Povežite se sa nama

DUHANKESA

Balti

Objavljeno prije

na

Mali Omer strpa đačku knjižicu u džep i istrča iz učionice. Dok je učiteljica viknula s vrata: ,,Reci mami da sutra dođe u školu!”, on je već nestao iz školskog dvorišta. Projurivši stotinak metara glavnom ulicom, stušti se jednim puteljkom niz strmu obalu prema rijeci Bosni. Dobro je znao mjesto na kom je Šaćir vidio Baltija. Dok je sjedio u klupi uz prozor prizemne učionice, Šaćir, njegov vršnjak Rom koji češće nije dolazio u školu nego što se pojavljivao na časovima, kroz staklo zatvorenog prozora, prenio mu je tu vijest njihovim nemuštim jezikom.

Čim je u punom trku uletio na omanju travnatu zaravan uz samu rijeku, ugledao je četiri momka od 14-15 godina. Odmah je prepoznao Šačirovog starijeg brata Himzu, a i ostala trojica su mu bili poznati. Znao je da su krali pse i negdje ih prodavali, zato je i trčao kao bez duše, da ih nađe prije nego što odnesu Baltija negdje gdje ga on više neće naći. Zapazi i Baltija, vezanog za vrbu, malo dalje od grupice zanesene u razgovor. Za tren se nađe kraj Baltija koji se već trzao na prljavom debelom užetu radosno lajući. Sa nekoliko poteza Omer presijeće uže oštrom čakijom i prije nego što su momci došli sebi, potrča uz brdo onom istom utabanom stazicom.

Kući je stigao sav blatnjav, u knjižici je imao pet jedinica, majka se ljutila, ali, Omer je sijao od sreće: njegov Balti je opet bio u svojoj kućici u dvorištu! Omer je Baltija doveo kući istog dana kada je pošao u prvi razred osnovne škole. Sada, na polugodištu prvog razreda, sa nepunih osam godina, zahvaljujući Baltiju, Omer je već doživio snažno osjećanje dubokog prijateljstva i privrženosti, kakve mnogi ljudi ne osjete cijelog života.

Svakodnevno, tačnije, po cijeli dan, su Omer i Balti bili zajedno. Gdje god bi krenuo Omer, Balti je išao s njim. Omerovi roditelji su prihvatili Baltija, jer ih je njihovo prijateljstvo potpuno razoružalo. Balti je bio lijep, potpuno crn pas, kratke sjajne, dlake, srednjeg rasta, mišićavog tijela i eksplozivnih kretnji. Kada je odbranio Omera od napada razjarenog bika, na jednom izletu na rijeci Krivaji, ujedajući ga bjesomučno čas za zadnje noge, čas za bokove, čas nasrćući pravo na bikovu glavu, zavolili su ga i oni. Poslije toga, Balti se pročuo kao veliki borac, a to je bio i razlog što su ga nekoliko puta pokušali ukrasti i prodati ljudima koji se bave borbom pasa. Ali, ovaj put, roditelji su zaključili da je za pet jedinica u prvom razredu osnovne škole, krivo upravo njihovo pretjerano druženje.

,,Ovih petnaest dana raspusta, moraćeš se manje družiti sa Baltijem a više učiti!” zaključila je bukvicu zbog loših ocjena Omerova mama. Ali, iako je spremno obećao da će učiti, samo neka mu dopuste da se poigra sa Baltijem u dvorištu, Omer nije stigao da održi obećanje. Tri dana poslije onako uspješne operacije “Spašavanje Baltija”, Omerovi roditelji dobili su premještaj. Selili su se u Donji Vakuf.

“Vodićemo i Baltija! Ja ću imati sve petice i vodiću ga svaki dan do škole i kući. Tamo mi ga niko neće ukrasti!”

“Naravno, vodićemo i Baltija!” – rekli su roditelji. Obradovan, Omer nije primjetio da su se pri tom pogledali pogledom krivaca. Sutradan ujutro, Balti nije bio u dvorištu.

“Ne možemo voditi Baltija vozom. Nije dozvoljeno. Ostavili smo ga kod jednog čovjeka koji će ga dobro čuvati. Pisaće nam redovno kako je Balti.”

Ko bi opisao očajanje, tugu, gnjev, razočarenje osmogodišnjeg dječaka!? Ko bi ga mogao razuvjeriti da nije prevaren od onih kojima je toliko vjerovao, od onih koji ga nisu smjeli prevariti – od svojih roditelja!? Ko bi ga mogao utješiti u trenucima kada je jasno shvatio šta znači biti potpuno nemoćan da se suprotstaviš nepravdi, nemoćan da pomogneš prijatelju od kog te, na prevaru, razdvajaju zauvijek!?

Popodne, sve stvari su bile spakovane u teretni vagon, a Omer, njegov stariji brat i roditelji, smjestili su se u putnički vagon uskotračne pruge koja je, preko planinskog prevoja Komara i Travnika vodila do Bugojna i Donjeg Vakufa. Dok je voz u oblaku pare i dima, uz dug prodoran zvižduk, prolazio pokraj poslednjih kuća na periferiji grada, Omer se iskrade na platformu poslednjeg vagona da još jednom vidi svijet u kom je sreo a sada zauvijek ostavlja svog Baltija. Odjednom, očima crvenim od plača i još uvijek punim suza, ugleda crnog psa, gipkog kao crni panter, kako trči – ma ne kako trči, kako leti! – između šina za vozom, a pragovi mu iščezavaju pod nogama, i za njim se one šine sve više sužavaju, i gotovo spajaju u daljini.

,,Balti!” – viknu iz sve snage Omer. I kao ponosen tim glasom, Balti još ubrza i evo ga primiče se platformi sa koje ga doziva Omer, dahće ubrzano, isplaženog jezika a oči su mu crvene sasvim isto kao Omerove. I trenutak prije nego što će Omer iskočiti iz voza, uhvati ga oko pasa majka i odnese ga nazad u kupe…

Tri dana kasnije, kroz prozor njihove nove kuće u Donjem Vakufu, Omer ugleda – Baltija! Izgladnio, izgreban do krvi po bokovima, ali čio i zdrav, gledao je u Omera i lajao gromkim lavežom.

Na kraju te školske godine, Omer je imao sve petice i bio najbolji učenik prvog razreda u cijeloj školi. Balti je opet bio onaj isti munjeviti, intelignetni, hrabri i beskrajno vjerni prijatelj.

Ali Omer više nikada nije mogao izbrisati sliku Baltija kako trči između šina za vagonom na čijoj platformi stoji on, Omer, i odlazi, odlazi, odlazi. Kad god bi čuo da se govori o nekom izdajstvu, o ostavljanju prijatelja na cjedilu, od tada do danas, javi mu se ta slika Baltija, u ludom trku, preko pragova koji strelovito nestaju za njim, između čeličnih šina. I uvijek pomisli da mu je tim trkom Balti saopštio da nas prijateljstvo čini bržim i od lokomotive, tvrđim i od čeličnih šina.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Metamorfoze svijeta neslobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode

 

 

Treći maj je proglašen za Svjetski dan slobodnih medija! Čudom se čudim šta bi to moglo značiti?? Da  savremeni svijet pravi šale na svoj račun ? Da je riječ o lucidnom, kritički angažovanom sarkazmu  kao suptilnoj formi najoštrije kritike stvarnog stanja? Da je savremeni čovjek potpuno izgubio svijest o stvarnosti u kojoj živi? Da oni koji su izmislili ovaj  praznik, sve druge smatraju lakovjernim glupacima?

Nema kraja nagađanjima.  Obazirem se oko sebe i nigdje ne vidim, koji su mediji slobodni i gdje to u svijetu!? Ni ko je i gdje slobodan!? Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode. Tamo je sloboda, ovdje je nesloboda. Kako se to desilo, ne znamo! Znamo da se nekako desilo i da je to granica koja razdvaja ljudsko društvo i prirodu. Nigdje  i  nikada u prirodi,  ni jedna vrsta životinja nije pokušala  ograničiti slobodu pripadnika bilo koje druge ili iste vrste životinja. S druge strane, u svakom ljudskom društvu, postojala je mala grupa ljudi žednih vlasti, koji su većini oduzimali slobodu i potčinili ih! Svim sredstvima i na sve načine!   Da bismo to prikrili, svijet prirode, koji je svijet autentične slobode, nazvali smo svijet divljine. Životinje koje u prirodi žive potpuno slobodno, proglasili smo za “divlje životinje“. Biljke koje mi kontrolišemo i kojima smo oduzeli slobodu, zovemo “pitome biljke“. “Pitomi zec“ vs. “divlji zec“; “pitoma kruška“ vs. “divlja kruška“. Čak i ljude koji žive slobodno,  izvan granica našeg svijeta neslobode, bez ustezanja zovemo – divljacima!

Od Spartaka do digitalnog eura, traže se, planiraju, isprobavaju i mijenjaju se ovi načini sa toliko domišljatosti i upornosti, da je ova želja za potčinjavanjem vremenom postala osnovni pokretač historije a ono što nazivamo društveni  razvoj, samo niz metamorfoza jednog te istog svijeta neslobode!

Ako je Spartak još i mogao pokušati da sebi i sabraći gladijatorima vrati oduzetu slobodu kretanja, i s dobrim razlozima vjerovati da će u tome uspjeti, današnji čovjek je definitivno izgubio svaku šansu da misli i govori slobodno. Svaki detalj savremenog ljudskog svijeta dizajniran je na principima neslobode, tako da se više ne može ni izmijeniti, ni početi iz početka.. Sloboda je u međuvremenu postala diverzija, faktor čije bi prisustvo smjesta blokiralo i zaustavilo rad cijele društvene mašine. Navodna sloboda sociјalnih mreža je preko sajber akademija, para-obavještajnih centara i razumije se, vojnih i policijskih sistema metastazirala (planirano, od samog početka!) u najefikasniji način kontrole svakog čovjeka u svakom trenutku, uključujući  svaku izgovorenu i napisanu riječ preko praćenja njegovog mobilnog telefona.

Iako je deklarativno sloboda govora garantovana, svugdje se sankcionira  zabranjeni govor. Čak i zabranjene riječi. A tamo gdje  postoji zabranjeni govor, ne postoje slobodni mediji. Govore o “Slobodnom svijetu” i o neslobodnom svijetu autoritarnih režima.  U najslobodnijoj državi  slobodnog svijeta,  Harvardu – najbogatijem i najprestižnijem univerzitetu u svijetu, vlast je blokirala sa računa 2.3 milijarde  donacija zato što  studenti u kampusu glasno govore protiv genocida koji Izrael već godinu i po vrši nad Palestincima u Gazi. Koji medij u “slobodnom svijetu” smije danas nazvati ovaj genocid genocidom i zbog toga nemati posljedica!?

Na listi tema u Parlamentu EU u toku je realizacija projekta digitalnog eura. Uz postepeno ukidanje plaćanja gotovim novcem i prelaskom na digitalni euro Centrala u Briselu imaće ne samo uvid u račun svih građana, nego i mogućnost  skidanja bilo koje sume sa računa, pa i njegovog potpunog zatvaranja.  Najnovija metamorfoza svijeta neslobode. Do sljedeće.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Historija – groblje ideala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i istorijom

 

Najveće zablude unauci su često rezultat površnosti,  a ne grešaka. Mnoge čuvene teorije prihvaćene su kao nesumnjiva istina samo zato što se o njima nije razmislilo. Jedan takav primjer je teza: “Historija je groblje elite!“ Njen autor, italijanskg inženjer, sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto s kraja 19-og i početka 20-og vijeka, utemeljio je na ovoj tezi svoju čuvenu teoriju da je elita (aristokratija), ključni faktor društvene historije. Značenje ove teze je potpuno jasno već na prvi pogled: Historiju pokreću i usmjeravaju veliki pojedinci – elita! Međutim, ono što je jasno već na prvi pogled, često se pokaže da je nejasno, ali  tek na drugi pogled!

Najprije, historiju čine promjene dominantne društvene paradigme, a ne smjena vladajuće elite, kao što podrazumijeva Paretov aforizam. Karakter moralnih normi, vladajuće aksiološke matrice i stepen realizacije sadržaja najviših društvenih ideala jesu mjera historije. Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i historijom! Hegel se prevario kada je Napoleona Bonapartu vidio kao inkarnaciju duha svjetske historije na bijelom konju. Niko, ni organizatori Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, ni akteri ukidanja do tada vladajuće feudalne paradigme,  ni sam Napoleon, nisu ostvarili ideale te revolucije. Njen motto, koncentrisan u tri riječi: “Liberté, égalité, fraternité!“,  do danas je ostao neostvaren. Svuda u svijetu, “Sloboda“ je danas floskula, “Jednakost“ je stigmatizirana, “Bratstvo“ je izrgnuto ruglu. Objektivno posmatrano, cijela ta elita od reda, zapravo je samo kolateralna šteta koja je završila na groblju – ali ne na groblju historije, nego svako u svom grobu. Na groblju historije, pokopani su  ideali ove revolucije!

Na groblju historije završio je i Kantov ideal Svjetske države i vječnog mira, regulisane zajedničkim Ustavom koncipiranim na univerzalnim principima pravednosti, kao i Fihteov ideal saveza suverenih, ekonomski nezavisnih nacionalnih država svijeta. Zamijenila ih je stvarnost svjetskog hegemona, sa ekskluzivnim pravom na nenajavljenu agresiju (preventivni napad – preemptive attack) na bilo koju državu po sopstvenom izboru, legitiumisanu pozivanjem na teoriju o “ograničenom suverenitetu“ (koja se, predvidjivo, ne odnosi na svjetskog hegemona); stvarnost nemilosrdne ekonomske eksploatacije ljudi i prirodnih resursa država ostavljenih na milost i nemilost svjetskog hegemona; stvarnost planiranog izazivanja kontrolisanih lokalnih ratova u cilju uspostavljanja režima po volji hegemona; stvarnost nezapamćenog bogaćenja pojedinaca i beskrupulozne pauperizacije  milijardi obespravljenih širom svijeta; stvarnost bezuslovnog podržavanja države agresora koja vrši vjerski motivisan genocid nad cijelim narodom u njegovoj državi, i zabrane svih formi javnog protesta protiv agresora i solidarnosti sa narodom i državom,  žrtvama agresije i  genocida.

Marks, Engels, Lenjin, uz mnoge druge njihove sljedbenike, jesu duhovna i politička elita koja je pokušala promovisati ideale socijalizma  kao radikalno nove  ekonomske, političke, ideološke i aksiološke  paradigme, ali  historija je skrenula  u drugom pravcu, bez obzira na vodeću ulogu ove elite! Zajedno s proljećem i ove godine stigao je Prvi maj. Proljeće je došlo kao razdraganost, kao miris behara, kao dah razvigora.  Prvi maj – kao sjećanje.   Svakog Prvog maja, sve više  postaje jasno da smo tog dana na parastosu još jednog ideala. Ideal stvaranja svjetske države zasnovane na vladavini klase koja svojim radom omogućava opstanak savremenog svijeta s ciljem uspostavljanja principa jednakosti svih ljudi, epitomiziran u paroli:“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“, odavno je sahranjen na groblju historije.

Slavljenici radnici – beskrajna povorka razjedinjenih, razvlašćenih, poniženih, osiromašenih, degradiranih junaka našeg doba, gdje god bili, čestitam vam PRVI MAJ!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo