Nema te Olimpijade zbog koje bi se ljudi odrekli rata, iako će se bez dvoumljenja zbog rata odreći Olimpijade
U punom jeku su Olimpijske igre, najveći sportski događaj na planeti. Baron Pjer de Kuberten je 1894. godine osnovao Internacionalni Olimpijski Komitet (IOC) a već 1896. godine u Atini su održane prve moderne Olimpijske igre. Ove u Parizu su 30-te ljetnje olimpijske igre, uz 24. zimske Olimpijske igre, prvi put održane 1924. u Šamoniju, Francuska. U antičkoj Heladi olimpijske igre su se održavale svake četvrte godine, a ta godina proglašavana je za Olimpijsku godinu.
Volio bih vjerovati u priču da su tokom olimpijske godine svi ratovi bili prekidani, ali je suviše lijepa da bi bilo istinita. Ne zavaravajmo se: ljudi ne mogu bez rata. Ništa im nije preče od ratovanja. Nema te Olimpijade zbog koje bi se odrekli rata, iako će se bez dvoumljenja zbog rata odreći Olimpijade, kao što se to desilo 1916., odnosno 1940. i 1944., zbog Prvog i Drugog svjetskog rata.! U skladu s ovim, bilo bi tačnije reći da je, od početka do danas, Olimpijada bila jedna vrsta rata – rata kao uzajamna provjera specijalnih sposobnosti i vještina koje rat zahtijeva! Ako je priča o obustavljanju ratova zbog Olimpijade mit nastao iz puste želje i samoobmanjivanja da možda ipak možemo bez rata, istina je da su pravo nastupa na Olimpijadi imali građani svih država antičkog svijeta, bez obzira na to jesu li te države bile u ratu sa Atinom ili sa nekom drugom državom. Sasvim razumljivo: zabraniti nastup građanima bilo koje države, pogotovo one s kojom se u tom trenutku ratovalo, bio bi kukavički gest koji bi uništio ugled Atine kao domaćina Olimpijade.
Nasuprot tome, u modernoj epohi olimpijskih ugara, česte su raznovrsne zabrane učešća sportistima zemalja s kojima su postojale tenzije, makar to bile i samo političke nesuglasice. Zapravo, po pravilu zbog političkih razilaženja, što ne čudi jer je u savremenom svijetu politika odavno totalno ovladala društvom u cjelini. Kada je fon Klauzevic u 8. tomu svoje čuvene knjige O ratu (Vom Kriege) naglasio da je “…rat nastavak poltike drugim sredstvima“ , istovremeno je implicirao da je “…politika nastavak rata drugim sredstvima“, odnosno, da je “…sport nastavak politike i rata drugum sredstvima“, jer ni politika, ni rat ne prestaju djelovati ni u jednoj sferi društvenog života, posebno ne u sportu koji obuhvata praktično cijelu populaciju svake države i predstavlja glavni generator komnpetitivne, potencijano konfliktne energije savremenog društva.
Na svim Olimpijadama od 1936., do danas, posebno na ovim ljetnjim olimpijskim igrama Pariz 2024., potvrdila se istina da je sport, posebno najelitiniji – olimpijski – instrumentaliziran u najefikasniju polugu autokratske nekontrolisane političke manipulacije građana od strane takozvane “duboke države“. Uz mnoge primjere politički motivisanih post festum oduzimanja medalja sportistima pojedincima, bojkotovanja Olimpijade od strane jedne ili više država, striknto politički motivisanih zabrana nastupa sportistima određenih država kakvih je bilo na pretek u modernoj historiji, olimpijske igre Paris 2024. jasno su potvrdile da je u globalnim proporcijama, sport danas totalno uzurpiran i instrumentaliziran, sveden na puki nastavak politike i rata drugim sredstvima.
Ovaj put, nečuvena raspojasanost politike demonstrirana je kroz scenario svečanog otvaranja Olimpijade estetski grozomorno kičerskim, etički zastrašujuće beskrupuloznim ismijavanjem najviših duhovnih ideala i moralnih vrijednosti ljudske civilizacije. Napadno propagiranje izopačenosti i perverznosti u ime umjetničke slobode izražavanja predstavljalo je ruganje umjetnosti i otvorenu prijetnju slobodi. Zabrana nastupa sportistima pod zastavom Rusije i Belorusije, motivisana agresijom Rusije na Ukrajinu, dok su istovremeno nastupali sportisti pod zastavom Izraela, države čija je armija brutalnoj agresiji na najveći koncentracioni logor Gaza do sada poubijala desetine hiljada djece i žena i svakodnevno ih pred očima cijelog svijeta ubija, groteskno je potencirala bezočnost i svemoć skrivenog Velikog političkog inkvizitora i totalnu nemoć institucija tradicionalnog građanskog društva.
Sportisti su „ostavili srce“ na terenima i borilištima, egzaltirana publika je proživjela uzbuđenja u amplitudi od frenetične napetosti do najdublje katarze, a život nekoliko milijardi ljudi širom svijeta, uz TV ekrane, za ovo vrijeme imao je više radosti i manje briga nego obično. Novak Đoković je osvojio zlatnu a Karlos Alkaraz srebrenu medalju. Tako je svako dobio ono što je zaslužio i bar na kratko, sve je došlo na svoje mjesto.
Ferid MUHIĆ