Povežite se sa nama

FOKUS

PROPALI PUČ, UZROCI I POSLJEDICE: Kuda ide Turska

Objavljeno prije

na

turska

Turci znaju šta je puč. Od 1960. su prošli kroz tri i po (onaj 1999. godine je bio tek prisila vladi Nedžmetina Erbakana da podnese ostavku). Ovaj u noći izneđu prošlog petka je spriječen, uz cijenu od najmanje 265 pogunulih (od čega 101 vojnik).

Zašto nije uspio?

Prvi razlog je nedostatak javne podrške. Tri prethodna udara javnost je dobro prihvatila jer je žudjela za obnavljanjem ,,reda i mira” poslije perioda socijalnih tenzija ili nasilja. Ovog puta ljudi su odgovorili izlaskom na ulice na poziv predsjednika Redžepa Taipa Erdogana kako bi iskazali protivljene puču.

Drugo, ovoga puta, vlasti za udar ne optužuju sekulariste već jednu vjersku figuru – imama Fetulaha Gulena – koji se nalazi u samoproglašenom egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama. Najveće opozicione stranke su jasno podržale Vladu, rekavši da se prethodna iskustva sa vojnim udarima ne smiju ponoviti.

Treće, u prethodnim situacijama, poslije vojnog udara policija se svrstala uz vojsku. Sada je policija blisko povezana sa vlastima. Sukobila se sa pobunjenim dijelom vojske i pohapsila mnoge pučiste vojnike i oficire.

Četvrto, pučistička frakcija u vojsci je bila mala. I vlada i opozicija su iznijeli procjene da je 10-20 odsto vojnika i oficira podržalo pučiste. U prošlim vojnim udarima, vojska je djelovala jedinstveno.

Ne i konačni razlog, jer novi će i dalje biti navođeni, medije je danas mnogo teže ukinuti. Kao i u prethodnim pokušajima, pučisti su zauzeli televizijske i radio stanice i prekinuli programe. Ali vijesti su se širile zahvaljujući privatnim stanicama, kao što su Si-En-En Turk i društvene mreže, prije svega Tviter i Votsap, koje su ponudile platformu za glas otpora pučistima. Čak se i Erdogan, koji je zatvorio mnoge novinare i cenzurisao Tviter, Fejsbuk i Jutjub, spasao tako što se tokom noći u subotu obratio građanima preko društvene mreže Fejstajm.

Neki analitičari ukazuju da ne iznenađuje to što je propao puč, već što je poslije godina Erdoganovog obračuna sa opozicijom unutar turske vojske opstala dovoljno jaka frakcija da se na tako nešto odluči.

Sukob je bio očekivan. Kada je Erdogan 2003. postao premijer, bio je demokratska nada islamskog svijeta, lider ogromne vitalnosti koji će pokazati svijetu da otvoreno islamski političar može da vodi stabilnu demokratsku zemlju i bude agilan član NATO. Te nade su blijedjele. Erdogan – od 2014. predsjednik Turske – počeo je da koristi demokratske institucije kako bi ozakonio svoju vladavinu, istovremeno rušeći protivnike, sa namjerom da uguši i demokratiju u zemlji. Tokom posljednje decenije ućutkao je, marginalizovao i slomio gotovo sve koji su mu se suprotstavljali, uključujući urednike novina, profesore univerziteta, humanitarne radnike.

Zapadni mediji pišu da su Barak Obama i drugi zapadni lideri, koji Erdogana smatraju branom protiv haosa u Turskoj, redovno ovome popuštali. Erdogan je nedavno progurao zakon koji članovima parlamenta oduzima imunitet od sudskog gonjenja. Njegovi kritičari strahuju da će tako ukloniti nekoliko preostalih poslanika koji mu se još protive.

Postoji i problem vojske. Od osnivanja turske republike 1923. generali su se smatrali konačnim arbitrima miješajući se brutalno u politički život Turske, ako bi po njihovom mišljenju vlada postajala suviše lijeva ili islamistička. Poslije vojnog puča 1960. generali su objesili premijera Adnana Menderesa i neke njegove saradnike. Vojska, piše Njujorker, prezire Erdogana ali izgleda da mu nije dorasla.

Vojska ima više razloga za nezadovoljstvo Erdoganovom vladavinom. Učestali su teroristički napadi ID kao i Kurdske radničke partije (PKK), a rat u Siriji bjesni šest godina. Erdoganova sve autoritarnija retorika je polarizovala zemlju, potpirujući etničke tenzije. Njegova islamistička orijentacija izaziva podozrenje jer se vojska tradicionalno smatra čuvarem Ataturkovog sekularnog nasljeđa. Tu je ponovno izbijanje sukoba sa pobunjenicima PKK-a.

Nakon dolaska na vlast 2002. godine, Erdogan je nastojao da smanji uticaj oružanih snaga. U prilog su mu išli zahtjevi Brisela da Turska u pregovorima o članstvu u EU mora da stavi armiju pod civilnu kontrolu. Započeo je reforme kojima je umanjivana društverna uloga vojske i smijenio na stotine visokih oficira.

Erdoganovi saradnici su 2007. inscenirali niz suđenja, poznatih pod nazivom Malj, u kojima su uklonjeni mnogi vodeći oficiri. Stotine ih je poslato u zatvor. U petak organizatori vojnog udara nisu uhapsili Erdogana, niti su ozbiljno razmišljali o nasilnom ulasku u predsjedničku palatu. (U vojnom udaru 1980. ubijeno je na hiljade i zatvoreno na desetine hiljada ljudi.) U avgustu će Vrhovni vojni sud vjerojatno odlučiti o tome hoće li članovi pokreta Gulen biti isključeni iz vojske. Ne zna se još ni da li pokušaj puča ima veze s ovom sudskom odlukom.

U kampanji čišćenja je Erdoganu pomagao i sadašnji ljuti protivnik, nekadašnji bliski saveznik Fetulah Gulen, čije su pristalice u sudstvu pokrenule seriju procesa protiv generala optužujući ih za navodno kovanje zavjere protiv vlade. Gulen koji predvodi jedan od globalnih islamskih pokreta pobegao je iz Turske 1999. u strahu da će ga vojska uhapsiti. Tokom godina njegove pristalice su ulazile u mnoge turske institucije, naročito u sud i policiju. Američki ambasador Džejms Džefri je 2008. napisao izvještaj o infiltriranju gulenista u tursku nacionalnu policiju.

U borbi za vlast 2013. godine, došlo je do razlaza između Erdogana i Gulena. Erdogan je očistio sudove i policiju od hiljada ljudi za koje se pretpostavljalo da su lojalni Gulenu. Iako njegovih pristalica ima najviše u bezbjednosnim strukturama, Njujorker smatra da su ,,sada gotovi”. Gulen negira umiješanost u puč i očekuje da ga SAD neće izručiti Turskoj. Erdogan je i o tome razovarao sa Obamom telefonom u utorak.

Tokom govora na istanbulskom aerodromu, u trenucima slamanja puča Erdogan je pokušaj vojnog udara nazvao ,,poklonom od Boga”. On već duže pokušava da promijeni ustav i stekne gotovo apsolutnu moć.

Političari u prvim reakcijama izražavaju zabrinutost za demokratiju i pozivaju na razboritost. Šef Zelenih Čem Ozdemir u intervjuu njemačkoj novinskoj agenciji DPA, je kazao da je za nenasilne promjene u Turskoj. ,,Onaj ko želi da sa vlasti ukloni autoritarnog vladara Erdogana, mora to uraditi na izborima”, kazao je on. „Vojni puč je neprihvatljiv”.

Ozdemirova stranačka ,,sestra” iz Nemačke Klaudija Rot upozorila je: ,,Ovo je dramatična i opasna situacija… Bez obzira ko je na vlasti i ko na vlast dođe ima ogromnu odgovornost da spriječi prolivanje krvi i građanski rat”. Rot koja je i potpredsjednica Bundestaga je izrazila i strahovanja da bi zbog događaja u Turskoj čitav region mogao da bude destabilizovan.

Dojče vele (DW) u komentaru ocjenjuje kako Erdogan koristi diletantski pokušaj puča za obračun sa svima koji drukčije misle. Za DW puč izgleda kao farsa: avijacija bombarduje parlament, ali ne zna da nađe put do predsjednikovog ljetovališta. Pučisti su zauzeli državnu, ali ne i privatnu radioteleviziju. Nisu prekinuli puteve komunikacije. Inscenirali su pučističku operetu rano uveče – kada Istanbul počinje da praznuje vikend – umjesto u ranim jutarnjim satima dok grad spava. Puštaju predsjednika da leti iz svog ljetovališta u Istanbul, iako su navodno baš vođe avijacije pokušale da izvedu državni udar. A u Istanbulu predsjednika dočekuju njegovi ljudi. Pri tome obični vojnici-pučisti misle da učestvuju u vojnoj vežbi.

DW smatra da je Erdogan očigledno bio i dobro pripremljen za puč, a u danima potom ne zna za mjeru. ,,Niko više ne govori o pobjedi ili trijumfu naroda i demokratije. Neuspjeli puč je Erdoganu poslužio samo za jedan cilj: uklanjanje svih protivnika. Turska se sa Erdoganom deformiše u solističku autokratiju – uključujući i smrtnu kaznu. Što je navodno izraz volje naroda.”

DW komentariše kako su imami na Erdogaovoj strani. ,,Ne može se isključiti mogućnost da se Ataturkova sekularna republika pretvori u Erdoganovu islamsku autokratiju. Za koju nema mjesta u EU, a i njeno mesto u NATO je problematično”.

Ministri spoljnih poslova EU i njihov američki kolega Džon Keri poručili su turskom predsjedniku: samo te gledamo! To je i sve što mogu da učine, komentari su na Zapadu. Erdoganovi politički protivnici mogu još da budu srećni ako završe samo u zatvoru. On radi na ponovnom uvođenju smrtne kazne. Brisel se odredio: to bi značilo trenutni kraj pregovora o pristupu Turske EU. I Berlin je to potvrdio, iako se njemačka vlada prema Ankari odnosi veoma oprezno.

Turski predsjednik kao da je siguran da je potrebniji SAD i Evropi nego one njemu. Po nekim zapadnim komentatorima to je bar na kratak rok tačno. Evropljani su se, dilom o izbeglicama sa Erdoganom, u velikoj mjeri prepustili njegovoj volji. Još važnija je saradnja sa Turskom u NATO. Ta zemlja je zbog geografskog položaja najvažniji partner u borbi protiv IS i traženju rješenja za rat u Siriji. Ministar spoljnih poslova SAD Džon Keri je ukazao da članstvo u NATO znači i opredjeljenje za demokratiju. Grabeći vlast u ruke i stavljajući na kocku čak i odnose sa SAD, Erdogan pokazuje da ga uobičajeni politički obziri više ne interesuju. Sastanak sa ruskim predsjednikom Putinom, zakazan za sljedeći mjesec, još je jedan signal za promjenu strategije u Ankari.

Erdoganu jedino može da stvori teškoće ekonomska kriza. Ona počinje slomom turizma koji je važan izvor prihoda, pa ide sve do povlačenja investitora i zapadnih firmi.

Regionalni pogled

Analitičari u regionu kažu – predsednik Redžep Tajip Erdogan iz svega će, barem kratkoročno, izlazi jači i ambiciozniji. Prema mišljenju nekadašnjeg novinara i diplomate Zlatka Dizdarevića, i dosadašnja Erdoganova ambicija u vezi sa Balkanom je bila ,,prilično opasna, s obzirom na to kako se čitala u raznim krugovima na Balkanu, uključujući prije svega Bosnu i Hercegovinu, ali i Albaniju i Kosovo”. ,,On i njegova vanjska politika su, uostalom, izdefinisali tu osu i liniju Albanija – Kosovo – BiH – Sandžak kao svoju interesnu sferu, dugoročno. Bez obzira ko je ovo izveo i kako je ovo izveo, mislim da će od te njegove dodatne sile, Balkan zaboljeti glava”, ističe Dizdarević.

Politički i ekonomski analitičar Mirza Hajrić ocjenjuje da će se Turska, čim se pridigne, nastaviti tamo gde je stala, a zbog činjenice da je sada snaga njenog predsjednika Erdogana veća, mnogo će značiti i to ko je stao na njegovu stranu.

Spoljnopolitički komentator iz Srbije Borivoje Erdeljan smatra da postoji čitav niz problema sa kojima se tursko društvo, turska država i Erdogan suočavaju. ,,Pod pritiskom je velikih unutašnjih problema, pre svega sa kurdskom manjinom i njihovom borbom za autonomna i nacionalna prava, progonom intelektualaca, suđenjima novinarima, proklamovanim slobodama koje se ograničavaju u više primera književnika, novinara i velikim kompleksom problema koji dolaze od milionskog izbegličkog talasa zbog rata u Siriji i turskog tamo, ovakvog ili onakvog, mešanja i uticaja. I u poslednje vreme kritično, ali ovih dana možda samo nagoveštenog olakšanja zategnutih odnosa sa Moskvom”, napominje Erdeljan.

Što se Balkana tiče, Erdeljan konstatuje da je razumljivo to što su dešavanja u Turskoj u regionu ozbiljno shvaćena.

,,Potpuna povezanost i Balkana i drugih regiona, Bliskog istoka sa Turskom, tog čitavog širokog područja, zahteva pažnju svih jer Turska je prisutna i moramo sa pažnjom da pratimo sve što se događa u Turskoj”, zaključuje Erdeljan.

Lična karta vojske

Turske oružane snage (TSK) se sastoje od kopnenih jedinica, mornarice i vazduhoplovstva. Žandarmerija i Obalska straža, su podređeni Ministastvu unutrašnjih poslova u vrijeme mira, a u ratnom stanju su pod komandom kopnenih snaga i mornarice. Predsjednik Turske je vrhovni komandant oružanih snaga.

Načelnik generalštaba, sada je to general Hulusi Akar, je komandant oružanih snaga. U ratu on djeluje kao Glavnokomandujući u ime predsjednika Turske, koji je opet Vrhovni komandant TSK u ime Velike narodne skupštine.

Komandovanje oružanim snagama i utvrđivanje politika i programa povezanih sa borbenom gotovošću rodova KST, je u nadležnosti Generalštaba. Pored toga, Generalštab koordinira vojne odnose TSK sa ostalim članicama NATO i drugim prijateljskim zemljama.

Cjelokupne TSK su druga najveća stajaća armija u NATO, poslije onih SAD. Procjenjuje se da je u 2015. u TSK bio 639.551 pripadnika, vojnici, civili i u paravojnim formacijama. Turska je jedna o pet članica NATO koje oblikuju nuklearnu politiku Alijanse, zajedno sa Belgijom, Nemačkom, Italijom i Holandijom. U turskoj vazduhoplovnoj bazi Inčilik je uskladišteno 90 B61 nuklearnih bombi, od kojih je 40 na raspolaganju turkim oružanim snagama, mada one moraju da imaju odobrenje NATO da bi ih eventualno koristile.

TSK sebe doživljavaju kao čuvara Kemalizma, zvanične državne ideologije, naročito njenog sekularnog vida. TSK je do sada održavao značajan stepen uticaja u procesu donošenja odluka u vezi pitanja nacionalne bezbjednosti zemlje i to preko Nacionalnog saveza za bezbjednost. No, njihov značaj je posljednjih decenija opadao.

Uoči predsjedničkih ibora 2007. kao reakcija na politiku potonjeg predsjednika države Abdulaha Gula, koji je imao prošlost umješanosti u islamističke političke pokrete, armija je izdala saopštenje koje je završavano jasnim upozorenjem da će biti spramna da interveniše ukoliko sekularna priroda turskog ustava bud narušena. ,,TSK zadržavju jasnu odlučnost da sprovode svoje dužnosti koje proističu iz zakona radi zaštite nepromjenljivih odlika Republike Turske. Njihova lojalnost toj odlučnosti je apsolutna.”

Uoči zasijedanja Vrhovnog vojnog savjeta u avgustu 2011. Načelnik generalštaba, zajedno sa zapovjednicima kopnene vojske, ratne mornarice i vojnog vazduhoplovstva, zatražili su da budu penzionisani, protestujući zbog masovnih hapšenja visokih oficira. Brzo smjenjivanje vojnih komndanata na zasijedanju Vrhovnog vojnog savjeta potvrdilo je kontrolu vlade tadašnjeg premijera Erdogana u pogledu imenovnja vodećih zapovjednika TSK.

No, o napredovanjima u vojsci je i dalje odlučivao Generalštab, uz ogrničenu civilnu kontrolu. Otuda je Evropska komisija u svom redovonom godišnjem izvještaju iz 2011. o napretku Turske ka pristupanju EU navela kako ,,treba da budu ostvarene dalje reforme u pogledu sastava i ovlašćenja Vrhovnog vojnog savjeta, naročito u pogledu zakonske osnove unaprjeđenja”.

Čistke

Ogroman broj vojnika policajaca, sudaca, državnih službenika, profesora i nastavnika suspendovani su ili pritvoreni. Tursko Ministarstvo obrazovanja povuklo je licence za 21. 000 nastavnika koji rade u privatnim institucijama u toj zemlji, rekao je jedan zvaničnik ministarstva Rojtersu. Ova objava stigla je samo par sati nakon što je Odbor za visoko obrazovanje u zemlji naredio otpuštanje 1.557 dekana univerziteta širom zemlje. Sluti se, uslijediće i mnogi drugi – kako u medijima tako i na univerzitetima. U visoko rizičnom svijetu turske politike, nominalno demokratskom a u stvari autoritarnom, gubitnike čeka brutalna kazna. Turska je uvela vanredno stanje koje će trajati najmanje tri mjeseca.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo