FELJTON
OSAMDESET GODINA OD PALJENJA RAJHSTAGA (II): Četvoromjesečni neravnopravni dvoboj
Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor onlinePominjanje imena Hermana Geringa, vrhovnog šefa policije i vođe partijskih jurišnih odreda, izazivalo je strah. Poslije požara u Rajhstagu lično je rukovodio masakriranjem opozicije „pokriven” vanrednim ovlašćenjima koja su ga stavljala iznad zakona. Pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu pojavio se nadmen poput rimskog trijumfatora. Sud i svi prisutni Njemci digli su se na noge pozdravivši ga dizanjem desne ruke.
Čulo se i odsječno: „Hajl,hajl”!
I takvom Geringu trebalo je da se suprotstavi ilegalac sa Balkana, Georgi Dimitrov?
Predsjedavajući suda dr Binager zamolio je Geringa da kaže šta zna u vezi sa paljenjem Rajhstaga i optužbom podignutom protiv osumnjičenih.
– Požar je došao iznenadno, ali ja sam znao da komunisti snuju prepad i bio sam spreman. Od ranijeg režima naslijedio sam i policiju, koja je zaboravila kako treba pucati. Ja stoga primam svu odgovornost za ono što sam tada kazao, a kazao sam: „Pucajte pravo u meso. Svaki metak koji vi ispalite jeste metak ispaljen iz mog pištolja, započeo je svoje izlaganje svemoćni šef policije prećutavši da je prethodno lično izdiktirao saopštenje za štampu u kome odgovornost za paljenje Rajhstaga prebacuje na komuniste.
Njegove riječi propraćene su burnim uzvicima i snažnim pljeskanjem prisutnih uz jedno ironično „ha” optuženog Georgi Dimitrova. Sudija dr Binger potom je upitao da li ko želi da uvaženom svjedoku postavi pitanje. Sudije za stolom, dvojica državnih tužilaca i zvanični branioci optuženih zahvalili su se dr Bingelu.
Red je došao na optužene i Georgi Dimitrova.
– Htio bih da pitam ovo: šta je gospodin ministar učinio da bi bio siguran da je policija ispitala Libeovo putovanje iz Berlina u Heningsdorf i njegov boravak tamo u azilu gdje se sprijateljio sa dvije osobe kojima je pričao da je došao u Njemačku? Koje su to osobe? Zašto nijesu objavljena njihova imena? Zar to ne bi pomoglo da se sazna ko su saučesnici Van der Libea u paljevini Rajhstaga i gdje ih treba tražiti, pitao je Dimitrov.
Odmahnuvši rukom ispred Dimitrova, Gering se obratio sudijama:
– Ja nijesam detektiv nego ministar odgovoran za rukovođenje poslom. Zbog toga za mene nije bilo važno da se interesujem šta je sve radio taj probisvijet, već da utvrdim koja se partija i koja se kriminalna ideologija krije iza svega toga…
Dimitrov se ponovo digao:
– Da li je gospodinu ministru poznato da ta kriminalna ideologija, kako je on naziva, vlada šestinom zemljine kugle, naime, u Sovjetskom Savezu?
Gering se zacrvenio, ali je, opet trudeći se da ironiše, rekao:
– Meni je samo poznato da Rusi za porudžbine kod nas izdaju čekove, pa bih volio da budem siguran da ti čekovi imaju pokriće.
Na to je Dimitrov nastavio:
-Ta politička ideologija vlada u Sovjetskom Savezu u najvećoj i najdivnijoj zemlji na svijetu sa kojom Njemačka održava ekonomske i diplomatske odnose. Zahvaljujući industrijskom usponu Sovjetskog Saveza stotine hiljada njemačkih trudbenika dobijaju hljeb i rad. Zar to vama nije poznato, gospodine ministre?
Sav zajapuren, upirući prstom u Dimitrova, Gering je prijeteći uzviknuo:
– Slušajte, vi propalico, ja ću da vam kažem šta je njemačkom narodu dobro poznato. Njemački narod zna da ste vi ovamo došli da palite Rajhstag. Vi ste za mene jedan probisvijet koji zaslužuje vješala… Uznemirio se i doktor Binger. Po sudskom postupku koji je tada važio optuženi je imao pravo da postavlja pitanja svjedoku, pa to pravo nije mogao da uskrati ni Dimitrovu, upozorio ga je da ne propagira komunizam.
– A zašto njemu dozvoljavate da propagira nacionalsocijalizam, uzvratio je Dimitrov.
Stežući pesnice Gering je dreknuo:
-To je krajnje drsko! Došli ste ovamo da palite Rajhstag, a sada se ponašate s takvom bezočnošću pred licem njemačkog naroda!
U opštem žamoru koji je nastao čulo se kako Dimitrov sarkastično dobacuje:
– Jeste li se vi to uplašili mojih pitanja, ministre, predsjedniče, generale Gering?
– Ne plašim se ja tebe propalico! Naučiću te ja pameti ! – zaurlao je
Gering i sav crven od bijesa poletio prema boksu u kome je stajao Dimitrov.
Dimitrov se nagnuo preko ograde boksa kao da je spreman da se bije, ali su ga stražari zgrabili i srušili na klupu. Gering se tresao od ljutine.
Sudnica se vidno uskomešala. Predsjedavajući dr Binger naredio je da Dimitrova izvedu iz sudnice i prekinuo suđenje. Dok je odvođen iz sudnice Dimitrov je stalno vikao:
– Plašite se mojih pitanja gospodine ministre, plašite se”!
Četiri mjeseca trajao je neravnopravni dvoboj odbrane i tužilaštva i dva politička svijeta već tada uhvaćena u koštac. Dimitrov , koji je odbio pomoć zvaničnog branioca, sa optuženičke klupe smjelo je dovikivao državnom tužiocu dr Pariziusu:
– Vi znate koliko su vaše optužbe protiv mene neosnovane. Ja sam ovdje u ulozi optuženog, ali stvarni tužilac sam ja. Vi me politički optužujete, ja ću politički da se branim. Njemački državni tužilac dr Parizijus , zatucani nacionalista, koristio je svaku priliku da omalovaži optužene Bugare. Tako je , obrazlažući iskonsturisanu optužnicu, uperivši prstom u Dimitrova i njegove drugove, prezrivo dobacio: „Ovi primitivci sa Balkana”.
Držanje Georgi Dimitrova pribavilo mu je simpatije čak i kod suda pred kojim se branio, pa i kod predsjedavajućeg suda dr Bingera. On je bio sudija starog kova, veoma konzervativan, ali privržen svom pozivu. Nije mnogo mario za Dimitrovljeve političke poglede, ali je vodio računa o dugoj i časnoj tradiciji Vrhovnog suda u Lajpcigu.
Krhost dokaza na kojima se temeljila optužnica bila je evidentna – osuditi na osnovu njih značilo bi namaknuti na lice boginje pravde partijski povez kojim su sve žešće mahali nacisti. Suđenje u Lajpcigu bilo je i jedno od posljednjih u Hitlerovoj Njemačkoj koje se sudilo „u ime zakona”. Ostala će se suditi „u ime režima”.
Otuda je presuda u Lajpcigu za šefa Komunističke parlamentarne frakcije Torglera, komunistu Dimitrova i njegova dva partijska druga bila „oslobađajuća”.
Gering: Moja savjest je Hitler
Herman Gering, rajhsmaršal, komandant Luftvafea i nekoliko odjeljenja SS-a, osuđen je na Nirnberškom procesu na smrt vješanjem.
Međunarodni vojni tribunal osudio je 24 visoka zvaničnika nacističke Njemačke, od kojih 12 na smrt vješanjem, petoro na kazne zatvora od deset godina do doživotne robije, dok su dvojica oslobođeni krivice.
Nirnberški proces bio je prvo međunarodno suđenje za ratne i druge zločine. Bio je to posljednji udarac nacistima. Njima je presuđeno za ratne zločine na tlu Evrope, u kojoj je ubijeno, stradalo na neki drugi način ili nestalo oko 55 miliona ljudi.
Sudije su započele vijećanje o presudama 2. septembra 1946. godine, a presude su donijete 1. oktobra.
Gering je tokom suđenja nastojao da čitav proces pretvori u farsu. Više puta je sa ponosom izjavio: „Ja nemam savjest. Moja savjest je Adolf Hitler.” Proglašen je krivim po svim tačkama za ratne zločine i osuđen na smrt vješanjem. U trenutku kada mu je izrečena presuda skinuo je slušalice i nonšalantno izašao iz sudnice. Gering je uložio žalbu na smrt vješanjem i tražio da kazna bude izvršena strijeljanjem, jer je smatrao da je to dostojno oficira. Njegov zahtjev je odbijen, a Gernig je potom izvršio samoubistvo 15. oktobra 1946. godine, dan pred izvršenje kazne. Pregrizao je kapsulu cijanida koju je sakrivao u ćeliji u kutijici za kremu.
U pribavljanju dokaza protiv optuženih učestvovala je i Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, čija je delegacija od 17. decembra 1945. godine pratila proces. Delegaciju su činili prof. dr Dušan Nedeljković, predsjednik Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Mihailo Olenjin, prevodilac za njemački jezik, Milivoj J. Suđić, dopisnik Tanjuga, i književnik Oskar Davičo, koji su izvještavali jugoslovensku javnost o toku suđenja.
Šef delegacije bio je prof. dr Albert Vajs, pravni referent Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Jugoslovenska delegacija podnijela je više od 20.000 originalnih dokumenata, 900.000 prijava o ratnim zločinima, blizu 550.000 zapisnika o saslušanju osumnjičenih, svjedoka, nastradalih, dokumentaciju o masovnim i pojedinačnim grobnicama, i druge materijale o 65.000 nacističkih zločinaca.
Nebojša KNEŽEVIĆ
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Vida MATJAN – Pedagogica, kompozitorka, osnivačica i direktorica prve privatne muzičke škole u Kotoru.
Rođena je u Sloveniji odakle potiču i njeni roditelji. Odrastala je uz svoju majku Antoniju Učak, dramski sopran. Uz majku je Vida naučila prve note okarine i klavir, te je tako još kao djevojčica i sama Vida stupila u muzičke vode. Sa druge strane Vidin otac Franc Hribar je u vaspitavanju i podizanju Vide bio strog. Vida je željela da pokaže ocu njenu spremnost i odgovornost u radu i bavljenju muzikom: ,,Majka je nastojala da ja učim klavir. Mama je imala mali klavir sa žutim dirkama. Otac nije dao. Međutim u trećem gimnazije donijela sam svjedočanstvo. Velikim rukopisom je bila ispisana ocjena ‘pravo dobro’. Mama je bila presretna i pitala je: što hoćeš? Ja sam joj rekla: Da učim klavir! Majka je tada uticala na oca” – (1883.). Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Sloveniji. Uporedo sa gimnazijom, učila je i na Glazbenoj matici đe je sticala muzičko obrazovanje (1911.). Iako je planirala da studira u Beču, početak Prvog svjetskog rata je omeo u planovima.
Pred sam kraj rata 1917. godine udala se za Alojza Matjana, studenta arhitekture. Njihova porodična kuća bila je centar za skupljanje umjetnika poput slavnog književnika Ivana Cankara, vajara Lojze Dolinara, slikara Antona Kosa i mnogih drugih. Godine 1920, Vida i Alojz dobili su šćerku Sonju. Zbog Vidine želje da završi svoje muzičko obrazovanje porodica se 1930. godine seli u Beograd. U periodu između 1935. i 1940. godine Vidino poznavanje dekorativnih umjetnosti je preporučilo za rad u mnogim pozorištima, od Slovenije pa do krajnjeg juga. Početkom Drugog svjetskog rata, bračni par odlučuje da se preseli u Kotor, đe se tokom rata nije bavila pedagoškim radom.
Pri kraju rata, Vida u Kotoru osniva prvu privatnu muzičku školu. Ova škola je nakon dvije godine rada pridružena novoosnovanoj Državnoj nižoj muzičkoj školi. Uporedo sa pedagoškim radom, Vida Matjan je vodila hor AFŽ-a i Pionirski hor. Vida je pośedovala i naročito znanje iz dekorativne umjetnosti što joj je služilo u radu sa različitim pozorišnim i folklornim grupama u Kotoru. Ansambl AFŽ-a izvodio je djela koja je Vida Matjan izučavala kao dio folklora i tradicije narodnih i građanskih igara Boke Kotorske (studiozni terenski rad i obrada Dobrotske svadbe i Škaljarskog kola). Dekore za predstave je radila sama.
Odlaskom u penziju uspijeva da podatke uredi u materijal za knjigu koja je objavljena tek 1984. godine – Igre i pjesme Dobrote i Škaljara. Knjiga je poklon gradu Kotoru. Iste godine završila je Dječiju operu U susret ribama na tekst Miloša Miloševića, poklon omladini Kotora. Savez kompozitora Jugoslavije, povodom dvadesete godišnjice postojanja dodijelio joj je zlatnu medalju i povelju 1970. godine (Pobjeda, 15. oktobar 1970).
Od 1949. godine do penzionisanja bila je direktorica Muzičke škole u Kotoru. Aktivno se bavila komponovanjem i autorka je više kompozicija za đecu.
Za svoj rad u Crnoj Gori, posebna zalaganja i doprinos, Vida Matjan dobila je više nagrada, zahvalnica i priznanja. Dobitnica je ordena za zasluge za narod sa srebrnim zracima koji joj je uručio predśednik opštine Kotor, zatim novčane nagrade Ministarstva prosvjete Cetinje, Nagrade 21. novembar, Zlatne medalje Saveza kompozitora Jugoslavije. Dobitnica je i priznanja povodom 30 godina I kongresa AFŽ-a Crne Gore i Boke i još mnogih nagrada.
Muzička škola za osnovno i srednje muzičko obrazovanje u Kotoru od 2007. godine nosi ime Vida Matjan, a povodom obilježavanja sedam decenija od postojanja škole 2017. godine je snimljen i dokumentarni film, koji je predstavljen na KotorArt festivalu i Don Brankovim danima muzike.
Olga Ivanova LAZOVIĆ (Olgivanna LLOYD WRIGHT) – Plesačica, kompozitorka, spisateljica, filozofkinja.
Olga Ivanova Lazović imala je filmski zanimljivu karijeru i životnu putanju, od rodne Crne Gore, preko Rusije do Amerike, đe je imala sudbonosni susret sa Frenkom Lojd Rajtom, svjetski najpoznatijim arhitektom, koji je, između ostalog, projektovao i muzej Gugenhajm.
Olga je druga od najpoznatijih unuka Marka Miljanova Popovića Drekalovića, uz Milenu Ameliju Gvozdenović. Markova šćer Milica, koja se kao dobrovoljac kasnije borila u Prvom svjetskom ratu, udala se za Ivana Lazovića i na Cetinju im se rodila Olga. Olga je veoma mlada pošla za Rusiju, tačnije za Batum u Gruziji, kod svoje starije sestre koja je tamo studirala fiziku. Odatle je prešla za Tiflis, đe se udala za arhitektu Valdemara Hinzenberga i dobila šćer Svetlanu. Tamo se upoznala i sa filozofom i mistikom Georgijem Gurđijevim i postala njegov sljedbenik. Po izbijanju Oktobarske revolucije odselila se za Pariz, odakle je pošla za Ameriku.
Sudbonosan je bio njen susret sa arhitektom Frenk Lojd Rajtom, u novembru 1924. godine. Počeli su da žive zajedno, dobili šćer Jovanu 1925., a vjenčali su se 1928. godine. To je bio njen drugi, a Rajtu treći brak. Otada je Olga, koju je Rajt nazvao Olgivana, učestvovala u svim Rajtovim programima i postala njegova muza i poslovni partner. Govorilo se da su njena predanost i snaga dale novi impuls Rajtovoj genijalnosti. Njih dvoje su 1932. godine osnovali Društvo Talijesin, svojevrsnu ekscentričnu komunu za studije „organske” arhitekture i filozofskog pristupa životu. Uz to su 1940. godine osnovali Fondaciju Frenka Lojda Rajta, čiji je cilj bio da inspiriše ljude da otkriju i prihvate arhitekturu za bolji život, kroz smislene veze s prirodom i umjetnošću. Nakon Rajtove smrti 1959. godine Olgivana je postala predśednica Fondacije i na toj poziciji je ostala do kraja života. Njenim zalaganjem Američki institut arhitekata proglasio je Rajta za najvećeg arhitektu svih vremena.
Olgivana je uz organizaciju rada Fondacije dosta vremena posvećivala plesu i pisanju. Pisala je kolumne, koje je u raznim časopisima objavljivala od 1950. godine, pod nazivom „Naša kuća” i sve je publikovala pod istim naslovom. Objavila je još četiri knjige: Sjajno čelo: Frank Lloyd Wright (1960), Korijeni života (1963), Frank Lloyd Wright: Njegov život, njegovo djelo, njegove riječi (1966) i Unutrašnja borba (1971).
Sa Rajtom je bila rijedak spoj uspješnosti i kreativnosti. Preminula je 1985. godine u Skotsdejlu, država Arizona. Olgivana Lojd Rajt, stasita, lijepa i mudra Crnogorka, brinula je o nasljeđu svoga muža Frenka i poštovala svoje ishodište.
Koliko je Olgivana bila vezana i cijenila rodni kraj govori i podatak da je prisustvovala svečanom otvaranju Muzeja Marka Miljanova 1971. godine i često je bila viđena u crnogorskoj narodnoj nošnji i obilježjima. Tu ljubav je prenijela na šćer Jovanu Rajt, koja je po sopstvenoj želji sahranjena na Medunu 2016. godine.
(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović
Komentari
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (XI): Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude!
Objavljeno prije
2 sedmicena
28 Novembra, 2025
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Jelisaveta POPOVIĆ
Prva kompozitorka u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori svjetovna muzika počinje da se razvija u drugoj polovini XIX vijeka, kada dolazi do kulturnog preobražaja osnivanjem društava, čitaonica i odgovarajućih institucija. Jedno od njih je „Jedinstvo” iz Kotora, osnovano 1839. godine, u kome su 1865. i 1866. formirani ženski hor i orkestar. Takva atmosfera uticala je i na muzičko stvaralaštvo, pa je za Kotor vezana i pojava prve žene kompozitora u Crnoj Gori. Vrijedi pomenuti da je u drugoj polovini XIX vijeka Crna Gora dobila i prvog školovanog muzičara, kompozitora Jovana Ivaniševića, koji je tragično nastradao 1889, prije svoje tridesete godine.
Jelisaveta Popović rođena je u Kotoru. Rano se odselila iz Crne Gore za Odesu u Ukrajini, đe se i školovala. Solidno muzički obrazovana za ono doba, ali vrlo talentovana, rano se počela baviti komponovanjem. Po riječima muzikološkinje Manje Radulović njene solo pjesme su „skromni pokušaji sa svim osobinama nadahnutog i romantičarskog rodoljublja, osamnaestogodišnje autorice”.
Od njenih djela poznata je samo zbirka od 11 solo pjesama, koje su nastale na stihovima Rista Milića. Svoje djelo Jelisaveta je 1872. godine posvetila kotorskom pjevačkom društvu, svrstavjući se time i među prve kompozitorke u južnoslovenskoj muzici.
Po oskudnim podacima prije nje su se komponovanjem bavile Jelena Pucić – Sorkočević i Marina Sorkočević, iz poznate dubrovačke vlasteoske i muzičarske porodice iz XVIII vijeka.
Da muzika Jelisavete Popovića ima i trajnijih vrijednosti govori podatak da je poznati dirigent i muzički pisac Dušan Skovran, koji je posebno izučavao crnogorsko muzičko nasljeđe, orkestrirao dvije njene pjesme. To su „I ja ljubim” i „Tražiš li?”
Tačno mjesto i vrijeme smrti Jelisavete Popoviće, prve kompozitorke iz Crne Gore nijesu utvrđeni.
Mis Petruša UŠĆUMLIĆ-STEFANELI
Mis Milena DELIBAŠIĆ-LEKOVIĆ
Početkom 1907. godine knjaz Nikola je dobio pismo iz Londona i poziv za učešće na velikoj manifestaciji predstavljanja Crne Gore i ostalih država na Balkanu u Velikoj Britaniji. U pismu ga još pozivaju da u London iz Crne Gore pošalje dvije birane đevojke i dva momka ,,da svijet vidi šta Crna Gora ima”.
Kralj Nikola šalje ljude da odaberu najljepše u Crnoj Gori. Za najljepše đevojke odabrane su Petruša Ušćumlić iz Nikšića i Milena Delibašić iz Spuža. Kralj šalje zahtjev njihovim roditeljima da im dozvole putovanje i predstavljanje u Londonu. Nakon dugog nagovaranja i konačnog pristanka roditelja, Nikola I je izabrane đevojke i mladiće ugostio na Cetinju i poslao ih da im uzmu mjere za izradu najljepših nošnji koje će nositi specijalno na Reviji.
Na put je sa njima poslao ministra Petra Plamenca i učiteljicu sa Cetinja Vidnu Memedović, kako bi bio siguran da će sve proći kako treba. U Londonu su boravili tri mjeseca i uživali u raznim pośetama i aktivnostima.
Kada je došlo vrijeme za smotru, prve su nastupile Crnogorke i sa njima odabrani Crnogorci. Milena Delibašić dobila je lentu i diplomu kao najljepša đevojka i računa se prvom zvaničnom ljepoticom ili misicom Crne Gore.
Iako su obje dame izazvale veliko interesovanje u Londonu i tražene su njihove ruke, obje su se vratile u Crnu Goru. Milena Delibašić se udala u Crminici, za Nika Lekovića. Od kralja Nikole je na poklon dobila imanje na Zabjelu, u Podgorici. Petruša Ušćumlić udala se za dokora veterinarstva Đorđa Stefanelija, koji je vidio u Londonu i za njom došao u Crnu Goru.
U posljednjem intervjuu iz 1973. godine Milena Delibašić Leković se prisjeća Londona: – Sjećam se, ka da je juče bilo, kako su nas dočekali u Londonu. Skupio se bijeli svijet da nas vidi. Čoče, došle cure i momci iz cijeloga svijeta, ali samo oko nas četvoro sjatilo se malo i veliko. A mi, bogme, obukle robu zlatom prošivenu. Pletenice pustile niz prsa, a kapice na čelo namakle. Lica nam se bijele, obje vitke, prave ka’ omorika. Kosto i Mašan poskakuju ka’ da krila imaju. Smeli se oko nas visoki činovnici Engleske. Mogla sam, duše mi, da se udam za plemića, samo da sam riječ izustila. Znali ste poneku riječ engleski? – zapitali smo. Jok, ne treba za to engleski, očima se govori. Ali, kad me neko pogleda, ja očima preda se. Šta ću, jadna ja, da ostanem, pa da mi se majka ubije. Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude! Devetnaest mi godina, zemlja puca kuda hodam.
Petruša nije doživjela duboku starost kao Milena, tri godine po povratku sa londoskog vašara, Petruša se udala za doktora veterine iz Temišvara Đorđa Stefanelija. Uoči Balkanskog rata rodila im se šćerka Natalija, kad je Natalija napunila sedam godina njena majka Petruša je umrla od španske groznice u 27. godini života. Nekoliko godina nakon nje umro je i Đorđe. Poznato je da je jedan engleski lord zatražio Petrušinu ruku, ali ga je odlučno odbila. Po povratku na Cetinje, knjaz je upitao: „Zašto se, Petrija, nijesi udala u Londonu, kad su te tražili onakvi velikani? “Vaše veličanstvo odgovorila je malo uvrijeđena, Vi me nijeste tamo poslali da se udajem, nego da pred svijetom predstavljam ljepotu Crnogorke!
Nešto tako London do sada nije vidio – pisale su engleske novine na uvodnim stranama. Smotra ljepote protekla je u znaku stasitih Crnogorki i Crnogoraca. Ako je suditi po interesovanju Londona, onda su momci i đevojke iz Crne Gore nadmašili sve koji su došli na smotru.
(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.
Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.
Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.
Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.
Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.
Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.
Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.
Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.
Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.
Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.
Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.
Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.
Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.
Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.
Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.
Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…
Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.
Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.
Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.
Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.
S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.
Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
Kolumne
-

DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Saučesnici
Zoran Radulović
-

ALTERVIZIJA / prije 4 dana
Crazy But Not Stupid
Milan Popović
-

DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Satovi unazad
Milena Perović
-

DUHANKESA / prije 2 sedmice
Trazimahov zakon pravednosti nepravde
Ferid Muhić
-

DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Đedovina
Milena Perović
Novi broj

POLICIJA POD KONTROLOM DEMOKRATA: Moja firma
OPERACIJA LUGANSK I DOMAĆI RUSKI PLAĆENICI: Zastita nacionalne bezbjednosti ili nova predstava
BUDVA: BUDŽET, POLITIKA I CRKVA: Razlaz dva predsjednika – Jovanovića i Odžića?
Izdvajamo
-
HORIZONTI3 sedmiceSARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
-
DRUŠTVO4 sedmiceGLASNA TIŠINA OKO PRIVATIZACIJE BUDVANSKE RIVIJERE: Vlada se ne oglašava – radnici protestuju
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ DRŽAVNI UDAR: Ponovo pred pravosuđem
-
Izdvojeno4 sedmiceMJESEC DANA AMERIČKOG PLANA NA BLISKOM ISTOKU: Smrt u doba primirja
-
DANAS, SJUTRA4 sedmiceSPC, prva grana vlasti
-
INTERVJU3 sedmiceDRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceKoncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
-
FOKUS3 sedmiceCRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
