslovenstva, suočeni sa izborom između rata i mira, odabrali smo mir, stabilnost, suživot svih vjera i nacija i uspjeli da odbranimo tu vrijednost, što nikome nije pošlo za rukom”, opečatio je Đukanović.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZAŠTO AFERE U CRNOJ GORI OSTAJU BEZ EPILOGA: Bilo pa zastarilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili  zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od  odgovornosti

 

Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.

Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po  reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.

„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.

Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.

Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.

Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja).  Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…

Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na  način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.

Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.

Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.

Uzalud se zimus, iz subote u subotu, šetalo Podgoricom. Hiljade su tražile slobodu i pravdu. Moćni su se sakrili iza funkcija, titula i straha većine da su spremni da za odbranu stečenih privilegija  žrtvuju i državu kojom upravljaju.

Zato, kada je Kneževićev vozač Vlatko Rašović, budući svjedok saradnik pod komandom SDT Milivoja Katnića, otkrio da u stanu Gorana Sita Rakočevića postoji notes u kome su zabilježene navodne Kneževićeve „donacije“ ovdašnjim moćnicima, iz Tužilaštva je ka Skupštini, istoga časa, krenuo zahtjev da se poslaniku Nebojši Medojeviću ukine imunitet. Kako bi ga,valjda, opet „stavili u pritvor“.

Sva je prilika da su ostala imena u toj bilježnici, makar za sada, nečitka.

Slična je priča u slučaju kurira Nenada Vujoševića.Preko njega je Knežević, navodno,  slao novac tužiocima koji su se starali o njegovim i interesima njegovih VIP klijenata. Vujošević je u pritvoru da ne bi uticao na svjedoke. Na popisu svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo nema ni jednog tužioca na koje je Vujošević uticao, odnosno, pokušavao da utiče za račun odbjeglog vlasnika Atlas grupe.

U aferi koverta gdje imamo kurira Slavoljuba Miga Stijepovića pravila su bitno drugačija. Iako nema sumnje da on jeste od Kneževića uzeo novac namijenjen nezakonitom finansiranju DPS-a, i da je u lancu potencijalnih saradnik sa kojima je krčmio taj novac on na vrhu a ne na dnu piramide, nikome iz Tužilaštva nije palo na pamet da pokuša spriječiti njegov eventualni uticaj na svjedoke.

Zato mu DPS sprema zahvalnicu, propisujući u partijskim pravilima da generalni sekretar Predsjednika Crne Gore (a Stijepović je to i dalje, bez obzira na korupcijsku aferu u koju je umiješan) po funkciji postaje član Glavnog odbora.

I ako izađemo iz okvira koje nam je objavljenim svjedočenjima, snimcima i dokumentima zadao Duško Knežević, slika nije mnogo svjetlija.

Polako u zaborav pada, nepunih 20 dana stara, afera o urbanističkim inspektorima koji ne da traže, nego, otimaju mitopo crnogorskom primorju. Pod pritiskom javnosti, tek nakon što smo svjedočenje o njihovim (zlo)djelima vidjeli u emisiji Načisto Petra Komnenića, Tužilaštvo se prihvatilo posla a resorni ministar podnio ostavku. Svi, međutim, pokušavaju sakriti od javnosti činjenicu da su za sporna dešavanja znali još prije nekoliko mjeseci. I da je neko (ko?) uspiješno čuvao leđa Vladanu Juretićui Zoranu Boškoviću.

O vladajućem modelu borbe protiv korupcije i kriminala svjedoči i podatak da je Nebojša Obradović, bivši direktor Direkcije za željeznice ostao vladin službeniki pored pravosnažne zatvorske kazne zbog zloupotrebe službenog položaja.

Obradović je našim novcem finansirao osnivačke skupove svoje partije (SD) u hotelu Ramada. Patricija Pobrić koja je prijavila zloupotrebe ostala je bez posla.  Obradović i dalje radi i Vladi. I ponovo je službenik Direkcije za željeznice. Gdje mu je sada direktor Miroslav Kukavičić, jedan od optuženih za lažno svjedočenje tokom suđenja u slučaju Ramada.

Za lažno svjedočenje, za divno čudo, nije optužen predsjednik parlamenta i SD Ivan Brajović, pošto je Tužilaštvo zaključilo kako on nije znao da pred sudom govori neistine. Koju godinu ranije, uz ist obrazloženje „nije znao“ Brajović je oslobođen sumnji u slučaju Limenka.

Onaj koji jeste znao, i koji je sa Acom Đukanovićem potpisao ugovor na osnovu koga je brat tadašnjeg premijera, a da prstom nije mrdnuo, postao bogatiji za desetak miliona, oslobođen je odgovornosti zbog zastare krivičnog djela. Riječ je o Veselinu Veljoviću, tadašnjem i sadašnjem direktoru UP. Njemu izvršna vlast i tužilaštvo, izgleda, vjeruje sve. Sem da je ministra Brajovića uredno obavještavao o ugovornoj obavezi da se isele iz limenke kako bi je kupac placa (mlađu Đukanović) o svom trošku preselio na neko drugo mjesto. Tamo gdje mu kažu vlada, MUP i UP.

Bilo, pa zastarilo.

A kada se dotakosmo policije: dok ovaj tekst nastaje stiže informacija da su dva policajca, koliko juče privedena zbog navodne umiješanosti u trgovinu ljudima, nakon saslušanja pušteni da se brane sa slobode. Zvaničnici policije tvrde kako snimci sa Kosovsko-crnogorske granice o korupciji graničnih policajaca „ne pokazuju ništa“. Disciplinski postupak protiv policajaca koji su na istom mjesto onesposobljavali (prekrivali ih i okretali) kontrolne kamere počeo je u maju prošle godine. I još nije završen.

Do danas ne znamo: ko su (i da li su) policajci koji su progonili i prebijali građane nakon protesta u oktobru 2015. godine? Ili,  zašto nijesu makar suspendovani policajci za koje je Savjet za kontrolu rada policije utvrdio da su prekoračili ovlašćenja i pretukli jednog od navijača Budućnosti u Nikšiću?

Konačno, ko su odgovorni za deportaciju izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i druge ratne zločine počinjenje u Crnoj Gori, ili od strane stanovnika Crne Gore tokom ratova u poslednjoj deceniji prošlog vijeka.

Od tada datiraju i prva nerazjašnjena ubistva kojih, do danas, ima pedesetak. Kao i prve privatizacione  afere. A u Crnoj Gori bez afere nema ni tenderske privatizacije. Od prve (Trebjesa) do poslednje(EPCG)

I u tenderskim privatizacijama mogla su se prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje imaju prepoznato ime i prezime: nekadašnji Interbruv, Helenic petroleum, T-com… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje su isisale crnogorsku ekonomiju (KAP, Željezara).

Poslovi sa lokalnim biznismenima pravljeni su, mahom, u četiri oka. Ili uz fingirano poštovanje minimuma procedure. Za male pare tako su ruke probranih prešle kompanije koje su u svom vlasništvu imale vrijedne nekretnine ili monopolski položaj na tržištu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica, ulcinjska Solana, Pomorski saobraćaj, Bjelasica Rada).

Zajedničko im je bilo to što su u sve njih bili umiješani pripadnici vladajuće elite. Uz, po svemu sudeći, veliku ličnu korist. I bez bilo kakve odgovornosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo