Horhe Marija Bergoljo (76) izabran je za papu 13. marta 2013. kao nadbiskup Buenos Ajresa. On je prvi papa Latinoamerikanac i prvi papa jezuita. „Rijetko je neki novi igrač na svjetskoj sceni privukao toliko pažnje tako brzo – mladih i starih, vjernika i cinika – poput pape Franje”, navela je urednica američkog časopisa Tajm Nensi Gibs, pošto je sa kolegama dodijelila ovogodišnje priznanje ,,ličnost godine” 256. papi u istoriji čovječanstva.
Papa Franjo je, u utorak uveče, u bazilici Svetog Petra u Vatikanu služio ponoćnu misu prvi put kao poglavar najmnogoljudnije religije na svijetu i kao ličnost godine prema izboru nekoliko svjetskih medija.
Za papu Franja su urednici Tajma naveli da je „uzeo ime skromnog svetitelja, a zatim pozvao crkvu da bude iscjeliteljska. Prvi neevropski papa u 1.200 godina spreman je da preobrati mjesto gdje su potrebni vjekovi da se vide promjene”, poručili su urednici.
Papa Franjo u izboru Tajma pobijedio je, između ostalih, bivšeg saradnika američke Nacionalne agencije za bezbjednost Edvarda Snoudena i sirijskog predsjednika Bašar el Asada. Među kandidatima bili su i predsjednici Rusije, SAD, Irana i Kine – Vladimir Putin, Barak Obama (Tajmova ličnost godine 2009 i 2012.), Hasan Ruhani i Si Đinping. Kandidati su, takođe, bili i egipatski moćnik general Abdel Fatah al-Sisi i turski premijer Redžep Tajip Erdogan.
„Za nekoliko mjeseci Franjo je uzdigao misiju ozdravljenja crkve – crkve kao sluge i zaštitnika povrijeđenih ljudi u ovom često surovom svijetu – iznad doktrinarnih političkih radova toliko važnih njegovim prethodnicima”, obrazlaže Tajm.
Čovjek koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu u Buenos Ajresu do rada u laboratorijama, ubrzo po stupanju na presto Svetog Petra odrekao se mercedesa kojim su se prethodne pape vozile od 1984, i uzeo mali reno 4 koji je prešao 300.000 kilometara. Kao kardinal, on se u Buenos Ajresu vozio metroom.
Edvard Sonuden (30) do prije šest mjeseci teško da je ikome bio piznat u svijetu. Takođe, malo je ljudi van SAD znalo šta znači skraćenica NSA (Nacionalna agencija za bezbjednost). Mada je pitanje privatnosti na internetu postalo aktuelno, tek po neko je imao predstavu u kojoj mjeri vlasti i njihovi tajanstveni pomagači mogu da prikupljaju, pročešljavaju, i istražuju lične digitalne podatke miliona ljudi.
No se sve promijenilo u maju kada je Snouden, koji je rаdio kаo sаvjetnik NSA, napustio Havaje i otišao za Hongkong, gdje je sreo novinare londonskog dnevnika Gardijan Glena Grinvalda i Ivena Mekaskila, te nezavisnog filmskog režisera Lauru Poitres, pa im predao materijale koji su raznijeli poklopac na loncu špijunskih tehnologija. Snouden je u Gardijanu javno objelodanio 200.000 fajlova o nadgledanju telefonske i internet komunikacije. Sada je Gardijan izabrao Snoudena za ličnost godine na osnovu opredjeljenja više od 2.000 ljudi, iz redova urednika i novinara.
Snouden je izаzvаo veliku kontroverzu kаdа je u jаvnost iznio tаjne dokumente koji su pokаzаli postojаnje velikog brojа tаjnih državnih projekаtа nаdzirаnjа i dokumente koji govore dа su SAD sprovodile hаkerske nаpаde u rаčunаre širom svijetа. Iz Hongkonga je pobjegao u Moskvu 23. junа 2013. gdje gа je dočekаo diplomаtski аutomobil koji je vjerovаtno pripаdаo latinoameričkoj državi Ekvаdor, koja je već dala azil u svojoj ambasadi u Londonu osnivаču orgаnizаcije Vikiliks Džulijаnu Asаnžu. Snouden je dobio pomoć od Vikiliksa, ali je veći broj držаvа odbio da mu pruži аzil. Venecuela je Snoudenu ponudilа аzil julа 2013. No, on je ostao u Moskvi pošto mu je 1. аvgustа 2013. azil odobrila Rusija.
Snoudenov život se preobratio, izgleda ne nabolje. On sada živi u Moskvi. Ne smije da napusti Rusiju u strahu da će biti uhapšen, izručen SAD i izveden pred sud gdje bi mu prijetila dugogodišnja zatvorska kazna. To lično žrtvovanje, kao i otkrića za koja je zaslužan, impresionirali su sve one koji su za njega glasali.
Abdula Fataha al-Sisija (58), egipatskog generala, za razliku od urednika Tajma, čitaoci tog magazina su internet glasanjem izabrali za ličnost godine. General al-Sisi, koji je srušio prvu demokratski izabranu vladu u najmnogoljudnijoj zemlji arapskog svijeta, dobio je 449.596 glasova, odnosno 26,2 odsto ukupnog broja izjašnjenih, ispred premijera Turske Redžepa Tajipa Erdogana, i američke pop zvijezde Majli Sajrus.
Sisi, koji formalno obavlja funkciju ministra odbrane ali je opšte mišljenje da dominira u tranzicionoj vladi koju je postavio, uživa široku popularnost u Egiptu od kada je predvodio ono što je u početku bila vojna pobuna protiv demokratski izabrane vlade tadašnjeg predsjednika Mohameda Morsija. Milioni Egipćana izašli su na ulice kako bi protestovali protiv autoritarne vladavine islamističkog predsjednika Morsija. Morsi, prvi demokratski izabrani predsjednik poslije „Arapskog proljeća” u Egiptu 2011, bio je kandidat za ličnost 2012. godine u izboru Tajma.
Vladimira Putina, predsjednika Ruske Federacije, američki ekonomski magazine Forbs izabrao je za najmoćniju ličnost na svijetu u 2013. Predsjednik Rusije zasio je prvi put na čelno mjesto, pretekavši u protekle tri godine neprikosnovenog predsjednika SAD Obamu.
Putin (61) je zauzeo prvo mjesto na ljestvici 72 najmoćnija državnika, poslovnih ljudi, filantropa i preduzetnika, koji po ovom magazinu ,,istinski vladaju svijetom”,. Broj 72 nije slučajan – pojašnjavaju u Forbsu – jer riječ je o jednom ultramoćnom pojedincu na svakih 100 miliona stanovnika na Zemlji. U Forbsu su objasnili kako su ovogodišnju listu sastavili pomoću četiri generalna kriterija: nad kolikim brojem ljudi vladaju ovi moćnici; „težina” finansija koje kontrolišu; jesu li uticajni u više od jednog područja; i u kojoj mjeri koriste moći kojima raspolažu, kako bi mijenjali čovječanstvo.
Forbs ocjenjuje da je ruski vođa učvrstio svoju vlast poslije 13 godina upravljanja zemljom. Prema njima, demonstracija uticaja koji Putin ima ove godine se najbolje vidjela na primjeru Sirije, gdje je stopirao intervenciju SAD. Koordinacija sa NR Kinom omogućila je Putinu prevagu u globalnoj igri nerava.
Mišljenje je i da prvo mjesto Putina ne govori toliko o skoku njegovog rejtinga, koliko o padu Obaminog, od koga se mnogo očekivalo i kome je zbog toga ,,pripejd” dodijeljena Nobelova nagrada 2009.
Si Điping (60), predsjednik najmnogoljudnije zemlje na svijetu i generalni sekretar Komunističke partije Kine, najbrojnije političke organizacije sa preko 85 miliona članova, imao je najveći uticaj na događanja u 2013, ocijenio je Dejvid Goset, direktor Academia Sinica Europaea pri Kinesko-evropskoj međunarodnoj poslovnoj školi u Šangaju, Pekingu i Akri (Gana), te osnivač Evro-kineskog foruma. Goset smatra da je stalan razvoj u Kini bio na svjetskoj šahovskoj tabli u suprotnosti sa nedostatkom liderstva u Evropskoj uniji i političkom paralizom u SAD.
Tokom 12 mjeseci od prošlog novembra i 18. Kongresa KPK na kome je izabran na čelnu poziciju, Si je pokrenuo snažan program kako bi izrazio duh vremena u NR Kini – „Kineski san”, koji je uspio da spoji sa duhom reformi koje je krajem 1970-ih pokrenuo „glavni arhitekta” Deng Ksjaoping. Sijev „Kineski san” predstavlja dinamičnu sintezu koja se može predstaviti kao triptih, međusobno povezane vizije „Moderne Kine”, „Globalne Kine” i „Civilizacijske Kine”.
Hose Muhika (78), četrdeseti predsjednik Urugvaja – ,,Švajcarskoj Latinske Amerike”, takođe se našao na Monitorovoj listi ljudi koji su obilježili 2013. godinu. Riječ je o jedinstvenoj i harizmatičnoj figuri svjetske političke scene.
Porijeklom iz siromašne seljačke porodice, Muhika prije liči na dobrodušnog baštovana nego na latinoameričkog državnika. Kao mlad čovjek se borio protiv vojne diktature i bio član čuvene gerilske grupe Tupamaros. Grupa je tokom 1970-ih bila poznata po nekonvencionalnom metodu borbe – obijali su banke i plijenili robu, a potom novac i hranu distribuirali siromašnima, pa su ih prozvali i Robin Hud gerila. Kao jedan od najpoznatijih boraca, Hose Muhika, znan kao Pepe među narodom, tokom gerile je bio šest puta ranjavan, više puta hapšen, da bi konačno u vojnom zatvoru proveo 14 godina, od čega 18 mjeseci u totalnoj izolaciji. Godine 1985. dolaskom demokratske vlasti je oslobođen, da bi 1994. bio izabran za poslanika, a 2009. godine za predsjednika Urugvaja.
Od kako je došao na čelo zemlje, Hose Muhika je iznenadio svojim načinom života i smjelim političkim potezima. Riješivši da živi isto kao i njegov narod – skromno i jednostavno, umjesto u predsjedničku palatu – koju je ustupio beskućnicima, smjestio se u malu jednosobnu seljačku kućicu svoje supruge, nadomak glavnog grada Montevidea. Potom se odrekao 90 odsto svoje mjesečne plate (12.000 dolara) u korist raznih humanitarnih organizacija i socijalnih programa.
Nema bankovni račun, niti kreditnu karticu. Kada koristi avionski prevoz, leti isključivo ekonomskom klasom, a u Montevideu se vozi u svom starom folksvagenu-bubi iz 1987. U njegovoj deklaraciji o imovinskom stanju, navedene su još dvije stvari – jedan stari traktor i malo parče zemlje na kojoj, zajedno sa suprugom Lucijom Topolanski, senatorom, uzgaja hrizanteme. Nema vozača, niti policijsku pratnju i jedino obezbjeđenje mu čine dva čuvara, koji stoje u relativnoj blizini njegove kuće.
Zbog svega toga, a posebno zbog njegove skromnosti i jednostavnosti, Muhiku su novinari proglasili za ,,najsiromašnijeg predsjednika” na svijetu. On kaže da je srećan što je Urugvaj jedna od najbezbjednijih i najmanje korumpiranih zemalja i doživljava je kao ,,ostrvo mira u okeanu ludila”.
Predsjednik Muhika se ponosi socijalnom politikom svoje zemlje kojom su svakom djetetu obezbijeđeni besplatan kompjuter i školovanje, a formiranim cijenama elementarnih namirnica olakšan život najsiromašnijim slojevima. Nedavno je Muhikina vlada usvojila zakon o legalizaciji marihuane, što će državi omogućiti da kontroliše proizvodnju, distribuciju i prodaju droge. Taj zakon, kao i progresivna politika u vezi abortusa i gej brakova, učinili su da Urugvaj stekne reputaciju jedne od najnaprednijih i najliberalnijih zemalja.
Kada ovaj hrabri, humani i pametni čovjek završi mandat 2015, supruga i on planiraju da usvoje 30 djece, koje bi na farmi obučavali uzgajanju cvijeća.
Milan BOŠKOVIĆ
EDVARD SNOUDEN: PISMO GRAĐANIMA BRAZILA
Možemo se odbraniti
Prije šest mjeseci iskoračio sam iz sjenke Nacionalne bezbjednosne agencije (NBA) vlade SAD i stao pred novinarske kamere. Podijelio sam sa svijetom dokaze da neke vlade izgrađuju planetarni sistem nadzora da bi tajno pratile kako živimo, s kim pričamo i šta govorimo. Bio sam motivisan uvjerenjem da građani svijeta zaslužuju da znaju u kakvom sistemu žive.
Najviše sam strahovao da niko neće čuti moje upozorenje – i nikada mi nije bilo toliko drago da nisam u pravu. Reakcije u nekim zemljama su me posebno obradovale, a Brazil je svakako jedna od njih.
NSA i druge špijunske agencije nam govore da su opozvali naše pravo na privatnost i provalili u naše živote zbog naše vlastite „sigurnosti” – zbog „sigurnosti” predsjednice Brazila i „sigurnosti” brazilske naftne korporacije Petrobras. I to čine ne pitajući javnost nijedne zemlje, čak ni sopstvenih.
Ako ste danas u Sao Paolu i imate mobilni telefon, NSA može da vas locira: čini to pet milijardi puta dnevno, ljudima širom svijeta. Kada neko u Florijanopolisu izađe na neki internet sajt, NSA bilježi kada se to desilo i šta ste tamo radili. Ako majka u Porto Alegreu nazove svog sina da mu poželi sreću na ispitu, NSA može da zadrži podatke o tom pozivu pet godina i duže. Prikupljaju čak i podatke o nevjerstvima ili gledanju pornografije, u slučaju da im zatreba da svojoj meti naruše reputaciju.
Američki senatori nam kažu da Brazil ne treba da brine, jer to nije „nadzor” već „prikupljanje podataka”. Kažu da se to radi da biste bili bezbjedni. Nisu u pravu.
Ogromna je razlika između legalnih programa, legitimnog špijuniranja, legitimnog sprovođenja zakona – kada se pojedinci nalaze na meti usljed razumne, individualne sumnje – i ovakvih programa masovnog nadzora koji čitave narode drže pod svevidećim okom, i zauvijek čuvaju kopije podataka.
Ti programi nikada nisu pokrenuti zbog terorizma: koriste se za ekonomsku špijunažu, društvenu kontrolu i diplomatsku manipulaciju. Koriste se za moć.
Moj čin savjesti počeo je izjavom: „Ne želim da živim u svijetu u kojem se snima sve što kažem, sve što uradim, svako s kim razgovaram, svaki izraz kreativnosti ili ljubavi ili prijateljstva. Ne želim to da podržavam, ne želim to da gradim, ne želim u tome da živim”.
Nekoliko dana kasnije rečeno mi je da me je moja vlada lišila države i da želi da me uhapsi. Moje riječi koštale su me pasoša, ali platio bih tu cijenu ponovo: ne želim da budem ravnodušan prema kriminalu zbog političkog komfora. Radije bih bio bez države nego bez glasa.
Ako Brazil može da čuje samo jednu moju poruku, neka to bude ovo: kada se svi ujedinimo protiv nepravde i u odbranu privatnosti i osnovnih ljudskih prava, možemo se odbraniti i od najmoćnijih sistema.
(Prevela Milica Jovanović)
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FELJTON4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU4 sedmice