Povežite se sa nama

FOKUS

AERODROMI U RALJAMA VLASTI: Cijena koruptivne politike

Objavljeno prije

na

Znate ono kada vas život, neka viša sila ili – najjednostavnije i najčešće – loša vlast, dovedu u situaciju da vam preostaje samo da se nadate u povoljan rasplet i srećan kraj. Čini se da se sada u toj situaciji nalazi crnogorski premijer Duško Marković. Suočen sa kritikama koje sa svih strana stižu na vladin plan „valorizacije” aerodroma u Podgorici i Tivtu premijer ostaje optimista. I tvrdi kako „ima još dosta vremena da svi u Crnoj Gori stvore jasnu sliku o modelu koji se predlaže i njegovim prednostima”.

Da se Marković nada čudu shvatiće svi koji znaju da još dosta vremena ističe u ponedjeljak 10. septembra, kada će se u podgoričkom hotelu Hilton održati prva i posljednja javna rasprava o Koncesionom aktu Aerodromi Crne Gore koji obuhvata projekat koncesije i nacrt ugovora sa budućim koncesionarom. Nakon toga, već zna Marković, slijedi pretkvalifikacioni postupak pa tender. I srećni pobjednik je…” Da ne trčimo pred rudu.

Trenutnu jasnu sliku stavova o ponuđenom planu pokazuje i kritika predočena od Socijaldemokrata CG: ,,Očigledno je da ponuđeni model limitira razvoj ostalih aerodroma, nema jasnu strukturu predviđenih investicija i strategiju daljeg razvoja dostupnosti Crne Gore kao turističke destinacije, ne štiti prava radnika i vjerovatno će dovesti do gašenja nacionalnog avioprevoznika (misli se na Montenegroerlajns, prim. Monitora)”. A kada se o vladinom naumu ovako govori u jednoj od članica vladajuće koalicjie nije teško pogoditi šta o njemu misle u opoziciji. Bez obzira na činjenicu da SD ima jake ekonomske i političke razloge da brine o svojim interesima na Aerodromima CG. Pošto su oni, još iz vremena zajedničkog SDP-a, bili baza za uhljebljenje ili bogat džeparac njihovih birača i partijskih funkcionera.

Poslanik DF Branko Radulović cijeni kako „djeluje kao da je ove akte pisao neki tajkun i da je u pitanju korupcionaški dil”. On razumije, kaže, da se vlada na davanje aerodroma u višedecenijski zakup možda odlučila pritisnuta ekonomskim nevoljama (besparicom) o kojima još nije voljna javno govoriti, ali ni u tom slučaju ne podržava njen naum. „Ukoliko Marković sve ovo radi zbog 100 miliona eura keša na ime predujma koncesione naknade, onda je pukao i on i ukupna ekonomija”.

U međuvremenu, prema planu koji su osmislili nadležni iz Ministarstva saobraćaja predvođeni ministrom Osmanom Nurkovićem, javna rasprava traje. Tako što „građani, stručne i naučne institucije, državni organi, strukovna udruženja, nevladine organizacije, mediji i druge zainteresovane organizacije i zajednice” mogu da im dostave svoje „prijedloge, primjedbe i sugestije”. Bez bilo kakve garancije da će one biti makar razmotrene, a kamoli usvojene.

„Oni koji kritikuju neka ostanu sa druge stane pozornice”, poručio je i premijer Marković. Da bi potom na upravu Aerodroma proširio krug onih sa kojima je spreman da se svađa samo zbog toga što traže razjašnjenje brojnih nedoumica iz planiranog posla. „Aerodromi su usko grlo za ubrzani razvoj u turizmu i cijeloj ekonomiji”, kaže Marković. Bez podataka koji bi potvrdili takav stav, ali i bez objašnjenja zbog čega bi budući koncesionar bio zainteresovan i sposoban da nam – bolje od nas samih – taj problem riješi, ukoliko on stvarno postoji.

Socijaldemokrate javno sumnjaju u tu tvrdnju. „Ne može biti usko grlo preduzeće koje je, shodno dogovoru sa Vladom, sa više desetina miliona stimulisalo opstanak nacionalne aviokompanije i na čijim aerodromima je promet putnika sa 600 hiljada u 2003. porastao na preko dva miliona u ovoj godini”, navode iz partije Ivana Brajovića podsjećajući da su Aerodromi, do kraja prošle godine, državi platili preko 70 miliona eura na ime dividende, poreza, doprinosa i taksi. Pa prelaze u kontraofanzivu. „Aerodromi mogu sami da uzmu kredit, investiraju preko 100 miliona eura na oba aerodroma i da u narednih 25 godina ostvare neto profit od 400 miliona do preko milijardu eura, od čega bi se direktno u državni budžet, samo po osnovu izdvajanja iz neto profita slilo od 300 do preko 700 miliona, od poreza na dobit od 40 do 100 miliona eura, i još oko 100 miliona eura na druge poreze, doprinose i razne takse”.

Za poređenje, vladina računica kaže da bi od zakupca aerodroma u Podgorici i Tivtu, na ime koncesije, država za četvrt vijeka prihodovala nešto manje od 250 miliona. Dvije petine tog novca (100 miliona) Ministarstvo saobraćaja traži unaprijed, na ime „predujma koncesione naknade”. I to je ono što budi sumnje da je Markovićeva Vlada spremna da, kako se kaže, zakolje vola zbog kila mesa. Pošto bi, prema računicama ovdašnje konsultantske kompanije Fidelity Consulting, zakupac u istom periodu ostvario profit od 290 do 590 miliona – zavisno od povećanja broja putnika, rasta aerodromskih taksi i drugih prihoda (naknade za parking, izdavanje poslovnog prostora, hotela, restorana…).

Prostora za takav rast ima, pokazuju podaci. Gotovo je izvjesno da bi novi koncesionar, pošto je takva mogućnost prepoznata i u ponuđenom nacrtu ugovora, podigao cijenu aerodromskih naknada. Trenutno, one su u Podgorici, po odlazećem putniku, manje za skoro četiri eura u odnosu na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, a za nepunih devet eura u odnosu na cijene koje plaćaju korisnici aerodroma Franjo Tuđman u Zagrebu (oba aerodroma su pod upravom stranih koncesionara). Dizanje cijena moglo bi otjerati putnike, kao što se to već desilo u Prištini (nakon dolaska koncesionara) od čega je najviše profitirao aerodrom u Nišu.

Skuplje aerodromske usluge bi, konačno, mogle u potpunosti obesmisliti postojanje Montenegroerlajnsa (MNA), koji Aerodromima CG već duguje više do 20 miliona eura. Tada bi se neka naredna vlada našla pred izborom ili gašenje nacionalnog avioprevoznika bez ideje ko će „njegove” putnike dovesti u Crnu Goru, ili preuzimanje njegovih troškova na crnogorskim aerodromima i njihovo plaćanje iz državnog budžeta, što bi nas moglo dovesti u situaciju da zapravo mi plaćamo koncesionaru da upravlja našim aerodromima. I ubira profit.

Tako dolazimo do jednog od dva najvažnija neriješena pitanja vezana za Vladin naum sa Aerodromima. A to je odnos tog preduzeća, odnosno budućeg koncesionara, sa MNA. Nije tajna da Aerodromi, pod pritiskom Vlade, godinama unazad izdašno finansiraju MNA (nižim cijenama usluga, gomilanjem nenaplaćenih potraživanja, garancijama za kredita isplaćen MNA). Jednako je izvjesno da eventualnom zakupcu ne pada na pamet da nastavi taj aranžman. A to je upravo ono što mu sugeriše Vlada, uz obećanja tipa „dogovorićemo se” i „platićemo”.

Da ne širimo priču. Dovoljno se sjetiti kako su neriješeni odnosi između dobavljača (pružaoca usluga) i najvećeg korisnike – neurednog platiše, već upropastili jedan posao stoljeća u Crnoj Gori. Italijanska A2A stigla je 2009. na velika vrata koja su joj širom otvorili Silvio Berluskoni i Milo Đukanović a da prethodno nijesu riješeni prošli i budući poslovni odnosi Kombinata aluminijuma i EPCG. Uskoro se to pokazao kao nepremostiv problem. Kombinat je bankrotirao, Elektroprivreda se nenaplativih potraživanja riješila odlukom o umanjenju kapitala, a A2A se vratila kući. Srećna što će uspijeti da povrati makar dio uloženog novca. Svi na gubitku. A Crna Gora na najvećem jer je uz novac izgubila i vrijeme.

Nema sumnje da bi i priča sa Aerodormima, pod sličnim uslovima, mogla, ili morala, imati sličan epilog.

Tim prije što Vlada u ovaj posao ulazi bez jasnih ekonomskih motiva. Mjerodavne ekonomske analize pokazuju da Aerodromi mogu sami ili uz pomoć kredita izvršiti potrebna proširenja i modernizaciju, a onda bez problema povratiti uloženo uz višestruko uvećan profit. Vlast to ne dozvoljava i ako joj taj aranžman ne donosi nove finansijske obaveze (ne traže se čak ni državne garancije za ponuđene kredite). To nečinjenje pravda se prezaduženošću države. Istovremeno, vlada budućem koncesionaru nudi mogućnost da se zaduži uz državne garancije. Uz realnu mogućnost da iz tog posla država izađe sa finansijskim gubitkom.

Ne računajući gotovo izvjestan gubitak nekoliko stotina radnih mjesta u Aerodromima (sada tamo platu prima skoro 800 osoba). Svi smo svjesni činjenice da su to, uglavnom, glasači SD (ranije SDP-a Ranka Krivokapića) i da je partijska pripadnost bila jedan od osnovnih kriterijuma njihovog zapošljenja. Ali ti ljudi sami zarađuju (dobru) platu uredno plaćajući državne i lokalne poreze i dažbine. Dio njih bi, u slučaju koncesije, izvjesno ostao bez posla a država bi im, shodno uspostavljenoj praksi, isplatila izdašne otpremnine. Privilegovani bi ostali da rede u Aerodromima ali to preduzeće više ne bi samofinasiralo svoje troškove, već bi oni bili pokrivani iz državnog budžeta (najvjerovatnije iz buduće koncesione naknade).

Tako bi se preduzeće koje je donosilo kakav takav profit – o čijem se iznosu uvijek može raspravljati – pretvorilo u čisti trošak za državu i njene poreske obveznike. A zarada bi nestala „u poznatom pravcu”. Kad iz SD, nezvanično, optuže svoje koalicione partnere iz Bošnjačke stranke da lobiraju za tursku kompaniju TAV kao budućeg zakupca crnogorskih aerodroma, ministar Nurković odgovara kako će „sve biti po zakonu”. U zemlji koja je, „po zakonu”, opljačkana u aferi Limenka to nije obećanje zbog koga bi se trebalo pretjerano radovati.

Tim prije što se vladajuća većina nije ni najmanje potrudila da dođe do konsenzusa po pitanju budućnosti crnogorskih aerodroma. Čak ni unutar vladajuće koalicije. Znamo kako su prošli prethodni poslovi započeti po principu šta će nam ekspertske analize kada imamo većinu: privatizacija Telekoma i KAP-a, brane i elektrane na Tari i Morači, drugi blok TE Pljevlja…

Sada nam se nudi da kroz višedecenijski koncesioni ugovor kupimo „mačku u džaku”. Što veći dio opzicije svojim ćutanjem – odobrava. A i oni koji nešto govore na zadatu temu uglavnom se pozivaju na tuđe analize i medijski prezentovane podatke, demonstrirajući nespremnost da se potrude oko bilo čega što ne donosi momenatalan profit. Alternative, ipak, postoje. Prema prezentovanim projekcijama Fidelity Consulting-a ukoliko bi Aerodromi CG ostali pod državnom upravom, „razvijali bi se većim dijelom iz bespovratnih sredstava EU dok se broj zaposlenih ne bi mijenjao. Svi bi bili na dobitku – država, aerodromi, Montengroairlines, zaposleni, dobavljači, kupci – baš svi osim koncesionara”.

A možda je upravo tu najveći problem? Oslušnite šta o tome govore nezadovoljni pripadnici vladajućeg establišmenta.

U svakom slučaju, prije Aerodroma, među tužne ekonomske priče iz crnogorske svakodnevice svrstaće se i ona pod radnim nazivom Petlja na Smokovcu. Poznajući način na koji funkcioniše DPS sistem, to je dovoljan uslov da im SD ne uskrati lojalnost tamo gdje je to neophodno – u parlamentu. A za to da li će ministar Socijaldemokrata izuzeti svoje mišljenje na sjednici na kojoj se bude odlučivalo o Aerodromima DPS je, da oprostite, baš briga.

Nema tu kapaciteta za političku krizu, izuzev ako je članice vladajuće koalicije ne odglume uz prethodni dogovor, kako bi proizvele prijevremene izbore. Sve sa ciljem da opoziciju zaokupljenu Kninom i Kosovom, crkvama, bilbordima i Podgoričkom skupštinom izvedu na megdan po svojim pravilima. Prije nego što do javnosti dopre spoznaja o ekonomskim nedaćama sa kojima se suočava Crna Gora. Da gradnja autoputa ozbiljno kasni, da je državna kasa prazna (analitičari kažu kako nije pitanje da li će nego kada će doći do smanjenja penzija, plata, socijalnih davanja), da je alternativnih izvora finansiranja sve manje dok apetiti pridošle elite rastu. Što rezultira novim pritiscima na javna preduzeća, paradržavne fondove, banke pod kontrolom političko-preduzetničke elite.

Vežite se, slijećemo. Ili, možda, nećemo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo