Povežite se sa nama

FOKUS

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ZA PRIVILEGOVANE PARTNERE: Sad Kalići tuže državu

Objavljeno prije

na

Safet Kalić, njegova supruga Amina i brat Mersudin pravosnažno su oslobođeni optužbi za pranje 7,7 miliona eura. Tačka na postupak stavljena je nakon što je Apelacioni sud odbio, kao neosnovanu, žalbu Specijalnog državnog tužioca i potvrdio oslobađajuću presudu Višeg suda u Bijelom Polju iz decembra prošle godine.

Tako je, zvanično, propao jedan od dva do sada najveća sudska postupka optuženima za pranje novca u Crnoj Gori (i drugi, u kome se sudi za pranje 19,3 mogao bi imati sličan epilog). Tačno pet godine od početka priče – Mersudin i Amina Kalić uhapšeni su krajem jula 2011. a potjernica za Safetom Kalićem raspisana je 4. avgusta 2011. (on je uhapšen u oktobru 2014. u Beču, trenutno mu se sudi u Njemačkoj) – najmoćniji Rožajci dobiće sudski sertifikat da je njihov imetak, vrijedan desetine miliona, kupljen legalno stečenim novcem.

Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati optužnicu, ili je sud ostao gluv na njihove dokaze, prema kojoj su Kalići od 2006. do 2011. nizom finansijskih transakcija legalizovali „veliku količinu novca sumnjivog porijekla za koju su znali da potiče od prodaje droge”. Novac je, prema tvrdnjama tadašnje specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović, svojim narko-poslovima obezbijedio Mersudin Kalić koji je u Njemačkoj, 1996. godine, zbog trgovine narkoticima pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora.

„Na osnovu svih raspoloživih dokaza, prije svega na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, ovaj Sud nije mogao prihvatiti da je utvrđeno da je novac koji je korišćen u poslovanju privrednih društava optuženih u spornom periodu imao bilo kakvu vezu sa novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz oblasti narkotika, a zbog čega je pravosnažno osuđen Mersudin Kalić, presudom u Ahenu 1996. godine”, stoji u presudi sudije Višeg suda u Pljevljima Vidomira Boškovića koju je nedavno potvrdio Apelacioni sud, „Istovremeno od strane banaka preko kojih su poslovali optuženi i njihova privredna društva, Uprava za sprječavanje pranja novca nije obavještavana o bilo kakvim sumnjivim transakcijama, što upućuje na zaključak da novac ili dio novca, koji je korišćen za poslovanje privrednih društava optuženih, nema nikakvu vezu sa novcem koji eventualno potiče od krivičnog djela iz oblasti narkotika…”.

Kraj priče?

Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, najavio je u Danu da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura. Borović je naveo da će njegovi klijenti tražiti naknadu štete zbog neosnovanog pritvora, vraćanje imovine oduzete prije pet godina i naknadu izgubljene dobiti i štete zbog propadanja blokirane imovine. „Amina Kalić je provela u pritvoru više mjeseci. Mersudin Kalić je neosnovano držan u pritvoru dvije godine. To će biti osnov za jednu tužbu”, precizirao je Borović. „Potom slijede zahtjevi za povraćaj imovine koja je bila privremeno oduzeta. Tužićemo ih i za štetu koja je nastala zbog toga što nijesu mogli da koriste te objekte, kao i za štetu nastalu od propadanja imovine koja je bila blokirana”.

Prema prethodnim izvještajima nadležnih službi, država je Kalićima nakon podizanja optužnice privremeno oduzela imovinu procijenjenu na približno 28 miliona eura. Preko nekoliko firmi u njihovom vlasništvu Kalići su, kako je Monitor već pisao, posjedovali preko 100 hiljada kvadrata zemlje u Rožajama, hotele Rožaje i Turjak, kafić Tajson, zgradu sa heliodromom i odmaralište od 6.225 kvadrata u Ulcinju, nekretnine u Podgorici… Safet Kalić je, tvrde verzirani, povezan i sa rožajskim preduzećem M Petrol, koje su osnovali njegova sestra Mersada i zet Ernest Šabotić.

Nezvanično, Kalićeva imperija građena je novcem sticanim trgovinom narkoticima – prije svega heroinom koji je iz Avganistana, preko Turske, distribuiran po Balkanu i Evropi. Prema podacima koje je MUP Srbije saopštio 2003, tokom operacije Sablja, Kalić je bio jedan od glavnih narkobosova u regionu. Njegova kriminalna organizacija je, prema tim podacima, samo Zemuncima (kriminalni klan Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića osumnjičenih za atentat na srpskog premijera Zorana Đinđića) isporučivao 100 kilograma heroina – mjesečno.

Crnogorska Agencija za nacionalnu bezbjednost, u povjerljivom izvještaju koji je predočen skupštinskom Odboru za bezbjednost 2007. godine, Kalića pominje kao „bezbjednosno interesantnu osobu, koja svoje kriminalne aktivnosti ostvaruje uglavnom u inostranstvu”.

Monitor je sve ove podatke objedinio u tekstu koji je, u julu 2009. objavljen nakon što se na internetu pojavio snimak svadbe Safeta Kalića iz 2000. godine. A na snimku kriminalci: Ljubiša Buha Čume, Darko Šarić; policajci: Zoran Lazović i Ljubiša Mijatović; estradne zvijezde (Severina Vučković) i mladoženja kako, skupa sa zvanicama, ispaljuje rafale iz automatskog oružja. ,,Pojedini kadrovi šenlučenja napravljeni su i iz kola sa rotacionim svijetlom”, bilježi Monitor.

Koju sedmicu kasnije Ranka Čarapić, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljica, pokušava da nepostupanje tužilaštva protiv Kalića opravda neistinom koja je, praktično, otkrivena istog dana kada je i izrečena. Čarapićka je, naime, ustvrdila da je pregledom dostavljenog video materijala konstatovala „silno pucanje, ali da je obeshrabrilo što se radi o snimku iz 1994. godine”. Pa je, u međuvremenu, došlo do zastare. Da ponovimo ono što je i tada znao svako koga je to interesovalo: Safet Kalić se vjenčao 2000.

Tužilaštvo je, dvije godine kasnije, od policije zahtijevalo da sasluša aktiviste NVO MANS, „na okolnosti objavljivanja video zapisa Svadba Safeta Kalića”. Odjednom je postalo važno, ne ono što je na snimku, već – ko ga je učinio javnim!?

Ali, da Monitorov profil najpoznatijeg Rožajca ipak bude povod za jedan sudski postupak pobrinuo se lično Safet Kalić. On je, naime, tužio Monitor i na ime „nematerijalne štete” potraživao 30.000 eura. Da slika o sprezi vlasti i kontroverznih biznismena bude kompletna, Kaliću je sudija Osnovnog suda u Podgorici Dijana Radulović dala za pravo. Prvostepenom presudom je za klevetu osuđen naš novinar Petar Komnenić pošto, po mišljenju sudije Radulović, ,,nije u toku postupka dokazao da je imao osnovanog razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosio, kao što nije dokazano ni da su njegove tvrdnje istinite”.

Dijana Radulović je, umjesto dokumentima i novinskim člancima sa cijelog Balkana (Kalić je, uz Darka Šarića i Nasera Keljmendija predstavljao triling asova koji vode međunarodnu trgovinu narkoticima od Avganistana i Južne Amerike do Zapadne Evrope vrijednu stotine i milijarde eura) povjerovala tužiocu. A on je ustvrdio kako je (sa dva razreda gimnazije) početni kapital od 160 hiljada maraka zaradio baveći se statistikom u Njemačkoj. Novac je, kaže, potom uložio u hotelijerstvo na opustošenom sjeveru Crne Gore i postao milioner. Jednom od njegovih hotela svojevremeno je kumovao i tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić.

A Monitor i Petar Komnenić ovih su optužbi pravosnažno oslobođeni tek prije dvije godine, praktično, svega nekoliko dana prije nego što je Kalić, nakon trogodišnjeg bjekstva, uhapšen u Beču po potjernicama iz Podgorice i Berlina.

Sada nam preostaje da sačekamo da se biznismen Safet Kalić vrati iz Njemačke (kad ga puste iz zatvora) pa da naplatimo 1.900 eura na ime priznatih sudskih troškova. Pošto on i njegovi advokati od države naplate višemilionsku odštetu. I uzmu sudski ovjerenu potvrdu da nijesu kontroverzni, već pravi pravcijati biznismeni po mjeri vlasti.

,,Ono što je u skladu sa zakonom mi ćemo tražiti. Procedura se mora poštovati. Slijedi zahtjev koji će se dostaviti Ministrastvu pravde za naknadu štete. Ako to za stranku bude prihvatljivo, to se potpisuje i prihvata. Ukoliko odšteta nije zadovoljavajuća, tada se podnosi tužba protiv države za naknadu štete za neosnovano lišenje slobode”, kazao je Vijestima Kasim Dizdarević advokat Mersudina Kalića. „Utvrđeno je da je sve bilo legalno. Novac je legalnog porijekla i to je jasno kao dan”.

Koji dan prije oslobađajuće presude Safetu, Mersudinu i Amini Kalić, Apelacioni sud je „do daljnjeg” odložio suđenje Pljevljacima Dušku Šariću i Jovici Lončaru koji su nepravosnažno osuđeni za pranje novca teško 19,3 miliona eura. Sud je prihvatio predlog odbrane da se, po službenoj dužnosti, putem međunarodne pravne pomoći zatraži dokumentacija norveške banke Norde, vezana za račune kompanija pokojnog Dragana Dudića Frica, kako bi Lončar i Šarić dokazali porijeklo za više od šest miliona spornog novca.

Zanimljivo je da Apelacioni sud nije pokazao jednak stepen razumijevanja za sličan zahtjev Specijalnog tužilaštva. Zahtjev zamjenice Specijalnog tužioca Tatjane Žižić da se izvrši dopuna dokaza vještaka finansijske struke Vlajka Milićevića je odbijen. I Kalići su pravosnažno oslobođeni. Što, u neku ruku, predstavlja balkanski pravosudni trend unazad nekoliko godina.

U Hrvatskoj je Ustavni sud poništio osuđujuću presudu protiv Iva Sanadera, nekadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a. Presuda kojom je Sanader osuđen na deset godina zatvora zbog uzimanje mita prilikom privatizacije hrvatske INE (kupio je mađarski MOL) poništena je, pored ostalog, i zbog toga što sudija u svojoj presudi nije detaljno obrazložio stav da je premijer – javna ličnost.

U Vučićevoj Srbiji je, zbog zastare, optužbi za šverc cigareta oslobođen Stanko Subotić Cane. Prethodno je optužbi za učešće u ubistvu novinara i vlasnika Nacionala Iva Pukanića oslobođen Sreten Jocić, još jedan kontroverzni biznismen uvezan u narko poslove, kome srpski mediji tepaju Joca Amsterdam.

I u Prištini se sutkinja Ana Adamska Galant koja vodi proces protiv Nasera Keljmendija, požalila da im sarajevsko pravosuđe otežava i usporava to suđenje.

Konačno, nedavno je poništena prvostepena presuda Darku Šariću kojom je on osuđen na 20 godina zatvora zbog šverca 5,7 tona kokaina, na crnom tržištu vrijednog više od 170 miliona eura. ,,Ukidanje presude Šariću nije iznenađujuće jer su posljednjih godina većina suđenja članovima kriminalnih grupa završena ili oslobađajućim presudama ili zastarenjem”, komentarisao je ovu odluku za Monitor Stevan Dojčinović, urednik KRIK-a i autor knjige o Šariću. „U svakom slučaju, kontroverzni biznismeni i kriminalci su završili na slobodi”.

Konačno, u Podgorici je prije deset dana odloženo ročište suđenja na kome Beranac Vuk Vulević od države potražuje 120 hiljada eura na ime neosnovanog pritvora. Sutkinja Vesna Banjević je saopštila da „državi ovog puta nije uredno uručen poziv” i odložila suđenje za septembar.

Vulević tuži državu nakon što je u pritvoru proveo više od četiri godine, da bi potom bio oslobođen (ili optužnice nijesu ni podignute) sumnji i optužbi da je učestvovao ili organizovao ubistva Faiza Kadrića (u Cirihu 1999. godine) Duška Jovanovića (Podgorica 2004) Slavoljuba Šćekića (Podgorica, 2005), šverca 200 kilograma kokaina iz Venecuele u Luku Bar (2005)…

Negdje deset, negdje sto hiljada, negdje će, možda, biti i milioni – uglavnom crnogorsko pravosuđe kao da služi samo za to da ovdašnjim kontroverznim biznismenima ali i kriminalcima bez kontroverzi izda potvrdu da su čisti pred zakonom. Znamo li da se za isto djelo – bez novih dokaza – ponovo ne može suditi, ta potvrda može biti vrlo vrijedan imetak.

U kontekstu tih događaja bitno drugačije izgleda i odluka aktuelnog Specijalnog tužioca Milivija Katnića da čitav niz budvanskih afera vrijednih preko 35 miliona eura riješi bez suđenja – sporazumom sa okrivljenima, nekadašnjim uglednim i uticajnim predstavnicima lokalnih i državnih vlasti. Možda ne izgleda pravedno ali makar im ne plaćamo odštetu što smo ih smetali u (nezakonitom) poslu. Nekima je, opet, važnije da obezbijede finansijere predstojeće izborne kampanje u Rožaju, Beranama, Pljevljima, Žabljaku… Zaslužile su patriote.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo