Povežite se sa nama

FOKUS

PROPALI PUČ, UZROCI I POSLJEDICE: Kuda ide Turska

Objavljeno prije

na

Turci znaju šta je puč. Od 1960. su prošli kroz tri i po (onaj 1999. godine je bio tek prisila vladi Nedžmetina Erbakana da podnese ostavku). Ovaj u noći izneđu prošlog petka je spriječen, uz cijenu od najmanje 265 pogunulih (od čega 101 vojnik).

Zašto nije uspio?

Prvi razlog je nedostatak javne podrške. Tri prethodna udara javnost je dobro prihvatila jer je žudjela za obnavljanjem ,,reda i mira” poslije perioda socijalnih tenzija ili nasilja. Ovog puta ljudi su odgovorili izlaskom na ulice na poziv predsjednika Redžepa Taipa Erdogana kako bi iskazali protivljene puču.

Drugo, ovoga puta, vlasti za udar ne optužuju sekulariste već jednu vjersku figuru – imama Fetulaha Gulena – koji se nalazi u samoproglašenom egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama. Najveće opozicione stranke su jasno podržale Vladu, rekavši da se prethodna iskustva sa vojnim udarima ne smiju ponoviti.

Treće, u prethodnim situacijama, poslije vojnog udara policija se svrstala uz vojsku. Sada je policija blisko povezana sa vlastima. Sukobila se sa pobunjenim dijelom vojske i pohapsila mnoge pučiste vojnike i oficire.

Četvrto, pučistička frakcija u vojsci je bila mala. I vlada i opozicija su iznijeli procjene da je 10-20 odsto vojnika i oficira podržalo pučiste. U prošlim vojnim udarima, vojska je djelovala jedinstveno.

Ne i konačni razlog, jer novi će i dalje biti navođeni, medije je danas mnogo teže ukinuti. Kao i u prethodnim pokušajima, pučisti su zauzeli televizijske i radio stanice i prekinuli programe. Ali vijesti su se širile zahvaljujući privatnim stanicama, kao što su Si-En-En Turk i društvene mreže, prije svega Tviter i Votsap, koje su ponudile platformu za glas otpora pučistima. Čak se i Erdogan, koji je zatvorio mnoge novinare i cenzurisao Tviter, Fejsbuk i Jutjub, spasao tako što se tokom noći u subotu obratio građanima preko društvene mreže Fejstajm.

Neki analitičari ukazuju da ne iznenađuje to što je propao puč, već što je poslije godina Erdoganovog obračuna sa opozicijom unutar turske vojske opstala dovoljno jaka frakcija da se na tako nešto odluči.

Sukob je bio očekivan. Kada je Erdogan 2003. postao premijer, bio je demokratska nada islamskog svijeta, lider ogromne vitalnosti koji će pokazati svijetu da otvoreno islamski političar može da vodi stabilnu demokratsku zemlju i bude agilan član NATO. Te nade su blijedjele. Erdogan – od 2014. predsjednik Turske – počeo je da koristi demokratske institucije kako bi ozakonio svoju vladavinu, istovremeno rušeći protivnike, sa namjerom da uguši i demokratiju u zemlji. Tokom posljednje decenije ućutkao je, marginalizovao i slomio gotovo sve koji su mu se suprotstavljali, uključujući urednike novina, profesore univerziteta, humanitarne radnike.

Zapadni mediji pišu da su Barak Obama i drugi zapadni lideri, koji Erdogana smatraju branom protiv haosa u Turskoj, redovno ovome popuštali. Erdogan je nedavno progurao zakon koji članovima parlamenta oduzima imunitet od sudskog gonjenja. Njegovi kritičari strahuju da će tako ukloniti nekoliko preostalih poslanika koji mu se još protive.

Postoji i problem vojske. Od osnivanja turske republike 1923. generali su se smatrali konačnim arbitrima miješajući se brutalno u politički život Turske, ako bi po njihovom mišljenju vlada postajala suviše lijeva ili islamistička. Poslije vojnog puča 1960. generali su objesili premijera Adnana Menderesa i neke njegove saradnike. Vojska, piše Njujorker, prezire Erdogana ali izgleda da mu nije dorasla.

Vojska ima više razloga za nezadovoljstvo Erdoganovom vladavinom. Učestali su teroristički napadi ID kao i Kurdske radničke partije (PKK), a rat u Siriji bjesni šest godina. Erdoganova sve autoritarnija retorika je polarizovala zemlju, potpirujući etničke tenzije. Njegova islamistička orijentacija izaziva podozrenje jer se vojska tradicionalno smatra čuvarem Ataturkovog sekularnog nasljeđa. Tu je ponovno izbijanje sukoba sa pobunjenicima PKK-a.

Nakon dolaska na vlast 2002. godine, Erdogan je nastojao da smanji uticaj oružanih snaga. U prilog su mu išli zahtjevi Brisela da Turska u pregovorima o članstvu u EU mora da stavi armiju pod civilnu kontrolu. Započeo je reforme kojima je umanjivana društverna uloga vojske i smijenio na stotine visokih oficira.

Erdoganovi saradnici su 2007. inscenirali niz suđenja, poznatih pod nazivom Malj, u kojima su uklonjeni mnogi vodeći oficiri. Stotine ih je poslato u zatvor. U petak organizatori vojnog udara nisu uhapsili Erdogana, niti su ozbiljno razmišljali o nasilnom ulasku u predsjedničku palatu. (U vojnom udaru 1980. ubijeno je na hiljade i zatvoreno na desetine hiljada ljudi.) U avgustu će Vrhovni vojni sud vjerojatno odlučiti o tome hoće li članovi pokreta Gulen biti isključeni iz vojske. Ne zna se još ni da li pokušaj puča ima veze s ovom sudskom odlukom.

U kampanji čišćenja je Erdoganu pomagao i sadašnji ljuti protivnik, nekadašnji bliski saveznik Fetulah Gulen, čije su pristalice u sudstvu pokrenule seriju procesa protiv generala optužujući ih za navodno kovanje zavjere protiv vlade. Gulen koji predvodi jedan od globalnih islamskih pokreta pobegao je iz Turske 1999. u strahu da će ga vojska uhapsiti. Tokom godina njegove pristalice su ulazile u mnoge turske institucije, naročito u sud i policiju. Američki ambasador Džejms Džefri je 2008. napisao izvještaj o infiltriranju gulenista u tursku nacionalnu policiju.

U borbi za vlast 2013. godine, došlo je do razlaza između Erdogana i Gulena. Erdogan je očistio sudove i policiju od hiljada ljudi za koje se pretpostavljalo da su lojalni Gulenu. Iako njegovih pristalica ima najviše u bezbjednosnim strukturama, Njujorker smatra da su ,,sada gotovi”. Gulen negira umiješanost u puč i očekuje da ga SAD neće izručiti Turskoj. Erdogan je i o tome razovarao sa Obamom telefonom u utorak.

Tokom govora na istanbulskom aerodromu, u trenucima slamanja puča Erdogan je pokušaj vojnog udara nazvao ,,poklonom od Boga”. On već duže pokušava da promijeni ustav i stekne gotovo apsolutnu moć.

Političari u prvim reakcijama izražavaju zabrinutost za demokratiju i pozivaju na razboritost. Šef Zelenih Čem Ozdemir u intervjuu njemačkoj novinskoj agenciji DPA, je kazao da je za nenasilne promjene u Turskoj. ,,Onaj ko želi da sa vlasti ukloni autoritarnog vladara Erdogana, mora to uraditi na izborima”, kazao je on. „Vojni puč je neprihvatljiv”.

Ozdemirova stranačka ,,sestra” iz Nemačke Klaudija Rot upozorila je: ,,Ovo je dramatična i opasna situacija… Bez obzira ko je na vlasti i ko na vlast dođe ima ogromnu odgovornost da spriječi prolivanje krvi i građanski rat”. Rot koja je i potpredsjednica Bundestaga je izrazila i strahovanja da bi zbog događaja u Turskoj čitav region mogao da bude destabilizovan.

Dojče vele (DW) u komentaru ocjenjuje kako Erdogan koristi diletantski pokušaj puča za obračun sa svima koji drukčije misle. Za DW puč izgleda kao farsa: avijacija bombarduje parlament, ali ne zna da nađe put do predsjednikovog ljetovališta. Pučisti su zauzeli državnu, ali ne i privatnu radioteleviziju. Nisu prekinuli puteve komunikacije. Inscenirali su pučističku operetu rano uveče – kada Istanbul počinje da praznuje vikend – umjesto u ranim jutarnjim satima dok grad spava. Puštaju predsjednika da leti iz svog ljetovališta u Istanbul, iako su navodno baš vođe avijacije pokušale da izvedu državni udar. A u Istanbulu predsjednika dočekuju njegovi ljudi. Pri tome obični vojnici-pučisti misle da učestvuju u vojnoj vežbi.

DW smatra da je Erdogan očigledno bio i dobro pripremljen za puč, a u danima potom ne zna za mjeru. ,,Niko više ne govori o pobjedi ili trijumfu naroda i demokratije. Neuspjeli puč je Erdoganu poslužio samo za jedan cilj: uklanjanje svih protivnika. Turska se sa Erdoganom deformiše u solističku autokratiju – uključujući i smrtnu kaznu. Što je navodno izraz volje naroda.”

DW komentariše kako su imami na Erdogaovoj strani. ,,Ne može se isključiti mogućnost da se Ataturkova sekularna republika pretvori u Erdoganovu islamsku autokratiju. Za koju nema mjesta u EU, a i njeno mesto u NATO je problematično”.

Ministri spoljnih poslova EU i njihov američki kolega Džon Keri poručili su turskom predsjedniku: samo te gledamo! To je i sve što mogu da učine, komentari su na Zapadu. Erdoganovi politički protivnici mogu još da budu srećni ako završe samo u zatvoru. On radi na ponovnom uvođenju smrtne kazne. Brisel se odredio: to bi značilo trenutni kraj pregovora o pristupu Turske EU. I Berlin je to potvrdio, iako se njemačka vlada prema Ankari odnosi veoma oprezno.

Turski predsjednik kao da je siguran da je potrebniji SAD i Evropi nego one njemu. Po nekim zapadnim komentatorima to je bar na kratak rok tačno. Evropljani su se, dilom o izbeglicama sa Erdoganom, u velikoj mjeri prepustili njegovoj volji. Još važnija je saradnja sa Turskom u NATO. Ta zemlja je zbog geografskog položaja najvažniji partner u borbi protiv IS i traženju rješenja za rat u Siriji. Ministar spoljnih poslova SAD Džon Keri je ukazao da članstvo u NATO znači i opredjeljenje za demokratiju. Grabeći vlast u ruke i stavljajući na kocku čak i odnose sa SAD, Erdogan pokazuje da ga uobičajeni politički obziri više ne interesuju. Sastanak sa ruskim predsjednikom Putinom, zakazan za sljedeći mjesec, još je jedan signal za promjenu strategije u Ankari.

Erdoganu jedino može da stvori teškoće ekonomska kriza. Ona počinje slomom turizma koji je važan izvor prihoda, pa ide sve do povlačenja investitora i zapadnih firmi.

Regionalni pogled

Analitičari u regionu kažu – predsednik Redžep Tajip Erdogan iz svega će, barem kratkoročno, izlazi jači i ambiciozniji. Prema mišljenju nekadašnjeg novinara i diplomate Zlatka Dizdarevića, i dosadašnja Erdoganova ambicija u vezi sa Balkanom je bila ,,prilično opasna, s obzirom na to kako se čitala u raznim krugovima na Balkanu, uključujući prije svega Bosnu i Hercegovinu, ali i Albaniju i Kosovo”. ,,On i njegova vanjska politika su, uostalom, izdefinisali tu osu i liniju Albanija – Kosovo – BiH – Sandžak kao svoju interesnu sferu, dugoročno. Bez obzira ko je ovo izveo i kako je ovo izveo, mislim da će od te njegove dodatne sile, Balkan zaboljeti glava”, ističe Dizdarević.

Politički i ekonomski analitičar Mirza Hajrić ocjenjuje da će se Turska, čim se pridigne, nastaviti tamo gde je stala, a zbog činjenice da je sada snaga njenog predsjednika Erdogana veća, mnogo će značiti i to ko je stao na njegovu stranu.

Spoljnopolitički komentator iz Srbije Borivoje Erdeljan smatra da postoji čitav niz problema sa kojima se tursko društvo, turska država i Erdogan suočavaju. ,,Pod pritiskom je velikih unutašnjih problema, pre svega sa kurdskom manjinom i njihovom borbom za autonomna i nacionalna prava, progonom intelektualaca, suđenjima novinarima, proklamovanim slobodama koje se ograničavaju u više primera književnika, novinara i velikim kompleksom problema koji dolaze od milionskog izbegličkog talasa zbog rata u Siriji i turskog tamo, ovakvog ili onakvog, mešanja i uticaja. I u poslednje vreme kritično, ali ovih dana možda samo nagoveštenog olakšanja zategnutih odnosa sa Moskvom”, napominje Erdeljan.

Što se Balkana tiče, Erdeljan konstatuje da je razumljivo to što su dešavanja u Turskoj u regionu ozbiljno shvaćena.

,,Potpuna povezanost i Balkana i drugih regiona, Bliskog istoka sa Turskom, tog čitavog širokog područja, zahteva pažnju svih jer Turska je prisutna i moramo sa pažnjom da pratimo sve što se događa u Turskoj”, zaključuje Erdeljan.

Lična karta vojske

Turske oružane snage (TSK) se sastoje od kopnenih jedinica, mornarice i vazduhoplovstva. Žandarmerija i Obalska straža, su podređeni Ministastvu unutrašnjih poslova u vrijeme mira, a u ratnom stanju su pod komandom kopnenih snaga i mornarice. Predsjednik Turske je vrhovni komandant oružanih snaga.

Načelnik generalštaba, sada je to general Hulusi Akar, je komandant oružanih snaga. U ratu on djeluje kao Glavnokomandujući u ime predsjednika Turske, koji je opet Vrhovni komandant TSK u ime Velike narodne skupštine.

Komandovanje oružanim snagama i utvrđivanje politika i programa povezanih sa borbenom gotovošću rodova KST, je u nadležnosti Generalštaba. Pored toga, Generalštab koordinira vojne odnose TSK sa ostalim članicama NATO i drugim prijateljskim zemljama.

Cjelokupne TSK su druga najveća stajaća armija u NATO, poslije onih SAD. Procjenjuje se da je u 2015. u TSK bio 639.551 pripadnika, vojnici, civili i u paravojnim formacijama. Turska je jedna o pet članica NATO koje oblikuju nuklearnu politiku Alijanse, zajedno sa Belgijom, Nemačkom, Italijom i Holandijom. U turskoj vazduhoplovnoj bazi Inčilik je uskladišteno 90 B61 nuklearnih bombi, od kojih je 40 na raspolaganju turkim oružanim snagama, mada one moraju da imaju odobrenje NATO da bi ih eventualno koristile.

TSK sebe doživljavaju kao čuvara Kemalizma, zvanične državne ideologije, naročito njenog sekularnog vida. TSK je do sada održavao značajan stepen uticaja u procesu donošenja odluka u vezi pitanja nacionalne bezbjednosti zemlje i to preko Nacionalnog saveza za bezbjednost. No, njihov značaj je posljednjih decenija opadao.

Uoči predsjedničkih ibora 2007. kao reakcija na politiku potonjeg predsjednika države Abdulaha Gula, koji je imao prošlost umješanosti u islamističke političke pokrete, armija je izdala saopštenje koje je završavano jasnim upozorenjem da će biti spramna da interveniše ukoliko sekularna priroda turskog ustava bud narušena. ,,TSK zadržavju jasnu odlučnost da sprovode svoje dužnosti koje proističu iz zakona radi zaštite nepromjenljivih odlika Republike Turske. Njihova lojalnost toj odlučnosti je apsolutna.”

Uoči zasijedanja Vrhovnog vojnog savjeta u avgustu 2011. Načelnik generalštaba, zajedno sa zapovjednicima kopnene vojske, ratne mornarice i vojnog vazduhoplovstva, zatražili su da budu penzionisani, protestujući zbog masovnih hapšenja visokih oficira. Brzo smjenjivanje vojnih komndanata na zasijedanju Vrhovnog vojnog savjeta potvrdilo je kontrolu vlade tadašnjeg premijera Erdogana u pogledu imenovnja vodećih zapovjednika TSK.

No, o napredovanjima u vojsci je i dalje odlučivao Generalštab, uz ogrničenu civilnu kontrolu. Otuda je Evropska komisija u svom redovonom godišnjem izvještaju iz 2011. o napretku Turske ka pristupanju EU navela kako ,,treba da budu ostvarene dalje reforme u pogledu sastava i ovlašćenja Vrhovnog vojnog savjeta, naročito u pogledu zakonske osnove unaprjeđenja”.

Čistke

Ogroman broj vojnika policajaca, sudaca, državnih službenika, profesora i nastavnika suspendovani su ili pritvoreni. Tursko Ministarstvo obrazovanja povuklo je licence za 21. 000 nastavnika koji rade u privatnim institucijama u toj zemlji, rekao je jedan zvaničnik ministarstva Rojtersu. Ova objava stigla je samo par sati nakon što je Odbor za visoko obrazovanje u zemlji naredio otpuštanje 1.557 dekana univerziteta širom zemlje. Sluti se, uslijediće i mnogi drugi – kako u medijima tako i na univerzitetima. U visoko rizičnom svijetu turske politike, nominalno demokratskom a u stvari autoritarnom, gubitnike čeka brutalna kazna. Turska je uvela vanredno stanje koje će trajati najmanje tri mjeseca.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: Otvaranje dveri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuće partije tek se pozicioniraju, očekujući da URA prelomi na njihovu stranu, i da tada započnu stvarni pregovori o podjeli vlasti. A pozicionira se i premijer, potvrđujući sumnje da je upućen u započetu igru. U kojoj će evropske integracije ustupiti mjesto Vučićevom otvorenom Balkanu, sve sa nadom domaćih i izvanjih  promotera da će nas to dovesti do novog srpskog sveta

 

Tri mjeseca otkako je Vlada Zdravka Krivokapića izgubila podršku parlamentarne većine, zahuhtavaju se razgovori o njenoj rekonstrukciji.

Koliko su u tom naumu ozbiljne tri vladajuće koalicije i premijer koji u pregovorima zastupa samog sebe, kao osamostaljeni (usamljeni) predvodnik koalicije Za budućnost Crne Gore, možemo vidjeti iz onoga što se čini kao neupitno nakon dosadašnjih razgovora i prepucavanja partijskim saopštenjima.

I buduću, rekonstruisanu, Vladu predvodiće sadašnji premijer, odnosno, „običan lažov i izdajnička tranja“ (citat Marina Jočić, DF). Ostanak u Vladi garantovao je i ministru finansija – „članu međunarodne kriminalen grupe“ (Nebojša Medojević, predsjednik PzP i jedan od lidera DF-a) i potpredsjedniku Vlade koji je, prema najnovijim saznanjima njegovih koalicionih partnera skupa sa svojom partijom (URA) htio, tokom nedavnih događaja na Cetinju, da „preda vlast u ruke Veselinu Veljoviću“ (saopštenje Demokrata).

Pored pomenute trojice okosnicu nove Vlade trebalo bi da čine oni koji uz DPS, prema mišljenju Demokrata, „predstavljaju političku dvoglavu zmiju koja sikće otrove u vidu mržnje, uvreda i podmetanja“ (DF), skupa sa „najobičnijim titoistima koji se lažno predstavljaju demokratama“ (iz saopštenja DF-a o Demokratama). U novoj Vladi, slažu se njeni mogući konstituenti, mjesta bi trebalo da bude i za nacionalne manjinske partije, iste one koje „prekopavaju kosti žrtava iz Srebrenice da bi ih koristili u dnevno-političke svrhe“  (poslanik DF-a i predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović).

Konačno, na mjestu predsjednika Skupštine Crne Gore ostao bi Aleksa Bečić, koji  (GP URA)  napušta evropski kurs, moguće, „zbog prijetnji beogradskih tabloida o navodnom snimku“.

Sve ovo i još mnogo toga  što se ne citira u pristojnim novinama, jedni o drugima rekli su sadašnji koalicioni partneri. Uglavnom, od momenta kada je Vlada, sredinom juna, i zvanično izgubila podršku parlamentarne većine. Nakon što je parlament, uz pomoć glasova opozicionih poslanika, usvojio Deklaraciju o Srebrenici i na prijedlog premijera Krivokapića, a uz podršku DPS-a, razriješio ministra pravde Vladimira Leposavića. „Sada resetujemo stanje na nulu i tražimo novi dogovor. Pozdravljamo vas i neka vam je srećan DPS”, obznanio je šef poslaničkog kluba DF-a Slaven Radunović odluku da napuste parlament.

Svjedočimo novom početku. Uz demonstriranu dozu međusobnog povjerenja, razumjevanja, pristojnosti i spremnosti na kompromis,  očekivati je da kriza koja traje, praktično, od 31. avgusta prošle godine uskoro bude prevaziđena. Samo se ne zna da li će rezultat dogovora biti nova Vlada ili novi izbori.

Aleksa Bečić je optimista, pa očekuje da ćemo dobiti Vladu koja će trajati do 2024. i termina za raspisivanje redovnih parlamentarnih izbora. Dogovor je moguć, a iz pregovora i dogovora o rekonstrukciji Vlade „ni na jedan način nije izostavljen GP URA”, kaže predsjednik parlamenta ističući potrebu da parlamentarna većina bude osnažena i manjinskim partijama. I skidajući sa sebe i svoje partije odgovornost za rezultate ekspertske, odnosno, apostolske Vlade, pošto Demokrate, saznajemo to sa nekih 10 mjeseci zakašnjenja, nijesu bile saglasne sa načinom na koji je ona formirana. ,,Mi smo se zalagali za to da niko ne može biti diskriminisan. Šta je to ekspert? Gdje je to definisano? To što je neko političar, ne znači da nije ekspert…”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

To su slike još jedne crnogorske priče o istoriji diskriminacije i nepravde koja ne samo traje, već proizvodi nove mržnje i nasilja. Bitka koja se ove sedmice vodi na sjednicama Vlade i cetinjske skupštine, mnogo je više od rešavanja vlasničkog pitanja nad jednim vjerskim objektom. Ona je nastavak borbe političkih vođa  za moć preko identitetskih pitanja, i novo podizanje nacionalnih tenzija do usijanja. Premijer Zdravko Krivokapić saopštio je da su nedopustive brutalne, šofinističke uvrede na račun potpredsjednika Vlade, ali i pojedinih odbornika Skupštine Cetinja, koje su se, kako je kazao, mogle čuti od pojedinih simpatizera DPS-a na Cetinju.

Krivokapić je u pravu. Poruke okupljenih predstavnicima URA, ne samo da su nedopustive, nego moraju biti i adekvatno sankcionisane. I na Cetinju, ali i u ostatku Crne Gore.

No, nedopustivo je još nešto. Komentarišući bezopoteznu odluku Vlade da Cetinjski manastir prepiše na državu, Krivokapić je kazao da je država samo ispravila – grešku.  ,,Nijedna odluka koja se donosi ne može biti protivustavna, protivzakonita i na štetu bilo koga. Taj atak na imovinu je krenuo već formiranjem tzv. Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) čiji je jedini cilj bio, ne da uspostavi vjeru, nego da vrati imovinu, kako bi ta imovina mogla da bude korišćena ili od strane države ili te NVO”, rekao je Krivokapić.  Tako je premijer, sve predstavljajući se zaštitnikom Ustava i vjerskih prava, takozvanom nazvao vjersku zajednicu upisanu u registar ove zemlje. I još jednom pokazao da je zastupnik interesa Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne svih crnogorskih građana.

Na ovu izjavu premijera, te odbornika DPS-a Jankovića, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA). Oni su pozvali javne funkcionere da se uzdrže od govora koji izaziva mržnju. ,,Verbalno izazivanje i podsticanje mržnje je uvod u fizičko nasilje, pa tome svako ko ima nadležnosti i javni uticaj mora da se suprotstavi”, rekli su iz HRA. Istakli su da je premijer svojom izjavom ne samo povrijedio vjerska osjećanja vjernika CPC-a, nego i mogao da podstakne mržnju prema njima.

,,Podsjećamo da je ranije predsjednik Milo Đukanović, Srpsku pravoslavnu crkvu nazivao ‘kvazivjerskom zajednicom’, ‘koja pokušava da zadrži nezakonito prisvojenu imovinu’, ‘koja je odgovorna za genocid u Srebrenici'”, rekli su iz HRA.

Spuštanju tenzija nije pomogao ni mitropolit Joanikije. Tek nakon što je  na Cetinju, zalivenom suzavcem, ustoličen na neviđen način, on je u Danilovgradu u manastiru primio predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Osvjedočenog širitelja mržnje.  Političara koji  uprkos zabrani, nastavlja javno da negira genocid u Srbrenicu , uz spremnost, kako kaže, i da ,,robija”.  Mitropolit ga je opjevao kao viteza u borbi za srpstvo.

Trebali bi tomovi da se ispišu sva ,,podsticanja” na posijanu mržnju od strane predstavnika aktuelne i prethodne vlasti. Ne samo izjave, već i brojne odluke prethodne i ove vlast svojevrsna su vrsta nasilja i podsticanje na nasilje i mržnju. Jedna od takvih je i priča o Cetinjskom manastiru.

Cetinjski manastir, jedan od simbola Crne Gore, je izgradio u drugoj polovini 15. vijeka tadašnji crnogorski vladar Ivan Crnojević. Tokom narednih nekoliko vjekova  bio je sjedište svih crnogorskih vladara. Cetinjski manastir je jedan od  ukupno  2.000 kulturnih dobara u Crnoj Gori. Od toga oko 800 sada pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Do kraja godine znaće se tačan broj, pošto još ne postoji ni prezican registar. Do 1986. godine sve  crkve i manastiri i zemljište, bili su u vlasništvu sela, bratstava i plemena.  Od 1986. do 2006. godine, na Mitropliju crnogorsko primorsku  prepisano je gotovo sve bitnije. Najveći imovinski rast Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija, doživjela je u vrijeme tridesetogodišnje vladavine aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji danas na Cetinju navodno brani crnogorske svetinje od apetita Srpske pravoslavne crkve i srpskog sveta.  U vrijeme njegove vladavine SPC je, bespravno gradila, zauzimala. Vjernici Crnogorske pravoslavne crkve sprečavani su da vrše obrede u vjerskim objektima. Đukanović je bio strateški  partner pokojnog mitropolita Amfilohija, dok su se gomilala brojna  nerazriješena  pitanja oko vjerskih objekata kojima je SPC upravljala.

Da nova vlast nije sposobna da ta pitanja riješi na pravi način, jasno je.  Ona ih pojačava, čineći sve da ispuni interese Mitroplije crnogorsko primorske, odnosno SPC-a i Beograda.

Vlasništvo nad Cetinjskim manastirom je upisano na Opštinu Cetinje 2005. SPC je to sporila, tvrdeći da je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom upisano neustavno i podnijela zahtjev da se taj upis prava svojine briše. Ustavni sud je navodno proglasio neustavnim taj upis, ali se do ove sedmice  Cetinjski manastir u katastru  vodio na Opštinu Cetinje.

Litije koje su prethodile padu Đukanovićevog režima, organizovala je MPC  ne pristajući da se  vjerska imovina prepiše  na državu, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i u parlamentu u decembru 2019.

Krivokapićeva Vlada je ove sedmice Upravi za katastar i državnu imovinu naložila da u vezi sa sudbinom Cetinjskog manastira uradio ovo: ,,Nalaže se Upravi za katastar i državnu imovinu da odmah i bez odlaganja izvrši ispravku upisanog nosioca prava svojine na način što će umjesto Prijestonice Cetinje kao nosioca prava svojine vratiti upis na Državu Crnu Goru, shodno rješenju Uprave za nekretnine Podgorica – Područna jedinica Cetinje od 24. 11. 2005, pri čemu se navedenim upisom ne dira u prava upisanog titulara korišćenja”.  Vlada je tu odluku donijela  13. septembra bez održavanja sjednice, a kako su saopštili,  na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova Vlade. Za 14. septembar već je bila najavljena rasprava u Skupštini opštine Cetinje, koja je i održana, o građanskoj inicijativi da se Cetinjski manastir vrati Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC).

Blagota Mitrić, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda, obje odluke nazvao je protivustavnim, i ocijenio da bi u ovoj situaciji trebalo da reaguje Ustavni sud. U toj instituciji, međutim, ćute.

,,Tu su bezumne pravne odluke, jer je malo reći da su protivustavne. To je u stvari početak jedne pravne rašomonijade u Crnoj Gori koja može da izazove vrlo teške i negativne posljedice”, kazao je Mitrić. ,,Stanje je došlo do usijanja. Vi imate i pravni apsurd u okviru ove prave rašomonijade. Prvo, ova Vlada, koja je svojom odlukom Cetinjski manastir ustanovila kao državnu svojinu, ona je prije godinu dana kada je došla na vlast poništila raniji zakon o vjeroispovijesti koji je predviđao baš to. I donijeli su novi zakon koji to ne predviđa, nego da je to vlasništvo Mitropolije. E sada kad su vidjeli da će Skupština opštine Cetinje u petak donijeti odluku o tom da se Cetinjski manastir da u vlasništvo Crnogorskoj pravoslovnoj crkvu, onda je Vlada, da bi preduhitrila takvu jednu odluku, napravila još veću nezakonitost, odnosno protivustavnost”, ističe Mitrić.

Svi znamo, da ovdje nije riječ o jednoj bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manstiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike, i Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve.  Drevni Manastir bio bi, svih nas. Naš. Umjesto policije štitila bi ga zajednička  ljubav. Okupljao bi nas. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći, kojima religija treba kao pogonsko gorivo. A nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedestih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo