Povežite se sa nama

SVIJET

ONI SU OBILJEŽILI 2013. GODINU: Dva lica vlasti

Objavljeno prije

na

Horhe Marija Bergoljo (76) izabran je za papu 13. marta 2013. kao nadbiskup Buenos Ajresa. On je prvi papa Latinoamerikanac i prvi papa jezuita. „Rijetko je neki novi igrač na svjetskoj sceni privukao toliko pažnje tako brzo – mladih i starih, vjernika i cinika – poput pape Franje”, navela je urednica američkog časopisa Tajm Nensi Gibs, pošto je sa kolegama dodijelila ovogodišnje priznanje ,,ličnost godine” 256. papi u istoriji čovječanstva.

Papa Franjo je, u utorak uveče, u bazilici Svetog Petra u Vatikanu služio ponoćnu misu prvi put kao poglavar najmnogoljudnije religije na svijetu i kao ličnost godine prema izboru nekoliko svjetskih medija.

Za papu Franja su urednici Tajma naveli da je „uzeo ime skromnog svetitelja, a zatim pozvao crkvu da bude iscjeliteljska. Prvi neevropski papa u 1.200 godina spreman je da preobrati mjesto gdje su potrebni vjekovi da se vide promjene”, poručili su urednici.

Papa Franjo u izboru Tajma pobijedio je, između ostalih, bivšeg saradnika američke Nacionalne agencije za bezbjednost Edvarda Snoudena i sirijskog predsjednika Bašar el Asada. Među kandidatima bili su i predsjednici Rusije, SAD, Irana i Kine – Vladimir Putin, Barak Obama (Tajmova ličnost godine 2009 i 2012.), Hasan Ruhani i Si Đinping. Kandidati su, takođe, bili i egipatski moćnik general Abdel Fatah al-Sisi i turski premijer Redžep Tajip Erdogan.

„Za nekoliko mjeseci Franjo je uzdigao misiju ozdravljenja crkve – crkve kao sluge i zaštitnika povrijeđenih ljudi u ovom često surovom svijetu – iznad doktrinarnih političkih radova toliko važnih njegovim prethodnicima”, obrazlaže Tajm.

Čovjek koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu u Buenos Ajresu do rada u laboratorijama, ubrzo po stupanju na presto Svetog Petra odrekao se mercedesa kojim su se prethodne pape vozile od 1984, i uzeo mali reno 4 koji je prešao 300.000 kilometara. Kao kardinal, on se u Buenos Ajresu vozio metroom.

Edvard Sonuden (30) do prije šest mjeseci teško da je ikome bio piznat u svijetu. Takođe, malo je ljudi van SAD znalo šta znači skraćenica NSA (Nacionalna agencija za bezbjednost). Mada je pitanje privatnosti na internetu postalo aktuelno, tek po neko je imao predstavu u kojoj mjeri vlasti i njihovi tajanstveni pomagači mogu da prikupljaju, pročešljavaju, i istražuju lične digitalne podatke miliona ljudi.

No se sve promijenilo u maju kada je Snouden, koji je rаdio kаo sаvjetnik NSA, napustio Havaje i otišao za Hongkong, gdje je sreo novinare londonskog dnevnika Gardijan Glena Grinvalda i Ivena Mekaskila, te nezavisnog filmskog režisera Lauru Poitres, pa im predao materijale koji su raznijeli poklopac na loncu špijunskih tehnologija. Snouden je u Gardijanu javno objelodanio 200.000 fajlova o nadgledanju telefonske i internet komunikacije. Sada je Gardijan izabrao Snoudena za ličnost godine na osnovu opredjeljenja više od 2.000 ljudi, iz redova urednika i novinara.

Snouden je izаzvаo veliku kontroverzu kаdа je u jаvnost iznio tаjne dokumente koji su pokаzаli postojаnje velikog brojа tаjnih državnih projekаtа nаdzirаnjа i dokumente koji govore dа su SAD sprovodile hаkerske nаpаde u rаčunаre širom svijetа. Iz Hongkonga je pobjegao u Moskvu 23. junа 2013. gdje gа je dočekаo diplomаtski аutomobil koji je vjerovаtno pripаdаo latinoameričkoj državi Ekvаdor, koja je već dala azil u svojoj ambasadi u Londonu osnivаču orgаnizаcije Vikiliks Džulijаnu Asаnžu. Snouden je dobio pomoć od Vikiliksa, ali je veći broj držаvа odbio da mu pruži аzil. Venecuela je Snoudenu ponudilа аzil julа 2013. No, on je ostao u Moskvi pošto mu je 1. аvgustа 2013. azil odobrila Rusija.

Snoudenov život se preobratio, izgleda ne nabolje. On sada živi u Moskvi. Ne smije da napusti Rusiju u strahu da će biti uhapšen, izručen SAD i izveden pred sud gdje bi mu prijetila dugogodišnja zatvorska kazna. To lično žrtvovanje, kao i otkrića za koja je zaslužan, impresionirali su sve one koji su za njega glasali.

Abdula Fataha al-Sisija (58), egipatskog generala, za razliku od urednika Tajma, čitaoci tog magazina su internet glasanjem izabrali za ličnost godine. General al-Sisi, koji je srušio prvu demokratski izabranu vladu u najmnogoljudnijoj zemlji arapskog svijeta, dobio je 449.596 glasova, odnosno 26,2 odsto ukupnog broja izjašnjenih, ispred premijera Turske Redžepa Tajipa Erdogana, i američke pop zvijezde Majli Sajrus.

Sisi, koji formalno obavlja funkciju ministra odbrane ali je opšte mišljenje da dominira u tranzicionoj vladi koju je postavio, uživa široku popularnost u Egiptu od kada je predvodio ono što je u početku bila vojna pobuna protiv demokratski izabrane vlade tadašnjeg predsjednika Mohameda Morsija. Milioni Egipćana izašli su na ulice kako bi protestovali protiv autoritarne vladavine islamističkog predsjednika Morsija. Morsi, prvi demokratski izabrani predsjednik poslije „Arapskog proljeća” u Egiptu 2011, bio je kandidat za ličnost 2012. godine u izboru Tajma.

Vladimira Putina, predsjednika Ruske Federacije, američki ekonomski magazine Forbs izabrao je za najmoćniju ličnost na svijetu u 2013. Predsjednik Rusije zasio je prvi put na čelno mjesto, pretekavši u protekle tri godine neprikosnovenog predsjednika SAD Obamu.

Putin (61) je zauzeo prvo mjesto na ljestvici 72 najmoćnija državnika, poslovnih ljudi, filantropa i preduzetnika, koji po ovom magazinu ,,istinski vladaju svijetom”,. Broj 72 nije slučajan – pojašnjavaju u Forbsu – jer riječ je o jednom ultramoćnom pojedincu na svakih 100 miliona stanovnika na Zemlji. U Forbsu su objasnili kako su ovogodišnju listu sastavili pomoću četiri generalna kriterija: nad kolikim brojem ljudi vladaju ovi moćnici; „težina” finansija koje kontrolišu; jesu li uticajni u više od jednog područja; i u kojoj mjeri koriste moći kojima raspolažu, kako bi mijenjali čovječanstvo.

Forbs ocjenjuje da je ruski vođa učvrstio svoju vlast poslije 13 godina upravljanja zemljom. Prema njima, demonstracija uticaja koji Putin ima ove godine se najbolje vidjela na primjeru Sirije, gdje je stopirao intervenciju SAD. Koordinacija sa NR Kinom omogućila je Putinu prevagu u globalnoj igri nerava.

Mišljenje je i da prvo mjesto Putina ne govori toliko o skoku njegovog rejtinga, koliko o padu Obaminog, od koga se mnogo očekivalo i kome je zbog toga ,,pripejd” dodijeljena Nobelova nagrada 2009.

Si Điping (60), predsjednik najmnogoljudnije zemlje na svijetu i generalni sekretar Komunističke partije Kine, najbrojnije političke organizacije sa preko 85 miliona članova, imao je najveći uticaj na događanja u 2013, ocijenio je Dejvid Goset, direktor Academia Sinica Europaea pri Kinesko-evropskoj međunarodnoj poslovnoj školi u Šangaju, Pekingu i Akri (Gana), te osnivač Evro-kineskog foruma. Goset smatra da je stalan razvoj u Kini bio na svjetskoj šahovskoj tabli u suprotnosti sa nedostatkom liderstva u Evropskoj uniji i političkom paralizom u SAD.

Tokom 12 mjeseci od prošlog novembra i 18. Kongresa KPK na kome je izabran na čelnu poziciju, Si je pokrenuo snažan program kako bi izrazio duh vremena u NR Kini – „Kineski san”, koji je uspio da spoji sa duhom reformi koje je krajem 1970-ih pokrenuo „glavni arhitekta” Deng Ksjaoping. Sijev „Kineski san” predstavlja dinamičnu sintezu koja se može predstaviti kao triptih, međusobno povezane vizije „Moderne Kine”, „Globalne Kine” i „Civilizacijske Kine”.

Hose Muhika (78), četrdeseti predsjednik Urugvaja – ,,Švajcarskoj Latinske Amerike”, takođe se našao na Monitorovoj listi ljudi koji su obilježili 2013. godinu. Riječ je o jedinstvenoj i harizmatičnoj figuri svjetske političke scene.

Porijeklom iz siromašne seljačke porodice, Muhika prije liči na dobrodušnog baštovana nego na latinoameričkog državnika. Kao mlad čovjek se borio protiv vojne diktature i bio član čuvene gerilske grupe Tupamaros. Grupa je tokom 1970-ih bila poznata po nekonvencionalnom metodu borbe – obijali su banke i plijenili robu, a potom novac i hranu distribuirali siromašnima, pa su ih prozvali i Robin Hud gerila. Kao jedan od najpoznatijih boraca, Hose Muhika, znan kao Pepe među narodom, tokom gerile je bio šest puta ranjavan, više puta hapšen, da bi konačno u vojnom zatvoru proveo 14 godina, od čega 18 mjeseci u totalnoj izolaciji. Godine 1985. dolaskom demokratske vlasti je oslobođen, da bi 1994. bio izabran za poslanika, a 2009. godine za predsjednika Urugvaja.

Od kako je došao na čelo zemlje, Hose Muhika je iznenadio svojim načinom života i smjelim političkim potezima. Riješivši da živi isto kao i njegov narod – skromno i jednostavno, umjesto u predsjedničku palatu – koju je ustupio beskućnicima, smjestio se u malu jednosobnu seljačku kućicu svoje supruge, nadomak glavnog grada Montevidea. Potom se odrekao 90 odsto svoje mjesečne plate (12.000 dolara) u korist raznih humanitarnih organizacija i socijalnih programa.

Nema bankovni račun, niti kreditnu karticu. Kada koristi avionski prevoz, leti isključivo ekonomskom klasom, a u Montevideu se vozi u svom starom folksvagenu-bubi iz 1987. U njegovoj deklaraciji o imovinskom stanju, navedene su još dvije stvari – jedan stari traktor i malo parče zemlje na kojoj, zajedno sa suprugom Lucijom Topolanski, senatorom, uzgaja hrizanteme. Nema vozača, niti policijsku pratnju i jedino obezbjeđenje mu čine dva čuvara, koji stoje u relativnoj blizini njegove kuće.

Zbog svega toga, a posebno zbog njegove skromnosti i jednostavnosti, Muhiku su novinari proglasili za ,,najsiromašnijeg predsjednika” na svijetu. On kaže da je srećan što je Urugvaj jedna od najbezbjednijih i najmanje korumpiranih zemalja i doživljava je kao ,,ostrvo mira u okeanu ludila”.

Predsjednik Muhika se ponosi socijalnom politikom svoje zemlje kojom su svakom djetetu obezbijeđeni besplatan kompjuter i školovanje, a formiranim cijenama elementarnih namirnica olakšan život najsiromašnijim slojevima. Nedavno je Muhikina vlada usvojila zakon o legalizaciji marihuane, što će državi omogućiti da kontroliše proizvodnju, distribuciju i prodaju droge. Taj zakon, kao i progresivna politika u vezi abortusa i gej brakova, učinili su da Urugvaj stekne reputaciju jedne od najnaprednijih i najliberalnijih zemalja.

Kada ovaj hrabri, humani i pametni čovjek završi mandat 2015, supruga i on planiraju da usvoje 30 djece, koje bi na farmi obučavali uzgajanju cvijeća.

Milan BOŠKOVIĆ

EDVARD SNOUDEN: PISMO GRAĐANIMA BRAZILA
Možemo se odbraniti

Prije šest mjeseci iskoračio sam iz sjenke Nacionalne bezbjednosne agencije (NBA) vlade SAD i stao pred novinarske kamere. Podijelio sam sa svijetom dokaze da neke vlade izgrađuju planetarni sistem nadzora da bi tajno pratile kako živimo, s kim pričamo i šta govorimo. Bio sam motivisan uvjerenjem da građani svijeta zaslužuju da znaju u kakvom sistemu žive.

Najviše sam strahovao da niko neće čuti moje upozorenje – i nikada mi nije bilo toliko drago da nisam u pravu. Reakcije u nekim zemljama su me posebno obradovale, a Brazil je svakako jedna od njih.

NSA i druge špijunske agencije nam govore da su opozvali naše pravo na privatnost i provalili u naše živote zbog naše vlastite „sigurnosti” – zbog „sigurnosti” predsjednice Brazila i „sigurnosti” brazilske naftne korporacije Petrobras. I to čine ne pitajući javnost nijedne zemlje, čak ni sopstvenih.

Ako ste danas u Sao Paolu i imate mobilni telefon, NSA može da vas locira: čini to pet milijardi puta dnevno, ljudima širom svijeta. Kada neko u Florijanopolisu izađe na neki internet sajt, NSA bilježi kada se to desilo i šta ste tamo radili. Ako majka u Porto Alegreu nazove svog sina da mu poželi sreću na ispitu, NSA može da zadrži podatke o tom pozivu pet godina i duže. Prikupljaju čak i podatke o nevjerstvima ili gledanju pornografije, u slučaju da im zatreba da svojoj meti naruše reputaciju.

Američki senatori nam kažu da Brazil ne treba da brine, jer to nije „nadzor” već „prikupljanje podataka”. Kažu da se to radi da biste bili bezbjedni. Nisu u pravu.

Ogromna je razlika između legalnih programa, legitimnog špijuniranja, legitimnog sprovođenja zakona – kada se pojedinci nalaze na meti usljed razumne, individualne sumnje – i ovakvih programa masovnog nadzora koji čitave narode drže pod svevidećim okom, i zauvijek čuvaju kopije podataka.

Ti programi nikada nisu pokrenuti zbog terorizma: koriste se za ekonomsku špijunažu, društvenu kontrolu i diplomatsku manipulaciju. Koriste se za moć.

Moj čin savjesti počeo je izjavom: „Ne želim da živim u svijetu u kojem se snima sve što kažem, sve što uradim, svako s kim razgovaram, svaki izraz kreativnosti ili ljubavi ili prijateljstva. Ne želim to da podržavam, ne želim to da gradim, ne želim u tome da živim”.

Nekoliko dana kasnije rečeno mi je da me je moja vlada lišila države i da želi da me uhapsi. Moje riječi koštale su me pasoša, ali platio bih tu cijenu ponovo: ne želim da budem ravnodušan prema kriminalu zbog političkog komfora. Radije bih bio bez države nego bez glasa.

Ako Brazil može da čuje samo jednu moju poruku, neka to bude ovo: kada se svi ujedinimo protiv nepravde i u odbranu privatnosti i osnovnih ljudskih prava, možemo se odbraniti i od najmoćnijih sistema.

(Prevela Milica Jovanović)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠESTI MJESEC NAPADA NA GAZU: Ključ rješenja u pogrešnim rukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga  “rat protiv žena i djece”

 

 

Na drugi dan za muslimane svetog mjeseca Ramazana, u utorak 12.marta ni Palestinci Gaze, ni oni koji žive u okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, nijesu bili poštedjeni genocidne rutine umiranja, ranjavanja i razaranja.

Krvavi balans  sto pedeset osmog  dana uništavanja  Gaze je desetine ubijenih i ranjenih civila u bombardovanju iz vazduha, sa mora i sa kopna duž čitave površine Gaze, sa najvećim intenzitetom u sjevernom dijelu.

Palestinska novinska agencijka WAFA, javlja da su razaranja izraelskih ratnih aviona posebno skoncentrisana na Gaza siti i okolinu. Ovo je žarište rata od prvih dana agresije Izraela, a većina populacije iz ovog dijela protjerana je na jug Gaze u okolinu grada Rafa uz granicu sa Egiptom. Preko milion etnički očišćenih Gazana živi u improvizovanim šatorima, u jezivim uslovima. Bez dovoljno hrane, vode, elementarne medicinske pomoći, sanitarija i bez zaštite od stalnog bombardovanja.

U beskrajnim naseljima pod šatorima haraju bolesti, a žrtve genocida počinju u sve većem broju da umiru i od tihih ubica, od gladi i žedji. Fotografije koje kruže socijalnim medijima, a kojima daju kredibilitet novinari iz Gaze, su zastrašujuća ilustracija kumulativnog učinka mjeseca gladi, žeđi i terora kojima prvo podliježu najslabiji: djeca, stariji i bolesni.

Neki pokušavaju da se vrate na sjever u mjesta gdje su živjeli. Smatraju da je smrt neizbježna, pa makar da umru na svome.

Rijetki uspijevaju, a kad stignu ne propoznaju ni jedno crtu iz svojih života prije oktobra.  Često ne mogu da pronadju gdje im je bila kuća.Pokušavaju da prežive pod napadima još intenzivnijim nego na jugu i bez humanitarne pomoći koja u ovaj dio nije stizala od početka rata.

Izrael je na ruševinama sjevernog dijela Gaze uspio da izgradi saobraćajnicu koja kida Gazu poprečno na dva dijela. Preko nje se može preći samo kroz punktove koje kontroliše okupaciona vojska, koja je stekla reputaciju da puca na sve što mrda, i koja ako postavlja pitanja ne čeka na odgovore.

Radi se o koraku u pravcu ostvarenja otvorenog plana Izraela da čitavu Gazu isprazni od palestinske populacije, čemu se verbalno protive i SAD i EU. Iz tog razloga, ali i zbog žestokog otpora boraca Gaze, ovaj plan je samo donekle sproveden i to upravo u sjevernom dijelu, jer ga Izrael, navodno, drži  pod kontrolom.

Ovo je ilustracija stepena neuspjeha petomjesečnog vojnog pohoda Izraela na Gazu. Uprkos tome što ima najmodernije oružje iz nepresušnih SAD i EU arsenala, uprkos taktici uportrebe neprimjerene sile i neselektivne devastacije svega što im se nadje na putu, Izrael još uvijek snosi ogromne žtrve u napadima pokreta otpora. Oko 600 izraelskih vojnika je do sada izgubilo živote, a radi se o umanjenoj cifri koja isključuje vojnike iz specijalnij jedinica, čija imena se ne objavljuju. Preko 3200 vojnika je ranjeno i realno je očekivati da će bilans žrtava rasti na obje strane, dok se ne uspostavi primirje.

U poredjenju sa palestinskim žrtvama izraelske se čine neznatnim, ali se treba podsjetiti da su ove brojke šokantne za Izraelce. Oni nijesu navikli da ginu upravo zbog taktike “minimalizovanja svojih žrtava”’ koja rezultira masovnim “kolateralnim” žrtvama na palestinskoj strani.

U tom stilu je preko noći i do podne 12. marta, na sjeveru ubijeno 10 ljudi, a ranjeno 20. U gradu Deir Il Balah u centralnom dijelu, bombardovana je privatna kuća iz koje je do sada izvadjeno osam tijela, žena i djece, dok su mnogi još pod ruševinama.

U okolini grada Kan Junis ubijeno je nekoliko desetina ljudi a bombe su padale i južnije po gradu Rafa i tik uz šatorsko naselje sa izbjeglicama.

Da bi se mogao zamisliti teror populacije Gaze, treba se sjetiti da se radi o komadiću zemlje koji je dugačak 41 kilometar ,a širina mu je od pet do 13 kilometara!

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji za izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga rat “protiv žena i djece”  sa preko 100 hiljada žrtava i sa dva miliona ljudi koji gladuju, dok na stotione UN i drugih šlepera sa humanitarnom pomoći čekaju danima na granici sa Egiptom i na dijelu granice sa Izraelom.

Apeli i molbi  Bajdena, saveznika koji obezbjedjuje oružje, novac i PR podršku, ne uspijevaju  da pomjere šlepere preko granice i bar donekle utišaju uzavrelo domaće javno mjenje u ključna predizborna vremena. Netanjahu zna da  svojim akcijama dodaje Bajdenovoj političkoj impotenciji i da pothranjuje Bajdenov  pogubni imidž zaboravnog starca koji se ne snalazi najbolje u svijetu u kome bi trebalo da igra vodeću ulogu.

Netanjahuovi motivi uključuju i onaj koji se smatra najvažnijim: kraj rata u Gazi značio bi i kraj njegove političke karijere, a vjerovatno i gubljenje slobode zbog optužbi za korupociju. Drugi bitan motiv Netanjahua je da sa sebe spere optužbe da je zaspao na poslu i omogućio napad iz Gaze i da demonstrira da je spreman na totalnu eliminaciju, po svaku cijenu, otpora Palestinaca. .

Nije nelogičan ni motiv da bi poraz Bajdena i pobjeda Trampa bili u interesu Izraela.Makar za dlaku, Trampova podrška Izraelu bila  bi “bezrezervnija “.

Što se tiče Bajdenove motivacije, jedno je jasno: Izrael je do te mjere bitna politička ekspozitura SAD-a na Bliskom istoku, da nema toga što Izrael može uraditi, da zavrijedi prekid vojne i političke podrške ili, ne daj bože, primjenu sankcija.

Činjenica je da Bajden podržava rat protiv Gaze, i šire protiv Palestinaca, ali ne može  sebi da priušti reakciju javnog mnjenja na horor slike pomora civila nasiljem i gladju.

Kad je svijet zahvaljujući društvenim mrežama,  i medijskim kućama, kao što je Al Jazira, počeo da gleda direktan prenos genocida u Gazi, eksponirana je uloga SAD i drugih moćnih zapadnih zemalja kao nesumnjivih ključnih kolaboranata.

Bajden je promijenio ton, ali ne i suštinski pristup. Odlučio je da uvede sopstvene inicijative kojima je cilj  da utole, po riječima komentatora “glad SAD medija za pozitivnim vijestima”,  a ne glad miliona u Gazi.

Američki avioni su počeli padobranima da spuštaju humanitarnu pomoć. Njihova ukupna količina se može smjestiti u jedan šleper, a prije oktobarskog razaranja je Gazi trebalo 500 šlepara da se održi u životu.

Haos koji je stvorio ovaj Bajdenov okrutni medijski spin je bio očekivan. Paketi čiji se padobrani nijesu otvorili ubili su petoro ljudi, od kojih su dvoje bili djeca i doveli su do razdora medju prevelikim brojem očajnika koji se bore za dio nedovoljne količine hrane.

Simultano sa “bombardovanjem Gaze hljebom “,  SAD šalju sljedeću tranšu oružja Izraelu. “Da umremo siti”, komentarišu Palestinci.

Druga Bajdenova ideja je da SAD armija izgradi luku u Gazi za dostavljanje pomoći, a da američki vojnici ne kroče na tlo Gaze. Radi se o još ciničnijem medijskom spinu, kome treba dva mjeseca da zaživi i koji će, ako mu ne istekne rok političke upotrebljivosti, dovesti u opasnost živote još većeg broja Gazana, koji će biti na meti i SAD i izraelskih vojnika, sumnjičavih i lakih na okidaču.

Bajden pokušava i promjenu režima u Izraelu. U izuzetno neobičnom potezu, rezervisanom za opozicione lidere neprijateljskih zemalja, Stejt department je nedavno pozvao u zvaničnu posjetu Netanjahuovog rivala Beni Ganca, koji je član  Ratnog kabineta Izraela. Razbjesnjeli Netanjahu je naredio izraelskoj SAD ambasadi da ignoriše Gancovu posjetu.

Izvještaj obavještajnih službi SAD-a o potencijalnim prijetnjama i procjena njihove opasnosti po SAD, koji je objavljen prije desetak dana, govori da su potezi Netanjahua rizični po medjunarodnu poziciju i Izraela i SAD.

Isti izvještaj ne izražava optimizam oko brzog završetka rata u Gazi. Dovode se u pitanje šanse izraelske vojske da pobijedi Hamas. Predvidja se da Hamas može da opstane u produženom ratu i da se regeneriše. Očekuje se i da će rat u Gazi dovesti do radikalizacije u drugim djelovima svijeta i do radjanja novih militantnih i ekstremnih grupa.

Izvještaj eksplicitno kaže da je pozicija Netanjahua kao lidera u opasnosti zbog odbijanja da prihvati pregovore o palestinskoj državi. Očekuje se i nastavak protesta unutar Izraela sa zahtjevima za Netanjahuovim smjenjivanjem i novim izborima.

Ključ rješenja je u rukama SAD-a. Može se reći nažalost, jer Bajden propušta istorijsku šansu da kao lider uradi pravu stvar i za Palestince i za svoju zemlju, koja sebe vidi kao lidera “slobodnog svijeta “ i sve je usamljenija u tom mišljenju.

Stanovnici Gaze slave Ramazan gladni, u stotinama razrušenih džamija. Imaju bezrezervnu i glasnu solidarnost i podršku miliona običnih ljudi širom svijeta.

Rat u Gazi je predočio mnogima da lideri koji treba da ih zastupaju shvataju tu dužnost kao formalnost i nemaju moralnih dilema kad ignorišu svoju javnost i svrstaju se uz zemlju za koju Medjunarodni sud pravde u Hagu kaže da protiv nje ima osnova optužba za genocid.

Na nedavnom masovnom protestu za Palestinu u Londonu, vidjela sam plakat:  Palestina će nas sve ostoboditi. Nadati se da se ne radi samo o tračku nade,  već o lavini koja je nezustavljiva.

Izvjesno je da svijet nikad neće biti ono što se mislilo da je prije 7.oktobra. Zvjerstva koja čini  Izrael,  uz podršku čelnika razvijenih zemalja, izazvala  su budjenje i masovna previranja koja dovode u pitanje stubove na kojima počivaju zapadne demokratije.

 

Crne statistike Gaze, utorak 12. marta

  • 31,112 ubijenih, uz nekoliko hiljada nestalih
  • Najmanje 72,760 ranjenih
  • 25-oro djece je od početka marta umrlo od gladi i dehidracije
  • Tim Euro-Mediteranian hjuman rights monitor-a javlja sa terena u Gazi o dnevom umiranju starijih osoba od gladi i nedostatka liječenja
  • Žrtve se u Gazi sahranjuju u impovizovanim grobljima kojih ima preko 140 medju ruševinama kuća
  • 423 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali u Istočnom Jerusalimu.

Neznanje je prijatelj kolonizatora

620 hiljada djece i omladine Gaze su ostali bez obrazovanja

378 škola i svaki od 12 univerziteta, su potpuno uništeni ili ošteceni

255 učitelja i 5,500 djaka i studenata je ubijeno

95 univerzitetskih profesora je ubijeno, a nekima je okupaciona vojska javila telefonom da su na meti

10 hiljada djaka, nastavnika i profesora je ranjeno

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Priča o poslednjim danima ruskog opozicionara počela je kada se on svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon zdravstvenog tretmana u Njemačkoj. Čim je sletio uhapšen je. Terećen je za  kršenje uslovne kazne izrečene nakon što je u decembru 2014. osuđen na tri i po godine zatvora, uslovno na šest godina, za prevaru i pranje novca.. U avgustu 2023. Navaljni je osuđen na dodatnu kaznu zbog navodnog ekstremizma.

Prve dane proveo je u zloglasnom zatvoru Matroškaja tišina. Krajem prošle godine, nestao je iz zatvora IK-6 Melehovo u blizini Moskve u kom je bio smješten od 2022. Posumnjalo se da je prebačen u koloniju s „posebnim režimom”. Njegov tim tih dana slao je zahtjeve u gotovo 200 ruskih istražnih pritvorskih centara u potrazi za više informacija o nestalom kolegi. Bezuspješno. Kremlj nije odgovorio na pitanja. Putinov glasnogovornik rekao je da njegov tim nije imao „niti namjeru niti sposobnost da prati sudbinu zatvorenika”.

Nekoliko sedmica kasnije je otkriveno da je prebačen u udaljenu zatvorsku koloniju na Arktiku u kojoj je proveo vrijeme do kraja života.

Nije se predavao ni tih dana. Potvrdio je dobro raspoloženje pri dolasku u snijegom zametenu Kaznenu koloniju IK-3 iznad Arktičkog kruga. Novi dom poznat kao kolonija „Polarnog vuka”, smatra se jednim od najtežih zatvora u Rusiji. Zatvor se nalazi oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve. „Nije bilo hladnije od 32 stepena celzijusa”, rekao je Navaljni u januaru o svojim zatvorskim šetnjama i dodao da čak i na toj temperaturi možete hodati više od pola sata samo ako vam izrastu novi nos, nove uši i novi prsti. Objavio je i sliku svog dvorišta za šetanje ograđenog betonskim zidovima sa rešetkama na vrhu. Radi boljeg doživljaja , spomenuo je scenu iz filma Martina Skorsezea The Revenant u kojoj se Leonardo DiCaprio skriva od hladnoće u lešini konja. „Mislim da to ovdje ne bi uspjelo. Mrtav konj bi se smrznuo za 15 minuta”, rekao je. Nekih mjesec dana kasnije, skončao je  iza zidina arktičkog zatvora.

Sa sobom je odnio nekolike decenije političkog aktivizma i borbe protiv korupcije, ali i brojne kontroverze. Ostale su bez dobrog opravdanja njegove veze sa određenim nacionalističkim strukturama. Redovno su pod lupu dolazile njegove ksenofobične izjave posebno vezane za imigrante iz srednje Azije i Kavkaza i zahtjevi za čvršćom migrantskom politikom. Dobar dio javnosti zamjerio mu je podršku vezanu za rusku agresiju na Gruziju 2008. godine.

Slučaj Navaljni nije prvi takav u Putinovoj Rusiji. Ubistva, smrti i pokušaji atentata na opozicionare, novinare i aktiviste uobičajeni su tokom četvrt vijeka vladavine ruskog predsjednika. Oni bliski žrtvama i nekolicini preživjelih okrivili su ruske vlasti, a Kremlj je uvijek spremno negirao umiješanost.

Posebno je bilo potresno ubistvo Borisa Njemcova potpredsjednika vlade Borisa Jeljcina. Bio je popularan političar i oštar kritičar Putina. Februarske noći 2015. godine ubili su ga napadači na mostu u blizini Kremlja. Pet muškaraca iz Čečenije osuđeno je za njegovo ubistvo. Njegovi saveznici smatrali su da je to bio pokušaj prebacivanja krivice sa vlade.

Opozicionar i pomoćnik Njemcova Vladimir Kara-Murza preživio je ono za što se vjeruje da su bili pokušaji trovanja 2015. i 2017. Njegova supruga rekla je da su doktori potvrdili da je otrovan, a advokat da je policija odbila istragu. Prošle godine je osuđen za izdaju. Kazna – 25 godina zatvora. U januaru je premješten u zatvor u Sibiru.

Političar Sergej Jušenkov ubijen je pred svojim stanom u Moskvi 2003. godine, nekoliko sati nakon što je završio registraciju svoje stranke za predstojeće parlamentarne izbore.

Aleksander Litvinenko, bivši agent KGB-a i FSB-a, teško se razbolio u Londonu nakon što je popio čaj pomiješan sa radioaktivnim polonijumom-210. Umro je tri nedjelje kasnije. On je  istraživao ubistvo ruske novinarke Ane Politkovskaje kao i navodne veze ruske obavještajne službe sa organizovanim kriminalom. Prije nego što je umro, Litvinenko je rekao novinarima da FSB još vodi laboratoriju za otrove koja datira iz sovjetske ere.

Bivši ruski obavještajac, Sergej Skripal, otrovan je u Britaniji 2018. vojnim nervnim otrovom novičok. U dokumentarcu Navaljni, centralna figura  filma govori o mudrosti odabira novičoka za njegovo sibirsko trovanje. Samo godinu nakon slučaja Skripal. „To je tako pametno“ izjavio je Navaljni u filmu dodajući da će razumni ljudi odbiti da vjeruju da bi Kremlj iskoristio isti način, koji je, smatra on, njihov autorski pečat.

Ubijeni su u Rusiji i brojni novinari koji su kritikovali vlasti. Politkovskaja, novinarka Novaja Gazete ubijena je u liftu svoje stambene zgrade u Moskvi 2006. Sedmog oktobra, na Putinov rođendan. Ovaj medij izgubio je još šest novinara, među kojima su i Anastasija Baburova i Juri Ščekočikin. On je umro od iznenadne i teške bolesti 2003. Istraživao je korumpirane poslove i moguću ulogu ruskih sigurnosnih službi u bombaškim napadima na stanove u ruskim gradovima 1999. za koje su okrivljeni čečenski pobunjenici. Njegove kolege insistirali su na tome da je bio otrovan i optuživali vlasti da namjerno ometaju istragu. Baburova je ubijena 800 metara od Kremlja, zajedno sa advokatom Stanislavom Merkolovim koji je zastupao Politkovskaju.

Prema bazi CPJ nevadine organizacije koja promoviše slobodu štampe u periodu Putinove vladavine od 2000. do danas na teritoriji Rusije je ubijeno 26 novinara. Eliminacije su počele i prije Putinove ere, pa je brojka stradalih boraca za slobodu riječi mnogo veća govore podaci CPJ-a. ,,Slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu „diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje ‘lažnih informacija’ o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina”, pisao je naš nedjeljnik prošle godine.

Tokom godina evidentiran je veliki broj sumnjivih smrti, samoubistava i nesreća koje su se dogodile nekada ljudima iz vladajućih struktura i biznismenima.

Među poslednjim iznenadnim smrtima stigla je ona Jevgenija Prigožina i Wagnerovih visokih poručnika u vazdušnoj nesreći prošlog avgusta. Sve se dogodilo dva mjeseca nakon što je Prigožin pokrenuo oružanu pobunu koju je Putin nazvao izdajom. Stradali je prije smrti oštro kritikovao ruski vojni vrh i doveo u pitanje motive za rat u Ukrajini.

Mediji odavno postavljaju pitanje šta očekuje Rusiju sa opozicijom koja je mrtva, raštrkana u egzilu ili u kućnom pritvoru. Preostale opozicione skupine i ključne političke figure imaju različite vizije o tome što bi Rusija trebala da postane i ko bi je trebao voditi.  Na glasačkom listiću za martovske predsjedničke izbore nema antiratnih kandidata koji bi dali makar simboličnu notu predstojećim izborima.

Da je gubitak Navaljnog težak udarac za opoziciju ocijenio je ovih dana i Mikhail Hodorkovski. „Aleksej Navaljni bio je vrlo bistar i harizmatičan vođa. Imao je talenat da zapali ljude, uvjeri ih u potrebu za promjenom”, rekao je ovaj bivši tajkun koji je proveo deceniju u zatvoru u Rusiji pod optužbama koje se naširoko smatraju političkom osvetom za osporavanje Putinove vladavine početkom 2000-ih.

Čak i da je ruska opozicija ujedinjena, postavlja se pitanje koliko bi problema mogli napraviti ovako zacementiranom državnom aparatu. Naročito zbog činjenice što su ruske vlasti uvele više zakona koji pooštravaju slobodu govora i zatvaraju kritičare. Hodorkovski kao jedan vid borbe vidi i ispisivanje imena Navaljnog na glasačkom listiću tokom predstojećih izbora.

 

Bjeloruski kopi-pejst

U Bjelorusiji sličan scenario.. „Igor Lednik, bivši član Bjeloruske socijaldemokratske stranke, aktivista i novinar, preminuo je u zatvoru”, objavila je njegova partija u utorak. Kao politički aktivista bio je osuđen zbog „klevete” predsjednika Aleksandra Lukašenka. Opoziciona čelnica u egzilu Svetlana Tikhanoskaja okrivila je vlasti za ovu smrt. „Režim ubija u zatvoru Bjeloruse koji su htjeli promijeniti život u svojoj zemlji nabolje”, napisala je na Telegramu. Smatra se da se u bjeloruskim zatvorima nalazi više od 1.500 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, aktivisti i političari.

Jedan od onih koje potražuje Bjelorusija ovih se dana u Beogradu bori protiv ekstradicije Minsku. „Ako budem izručen, život će mi biti uništen”, rekao je 19. februara pred sudom u Beogradu Andrej Gnjot, bjeloruski novinar, reditelj i opozicioni aktivista.  Bjelorusija ga tereti za navodnu utaju poreza. Viši sud u Beogradu odlučio je u decembru da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje. Nakon podnijete žalbe, čeka se odluka Apelacionog suda.

„Prije tri dana je u zatvoru umro Navaljni. On se isto kao i ja borio protiv užasnog režima u njegovoj zemlji i ne bih da dijelim njegovu sudbinu. Kao i njega, i mene režim krivi za privredne prestupe. Prijeti progon i mučenje”, rekao je Gnjot u sudnici prenijeli su srpski mediji.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo