Povežite se sa nama

FOKUS

AERODROMI U RALJAMA VLASTI: Cijena koruptivne politike

Objavljeno prije

na

aerodrom

Znate ono kada vas život, neka viša sila ili – najjednostavnije i najčešće – loša vlast, dovedu u situaciju da vam preostaje samo da se nadate u povoljan rasplet i srećan kraj. Čini se da se sada u toj situaciji nalazi crnogorski premijer Duško Marković. Suočen sa kritikama koje sa svih strana stižu na vladin plan „valorizacije” aerodroma u Podgorici i Tivtu premijer ostaje optimista. I tvrdi kako „ima još dosta vremena da svi u Crnoj Gori stvore jasnu sliku o modelu koji se predlaže i njegovim prednostima”.

Da se Marković nada čudu shvatiće svi koji znaju da još dosta vremena ističe u ponedjeljak 10. septembra, kada će se u podgoričkom hotelu Hilton održati prva i posljednja javna rasprava o Koncesionom aktu Aerodromi Crne Gore koji obuhvata projekat koncesije i nacrt ugovora sa budućim koncesionarom. Nakon toga, već zna Marković, slijedi pretkvalifikacioni postupak pa tender. I srećni pobjednik je…” Da ne trčimo pred rudu.

Trenutnu jasnu sliku stavova o ponuđenom planu pokazuje i kritika predočena od Socijaldemokrata CG: ,,Očigledno je da ponuđeni model limitira razvoj ostalih aerodroma, nema jasnu strukturu predviđenih investicija i strategiju daljeg razvoja dostupnosti Crne Gore kao turističke destinacije, ne štiti prava radnika i vjerovatno će dovesti do gašenja nacionalnog avioprevoznika (misli se na Montenegroerlajns, prim. Monitora)”. A kada se o vladinom naumu ovako govori u jednoj od članica vladajuće koalicjie nije teško pogoditi šta o njemu misle u opoziciji. Bez obzira na činjenicu da SD ima jake ekonomske i političke razloge da brine o svojim interesima na Aerodromima CG. Pošto su oni, još iz vremena zajedničkog SDP-a, bili baza za uhljebljenje ili bogat džeparac njihovih birača i partijskih funkcionera.

Poslanik DF Branko Radulović cijeni kako „djeluje kao da je ove akte pisao neki tajkun i da je u pitanju korupcionaški dil”. On razumije, kaže, da se vlada na davanje aerodroma u višedecenijski zakup možda odlučila pritisnuta ekonomskim nevoljama (besparicom) o kojima još nije voljna javno govoriti, ali ni u tom slučaju ne podržava njen naum. „Ukoliko Marković sve ovo radi zbog 100 miliona eura keša na ime predujma koncesione naknade, onda je pukao i on i ukupna ekonomija”.

U međuvremenu, prema planu koji su osmislili nadležni iz Ministarstva saobraćaja predvođeni ministrom Osmanom Nurkovićem, javna rasprava traje. Tako što „građani, stručne i naučne institucije, državni organi, strukovna udruženja, nevladine organizacije, mediji i druge zainteresovane organizacije i zajednice” mogu da im dostave svoje „prijedloge, primjedbe i sugestije”. Bez bilo kakve garancije da će one biti makar razmotrene, a kamoli usvojene.

„Oni koji kritikuju neka ostanu sa druge stane pozornice”, poručio je i premijer Marković. Da bi potom na upravu Aerodroma proširio krug onih sa kojima je spreman da se svađa samo zbog toga što traže razjašnjenje brojnih nedoumica iz planiranog posla. „Aerodromi su usko grlo za ubrzani razvoj u turizmu i cijeloj ekonomiji”, kaže Marković. Bez podataka koji bi potvrdili takav stav, ali i bez objašnjenja zbog čega bi budući koncesionar bio zainteresovan i sposoban da nam – bolje od nas samih – taj problem riješi, ukoliko on stvarno postoji.

Socijaldemokrate javno sumnjaju u tu tvrdnju. „Ne može biti usko grlo preduzeće koje je, shodno dogovoru sa Vladom, sa više desetina miliona stimulisalo opstanak nacionalne aviokompanije i na čijim aerodromima je promet putnika sa 600 hiljada u 2003. porastao na preko dva miliona u ovoj godini”, navode iz partije Ivana Brajovića podsjećajući da su Aerodromi, do kraja prošle godine, državi platili preko 70 miliona eura na ime dividende, poreza, doprinosa i taksi. Pa prelaze u kontraofanzivu. „Aerodromi mogu sami da uzmu kredit, investiraju preko 100 miliona eura na oba aerodroma i da u narednih 25 godina ostvare neto profit od 400 miliona do preko milijardu eura, od čega bi se direktno u državni budžet, samo po osnovu izdvajanja iz neto profita slilo od 300 do preko 700 miliona, od poreza na dobit od 40 do 100 miliona eura, i još oko 100 miliona eura na druge poreze, doprinose i razne takse”.

Za poređenje, vladina računica kaže da bi od zakupca aerodroma u Podgorici i Tivtu, na ime koncesije, država za četvrt vijeka prihodovala nešto manje od 250 miliona. Dvije petine tog novca (100 miliona) Ministarstvo saobraćaja traži unaprijed, na ime „predujma koncesione naknade”. I to je ono što budi sumnje da je Markovićeva Vlada spremna da, kako se kaže, zakolje vola zbog kila mesa. Pošto bi, prema računicama ovdašnje konsultantske kompanije Fidelity Consulting, zakupac u istom periodu ostvario profit od 290 do 590 miliona – zavisno od povećanja broja putnika, rasta aerodromskih taksi i drugih prihoda (naknade za parking, izdavanje poslovnog prostora, hotela, restorana…).

Prostora za takav rast ima, pokazuju podaci. Gotovo je izvjesno da bi novi koncesionar, pošto je takva mogućnost prepoznata i u ponuđenom nacrtu ugovora, podigao cijenu aerodromskih naknada. Trenutno, one su u Podgorici, po odlazećem putniku, manje za skoro četiri eura u odnosu na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, a za nepunih devet eura u odnosu na cijene koje plaćaju korisnici aerodroma Franjo Tuđman u Zagrebu (oba aerodroma su pod upravom stranih koncesionara). Dizanje cijena moglo bi otjerati putnike, kao što se to već desilo u Prištini (nakon dolaska koncesionara) od čega je najviše profitirao aerodrom u Nišu.

Skuplje aerodromske usluge bi, konačno, mogle u potpunosti obesmisliti postojanje Montenegroerlajnsa (MNA), koji Aerodromima CG već duguje više do 20 miliona eura. Tada bi se neka naredna vlada našla pred izborom ili gašenje nacionalnog avioprevoznika bez ideje ko će „njegove” putnike dovesti u Crnu Goru, ili preuzimanje njegovih troškova na crnogorskim aerodromima i njihovo plaćanje iz državnog budžeta, što bi nas moglo dovesti u situaciju da zapravo mi plaćamo koncesionaru da upravlja našim aerodromima. I ubira profit.

Tako dolazimo do jednog od dva najvažnija neriješena pitanja vezana za Vladin naum sa Aerodromima. A to je odnos tog preduzeća, odnosno budućeg koncesionara, sa MNA. Nije tajna da Aerodromi, pod pritiskom Vlade, godinama unazad izdašno finansiraju MNA (nižim cijenama usluga, gomilanjem nenaplaćenih potraživanja, garancijama za kredita isplaćen MNA). Jednako je izvjesno da eventualnom zakupcu ne pada na pamet da nastavi taj aranžman. A to je upravo ono što mu sugeriše Vlada, uz obećanja tipa „dogovorićemo se” i „platićemo”.

Da ne širimo priču. Dovoljno se sjetiti kako su neriješeni odnosi između dobavljača (pružaoca usluga) i najvećeg korisnike – neurednog platiše, već upropastili jedan posao stoljeća u Crnoj Gori. Italijanska A2A stigla je 2009. na velika vrata koja su joj širom otvorili Silvio Berluskoni i Milo Đukanović a da prethodno nijesu riješeni prošli i budući poslovni odnosi Kombinata aluminijuma i EPCG. Uskoro se to pokazao kao nepremostiv problem. Kombinat je bankrotirao, Elektroprivreda se nenaplativih potraživanja riješila odlukom o umanjenju kapitala, a A2A se vratila kući. Srećna što će uspijeti da povrati makar dio uloženog novca. Svi na gubitku. A Crna Gora na najvećem jer je uz novac izgubila i vrijeme.

Nema sumnje da bi i priča sa Aerodormima, pod sličnim uslovima, mogla, ili morala, imati sličan epilog.

Tim prije što Vlada u ovaj posao ulazi bez jasnih ekonomskih motiva. Mjerodavne ekonomske analize pokazuju da Aerodromi mogu sami ili uz pomoć kredita izvršiti potrebna proširenja i modernizaciju, a onda bez problema povratiti uloženo uz višestruko uvećan profit. Vlast to ne dozvoljava i ako joj taj aranžman ne donosi nove finansijske obaveze (ne traže se čak ni državne garancije za ponuđene kredite). To nečinjenje pravda se prezaduženošću države. Istovremeno, vlada budućem koncesionaru nudi mogućnost da se zaduži uz državne garancije. Uz realnu mogućnost da iz tog posla država izađe sa finansijskim gubitkom.

Ne računajući gotovo izvjestan gubitak nekoliko stotina radnih mjesta u Aerodromima (sada tamo platu prima skoro 800 osoba). Svi smo svjesni činjenice da su to, uglavnom, glasači SD (ranije SDP-a Ranka Krivokapića) i da je partijska pripadnost bila jedan od osnovnih kriterijuma njihovog zapošljenja. Ali ti ljudi sami zarađuju (dobru) platu uredno plaćajući državne i lokalne poreze i dažbine. Dio njih bi, u slučaju koncesije, izvjesno ostao bez posla a država bi im, shodno uspostavljenoj praksi, isplatila izdašne otpremnine. Privilegovani bi ostali da rede u Aerodromima ali to preduzeće više ne bi samofinasiralo svoje troškove, već bi oni bili pokrivani iz državnog budžeta (najvjerovatnije iz buduće koncesione naknade).

Tako bi se preduzeće koje je donosilo kakav takav profit – o čijem se iznosu uvijek može raspravljati – pretvorilo u čisti trošak za državu i njene poreske obveznike. A zarada bi nestala „u poznatom pravcu”. Kad iz SD, nezvanično, optuže svoje koalicione partnere iz Bošnjačke stranke da lobiraju za tursku kompaniju TAV kao budućeg zakupca crnogorskih aerodroma, ministar Nurković odgovara kako će „sve biti po zakonu”. U zemlji koja je, „po zakonu”, opljačkana u aferi Limenka to nije obećanje zbog koga bi se trebalo pretjerano radovati.

Tim prije što se vladajuća većina nije ni najmanje potrudila da dođe do konsenzusa po pitanju budućnosti crnogorskih aerodroma. Čak ni unutar vladajuće koalicije. Znamo kako su prošli prethodni poslovi započeti po principu šta će nam ekspertske analize kada imamo većinu: privatizacija Telekoma i KAP-a, brane i elektrane na Tari i Morači, drugi blok TE Pljevlja…

Sada nam se nudi da kroz višedecenijski koncesioni ugovor kupimo „mačku u džaku”. Što veći dio opzicije svojim ćutanjem – odobrava. A i oni koji nešto govore na zadatu temu uglavnom se pozivaju na tuđe analize i medijski prezentovane podatke, demonstrirajući nespremnost da se potrude oko bilo čega što ne donosi momenatalan profit. Alternative, ipak, postoje. Prema prezentovanim projekcijama Fidelity Consulting-a ukoliko bi Aerodromi CG ostali pod državnom upravom, „razvijali bi se većim dijelom iz bespovratnih sredstava EU dok se broj zaposlenih ne bi mijenjao. Svi bi bili na dobitku – država, aerodromi, Montengroairlines, zaposleni, dobavljači, kupci – baš svi osim koncesionara”.

A možda je upravo tu najveći problem? Oslušnite šta o tome govore nezadovoljni pripadnici vladajućeg establišmenta.

U svakom slučaju, prije Aerodroma, među tužne ekonomske priče iz crnogorske svakodnevice svrstaće se i ona pod radnim nazivom Petlja na Smokovcu. Poznajući način na koji funkcioniše DPS sistem, to je dovoljan uslov da im SD ne uskrati lojalnost tamo gdje je to neophodno – u parlamentu. A za to da li će ministar Socijaldemokrata izuzeti svoje mišljenje na sjednici na kojoj se bude odlučivalo o Aerodromima DPS je, da oprostite, baš briga.

Nema tu kapaciteta za političku krizu, izuzev ako je članice vladajuće koalicije ne odglume uz prethodni dogovor, kako bi proizvele prijevremene izbore. Sve sa ciljem da opoziciju zaokupljenu Kninom i Kosovom, crkvama, bilbordima i Podgoričkom skupštinom izvedu na megdan po svojim pravilima. Prije nego što do javnosti dopre spoznaja o ekonomskim nedaćama sa kojima se suočava Crna Gora. Da gradnja autoputa ozbiljno kasni, da je državna kasa prazna (analitičari kažu kako nije pitanje da li će nego kada će doći do smanjenja penzija, plata, socijalnih davanja), da je alternativnih izvora finansiranja sve manje dok apetiti pridošle elite rastu. Što rezultira novim pritiscima na javna preduzeća, paradržavne fondove, banke pod kontrolom političko-preduzetničke elite.

Vežite se, slijećemo. Ili, možda, nećemo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo