Povežite se sa nama

FOKUS

I ŠARIĆ I LONČAR TRAŽE ODŠTETU OD DRŽAVE: Naše pare za korektne momke

Objavljeno prije

na

medenica

Crnogorsko pravosuđe košta kao đavo. Njihova borba sa organizovanim kriminalom, korupcijom, ratnim i drugim zločinima broji se u desetinama miliona eura. Velike optužnice padaju, a građanima se svako malo ispostavlja milionski račun zbog odšteta koje potražuju oni za koje su tvrdili da su narkobosovi i zločinci, a koje su potom oslobodili krivice. Ove sedmice listi su se, očekivano, pridružili Duško Šarić i Jovica Lončar, proljetos pravosnažno oslobođeni krivice da su oprali oko 20 miliona eura.

Šarić i Lončar su Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv države, u kojoj traže da im se isplati odšteta od 400 hiljada eura zbog neosnovanog pritvora. Mediji su izračunali da dvojica Pljevljaka traže oko pet hiljada eura za dan proveden u pritvoru.

Duško Šarić uhapšen je 16. novembra 2010. godine u Pljevljima, nakon što su italijanske vlasti izdale nalog za njegovo hapšenje u međunarodnoj akciji Loptice. Manje od godinu potom, u maju 2011. godine uhapšen je i Jovica Lončar, direktor Šarićeve firme Mat company. Optužnicu protiv njih 2012. godine podigla je specijalna tužiteljka Đurđina Nina Ivanović. Optužnicom im se stavljalo na teret da su se u periodu od 24. juna 2006. do 28. februara 2011. ,,udružili da putem bankarskog i finansijskog poslovanja prikriju porijeklo novca, za koji su znali da je pribavljen krivičnim djelom – neovlašćena proizvodnja, držanje i stavaljanje u promet opojnih droga izvršenog na organizovan način, u ukupnom iznosu od 21.353.879,22 eura”. Oni su negirali te optužbe.

Nakon skoro sedam godina od hapšenja donešene su tri osuđujuće presude, ali su one oborene na višim instancama, od strane Apelacionog suda u septembru prošle godine, i konačno tu presudu su potom potvrdili Apelacioni i konačno proljetos i Vrhovni sud.

Analitičari i pravni eksperti smatraju da je proces za pranje novca protiv Šarića i Lončara „pao” , zbog toga što tužilaštvo prethodno nije utvrdilo porijeklo 20 miliona koji su bili predmet postupka. Prema riječima Borivoja Đukanovića, advokata Lončara i Šarića, „na odbrani je bio teret dokazivanja porijekla tog novca”. U obrazloženju oslobađajuće presude Vrhovni sud održao je svojevrsnu lekciju tužilaštvu o tome da optužnica za pranje novca ne može biti održiva ako se ne utvrdi porijeko novca.

Godinu dana ranije, Safet, Mersudin i Amina Kalić pravosnažno su oslobođeni optužbi za pranje novca, u postupku koji je veoma ličio na već opisano suđenje Šariću i Lončaru. Advokat odbrane Borivoje Borović pohvalio se kako su tokom postupka pružili dokaze da sporni novac (8,5 miliona eura) nije stečen kriminalnim već legalnim privrednim aktivnostima. „Dokazali smo da su prodavali imovinu, da su imali državne kredite, čak smo dokazali da je Vlada Crne Gore dodijelila Kalićima kredit svojevremeno od 300.000 eura i da ga je potpisao budući premijer Igor Lukšić”, kazao je Borović.

Borović je tada najavio u Danu da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura. On je naveo da će njegovi klijenti tražiti naknadu štete zbog neosnovanog pritvora, vraćanje imovine oduzete prije pet godina i naknadu izgubljene dobiti i štete zbog propadanja blokirane imovine. „Amina Kalić je provela u pritvoru više mjeseci. Mersudin Kalić je neosnovano držan u pritvoru dvije godine. To će biti osnov za jednu tužbu”, precizirao je Borović. „Potom slijede zahtjevi za povraćaj imovine koja je bila privremeno oduzeta. Tužićemo ih i za štetu koja je nastala zbog toga što nijesu mogli da koriste te objekte, kao i za štetu nastalu od propadanja imovine koja je bila blokirana”.

Kalići potom i podnose tri tužbe protiv države zbog štete koja je nastala na njegovoj imovini tokom trajanja sudskog postupka. Kalićima je oduzeta imovina u vrijednosti od 28 miliona eura.

,,Ključni problem je pitanje odgovornosti u pravosuđu”, ocijenila je ove sedmice, nakon što su Šarić i Lončar podnijeli tužbu Vanja Ćalović Marković, direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). ,,Veći problem je da se ne može nikome dva puta suditi za isto krivično djelo. To znači da je ovim postupcima njima očišćena biografija i dobili su potvrdu da se nijesu bavili kriminalom samo i isključivo zahvaljujući jednom javašluku u pravosuđu za koji nema bilo kakve odgovornosti”.

Protiv tužilaca i sudija nikada nije pokrenut postupak utvrđivanja odgovornosti zbog ,,grešaka” u vlikim i važnim procesima. Umjesto toga, godinama gledamo međusobno optuživanje između sudskih i tužilačkih funkcionera, koji jedni na druge prebacuju odgovornost. Nakon što su pali slučajevi Kalić i Šarić, više puta su predsjednica, Vrhovnog suda Vesna Medenica i državni tužilac Ivica Stanković, indirektno, sa sebe skidali odgovornost, uperili prstom u onog drugog. Da li i to tek radi predstave za javnost ili ne, ali ni međusobne optužbe nijesu rezultirale utvrđivanjem odgovornosti.

A čišćenje biografija ne dešava se samo u postupcima koji se tiču organizovanog kriminala i korupcije.

Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom prošle godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. Zvanično, kad bi se gledao broj osuđujućih presuda, u Crnoj Gori ratnih zločina kao da nije ni bilo. No, da su oni fakat pokazuje odšteta koju crnogorske vlasti isplaćuju za ratne zločine. U prošlogodišnjem izvještaju o realizaciji Akcionog plana za 23. pregovaračko poglavlje – Pravosuđe i temeljna prava, stoji da je žrtvama ratnih zločina dosuđena naknada štete od 1.347.080,41 eura.

I opet ni za to nema odgovornih. Medenica je svojevremeno saopštila i da smatra da nema odgovornosti sudova zbog toga što u slučajevima ratnih zločina izostalo utvrđivanje komandne odgovornosti, što je konstatovano u gotovo svakom Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore.

,,Pitanja odsustva komandne odgovornosti, saizvršilaštva, pomaganja i podstrekavanja Evropska komisija veže isključivo za optuženja za ratne zločine, pa samim tim i za nadležnost državnog tužilaštva, kao organa nadležnog za gonjenje učinilaca krivičnih djela”, pronašla je rješenje predsjednica Vrhovnog suda.

Crnogorski građani plaćaju i zbog toga što država i oni koji je vode krše prava svojim zaposlenim, u administraciji.

Samo u prošloj godini, vrijednost izgubljenih sporova države u kojima je postupao zaštitnik, iznosio je preko 11,6 miliona. I premijer je svojevrstan primjer kako se rješavaju problemi i na pravi način utvrđuje odgovornost. Zbog velikih sudskih troškova Vlada je, umjesto da provjetri svoje redove, objavila imena svih službenika koji su tužili državu, a premijer Duško Marković kazao je da svaki građanin treba da zna o odnosu ,,pojedinih državnih službenika prema državnom novcu”. U prevodu, krivi su oni koji ne ćute kad ih država zakida.

Tu su i sporovi koje Crna Gora gubi pred Sudom u Strazburu. Posljednja je vijest iz juna ove godine, da je Crna Gora povrijedila prava kompanije KIPS. Evropski sud je utvrdio da je Crna Gora prekršila pravo na pravično suđenje, na imovinu i na djelotvorni lijek vlasniku te komanije Ristu Drekaloviću jer mu je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša 2005. stopirao gradnju trgovačkog centra na Starom aerodromu. Drekalović je tražio odštetu u iznosu od 30 miliona eura.

Malo ko ima ovako skupo pravosuđe. I još skuplju vlast.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BLAGODETI OVOZEMALJSKE: Svi poslovi Mila i Amfilohija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Amfilohije se našao Đukanoviću kad god mu je trebalo: kad se cijepao DPS,  za referendum, nakon priznanja Kosova, u oktobru 2016. i čuvenog ,,državnog udara”. Zauzvrat je nastavljao  da gradi, postavlja limenke i prepravlja svetinje, kao da država ne postoji. Njegov  biznis ostajao je neoporezovan. Crna Gora čeka hoće li Amfilohije i Milo opet pružiti jedan drugom ruku  Sigurno je:  njihove svađe i pomirenja skupo nas koštaju

 

Premijer Duško Marković još nije ponudio “termine za početak razgovora” sa Mitropolijom -crnogorsko primorskom (MPC) oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, iako je nakon sastanka sa evropskim komesarom za proširenje Oliverom Varheljijem kazao da će to učiniti ove sedmice.

Varhelji je u petak, 7. februara, bio u posjeti Crnoj Gori kako bi razgovarao sa premijerom, predsjednikom države Milom Đukanovićem, predstavnicima opozicije i mitropolitom MPC Amfilohijem. Iako je povod posjete bio evropski put Crne Gore, odnosno nova metodologija proširenja, koja podrazumjeva strožu kontrolu reformi od strane EU, i mogučnost obustavljanja pregovora, Varhelji je veliki dio posjete posvetio Zakonu o vjerskim zajednicama i krizi u Crnoj Gori koju je ovaj dokument produbio.

“Pokušao sam da razgovaram sa mitropolitom, pokušao sam da razgovaram sa premijerom, pokušaću da razgovaram sa predsjednikom. Vidio sam da se ovo, uz dobru volju, može riješiti. I ovo se mora riješiti”, rekao je Varhelji.

No,  otkako je Varhelji okrenuo leđa i napustio Crnu Goru, stvari se nijesu pomjerile s mjesta. Niti je otpočeo dijalog o evropskom putu i reformama na koji je sve političke i društvene aktere neposredno prije posjete komesara pozivao premijer, niti su  počeli razgovori između MPC i Vlade o Zakonu o vjerskim zajednicama, zbog kog desetine hiljada ljudi svake sedmice protestuju u organizaciji MPC.  Nije samo Vlada ta koja ne mrda s mjesta. Osim što nema  termina pregovora koje je obećao Marković, ni Mitropolija još nije podnijela  inicijativu za ocjenu ustavnosti spornog Zakona, usvojenog prije mjesec i po dana, iako su iz crkve početkom januara tvrdili da će se ta incijativa uskoro naći pred Ustavnim sudom.

Kriza se produbljuje. Mitropolit Amfilohije iz sedmice u sedmicu pokazuje da je sposoban da na noge podigne popriličan broj građana, među njima i glasača i članova vladajuće partije, a vlast i institucije koje kontroliše Đukanović i njegova partija, i dalje demonstriraju silu. Dok Vlada preko medija poziva na dijalog, Đukanović drži vatrene govore po opštinama, priča o ugroženoj državi i prebraja podanike. Nastavljaju se hapšenja i druge represivne mjere za “prestupe” koji su decenijama ignorisani. Tako je ove sedmice SAEM donio odluku o tromjesečnom neemitovanju emisija Pink i Happy televizije u Crnoj Gori,  jer se u njima “podstiče na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju prema pripadnicima crnogorske nacionalnosti”. Godinama su programi tih televizija u kojima su blaćeni kritičari režima, negirani ratni zločini i kršeni brojni standardi  tolerisani. Dok je odgovaralo Đukanoviću.

Više je scenarija kako se kriza može okončati, a samo je jedan put koji bi omogućio  revitalizaciju zemlje, reforme i njenu evropsku budućnost. Na taj put zemlju niti vodi Đukanović, niti je može povesti Amfilohije. Iako trenutno odmjeravaju snage i podanike, nije nemoguće da se mitropolit  i Predsjednik, višedecenijski strateški partneri, dogovore, kako ne bi ugrozili jedan drugog i svoje monopole.

Ne bi bilo prvi put. Podugačka je istorija podrške koju su pružali jedan drugom, na obostranu korist. Iako  Amfilohije,  priupitan o podršci Đukanoviću u kriznim trenucima,  danas kaže  da ga “nikad nije podržao, niti u njemu i  njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno,  interese za crkvu pa ni za državu”, fakti kažu drugačije.

Na početku, devedesetih,   bješe ljubav. Ratovi. Mitropolit i Đukanović na istoj strani. Dok je Đukanović mrzio šahovnicu, u Dubrovniku su ispisivane sramne stranice crnogorske istorije, deportovane bosanske izbjeglice, s Amfilohijevim blagoslovom Cetinjskim manastirom paradirali su Arkanovi „tigrovi” i “frenkijevci”. Mitropolit je neometano sijao nacionalnu i vjersku mržnju po Crnoj Gori. Radovan Karadžić se, prema tvrdnjama  Haškog tužilaštva, navodno skrivao u manastiru Ostrog. Za Amfilohija je, doživotno osuđeni ratni zločinac, bio i ostao – Radovan.

Nakon što se Đukanović otrgao Slobodanu Miloševiću, u vrijeme sukoba sa Momirom Bulatovićem, i cijepanja jedinstvenog DPS-a, mitorpolit je ipak  prelomio na Đukanovićevu stranu. Zaradio je tada,  od onih nezadovoljnih njegovim i Đukanovićevim preokretom, skandiranje –  “Amfilohije, Turčine”

Đukanoviću je, nakon razlaza sa Miloševićem i tijesne izborne pobjede nad Momirom Bulatovićem, bila potrebna mitropolitova podrška , kako bi oslabio demonstracije  Bulatovićevih i Miloševićevih sljedbenika u Crnoj Gori. I dobio je.

“Gospodine predsjedniče, evo, pored ostalih radosti, dočekasmo ovaj blagosloveni dan da novoizabrani predsjednik Crne Gore dođe za blagoslov i cjeliva mošti Sv. Petra Cetinjskog. Ovo je blagosloveni dan za Crnu Goru jer je Crna Gora čekala, evo već 50 i više godina da njen prvi čovjek dođe i poljubi mošti prvoga i najvećega Crnogorca. Sveti Petar Cetinjski je mjera svakog mitropolita i svakog gospodara, svakog predsjednika Crne Gore. Vi ste to Predsjedniče Đukanoviću shvatili i razumjeli i zato ste danas ovdje. Neka je blagosloven ovaj dan, neka ste blagosloveni u nošenju velikog bremena prvog čovjeka Crne Gore i rukovoditelja ovog naroda”, obratio se mitrpolit Đukanoviću kada je poslije pobjede na predsjedničkim izborima, 31. oktobra 1997. posjetio Cetinjski manastir i mitropolita Amfilohija.

Mitropolit je poslao poruku i Bulatoviću i njegovima: “ Poslije izbornog takmičenja jedino što preostaje bivšem Predsjedniku je da bratski pruži ruku novom predsjedniku, jer je jedino tako moguće doprinijeti napretku Crne Gore. Samo sujetni, samoživi i vlastoljubivi ljudi, sada bi smjeli rastakati sile koje bi produbljivale stare i stvarale nove diobe u Crnoj Gori…”

Nije to jedini prelomni trenutak za Đukanovića, u kom mu se mitropolit našao. Uoči referenduma u maju  2006. godine, mitropolit je utišao sa svojom uobičajenom retorikom negiranja crnogorske nacije. Na iznenađenje unionista, poslao je i jasnu poruku da neće koristiti svoj uticaj na pastvu i one koji ne žele nezavisnu Crnu Goru. “Za ostvarenje jevanđelske misije crkvi nije neophodna ni zajednička država ni nezavisna Crna Gora. I jedna i druga državna tvorevina mogu biti više ili manje povoljan ambijent za život crkve i njenu propovijed”, kazao je, i ponovio tu poruku više puta uoči refrenduma.

U februaru 2006. godine, samo par mjeseci pred referendum u Crnoj Gori organizovan je u Podgorici  veliki sabor pravoslavlja. Organizatori su bili, ruku pod ruku,  Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija i Vlada Mila Đukanovića.  Zajednički aranžman dogovaran je neposredno nakon afere Rumija, i naizgled oštrih protivljenja Đukanovićeve Vlade tome što je Amfilohije  limenu crkvu  postavio na vrh planine.  Umjesto uklanjanja mitropolitove limenke, rodio se –  veliki sabor pravoslavlja pod pokroviteljstvom Vlade. Amfilohijevo djelo je  ostala netaknuto.

“Dok se Amfilohije rukovao sa Đukanovićem i uz smiješak razgovarao sa njim poslije godina žestokih sukoba, mitroplit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sjedio je sam na Cetinju, optužujući Đukanovićevog glavnog savjetnika Milana Roćena da je postao Amfilohijev đakon”, pisalo je o tom događaju beogradsko Vreme.

Amfilohije je neposredno pred referendum primio u posjetu Filipa Vujanovića i Svetozara Marovića. Tri sedmice nakon obnove crnogorske nezavisnosti, mitropolit je dobio zvanje arhiepiskopa cetinjskog koje su prije njega imali samo vladika Rade i Mitrofan Ban. Titulu mu je dodijelio Sinod SPC-a u kom je imao najveći uticaj, zbog čega su prvi put  krenule spekulacije da priprema teren za ustoličenje na mjesto prvog crnogorskog patrijarha. Amfilohije nije krio ni da mu je to nuđeno. “”Bilo je takvih prijedloga, ali ja se na njih nisam obazirao”, govorio je.

Ruku podrške, Đukanović je znao da cijeni. Mitropolit je nastavio da vrši svoje neimarske poslove, gradi crkve i postojeće dograđuje, kao da ne postoje državne službe. Biznis u koji je pretvorio neke od svetinja, poput manastira Ostrog, ostajao je neoporezovan. Iako je nemoguće ući u trag imovini crkve, jer se jedan njen dio  u katastru vodi bez matičnog broja, u javnost su dospjeli podaci koji  pokazuju da je dio imovine čak i knjižen na Mitropolita.

Nije se podrška Đukanoviću završila sa referendumom. Nakon priznanja Kosova od strane crnogorske Vlade Mila Đukanovića u oktobru 2008. godine, mitropolit je izjavio da je to najveća izdaja vlasti u istoriji Crne Gore,. No nije prekinuo tanane veze s “glavnim izdajnikom”. Sa protesta prosrpskih stranaka , pozvao je okupljene da se mirno raziđu.

Nekoliko godina kasnije, 2013. u srcu Podgorice završen  je najmanje  šest miliona eura vrijedan Hram Hristovog vaskrsenja, čiju je gradnju pomogla svjetovna vlast sa 500 hiljada eura. Do danas nije utvrđeno da li je jedan od “svetaca” islikanih u unutrašnjosti hrama bio sam Đukanović.

Mitropolit se Đukanoviću našao i za vrijeme afere državni udar u oktobru 2016.  Na dan izbora, koji je protekao u znaku priče o navodnim teroristima, dok su se dizale tenzije, Amfilohije je pozvao narod da ne izlazi na ulicu.

Danas ih poziva svakog četvrtka i nedjelje. Da odbrane svetinje od Đukanovića. Hoće li višedecenijski strateški partneri opet pružiti jedan drugom ruku, hoće li ih pomiriti interesi dok cijepaju društvo na pola, vidjećemo uskoro. Sigurno je: i njihove “svađe”, i njihova “pomirenja”, njima su donosila ovozemaljske blagodeti. A nas skupo koštala. I koštaju.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

OPOZICIONI LIDERI I OSVEŠTANI IZBORI: Blagoslov za pogaženu riječ

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blagosloveni izbori u nedemokratskom ambijentu mogu samo da donesu poraz   građanima

 

„Prvi sastanak premijera Duška Markovića sa mitropolitom Amfilohijem ohrabruje, jer iskustvo pokazuje da se bez razgovora ne može doći do rješenja”, prokomentarisao je predsjednik države Milo Đukanović početak pregovora između Vlade i Mitropolije povodom Zakona o vjerskim zajednicama.

,,Vjerujem da je to jedini mogući put da se nesporazumi prevazilaze, da se unese doza međusobnog boljeg razumijevanja, da se doprinese spuštanju tenzija koje su potpuno bezrazložno podignute u crnogorskom društvu”, zaključio je Đukanović. Može biti je  ,,potpuno bezrazložno podignute tenzije”, podigao neki drugi Đukanović i njegova partija usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, u mrtvo doba   noći.  Prvi zvanični sastanak Mitropolije i Vlade  završio se tako što se niko nije mrdnuo od početnih pozicija.

Litije se nastavljaju, kao i dijalog između Crkve i Vlade.  Termin novog susreta nije preciziran.

,,Crkva ostaje pri svom stavu da se mora govoriti o izmjenama Zakona, a ne o njegovoj primjeni jer po mišljenju crkve Zakon nije u skladu sa Ustavom, ni međunarodnim standardima. Vlada smatra da se kroz dijalog i izgradnju međusobnog povjerenja, kao i kroz davanje dodatnih i odgovarajućih garancija ovaj Zakon može primjenjivati kao moderan i usaglašen sa Ustavom i evropskim standardima”, konstatuje se u zajedničkom saopštenju Vlade i MCP.

Tako su premijer i mitropolit formalno ispunili obećanje koje su dali evropskom komesaru za proširenje Oliveru Vorheljiju, koji je tokom posjete Crnoj Gori saopštio da je dijalog Crkve i Vlade o Zakonu neophodan i da nas ,,cijeli svijet gleda”. I istovremeno su nastavili da odmjeravaju snage.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREGOVORI ILI IZGOVORI: Prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Budući pregovarači još uvijek tvrde pazar. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti upravo njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Jer ovdje, bez kompromisa, nikome nema pomoći

 

Gore sluge lošeg gospodara

Pet dana pošto su u Zeti obavili spektakularan posao, privodeći penzionisanu učiteljicu kojoj su, prethodno, rasturuli kuću, iz crnogorske policije su  javili  kako od sjutra neće obezbjeđivati litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. “Policija je donijela odluku da u narednom periodu neće obezbjeđivati litije, a svu odgovornost za eventualne incidente i narušavanje reda i mira na ulicama u gradovima naše države snosiće organizatori”, navodi se u saopštenju Uprave policije (UP) koje je u srijedu poslijepodne, mnogima, zvučalo kao obavijest o izvršenom puču.

Vrh crnogorske policije predvođen direktorom UP Veselinom Veljovićem izrečenim naumom samo je potvrdio uvjrenje da oni ne služe državi i narodu nego gospodaru. Milu Đukanoviću.  I da su, vjerno služeči, spremni da krše sve važeće propise. Zakon o unutrašnjim poslovima ne ostavlja prostor za samoopredjeljenje: policije je dužna (član 10 Pojam i vrste policijskih poslova) da zaštiti bezbjednost građana i Ustavom utvrđenih sloboda i prava (stav 1), odnosno, (stav 6) da obezbjeđuje javna okupljanja visokog bezbjednosnog rizika. Umjesto toga Veljović i njegovi potčinjeni saopštavaju kako nemaju vremena da obezbjeđuju litije pošto „cijene da kriminogene strukture mogu iskoristiti  zauzetost policije…“. Loš vic? Ne.

Satima smo čekali da se neko iz Vlade oglasi i saopšti kako su hakeri preuzeli sajt Vlade, MUP-a i UP i poslali lažno saopštenje. Ništa. Nadali smo se informaciji da je ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić zatražio od premijera Duška Markovića da smijeni odmetnutog direktora UP. Ništa. Najveći optimisti su svako malo pretraživali i sajt tužilaštva, očekujući informaciju da su autori pučističkog saoštenja  pozvani na saslušanje zbog mogućeg izvršenja krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Niko i ništa.

Država je duže od 12 sati bila neopravdano odsutna iz sopstvenog pravnog sistema, da bi u četvrtak ujutru stiglo novo saopštenje: „Uprava policije će u skladu sa zakonom i precizno definisanim procedurama nastaviti sa obezbjeđivanjem litija uz insistiranje na potpunom poštovanju jasnih obaveza i procedura i pojačanoj odgovornosti organizatora”.

Šta  se dešavalo u međuvremenu, nagađamo.

Od direktora UP možemo čuti kako „Crna Gora nikada nije zasnivala svoje istorijsko trajanje i postojanje na kultu Nemanjića i kultu Svetosavlja“. Ali nema  riječi o presretnutom i objelodanjenom razgovoru njegovog pomoćnika Zorana Lazovića i njegovog saradnika i prijatelja Duška Golubovića. Ko to prisluškuje njegove najbliže saradnike? I zašto oni pričaju to što pričaju?

“A da lože, dako se malo dohvate rakije i vina, ako i ko ih j..e, mogu k…c da puše“, saopštava svom starom drugaru Lazović, šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, promišljajući  o predstojećem nalaganju badnjaka na Cetinju (razgovor je, izgleda, vođen početkom godine): „A dobro, bićemo spremni da dobiju i jedni i drugi po g…ci ako budu pravili…“.

Razgovor koji je Veljović tako rado prećutao, uglavnom, predstavlja  svojevrstnu policijsku razradu, ideje „o ujedinjenju podijeljenog pravoslavnog bića“ koja  je svoje mjesto našla i u ekspozeu premijera Markovića. A koju on ponavlja i ovih dana, makar u trenucima kada predstavnike Mitropolije crnogorsko-primorske predvođene Amfilohijem Radovićem poziva na dijalog i dogovor „zarad dobra Crne Gore i njenih građana”.

Premijer i mitropolit su razmijenili pozive za razgovor i iskazali spremnost da u njima učestvuju. Još samo da se dogovore kad će, ko i o čemu razgovarati i pregovarati.  U pismu  koje je Marković uputio Mitropoliji stoji spremnost „da još jednom zajednički sagledamo najbolja rješenja za primjenu čl. 62-64 Zakona o slobodi vjeroispovijesti…“. Predstavnici Srpske crkve u Crnoj Gori od pregovora ne bježe, ali je iz njihovih izjava za sada teško precizno zaključiti o čemu bi oni bili spremni da pregovaraju. I kada.

„Pregovora može biti tek kad se Zakon povuče“, saopštio je u nedjelju veče, iz Podgorice, arhijerejski namjesnik za Boku, protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić. Bez objašnjenja o čemu bi se tada razgovaralo. Sama po sebi je zanimljiva odluka Mitropolije da tu liturgiju, inače jedan od najposjećenijih skupova održanih u Crnoj Gori, predvodi baš Krivokapić. Uz mitropolita Amfilohija, jedan od najglasnijih i najdosljednijih negatora prava na postojanje Crne Gore i Crnogoraca unutar ovdašnjeg krila SPC.

„Prije 100 godina svaki Bokelj od Debelog brijega do Spiča znao je da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“, saopštio nam je svoje poimanje našeg svijeta Momčilo Krivokapić tokom obilježavanja stote godišnjice oslobođenja i ujedinjenja dvije kraljevine. „Vremena su se promijenila. Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki stanovnici Boke se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, ali sve dok ne mrze one koji se izjašnjavaju kao Srbi, to je podnošljivo, jer je to, ipak, lična stvar koja se može objasniti prihvatanjem komunističke mantre o postojanju crnogorske nacije”.

Krivokapić se (po)javio i nakon usvajanja spornog Zakona kada vjernicima uputio poruku da nema opuštanja i popuštanja: „Za sad samo ćemo se moliti Bogu, ali ako treba borićemo se kao naši preci, malo drugačije“.

Koliko je Krivokapićeva mantra propraćena sa za sada i ako treba u suprotnosti sa, recimo, svim onim što ovih dana pripovijeda rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović? Pozivajući Crnogorce i Srbe na toleranciju i razumijevanje.  Da li ta raznovrsnost kazuje da bi se i unutar Mitropolije, kao i unutar DPS, mogli naći različiti stavovi o tome šta je minimum ispod koga se ne smije ići u predstojećim pregovorima.

Iako demonstriraju snagu, i Đukanović i Amfilohije su ranjivi u ovom odmjeravanju snaga.  Prvi put nakon 1998. Đukanović strahuje za bespogovornu lojalnost unutar sistema.   Na protestnim litijama protiv zakona koji je donijela vlada DPS- a,  pojavljuju članovi te pratije. Mtropolit za sada nema (vidljiv) problem sa neposlušnošću u sopstvenim redovima.  Njegova najveća briga je šta da radi sa okupljanjima ukoliko, odnosno kada ona od litija „za odbranu svetinja“, prerastu u političke proteste. Nije tajna da baš to očekuje dobar dio njegovih sljedbenika.   Ako prepusti  da tu akciju predvodi političko krilo boraca za srpsku stvar u Crnoj Gori, iskustvo uči,  to garantuje poraz. Ako  on  ostane na čelu pokreta i pošto poprimi operativno politički karakter,  to  neminovno mijenja pravila igre.  Ulaskom u arenu sve postaje podložno preispitaivanju – od finansija do (političkih) biografija. U toj priči, Đukanović i Radović nemaju nikoga ko im liči više nego što su oni nalik jedan drugome.

Pažljivo birajući naredne poteze, budući pregovarači još tvrde pozicije. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti  njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Ovdje bez kompromisa pomoći nema ni jednima ni drugima. Ni svima nama.

Sve da popovi i policajci i u buduće očuvaju (uslovan) red i mir na ovdašnjim ulicama, mi ćemo živjeti u mikrosvijetu u kome je sasvim normalno da se Vladimir Gojković, proslavljeni reprezentativac i selektor reprezentacije koja je upravo donijela medalju sa Evropskog prvenstva pravda zbog toga što je po povratku kući otišao u crkvu. Dok ga najglasnije napadaju oni koji se svim silama trude da u DPS upišu svakog mladića i djevojku koji u dresu reprezentacije postignu rezultat vrijedan pažnje. I da to pred kamerama lojalnih tv stanica prikažu kao još jedan veliki uspjeh mudrog rukovodstva.

Ni predsjednik Đukanović nije našao za shodno da u dvosatnom razgovoru na javnom servisu makar jednom rečenicom stane u odbranu prava na slobodno (ne)iskazivanje vjerskih osjećanja čovjeka koji mu je koji dan ranije bio gost. Umjesto toga je javnost ubjeđivao kako ga oponenti napadaju zato što ga „prepoznaju kao jednu od markantnih brana penetraciji anticrnogorskih interesa“. A ne zbog bezbroj znanih i neznanih afera – švercerskih, privatizacionih, koruptivnih.

Nije te večeri markantna brana crnogorskih interesa prozborila ni jedne riječi o svom privatnom putovanju u Majami. Po svoj prilici o našem trošku. U danima dok je Crna Gora još vagala da li će nam Vladino insisitiranje na brzopoteznom usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti donijeti sukobe ili samo proteste. Kad je stvar legla, predsjednik se vratio kući i evo  proziva sve one koji nijesu slijepo odani njemu i njegovoj viziji ove države. Ukoliko ste prihvatili da budete dio vlasti, ustvrdio je Đukanović „onda ste u obavezi da to prepoznajete i da se u skladu sa svojim ovlašćenjima dodatno angažujete u odbrani crnogorskih interesa“. Pa se i požalio: „To se nedovoljno radi i to je pokazala ova situacija i potencirala potrebu potpunije koordinacije”.

Koliko sledećeg jutra, u Pobjedi je osvanuo feljton u najavi: IZA KULISA: Drugo lice protestnih litija Srpske pravoslavne crkve. Probrani članovi CANU i DANU stali su na grudobran. „Bio bih slobodan da taj intervju nazovem crnogorskim manifestom na putu za crnogorsku budućnost i slobodu“, ocijenio je akademik Čedomir Bogićević. I Veselin Veljović je odlučio da zaboravi kako je početkom mjeseca na svom tviter nalogu zahvalo Mitropoliji crnogorsko-primorskoj na doprinosu da okupljanja građana i litije proteknu bez incidenata.  Pa je odlučio da otkaže saradnju. Dok,opet, odnekud  nije drugačije naređeno.

Da li smo tako sačuvali Crnu Goru – slobodnu i pravednu zemlju svih njenih građana?  Ili bi se moglo pokazati kako su Đukanović, njegovi  saučesnici,  i njihove afere, uz upornost sa kojom institucije odbijaju da se sa njima uhvate u koštac, izvele na litije makar onoliko ljudi koliko i svi opozicioni lideri.

Tek ćemo vidjeti koliko će Crnu Goru koštati to što su predstavnici njenih najvažnijih institucija istovremeno i simboli nepotizma, korupcije i kriminala. Spremni da se, kad zatreba, kao iza taoca, zaklone iza Crne Gore i njenih građana.

Na prekretnici smo. Pred nama su pregovori starih znanaca, ili izgovori kako bi se još više rasplamsale strasti. Sve dotle dok se  čitav politički i društveni život ne svede na pitanje: Za Mila  ili Amfilohija? To bi bio dokaz da iz 1997. Godine,  kad su se dijelili Đuković i Bulatović, ništa nijesmo naučili. I bio bi to još jedan poraz Crne Gore.

 

STRANE DIPLOMATE I MEDIJI O DEŠAVANJIMA U CRNOJ GORI:
Dijalogom do rješenja

Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i protesti koji su slijedili pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske, izazvali su brojne, često suprotne, reakcije. To se vidi i po istupima diplomata i pisanju stranih medija.

Ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori, Alison Kemp poziva na dijalog i komentariše odluku čelnika policije da više ne obezbjeđuju litije u crnogorskim gradovima: ,,Svaka država je dužna da osigura bezbjednost svojih građana i da zaštiti njihova osnovna prava. Crna Gora ima potrebu da nađe ravnotežu  između rada policije na obezbjeđivanju javne sigurnosti, sa jedne strane, i zaštite osnovnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja i okupljanja, sa druge“, kazala je Kemp za RTCG.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom Istoku i Balkanu. Povodom prihvatanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori IFIMES je objavio analizu pod nazivom „Crna Gora 2020: Hoće li Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?“. U toj analizi piše: ,,Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal Đukanović je izgubio podršku i uticaj koji je imao u regionu. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije neophodan činilac na Balkanu. Zbog toga je odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantuje stabilnost u regionu”.

Povodom novonastalih tenzija oglasio se i Stejt department: ,,Sjedinjene Američke Države (SAD) pozivaju sve strane da pokažu uzdržanost i izbjegnu bilo kakve akcije koje mogu da dovedu do jačanja napetosti ili nasilne akcije i da vode konstruktivan dijalog o tom osjetljivom pitanju. SAD poštuju pravo svih suverenih zemalja da usvajaju i primjenjuju zakone usklađene sa demokratskim normama i bez stranog miješanja i snažno podržavaju osnovne slobode, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja i prava pojedinaca da mirnim putem izražavaju svoju slobodu vjere ili ubjeđenja”.

Na portalu RT, koji se ranije nazivao Raša Tudej (Rusija danas), oglasio se Nebojša Malić, novinar srpsko-američkog porijeka. U svom članku, pod nazivom ,,Nije ugnjetavanje ako to radi “prozapadni demokrata” on piše: ,,Usvajanje zakona o vjerskoj slobodi koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se posmatralo kao zastrašujuće kršenje ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu ne smeta. Ako se Srbi nastave opirati, Đukanović će ponovo besjediti o agresiji iz Srbije i možda čak optužiti Rusiju za podsticanje državnog udara, kao što je to učinio u februaru 2017. To je već ispričana priča”.

Autor teksta insistira na tome da je Zapad ignorisao kriznu situaciju u Crnoj Gori: ,,Premijer Velike Britanije Boris Džonson nedavno je izjavio da će se London suprotstaviti progonu hrišćana. Da li je bilo reakcije od Ministarstva spoljnih poslova? Naravno da ne. Isto je i sa Stejt Departmentom i američkom Komisijom za međunarodnu vjersku slobodu, koja je nedavno uspjela da ujedini Indiju i Pakistan. O Crnoj Gori, međutim, ni riječi”. Ipak, osim srpskih i (pro)ruskih medija, izvještači u regioni su, uglavnom, stali na stranu crnogorske Vlade i Đukanovića, ne krijući strah od buđenja velikosrpskog pokreta.

O kontroverzama koje je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti pišu i albanski mediji. Novinar Shaban Murati za Albanian Daily News piše: ,,Sa nezavisnošću Crne Gore Srbija je izgubila moć eksplotacije i političku kontrolu nad svojom kolonijalnom provincijom. Vojnu moć nad Crnom Gorom izgubila je njenim priključenjem u NATO 2017. godine. Jedini instrument koji joj je preostao da održi svoj uticaj u Crnoj Gori jeste SPC, koja je uzurpirala suvereno duhovno usmjerenje Crnogoraca. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti propisano je da vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore moraju da imaju pisane dokaze o o pravu svojine nad vjerskim objektima do 1. decembra 1918. godine. Bijes srpskih uzurpatora leži u tome što ne posjeduju nijedan dokument koji potvrđuje njihovo vlasništvo do 1918. godine, tačnije do onda kada je Srbija okupirala Crnu Goru”.

Oglasio se i nekadašnji ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac izjavom za BBC na srpskom: ,,Ovakva vrsta pitanja obično se poteže u vrijeme predizbornih kampanja i ima dnevnopolitičku svrhu, a ne treba izgubiti iz vida da je to i dio šire identitetske priče – državnog projekta razdvajanja srpskog od crnogorskog identiteta. Te teme se koriste u predizbornom periodu kako u prvom planu ne bi bile socijalne teme, pitanja korupcije i kriminala. Koristi imaju oni koji politički kapitalizuju takvu borbu”.

Šef Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Aivo Orav smatra da je EU svoj stav o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti iznijela još 19. decembra. Tada je Peter Stano, glavni portparol EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku, izjavio: ,,EU je dosljedno ohrabrivala sve političke aktere u Crnoj Gori da preuzmu odgovornost za vraćanje političke debate u Skupštinu. Regulisanje vjerskih zajednica nacionalna je nadležnost, ali to pitanje treba urediti na inkluzivan način, koji okuplja zainteresovane strane i u skladu je sa međunarodnin i evropskim standardima o ljudskim pravima, a posebno u skladu sa preporukama Venecijanske komisije”.

Preovladava, uglavnom, mišljenje da će mitropolit Amfilohije i Milo Đukanović pronaći kompromis, da li putem sudskih presuda ili direktnom nagodbom Vlade  i MCP.

                                                                                                                             Andrea JELIĆ

NOVAK ADŽIĆ:
Amfilohije Radović veličao Dražu Mihailovića

Nesporno je da je glavni vođa sadašnjih “litija i molebana”, odnosno, klero-političkih protesta u Crnoj Gori mitropolit Amfilohije Radović sljedbenik ravnogorske četničke velikosrpske i anticrnogorske ideologije i politike, navodi istoričar i pravnik Novak Adžić. To, precizira Adžić, potvrđuju i Amfilohijeve riječi kojima on „čini apoteozu i panegirik“ Draži Mihailoviću.

Adžić citira dio predavanju koje je mitropolit MCP održao na tribini srpskog “sabora” i ultradesnog pokreta “Dveri”, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 11. decembra 2003. godine, uoči 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka: „Naša istorija utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara-mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posečena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, zlatna glava, kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikog mučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovog naroda, to je glava posečena u Radovanjskom Lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu, o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima, to je glava vožda Draže Mihailovića.“

Rehabilitacija  šovinističke,  zlikovačke, kolaboracionističke, četničke ideologije iz drugog svjetskog rata, za dr Amfilohija Radovića bila je svojevrsna politička i crkvena “misija” i pasija, kojoj je revnosno bio predan, zaključuje  Adžić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo