Povežite se sa nama

DUHANKESA

Osamljeni vitez

Objavljeno prije

na

Za mene je taj šarplaninac do danas ostao “Osamljeni Vitez”. Ime mu niko od nas nikada nije doznao; uhvaćen je potpuno sam; po svom karakteru i postupcima, bio je pravi pravcati vitez.

Tog dana, iz Debra mi se javio moj prijatelj Uni. Njegovo veliko stado ovaca još je bilo u planini, na Stogovu, ali mi je on poručio da me čeka u Debru i da dođem odmah, što prije. Čekao me pred svojom kućom, na periferiji Debra, iza koje su bile štale; tu je zimovalo njegovo stado. U štali, vezan lancem, stajao je šarplaninac.

– Dostojanstven momak! – ote mi se, čim sam ga spazio. Srednjeg rasta,

vrlo skladno građen, surog gustog krzna, savršeno se uklapao u idealni standard izvornog šarplaninca. Ali njegova glava ga je izdvajala! Snažna, široka lobanja, jaka njuška, sve je bilo savršeno – ali njegove kose vučje oči, gledale su tako samouvjereno, i koliko god to izgledalo pretjerano reći – samosvjesno! – da ste odmah morali shvatiti: pred vama stoji rođeni plemić, ličnost, biće koje vas procjenjuje kao neko ko vam je ravan. Nije pokazivao ni agresivnost, ni submisivnost, nije se ulagivao mašući repom; gledao je pravo u mene, dovoljno pristojno da pokaže kako me je primijetio, očekujući, kao što je red, da mu se ja prvi predstavim!

Uni ga je, sa ovčarima pratio desetak dana. Poznavali su sve pse u planini, ali ovoga nikada ranije nisu vidjeli. Pojavljivao se sam i odlazio sam. Unijevo stado od 800 ovaca, čuvalo je 14 šarplaninaca, budnih čuvara, čuvenih po snazi, borbenosti, neustrašivosti. Kada su ga prvi put ugledali, u blizini stada, opkolili su ga četiri snažna bijela šarplaninca. Ono što su ovčari vidjeli, zaprepastilo ih je. Osamljeni Vitez nije ni pokušao bježati. Sačekao ih je visoko dignutog repa, u borbenom stavu. Šta su pričali, šta im je on rekao, ostaće nama ljudim nepoznato. U svakom slučaju, kad god se poslije toga pojavljivao, Unijevi psi su ga ostavljali na miru, ukazujući mu svojim ponašanjem, čak i određeno poštovanje.

Uhvatili su ga pri parenju sa njihovom najljepšom šarplaninkom. Tako su doznali i razlog njegovog pojavljivanja.

– Ne znam ni čiji je, ni odakle je. Držao sam ga na bačilu cijelu nedelju,

ali on je samo gledao u daljinu; vodu je pio a jedva da je svo to vrijeme nešto pojeo. Izgubio je pet kila najmanje! Vjerovatno će uginuti ako ga ne pustim, a ne pušta mi se ovako lijep pas. Možda mu ti možeš naći neko mjesto!?

I tako sam uzeo Osamljenog Viteza. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja. Pokazalo se da jede samo u one dane kada bih ja svratio da ga vidim. Većinu vremena provodio je stojeći okrenut prema dalekim planinama Stogova i Koraba.

Ja sam ga svaki dan izvodio u kraće šetnje, kad god bih uhvatio malo više slobodnog vremena.

Jednog dana, javio nam se jedan prijatelj, odgajivač šarplaninaca. Imao je ženku šarplaninku “Bistru”, izuzetno lijepu i krupnu, pobjednicu na nekoliko izložbi. Žarko je želio da od nje dobije što više štenadi, ali je”Bistra” odbijala sve mužjake koje su joj dovodili.

– Možda joj je ovo poslednja šansa da se spari. Ako se ne pare, ženke često postanu štirke (sterilne). Šta da radim, pojma nemam! Imate li kakvo rješenje!?

Predložio sam da pokušamo sa Osamljenim Vitezom. Čim ga je ugledao, oduševio se: – Ovo bi bio bingo! Uh, kakvu štenad bi mogao dobiti ovaj Murdžo sa mojom “Bistrom” .

Već sam imao jasnu predstavu o karakteru Osamljenog Viteza. Znao sam da je u duši pravi kavalir, istinski džentlemen i da bi svaki pokušaj parenja “Bistre”, protiv njene volje, za njega bilo jednostavno ispod časti! Nisu me odmah poslušali; nasmijali su se mojim besmislicama i držeći čvrsto “Bistru”, priveli joj Osamljenog Viteza. Znam da vam je teško povjerovati, ali shvativši šta od njega očekuju, pogledao ih je sa takvim prezirom, čak sa gađenjem, otrgao se iz ruku i pošao prema meni.

Sada su me poslušali. Smjestio sam “Bistru” u njenom boksu, ostavivši vrata otvorena. Odvezao sam Osamljenog Viteza s lanca i pustio ga. On je mirnim ali odlučnim korakom ušao u boks. Zaprepašćena tom drskošću “Bistra” ga je dočekala bijesno režeči. Sa punim uvažavanjem ali bez imalo straha, on je prošao pored nje i mirno legao u suprotni ugao boksa. Poslije desetak minuta, kada je “Bistra” ustala da pije vode, Vitez joj je prišao. Zakleli biste se da joj je nešto pričao o dalekim planinama, gledajući u pravcu Stogova i Koraba. Kao opčinjena slušala je njegove priče. 63 dana kasnije, “Bistra” je oštenila sedmoro zdravih štenadi.

Pri jednoj šetnji, grupa odgajivača sačekali su nas i iznenada pustili na Osamljenog Viteza šampiona pitbula. – Da malo potrenira, ima sutra meč sa prvakom Bugarske! Ne boj se, prekinućemo kad počne da ga davi!

A kažu da pravi pitbuli kad jednom zagrizu, dobijaju grč u vilicama i ne mogu više otvoriti usta, nego to moraju činiti vlasnici specijalnim duguljastim lopaticama od tvrdog drveta, i da ne puštaju ni glasa ni od najjačeg ugriza! Kako je samo ovaj šampion izbezumljeno vriskao dok ga je Osamljeni Vitez brzinom i vještinom zahvata kakve nikada niko nije vidio u borbama pasa, bacao ga u vis, kotrljao nizbrdicom, hvatao naizmjenično za prednju i zadnju nogu, da bi na kraju zastao iznad njega, unijeo mu se u njušku (da ne kažem: “u lice!”), a iskre mu sijevale iz očiju. Dok smo polako odlazili, pitbul je još ležao drhteći od užasa koji ga je snašao i zaprepašćen od milosti kakvu nikada više neće upoznati. Odgajivači pitubla ostali su otvorenih usta, zaprepašćeni, ne vjerujući u ono u šta ni ja nisam mogao povjerovati.

Jednog dana, nisam ga zatekao u dvorištu kod mog prijatelja. Preskočio je visoki zid i otišao prethodne noći. Siguran sam da je Osamljeni Vitez našao put do svojih dalekih planina u koje je uvijek bio zagledan.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Vjernost izdajstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oh man!
Who knows thee well, must quit thee with disgust,
Degraded mass of animated dust!
(O čovječe,
Ko te upozna, mora od tebe zgađen uteći od straha
Ti grozna hrpo oživljenog praha!)

 

 

Pamtimo šta znači riječ ,,ideali“, još samo po tome što im nismo ostali vjerni. I zbog toga nam je manje žao, nego što nam je  žao lišća po kom rominja kiša. Ne ova kiša, kiša koja sada sipi. Ovu kišu čujemo, vidimo, osjećamo. Lišće ideala pamtimo kao lišće koje je opalo davno, kada su padale  one lagane kiše u jeseni dalekoj − o kojima govori veliki pjesnik, Palestinac Mahmud Derviš. Ne samo da ne čujemo tiho romorenje te kiše, ne samo da ne vidimo kako kapi dobuju po opalom lišću davnih ideala, nego više ništa ni ne osjećamo kada se te jeseni daleke  prisjećamo.

A ta jesen je zaista daleka, vrlo, vrlo daleka! Na samoj granici sjećanja. Nije  ni potrebno da se sjećamo. Dovoljno je što znamo da je naša vjernost idealima, oduvijek bila jednaka našoj vjernosti izdajstvu. Prvi ideal obilježilo je prvo izdajstvo ideala. Nema ideala koji nismo izdali, nema čovjeka koji nije izdao svoje ideale. Kad nam ponestane ideala, ili kad nam dosadi iznevjeravati stalno iste ideale, izmišljamo nove. Da nam bude zabavnije, da obnovimo domišljatost i inventivnost izdajstva kao našeg najvećeg talenta. I vježbamo izdajstvo neumorno, u svakom slobodnom trenutku. Znamo da sam talenat nije dovoljan. Ako se ne vježba redovno, talenat oslabi, zahrđa, atrofira! Više i temeljitije nego što se radi i planira održavanje forme u vrhunskom  sportu,   mora se samoprijekorno raditi na usavršavanju talenta za izdajstvo, posvetiti se smišljanju i planiranju koga, kada i kako izdati. Naporno jeste, ali isplati se! Ni u jednom području života uspjeh ne donosi toliku slavu koliku izdajstvo donosi izdajniku! Slava izdajnika je toliko velika da uvećava slavu i najslavnijih, a njen sjaj trajno obasjava i žrtvu izdaje.

Vrijedni i poslušni zemljoradnik Avelj, ostao bi anoniman i odavno bi bio zaboravljen da ga  nije izdao, proslavio i trajno od zaborava mu sačuvao ime njegov rođeni brat Kain! Ubivši ga podlo, čak ga je učinio besmrtnim. Juda je izdao Isusa i time uvećao njegova stradanja. Ko bi se sjećao i po čemu bi pamtio Josifa (Jusufa) da ga nije proslavilo izdajstvo njegove braće!? Samsona i njegovu divovsku snagu proslavilo je izdajstvo njegove Dalile. Cezaru je završnu glazuru slave dao njegov posinak Brut. Karađorđa je izdao Miloš Obrenović, njegov kum. Minotaura je izdala njegova rođena kćer Arijadna. Banovića Strahinju izdala je njegova žena Anđa.   Srbe na Kosovu je izdao Vuk Branković. Srbi i Hrvati iz Bosne izdali su Bosnu.

Izdajstvo je naša najveća sposobnost, u izdajstvu smo  najmaštovitiji, najinventivniji, najviše svoji! Nijedna druga odlika kojom definišemo ćovjeka, nije tako univerzalno i ekskluzivno prisutna kod ljudi i samo kod ljudi, kao izdajstvo. Samo je ćovjek izdajnik – niko drugi, nikada nikoga nije izdao! To nije mala stvar! To je naša definicija,  naša differentia specifica! Čovjek je biće izdaje. Izdajnik pronicanje u našu suštinu! Nekada smo vjerovali da samo mi, ljudi, koristimo poruđa, ali smo se uvjerili da to čine i neke životinje. Tvrdili smo da samo mi imamo razum,  a da su životinje beslovjesni automati. Sada znamo da je i to zabluda. O svemu drugom što nas razlikuje od svih živih bića samo nagađamo. Jedino o izdajstvu znamo sigurno! To je samo naša i ničija druga sposobnost! Naša vjernost izdajstvu – naš ponos i dika. Ne postoji ideal pred kojim bismo ustuknuli i odustali od njegove izdaje. Nijednu zadatu riječ nismo ostavili da je ne prekršimo, nijedno obećanje održali, nikome nismo zadali tvrdu vjeru a da ga nismo iznevjerili. Izdali smo sve svoje moralne ideale – čast, solidarnost, sućut, poštenje,  hrabrost; izdali smo sve društvene ideale – jednakost, pravednost, uzajamno poštovanje i ravnopravnost svih naroda i kultura. Pretvorili smo naš svijet  u Mašinu za proizvodnju iluzija, fatazija i šarenih laža, naš život je saga o žrtvovanju svih duhovnih vrijednosti nezajažljivoj strasti za uživanjem i nezasitnoj pohlepi za posjedovanjem predmeta koje nazivamo ,,materijalnim dobrima“  a u kojima je malo šta dobroga.

Život je pjesma. Između ostalog, o izdajstvu. I ovaj tekst ćemo završiti kako smo ga i počeli: pjesmom o izdajstvu, Džordža Gordona Bajrona

Thy love is lust, thy friendship all a cheat,

Thy tongue hypocrisy, thy heart deceit!

(Tvoja ljubav je požuda, tvoje prijateljstvo prevara,

Tvoj jezik licemjerje, tvoje srce izdaja)

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Antinomije ropstva i slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju

 

Jedan stav postaje istina kada više nismo sposobni da vidimo koliko je pogrešan! Na primjer, tvrdnja da je ropstvo sudbina a sloboda izbor. Gotovo da nema naroda koji u svojim temeljima nema mit o ropstvu u koje je zapao voljom sudbine i iz kog se oslobodio sopstvenom snagom. Istorija čovječanstva je prikazana kao istorija oslobađanja iz kandži robovanja slijepim zakonima prirode. Filozofija istorije civilizacije je povijest oslobađanja iz stanja opšteg ropstva u kom je samo vladar slobodan, do imaginarnog društva u kom su svi slobodni. Istorija nauke je saga o oslobađanju čovjeka iz ropstva neznanja do prosvijetljenog Razuma. Savremene žene su slobodni potomci majki koje su čamile u vjekovnom ropstvu muškarcima. Savremeni muškarci su slobodni potomci očeva koji su bili u vjekovnom ropstvu šačice vladara – nekad muškaraca, nekad bome i žena!

Šablon koji ropstvo prikazuje kao zlu sudbinu, a slobodu kao podvig postao je generalni okvir autopercepcije čovjeka na svim nivoima. Ropstvo je dobilo najviši rang na ljestvici nužnih i dovoljnih uslova ljudskog postojanja. Narodi grčevito brane svoje pravo na robovanje, odnosno na period istorije koji su proveli u ropstvu. Samo im ne dirajte u njihovo ropstvo! Nije važno što nisu nikada bili robovi: važno je da oni ne bi mogli vidjeti sebe kao herojske narode, bez priče o tome da su bili porobljeni! Ako treba izmisliće svoje ropstvo, da bi dokazali svoj heroizam!

Nije poenta što smo slobodni, poenta je da smo smi mi slobodni! Zato nam je potreban mit o ropstvu. Orao je slobodan, ali šta mu vrijedi kad se nije izborio za nju? Niti je nešto žrtvovao za tu slobodu, niti se iz nekakvog ropstva oslobodio, nego se prosto slobodan ispilio iz jajeta?!

Tako je s nama ljudima. Oduvijek i svugdje. U svim našim pričama, mi moramo biti glavni junaci. Sve ćemo preokrenuti samo da mi budemo glavni ne samo u svojim nego u svim pričama. U krajnoj liniji drugih priča i nema: sve naše priče su priče o nama. Šta vrijedi bićima koja su slobodnija od nas kad nikada nisu bili u ropstvu kog su se svojim herojstvom oslobodili!?

Sasvim smo zaboravili da je ropstvo često izbor! I ne samo često,  nego mnogo češće nego sudbina! Biramo ropstvo, ko još bira slobodu? Čije ropstvo nije izabrano ropstvo? Milijarde ljudi u svijetu čiji život prolazi u robovanju rutini dnevnih obaveza kojima su se dobrovoljno potčinili, jer od toga zavisi parče hljeba, njihovo i njihove djece, zar to nije izabrano ropstvo!? Medijski pretvoreno u priču o slobodi i pravima darovanim upravo od onih koji ih drže u izabranom ropstvu!?

Ko bi ih krivio za takav izbor? Zar princip svakog izbora nije: manje zlo umjesto većeg; veće dobro umjesto manjeg!? Algoritam ropstva i slobode je vrlo jednostavan.

Ropstvo je lako. Sloboda je teška.

Ako je život ono što nam se dešava svakog dana, onda je slobodan onaj koji raspolaže svakim danom svog života. Životinje koje obezbjeđuju same sebi smještaj i hranu, nisu divlje, nego su slobodne. Životinje kojima to obezbjeđuju ljudi, nisu pitome, nego su u ropstvu. Svi ljudi koji rade za platu, u ropstvu su.

Ropstvo je sigurnost, sloboda je neizvjesnost.

Priča o herojskom izlasku iz ropstva u slobodu dobija svoju neiscrpnu energiju iz naše potrebe da opravdamo svoje ostajanje u ropstvu. I još ga proglasiti za slobodu. Ta potreba nije posljedica nekakve dvoličnosti, čak ni slabosti karaktera. To je prirodni poriv da se ostane u što manjem zlu i što većem dobru bez hipoteke moralnih dilema koje iz takvog izbora proizilaze. To je generalno pravilo kom se, manje-više, svi povinuju, što bi se reklo: Cosi fan tutti – Tako rade svi! – u aluziji na operu Amadeusa Mocarta: Cosi fan tutte – Tako rade sve (žene). Mocartov naslov je dijagnostički precizan: opšte prihvatanje ovog generalnog pravila desilo se zahvaljujući ženama. Poštovanje generalnog principa svakog izbora: da se teži prijatnom i izbjegava neprijatno, u savremenoj civilizaciji je sinonim pohlepe za materijalnim dobrima promovisanom u jedinu vrlinu a njihovo sticanje u jedini cilj vrijedan da nam  zatreperi duša i da nam jače zakuca srce.

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju. Ropstvo je postalo banalna stvarnost ovog svijeta a slobodu jedva da još pamti poneki živ čovjek, ako ga sjećanje nije izdalo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Izbrisani ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar samo osramoćen još može biti živ? Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

 

Kada u neku državu uvezu simentalske krave,  sanske koze, arapske konje,  šarplanince,  angorske mačke, svugdje i uvijek svi ostaju to što jesu bez obzira u kojoj zemlji pasu, brste,  galopiraju, laju,  mjauču. Kada se LJUDI, pripadnici različitih naroda dosele u drugu državu, izbriše se ono što jesu a oni postaju statistička varijabla, fluktuirajuća političko-teritorijalna odrednica  koja se mijenja sa promjenom države u kojoj žive. O tome šta su, niko ih i ne pita. Ono su što im kaže država da jesu.

Naravno, država  ne bi toliko truda uložila u obezličavanje ljudi kad u tome ne bi vidjela veliku korist za sebe Ako bi im priznala da su pripadnici svog naroda, eto problema: svi oni bi vagali i odmjeravali svaku odluku države kroz prizmu efekta koji ta odluka ima za njihov narod. Iz perspektive države, to je krajnje ružna navika koja se svim sredstvima mora suzbiti. Pedagošku lekciju odvikavanja masovnih razmjera,  očitale su svojim građanima države učesnice u  Prvom svjetskom ratu da bi suzbile pacifistički pokret bratimljenja ljudi zaraćenih strana, podsjetivši ih autoritetot prijekog suda da su u takvim situacijama građani vlasnuštvo svojih država, te  da su bez države niko i ništa, ljudi bez svojstava,  puke utvare koje obitavaju samo na stranicama monumentalnog romana Roberta Muzila: Ljudi bez svojstava!

Tako su autentični pripadnici mnogih naroda postali puka valuta – anonimno sredstvo za plaćanje nenamirenih dugova među državama, vrsta novca,  univerzalni ekivalent čija vrijednost raste i pada u situaciji u kojoj ratovi postaju zbivanja čiji se efekti odražavaju na  tržište ljudi-novca a  migracije cijelih naroda kontrolišu se kao kretanje svojevrsne kriptovalute.

Iz dana u dan, narodi postaju bezimeni vazali velikog političkog, vojnog, ekonomskog, kulturnog i duhovnog pakta, koji svakome posebno određuje šta će i kada će raditi, koliko će novaca godišnje dobijati, na šta će ih trošiti, kada će živjeti a kada ginuti, koga će voliti a koga mrziti, čemu će težiti na javi, od čega će strijepiti u snu.

,,Kamen na kamenu; gdje li nestade čovjek?” Gotovo je s čovjekom. Dugo mu je trebalo ali najzad smo dočekali da nestane! Pojedinac je postojao dok je bila moguća tragedija, kao i obratno. Antička tragedija je tragedija pojedinca ali i njegova najveća potvrda! Hamartia, neumoljiva sudbina, upravljala je njegovim postupcima ali u njega samog nije dirala! I kralj Edip i Fedra bili su najviše svoji, u trenutku najdublje tragedije. Bilo je to vrijeme kada je svaki čovjek imao svoju sudbinu! – može li se biti više čovjek?

Za Hegela i Karlajla, samo su još veliki ljudi bili pojedinci! Za njih, istorija je djelo takvih  pojedinaca, vođa: svijet je melanholična ali uzvišena  aleja velikana! Bijeli supremacionisti proglasili su svoju rasu za tvorca istorije, da bi izbor stijesnili na anglosaksonski, odnosno, na germanski narod – Kipling, Karlajl, Kingsli, Čerčil u prvom, Gobino, Hitler, Hmsun u drugom slučaju. Za Marksa, vrijeme velikih socijalnih revolucija je bilo dokaz da istoriju ne stvaraju ni pojedinci, ni narodi, ni rase,  nego radnici – socijalna klasa kao jedina lokomotiva istorije!

Narodi se pretapaju  u građane – anonimna stada sa žigom država kojima upravljaju anonimni bordovi. Pojedinac više ne postoji. S njim  je iščezla i tragedija i hamartia. Došlo je vrijeme kada niko više nema svoju subinu. Može li se biti manje čovjek!?

Šta drugo može inteligentan čovjek, osim da se prilagodi ovoj situaciji!? Inteligencija se i definiše kao sposobnost prilagođavanja situaciji. Dobro zvuči, ali kad malo bolje promislim, pitam se nije li uvreda za inteligenciju da se adaptira na sve promjene, da se prilagodi svakoj situaciji, kakva god ona bila!? Zar inteligencija nema svoje dostojanstvo, neki minimum samopoštovanja ispod kog je bruka i sramota ići!?

Zar samo osramoćen još može biti živ?

Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo