Povežite se sa nama

SVIJET

ONI SU OBILJEŽILI 2013. GODINU: Dva lica vlasti

Objavljeno prije

na

Horhe Marija Bergoljo (76) izabran je za papu 13. marta 2013. kao nadbiskup Buenos Ajresa. On je prvi papa Latinoamerikanac i prvi papa jezuita. „Rijetko je neki novi igrač na svjetskoj sceni privukao toliko pažnje tako brzo – mladih i starih, vjernika i cinika – poput pape Franje”, navela je urednica američkog časopisa Tajm Nensi Gibs, pošto je sa kolegama dodijelila ovogodišnje priznanje ,,ličnost godine” 256. papi u istoriji čovječanstva.

Papa Franjo je, u utorak uveče, u bazilici Svetog Petra u Vatikanu služio ponoćnu misu prvi put kao poglavar najmnogoljudnije religije na svijetu i kao ličnost godine prema izboru nekoliko svjetskih medija.

Za papu Franja su urednici Tajma naveli da je „uzeo ime skromnog svetitelja, a zatim pozvao crkvu da bude iscjeliteljska. Prvi neevropski papa u 1.200 godina spreman je da preobrati mjesto gdje su potrebni vjekovi da se vide promjene”, poručili su urednici.

Papa Franjo u izboru Tajma pobijedio je, između ostalih, bivšeg saradnika američke Nacionalne agencije za bezbjednost Edvarda Snoudena i sirijskog predsjednika Bašar el Asada. Među kandidatima bili su i predsjednici Rusije, SAD, Irana i Kine – Vladimir Putin, Barak Obama (Tajmova ličnost godine 2009 i 2012.), Hasan Ruhani i Si Đinping. Kandidati su, takođe, bili i egipatski moćnik general Abdel Fatah al-Sisi i turski premijer Redžep Tajip Erdogan.

„Za nekoliko mjeseci Franjo je uzdigao misiju ozdravljenja crkve – crkve kao sluge i zaštitnika povrijeđenih ljudi u ovom često surovom svijetu – iznad doktrinarnih političkih radova toliko važnih njegovim prethodnicima”, obrazlaže Tajm.

Čovjek koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu u Buenos Ajresu do rada u laboratorijama, ubrzo po stupanju na presto Svetog Petra odrekao se mercedesa kojim su se prethodne pape vozile od 1984, i uzeo mali reno 4 koji je prešao 300.000 kilometara. Kao kardinal, on se u Buenos Ajresu vozio metroom.

Edvard Sonuden (30) do prije šest mjeseci teško da je ikome bio piznat u svijetu. Takođe, malo je ljudi van SAD znalo šta znači skraćenica NSA (Nacionalna agencija za bezbjednost). Mada je pitanje privatnosti na internetu postalo aktuelno, tek po neko je imao predstavu u kojoj mjeri vlasti i njihovi tajanstveni pomagači mogu da prikupljaju, pročešljavaju, i istražuju lične digitalne podatke miliona ljudi.

No se sve promijenilo u maju kada je Snouden, koji je rаdio kаo sаvjetnik NSA, napustio Havaje i otišao za Hongkong, gdje je sreo novinare londonskog dnevnika Gardijan Glena Grinvalda i Ivena Mekaskila, te nezavisnog filmskog režisera Lauru Poitres, pa im predao materijale koji su raznijeli poklopac na loncu špijunskih tehnologija. Snouden je u Gardijanu javno objelodanio 200.000 fajlova o nadgledanju telefonske i internet komunikacije. Sada je Gardijan izabrao Snoudena za ličnost godine na osnovu opredjeljenja više od 2.000 ljudi, iz redova urednika i novinara.

Snouden je izаzvаo veliku kontroverzu kаdа je u jаvnost iznio tаjne dokumente koji su pokаzаli postojаnje velikog brojа tаjnih državnih projekаtа nаdzirаnjа i dokumente koji govore dа su SAD sprovodile hаkerske nаpаde u rаčunаre širom svijetа. Iz Hongkonga je pobjegao u Moskvu 23. junа 2013. gdje gа je dočekаo diplomаtski аutomobil koji je vjerovаtno pripаdаo latinoameričkoj državi Ekvаdor, koja je već dala azil u svojoj ambasadi u Londonu osnivаču orgаnizаcije Vikiliks Džulijаnu Asаnžu. Snouden je dobio pomoć od Vikiliksa, ali je veći broj držаvа odbio da mu pruži аzil. Venecuela je Snoudenu ponudilа аzil julа 2013. No, on je ostao u Moskvi pošto mu je 1. аvgustа 2013. azil odobrila Rusija.

Snoudenov život se preobratio, izgleda ne nabolje. On sada živi u Moskvi. Ne smije da napusti Rusiju u strahu da će biti uhapšen, izručen SAD i izveden pred sud gdje bi mu prijetila dugogodišnja zatvorska kazna. To lično žrtvovanje, kao i otkrića za koja je zaslužan, impresionirali su sve one koji su za njega glasali.

Abdula Fataha al-Sisija (58), egipatskog generala, za razliku od urednika Tajma, čitaoci tog magazina su internet glasanjem izabrali za ličnost godine. General al-Sisi, koji je srušio prvu demokratski izabranu vladu u najmnogoljudnijoj zemlji arapskog svijeta, dobio je 449.596 glasova, odnosno 26,2 odsto ukupnog broja izjašnjenih, ispred premijera Turske Redžepa Tajipa Erdogana, i američke pop zvijezde Majli Sajrus.

Sisi, koji formalno obavlja funkciju ministra odbrane ali je opšte mišljenje da dominira u tranzicionoj vladi koju je postavio, uživa široku popularnost u Egiptu od kada je predvodio ono što je u početku bila vojna pobuna protiv demokratski izabrane vlade tadašnjeg predsjednika Mohameda Morsija. Milioni Egipćana izašli su na ulice kako bi protestovali protiv autoritarne vladavine islamističkog predsjednika Morsija. Morsi, prvi demokratski izabrani predsjednik poslije „Arapskog proljeća” u Egiptu 2011, bio je kandidat za ličnost 2012. godine u izboru Tajma.

Vladimira Putina, predsjednika Ruske Federacije, američki ekonomski magazine Forbs izabrao je za najmoćniju ličnost na svijetu u 2013. Predsjednik Rusije zasio je prvi put na čelno mjesto, pretekavši u protekle tri godine neprikosnovenog predsjednika SAD Obamu.

Putin (61) je zauzeo prvo mjesto na ljestvici 72 najmoćnija državnika, poslovnih ljudi, filantropa i preduzetnika, koji po ovom magazinu ,,istinski vladaju svijetom”,. Broj 72 nije slučajan – pojašnjavaju u Forbsu – jer riječ je o jednom ultramoćnom pojedincu na svakih 100 miliona stanovnika na Zemlji. U Forbsu su objasnili kako su ovogodišnju listu sastavili pomoću četiri generalna kriterija: nad kolikim brojem ljudi vladaju ovi moćnici; „težina” finansija koje kontrolišu; jesu li uticajni u više od jednog područja; i u kojoj mjeri koriste moći kojima raspolažu, kako bi mijenjali čovječanstvo.

Forbs ocjenjuje da je ruski vođa učvrstio svoju vlast poslije 13 godina upravljanja zemljom. Prema njima, demonstracija uticaja koji Putin ima ove godine se najbolje vidjela na primjeru Sirije, gdje je stopirao intervenciju SAD. Koordinacija sa NR Kinom omogućila je Putinu prevagu u globalnoj igri nerava.

Mišljenje je i da prvo mjesto Putina ne govori toliko o skoku njegovog rejtinga, koliko o padu Obaminog, od koga se mnogo očekivalo i kome je zbog toga ,,pripejd” dodijeljena Nobelova nagrada 2009.

Si Điping (60), predsjednik najmnogoljudnije zemlje na svijetu i generalni sekretar Komunističke partije Kine, najbrojnije političke organizacije sa preko 85 miliona članova, imao je najveći uticaj na događanja u 2013, ocijenio je Dejvid Goset, direktor Academia Sinica Europaea pri Kinesko-evropskoj međunarodnoj poslovnoj školi u Šangaju, Pekingu i Akri (Gana), te osnivač Evro-kineskog foruma. Goset smatra da je stalan razvoj u Kini bio na svjetskoj šahovskoj tabli u suprotnosti sa nedostatkom liderstva u Evropskoj uniji i političkom paralizom u SAD.

Tokom 12 mjeseci od prošlog novembra i 18. Kongresa KPK na kome je izabran na čelnu poziciju, Si je pokrenuo snažan program kako bi izrazio duh vremena u NR Kini – „Kineski san”, koji je uspio da spoji sa duhom reformi koje je krajem 1970-ih pokrenuo „glavni arhitekta” Deng Ksjaoping. Sijev „Kineski san” predstavlja dinamičnu sintezu koja se može predstaviti kao triptih, međusobno povezane vizije „Moderne Kine”, „Globalne Kine” i „Civilizacijske Kine”.

Hose Muhika (78), četrdeseti predsjednik Urugvaja – ,,Švajcarskoj Latinske Amerike”, takođe se našao na Monitorovoj listi ljudi koji su obilježili 2013. godinu. Riječ je o jedinstvenoj i harizmatičnoj figuri svjetske političke scene.

Porijeklom iz siromašne seljačke porodice, Muhika prije liči na dobrodušnog baštovana nego na latinoameričkog državnika. Kao mlad čovjek se borio protiv vojne diktature i bio član čuvene gerilske grupe Tupamaros. Grupa je tokom 1970-ih bila poznata po nekonvencionalnom metodu borbe – obijali su banke i plijenili robu, a potom novac i hranu distribuirali siromašnima, pa su ih prozvali i Robin Hud gerila. Kao jedan od najpoznatijih boraca, Hose Muhika, znan kao Pepe među narodom, tokom gerile je bio šest puta ranjavan, više puta hapšen, da bi konačno u vojnom zatvoru proveo 14 godina, od čega 18 mjeseci u totalnoj izolaciji. Godine 1985. dolaskom demokratske vlasti je oslobođen, da bi 1994. bio izabran za poslanika, a 2009. godine za predsjednika Urugvaja.

Od kako je došao na čelo zemlje, Hose Muhika je iznenadio svojim načinom života i smjelim političkim potezima. Riješivši da živi isto kao i njegov narod – skromno i jednostavno, umjesto u predsjedničku palatu – koju je ustupio beskućnicima, smjestio se u malu jednosobnu seljačku kućicu svoje supruge, nadomak glavnog grada Montevidea. Potom se odrekao 90 odsto svoje mjesečne plate (12.000 dolara) u korist raznih humanitarnih organizacija i socijalnih programa.

Nema bankovni račun, niti kreditnu karticu. Kada koristi avionski prevoz, leti isključivo ekonomskom klasom, a u Montevideu se vozi u svom starom folksvagenu-bubi iz 1987. U njegovoj deklaraciji o imovinskom stanju, navedene su još dvije stvari – jedan stari traktor i malo parče zemlje na kojoj, zajedno sa suprugom Lucijom Topolanski, senatorom, uzgaja hrizanteme. Nema vozača, niti policijsku pratnju i jedino obezbjeđenje mu čine dva čuvara, koji stoje u relativnoj blizini njegove kuće.

Zbog svega toga, a posebno zbog njegove skromnosti i jednostavnosti, Muhiku su novinari proglasili za ,,najsiromašnijeg predsjednika” na svijetu. On kaže da je srećan što je Urugvaj jedna od najbezbjednijih i najmanje korumpiranih zemalja i doživljava je kao ,,ostrvo mira u okeanu ludila”.

Predsjednik Muhika se ponosi socijalnom politikom svoje zemlje kojom su svakom djetetu obezbijeđeni besplatan kompjuter i školovanje, a formiranim cijenama elementarnih namirnica olakšan život najsiromašnijim slojevima. Nedavno je Muhikina vlada usvojila zakon o legalizaciji marihuane, što će državi omogućiti da kontroliše proizvodnju, distribuciju i prodaju droge. Taj zakon, kao i progresivna politika u vezi abortusa i gej brakova, učinili su da Urugvaj stekne reputaciju jedne od najnaprednijih i najliberalnijih zemalja.

Kada ovaj hrabri, humani i pametni čovjek završi mandat 2015, supruga i on planiraju da usvoje 30 djece, koje bi na farmi obučavali uzgajanju cvijeća.

Milan BOŠKOVIĆ

EDVARD SNOUDEN: PISMO GRAĐANIMA BRAZILA
Možemo se odbraniti

Prije šest mjeseci iskoračio sam iz sjenke Nacionalne bezbjednosne agencije (NBA) vlade SAD i stao pred novinarske kamere. Podijelio sam sa svijetom dokaze da neke vlade izgrađuju planetarni sistem nadzora da bi tajno pratile kako živimo, s kim pričamo i šta govorimo. Bio sam motivisan uvjerenjem da građani svijeta zaslužuju da znaju u kakvom sistemu žive.

Najviše sam strahovao da niko neće čuti moje upozorenje – i nikada mi nije bilo toliko drago da nisam u pravu. Reakcije u nekim zemljama su me posebno obradovale, a Brazil je svakako jedna od njih.

NSA i druge špijunske agencije nam govore da su opozvali naše pravo na privatnost i provalili u naše živote zbog naše vlastite „sigurnosti” – zbog „sigurnosti” predsjednice Brazila i „sigurnosti” brazilske naftne korporacije Petrobras. I to čine ne pitajući javnost nijedne zemlje, čak ni sopstvenih.

Ako ste danas u Sao Paolu i imate mobilni telefon, NSA može da vas locira: čini to pet milijardi puta dnevno, ljudima širom svijeta. Kada neko u Florijanopolisu izađe na neki internet sajt, NSA bilježi kada se to desilo i šta ste tamo radili. Ako majka u Porto Alegreu nazove svog sina da mu poželi sreću na ispitu, NSA može da zadrži podatke o tom pozivu pet godina i duže. Prikupljaju čak i podatke o nevjerstvima ili gledanju pornografije, u slučaju da im zatreba da svojoj meti naruše reputaciju.

Američki senatori nam kažu da Brazil ne treba da brine, jer to nije „nadzor” već „prikupljanje podataka”. Kažu da se to radi da biste bili bezbjedni. Nisu u pravu.

Ogromna je razlika između legalnih programa, legitimnog špijuniranja, legitimnog sprovođenja zakona – kada se pojedinci nalaze na meti usljed razumne, individualne sumnje – i ovakvih programa masovnog nadzora koji čitave narode drže pod svevidećim okom, i zauvijek čuvaju kopije podataka.

Ti programi nikada nisu pokrenuti zbog terorizma: koriste se za ekonomsku špijunažu, društvenu kontrolu i diplomatsku manipulaciju. Koriste se za moć.

Moj čin savjesti počeo je izjavom: „Ne želim da živim u svijetu u kojem se snima sve što kažem, sve što uradim, svako s kim razgovaram, svaki izraz kreativnosti ili ljubavi ili prijateljstva. Ne želim to da podržavam, ne želim to da gradim, ne želim u tome da živim”.

Nekoliko dana kasnije rečeno mi je da me je moja vlada lišila države i da želi da me uhapsi. Moje riječi koštale su me pasoša, ali platio bih tu cijenu ponovo: ne želim da budem ravnodušan prema kriminalu zbog političkog komfora. Radije bih bio bez države nego bez glasa.

Ako Brazil može da čuje samo jednu moju poruku, neka to bude ovo: kada se svi ujedinimo protiv nepravde i u odbranu privatnosti i osnovnih ljudskih prava, možemo se odbraniti i od najmoćnijih sistema.

(Prevela Milica Jovanović)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Znalo je biti i drugačije. „Mi nastavljamo dalje, bez obzira na ozbiljno vrijeme, bez obzira na sadašnje odnose pobjednika i pobijeđenih. Stoga, slaveći i ovog trenutka pobjedu čovjeka nad bezumljem rata mi obilježavamo četiri desetljeća mira”, recitovao je spiker iz jednog od udruženih centara bivše zemlje na posljednjoj paradi u Beogradu za Dan pobjede. Tradicija redukovana zbog ekonomskih razloga, kasnije i smrti vrhovnog vođe, maršala Tita, zadnji put je održana te 1985. Nakon toga zemlja se survala u nepregledne ponore fašizma.

Žene u crnom su u susret ovog devetog maja i svojih akcija na beogradskom Trgu republike opet upozorile: „Nacizam i fašizam su poraženi, ali njihovi sledbenici iznova dižu glavu u celoj Evropi (i šire), revizijom rezultata Drugog svetskog rata, rehabilitacijom fašističkih i nacističkih ideja i relativizacijom zločinačkog karaktera nacizma i fašizma. Od takvih tendencija nije izuzeta ni Srbija: istorijski revizionizam ne samo što je uzeo maha, nego je, zahvaljujući obrazovnom sistemu i medijskoj propagandi danas postala opštim mestom revizionistička tvrdnja da su se u Srbiji protiv okupacije borila dva antifašistička pokreta“.

Nakon prošlogodišnjih Ljotićevskih stihova na svečanoj proslavi Dana pobjede nad fašizmom i ove godine je javnost imala oko čega da se podijeli. Najviše buke podiglo je neprenošenje moskovske parade na RTS-u. Dok neki smatraju da je ova odluka skandalozna, drugi je smatraju razumnom, treći konfuznom poput državne politike Srbije posljednjih dvadesetak godina.

„Iako licemerna, to je dobra odluka. Takođe, na RTS-u nije bilo emisije o agresiji Rusije na Ukrajinu. Do skoro su agresiju zvali specijalna operacija Rusije. Kao javni servis, dužni su da imaju emisiju o tome”, rekao je Slobodan Georgiev, direktor programa Njuzmaks Adria.

Dačić, Vulin i drugi u društvu ruskog ambasadora, predstavnika ambasada Bjelorusije i Kazahstana, te organizacija Dveri i Zavetnici polagali su vijence. Održana je i manifestacija Besmrtni puk koja je pokrenuta u Rusiji kao vid sjećanja na stradale u Drugom svjetskom ratu. Na beogradskoj šetnji su ove godine mogli biti zapaženi Z simboli i kartonski lik Vladimira Putina. Dio manifestacije Besmrtnog puka u Banjaluci bili su Milorad Dodik i Željka Cvijanović koja nije propustila da uporedi ovaj dan sa devetim januarom. A među masom transparenti poput onog: „Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu“! Tako im antifašizma.

Nad Hrvatskom, dok se poziva na nekorišćenje ustaških pozdrava i obilježja, nadvija se strašna prijetnja. Boris Pavelić je za AlJazeeru povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta ispisao: „U Hrvatskoj je usavršena bizarna, nadasve hipokritska verzija kulture sjećanja: komemoriranje žrtve koje pošteđuje počinitelja, a prešućuje osloboditelje. Rezultat: politički i društveni revizionizam kao trajno stanje; obrtanje povijesti naglavce; pretvaranje zločinaca u osloboditelje, a osloboditelja u zločince, te praktička legalizacija i društvena normalizacija ustaštva“. Kolone revidiranih sa svih strana marširaju ka školskim udžbenicima.

Stanje je još mračnije kada se zađe u nešto bližu istoriju. Serž Bramerc upozorio je ovih dana kako hiljade počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije još uvijek nije procesuirano. Kritikovao je i zloupotrebu instituta dvojnog državljanstva kojim takve osobe izbjegavaju pravdu, prenijeli su mediji. Braća u zločinu, reklo bi se.

Prije svih pominjanja crnogorske plejade deklarativnih antifašista, treba se prisjetiti skupštinskog performansa iz maja prošle godine. Glasanje za stavljanje na dnevni red „Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola“, simbolično ili ne, nije uspjelo baš oko Dana pobjede. Nedostajao je samo jedan antifašista da podigne ruku ZA. A bila je tu i divizija uzdržanih boraca protiv fašizma.

U Crnoj Gori ove godine nije bilo kao  inače – red koktela, red vijenaca. Na Belvederu je masovnim skupom obilježen 9. maj, ali i poslate poruke vezane za dešavanja na Cetinju iz prošlog septembra. Istog dana u prijestonici Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori organizovala je prijem na koji dio crnogorskih zvanica nije uspio da stigne zbog velikih kolona. Umjesto pomirenja i na ovaj datum smo se dijelili.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović bio je jedna od centralnih figura proslave na Cetinju. Istaknuti antifašisti iz Demokratskog fronta mu se nijesu mogli pridružiti jer su ostali zaglavljeni u koloni, pa „su otišli na piće“ napisao je jedan od njih na svom fejsbuku.

U međuvremenu negira se genocid u Srebrenici, okreće glava od deportacija i drugih zločina devedesetih. Dok svak tumači antifašizam kako mu odgovara, jedna starica gazi i ove godine put groba Ljuba Čupića i objašnjava suštinu. „Dok god budem mogla da idem, Ljubov grob ne mogu da ne posjetim. Ne mogu nikada zaboraviti njegov osmijeh i njegovo herojsko držanje. Držao se mimo momaka, kao da je pošao na vjenčanje. Nažalost, čini mi se da se Ljuba sjete samo 9. maja“, kazala je Dragica Gaga Abramović, koja dolazi iz Podgorice decenijama u Nikšić, obilazi i vodi računa o grobu slavnog partizana.

U svjetlu današnjice poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka, nego o slavi predaka. Iskazivanje vojne moći u ratnim uslovima i pominjanje oružja „sudnjeg dana” daleko je od svijetle antifašističke istorije. Tito i Draža smiju se danas jedan do drugog sa majica izloženih na ljetnjim štandovima. Če Gevarin vječni osmjeh je odavno postao detalj sa modnih pista.

Ideju antifašizma izlizale su decenije nebrige, zaborava, relativizacija i marketinga. Upravo zbog ovoga nije ni čudo što je fašizam metastazirao. Različiti naučnici ponudili su smjernice za razumijevanje bitnih prepoznatljivosti fašizma. Klasična identifikacija „pet faza fašizma” istoričara emeritusa sa Jejla Roberta Pakstona iz 1998. ukazivala je da bismo trebali gledati na procese, a ne na kozmetičke, lako uočljive stvari poput zastava i uniformi. Jedino tako se po njegovom mišljenju može razumjeti pravi fašizam. Mi mašemo zastavama.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

EVROPA NAKON NOVOG KRUGA IZBORA: Svjesno, ne desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, narod jedne od najmlađih članica EU odlučio je da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici

 

Iako su nedavno desne struje učvrstile svoje fortifikacije u Srbiji i Mađarskoj, u nekim drugim zemljama Evrope građani uspijevaju da skinu sa vlasti desene radikale i populiste, koji su ponekad i duže vrijeme uzurpirali vlast. U šest mjeseci zaključno sa silaskom sa trona Janeza Janše, poraze su pretrpjeli Bojko Borisov u Bugarskoj i Andrej Babiš u Češkoj.

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, građani jedne od najmlađih članica EU odlučili su da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici.

Politički novajlija, liberal Robert Golob pobijedio je trostrukog premijera Slovenije konzervativca Janeza Janšu. Uz gotovo sve prebrojane glasove u zemlji od oko dva miliona ljudi, Pokret Sloboda (PS) je imao 34,5 odsto glasova dok su Janša i njegova SDS imali 23,6 odsto.

Pokret Sloboda, koji je osnovan 26. januara 2022, osvojio je 41 od 90 mjesta u slovenačkom parlamentu u kom će biti zastupljene još četiri stranke: Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše s 27 mjesta, Demohrišćani (NSi) sa osam, Socijaldemokrate sa sedam i Ljevica sa pet. Iako su i SDS i Nsi – koji su bili dio prethodne koalicione vlade – poboljšali svoje rezultate sa prethodnih izbora, jasno je da biračko tijelo nije podržalo njihov način vladanja.

PS je izgradio pobjedu ne samo svježinom programa i osvajanjem povjerenja birača, već u velikom dijelu i na bijesu prema  Janšinom režimu. Opozicija je optuživala Janšu da je pokušao potkopati demokratske institucije i medijske slobode otkako se vratio na vlast 2020. Očigledno je, nakon izbora, da mu Slovenci nijesu oprostili ni približavanje i slične svjetonazore sa mađarskim kolegom Viktorom Orbanom. Poene mu nije donijela ni ukrajinska kriza i ponašanje Vladimira Putina.

„Naš cilj je postignut: pobjeda koja će nam omogućiti da u zemlju vratimo slobodu“, rekao je Golob, pedesetpetogodišnji bivši menadžer elektroenergetske kompanije, obećao je de će vratiti „normalnost“, nazivajući izbore „referendumom za demokratiju“.

Izgleda da su i građani tako doživjeli izbore. Sa visokom izlaznošću od oko 70 odsto prokrčili su put za Golobovu pobjedu. Izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. godine je bila 52 odsto.

Politički analitičar Miha Kovač rekao je da je ove godine mobilizovano civilno društvo, a posebno mlađi birači. Analitičari su očekivali povećan odziv i da će se birači okrenuti protiv Janšine politike. Ipak, ovakav rezultat je većinu iznenadio.

Golob se školovao za inženjera solarne energije i u tom sektoru je napravio zavidnu karijeru. Bio je slovenački državni sekretar za energetiku u vladi Janeza Drnovšeka, a potom osnovao energetsku kompaniju. Trenutak za njegov ulazak u politiku došao je prošle godine kada je država restruktuirala kompaniju u kojoj je radio, izbacivši ga sa posla. Golob je potom preuzeo malu ekološku stranku i preimenovao je. Zajedno sa nekoliko profesionalaca koji su izgubili ili napustili karijeru pod Janšinom vladom napravio je preokret na slovenačkoj političkoj sceni. Njihov program je usredsređen na ekologiju, otvoreno društvo, normalizaciju i modernizaciju socijalne države…

Iako je dobrim dijelom PS do pobjede došao sinhronizujući svoj program sa željama glasača sa jedne, te otklonom od opasnih desnih politika, ima onih koji na ovu pobjedu gledaju iz drugog ugla. Prema slovenačkom političkom analitičaru Aljaz Pengovu Bitencu pobjeda Golobove stranke je projekcija kompleksa slovenačkih glasača koji neprestano traže mesiju koji će riješiti sve probleme odjednom. On je za londonski Gardijan napomenuo da smo sličnu situaciju vidjeli i 2014. godine sa Mirom Cerarom.

Kovač je ukazao da je ovo bilo i glasanje protiv. „Protiv Slovenije na mađarskom putu, protiv neliberalne vladavine  u Sloveniji, protiv vladinog preuzimanja javne televizije, protiv kontrole pravosuđa”. Upozorio je da PS nema iskustva u vladi. „To je kao kompanija koja naglo raste”, kazao je. „Nema infrastrukturu, nema znanja, nema ljudi koji znaju raditi u parlamentarnim tijelima“.

Janša, poštovalac lika i djela Donalda Trampa, vodio je kampanju na obećanjima stabilnosti. Poznat scenario. Poslije poraza je izkazao skepsu kada je budućnost pobjednika i države u pitanju. „Lako je platiti bilborde, imati podršku svih medija i tzv. civilnog društva. Nakon toga dolaze naporan rad i izazovi, a ništa od toga vam ne može pomoći”.

Golob, koji je pobjedu proslavio u COVID izolaciji, bio je miran: „Danas ljudi plešu, ali sjutra počinje novi dan. Sjutra ćemo početi vrijedno da radimo”. Obećao je i da će spasiti odnose svoje zemlje sa EU, za koje smatra da su narušeni Janšinim koketiranjima sa mađarskim desničarskim populistima. „Ova zemlja je uvijek bila orijentisana ka Zapadnoj Evropi i uvjeren sam da ćemo se vratiti svojoj porodici“, rekao je za AFP tokom kampanje.

A na Zapadu?

Pobjeda centriste Emanuela Makrona ne odaje ni približno toliko optimizma vezanog za političku budućnost Francuske. Desničarska dinastija Le Pen i njihova politika u toj zemlji prisutni su skoro pedeset godina. I drugi krug izbora je pokazao – veoma su jaki. Iako je to nedovoljno da preuzmu kormilo jedne od najvažnijih država Evropske zajednice, prijetnja je tu. Uskoro stižu i parlamentarni izbori.

Marin Le Pen je ocijenila da rezultat od 43 odsto glasova predstavlja „veliku pobjedu“ i istakla da u ovom porazu ne može a da ne osjeća nadu.

Uglavnom, drugi krug je Makrona vratio u Jelisejsku palatu sa rezultatom od 58,5 odsto prema Le Peninih 41,5 odsto. Francuska je duboko podijeljena zemlja. Makron uglavnom uživa podršku u Parizu, na zapadu, jugozapadu i u središtu zemlje, dok je Le Pen pobijedila velikom većinom u dijelovima sjeverno i sjeveroistočno, te na mediteranskom jugu. Tradicionalno se Le Penova bolje snalazi u ruralnim oblastima i predgrađima, a Makron osvaja velike gradove.

Analize nakon izbora ukazuju na rascjepe po svim šavovima francuskog društva. „Najveće su podjele prije svega generacijske i društvene“, rekao je Matje Galjar, direktor istraživanja Ipsosa France. Prema Ipsosovim podacima „starija” Francuska je masovno podržala Makrona, dok je mlađa Francuska djelimično okrenula leđa glasanju. Podaci ukazuju da su bogatiji, obrazovaniji i zadovoljniji Francuzi glasali za aktuelnog predsjednika, a siromašniji, manje obrazovani i nezadovoljni za Le Pen. Prema anketarima Elabe, 59 odsto birača koji su rekli da se „bore spojiti kraj s krajem” glasalo je za kandidata krajnje desnice; 41 odsto se odlučilo za Makrona. Politički analitičari, vođe izbornih štabova i ostali zaduženi za istraživanje javnog mnjenja imaće pune ruke posla u narednom, jako kratkom periodu priprema za novo glasanje. Francuze 12. i 19. juna čekaju parlamentarni izbori. Do tada treba naći poveznicu koja će premostiti rascjepe u francuskom društvu.

Visok odziv birača od 72 odsto nije značio laganu pobjedu Makrona. Novog starog predsjednika je izabralo jedva 38,5 odsto biračkog tijela. Mnogi od onih koji su glasali za njega to su uglavnom uradili kako bi zaustavili pobjedu krajnje desnice. Sve to čini drugi mandat još izazovnijim od prvog. I predsjednik je svjestan toga, makar ako sudimo po pobjedničkom govoru. „Poslije pet godina transformacije, srećnih i teških trenutaka, izuzetnih kriza takođe, danas je većina vas odlučila da mi ponovo ukaže povjerenje u narednih pet godina. Znam šta vam dugujem“, izjavio je Makron u govoru na Marsovim poljima kod Ajfelove kule u Parizu. „Znam da su mnogi danas glasali za mene, ne da bi podržali moje ideje već da bi blokirali ideje ekstremne desnice. Želim da im zahvalim. Ovo glasanje me obavezuje za godine koje dolaze“, rekao je Makron. Obećao je da će njegov novi petogodišnji mandat biti drugačiji. „Niko neće biti ostavljen po strani“. Makron je naglasio da se mora pronaći odgovor na bijes i nesuglasice koje su mnoge Francuze navele da glasaju za ekstremnu desnicu. „To će biti moja odgovornost i odgovornost onih oko mene“, rekao je on. Vidjećemo.

Na posljednju turu evropskih izbora se gleda sa simpatijama iz evropskih centara. Možda više na priču koja dolazi iz male zemlje podno Alpa. Njemački list Tagescajtung je pobjedu Pokreta Sloboda označio kao lijevo zelenu nadu Evrope. Uredništvo se odlučilo da na naslovnicu umjesto reizabranog Makrona stavi fotografiju Roberta Goloba uz naslov: „Sjajna izborna pobjeda protiv desničara“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

PREDSJEDNIČKI IZBORI U FRANCUSKOJ: Do posljednjeg glasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i na izborima se ujediniti protiv kandidatkinje radikalne desnice. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa ekstremnom desničarkom na čelu države, u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent, moglo bi uveliko pogoršati stvari i dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope

 

Iza vijesti koje svakog minuta stižu sa ukrajnskih ratišta i korona brojki, provukao se i naslov o izborima u Francuskoj. Da rezultat prvog kruga tamošnjih predjsedničkih izbora nije bio tijesan, vijest bi možda prošla ispod radara. Sada je vrijeme i da se kandidati koji su ušli u drugi krug, sadašnji predsjednik Emanuel Makron i prvakinja desnice Marin Le Pen, razmašu sa izbornom kampanjom. Ko će se useliti u Jelisejsku palatu i u njoj boraviti narednih pet godina, Francuzi će odlučivati 24. aprila.

Makron je prvi krug završio sa 27,8 odsto glasova, dok je Le Penova iz Nacionalnog saveza skupila 23,1 odsto. Oboje su postigli više nego u prethodnom prvom krugu 2017. godine.

Oba kandidata treba da traže pomoć od 49 odsto birača koji u nedjelju nijesu podržali nijedno od njih, ali i od 25,1 odsto koji uopšte nisu glasali.

Izbori se mogu tumačiti i na drugi način: 70 odsto onih koji su glasali u prvom krugu izbora glasali su protiv aktuelnog predsjednika. Eto razloga za brigu. Makron će se truditi da pridobije i dio apstinenata i pokrene ih da se upute ka biralištima. Odziv birača je bio izuzetno nizak. Za ostanak kod kuće u prvom krugu izbora odlučilo je četiri procenta više ljudi u odnosu na 2017.  To je i blizu rekorda iz 2002. od 28,4 odsto, piše France24.

Iako prve ankete u drugom krugu pokazuju da je aktuelni predsjednik neznatno ispred, konačni rezultat je daleko od sigurnog. Le Penova će sigurno dobiti glasove ekstremno desnog Érika Zemoura i njegovih pristalica. Više od 3,2 miliona glasača koji su izabrali druge kandidate krajnje desnice, uključujući Érica Zemura, vjerovatno će svoju podršku prenijeti na Le Pen, smatraju svjetski mediji.

Makron očekuje podršku mainstream desnice i ljevice, kao i Zelenih. Stručnjaci kažu da će mu trebati podrška onih koji su glasali za radikalno lijevog Žan Luk Mélenšona. Čelnik La France Insoumise (Nepokorena Francuska) pozivao je svoje pristalice da ne glasaju za Le Pen, i odlučio da ih ne pozove direktno da daju glas njenom suparniku. Mélenšon je došao do značajnog trećeg mjesta i bio je prilično iznenađenje izbora. Dok su se prebrojavali glasovi iz velikih gradova, izgledalo je kao da bi mogao otići umjesto Le Penove u drugi krug. „Svaki glas za Marine Le Pen je jedan glas previše“, poručuje danas ovaj iskusni političar.

Što se tiče ostalih kandidata, najveća razočarenja su rezultati koje su zabilježile mejnstrim stranke koje su se decenijama smjenjivale u Jelisejskoj palati sve dok Makron nije došao na vlast. Valeri Pekres, kandidatkinja Republikanaca, osvojila je 4,8 odsto, a An Idalgo, predstavnica Socijalista, svega 1,7 odsto.

Makron je dobio najveću podršku od najstarijih glasača – onih od 70 i više godina, dok je Le Penova najviše glasova dobila među biračima u kategoriji od 50 do 59 godina. Melenšon je daleko najpopularniji među biračima od 18 do 34 godine. Grupacija koja je Melenšona prepoznala kao svoj glas, ima dosta slabu izlaznost.

Anketari Ipsosa su iznijeli neke zanimljive podatke. Prema njihovom istraživanju, 43 odsto glasača koji su rekli da su „vrlo zadovoljni“ svojim životom je glasalo za Makrona, u poređenju sa 21 odsto za Le Penovu. S druge strane, 46 odsto onih koji su rekli da „nijesu zadovoljni“ glasalo je za Le Pen, a samo 4 odsto za Makrona.

Sada je vrijeme za pun gas. Do izbora je desetak dana, pa se očekuje ne samo ubrzani tempo nego i pojačana retorika dvoje preostalih takmaca.

Da se francuski predsjednik okrenuo i desnim uporištima u potrazi za sigurnijom pobjedom, bilo je jasno kada je krenuo na sjever, ka Denainu, bivšem rudarskom gradu koji je nekad bio pod kontrolom socijalista. To je sada tvrdo uporište krajnje desnice. U prvom krugu izbora gotovo 42 odsto birača u ovom mjestu glasalo je za Le Penovu, a nešto manje od 15 odsto za Makrona.

Osim u direktnim susretima sa glasačima, Makron i Le Pen će svoje stavove i argumente prezentovati, ali i ukrstiti u televizijskoj raspravi četiri dana prije glasanja. Tada će imati više prilike da govore o svojim programima. Za Francusku ovo su bitne stavke predizbornog marketinga. Na prošlim izborima iz 2017. godine gotovo 16,5 miliona gledalaca ispratilo je kako varniči između ovo dvoje kandidata. Kraćih rukava te godine je ostala kandidatkinja desnice. Tako su na kraju odlučili i birači.

Makron se obratio i gubitnicima iz prvog kruga i rekao da je spreman pružiti ruku političkim suparnicima i razmotriti „novu metodu“, ali je odbio dati konkretnije objašnjenje ovih riječi. Takođe je rekao da će svoj program „razraditi” nakon što sasluša „bijes i očaj” onih koji nijesu glasali za njega, a posebno mladih zabrinutih za okolinu.

Ovakva retorika francuskog predsjednika mnoge nije iznenadila. Dok se u prvom krugu izbora fokusirao na spoljnopolitičke teme i Francusku na globalnoj sceni, prvenstveno kao posrednika u Ukrajini, sada je odlučio da okrene kartu. Razlog je jednostavan, kažu brojni analitičari. Biračima u Francuskoj su prioriteti kupovna moć, plate, cijena energije… Spoljnopolitičke teme su za njih daleke brige, pa se, vrlo moguće, dio njih osjetio zapostavljenim.

Davne 2017. godine sve je za njega bilo drugačije. Francuski portal France24 prenosi da je tada atmosfera bila takva da bi skoro svi priznali da je glasanje unaprijed zaključeno; suočavanje sa krajnjom desnicom na predsjedničkim izborima tada je još značilo praktično automatsku ubjedljivu pobjedu. Različite političke snage su imale tendencije da se udruže ispred glasačke kutije kako bi odagnali prijetnju bilo kog ekstremno desničarskog izazivača. Makron je tada osvojio 66,1 odsto i postao najmlađi predsjednik Francuske. Le Penova je imala duplo manji razultat.

Iako prednost daju aktuelnom predsjedniku, mnogi mediji upozoravaju na uspjeh Le Penove. Ova političarka je uspjela u posljednjih nekoliko sedmica da animira svoje birače i učini da oni zaborave njenu bliskost s Vladimirom Putinom. Osim toga, njen kontakt sa glasačkim tijelom je bio direktniji i konkretniji. Pričala je o cijenama rada, povećanju plata i sličnim temama koje su očigledno u prvom planu. Uz to, u proteklim godinama osjetna je umjerenija retorika ove političarke. I to je očigledno igralo ulogu u izbornim rezultatima.

Reklo bi se da je cilj oba predsjednička kandidata da glasačima prodaju nekog novog sebe. To će biti teže aktuelnom predsjedniku, koji je prije pet godina donio dozu svježine na političkoj sceni Francuske.

Nakon pet godina njegovog vladanja Francuskom, 53 odsto registrovanih birača, koji su glasali protekle nedjelje, glasalo je za antiestablišment kandidata, bilo sa desne ili lijeve strane. Makronov posao u drugom krugu biće težak. Uvjeriti dovoljan broj ovakvih birača da se priklone njemu umjesto kandidatkinji radikalne desnice.

Treba se podsjetiti da se sa Makronovim dolaskom na vlast 2017. godine umjesto klasične podjele lijevo-desno pojavio novi politički pejzaž sastavljen od mejnstrim bloka u centru koji je liberalan, proevropski i globalistički sa dvije krajnosti na desnoj i lijevoj strani. U konačnici, od tih polova će zavisiti izbori 24. aprila.

I u Evropi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i ujediniti se protiv Marin Le Pen. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa radikalnom desničarkom na čelu države u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent je nešto što bi moglo uveliko pogoršati stvari. I dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo