Povežite se sa nama

DUHANKESA

Osamljeni vitez

Objavljeno prije

na

Za mene je taj šarplaninac do danas ostao “Osamljeni Vitez”. Ime mu niko od nas nikada nije doznao; uhvaćen je potpuno sam; po svom karakteru i postupcima, bio je pravi pravcati vitez.

Tog dana, iz Debra mi se javio moj prijatelj Uni. Njegovo veliko stado ovaca još je bilo u planini, na Stogovu, ali mi je on poručio da me čeka u Debru i da dođem odmah, što prije. Čekao me pred svojom kućom, na periferiji Debra, iza koje su bile štale; tu je zimovalo njegovo stado. U štali, vezan lancem, stajao je šarplaninac.

– Dostojanstven momak! – ote mi se, čim sam ga spazio. Srednjeg rasta,

vrlo skladno građen, surog gustog krzna, savršeno se uklapao u idealni standard izvornog šarplaninca. Ali njegova glava ga je izdvajala! Snažna, široka lobanja, jaka njuška, sve je bilo savršeno – ali njegove kose vučje oči, gledale su tako samouvjereno, i koliko god to izgledalo pretjerano reći – samosvjesno! – da ste odmah morali shvatiti: pred vama stoji rođeni plemić, ličnost, biće koje vas procjenjuje kao neko ko vam je ravan. Nije pokazivao ni agresivnost, ni submisivnost, nije se ulagivao mašući repom; gledao je pravo u mene, dovoljno pristojno da pokaže kako me je primijetio, očekujući, kao što je red, da mu se ja prvi predstavim!

Uni ga je, sa ovčarima pratio desetak dana. Poznavali su sve pse u planini, ali ovoga nikada ranije nisu vidjeli. Pojavljivao se sam i odlazio sam. Unijevo stado od 800 ovaca, čuvalo je 14 šarplaninaca, budnih čuvara, čuvenih po snazi, borbenosti, neustrašivosti. Kada su ga prvi put ugledali, u blizini stada, opkolili su ga četiri snažna bijela šarplaninca. Ono što su ovčari vidjeli, zaprepastilo ih je. Osamljeni Vitez nije ni pokušao bježati. Sačekao ih je visoko dignutog repa, u borbenom stavu. Šta su pričali, šta im je on rekao, ostaće nama ljudim nepoznato. U svakom slučaju, kad god se poslije toga pojavljivao, Unijevi psi su ga ostavljali na miru, ukazujući mu svojim ponašanjem, čak i određeno poštovanje.

Uhvatili su ga pri parenju sa njihovom najljepšom šarplaninkom. Tako su doznali i razlog njegovog pojavljivanja.

– Ne znam ni čiji je, ni odakle je. Držao sam ga na bačilu cijelu nedelju,

ali on je samo gledao u daljinu; vodu je pio a jedva da je svo to vrijeme nešto pojeo. Izgubio je pet kila najmanje! Vjerovatno će uginuti ako ga ne pustim, a ne pušta mi se ovako lijep pas. Možda mu ti možeš naći neko mjesto!?

I tako sam uzeo Osamljenog Viteza. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja. Pokazalo se da jede samo u one dane kada bih ja svratio da ga vidim. Većinu vremena provodio je stojeći okrenut prema dalekim planinama Stogova i Koraba.

Ja sam ga svaki dan izvodio u kraće šetnje, kad god bih uhvatio malo više slobodnog vremena.

Jednog dana, javio nam se jedan prijatelj, odgajivač šarplaninaca. Imao je ženku šarplaninku “Bistru”, izuzetno lijepu i krupnu, pobjednicu na nekoliko izložbi. Žarko je želio da od nje dobije što više štenadi, ali je”Bistra” odbijala sve mužjake koje su joj dovodili.

– Možda joj je ovo poslednja šansa da se spari. Ako se ne pare, ženke često postanu štirke (sterilne). Šta da radim, pojma nemam! Imate li kakvo rješenje!?

Predložio sam da pokušamo sa Osamljenim Vitezom. Čim ga je ugledao, oduševio se: – Ovo bi bio bingo! Uh, kakvu štenad bi mogao dobiti ovaj Murdžo sa mojom “Bistrom” .

Već sam imao jasnu predstavu o karakteru Osamljenog Viteza. Znao sam da je u duši pravi kavalir, istinski džentlemen i da bi svaki pokušaj parenja “Bistre”, protiv njene volje, za njega bilo jednostavno ispod časti! Nisu me odmah poslušali; nasmijali su se mojim besmislicama i držeći čvrsto “Bistru”, priveli joj Osamljenog Viteza. Znam da vam je teško povjerovati, ali shvativši šta od njega očekuju, pogledao ih je sa takvim prezirom, čak sa gađenjem, otrgao se iz ruku i pošao prema meni.

Sada su me poslušali. Smjestio sam “Bistru” u njenom boksu, ostavivši vrata otvorena. Odvezao sam Osamljenog Viteza s lanca i pustio ga. On je mirnim ali odlučnim korakom ušao u boks. Zaprepašćena tom drskošću “Bistra” ga je dočekala bijesno režeči. Sa punim uvažavanjem ali bez imalo straha, on je prošao pored nje i mirno legao u suprotni ugao boksa. Poslije desetak minuta, kada je “Bistra” ustala da pije vode, Vitez joj je prišao. Zakleli biste se da joj je nešto pričao o dalekim planinama, gledajući u pravcu Stogova i Koraba. Kao opčinjena slušala je njegove priče. 63 dana kasnije, “Bistra” je oštenila sedmoro zdravih štenadi.

Pri jednoj šetnji, grupa odgajivača sačekali su nas i iznenada pustili na Osamljenog Viteza šampiona pitbula. – Da malo potrenira, ima sutra meč sa prvakom Bugarske! Ne boj se, prekinućemo kad počne da ga davi!

A kažu da pravi pitbuli kad jednom zagrizu, dobijaju grč u vilicama i ne mogu više otvoriti usta, nego to moraju činiti vlasnici specijalnim duguljastim lopaticama od tvrdog drveta, i da ne puštaju ni glasa ni od najjačeg ugriza! Kako je samo ovaj šampion izbezumljeno vriskao dok ga je Osamljeni Vitez brzinom i vještinom zahvata kakve nikada niko nije vidio u borbama pasa, bacao ga u vis, kotrljao nizbrdicom, hvatao naizmjenično za prednju i zadnju nogu, da bi na kraju zastao iznad njega, unijeo mu se u njušku (da ne kažem: “u lice!”), a iskre mu sijevale iz očiju. Dok smo polako odlazili, pitbul je još ležao drhteći od užasa koji ga je snašao i zaprepašćen od milosti kakvu nikada više neće upoznati. Odgajivači pitubla ostali su otvorenih usta, zaprepašćeni, ne vjerujući u ono u šta ni ja nisam mogao povjerovati.

Jednog dana, nisam ga zatekao u dvorištu kod mog prijatelja. Preskočio je visoki zid i otišao prethodne noći. Siguran sam da je Osamljeni Vitez našao put do svojih dalekih planina u koje je uvijek bio zagledan.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DUHANKESA

Muke s filozofima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila kraj problema! Sljedbenici ovih filozofa, podijelili su se u  nepomirljive tabore. Problem je dobio na važnosti, ugnijezdio se u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju

 

“Nisi est in intellectu quod antea non fuerit in sensu!“

“Nisi intellectus ipse!“

“Nema ničega u duhu što prethodno nije bilo u čulima!“

“Osim samog duha!“

Ove dvije rečenice su zaključci jedne davno započete debate,  dva poslednja ispaljena  metka u dugom, virtuelnom duelu Džona Loka i Vilhelma Lajbnica,  dva nenadmašna strijelca, pobjednika u mnogim dvobojima sa najslavnijim filozofima svog vremena. U istoriji je ostalo nerašćišćeno pitanje pobjednika : po jednima,  Lok je potegao prvi i smrtno ranio  Lajbnica; po drugima, ishod je bio obrnut, jer iako je Lok pucao prvi, Lajbnic je gađao tačnije i definitivno je ućutkao škotskog megdandžiju; po trećima, duel je završen bez pobjednika, jer su oba nepromašiva majstora usmrtili jedan drugog, a s njima je završio i problem.

Sve dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila i kraj problema! Naprotiv, pristalice, sljedbenici… jednog i drugog filozofa, podijelili su se u nepomirljive tabore, a s njima i njihovim polemikama i debatama koje traju do danas,  problem je ne samo ostao živ, nego je dobio na važnosti, ugnijezdio se u sve osnovne društvene institucije i što je najvažnije – i u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju.

Prije nego što vam kažem šta ja o tome mislim, moram reći da  mi ova njihova isključivost nije po volji. Hajde što mi zvuče suviše dogmatski, neopozivo, kao da ni jedan ni drugi ne dopuštaju nikakvo drugačije  mišljenje – kao biva: kad filozofi jednom promisle, šta tu ima da misle drugi!? Pravo rečeno, ja tu ne vidim mnogo filozofije, više mi to liči na neotesanost onog delije kog sam pitao za adresu hotela u nekom našem gradu. Nakon što mi je dao opširna uputstva: “Pravo do kraja ove ulice, pa onda desno, a poslije druga lijevo, pa kod semafora opet desno…“ zahvalio sam mu se rekavši, da ću pitati još nekoga ustreba li, e da bih ga uvjerio da će sve biti u redu. Na to me je junoša otro pogledao i očigledno ljut i uvrijeđen, podviknuo:“ Šta ima da pitaš nekoga, kad sam ti ja sve jasno rekao!? Ne misliš valjda da ja ne znam, ili da te lažem!?“ Malo je nedostajalo pa da me izazove na tuču, samo zato što sam se usudio reći kako ću pitati još nekoga, iako mi je on već dao jedini mogući odgovor i prosvijetlio me apsolutnom istinom!

Pogledajmo o čemu su se tako nepomirljivo sporila naša dva filozofa!?  Ima tu nešto krupno, nešto o čemu rijetko kad i malo ko razmišlja, a ipak, nešto o čemu se svako, barem jednom u životu, mora ozbiljno zapitati! Podsjetimo se : Džon Lok tvrdi da u našem duhu (svijesti, intelektu) nema ničega osim onog što je stiglo preko čula, dakle – izvana, spolja, iz svijeta. Kad filozof kaže “ničega“, to znači apsolutno “ničega“, ne „skoro ničega“, ni “99.99 posto ničega“, nego upravo “100.00 posto ničega“ drugog osim onoga što  nam je u glavu stiglo putem pet naših čula. Tu se odmah javljaju dvije, miožda i tri krupne nedoumice:

  1. Ako je tako, onda mi, odnosno, naša svijest, duh (intellectus), zapravo i nije naša, nego je od početka do kraja, do posljednje misli, stigla spolja, primljena, unijeta. Prema  ovome,  same po sebi, naše glave su potpuno prazne, i sve što u glavi imamo, koliko god bilo složeno, istinito, zanimljivo, lijepo ili uzvišeno –stiglo je u našu glavu izvana;
  2. Ako je sva sadržina svake pojedinačne svijesti stigla izvana, (kao što se tvrdi), onda nas kao takvih, zapravo i nema! Naša je samo glava, to hudo gnijezdo od kože, kosti i mesa u koje svijet izvan nas, preko naših čula, sije svoje sjeme, polaže svoja jaja, ubrizgava svoje užase i divote;
  3. Ako nema ničega u duhu, osim onog što je došlo preko čula, onda duha, kao takvog i nema, jer je sasvim jasno da sam duh (intellectus), niti je stigao, niti je mogao stići preko čula – bez obzira da li preko pojedinačnog, ili preko sinergije dva, tri, ili svih čula zajedno. Jer od svega onoga što čula prenose, duh nema ni jedno svojstvo: duh (intellectus), nije ni boja, ni zvuk, ni ukus, ni miris, ni bilo kakva vrsta taktilnosti – dodira!

Džon Lok tvrdi: Okolnosti su sve. Čovjek je ništa. Puki proizvod okolnosti. Ono smo što od nas učine okolnosti. Što učini život!

Vilhelm Lajbnic tvrdi:  Čovjek je sve. Okolnosti su ništa. Ono što smo, što nikakve okolnosti ne mogu stvoriti, što ni život ne može.

Je li to sve?

Nije! Nema kraja slatkim mukama sa filozofima.

O tome, drugom prilikom.

Kad htjednem. Nezavisno od okolnosti.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Dvanaest pasa,   glasnika, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog – „Život“

 

Bilov, Balti, Runi, Tigar, Sari, Meca, Karabaš, Bigor, Grom, Borg, Mečo, Lav! Dvanaest glasaka, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog “Život“. Dolazili su od nekud, i nalazili me. Bez najave su dolazili, bez najave su odlazili. Ja ih nisam mogao ni dozvati, ni zadržati. Od najranijeg djetinjstva,  do moje pune zrelosti.

Već odavno mi nije došao ni jedan; ni glas donio, ni poruku prenio, ni pouku zagonetnuo.

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Jesu li to jedra, i kormilo, i kompas, i zvjezdane mape meni namijenjene? Je li to sve što su mi oni dali, da se time sam otisnem u život svojim brodom?

Hoće li mi to biti dosta? Hoću li znati?

Imao sam 14 godina kada se pojavio Sari. Odakle je došao!? Gdje je bio do tada? Kako je mene našao: sam ili ga je neko poslao, uputio, dao mu zadatak? Ništa od toga ne znam. Što bi rekao pjesnik:

“Iziđe iz pradrevnih šuma i – ukaza se!“

Da li je izišao iz pradrevnih šuma – ne znam. Znam da se, tog ljetnjeg dana  –  ukazao! Dok sam se penjao uz strmu stranu Kačaničke Klisure na lijevoj obali rijeke Lepnac, obraslu niskim i gustim prnarom, digao sam pogled da procijenim koliko mi još treba do vrha:  na samom rubu klisure stajao je Sari. Izrazito snažne konstitucije, visokih i veoma jakih nogu, pravih leđa, dubokih grudi, kratke guste dlake (ovčari je nazivaju “rudo vlakno“), crvene boje, mišićav kao lavovi sa asirskih bareljefa, obasjan suncem i ocrtan na plaveti neba, izgledao je veličanstveno!

Zadivljen, izgovorih jednu riječ:“Sari!“

I Sari mi pođe u susret. Kada, prijateljski mašući repom, stiže do mene, dopusti mi da ga pomilujem. Onjušio mi je ruke i pogledao me ravno u oči svojim bistrim smeđim očima. Nikada, ni prije ni poslije toga, nisam sreo šarplaninaca sa tako besprijekorno proporcioalnom i jakom glavom, kao isklesanom u crno-crvenom granitu od samog Mikelanđela.

Oni koji znaju da je u ovim predjelima generičko ime šarplaninaca crvene dlake, sa crnom “maskom“  ( njuška do samog čela sa naglašenim obrvama), reći će da se ovaj šarplaninac sigurno zvao Sari i da se prosto odazvao na njemu poznato ime, imaće dobar argument; ali, taj argument svakako ne može objasniti kako se desilo da ja baš tada krenem, bez ikakvog cilja ka vrhu klisure; da se baš tada Sari pojavi na dvadesetak metara iznad tačke na koju sam kanio izići; i pogotovo, da smjesta pođe meni u susret, kao da je mene i čekao? Pogotovo, što se kasnije pokazalo da je bio apsolutno nepovjerljiv prema ljudima i da za svo vrijeme koliko smo bili zajedno, ni jedan jedini put nije dopustio ni jednom čovjeku da mu priđe ni blizu!?

Od kada smo se zajedno spustili u fabričko naselje u dolini Lepenca, cijeli mjesec smo bili nerazdvojni od zore do mraka. Gdje je odlazio noću, nisam doznao. U mrak bi me dopratio do omanje jednospratne kuće sa četiri stana u kojoj smo stanovali, i nakon što bi me onjušio dok sam ga ja milovao, sačekao bi da uđem u ulaz; kad bih se okrenuo da ga još jednom pogledam, njega nije bilo. Od mene je primao hranu, ali više da me odobrovolji – da ne kažem; da me ne uvrijedi! – nego što je izgledao da je gladan.

Jedne noći sam ga sasvim jasno sanjao: kao, Sari je teško ranjen i sklonio se u podrum naše zgrade! Prenuo sam se: tek je svitalo. Obukao sa se i na prstima iskrao iz stana. U tami podruma, ispod stepeništa, tačno onako kako mi se javio u snu, ležao je Sari. Onjušio  mi je ruke ali nije ustao. Pomilovao sam ga po glavi i leđima. Kada mi je ruka skliznula prema rebrima, osjetio sm da mu je cijela strana sva ulijepljena. Krv! Sari je imao prostrijelnu ranu: metak mu je prošao s jedne na drugu stranu grudi! Brzo sam se vratio do našeg stana na spratu,  tiho ušao, pronašao ključ od našeg podruma i jednako tiho se vratio do Sarija. Tako velikog i teškog nisam ga mogao nositi, ali mi je Sari junački pomogao, ne ispuštajući ni glasa od sebe,

Odmah, čim sam izišao na ulicu malog naselja, već se raščulo šta se te noći desilo. Komandir milicije, sa dva milicionera,  uvrebao je Sarija nakon što me ispratio do kuće. Pustili su na njega dva službena njemačka ovčara “vučjaka“, uvjereni da će ga ovi izujedati do smrti. Za manje od minute, Sari je teško povrijedio oba napadača; jedan je u zoru i uginuo od gubitka krvi iz dvije velike rane, jedne na trbuhu, druge na grlu, drugog su sa slomljenom prednjom nogom i ranom na leđima hitno prevezli veterinaru u Skopje. Komandir je stigao da ispali sedam metaka iz pištolja prije nego što je Sari nestao u mraku.  Samo prvi metkom ga je pogodio i nanijeo mu onu prostrijelnu ranu; ostalih šest je ispalio nasumice, kada se Sari već izgubio sa uličnog svjetla.

Njegovao sam i hranio Sarija jedanaest dana. Jake konstitucije i odličnog zdravlja, Sari se brzo oporavljao. Komandir me je dva puta pozvao raspitujući se jesam li pronašao “lešinu onog psa-ubice“, jer on zna da ga ja smrtno ranio, „iako ta mrcina nije ni skiknula“,  prijeteći da će podnijetu tužbu protiv mojih roditelja za “dva milicijska vučjaka, jednog zaklanog, drugog onesposobljenog“.

Tužba nikada nije podnijeta, jer su svi znali, a mnogi i vidjeli, da je sam komandir nahuškao vučjake na Sarija.

Dvanaesti dan, kasno uveče, kada sam Sariju donijeo hranu u podrum, shvatio sam da će otići. Dugo mi je njuškao ruke, pustio me da ga milujem (posebno je volio da ga češkam iza ušiju i ispod donje vilice, po grlu sve do grudi), i onda pogledao prema zatvorenim vratima podruma. Izišli smo iz kuće i iskrali se u mrak. Tu je sačekao da odem do ulaza. Kada sam se okrenuo, Sari više nije bio tamo.

Kako se ukazao, tako je i iščezao. Možda u pradrevne šume iz kojih je došao. Ne znam.

Ne znam tačno ni čemu me je Sari htjeo naučiti. Samo znam da je to jedna od najvažnijih stvari u životu.

 

  Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ko sam ja?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna  čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja

Kada bi svi ljudi, pred smrt,  dobili priliku da na svoj nadgrobni spomenik uklešu  ono što su, za života, saznali o sebi,    svaki čovjek bi, pošteno govoreći, morao priznati da se svo to znanje svodi na  jednu jedinu riječ:

NEPOZNAT!

Saznanje da ni dan danas nemam pojma ko sam ja ( a ne kako se zovem, šta sam po profesiji, gdje sam rođen), odvelo me je do nekih, koliko god melanholičnih, toliko, u neku ruku, suštinski važnih, i usudiću se reći – ohrabrujućih uvida.

Najprije, do svijesti o ograničenosti i površnosti svega što sam naučio, jer, mada sam to svoje naučeno znanje mogao upotrijebiti u gotovo svakoj prilici, bilo je potpuno beskorisnim kad bih se suočio sa  pitanjem:“Ko si ti?“  Da, neki su bili zadovoljni kada bih im rekao svoje ime, profesiju, kada bih im pokazao ličnu kartu (na zahtjev službenih lica), ali šta vrijedi kad sam ja ostajao jednako nezadovoljan: jer ovo jeste moje ime; to jeste moja profesija; to je moja lična karta, ali sve su to, takoreći,  samo oznake na flaši, a ko je onaj “Ja“ u flaši?   – to je ostajalo bez odgovora!

Lako je reći: otvori i probaj to što je u flaši! Mi nismo ono što jesmo i jesmo ono što nismo! Sve što jesmo – mijenja se: ali naše “ja“ ostaje isto, ne mijenja se.

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna  čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja.  S druge strane, činjenica da je nedovoljnost (možda je bolje reći: nebitnost, irelevantnost), onoga što sam ja naučio, zapravo samo pojedinačni ulomak nedovoljnosti, i utoliko nebitnosti i irelevantnosti sveukupnog ljudskog znanja. Ni drugi nisu mogli naučiti mnogo više, jer pred tim pitanjem čitavo čovječanstvo i dalje ostaje nijemo! Svi smo mi  oduvijek, možda i zauvijek, bezbrojne boce velike i male, trbušaste i vitke, od raznobojnog stakla, sa natpisima jednostavnim, suhoparnim, pompeznim, sa podatcima o geografskom porijeklu, godini proizvodnje, osvojenim odličjima i medaljama, sa etiketama napisanim običnim ili pretenciozno zlatnim slovima, kitnjastim kaligrafskim pismom, nevještim rukopisom olovkom, pojavljujemo se i nestaju sa bekrajnih polica života i sve se to neprekidno mijenja. Samo onaj nevidljivi impuls i bestjelesna čežnja u nama, ostaju isti.

Zatim mi se, kao hladna sjena mrkog oblaka na sunčanoj livadi, ili možda adekvatnijim primjerom rečena ista misao, kao bljesak munje kroz olujnu noć, ukazala druga misao: iako je, pravo govoreći, takav život, zapravo  jad, čemer i tuga – dovoljna je sama pomisao na smrt pa da nam se svi jadi, čemer i tuga života smjesta učine smiješnim! – misao koja je, makar i kao paradoks zluradosti, suštinski značajna i sasvim nedvosmisleno – ohrabrujuća.

Konačno, shvatio sam da je zahtjev delfijskog proročanstva:“Spoznaj sebe!“  pretvoren u ključ, najprije sokratovske, a zatim i svake druge filozofije, zapravo jedna groteskna, u svakom slučaju – epohalno uspjela  šala –  zadatak na koji je nasjelo cijelo čovječanstvo. Ova filozofska “Rubikova kocka“ je neuporedivo uspješnija od one obične “Rubikove kocke“,  jer  ovu ne možemo riješti, a ipak se ne možemo ni osloboditi potrebe da je pokušavamo riješiti i doznati ko smo (u najmanju ruku, dok god je ovaj imperativ temelj naše samosvijesti kao ljudskih bića!);  s druge strane, izvjesnost krajnjeg neuspjeha da odgovorimo na to pitanje, ni jednog trenutka nas ne odvraća od uvjerenja da je traženje tog odgovora, naš osnovni zadatak . “Gnosi se avton!“ – “Spoznaj sebe! Saznaj ko si!“ –  jeste aksiomatski prihvaćen imperativ ljudskog života, jer život proveden bez pitanja o sebi, ne samo što nije vrijedan življenja, nego uopšte i nije ljudski život!

Pitam se treba li o ovome (ili o bilo čemu istinski važnom!?), reći bilo šta, treba li govoriti – naglašavam: treba li, a ne vrijedi li, ni da li je dobro? – jer mnogo šta vrijedi i bilo bi dobro i reći i učiniti ali je zabranjeno; i obrnuto – mnogo šta se kaže što ne vrijedi reći,  mnogo šta nije dobro učiniti, a čini se, i čak – mora se učiniti!

Možda treba, možda vrijedi, možda je dobro reći još ovo:

Oko zrna pijeska, školjka stvara biser. Mi smo onaj nevidljivi biser bestjelesne čežnje,  oko kog cijelog života stvaramo svoju školjku.

Nije bitno kakva će biti naša školjka.

Bitno je da naš biser sačuva nepomućen sjaj svoje čežnje.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo