Povežite se sa nama

DUHANKESA

Osamljeni vitez

Objavljeno prije

na

Za mene je taj šarplaninac do danas ostao “Osamljeni Vitez”. Ime mu niko od nas nikada nije doznao; uhvaćen je potpuno sam; po svom karakteru i postupcima, bio je pravi pravcati vitez.

Tog dana, iz Debra mi se javio moj prijatelj Uni. Njegovo veliko stado ovaca još je bilo u planini, na Stogovu, ali mi je on poručio da me čeka u Debru i da dođem odmah, što prije. Čekao me pred svojom kućom, na periferiji Debra, iza koje su bile štale; tu je zimovalo njegovo stado. U štali, vezan lancem, stajao je šarplaninac.

– Dostojanstven momak! – ote mi se, čim sam ga spazio. Srednjeg rasta,

vrlo skladno građen, surog gustog krzna, savršeno se uklapao u idealni standard izvornog šarplaninca. Ali njegova glava ga je izdvajala! Snažna, široka lobanja, jaka njuška, sve je bilo savršeno – ali njegove kose vučje oči, gledale su tako samouvjereno, i koliko god to izgledalo pretjerano reći – samosvjesno! – da ste odmah morali shvatiti: pred vama stoji rođeni plemić, ličnost, biće koje vas procjenjuje kao neko ko vam je ravan. Nije pokazivao ni agresivnost, ni submisivnost, nije se ulagivao mašući repom; gledao je pravo u mene, dovoljno pristojno da pokaže kako me je primijetio, očekujući, kao što je red, da mu se ja prvi predstavim!

Uni ga je, sa ovčarima pratio desetak dana. Poznavali su sve pse u planini, ali ovoga nikada ranije nisu vidjeli. Pojavljivao se sam i odlazio sam. Unijevo stado od 800 ovaca, čuvalo je 14 šarplaninaca, budnih čuvara, čuvenih po snazi, borbenosti, neustrašivosti. Kada su ga prvi put ugledali, u blizini stada, opkolili su ga četiri snažna bijela šarplaninca. Ono što su ovčari vidjeli, zaprepastilo ih je. Osamljeni Vitez nije ni pokušao bježati. Sačekao ih je visoko dignutog repa, u borbenom stavu. Šta su pričali, šta im je on rekao, ostaće nama ljudim nepoznato. U svakom slučaju, kad god se poslije toga pojavljivao, Unijevi psi su ga ostavljali na miru, ukazujući mu svojim ponašanjem, čak i određeno poštovanje.

Uhvatili su ga pri parenju sa njihovom najljepšom šarplaninkom. Tako su doznali i razlog njegovog pojavljivanja.

– Ne znam ni čiji je, ni odakle je. Držao sam ga na bačilu cijelu nedelju,

ali on je samo gledao u daljinu; vodu je pio a jedva da je svo to vrijeme nešto pojeo. Izgubio je pet kila najmanje! Vjerovatno će uginuti ako ga ne pustim, a ne pušta mi se ovako lijep pas. Možda mu ti možeš naći neko mjesto!?

I tako sam uzeo Osamljenog Viteza. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja. Pokazalo se da jede samo u one dane kada bih ja svratio da ga vidim. Većinu vremena provodio je stojeći okrenut prema dalekim planinama Stogova i Koraba.

Ja sam ga svaki dan izvodio u kraće šetnje, kad god bih uhvatio malo više slobodnog vremena.

Jednog dana, javio nam se jedan prijatelj, odgajivač šarplaninaca. Imao je ženku šarplaninku “Bistru”, izuzetno lijepu i krupnu, pobjednicu na nekoliko izložbi. Žarko je želio da od nje dobije što više štenadi, ali je”Bistra” odbijala sve mužjake koje su joj dovodili.

– Možda joj je ovo poslednja šansa da se spari. Ako se ne pare, ženke često postanu štirke (sterilne). Šta da radim, pojma nemam! Imate li kakvo rješenje!?

Predložio sam da pokušamo sa Osamljenim Vitezom. Čim ga je ugledao, oduševio se: – Ovo bi bio bingo! Uh, kakvu štenad bi mogao dobiti ovaj Murdžo sa mojom “Bistrom” .

Već sam imao jasnu predstavu o karakteru Osamljenog Viteza. Znao sam da je u duši pravi kavalir, istinski džentlemen i da bi svaki pokušaj parenja “Bistre”, protiv njene volje, za njega bilo jednostavno ispod časti! Nisu me odmah poslušali; nasmijali su se mojim besmislicama i držeći čvrsto “Bistru”, priveli joj Osamljenog Viteza. Znam da vam je teško povjerovati, ali shvativši šta od njega očekuju, pogledao ih je sa takvim prezirom, čak sa gađenjem, otrgao se iz ruku i pošao prema meni.

Sada su me poslušali. Smjestio sam “Bistru” u njenom boksu, ostavivši vrata otvorena. Odvezao sam Osamljenog Viteza s lanca i pustio ga. On je mirnim ali odlučnim korakom ušao u boks. Zaprepašćena tom drskošću “Bistra” ga je dočekala bijesno režeči. Sa punim uvažavanjem ali bez imalo straha, on je prošao pored nje i mirno legao u suprotni ugao boksa. Poslije desetak minuta, kada je “Bistra” ustala da pije vode, Vitez joj je prišao. Zakleli biste se da joj je nešto pričao o dalekim planinama, gledajući u pravcu Stogova i Koraba. Kao opčinjena slušala je njegove priče. 63 dana kasnije, “Bistra” je oštenila sedmoro zdravih štenadi.

Pri jednoj šetnji, grupa odgajivača sačekali su nas i iznenada pustili na Osamljenog Viteza šampiona pitbula. – Da malo potrenira, ima sutra meč sa prvakom Bugarske! Ne boj se, prekinućemo kad počne da ga davi!

A kažu da pravi pitbuli kad jednom zagrizu, dobijaju grč u vilicama i ne mogu više otvoriti usta, nego to moraju činiti vlasnici specijalnim duguljastim lopaticama od tvrdog drveta, i da ne puštaju ni glasa ni od najjačeg ugriza! Kako je samo ovaj šampion izbezumljeno vriskao dok ga je Osamljeni Vitez brzinom i vještinom zahvata kakve nikada niko nije vidio u borbama pasa, bacao ga u vis, kotrljao nizbrdicom, hvatao naizmjenično za prednju i zadnju nogu, da bi na kraju zastao iznad njega, unijeo mu se u njušku (da ne kažem: “u lice!”), a iskre mu sijevale iz očiju. Dok smo polako odlazili, pitbul je još ležao drhteći od užasa koji ga je snašao i zaprepašćen od milosti kakvu nikada više neće upoznati. Odgajivači pitubla ostali su otvorenih usta, zaprepašćeni, ne vjerujući u ono u šta ni ja nisam mogao povjerovati.

Jednog dana, nisam ga zatekao u dvorištu kod mog prijatelja. Preskočio je visoki zid i otišao prethodne noći. Siguran sam da je Osamljeni Vitez našao put do svojih dalekih planina u koje je uvijek bio zagledan.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DUHANKESA

Ujdurma sa “identitetima”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi. Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna: Poljubila je pravog princa! Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna: Poljubio je princezu

 

Veličanstvene ideje humanizma.

Marx se udavio u mlakom, mutnom plićaku prepunom punoglavaca!

Nije shvatio da nikako nisu mogli postati ništa drugo nego – žabe!

 

Epohalna budalaština o “pluralitetu identiteta” i “fluidnosti identiteta” hara svijetom kao epidemija. Svi bi da od nas čine nekog drugog. Ideološka stupidarijum sa ciljem da ljude uvjeri da nisu oni koji jesu, da su samo privremeno ti koji jesu i da uz malo pomoći i veliku korist za prevarante, mogu postati neko drugi. Tako bezočno varaju i cijele narode! Podvala je bazirana na šibicarskoj opsjeni zamjene odrednice “Ko” sa odrednicom “Šta”. “Postaćete nešto drugo” tako je uvaljeno kao “Postaćete neko drugi”. U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi.

Formula identiteta je jasna i nepromjenjljiva:

A = A

Ni čovjek, ni narod ne može promijeniti svoj identitet! Može i mora promijeniti izgled i lične podatke ali onaj koji ih mijenja, koliko god puta ih promijenio, sam ostaje nepromijenjen! Može, iako ne mora, promijeniti svoje seksualne preference,  čak i svoj pol, ali on ostaje isti kojii je bio, jer, čovjek nije isto što i njegov pol. Kastrirani je isti koji je bio i prije kastracije, jednako kao što je čovjek kom je amputirana ruka, ostao onaj isti koji je bio prije amputacije.

Velika podvala za papagaje iz zemalja koje treba odvratiti od kulturne samosvijesti. A kada se represijom, prinudom, silom ili milom to i postigne, narod je ostao isti koji je i bio, samo što je od sebe načinio magarca, klovna, drugorazrednu kopiju sopstvene autentičnosti. Njegov identitet nije promijenjen, promijenili su se stavovi ali nosilac stavova je ostao isti! Saznanje da ćemo u svakom slučaju i uvijek ostati oni koji jesmo, ohrabruje, daje nam krila. Šta god učinio, ne plaši se – to ćeš i dalje biti ti! Alkoholičar koji je postao apstinent, nije izgubio sebe, samo je promijenio svoj odnos prema alkoholu. Kriminalac koji se vratio na staze poštenja, postavši pošten, nije postao neko drugi, nego je promijenio svoje ponašanje i moralna načela! Dakle, nije postao drugi čovjek, nego bolji čovjek!

Koliko god puta mijenjao pol, čovjek ostaje onaj isti. To što je od muškarca, pretvoren u ženu (ili obratno), ni najmanje ne utiče na činjenicu da je on/ona i dalje ona/j isti koji je bio/la. Svejedno je hoće li se iz tijela muškarca odjenuti u tijelo žene, jer čovjek i nije svoje tijelo!  Kao što je i starac, upkos svih promjena, ostao onaj isti koji je, prije mnogo decenija,  bio odjenut u tijelo djeteta. Promjene su ne samo kvantitativne nego supstancijalne, ali svima nam je jasno da je to, uprkos svih promjena bez sumnje jedan isti čovjek od rođenja do sadašnjih 90 godina!

Mijenjajte narodu stavove kako hoćete, narod će ostati onaj isti koji jeste! Kad to shvati, neće dozvoliti ni da ga obmanjuju time da će biti za njega bolje kada postane neko drugi i prestane biti onaj koji jeste! Šta god ti učinili, koliko god ti mijenjali stavove i uvjerenja, ideale i snove, neće od tebe moći učiniti nekog drugog!

Kletva ili blagoslov –svejedno! – uvijek ćeš biti onaj isti koji jesi!

Zato, ne nasjedaj na te podvale, ne dozvoli da te prave budalom. Uvijek ćeš biti onaj koji jesi. Pa kad ti već niko ne može promijeniti identitet, čega se plašiš!? Zašto da  dozvoliš bilo kome da ti mijenja i tvoje stavove i uloge koje sam preuzimaš i za koje odgovaraš u sopstvenom životu? Učini to sam, ostajući uvijek isti, čini svoje postupke boljima; čuvajući svoju pamet, prestani praviti gluposti i počni razmišljati; braneći sopstveni ponos, prestani ponižavati druge: držeći do sopstvene slobode, prepusti svakome njegovu slobodu!

Ti si komad zlata: bićeš to i kada od sebe iskuješ zlatni ukras; ti si neobrađeni dijamant: bičeš to i kada sebe izbrusiš u sjajni dragulj.

Onaj si koji jesi i to ćeš ostati. Oplemeni sebe svojim mislima, svojim osjećanjima, svojom dobrotom, svojom pravednošću,

Ne mijenjajte svoj izgled, mijenjajte ono ružno u svom ponašanju: pranjem ruku ne peru se grijesi.

Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna:

Poljubila je pravog princa!

Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna:

Poljubio je princezu!

 

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pogled sa zvijezda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt

 

Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!

Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije!  Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!

Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine!  Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!

Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!

Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!

Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore,  iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim  realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama.  Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj  u koji bismo mogli pasti, –  i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!

Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim  pravim imenom!? Zato nam se  potkrala ona idiotska poslovica:

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!

          Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.

Pa zar zato da ne poleti nikada!?

Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.

Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!

Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.

          Treba  živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.

I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.

Da ne biste pali sa zvijezda.

Među one, u blatu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Hod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

 

Asfaltnom stazom, kroz dvorište prizemne kuće, prema kapiji koja izlazi na trotoar ulice, korak po korak hodaju dvije žene; između njih, pridržavan ispod ruku, više nošen nego svojim hodom, kreće se jedan starac. Ljeto je, vrelo popodne. Žene su u ljetnjim haljinama bez rukava. Starac je u kratkim sivim hlačama, sa bijelom potkošuljom.

Žene stasite, visoke; jedna je djevojka, na pragu dvadesetih; druga u četrdesetim. Po konstituciji, obliku lica i boji kose, mogle bi biti mati i kćerka. Starac je omalen, mršav, koža koja visi sa tankih, koščatih nogu i suhih ruku ukazuje na davno atrofirane mišiće. Ipak, pečat bliskog srodstva sa dvije žene očit je: mogao bi biti jednoj djed, drugoj pradjed.

Držeći starca ispod ruku, zastaju pred kapijom. Mlađa desnom, slobodnom  rukom otvara nisku kapiju od kovanog željeza, obojenu sjajnom crnom bojom. Pažljivo, korak po korak, izlaze na trotoar pridržavajući starca, ostavivši kapiju otvorenu. Iznad planinskog masiva u daljini, na nježno plavom nebu osjenčenom prvim rumenilom, još visoko, sunce se priklanja zalasku.

Na trotoaru, polagano, pažljivo, sa starcem ispod ruku, sve troje se okreću prema istoku, niz svjetlo, kao niz kakvu rijeku. Žar podnevnog sunca obasjava im leđa i kosim zracima iscrtava njihove izdužene sjenke desetak koraka ispred njih. Nešto mu govore, uvjeravaju ga, osmjehuju mu se, hrabre ga. Starac ih gleda sa dječijim povjerenjem u očima. Poslije kraćeg nećkanja, odvažio se, klima glavom, pristaje. Veoma pažljivo, ali odlučno, one izvlaće svoje ruke ispod njegovih i ostavljaju da ga stoji sam, bez oslonca.

Starac stoji sam, na svojim nogama, održavajući ravnotežu, koljena mu podrhtavaju. One ne skidaju pogled sa njega, hrabreći ga gestima i riječima. U jednom trenutku, starac pravi svoj prvi, nesiguran, kratak korak! Pa odmah zatim – drugi; u isprekidanom kontinuitetu polu-zastajkivanja i stalnog kretanja, kao da slijedi svoju sjenku, pravi treći korak. Pa četvrti, peti, šesti! Na sedmom starac zastajkuje, ljulja se, zanosi. Ne prilazeći mu, obadvije žene ga glasno hrabre da produži. Potpomognut tim toplim riječima podrške, osokolivši se, starac vraća ravnotežu, skuplja snagu i produžuje: osmi, deveti, deseti korak! Odlazio je od žena kao što voda teče od svog izvora, za svojom sjenkom, niz svjetlo.

Neko vrijeme stoji. Zatim se, veoma oprezno, stopu po stopu  okreće prema njima. One mu kliču i plješću rukama. Licem okrenut suncu koje se još malo spustilo i ublažilo sjaj, starac sada kreće nazad, sam i bez pomoći,  uz svjetlo, kao da ide uzvodno ka izvoru, opet prema ženama. Ozaren srećom, vraćajući im se nasmijan i u zanosu, niže korak za korakom lakše i brže nego kada je odlazio.  Sada je on naprijed, njegova sjenka ide za njim, čini se da to kukac u obliku starca i njegova sjenka hrle svjetlu, brzinom kojom se hod graniči sa produženim padanjem: svaki korak se čini kao posrnuće, a onda u poslednji momenat, stigne druga noga i spriječi pad, pa opet isto:  šesti, sedmi, osmi, deveti  korak! Deseti i ujedno njegov poslednji korak! –  završio je u zagrljaju u kom su sve troje neizmjerno veselili, smijali i nešto pričali.

Najzad se razdvojiše iz zagrljaja. Žene ga ponovo uzeše ispod ruku. Zatvoriše kapiju za sobom i prošavši jednako onim asfaltnim puteljkom kroz dvoriše,  uđoše u kuću.

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

Jer prvim korakom počne naš hod kroz prolazni život.

Poslednjim korakom počne naš hod u vječnost!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo