Rijeka novca teče iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. O razmjerama započetog postupka prinudne naplate govori podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.
To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.
Nakon blokade računa, RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru.
Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost”. Najnoviji podaci CBCG o blokiranim preduzećima pokazuju da je prinudna naplata u korist Štrabaga u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura”, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.
Pravni aspekti ovog slučaja očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka spora RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno evropejstvo i „prilagođvanje savremenim tendencijama u oblasti prava”.
Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije, Vodovod u svojstvu investitora a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnju kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.
Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.
Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč ,,kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena budući da izvođač nije ispunio ništa što je predvideno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2″. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008. najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo pristupa na gradilište i kompletan glavni projekat.
„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka”, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid”.
Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta, a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009. od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere”, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „nemoguće procijenti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje”.
Vlada je 3. decembra, dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom”, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.
Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona ali to nije plaćeno), Štrabag je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, 15-ak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je MTK u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.
U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo” da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora…) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprečavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.
Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti MTK. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka iz Pariza neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.
„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom, ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori”, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.
U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna”, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.
Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom”, navodi Pejović.
Slično mišljenje iznijeli su i autoru Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude. „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji”, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio RVCP.
Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.
„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža”, navodi Jovanić u presudi iz marta 2016. godine.
Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica) Milica Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinače rješenje Privrednog suda i priznaju odluku arbitraže u Parizu.
„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog jezičkog tumačenja arbitražne klauzule”, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju spasavanja”. Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim vijećem.
Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje”.
Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.
Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića. „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona”, kaže direktor RVCP.
Za druga pitanja nadležni su – drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, do skora, zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?
Dok novac teče ka Beču, informacije sporo cure.
Miljenik vlasti
Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi. To je 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.
U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdio je predsjednik sindikata Crnagoraputa Miodrag Savović, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.
Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.
U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura iako je jedan od uslova bio da nema dugova na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.
Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016. u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.
Znaju da se sude
U Štrabagu imaju iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.
Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje Regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Nakon što grad Osijek 2009. raskida ugovor, Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.
Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.
Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.
Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC a ne oni.
Zoran RADULOVIĆ
U sljedećem broju o slučaju Štrabag govore Časlav Pejović i Goran Jevrić; Kako su zagrebački profesori stali na stranu RVCP
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice