Povežite se sa nama

SVIJET

ONI SU OBILJEŽILI 2013. GODINU: Dva lica vlasti

Objavljeno prije

na

Horhe Marija Bergoljo (76) izabran je za papu 13. marta 2013. kao nadbiskup Buenos Ajresa. On je prvi papa Latinoamerikanac i prvi papa jezuita. „Rijetko je neki novi igrač na svjetskoj sceni privukao toliko pažnje tako brzo – mladih i starih, vjernika i cinika – poput pape Franje”, navela je urednica američkog časopisa Tajm Nensi Gibs, pošto je sa kolegama dodijelila ovogodišnje priznanje ,,ličnost godine” 256. papi u istoriji čovječanstva.

Papa Franjo je, u utorak uveče, u bazilici Svetog Petra u Vatikanu služio ponoćnu misu prvi put kao poglavar najmnogoljudnije religije na svijetu i kao ličnost godine prema izboru nekoliko svjetskih medija.

Za papu Franja su urednici Tajma naveli da je „uzeo ime skromnog svetitelja, a zatim pozvao crkvu da bude iscjeliteljska. Prvi neevropski papa u 1.200 godina spreman je da preobrati mjesto gdje su potrebni vjekovi da se vide promjene”, poručili su urednici.

Papa Franjo u izboru Tajma pobijedio je, između ostalih, bivšeg saradnika američke Nacionalne agencije za bezbjednost Edvarda Snoudena i sirijskog predsjednika Bašar el Asada. Među kandidatima bili su i predsjednici Rusije, SAD, Irana i Kine – Vladimir Putin, Barak Obama (Tajmova ličnost godine 2009 i 2012.), Hasan Ruhani i Si Đinping. Kandidati su, takođe, bili i egipatski moćnik general Abdel Fatah al-Sisi i turski premijer Redžep Tajip Erdogan.

„Za nekoliko mjeseci Franjo je uzdigao misiju ozdravljenja crkve – crkve kao sluge i zaštitnika povrijeđenih ljudi u ovom često surovom svijetu – iznad doktrinarnih političkih radova toliko važnih njegovim prethodnicima”, obrazlaže Tajm.

Čovjek koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu u Buenos Ajresu do rada u laboratorijama, ubrzo po stupanju na presto Svetog Petra odrekao se mercedesa kojim su se prethodne pape vozile od 1984, i uzeo mali reno 4 koji je prešao 300.000 kilometara. Kao kardinal, on se u Buenos Ajresu vozio metroom.

Edvard Sonuden (30) do prije šest mjeseci teško da je ikome bio piznat u svijetu. Takođe, malo je ljudi van SAD znalo šta znači skraćenica NSA (Nacionalna agencija za bezbjednost). Mada je pitanje privatnosti na internetu postalo aktuelno, tek po neko je imao predstavu u kojoj mjeri vlasti i njihovi tajanstveni pomagači mogu da prikupljaju, pročešljavaju, i istražuju lične digitalne podatke miliona ljudi.

No se sve promijenilo u maju kada je Snouden, koji je rаdio kаo sаvjetnik NSA, napustio Havaje i otišao za Hongkong, gdje je sreo novinare londonskog dnevnika Gardijan Glena Grinvalda i Ivena Mekaskila, te nezavisnog filmskog režisera Lauru Poitres, pa im predao materijale koji su raznijeli poklopac na loncu špijunskih tehnologija. Snouden je u Gardijanu javno objelodanio 200.000 fajlova o nadgledanju telefonske i internet komunikacije. Sada je Gardijan izabrao Snoudena za ličnost godine na osnovu opredjeljenja više od 2.000 ljudi, iz redova urednika i novinara.

Snouden je izаzvаo veliku kontroverzu kаdа je u jаvnost iznio tаjne dokumente koji su pokаzаli postojаnje velikog brojа tаjnih državnih projekаtа nаdzirаnjа i dokumente koji govore dа su SAD sprovodile hаkerske nаpаde u rаčunаre širom svijetа. Iz Hongkonga je pobjegao u Moskvu 23. junа 2013. gdje gа je dočekаo diplomаtski аutomobil koji je vjerovаtno pripаdаo latinoameričkoj državi Ekvаdor, koja je već dala azil u svojoj ambasadi u Londonu osnivаču orgаnizаcije Vikiliks Džulijаnu Asаnžu. Snouden je dobio pomoć od Vikiliksa, ali je veći broj držаvа odbio da mu pruži аzil. Venecuela je Snoudenu ponudilа аzil julа 2013. No, on je ostao u Moskvi pošto mu je 1. аvgustа 2013. azil odobrila Rusija.

Snoudenov život se preobratio, izgleda ne nabolje. On sada živi u Moskvi. Ne smije da napusti Rusiju u strahu da će biti uhapšen, izručen SAD i izveden pred sud gdje bi mu prijetila dugogodišnja zatvorska kazna. To lično žrtvovanje, kao i otkrića za koja je zaslužan, impresionirali su sve one koji su za njega glasali.

Abdula Fataha al-Sisija (58), egipatskog generala, za razliku od urednika Tajma, čitaoci tog magazina su internet glasanjem izabrali za ličnost godine. General al-Sisi, koji je srušio prvu demokratski izabranu vladu u najmnogoljudnijoj zemlji arapskog svijeta, dobio je 449.596 glasova, odnosno 26,2 odsto ukupnog broja izjašnjenih, ispred premijera Turske Redžepa Tajipa Erdogana, i američke pop zvijezde Majli Sajrus.

Sisi, koji formalno obavlja funkciju ministra odbrane ali je opšte mišljenje da dominira u tranzicionoj vladi koju je postavio, uživa široku popularnost u Egiptu od kada je predvodio ono što je u početku bila vojna pobuna protiv demokratski izabrane vlade tadašnjeg predsjednika Mohameda Morsija. Milioni Egipćana izašli su na ulice kako bi protestovali protiv autoritarne vladavine islamističkog predsjednika Morsija. Morsi, prvi demokratski izabrani predsjednik poslije „Arapskog proljeća” u Egiptu 2011, bio je kandidat za ličnost 2012. godine u izboru Tajma.

Vladimira Putina, predsjednika Ruske Federacije, američki ekonomski magazine Forbs izabrao je za najmoćniju ličnost na svijetu u 2013. Predsjednik Rusije zasio je prvi put na čelno mjesto, pretekavši u protekle tri godine neprikosnovenog predsjednika SAD Obamu.

Putin (61) je zauzeo prvo mjesto na ljestvici 72 najmoćnija državnika, poslovnih ljudi, filantropa i preduzetnika, koji po ovom magazinu ,,istinski vladaju svijetom”,. Broj 72 nije slučajan – pojašnjavaju u Forbsu – jer riječ je o jednom ultramoćnom pojedincu na svakih 100 miliona stanovnika na Zemlji. U Forbsu su objasnili kako su ovogodišnju listu sastavili pomoću četiri generalna kriterija: nad kolikim brojem ljudi vladaju ovi moćnici; „težina” finansija koje kontrolišu; jesu li uticajni u više od jednog područja; i u kojoj mjeri koriste moći kojima raspolažu, kako bi mijenjali čovječanstvo.

Forbs ocjenjuje da je ruski vođa učvrstio svoju vlast poslije 13 godina upravljanja zemljom. Prema njima, demonstracija uticaja koji Putin ima ove godine se najbolje vidjela na primjeru Sirije, gdje je stopirao intervenciju SAD. Koordinacija sa NR Kinom omogućila je Putinu prevagu u globalnoj igri nerava.

Mišljenje je i da prvo mjesto Putina ne govori toliko o skoku njegovog rejtinga, koliko o padu Obaminog, od koga se mnogo očekivalo i kome je zbog toga ,,pripejd” dodijeljena Nobelova nagrada 2009.

Si Điping (60), predsjednik najmnogoljudnije zemlje na svijetu i generalni sekretar Komunističke partije Kine, najbrojnije političke organizacije sa preko 85 miliona članova, imao je najveći uticaj na događanja u 2013, ocijenio je Dejvid Goset, direktor Academia Sinica Europaea pri Kinesko-evropskoj međunarodnoj poslovnoj školi u Šangaju, Pekingu i Akri (Gana), te osnivač Evro-kineskog foruma. Goset smatra da je stalan razvoj u Kini bio na svjetskoj šahovskoj tabli u suprotnosti sa nedostatkom liderstva u Evropskoj uniji i političkom paralizom u SAD.

Tokom 12 mjeseci od prošlog novembra i 18. Kongresa KPK na kome je izabran na čelnu poziciju, Si je pokrenuo snažan program kako bi izrazio duh vremena u NR Kini – „Kineski san”, koji je uspio da spoji sa duhom reformi koje je krajem 1970-ih pokrenuo „glavni arhitekta” Deng Ksjaoping. Sijev „Kineski san” predstavlja dinamičnu sintezu koja se može predstaviti kao triptih, međusobno povezane vizije „Moderne Kine”, „Globalne Kine” i „Civilizacijske Kine”.

Hose Muhika (78), četrdeseti predsjednik Urugvaja – ,,Švajcarskoj Latinske Amerike”, takođe se našao na Monitorovoj listi ljudi koji su obilježili 2013. godinu. Riječ je o jedinstvenoj i harizmatičnoj figuri svjetske političke scene.

Porijeklom iz siromašne seljačke porodice, Muhika prije liči na dobrodušnog baštovana nego na latinoameričkog državnika. Kao mlad čovjek se borio protiv vojne diktature i bio član čuvene gerilske grupe Tupamaros. Grupa je tokom 1970-ih bila poznata po nekonvencionalnom metodu borbe – obijali su banke i plijenili robu, a potom novac i hranu distribuirali siromašnima, pa su ih prozvali i Robin Hud gerila. Kao jedan od najpoznatijih boraca, Hose Muhika, znan kao Pepe među narodom, tokom gerile je bio šest puta ranjavan, više puta hapšen, da bi konačno u vojnom zatvoru proveo 14 godina, od čega 18 mjeseci u totalnoj izolaciji. Godine 1985. dolaskom demokratske vlasti je oslobođen, da bi 1994. bio izabran za poslanika, a 2009. godine za predsjednika Urugvaja.

Od kako je došao na čelo zemlje, Hose Muhika je iznenadio svojim načinom života i smjelim političkim potezima. Riješivši da živi isto kao i njegov narod – skromno i jednostavno, umjesto u predsjedničku palatu – koju je ustupio beskućnicima, smjestio se u malu jednosobnu seljačku kućicu svoje supruge, nadomak glavnog grada Montevidea. Potom se odrekao 90 odsto svoje mjesečne plate (12.000 dolara) u korist raznih humanitarnih organizacija i socijalnih programa.

Nema bankovni račun, niti kreditnu karticu. Kada koristi avionski prevoz, leti isključivo ekonomskom klasom, a u Montevideu se vozi u svom starom folksvagenu-bubi iz 1987. U njegovoj deklaraciji o imovinskom stanju, navedene su još dvije stvari – jedan stari traktor i malo parče zemlje na kojoj, zajedno sa suprugom Lucijom Topolanski, senatorom, uzgaja hrizanteme. Nema vozača, niti policijsku pratnju i jedino obezbjeđenje mu čine dva čuvara, koji stoje u relativnoj blizini njegove kuće.

Zbog svega toga, a posebno zbog njegove skromnosti i jednostavnosti, Muhiku su novinari proglasili za ,,najsiromašnijeg predsjednika” na svijetu. On kaže da je srećan što je Urugvaj jedna od najbezbjednijih i najmanje korumpiranih zemalja i doživljava je kao ,,ostrvo mira u okeanu ludila”.

Predsjednik Muhika se ponosi socijalnom politikom svoje zemlje kojom su svakom djetetu obezbijeđeni besplatan kompjuter i školovanje, a formiranim cijenama elementarnih namirnica olakšan život najsiromašnijim slojevima. Nedavno je Muhikina vlada usvojila zakon o legalizaciji marihuane, što će državi omogućiti da kontroliše proizvodnju, distribuciju i prodaju droge. Taj zakon, kao i progresivna politika u vezi abortusa i gej brakova, učinili su da Urugvaj stekne reputaciju jedne od najnaprednijih i najliberalnijih zemalja.

Kada ovaj hrabri, humani i pametni čovjek završi mandat 2015, supruga i on planiraju da usvoje 30 djece, koje bi na farmi obučavali uzgajanju cvijeća.

Milan BOŠKOVIĆ

EDVARD SNOUDEN: PISMO GRAĐANIMA BRAZILA
Možemo se odbraniti

Prije šest mjeseci iskoračio sam iz sjenke Nacionalne bezbjednosne agencije (NBA) vlade SAD i stao pred novinarske kamere. Podijelio sam sa svijetom dokaze da neke vlade izgrađuju planetarni sistem nadzora da bi tajno pratile kako živimo, s kim pričamo i šta govorimo. Bio sam motivisan uvjerenjem da građani svijeta zaslužuju da znaju u kakvom sistemu žive.

Najviše sam strahovao da niko neće čuti moje upozorenje – i nikada mi nije bilo toliko drago da nisam u pravu. Reakcije u nekim zemljama su me posebno obradovale, a Brazil je svakako jedna od njih.

NSA i druge špijunske agencije nam govore da su opozvali naše pravo na privatnost i provalili u naše živote zbog naše vlastite „sigurnosti” – zbog „sigurnosti” predsjednice Brazila i „sigurnosti” brazilske naftne korporacije Petrobras. I to čine ne pitajući javnost nijedne zemlje, čak ni sopstvenih.

Ako ste danas u Sao Paolu i imate mobilni telefon, NSA može da vas locira: čini to pet milijardi puta dnevno, ljudima širom svijeta. Kada neko u Florijanopolisu izađe na neki internet sajt, NSA bilježi kada se to desilo i šta ste tamo radili. Ako majka u Porto Alegreu nazove svog sina da mu poželi sreću na ispitu, NSA može da zadrži podatke o tom pozivu pet godina i duže. Prikupljaju čak i podatke o nevjerstvima ili gledanju pornografije, u slučaju da im zatreba da svojoj meti naruše reputaciju.

Američki senatori nam kažu da Brazil ne treba da brine, jer to nije „nadzor” već „prikupljanje podataka”. Kažu da se to radi da biste bili bezbjedni. Nisu u pravu.

Ogromna je razlika između legalnih programa, legitimnog špijuniranja, legitimnog sprovođenja zakona – kada se pojedinci nalaze na meti usljed razumne, individualne sumnje – i ovakvih programa masovnog nadzora koji čitave narode drže pod svevidećim okom, i zauvijek čuvaju kopije podataka.

Ti programi nikada nisu pokrenuti zbog terorizma: koriste se za ekonomsku špijunažu, društvenu kontrolu i diplomatsku manipulaciju. Koriste se za moć.

Moj čin savjesti počeo je izjavom: „Ne želim da živim u svijetu u kojem se snima sve što kažem, sve što uradim, svako s kim razgovaram, svaki izraz kreativnosti ili ljubavi ili prijateljstva. Ne želim to da podržavam, ne želim to da gradim, ne želim u tome da živim”.

Nekoliko dana kasnije rečeno mi je da me je moja vlada lišila države i da želi da me uhapsi. Moje riječi koštale su me pasoša, ali platio bih tu cijenu ponovo: ne želim da budem ravnodušan prema kriminalu zbog političkog komfora. Radije bih bio bez države nego bez glasa.

Ako Brazil može da čuje samo jednu moju poruku, neka to bude ovo: kada se svi ujedinimo protiv nepravde i u odbranu privatnosti i osnovnih ljudskih prava, možemo se odbraniti i od najmoćnijih sistema.

(Prevela Milica Jovanović)

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVE MAPE PREKRAJANJA BALKANA: Umjetnost (ne)postojanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema medijskim izvještajima „non-paper“ dokument koji je Janez Janša navodno poslao predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“

 

Ovoga jula Slovenija preuzma predsjedavanje Evropskom unijom. Da li će njeno predsjedavanje proći u tonu onoga što smo posljednjih dana dana mogli čitati na portalima, prije svega iz Slovenije i BiH, znaćemo za nekoliko mjeseci.   Sigurno je: odaslate su strašne poruke. Različiti akteri ih tumače na različite načine. A šta se desilo?

Bosanski, a potom slovenački i mediji regiona prenijeli su vijest o navodnom postojanju non-paper izvještaja koji je slovenački premijer Janez Janša adresirao na Brisel.

Prema medijskim izvještajima, ovaj dokument koji je navodno poslat predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu, je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“.

Prema portalima ovaj neformalni dokument govori o promjeni granica na zapadnom Balkanu, između ostalog o raspadu dejtonske BiH, stvaranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali i o promjenama granica Crne Gore, sjeverne Makedonije i Kosova. Ima i onih, koji poput slovenačkog novinara Mirka Majera smatraju da je priča oko dokumenta nastala u kuhinji obavještajnih službi. Slično nastupa i sam Janša.

Slobodna Bosna prenijela je i „detalje“ po kojima se za rješavanje kosovskog pitanja predlaže razmjena teritorija koja je bila osnova pregovora između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i bivšeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. Predviđa se mogućnost otcjepljenja Republike Srpske, pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije s albanskom većinom u Albaniji, i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Plan ima i rezervnu varijantu – da se formiraju tri nacionalne republike u Bosni i Hercegovini.

Janša je putem Twittera negirao postojanje dokumenta i istakao da Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i perspektivu EU zemalja zapadnog Balkana, a da se ovakvim pisanjima pokušava osujetiti njen cilj.

Stvari postaju izuzetno opasne, ali i mutne. Mišelova kancelarija je navodno potvrdila prijem dokumenta novinaru slovenačkog Dela da bi kasnije negirala njegovo postojanje. Da li postoji dokument, sada je već manje važno, jer je očigledno da ideje koje bi se mogle naći u nekom takvom izvještaju postoje u glavama mnogih, i to ne samo regionalnih nacionalista, već i onih sa briselskih adresa.

Slovenački premijer, navode portali iz neimenovanih izvora, nije usamljen u svojim naporima da prekraja granice. Navodno podršku ima u političarima Mađarske, Hrvatske i Poljske, a zeleno svjetlo planu bi navodno dale i Austrija i Francuska.

Glasnogovornik Evropske unije Peter Stano izjavio je da je stav Brisela po pitanju eventualnih promjena granica na Zapadnom Balkanu nepromijenjen. I jasan.

„Ništa ne bi trebalo mijenjati kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu. Treba raditi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na zakone i principe EU”, rekao je on na redovnoj konferenciji za medije u Briselu.

Po njemu, Evropska komisija nema zvanične informacije o prispjeću, niti sadržaju non papera.

„Ideje koje se predlažu u navodnom non-paperu kojeg je u Brisel uputio slovenački premijer Janez Janša, nisu ni nove, a nisu ni Janšine. On je iskorišten od većih igrača da ih prezentira budući da Slovenija od jula predsjedava Evropskom unijom.“ Ovo je u razgovoru za srbijansku Novu TV rekao Balša Božović, nekadašnji blizak saradnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a odnedavno predsjedavajući Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije. „Zalagati se za takvo rješenje situacije u regiji, znači, sasvim sigurno, novi rat, teži i krvaviji od onog 90-ih godina, koji bi zahvatio sve države, uključujući i Sloveniju. Ako neko misli da se podjela, odnosno prestanak postojanja Bosne i Hercegovine i Crne Gore može izvesti bez rata, taj se grdno vara“, upozorio je Božović. On je rekao da se ovakve ideje oslanjaju na politiku Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, ideju preseljenja naroda, entičkog „čišćenja“.

Politički analitičar Davor Đenero za All Jazeeru je izjavio da je skandalozna vijest o tome da unutar institucija EU navodno kruži neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog da bi prostor Balkana trebalo preurediti i to  tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostave na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima.

Po njemu eventualno postojanje ovakvog dokumenta ima i vrijednosnu dimenziju koja se tiče unutrašnjih odnosa Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o uticaju onih snaga koje sistemski nastoje podrivati Uniju.

Iz Ambasade SAD-a u BiH su za klix.ba rekli da ne žele spekulisati o navodnim izjavama slovenačkih zvaničnika i istakli da je stav SAD-a o ovom pitanju dobro poznat i ostaje nepromijenjen. „Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom“, kazali su iz Službe za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH i posebno precizirali da ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju pravo na otcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Ne)postojanje izvještaja je pokrenulo niz reakcija, među kojima je i poziv Željka Komšića slovenačkoj ambasadorki u BiH Zorici Bukinac na razgovor u Predsjedništvu  BiH.

Regionalna televizija N1 izvijestila je da je Bukinac u razgovoru istakla da se slovenačka politika prema BiH nije promijenila te da Slovenija podržava evropski put BiH.

U međuvremenu na Tviteru osviću nove mape Balkana. Premijer Slovenije Janez Janša na svom je nalogu objavio mapu podjele država zapadnog Balkana po etničkim linijama i napisao: „Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanje Fajon.“ Na to mu je nedvosmisleno odgovorila Fajon, koja je članica Evropskog parlamenta ispred slovenačkih Socijaldemokrata. „Lažete Janša! Jako štetno i neodgovorno prema Sloveniji, njenim državljanima i jugoistoku regije.“

Opozicija u Sloveniji traži odgovore od Janše i predsjednika Boruta Pahora o „prekrajanju granica“ na Zapadnom Balkanu. Janša im je odgovorio. Naravno, na Tviteru: „Rado ćemo razgovarati o ne-dokumentu na ne-sjednici, ali mora ga sazvati ne-stranka. Socijaldemokrate su potpuno podivljale. Bez ideja, programa, koncepata, vođstva – samo histerija koju čak i izvoze.“

Radi šire i tačnije slike, valja se vratiti mjesec dana unatrag. Milorad Dodik je još u martu pominjao neimenovanog političara koji je pitao o mogućnosti mirnog razlaza BiH. Identitet ovog političara otkrili su druga dva člana predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Oni su za medije potvrdili da je slovenački predsjednik Borut Pahor tokom martovske posjete Sarajevu pitao da li se „mogu mirno razići u BiH.“ Na ovo pitanje obojica su slovenskom predsjedniku odgovorili kako od mirnog raspada BiH, nema ništa. Dodik je i prije par dana, kao i tada, potvrdio kako vjeruje u tu mogućnost. „Uporno smo u iščekivanju trenutka kada ćemo mirni razlaz učiniti realnim“, kazao je Dodik na konferenciji za novinare trinaestog aprila u Istočnom Sarajevu.

„Svakome u Evropi ko zamišlja da će mirnom podjelom BiH završiti raspad Jugoslavije, treba poručiti da je taj raspad završen i da se poigravanje granicama u regionu ne može završiti mirno i bez ozbiljnih posljedica po čitavu Evropu“, rekao je za slovenski list Delo prije par dana Željko Komšić. „Što se tiče pitanja predsjednika Republike Slovenije o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine, mogu potvrditi da je predsjednik ovo pitanje izrazio, ali to nisam shvatio kao njegov stav, već kao neku vrstu zabrinutosti“, rekao je Komšić.

Dodik je ovih dana produbio jaz: „Pomenuti razgovor s Pahorom, koji je spomenuo gospodin Komšić, nije jedini na kojem mi pričamo na taj način. I toga je sve više”. Dodik je optužio Komšića da je htio da unaprijed obeshrabri sve one koji pričaju na temu razlaza. „Još misle da će to biti tabu tema o kojoj ne smije niko da progovori” – rekao je Dodik.

Da je pitanje o razlazu na sastanku slovenačkog predsjednika i trojice članova predsjedništva BiH bilo u drugačijem duhu potvrđuju i u saopštenju iz Pahorovog kabineta. U njemu stoji da je Pahor zagovornik BiH, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, te da želi da ona što prije postane članica EU.

„Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja je i postavio pitanje za sagovornike, sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kada je početkom marta posjetio Sarajevo”, rekao je.

Iz kabineta navode da je na sličnu temu Pahor govorio u svom obraćanju Parlamentu Republike Sjeverne Makedonije 25. septembra 2020. „Ako nema proširenja, teza da raspad bivše Jugoslavije još nije gotov i da je neophodno uspostaviti etničke granice umjesto postojećih polako će zavladati u ovom regionu. Iz istorijskog iskustva znamo da je vrlo malo šansi da se takav proces odvija na miran način bez sukoba koji bi takođe mogli ugroziti sigurnost i stabilnost u jugoistočnoj Evropi uopšte”, govorio je tada Pahor.

Ideje, riječi, djela… Očigledno je da ideje o novim mapama postoje. Bez obzira da li su riječi stavljene na non-paper ili neki drugi izvještaj i odaslate gdje su trebale biti odaslane, ostale su izgovorene. I materijalizovale ideju koja će zauvijek ostati u javnom prostoru. A vrijeme?  Iz iskustva znamo da ono nije uspjelo okruniti „velike balkanske ideje“. Sada, više nego ikada, treba povesti računa da nakon ideja i riječi na red ne dođu djela. Na našim prostorima tanka je linija između djela i nedjela kada su razgraničenja u pitanju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NAJAVE EVROPSKE DESNIČASRAKE RENESANSE: Miris tridesetih godina prošlog vijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tendencija i ideja koje se kriju iza floskula o nacionalnom suverenitetu,  tradicionalnim i hrišćanskim vrijednostima pribojava se dobar dio Evrope. Neki u sjećanje prizivaju sredinu prošlog vijeka kada su se stvari otele kontroli

 

Mađarski desničarski premijer Viktor Orban i njegov poljski kolega Mateuš Moraviecki sastali su se prošlog četvrtka – prvog aprila sa Mateom Salvinijem, čelnikom italijanske desničarske stranke Liga. Njihov cilj je postavljanje temelja za novu evropsku političku grupaciju.

Sastanak u Budimpešti najavio je savez koji obećava evropsku renesansu temeljenu na nacionalnom suverenitetu, porodici i tradicionalnim i hrišćanskim vrijednostima. Tendencija i ideja koje se kriju iza floskula o nacionalnom suverenitetu, porodici, tradicionalnim i hrišćanskim vrijednostima pribojava se dobar dio Evrope. Neki u sjećanje prizivaju sredinu prošlog vijeka kada su se stvari otele kontroli. Osim o prekrajanju Evrope, tri političara su razgovarala i o distribuciji vakcina protiv koronavirusa među zemljama članicama EU i pozvali Evropsku komisiju da poveća tempo nabavke.

Odmah nakon ovog susreta oglasio se čelnik Evropske narodne partije (EPP) i nekadašnji predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk i prozvao svog poljskog kolegu. „Rusija mobilizuje svoje snage oko Ukrajine. U Budimpešti Morawiecki sa Orbanom i Salvinijem organizuje pro-putinovski politički blok. To nije prvoaprilska šala”, napisao je Tusk na Twitteru. 

Rusija je, smatraju brojni analitičari, do sada bila jedan od najvećih kamena spoticanja brojnih evropskih desno orijentisanih struja. Salvini i Orban se slažu po ruskom pitanju. Orban njeguje dobar odnos s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Mađarska se izjasnila protiv sankcija EU protiv Rusije, koristi rusku naftu, plin i nuklearnu energiju. Postala je i prva zemlja EU koja je koristila rusku vakcinu protiv COVID-19. Salvini je takođe proruski raspoložen. Poljaci sa ovom zemljom imaju neku vrstu toplo-hladnog odnosa. Sada se, izgleda, prešlo i preko tog problema i krenulo u izgradnju „nove slike Evrope“.

Ko prati težnje desničara širom Evrope zna da ovo nijesu neki novi momenti, već još jedan u nizu pokušaja pravljenja zajedničke platforme.

Prije dvije godine, aprila 2019. godine Salvini je izjavljivao kako se sa evropskih adresa pruža ruka saradnje njegovoj Ligi. „Razlika između nas i drugih je u tome što oni moraju ići u inostranstvo kako bi tražili saveze… ali Liga poziva evropske pokrete u Italiju, naša je zemlja postala centar, zahvaljujući ovoj vladi”, rekao je Salvini tada zamjenik premijera Italije. Bez skrivanja radosti što je nedjelju prije ove izjave njegova desničarska koalicija pobijedila na izborima u južnoj regiji Bazilikata i okončala 24 godine tamošnje vladavine ljevice, Salvini je na Italiju gledao kao novi centar ujedinjenja sličnih snaga. „Zbogom lijevo. A sada da promijenimo Evropu”, tvitnuo je nakon pobjede.

On je nedugo nakon toga otputovao u Varšavu, gdje je održao sastanke s Jaroslavom Kačinskim, šefom Zakona i pravde i ostalima u desničarskoj vladajućoj stranci. Govorilo se o dvjema zemljama koje su pokrenule „evropsko proljeće” i koje bi moglo okončati dominaciju „osovine Njemačka-Francuska” na kontinentu.

Evidentirano je više puta i savezništvo između Salvinija i mađarskog krajnje desnog premijera je. Orban je Salvinija nazivao „herojem u njegovim očima”, prvenstveno zbog imigrantskih stavova i suprotstavljanja EU. Orban je ranije izjavljivao da je Italija jedina velika evropska zemlja koja ima Vladu koja je takođe posvećena zaustavljanju migracija. „Možda ovo objašnjava nade koje vežemo za Italijane“, govorio je. U međuvremenu su se stvari i u Italiji malo promijenile sa dolaskom Maria Dragija na mjesto premijera. Salvinijev je položaj sada teži nego dok je bio zamjenik premijera. Njegova stranka Liga jedna je od nekoliko koje podržavaju novu koalicionu vladu premijera Dragija. Dragi je priznati eurofil. Samim tim, Salvini je bio prinuđen da ublaži svoje stavove prema EU. Ostaje da se vidi kako će novi izleti sa Mađarskom i Poljskom uticati na njegov položaj kada je unutrašnja politika u pitanju.

Tri glavna aktera nove desne platforme nijesu jedini koji su se sastajali posljednjih nekoliko godina, niti su sami u ovoj igri. Evropski čelnici krajnje desnice sastali su se 2018. u Nici, gdje je Marin Le Pen bila domaćin skupa na kojem su učestvovali Gert Vilders iz holandske Stranke za slobodu (PVV), Harald Vilimski iz FPO Austrijske stranke Sloboda i Tomio Okamure osnivača češke desničarske partije Sloboda i direktna demokratija (SPD). I ovdje se pričalo o „drugačijoj Evropi“ baš kao i na sastanku tri lidera prošlog četvrtka.

Nakon ovog novog okupljanja desničara iz prošle nedjlje, obećano je i proširenje saveza, a obećali su i „nadu nakon najmračnijeg razdoblja nakon rata.“ Iz Salvinijevih usta se moglo čuti: „Evropu ćemo ponovno učiniti velikom, vraćajući je izvornim vrijednostima.“

Novi sastanci trojke najavljeni su za maj u Rimu ili Varšavi, a datum zavisi od pandemije COVID-19. Za Salvinija je ovo „put koji će se nastaviti u nekoliko etapa u raznim evropskim prijestonicama, uz proširenje grupe.“

Poljski premijer Mateuš Moraviecki je rekao da će predstavljati široki spektar mišljenja i ljudi. On se založio za „evropsku integraciju koja poštuje nacionalni suverenitet, porodicu, hrišćanstvo i odbranu tradicionalnih vrijednosti.“ Ovako poređani prioriteti ne mogu a da ne prizovu u sjećanje brojne događaje iz skorije prošlosti koji su se izdešavali na tlu najstarijeg kontinenta.

Trojka najavljuje odbranu granica Evrope. Orban je nakon sastanka, između ostalog rekao da je simbolično to što je njihova saradnja počela na Veliki četvrtak, još jednom podcrtavajući hrišćanske vrijednosti koje treba promovisati.

Njegov italijanski kolega dodao je da ne žele da se evropske nacije suprotstavljaju jedne drugima, već da uspostave zajedničku evropsku silu koja može zaštititi granice kontinenta. Poručio je i da ljevičarskim kulturnim grupacijama ne bi trebalo dopustiti da samostalno određuju budućnost kontinenta, jer „kultura, porodica i zdravlje nijesu ničiji monopol.“

Ukoliko se odluče da kreiraju novu političku grupaciju unutar Evropskog parlamenta na nekom od najavljenih sastanaka, imali bi 64 mjesta koja njihove stranke drže zajedno, 28 iz Lige, 24 iz PiS-a i 12 iz Fidesza.

Stranka PiS Moravieckog glavna je snaga evropskih konzervativaca i reformista (ECR), dok je Salvinijeva Liga najjači član skupine Identitet i demokratija (ID) u kojoj je i Nacionalni front Marine LePen iz Francuske. Te stranke zajedno imaju 135 od 705 mjesta u Evropskom parlamentu. Fidesz sada na tu brojku dodaje svojih 12 mandata. To bi ih moglo učiniti snagom na koju treba računati u Evropi. Ako uspiju riješiti razlike.

Evropa je, istorija opominje, plodno tlo za desničarsku politiku. Ovaj trend je pojačan pandemijom i nesnalaženjem EU, ali i pojedinačnih vlada tokom tog perioda. Populizam je biljka koja uspijeva i na neplodnom tlu i bez pogodnih vremenskih uslova, kakvi su prisutni posljednjih godina. Za tri godine su zakazani novi izbori za Evropski parlament. Prvi od izlaska Velike Britanije iz EU. Dovoljno je to vremena za konsolidovanje desnih snaga i animiranje novih aktera. Da li će biti reakcije s drugih strana političkog spektra? Ukoliko ne bude adekvatnog odgovora, nova mapa Evrope bi mogla izgledati zastrašujuće.

 

Mađarska priča

Fidesz je godinama bio jedan od najistaknutijih članova koalicije EPP. Ovo je članstvo pomoglo Orbanu da razvije strateški odnos s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, čija je stranka CDU uvijek bila vodeća u ovom konzervativnom bloku. Fideszov odnos s EPP-om postao je zategnut zbog mađarskog stava o pitanjima kao što su vladavina zakona, sloboda štampe i ljudska prava. EPP je u martu 2019. suspendovala Fidesz kao člana, pa su tako Orbanove kolege lišene stranačkih sastanaka, vremena za govor, glasačkih prava i kandidatura za radna mjesta. Stvari su se u međuvremenu dodatno komplikovale, pa je Orban, smatraju analitičari, odlučio potpuno napustiti EPP prije nego što bude izbačen iz ove koalicije. „Kad je odnos između Fidesza i EPP-a završio, situacija se razjasnila u Evropi“, rekao je Orban za mađarsku državnu televiziju. Mnogi Evropljani odbacuju imigraciju i multikulturalizam, preferiraju tradicionalni porodični model i žele zaštititi svoj nacionalni identitet te nacionalnu vlast smatraju superiornijom od evropskih direktiva, rekao je mađarski premijer. „Ti glasači imaju fragmentiranu zastupljenost u Evropi. Pokušaćemo to ispraviti“, rekao je.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo