Za sjednicu parlamenta na Cetinju nema tehničkih uslova, za promjenu imena kotorskog bazena nema većine, dok se za veličanje zlikovca Ratka Mladića našlo i riječi i vremena. I Svetozaru Maroviću vrijeme je saveznik, ovih dana nastupa apsolutna zastara izvršenja njegove zatvorske kazne. Naizgled različite priče povezuje odnos političke klase  prema državi, njenim zakonima i odgovornosti

Andrija Mandić zakazao je početak jesenjeg zasjedanja Skupštine Crne Gore u Podgorici umjesto na Cetinju, uz obrazloženje iz njegovog kabineta da u Prijestonici nema odgovarajućih audio-vizuelnih uslova za rad. Iz Skupštine Prijestonice tvrde da oprema funkcioniše, dok zakon propisuje da se prve sjednice redovnih zasjedanja održavaju na Cetinju.

To nije prvi put. U martu, dok je državni parlament zasjedao na Cetinju, njegov predsjednik bio je u posjeti Skupštini Republike Srpske. Prošle jeseni, prvom sjednicom skupštinskog zasijedanja na Cetinju predsjedavao je Boris Pejović,   Mandić je bio „službeno odsutan“. Boravio je u Nikšiću, na okruglom stolu o kandidaturi Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture 2030. Početak prethodnog, proljećnog zasijedanja parlamenta, Mandić je zakazao i održao u Podgorici, nakon što ga je Skupština Prijestonice proglasila „nepoželjnim“,  zbog odnosa prema gradu i njegovim stanovnicima.

Mandić je, u međuvremenu, dolazio na Cetinje, pa pitanje nije može li tamo stići, nego koliko je spreman da obaveze državne funkcije koju vrši pretpostavi svojim političkim stavovima i ličnom komforu.

Istovremeno, rasprava o njegovom razrješenju ostaje van predloženog dnevnog reda. Nakon što je parlamentarna većina, nedolaskom u parlament, opstruirala održavanje vanredne sjednice na tu temu, ignorisan je i zahtjev podnosilaca inicijative da se rasprava i glasanje dogovore na Kolegijumu Skupštine. Jednako, propala je mogućnost opozicije da nametne tu tačku dnevnog reda na redovnom zasijedanju pošto im je za taj potez bila neophodna podrška „opozicionog“ DNP Milana Kneževića. Koji je (da li samo formalno?) i dalje u parlamentarnoj koaliciji sa Mandićevom NSD.

Po svoj prilici, to se neće promijeniti ni nakon što je Knežević, na kratko, prekinuo  turneju po Srbiji na kojoj pomaže Vučiću u namicanju glasova, da bi pred ovdašnjom policijom objasnio veličanje pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Na zahtjev Višeg državnog tužilaštva.

Poziv za davanje izjave nije ni optužnica niti presuda, ali politička odgovornost ne mora čekati ishod krivičnog postupka. Posebno kada Knežević insistira da osoba osuđena za genocid  nije ratni zločinac nego – heroj. Njegovi politički saveznici već sada trebaju odgovoriti smatraju li slavljenje osuđenog zločinca prihvatljivim ponašanjem svog partnera, ili je osuda zločina, zločinaca i onih koji ih veličaju, obavezna samo dok ne ugrožava njihove interese i/ili skupštinsku većinu.

U Kotoru, prema riječima Vladimira Jokića, nema potrebne većine za promjenu imena gradskog bazena, pa je to pitanje za lokalnu vlast stavljeno ad acta. Bazen je 2021. preimenovan. Umjesto antifašiste Nikše Bućina sada nosi ime vaterpoliste Zorana Džimija Gopčevića, čija je stražarska uloga u logoru Morinj bila predmet javnih optužbi i tužilačke istrage. I ako Gopčević nije optužen, Hrvatska je problem naziva bazena u Kotoru stavila na listu najvećih problema dvije susjedne države. Od kojih jedna treba podršku druge da bi realizovala ključni spoljnopolitički cilj, članstvo u EU. Problem ostaje, ukoliko se hrvatske vlasti ne predomisle. A, sva je prilika, neće.

Slučaj Svetozara Marovića pokazuje kako izgledaju pravda i odgovornost kada se na njih čeka. Dovoljno dugo da zatvorska kazna od tri godine i devet mjeseci, na koju je Marović osuđen 2016. kao vođa OKG iz Budve, dođe u fazu apsolutne zastare od izvršenja. Nakon višegodišnjeg „skrivanja“ u Beogradu, nekadašnji čelnik DPS-a, predsjednik Skupštine Crne Gore i prvi poslednji predsjednik državne zajednice SCG, od nedjelje će biti slobodan čovjek. Komotan da dođe u Crnu Goru i, zašto da ne, preuzme neku funkciju na način na koji se one dijele za vrijeme i poslije DPS vladavine. Pošto je  i „ove“ ponečim zadužio.

Uglavnom, za Cetinje nema uslova, za promjenu imena nema većine, za izvršenje kazne ponestaje vremena. Samo za očuvanje vlasti i odnosa u kojima odgovornost stalno izmiče kontroli ničega ne fali. I nikad nije dosta.

Zoran RADULOVIĆ

Vlast koja građane oslobađa obaveze odlučivanja traži da joj prepuste  kontrolu nad vlastitim životima. Da mrtvi zadovoljni  uživaju u podaničkoj dokolici

Sa raznih nivoa vlasti, redovno stiže slična poruka: nije na građanima, da glavoboljaju o tome kako se donose zakoni i odluke, na osnovu kojih podataka i o čijem trošku. Javna rasprava – gubljenje vremena. Taj će teret nadležni preuzeti na sebe i, ukoliko je baš neophodno, podijeliti sa Evropskom komisijom. Naše je da primimo obavještenje.  I budemo zahvalni.

Krug obuhvaćenih tom praksom se širi.

Poslanici u parlamentu nijesu dobili priliku da raspravljaju i glasaju o odgovornosti predsjednika Skupštine Andrije Mandića zbog saučešća povodom smrti ratnog zločinca osuđenog za genocid. Uskraćen im je kvorum. On je proglasio pobjedu, sačuvao funkciju, Spajić većinu, Demokrate pozicije,  javnost pošteđena rasprave.

Ostalo je upitno čak i navodno većinsko raspoloženje vladajućih poslanika da ne prisustvuju sjednici. Možemo biti sigurni samo u ono što ne znamo. A ne znamo koliko poslanika (ne)podržava Mandića, koliko njih dijeli stav Milana Kneževića da je  zločinac Mladić zapravo heroj.

Ministar finansija ne zna detalje ekonomskog programa o kome se izjašnjava Vlada a koji, iz temelja mijenja javne i lične finansije velike većine građana.  Premijer ima razumijevanje za tu neobaviještenost. Kao da u tome nema ništa neobično.

Objavljeni su iznosi budućih povišica. Umjesto odgovora na pitanje odakle, imamo spisak očekivanja: veću potrošnju i zaposlenost, manje sive ekonomije, povratak dijaspore, nove poreske prihode i oduzimanje nezakonito stečene imovine. Premijer tvrdi da je sve pažljivo proračunato. Građanima  ostaje obaveza da  na nekom drugom mjestu potraže informacije: ko je model osmislio, koje su alternative razmatrane, Koliko on koga košta i šta slijedi ako očekivani prrihodi izostanu.

Sličnu brigu za javni interes vlast je demonstrirala na projektu Velje brdo. Građanima je obećan kvadrat za hiljadu eura, dok ugovorena izgradnja prvih stanova košta oko 2.808 eura po kvadratu, bez PDV-a, zemljišta i komunalnih troškova. Pogodilo se, pa je i taj “plan” – takođe bez opterećujućih detalja – predstavljen uoči nekih izbora.

Ko je dokon, može da razmišlja i računa. Ko će platiti razliku u proizvodnoj i prodajnoj cijeni kvadrata na Veljem brdu i koliki će biti konačni račun tog projekta? Ko je uporedio ovu zamisao sa drugim načinima da se pomogne podstanarima? Da li odluka da se minimalna plata poveća sa 600 na 1.000 a prosječna, prema Spajićevim najavama, sa 1.040 na +1.400 mijenja računice izvođača. Odnosno, može li Euro model učiniti da Velje brdo postane još skuplje (isto važi i za ugovorenu dionicu autoputa Mateševo – Andrijevica) i ko će da plati dodatne troškove?

Ponekad nije dostupna ni informacija o tačkama dnevnog reda o kojima Vlada odlučuje na sjednicama. Novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen je 27. decembra prošle godine, a primjenjuje se od 8. jula ove. Vlast je imala šest mjeseci da se pripremi.  Institut alternativa je od početka primjene Zakona do 24. septembra evidentirao 37 tačaka dnevnog reda Vlade bez objavljenog naziva: 24 na redovnim i 13 na telefonskim sjednicama. Amin.

Na sjednici 30. jula bilo je sedam tih tajnih tačaka. „Među telefonskim sjednicama, najveći broj zabilježen je 28. avgusta, kada su četiri tačke objavljene samo pod oznakom ‘interno’“, navodi Institut Alternativa. Rekord redovnih sjednica postavlljen je 24. septembra: osam tačaka bez naziva.

Zakon zahtijeva objavljivanje naziva tačaka i kada se o njima raspravlja iza zatvorenih vrata. Povjerljivost materijala, upozorava Institut, nije opravdanje da se sakrije i predmet odlučivanja. Ali,  građanima bi, izgleda, trebalo da bude dovoljno što znaju da se Vlada sastala. Ili razmijenila poruke i lajkove.

U raznim postupcima izvršnih i zakonodavnih vlasti u minule tri godine, u kontinuitetu se od  građana traži povjerenje – unaprijed. Ukidanjem doprinosa iz bruto plata taj pristup mogao bi dobiti novu propagandnu snagu. Nećemo prestati da finansiramo državu. Ali će veza između našeg rada, javnog novca i odgovornosti vlasti postati manje vidljiva. Plata će u političkoj reklami sve više izgledati kao poklon premijera. Penzija kao izraz njegove pažnje. Naš novac, njihova velikodušnost.

Važno je sačuvati spoznaju da sve to mi finansiramo. I zato imamo pravo da znamo  i učestvujemo. Vlast koja građane oslobađa obaveze  odlučivanja traži da joj prepuste  kontrolu, nad vlastitim životima. Da mrtvi zadovoljni  uživaju u podaničkoj dokolici.

Zoran RADULOVIĆ

Mandić je preživio. No, problem je dublji. I da je smijenjen sa pozicije šefa parlamenta zbog saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, devedesete bi  ostale žive u crnogorskom parlamentu. Ponegdje i brižno sakrivene iza građanskih parola

„Ni danas mi nije sasvim jasno kako ste 1991. godine uspjeli da se proglasite ekološkom državom”, prokomentarisao je ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler našu trideset petu godišnjicu ekološke države. Tražiće da mu se, kazao je, to dodatno pojasni. Bogami, biće to izazov.

A tek podatak da je iste godine, malo potom, svježe samoproglašena ekološka Crna Gora povela „rat za mir” i krenula na Dubrovnik. Čuvajmo okoliš, bombardujmo komšije. I ta se godišnjica bliži. No nju, za razliku od ove „ekološke“ niko tradicionalno neće ni pomenuti. Izuzev nekoliko medija i civilnih organizacija.

Ista politička klasa koja je  proglasila ekološku državu i povela rat za mir i njeni  izdanci i dalje su tu, na sceni. U vlasti i opoziciji. Zato i nije neko čudo što je  trideset pet godina kasnije u crnogorskom parlamentu na dnevnom redu  –  Ratko Mladić.

Sjednica na kojoj je trebalo da se glasa o inicijativi za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića, jer je uputio saučešće porodici ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici – nije održana. Plan vlasti da se ne obezbijedi kvorum za sjednicu i sačuva Mandić je sproveden. Valjda da ne bude iznenađenja, sjednica na kojoj bi se utvrdilo da kvoruma stvarno i nema, nije ni održana. Nikad ne znaš. Pavilnik Skupštine, procedure i ostale gluposti, nebitno. A i ratni zločini, suočavanje s prošlošću i te priče, što bi reko’ premijer, seoske teme.

„Zahvaljujem svim poslanicima koji su danas iznijeli jasan stav da ne žele da učestvuju u još jednoj raspravi o mračnoj prošlosti Crne Gore”, saopštio je  Mandić nakon uspješnog pokušaja sopstvenog političkog spašavanja. Ostalo je nejasno da li je to na jedno evropsko oko progledao pa vidi mračnu prošlost Crne Gore i svoje zločince heroje u njoj. Ili mu je prošlost samo mračna kad se ispriječi vršenju vlasti. Ocijenio je da je propao još jedan plan da zaustavi proces pomirenja. „Ovaj neuspjeli pokušaj samo će nas učiniti odlučnijim da radimo više na pomirenju i suživotu među svim zajednicama, jer mi gradimo evropsku Crnu Goru – zemlju slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”, saopštio je.

Danijel Živković, lider opozicionog DPS koji je podnio inicijativu, kazao je da ta partija neće „učestvovati u simulaciji demokratije“, niti sarađivati sa Vladom i parlamentom dok se sjednica na kojoj će se glasati o smjeni Mandića ipak ne održi. Rekao bi čovjek da ta partija nije tri decenije kreirala i sprovodila simulaciju demokratije. Istini za volju, Živković je tu od skoro. Ali mora da je makar čuo da je njegov počasni predsjednik ne samo zaslužan za tu simulaciju demokratije, nego i da je bio na čelu crnogorske vlade kad je ekološka Crna Gora bombardovala Dubrovnik. Pa uz Miloševića godinama potom dok se ispisivao mrak devedesetih. I kad je krvarila Srebrenica. S tom prošlošću Živković se ne bi suočavao. Niti ima zamjerku što Đukanović za tu prošlost nije ni politički ni krivično odgovarao.

Mandić je preživio. No, problem je dublji. I da je smijenjen sa pozicije šefa parlamenta zbog saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, devedesete bi  ostale žive u crnogorskom parlamentu. Ponegdje i brižno sakrivene iza građanskih parola.

I možda nekom neće sjutra biti jasno, kao Satleru ovo oko ekološke države, kako će nas Evropa ovakve proglasiti narednom članicom EU. Dio odgovora je uvijek u žmirenju i interesima. No, ugurali nas ili ne, ovaj politički stalež će  morati naraštajima da objasni zašto nam je tako teško postati istinsko evropsko društvo. Neće to biti lak odgovor.

Milena PEROVIĆ