Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO JE REGIONALNI VODOVOD IZGUBIO 12 MILIONA EURA: Isplata u trećem činu

Objavljeno prije

na

vodovod

Rijeka novca teče iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. O razmjerama započetog postupka prinudne naplate govori podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa, RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru.

Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost”. Najnoviji podaci CBCG o blokiranim preduzećima pokazuju da je prinudna naplata u korist Štrabaga u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura”, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka spora RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno evropejstvo i „prilagođvanje savremenim tendencijama u oblasti prava”.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije, Vodovod u svojstvu investitora a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnju kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč ,,kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena budući da izvođač nije ispunio ništa što je predvideno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2”. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008. najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo pristupa na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka”, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid”.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta, a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009. od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere”, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „nemoguće procijenti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje”.

Vlada je 3. decembra, dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom”, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona ali to nije plaćeno), Štrabag je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, 15-ak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je MTK u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo” da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora…) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprečavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti MTK. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka iz Pariza neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom, ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori”, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna”, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom”, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autoru Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude. „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji”, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio RVCP.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža”, navodi Jovanić u presudi iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica) Milica Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinače rješenje Privrednog suda i priznaju odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog jezičkog tumačenja arbitražne klauzule”, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju spasavanja”. Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje”.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića. „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona”, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su – drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, do skora, zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije sporo cure.

Miljenik vlasti

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi. To je 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdio je predsjednik sindikata Crnagoraputa Miodrag Savović, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura iako je jedan od uslova bio da nema dugova na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016. u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Znaju da se sude

U Štrabagu imaju iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje Regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Nakon što grad Osijek 2009. raskida ugovor, Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC a ne oni.

Zoran RADULOVIĆ
U sljedećem broju o slučaju Štrabag govore Časlav Pejović i Goran Jevrić; Kako su zagrebački profesori stali na stranu RVCP

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BLAGODETI OVOZEMALJSKE: Svi poslovi Mila i Amfilohija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Amfilohije se našao Đukanoviću kad god mu je trebalo: kad se cijepao DPS,  za referendum, nakon priznanja Kosova, u oktobru 2016. i čuvenog ,,državnog udara”. Zauzvrat je nastavljao  da gradi, postavlja limenke i prepravlja svetinje, kao da država ne postoji. Njegov  biznis ostajao je neoporezovan. Crna Gora čeka hoće li Amfilohije i Milo opet pružiti jedan drugom ruku  Sigurno je:  njihove svađe i pomirenja skupo nas koštaju

 

Premijer Duško Marković još nije ponudio “termine za početak razgovora” sa Mitropolijom -crnogorsko primorskom (MPC) oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, iako je nakon sastanka sa evropskim komesarom za proširenje Oliverom Varheljijem kazao da će to učiniti ove sedmice.

Varhelji je u petak, 7. februara, bio u posjeti Crnoj Gori kako bi razgovarao sa premijerom, predsjednikom države Milom Đukanovićem, predstavnicima opozicije i mitropolitom MPC Amfilohijem. Iako je povod posjete bio evropski put Crne Gore, odnosno nova metodologija proširenja, koja podrazumjeva strožu kontrolu reformi od strane EU, i mogučnost obustavljanja pregovora, Varhelji je veliki dio posjete posvetio Zakonu o vjerskim zajednicama i krizi u Crnoj Gori koju je ovaj dokument produbio.

“Pokušao sam da razgovaram sa mitropolitom, pokušao sam da razgovaram sa premijerom, pokušaću da razgovaram sa predsjednikom. Vidio sam da se ovo, uz dobru volju, može riješiti. I ovo se mora riješiti”, rekao je Varhelji.

No,  otkako je Varhelji okrenuo leđa i napustio Crnu Goru, stvari se nijesu pomjerile s mjesta. Niti je otpočeo dijalog o evropskom putu i reformama na koji je sve političke i društvene aktere neposredno prije posjete komesara pozivao premijer, niti su  počeli razgovori između MPC i Vlade o Zakonu o vjerskim zajednicama, zbog kog desetine hiljada ljudi svake sedmice protestuju u organizaciji MPC.  Nije samo Vlada ta koja ne mrda s mjesta. Osim što nema  termina pregovora koje je obećao Marković, ni Mitropolija još nije podnijela  inicijativu za ocjenu ustavnosti spornog Zakona, usvojenog prije mjesec i po dana, iako su iz crkve početkom januara tvrdili da će se ta incijativa uskoro naći pred Ustavnim sudom.

Kriza se produbljuje. Mitropolit Amfilohije iz sedmice u sedmicu pokazuje da je sposoban da na noge podigne popriličan broj građana, među njima i glasača i članova vladajuće partije, a vlast i institucije koje kontroliše Đukanović i njegova partija, i dalje demonstriraju silu. Dok Vlada preko medija poziva na dijalog, Đukanović drži vatrene govore po opštinama, priča o ugroženoj državi i prebraja podanike. Nastavljaju se hapšenja i druge represivne mjere za “prestupe” koji su decenijama ignorisani. Tako je ove sedmice SAEM donio odluku o tromjesečnom neemitovanju emisija Pink i Happy televizije u Crnoj Gori,  jer se u njima “podstiče na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju prema pripadnicima crnogorske nacionalnosti”. Godinama su programi tih televizija u kojima su blaćeni kritičari režima, negirani ratni zločini i kršeni brojni standardi  tolerisani. Dok je odgovaralo Đukanoviću.

Više je scenarija kako se kriza može okončati, a samo je jedan put koji bi omogućio  revitalizaciju zemlje, reforme i njenu evropsku budućnost. Na taj put zemlju niti vodi Đukanović, niti je može povesti Amfilohije. Iako trenutno odmjeravaju snage i podanike, nije nemoguće da se mitropolit  i Predsjednik, višedecenijski strateški partneri, dogovore, kako ne bi ugrozili jedan drugog i svoje monopole.

Ne bi bilo prvi put. Podugačka je istorija podrške koju su pružali jedan drugom, na obostranu korist. Iako  Amfilohije,  priupitan o podršci Đukanoviću u kriznim trenucima,  danas kaže  da ga “nikad nije podržao, niti u njemu i  njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno,  interese za crkvu pa ni za državu”, fakti kažu drugačije.

Na početku, devedesetih,   bješe ljubav. Ratovi. Mitropolit i Đukanović na istoj strani. Dok je Đukanović mrzio šahovnicu, u Dubrovniku su ispisivane sramne stranice crnogorske istorije, deportovane bosanske izbjeglice, s Amfilohijevim blagoslovom Cetinjskim manastirom paradirali su Arkanovi „tigrovi” i “frenkijevci”. Mitropolit je neometano sijao nacionalnu i vjersku mržnju po Crnoj Gori. Radovan Karadžić se, prema tvrdnjama  Haškog tužilaštva, navodno skrivao u manastiru Ostrog. Za Amfilohija je, doživotno osuđeni ratni zločinac, bio i ostao – Radovan.

Nakon što se Đukanović otrgao Slobodanu Miloševiću, u vrijeme sukoba sa Momirom Bulatovićem, i cijepanja jedinstvenog DPS-a, mitorpolit je ipak  prelomio na Đukanovićevu stranu. Zaradio je tada,  od onih nezadovoljnih njegovim i Đukanovićevim preokretom, skandiranje –  “Amfilohije, Turčine”

Đukanoviću je, nakon razlaza sa Miloševićem i tijesne izborne pobjede nad Momirom Bulatovićem, bila potrebna mitropolitova podrška , kako bi oslabio demonstracije  Bulatovićevih i Miloševićevih sljedbenika u Crnoj Gori. I dobio je.

“Gospodine predsjedniče, evo, pored ostalih radosti, dočekasmo ovaj blagosloveni dan da novoizabrani predsjednik Crne Gore dođe za blagoslov i cjeliva mošti Sv. Petra Cetinjskog. Ovo je blagosloveni dan za Crnu Goru jer je Crna Gora čekala, evo već 50 i više godina da njen prvi čovjek dođe i poljubi mošti prvoga i najvećega Crnogorca. Sveti Petar Cetinjski je mjera svakog mitropolita i svakog gospodara, svakog predsjednika Crne Gore. Vi ste to Predsjedniče Đukanoviću shvatili i razumjeli i zato ste danas ovdje. Neka je blagosloven ovaj dan, neka ste blagosloveni u nošenju velikog bremena prvog čovjeka Crne Gore i rukovoditelja ovog naroda”, obratio se mitrpolit Đukanoviću kada je poslije pobjede na predsjedničkim izborima, 31. oktobra 1997. posjetio Cetinjski manastir i mitropolita Amfilohija.

Mitropolit je poslao poruku i Bulatoviću i njegovima: “ Poslije izbornog takmičenja jedino što preostaje bivšem Predsjedniku je da bratski pruži ruku novom predsjedniku, jer je jedino tako moguće doprinijeti napretku Crne Gore. Samo sujetni, samoživi i vlastoljubivi ljudi, sada bi smjeli rastakati sile koje bi produbljivale stare i stvarale nove diobe u Crnoj Gori…”

Nije to jedini prelomni trenutak za Đukanovića, u kom mu se mitropolit našao. Uoči referenduma u maju  2006. godine, mitropolit je utišao sa svojom uobičajenom retorikom negiranja crnogorske nacije. Na iznenađenje unionista, poslao je i jasnu poruku da neće koristiti svoj uticaj na pastvu i one koji ne žele nezavisnu Crnu Goru. “Za ostvarenje jevanđelske misije crkvi nije neophodna ni zajednička država ni nezavisna Crna Gora. I jedna i druga državna tvorevina mogu biti više ili manje povoljan ambijent za život crkve i njenu propovijed”, kazao je, i ponovio tu poruku više puta uoči refrenduma.

U februaru 2006. godine, samo par mjeseci pred referendum u Crnoj Gori organizovan je u Podgorici  veliki sabor pravoslavlja. Organizatori su bili, ruku pod ruku,  Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija i Vlada Mila Đukanovića.  Zajednički aranžman dogovaran je neposredno nakon afere Rumija, i naizgled oštrih protivljenja Đukanovićeve Vlade tome što je Amfilohije  limenu crkvu  postavio na vrh planine.  Umjesto uklanjanja mitropolitove limenke, rodio se –  veliki sabor pravoslavlja pod pokroviteljstvom Vlade. Amfilohijevo djelo je  ostala netaknuto.

“Dok se Amfilohije rukovao sa Đukanovićem i uz smiješak razgovarao sa njim poslije godina žestokih sukoba, mitroplit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sjedio je sam na Cetinju, optužujući Đukanovićevog glavnog savjetnika Milana Roćena da je postao Amfilohijev đakon”, pisalo je o tom događaju beogradsko Vreme.

Amfilohije je neposredno pred referendum primio u posjetu Filipa Vujanovića i Svetozara Marovića. Tri sedmice nakon obnove crnogorske nezavisnosti, mitropolit je dobio zvanje arhiepiskopa cetinjskog koje su prije njega imali samo vladika Rade i Mitrofan Ban. Titulu mu je dodijelio Sinod SPC-a u kom je imao najveći uticaj, zbog čega su prvi put  krenule spekulacije da priprema teren za ustoličenje na mjesto prvog crnogorskog patrijarha. Amfilohije nije krio ni da mu je to nuđeno. “”Bilo je takvih prijedloga, ali ja se na njih nisam obazirao”, govorio je.

Ruku podrške, Đukanović je znao da cijeni. Mitropolit je nastavio da vrši svoje neimarske poslove, gradi crkve i postojeće dograđuje, kao da ne postoje državne službe. Biznis u koji je pretvorio neke od svetinja, poput manastira Ostrog, ostajao je neoporezovan. Iako je nemoguće ući u trag imovini crkve, jer se jedan njen dio  u katastru vodi bez matičnog broja, u javnost su dospjeli podaci koji  pokazuju da je dio imovine čak i knjižen na Mitropolita.

Nije se podrška Đukanoviću završila sa referendumom. Nakon priznanja Kosova od strane crnogorske Vlade Mila Đukanovića u oktobru 2008. godine, mitropolit je izjavio da je to najveća izdaja vlasti u istoriji Crne Gore,. No nije prekinuo tanane veze s “glavnim izdajnikom”. Sa protesta prosrpskih stranaka , pozvao je okupljene da se mirno raziđu.

Nekoliko godina kasnije, 2013. u srcu Podgorice završen  je najmanje  šest miliona eura vrijedan Hram Hristovog vaskrsenja, čiju je gradnju pomogla svjetovna vlast sa 500 hiljada eura. Do danas nije utvrđeno da li je jedan od “svetaca” islikanih u unutrašnjosti hrama bio sam Đukanović.

Mitropolit se Đukanoviću našao i za vrijeme afere državni udar u oktobru 2016.  Na dan izbora, koji je protekao u znaku priče o navodnim teroristima, dok su se dizale tenzije, Amfilohije je pozvao narod da ne izlazi na ulicu.

Danas ih poziva svakog četvrtka i nedjelje. Da odbrane svetinje od Đukanovića. Hoće li višedecenijski strateški partneri opet pružiti jedan drugom ruku, hoće li ih pomiriti interesi dok cijepaju društvo na pola, vidjećemo uskoro. Sigurno je: i njihove “svađe”, i njihova “pomirenja”, njima su donosila ovozemaljske blagodeti. A nas skupo koštala. I koštaju.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

OPOZICIONI LIDERI I OSVEŠTANI IZBORI: Blagoslov za pogaženu riječ

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blagosloveni izbori u nedemokratskom ambijentu mogu samo da donesu poraz   građanima

 

„Prvi sastanak premijera Duška Markovića sa mitropolitom Amfilohijem ohrabruje, jer iskustvo pokazuje da se bez razgovora ne može doći do rješenja”, prokomentarisao je predsjednik države Milo Đukanović početak pregovora između Vlade i Mitropolije povodom Zakona o vjerskim zajednicama.

,,Vjerujem da je to jedini mogući put da se nesporazumi prevazilaze, da se unese doza međusobnog boljeg razumijevanja, da se doprinese spuštanju tenzija koje su potpuno bezrazložno podignute u crnogorskom društvu”, zaključio je Đukanović. Može biti je  ,,potpuno bezrazložno podignute tenzije”, podigao neki drugi Đukanović i njegova partija usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, u mrtvo doba   noći.  Prvi zvanični sastanak Mitropolije i Vlade  završio se tako što se niko nije mrdnuo od početnih pozicija.

Litije se nastavljaju, kao i dijalog između Crkve i Vlade.  Termin novog susreta nije preciziran.

,,Crkva ostaje pri svom stavu da se mora govoriti o izmjenama Zakona, a ne o njegovoj primjeni jer po mišljenju crkve Zakon nije u skladu sa Ustavom, ni međunarodnim standardima. Vlada smatra da se kroz dijalog i izgradnju međusobnog povjerenja, kao i kroz davanje dodatnih i odgovarajućih garancija ovaj Zakon može primjenjivati kao moderan i usaglašen sa Ustavom i evropskim standardima”, konstatuje se u zajedničkom saopštenju Vlade i MCP.

Tako su premijer i mitropolit formalno ispunili obećanje koje su dali evropskom komesaru za proširenje Oliveru Vorheljiju, koji je tokom posjete Crnoj Gori saopštio da je dijalog Crkve i Vlade o Zakonu neophodan i da nas ,,cijeli svijet gleda”. I istovremeno su nastavili da odmjeravaju snage.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREGOVORI ILI IZGOVORI: Prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Budući pregovarači još uvijek tvrde pazar. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti upravo njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Jer ovdje, bez kompromisa, nikome nema pomoći

 

Gore sluge lošeg gospodara

Pet dana pošto su u Zeti obavili spektakularan posao, privodeći penzionisanu učiteljicu kojoj su, prethodno, rasturuli kuću, iz crnogorske policije su  javili  kako od sjutra neće obezbjeđivati litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. “Policija je donijela odluku da u narednom periodu neće obezbjeđivati litije, a svu odgovornost za eventualne incidente i narušavanje reda i mira na ulicama u gradovima naše države snosiće organizatori”, navodi se u saopštenju Uprave policije (UP) koje je u srijedu poslijepodne, mnogima, zvučalo kao obavijest o izvršenom puču.

Vrh crnogorske policije predvođen direktorom UP Veselinom Veljovićem izrečenim naumom samo je potvrdio uvjrenje da oni ne služe državi i narodu nego gospodaru. Milu Đukanoviću.  I da su, vjerno služeči, spremni da krše sve važeće propise. Zakon o unutrašnjim poslovima ne ostavlja prostor za samoopredjeljenje: policije je dužna (član 10 Pojam i vrste policijskih poslova) da zaštiti bezbjednost građana i Ustavom utvrđenih sloboda i prava (stav 1), odnosno, (stav 6) da obezbjeđuje javna okupljanja visokog bezbjednosnog rizika. Umjesto toga Veljović i njegovi potčinjeni saopštavaju kako nemaju vremena da obezbjeđuju litije pošto „cijene da kriminogene strukture mogu iskoristiti  zauzetost policije…“. Loš vic? Ne.

Satima smo čekali da se neko iz Vlade oglasi i saopšti kako su hakeri preuzeli sajt Vlade, MUP-a i UP i poslali lažno saopštenje. Ništa. Nadali smo se informaciji da je ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić zatražio od premijera Duška Markovića da smijeni odmetnutog direktora UP. Ništa. Najveći optimisti su svako malo pretraživali i sajt tužilaštva, očekujući informaciju da su autori pučističkog saoštenja  pozvani na saslušanje zbog mogućeg izvršenja krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Niko i ništa.

Država je duže od 12 sati bila neopravdano odsutna iz sopstvenog pravnog sistema, da bi u četvrtak ujutru stiglo novo saopštenje: „Uprava policije će u skladu sa zakonom i precizno definisanim procedurama nastaviti sa obezbjeđivanjem litija uz insistiranje na potpunom poštovanju jasnih obaveza i procedura i pojačanoj odgovornosti organizatora”.

Šta  se dešavalo u međuvremenu, nagađamo.

Od direktora UP možemo čuti kako „Crna Gora nikada nije zasnivala svoje istorijsko trajanje i postojanje na kultu Nemanjića i kultu Svetosavlja“. Ali nema  riječi o presretnutom i objelodanjenom razgovoru njegovog pomoćnika Zorana Lazovića i njegovog saradnika i prijatelja Duška Golubovića. Ko to prisluškuje njegove najbliže saradnike? I zašto oni pričaju to što pričaju?

“A da lože, dako se malo dohvate rakije i vina, ako i ko ih j..e, mogu k…c da puše“, saopštava svom starom drugaru Lazović, šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, promišljajući  o predstojećem nalaganju badnjaka na Cetinju (razgovor je, izgleda, vođen početkom godine): „A dobro, bićemo spremni da dobiju i jedni i drugi po g…ci ako budu pravili…“.

Razgovor koji je Veljović tako rado prećutao, uglavnom, predstavlja  svojevrstnu policijsku razradu, ideje „o ujedinjenju podijeljenog pravoslavnog bića“ koja  je svoje mjesto našla i u ekspozeu premijera Markovića. A koju on ponavlja i ovih dana, makar u trenucima kada predstavnike Mitropolije crnogorsko-primorske predvođene Amfilohijem Radovićem poziva na dijalog i dogovor „zarad dobra Crne Gore i njenih građana”.

Premijer i mitropolit su razmijenili pozive za razgovor i iskazali spremnost da u njima učestvuju. Još samo da se dogovore kad će, ko i o čemu razgovarati i pregovarati.  U pismu  koje je Marković uputio Mitropoliji stoji spremnost „da još jednom zajednički sagledamo najbolja rješenja za primjenu čl. 62-64 Zakona o slobodi vjeroispovijesti…“. Predstavnici Srpske crkve u Crnoj Gori od pregovora ne bježe, ali je iz njihovih izjava za sada teško precizno zaključiti o čemu bi oni bili spremni da pregovaraju. I kada.

„Pregovora može biti tek kad se Zakon povuče“, saopštio je u nedjelju veče, iz Podgorice, arhijerejski namjesnik za Boku, protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić. Bez objašnjenja o čemu bi se tada razgovaralo. Sama po sebi je zanimljiva odluka Mitropolije da tu liturgiju, inače jedan od najposjećenijih skupova održanih u Crnoj Gori, predvodi baš Krivokapić. Uz mitropolita Amfilohija, jedan od najglasnijih i najdosljednijih negatora prava na postojanje Crne Gore i Crnogoraca unutar ovdašnjeg krila SPC.

„Prije 100 godina svaki Bokelj od Debelog brijega do Spiča znao je da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“, saopštio nam je svoje poimanje našeg svijeta Momčilo Krivokapić tokom obilježavanja stote godišnjice oslobođenja i ujedinjenja dvije kraljevine. „Vremena su se promijenila. Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki stanovnici Boke se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, ali sve dok ne mrze one koji se izjašnjavaju kao Srbi, to je podnošljivo, jer je to, ipak, lična stvar koja se može objasniti prihvatanjem komunističke mantre o postojanju crnogorske nacije”.

Krivokapić se (po)javio i nakon usvajanja spornog Zakona kada vjernicima uputio poruku da nema opuštanja i popuštanja: „Za sad samo ćemo se moliti Bogu, ali ako treba borićemo se kao naši preci, malo drugačije“.

Koliko je Krivokapićeva mantra propraćena sa za sada i ako treba u suprotnosti sa, recimo, svim onim što ovih dana pripovijeda rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović? Pozivajući Crnogorce i Srbe na toleranciju i razumijevanje.  Da li ta raznovrsnost kazuje da bi se i unutar Mitropolije, kao i unutar DPS, mogli naći različiti stavovi o tome šta je minimum ispod koga se ne smije ići u predstojećim pregovorima.

Iako demonstriraju snagu, i Đukanović i Amfilohije su ranjivi u ovom odmjeravanju snaga.  Prvi put nakon 1998. Đukanović strahuje za bespogovornu lojalnost unutar sistema.   Na protestnim litijama protiv zakona koji je donijela vlada DPS- a,  pojavljuju članovi te pratije. Mtropolit za sada nema (vidljiv) problem sa neposlušnošću u sopstvenim redovima.  Njegova najveća briga je šta da radi sa okupljanjima ukoliko, odnosno kada ona od litija „za odbranu svetinja“, prerastu u političke proteste. Nije tajna da baš to očekuje dobar dio njegovih sljedbenika.   Ako prepusti  da tu akciju predvodi političko krilo boraca za srpsku stvar u Crnoj Gori, iskustvo uči,  to garantuje poraz. Ako  on  ostane na čelu pokreta i pošto poprimi operativno politički karakter,  to  neminovno mijenja pravila igre.  Ulaskom u arenu sve postaje podložno preispitaivanju – od finansija do (političkih) biografija. U toj priči, Đukanović i Radović nemaju nikoga ko im liči više nego što su oni nalik jedan drugome.

Pažljivo birajući naredne poteze, budući pregovarači još tvrde pozicije. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti  njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Ovdje bez kompromisa pomoći nema ni jednima ni drugima. Ni svima nama.

Sve da popovi i policajci i u buduće očuvaju (uslovan) red i mir na ovdašnjim ulicama, mi ćemo živjeti u mikrosvijetu u kome je sasvim normalno da se Vladimir Gojković, proslavljeni reprezentativac i selektor reprezentacije koja je upravo donijela medalju sa Evropskog prvenstva pravda zbog toga što je po povratku kući otišao u crkvu. Dok ga najglasnije napadaju oni koji se svim silama trude da u DPS upišu svakog mladića i djevojku koji u dresu reprezentacije postignu rezultat vrijedan pažnje. I da to pred kamerama lojalnih tv stanica prikažu kao još jedan veliki uspjeh mudrog rukovodstva.

Ni predsjednik Đukanović nije našao za shodno da u dvosatnom razgovoru na javnom servisu makar jednom rečenicom stane u odbranu prava na slobodno (ne)iskazivanje vjerskih osjećanja čovjeka koji mu je koji dan ranije bio gost. Umjesto toga je javnost ubjeđivao kako ga oponenti napadaju zato što ga „prepoznaju kao jednu od markantnih brana penetraciji anticrnogorskih interesa“. A ne zbog bezbroj znanih i neznanih afera – švercerskih, privatizacionih, koruptivnih.

Nije te večeri markantna brana crnogorskih interesa prozborila ni jedne riječi o svom privatnom putovanju u Majami. Po svoj prilici o našem trošku. U danima dok je Crna Gora još vagala da li će nam Vladino insisitiranje na brzopoteznom usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti donijeti sukobe ili samo proteste. Kad je stvar legla, predsjednik se vratio kući i evo  proziva sve one koji nijesu slijepo odani njemu i njegovoj viziji ove države. Ukoliko ste prihvatili da budete dio vlasti, ustvrdio je Đukanović „onda ste u obavezi da to prepoznajete i da se u skladu sa svojim ovlašćenjima dodatno angažujete u odbrani crnogorskih interesa“. Pa se i požalio: „To se nedovoljno radi i to je pokazala ova situacija i potencirala potrebu potpunije koordinacije”.

Koliko sledećeg jutra, u Pobjedi je osvanuo feljton u najavi: IZA KULISA: Drugo lice protestnih litija Srpske pravoslavne crkve. Probrani članovi CANU i DANU stali su na grudobran. „Bio bih slobodan da taj intervju nazovem crnogorskim manifestom na putu za crnogorsku budućnost i slobodu“, ocijenio je akademik Čedomir Bogićević. I Veselin Veljović je odlučio da zaboravi kako je početkom mjeseca na svom tviter nalogu zahvalo Mitropoliji crnogorsko-primorskoj na doprinosu da okupljanja građana i litije proteknu bez incidenata.  Pa je odlučio da otkaže saradnju. Dok,opet, odnekud  nije drugačije naređeno.

Da li smo tako sačuvali Crnu Goru – slobodnu i pravednu zemlju svih njenih građana?  Ili bi se moglo pokazati kako su Đukanović, njegovi  saučesnici,  i njihove afere, uz upornost sa kojom institucije odbijaju da se sa njima uhvate u koštac, izvele na litije makar onoliko ljudi koliko i svi opozicioni lideri.

Tek ćemo vidjeti koliko će Crnu Goru koštati to što su predstavnici njenih najvažnijih institucija istovremeno i simboli nepotizma, korupcije i kriminala. Spremni da se, kad zatreba, kao iza taoca, zaklone iza Crne Gore i njenih građana.

Na prekretnici smo. Pred nama su pregovori starih znanaca, ili izgovori kako bi se još više rasplamsale strasti. Sve dotle dok se  čitav politički i društveni život ne svede na pitanje: Za Mila  ili Amfilohija? To bi bio dokaz da iz 1997. Godine,  kad su se dijelili Đuković i Bulatović, ništa nijesmo naučili. I bio bi to još jedan poraz Crne Gore.

 

STRANE DIPLOMATE I MEDIJI O DEŠAVANJIMA U CRNOJ GORI:
Dijalogom do rješenja

Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i protesti koji su slijedili pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske, izazvali su brojne, često suprotne, reakcije. To se vidi i po istupima diplomata i pisanju stranih medija.

Ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori, Alison Kemp poziva na dijalog i komentariše odluku čelnika policije da više ne obezbjeđuju litije u crnogorskim gradovima: ,,Svaka država je dužna da osigura bezbjednost svojih građana i da zaštiti njihova osnovna prava. Crna Gora ima potrebu da nađe ravnotežu  između rada policije na obezbjeđivanju javne sigurnosti, sa jedne strane, i zaštite osnovnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja i okupljanja, sa druge“, kazala je Kemp za RTCG.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom Istoku i Balkanu. Povodom prihvatanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori IFIMES je objavio analizu pod nazivom „Crna Gora 2020: Hoće li Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?“. U toj analizi piše: ,,Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal Đukanović je izgubio podršku i uticaj koji je imao u regionu. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije neophodan činilac na Balkanu. Zbog toga je odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantuje stabilnost u regionu”.

Povodom novonastalih tenzija oglasio se i Stejt department: ,,Sjedinjene Američke Države (SAD) pozivaju sve strane da pokažu uzdržanost i izbjegnu bilo kakve akcije koje mogu da dovedu do jačanja napetosti ili nasilne akcije i da vode konstruktivan dijalog o tom osjetljivom pitanju. SAD poštuju pravo svih suverenih zemalja da usvajaju i primjenjuju zakone usklađene sa demokratskim normama i bez stranog miješanja i snažno podržavaju osnovne slobode, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja i prava pojedinaca da mirnim putem izražavaju svoju slobodu vjere ili ubjeđenja”.

Na portalu RT, koji se ranije nazivao Raša Tudej (Rusija danas), oglasio se Nebojša Malić, novinar srpsko-američkog porijeka. U svom članku, pod nazivom ,,Nije ugnjetavanje ako to radi “prozapadni demokrata” on piše: ,,Usvajanje zakona o vjerskoj slobodi koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se posmatralo kao zastrašujuće kršenje ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu ne smeta. Ako se Srbi nastave opirati, Đukanović će ponovo besjediti o agresiji iz Srbije i možda čak optužiti Rusiju za podsticanje državnog udara, kao što je to učinio u februaru 2017. To je već ispričana priča”.

Autor teksta insistira na tome da je Zapad ignorisao kriznu situaciju u Crnoj Gori: ,,Premijer Velike Britanije Boris Džonson nedavno je izjavio da će se London suprotstaviti progonu hrišćana. Da li je bilo reakcije od Ministarstva spoljnih poslova? Naravno da ne. Isto je i sa Stejt Departmentom i američkom Komisijom za međunarodnu vjersku slobodu, koja je nedavno uspjela da ujedini Indiju i Pakistan. O Crnoj Gori, međutim, ni riječi”. Ipak, osim srpskih i (pro)ruskih medija, izvještači u regioni su, uglavnom, stali na stranu crnogorske Vlade i Đukanovića, ne krijući strah od buđenja velikosrpskog pokreta.

O kontroverzama koje je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti pišu i albanski mediji. Novinar Shaban Murati za Albanian Daily News piše: ,,Sa nezavisnošću Crne Gore Srbija je izgubila moć eksplotacije i političku kontrolu nad svojom kolonijalnom provincijom. Vojnu moć nad Crnom Gorom izgubila je njenim priključenjem u NATO 2017. godine. Jedini instrument koji joj je preostao da održi svoj uticaj u Crnoj Gori jeste SPC, koja je uzurpirala suvereno duhovno usmjerenje Crnogoraca. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti propisano je da vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore moraju da imaju pisane dokaze o o pravu svojine nad vjerskim objektima do 1. decembra 1918. godine. Bijes srpskih uzurpatora leži u tome što ne posjeduju nijedan dokument koji potvrđuje njihovo vlasništvo do 1918. godine, tačnije do onda kada je Srbija okupirala Crnu Goru”.

Oglasio se i nekadašnji ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac izjavom za BBC na srpskom: ,,Ovakva vrsta pitanja obično se poteže u vrijeme predizbornih kampanja i ima dnevnopolitičku svrhu, a ne treba izgubiti iz vida da je to i dio šire identitetske priče – državnog projekta razdvajanja srpskog od crnogorskog identiteta. Te teme se koriste u predizbornom periodu kako u prvom planu ne bi bile socijalne teme, pitanja korupcije i kriminala. Koristi imaju oni koji politički kapitalizuju takvu borbu”.

Šef Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Aivo Orav smatra da je EU svoj stav o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti iznijela još 19. decembra. Tada je Peter Stano, glavni portparol EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku, izjavio: ,,EU je dosljedno ohrabrivala sve političke aktere u Crnoj Gori da preuzmu odgovornost za vraćanje političke debate u Skupštinu. Regulisanje vjerskih zajednica nacionalna je nadležnost, ali to pitanje treba urediti na inkluzivan način, koji okuplja zainteresovane strane i u skladu je sa međunarodnin i evropskim standardima o ljudskim pravima, a posebno u skladu sa preporukama Venecijanske komisije”.

Preovladava, uglavnom, mišljenje da će mitropolit Amfilohije i Milo Đukanović pronaći kompromis, da li putem sudskih presuda ili direktnom nagodbom Vlade  i MCP.

                                                                                                                             Andrea JELIĆ

NOVAK ADŽIĆ:
Amfilohije Radović veličao Dražu Mihailovića

Nesporno je da je glavni vođa sadašnjih “litija i molebana”, odnosno, klero-političkih protesta u Crnoj Gori mitropolit Amfilohije Radović sljedbenik ravnogorske četničke velikosrpske i anticrnogorske ideologije i politike, navodi istoričar i pravnik Novak Adžić. To, precizira Adžić, potvrđuju i Amfilohijeve riječi kojima on „čini apoteozu i panegirik“ Draži Mihailoviću.

Adžić citira dio predavanju koje je mitropolit MCP održao na tribini srpskog “sabora” i ultradesnog pokreta “Dveri”, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 11. decembra 2003. godine, uoči 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka: „Naša istorija utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara-mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posečena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, zlatna glava, kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikog mučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovog naroda, to je glava posečena u Radovanjskom Lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu, o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima, to je glava vožda Draže Mihailovića.“

Rehabilitacija  šovinističke,  zlikovačke, kolaboracionističke, četničke ideologije iz drugog svjetskog rata, za dr Amfilohija Radovića bila je svojevrsna politička i crkvena “misija” i pasija, kojoj je revnosno bio predan, zaključuje  Adžić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo