DUHANKESA
Balti
Mali Omer strpa đačku knjižicu u džep i istrča iz učionice. Dok je učiteljica viknula s vrata: ,,Reci mami da sutra dođe u školu!”, on je već nestao iz školskog dvorišta. Projurivši stotinak metara glavnom ulicom, stušti se jednim puteljkom niz strmu obalu prema rijeci Bosni. Dobro je znao mjesto na kom je Šaćir vidio Baltija. Dok je sjedio u klupi uz prozor prizemne učionice, Šaćir, njegov vršnjak Rom koji češće nije dolazio u školu nego što se pojavljivao na časovima, kroz staklo zatvorenog prozora, prenio mu je tu vijest njihovim nemuštim jezikom.
Čim je u punom trku uletio na omanju travnatu zaravan uz samu rijeku, ugledao je četiri momka od 14-15 godina. Odmah je prepoznao Šačirovog starijeg brata Himzu, a i ostala trojica su mu bili poznati. Znao je da su krali pse i negdje ih prodavali, zato je i trčao kao bez duše, da ih nađe prije nego što odnesu Baltija negdje gdje ga on više neće naći. Zapazi i Baltija, vezanog za vrbu, malo dalje od grupice zanesene u razgovor. Za tren se nađe kraj Baltija koji se već trzao na prljavom debelom užetu radosno lajući. Sa nekoliko poteza Omer presijeće uže oštrom čakijom i prije nego što su momci došli sebi, potrča uz brdo onom istom utabanom stazicom.
Kući je stigao sav blatnjav, u knjižici je imao pet jedinica, majka se ljutila, ali, Omer je sijao od sreće: njegov Balti je opet bio u svojoj kućici u dvorištu! Omer je Baltija doveo kući istog dana kada je pošao u prvi razred osnovne škole. Sada, na polugodištu prvog razreda, sa nepunih osam godina, zahvaljujući Baltiju, Omer je već doživio snažno osjećanje dubokog prijateljstva i privrženosti, kakve mnogi ljudi ne osjete cijelog života.
Svakodnevno, tačnije, po cijeli dan, su Omer i Balti bili zajedno. Gdje god bi krenuo Omer, Balti je išao s njim. Omerovi roditelji su prihvatili Baltija, jer ih je njihovo prijateljstvo potpuno razoružalo. Balti je bio lijep, potpuno crn pas, kratke sjajne, dlake, srednjeg rasta, mišićavog tijela i eksplozivnih kretnji. Kada je odbranio Omera od napada razjarenog bika, na jednom izletu na rijeci Krivaji, ujedajući ga bjesomučno čas za zadnje noge, čas za bokove, čas nasrćući pravo na bikovu glavu, zavolili su ga i oni. Poslije toga, Balti se pročuo kao veliki borac, a to je bio i razlog što su ga nekoliko puta pokušali ukrasti i prodati ljudima koji se bave borbom pasa. Ali, ovaj put, roditelji su zaključili da je za pet jedinica u prvom razredu osnovne škole, krivo upravo njihovo pretjerano druženje.
,,Ovih petnaest dana raspusta, moraćeš se manje družiti sa Baltijem a više učiti!” zaključila je bukvicu zbog loših ocjena Omerova mama. Ali, iako je spremno obećao da će učiti, samo neka mu dopuste da se poigra sa Baltijem u dvorištu, Omer nije stigao da održi obećanje. Tri dana poslije onako uspješne operacije “Spašavanje Baltija”, Omerovi roditelji dobili su premještaj. Selili su se u Donji Vakuf.
“Vodićemo i Baltija! Ja ću imati sve petice i vodiću ga svaki dan do škole i kući. Tamo mi ga niko neće ukrasti!”
“Naravno, vodićemo i Baltija!” – rekli su roditelji. Obradovan, Omer nije primjetio da su se pri tom pogledali pogledom krivaca. Sutradan ujutro, Balti nije bio u dvorištu.
“Ne možemo voditi Baltija vozom. Nije dozvoljeno. Ostavili smo ga kod jednog čovjeka koji će ga dobro čuvati. Pisaće nam redovno kako je Balti.”
Ko bi opisao očajanje, tugu, gnjev, razočarenje osmogodišnjeg dječaka!? Ko bi ga mogao razuvjeriti da nije prevaren od onih kojima je toliko vjerovao, od onih koji ga nisu smjeli prevariti – od svojih roditelja!? Ko bi ga mogao utješiti u trenucima kada je jasno shvatio šta znači biti potpuno nemoćan da se suprotstaviš nepravdi, nemoćan da pomogneš prijatelju od kog te, na prevaru, razdvajaju zauvijek!?
Popodne, sve stvari su bile spakovane u teretni vagon, a Omer, njegov stariji brat i roditelji, smjestili su se u putnički vagon uskotračne pruge koja je, preko planinskog prevoja Komara i Travnika vodila do Bugojna i Donjeg Vakufa. Dok je voz u oblaku pare i dima, uz dug prodoran zvižduk, prolazio pokraj poslednjih kuća na periferiji grada, Omer se iskrade na platformu poslednjeg vagona da još jednom vidi svijet u kom je sreo a sada zauvijek ostavlja svog Baltija. Odjednom, očima crvenim od plača i još uvijek punim suza, ugleda crnog psa, gipkog kao crni panter, kako trči – ma ne kako trči, kako leti! – između šina za vozom, a pragovi mu iščezavaju pod nogama, i za njim se one šine sve više sužavaju, i gotovo spajaju u daljini.
,,Balti!” – viknu iz sve snage Omer. I kao ponosen tim glasom, Balti još ubrza i evo ga primiče se platformi sa koje ga doziva Omer, dahće ubrzano, isplaženog jezika a oči su mu crvene sasvim isto kao Omerove. I trenutak prije nego što će Omer iskočiti iz voza, uhvati ga oko pasa majka i odnese ga nazad u kupe…
Tri dana kasnije, kroz prozor njihove nove kuće u Donjem Vakufu, Omer ugleda – Baltija! Izgladnio, izgreban do krvi po bokovima, ali čio i zdrav, gledao je u Omera i lajao gromkim lavežom.
Na kraju te školske godine, Omer je imao sve petice i bio najbolji učenik prvog razreda u cijeloj školi. Balti je opet bio onaj isti munjeviti, intelignetni, hrabri i beskrajno vjerni prijatelj.
Ali Omer više nikada nije mogao izbrisati sliku Baltija kako trči između šina za vagonom na čijoj platformi stoji on, Omer, i odlazi, odlazi, odlazi. Kad god bi čuo da se govori o nekom izdajstvu, o ostavljanju prijatelja na cjedilu, od tada do danas, javi mu se ta slika Baltija, u ludom trku, preko pragova koji strelovito nestaju za njim, između čeličnih šina. I uvijek pomisli da mu je tim trkom Balti saopštio da nas prijateljstvo čini bržim i od lokomotive, tvrđim i od čeličnih šina.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Zašto smo na zemlji?

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali
Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!
Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.
Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!
Samo je čovjek suvišan!
Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.
Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.
Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!
Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.
Ljubav i prijateljstvo, na primjer.
U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života. Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja svijetom/Prirodom!?
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Prvi maj, praznik međunarodne nepravde

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“
Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.
Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog, izbori za osmočasovni radni dan. Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični rasplet dobili tri dana kasnije, 4 maja. Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.
Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!
Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.
Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“
Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.
Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Dijalektika ljudske duše

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog
Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek isti odgovor:
„Da je dobar, da ima dušu“.
Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!
Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!
A često nismo!
S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.
A često jesmo!
Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.
Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše! Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.
Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.
Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka! Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom! Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.
Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom