Povežite se sa nama

DUHANKESA

Balti

Objavljeno prije

na

Mali Omer strpa đačku knjižicu u džep i istrča iz učionice. Dok je učiteljica viknula s vrata: ,,Reci mami da sutra dođe u školu!”, on je već nestao iz školskog dvorišta. Projurivši stotinak metara glavnom ulicom, stušti se jednim puteljkom niz strmu obalu prema rijeci Bosni. Dobro je znao mjesto na kom je Šaćir vidio Baltija. Dok je sjedio u klupi uz prozor prizemne učionice, Šaćir, njegov vršnjak Rom koji češće nije dolazio u školu nego što se pojavljivao na časovima, kroz staklo zatvorenog prozora, prenio mu je tu vijest njihovim nemuštim jezikom.

Čim je u punom trku uletio na omanju travnatu zaravan uz samu rijeku, ugledao je četiri momka od 14-15 godina. Odmah je prepoznao Šačirovog starijeg brata Himzu, a i ostala trojica su mu bili poznati. Znao je da su krali pse i negdje ih prodavali, zato je i trčao kao bez duše, da ih nađe prije nego što odnesu Baltija negdje gdje ga on više neće naći. Zapazi i Baltija, vezanog za vrbu, malo dalje od grupice zanesene u razgovor. Za tren se nađe kraj Baltija koji se već trzao na prljavom debelom užetu radosno lajući. Sa nekoliko poteza Omer presijeće uže oštrom čakijom i prije nego što su momci došli sebi, potrča uz brdo onom istom utabanom stazicom.

Kući je stigao sav blatnjav, u knjižici je imao pet jedinica, majka se ljutila, ali, Omer je sijao od sreće: njegov Balti je opet bio u svojoj kućici u dvorištu! Omer je Baltija doveo kući istog dana kada je pošao u prvi razred osnovne škole. Sada, na polugodištu prvog razreda, sa nepunih osam godina, zahvaljujući Baltiju, Omer je već doživio snažno osjećanje dubokog prijateljstva i privrženosti, kakve mnogi ljudi ne osjete cijelog života.

Svakodnevno, tačnije, po cijeli dan, su Omer i Balti bili zajedno. Gdje god bi krenuo Omer, Balti je išao s njim. Omerovi roditelji su prihvatili Baltija, jer ih je njihovo prijateljstvo potpuno razoružalo. Balti je bio lijep, potpuno crn pas, kratke sjajne, dlake, srednjeg rasta, mišićavog tijela i eksplozivnih kretnji. Kada je odbranio Omera od napada razjarenog bika, na jednom izletu na rijeci Krivaji, ujedajući ga bjesomučno čas za zadnje noge, čas za bokove, čas nasrćući pravo na bikovu glavu, zavolili su ga i oni. Poslije toga, Balti se pročuo kao veliki borac, a to je bio i razlog što su ga nekoliko puta pokušali ukrasti i prodati ljudima koji se bave borbom pasa. Ali, ovaj put, roditelji su zaključili da je za pet jedinica u prvom razredu osnovne škole, krivo upravo njihovo pretjerano druženje.

,,Ovih petnaest dana raspusta, moraćeš se manje družiti sa Baltijem a više učiti!” zaključila je bukvicu zbog loših ocjena Omerova mama. Ali, iako je spremno obećao da će učiti, samo neka mu dopuste da se poigra sa Baltijem u dvorištu, Omer nije stigao da održi obećanje. Tri dana poslije onako uspješne operacije “Spašavanje Baltija”, Omerovi roditelji dobili su premještaj. Selili su se u Donji Vakuf.

“Vodićemo i Baltija! Ja ću imati sve petice i vodiću ga svaki dan do škole i kući. Tamo mi ga niko neće ukrasti!”

“Naravno, vodićemo i Baltija!” – rekli su roditelji. Obradovan, Omer nije primjetio da su se pri tom pogledali pogledom krivaca. Sutradan ujutro, Balti nije bio u dvorištu.

“Ne možemo voditi Baltija vozom. Nije dozvoljeno. Ostavili smo ga kod jednog čovjeka koji će ga dobro čuvati. Pisaće nam redovno kako je Balti.”

Ko bi opisao očajanje, tugu, gnjev, razočarenje osmogodišnjeg dječaka!? Ko bi ga mogao razuvjeriti da nije prevaren od onih kojima je toliko vjerovao, od onih koji ga nisu smjeli prevariti – od svojih roditelja!? Ko bi ga mogao utješiti u trenucima kada je jasno shvatio šta znači biti potpuno nemoćan da se suprotstaviš nepravdi, nemoćan da pomogneš prijatelju od kog te, na prevaru, razdvajaju zauvijek!?

Popodne, sve stvari su bile spakovane u teretni vagon, a Omer, njegov stariji brat i roditelji, smjestili su se u putnički vagon uskotračne pruge koja je, preko planinskog prevoja Komara i Travnika vodila do Bugojna i Donjeg Vakufa. Dok je voz u oblaku pare i dima, uz dug prodoran zvižduk, prolazio pokraj poslednjih kuća na periferiji grada, Omer se iskrade na platformu poslednjeg vagona da još jednom vidi svijet u kom je sreo a sada zauvijek ostavlja svog Baltija. Odjednom, očima crvenim od plača i još uvijek punim suza, ugleda crnog psa, gipkog kao crni panter, kako trči – ma ne kako trči, kako leti! – između šina za vozom, a pragovi mu iščezavaju pod nogama, i za njim se one šine sve više sužavaju, i gotovo spajaju u daljini.

,,Balti!” – viknu iz sve snage Omer. I kao ponosen tim glasom, Balti još ubrza i evo ga primiče se platformi sa koje ga doziva Omer, dahće ubrzano, isplaženog jezika a oči su mu crvene sasvim isto kao Omerove. I trenutak prije nego što će Omer iskočiti iz voza, uhvati ga oko pasa majka i odnese ga nazad u kupe…

Tri dana kasnije, kroz prozor njihove nove kuće u Donjem Vakufu, Omer ugleda – Baltija! Izgladnio, izgreban do krvi po bokovima, ali čio i zdrav, gledao je u Omera i lajao gromkim lavežom.

Na kraju te školske godine, Omer je imao sve petice i bio najbolji učenik prvog razreda u cijeloj školi. Balti je opet bio onaj isti munjeviti, intelignetni, hrabri i beskrajno vjerni prijatelj.

Ali Omer više nikada nije mogao izbrisati sliku Baltija kako trči između šina za vagonom na čijoj platformi stoji on, Omer, i odlazi, odlazi, odlazi. Kad god bi čuo da se govori o nekom izdajstvu, o ostavljanju prijatelja na cjedilu, od tada do danas, javi mu se ta slika Baltija, u ludom trku, preko pragova koji strelovito nestaju za njim, između čeličnih šina. I uvijek pomisli da mu je tim trkom Balti saopštio da nas prijateljstvo čini bržim i od lokomotive, tvrđim i od čeličnih šina.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Posljednji Kasemov Karabaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti

 

Ispričaću vam sada drugu polovinu priče o Kasemu i Karabašu. Onu o poslednjem Kasemovom Karabašu. Kada sam prvi put došao na Kasemovo Bačilo, smješteno u jednoj osunčanoj zavjetrini iznad linije stoljetne bukove šume, u masivu Ljubotena, zatekao sam samo Kasema i Karabaša. Ovce su bile na paši visoko u planinskim livadama, a jaganjci još više, u jednoj zaravni iznad 2200 m nadmorske visine. Karabaš više nije išao sa ovcama, nego je ostajao na bačilu. Sa svojih 14 godina bio je to i najčuveniji i vjerovatno, najstariji šarplaninac  na svim bačilima na Šar Planini. Kasem je sjedio u travi iznad bačila i pušio “kačak“ – cigaretu savijenu od čuvenog duhana “Vrapčištanca“. Bio je u klašnjama – čakširama od grube vune, tamno braon boje, i šarenoj košulji preko koje je nagrnuo ljurku – kratki džamadan opšiven tamnim gajtanima. Uz njega je sjedio Karabaš. Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti.  Ni prije ni poslije nisam vidio ni jednog psa s tako snažnim nogama i krupnim šapama. Još imam crno bijele fotografije na kojima se vidi da mu je šapa bila znatno veća od Kasemove ogromne šake – ništa manja od šape krupnog leoparda.

Cijelo to popodne sjedili smo nas trojica zajedno u travi iznad bačila.  Kasem mi je pričao o Karabašu. Već sam čuo priče o njegovim podvizima. Još kao sasvim mlad pas,  sam je udavio vuka. Jednom je u krompirištu dohvatio divljeg vepra za uho i držao ga dok nije stigao Kasem sa puškom. Drugi put se jedan ogromni medvjed navadio svake noći  na ovce na bačilu zadruge, na kom su, uz više od dvije hiljade ovaca, bila i 24 šarplaninca,. Ovčari su pucali u zrak, jer nisu smjeli da ga ubiju kao strogo zaštićenu divljač. Zadružni šarplaninci su bjesomučno lajali, ali se ni jedan nije usuđivao da ga napadne, ljudi su mahali bakljama i gađali ga kamenjem, sve dok razjareni medvjed ne bi iznenada nasrnuo na njih. Tada bi se i ljudi i psi panično razbježali. Kada je priča stigla do Kasema, ponudio je da njegov ovčar odvede Karabaša na zadružno bačilo. Slijedeće noći, na punoj mjesečini,  medvjed je ponovo provalio u tor. Dok je još lomio ogradu, u njega se, kao granata zaletio Karabaš i dohvatio ga pravo za njušku, za samu nosnu pečurku. Istog trenutka je otskočio da bi izbjegao medvjeđe šape, ali sa komadom medvjedovog nosa u zubima.  Dok je potpuno iznenađen napadom, medvjed rikao od bola, Karabaš je ponovo uletio u njega – ovaj put mu je skočio na leđa, kao što lav skače na leđa afričkom bivolu – i snažno tresući zagrizao mu u vrat. Dok je medvjed bježao, dohvatio ga je Karabaš i treći put za but. Poslije te večeri medvjed više ni jednom nije napao ovo bačilo. U narednim godinama, kad god bi neki medvjed napao bačilo, molili su Kasema da dovede Karabaša. Ovčari su se kleli da su viđali medvjede kako bježe glavom bez obzira čim bi čuli gromki lavež Karabaša, iako se nisu obazirali na  pucanj puške, ni lajanje cijelog čopora ovčarskih pasa.

Jesu, razumije se da su htjeli mnogi da isprobaju svoje pse u borbi sa Karabašem. Bilo je u to vrijeme  moćnih i rasnih šarplaninaca kod uglednih ćehaja. Ali ni jedan od dovedenih pasa se nije usudio udariti na Karabaša. Čim bi ga ugledali zastajali su i pokazivali jasno znake submisivnosti, kao da kažu: “Ako treba da poginem, poginuću, ali znam da sa ovim megdandžijom nemam nikakve šanse!“ Tokom svog života, Karabaš je sam udavio devet vukova. Dok je Karabaš bio uz njih, Kasemove ovce vukovi su napali samo jednom. O tome mi je pričao Kasemov unuk Baftijar, nastavnik u Tetovu. Kada je imao 14 godina, a Karabaš 4 godine, stado ovaca je napao čopor od 7 vukova. Uplašeni dječak se uspentrao na jednu veliku stijenu usred livade. Tri vuka su odmah napali Karabaša, nastojeći da ga odvoje od stada, dok su se ostala četiri ustrijemila na ovce. Karabaš je ova tri vuka razbacao “kao mačiće“ i uletio na ona četiri u stadu. Uskoro su se svih sedam vukova ostavili ovce i ustrijemili na Karabaša . Bobra je bila strašna, povremeno bi sasvim prekrili Karabaša, da bi se odmah zatim Karabaš poput vulkana u erupciji, izdizao iznad njih i rušio ih ispod sebe. Na kraju, dva vuka su ostala usmrćena na mjestu borbe, a trećeg su našli mrtvog par stotina metara dalje. Karabaš je bio sav u ranama, ali je uz Baftijara vratio stado sa svim ovcama na broju, na bačilo. Na putu dugom oko dva kilometra, iza Karabaša je ostao krvav trag, “kao da si kantom krv  prosipao“. Četiri nedelje je Karabaš lebdio između života i smrti od tolikog gubitka krvi,  ali je uz, pomoć Kasemovih  mehlema, ne samo preživio, nego i potpuno povratio snagu. Od tada, vukovi više ni jednom nisu napali Kasemovo stado kada je uz ovce bio Karabaš.

A pri onom prvom susretu, dok smo još sjedili u travi, na zalasku sunca, vratilo se stado na bačilo. Psima je odmah u dva odvojena korita nasuta hrana: „lokač“ i “trice“ . U jednom trenutku, gladni psi su se uz žestoko režanje, uhvatili u koštac oko hrane. Karabaš, koji je do tada mirno dremao,  podigao je glavu i strogo pogledao u njihovom pravcu. Nikada nisam vidio da su se razljućeni psi brže smirili! Smjesta su se utišali,  pognuli glave i čak prestali jesti. Tek kada je Karabaš ponovo spustio moćnu glavu na ogromne šape, nastavili su da jedu u savršenoj tišini.

Kada bi se našao neki Karabaš da uvede red i mir i među nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kasem i Karabaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu

 

Kasem i Karabaš. Tako treba! Mislio sam napisati “Kasemov Karabaš“ i odmah sam shvatio da bi to bilo samo pola priče. Jeste, Karabaš je bio i srcem i dušom Kasemov, ali je i Kasem bio isto tako i srcem i dušom Karabašev. Prijateljstvo je uvijek obostrano.  A Kasem i Karabaš su bili prijatelji. Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu.

Ako se bolje razmisli prijateljstvo psa prema čovjeku uvijek je iskrenije, potpunije, nesebičnije od  čovjekovog prijateljstva prema psu. Čovjek se nikada nikome, pogotovo svom psu, ne može obradovati onom beskrajnom radošću kojom se pas svaki put obraduje čovjeku kada ga ponovo vidi; niti se može tako spremno, bez dvoumljenja i bezuslovno upustiti u borbu sa naoružanim napadačem ili razjarenim medvjedom, jurnuti u vatru, skočiti u vodu, ne štedeći svoj život da bi spasio psa, kao što to čini pas da bi spasio čovjeka.

Kada sam rekao da je Karabaš i srcem i dušom bio Kasemov, nisam zaboravio da, koliko mi znamo, pas nema  dušu.  Možda griješimo. Možda čovjek čuva svoju dušu za onaj svijet, čim je na ovom svijetu tako bezdušan; ne samo prema drugima, nego čak i prema sopstvenom tijelu. Kad zakopaju tijelo u kom je boravila, čovjekova duša bez trunke žaljenja, upravo radosno! – odleprša u svijet vječnosti. Možda i  pas ima dušu,  ali svu je preda čovjeku.  Možda je  njegova duša toliko vjerna da, umjesto da ode na nebo,   ostaje uz čovjeka i poslije njegove smrti!  Na grobovima  ljudi svuda u svijetu bdiju samo duše vjernih pasa.

“Ko poznaje dobro čovjeka, brže-bolje će sa odvratnošću prekinuti svaku vezu sa tom bezvrijednom hrpom prašine u koju je udahnuta duša“ – kaže Bajron!

I ovo je takođe tačno u svim meni poznatim slučajevima. Osim u slučaju  Kasema i Karabaša. Kada sam ih sreo, bili su biološki još malo pa vršnjaci, u svakom slučaju, pripadali su istoj gerenaciji. Kasem je napunio 91 godinu, Karabaš 14 godina. Ako se ima u vidu da je jedna godina u životu psa,  sedam godina u životu čovjeka, to znači da je Karabaš bio nešto stariji, pogotovo što je prva godina u razvoju psa, približna razvoju u prvih  14 godina kod čovjeka.

Ali ove filozofske meditacije o povezanosti čovjeka i psa, o karakteru i duši jednog i bezkarakternosti i bezdušnosti drugog,  o razlici u iskrenosti njihovog prijateljstva – sve je to meni nadošlo mnogo kasnije. Pri prvom susretu mene su impresionirale  njihove sasvim konkretne osobine. Kasem je o stočarstvu, posebno o ovčarstvu i kozarstvu, o konjima i ovčarskim psima, znao sve što se tada znalo – i mnogo toga što se zaboravilo i što niko drugi više neće nikada ni naučiti. Karabaš je prošao megdane sa medvjedima, vukovima, divljim svinjama, kačacima i razbojnicima više nego svi šarplaninci od tog vremena do danas!

Niti je bilo takvog ćehaje, ni takvog šarplaninca! U mladosti (rođen 1867, selo Palatica, tetovsko), Kasem je u svemu što krasi pravog gorštaka, prednjačio daleko ispred svih. Bio je visok  “hvat i dva prsta“ – oko195 cm i težak “ravno 90 oka“ – 117 kg. Nepobjediv hrvač, odličan jahač, vrsni strijelac, odbio je sve ponude da napravi vojničku karijeru – “čovjek treba biti tamo gdje mu je mjesto!“ Njegovo mjesto je bilo da održi  veliku porodicu kroz burna vremena. Kasem je na tom komandnom mjestu opstao punih 70 godina: od 1888, do 1958 – kada sam njega i Karabaša zatekao kako dežuraju na njihovom bačilu. Kroz Balkanske ratove, kroz Prvi svjetski rat, kroz Drugi svjetski rat, kroz nacionalizaciju, formiranje i rasformiranje zadruga. Uz istu rasu ovaca i konja koje je odgajao kroz sve ove decenije, očuvao je i istu liniju šarplaninaca, nadaleko čuvenu kao Kasemovi Karabaši. Ali kao što se je Kasem izdvajao i po svojim osobinama odskakao od cijele svoje porodice, pa i cijelog Pologa, tako se i ovaj Karabaš izdvajao i odskakao od svih primjeraka Kasemovih Karabaša.

Pogodilo se da je Kasemu njegov najbolji Karabaš došao na samom kraju života – da bi do kraja bili jedan uz drugog – tamo gdje im je mjesto! I zaista, slijedećeg ljeta  otišli su u tri dana: najprije Kasem, a za njim Karabaš. Na svom bačilu. Na njih bi se mogle mirne duše primijeniti Bajronove riječi:

“Posjedovali su ljepotu bez sujete, snagu bez surovosti, hrabrost bez jarosti, i sve ljudske vrline bez njihovih poroka.“

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bačilo na Šar Planini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bačilo koje sam ja ugledao tog majskog dana za mene je predstavljalo istinski ,,Šangri La“ – sanjani, legendarni, kultni svijet herojskih borbi i velikih podviga – susret uživo sa svim onim o čemu sam do tada samo slušao

 

Prvi put u životu ugledao sam – bačilo! Možete se čuditi, ibretiti, krstiti; može vam biti smiješno, glupo i bez veze! Razumjeću vas i neću se ljutiti šta god rekli, ali meni je taj trenutak do danas ostao pred očima. Za one koji možda ne znaju  šta je bačilo, ili čak nikada nisu ni čuli tu riječ – bačilo (bačija) je prebivalište u planini, gdje od maja do septembra borave ljudi; u sastavu bačila je i tor, ili trlo, ograđen veći ili manji prostor za nekoliko stotina ovaca, izvor vode, pojilo i otvoreno ognjište s velikim čađavim kazanom. Pa šta tu ima toliko značajno da bi se pamtilo cijelog života,  upitaćete se?! I opet ste u pravu: zaista nema ništa što bi impresioniralo bilo kog objektivnog posjetioca. Još ako vam kažem da je to prebivalište najprostija koliba sa slamnatim krovom nasađenim na četiri strane od naslaganog (bolje reći: nabacanog) kamenja  ne višim od metar i po, koje izazivaju sažaljenje svojim smiješnim pokušajem da imitiraju zidove; jednako visokim (tačnije,  niskim)  i iskrivljenim vratima; i da, kada se pogurite da biste ušli, i pričekate da vam se oči naviknu na polumrak, osvjetljen samo ognjištem nad kojim visi kazan na verigama – jer bačilo nema prozora! – i u zadimljenom prostoru ugledate duž bočnih “zidova“, dvije drvene police i dva reda ležaja sklepanih od bukovih grana, prekrivenih ovčijim kožama, vašem strpljenju doći će kraj. Ali pričekajte, još vam nisam rekao ono najvažnije!

Bačilo koje sam ja ugledao tog majskog dana za mene je predstavljalo istinski “Šangri La“ – sanjani, legendarni, kultni svijet herojskih borbi i velikih podviga – susret u živo sa svim onim o čemu sam do tada samo slušao! I sada, u nevjerici, evo me uistinu tu, na ovom bačilu! Veliki je to bio trenutak, doživljaj koji bi vas obradovao i da ga se sjetite poslije sto godina! Jer, to bačilo je bilo na Šar Planini, a ne u planini!  Pravoj,  istinskoj Šar Planini! Kad sam ga prvi put čuo, to ime mi je odjeknulo negdje u podsvijesti kao kakva magična lozinka! Osjetio sam da će to ime u budućnosti biti povezano sa mnogim i velikim radostima, uzbuđenjima, da ću u planini tog imena, doživjeti mnog iskušenja i ispunjenja. I pri tom, ne samo da je to bačilo bilo na Šar Planini, nego na Ljubotenu, najmarkantnijem i najmisterioznijem vrhu ove čudesne planine, koji će postati moje lično planinsko svetilište; i kao da već ovo nije dovoljno, ne bilo koje od pet čuvenih bačila u regionu Ljubotena, nego ono najčuvenije: Kasemovo bačilo!

Da biste znali na šta mislim: na šarplaninskim bačilima, nalaze se  – šarplaninci! Šar Planina je za šarplanince, ono što je Sargasko More za jegulje: kao što sve jegulje potiču iz Sargaskog Mora, tako i svi pravi šarplaninci potiču sa Šar Planine! Ako se rod pasa (canis familiaris), dijeli na dvije grupe: 1. Pse; 2. Šarplanince, – i šarplaninci se dijele na dvije pod-grupe: 1. Šarplaninci; 2. Planinski šarplaninci   – “izvornjaci“.  Ova složena klasifikacija, dostojna  najpedantnijih sholastičkih rasčlanjivanja, dijeli se opet na dvije grupe: 1.Šarplaninci sa planina Albanije, Kosova, Makedonije (pri čemu se šarplaninci sa  svake planine dalje rangiraju i u odnosu na šarplanince sa ostalih planina, ali i interno, prema područjima svake planine); 2. Šarplaninci sa Šar Planine. Ova kvalitativna kategorizacija tu ne završava nego razlikuje: 1. Šarplanince sa Šar Planine; 2. Šarplanince sa Ljubotenskih Bačila.

Pretposljednja sub-kategorizacija razgraničava: 1. Šarplanince sa  Ljubotenskih Bačila;  2. Šarplanince sa Kasemovog Bačila. Poslednji nivo ovog visokog kvalitativnog profiliranja kulminira u podjeli na: 1. Šarplanince sa Kasemovog Bačila; 2. Kasemovog Karabaša. Tako se, kroz ovu mnogostruku destilaciju svih osobina šarplaninca kao istinskog kralja familije canida,  stiglo do krajnjeg ruba genetike! Sve najbolje osobine rase i  svi karakterni kvaliteti šarplanica, sjedinili su se u jednom konkretnom, živom primjerku:  legendarnom Kasemovom Karabašu! Kao što vidite, ništa nije tako jednostavno kao što može izgledati na prvi pogled! Čak ni psi nisu tek samo – psi, a iza šarplaninaca stoje stoljeća iskustva i mudrosti, istinska tajna nauka u koju vas može uputiti samo mudrac koji tu tajnu poznaje.

Vrijedilo je pričekati, priznajte! I sasvim razumijete moje uzbuđenje kada sam tog majskog dana, prvi put ugledao ono bačilo.  Došao sam da bih tu sreo Kasema. Poslednjeg živog mudraca koji je znao tajnu nauku o šarlanincima.  I da bih vidio Kasemovog Karabaša, poslednjeg šarplaninca iz stoprocentno čiste linije odgoja na temeljima tajne nauke. I  stigao sam na vrijeme da ih zateknem žive. Ko bi mogao više poželiti, ko bi mogao tome odoliti!?

Nebo je bilo vedro, prozračno kao izvorska voda u kristalnoj čaši; jedan od onih dana kakvih ima svega 3 do 5 u jednoj godini.  Zastao sam na izlasku iz stoljetnje bukove šume. Da se priberem od radosnog uzbuđenja.  I kroz gustu kratku travu planinskog pašnjaka osutog cvijećem,  uskom stazicom stigao sam do samog bačila.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo