Dok se policija preganja sa sitnim lopovima, koji iz kruga bivše fabrike papira u Beranama iznose bakarne kablove, staro željezo, električne trafoe i druge manje predmete, zvaničnog vlasnika ove kompanije, beogradskog biznismena pljevaljskog porijekla Radoja Gomilanovića niko ne ometa u otuđivanju vitalnih mašina i opreme, bez kojih je nemoguć eventualni proces proizvodnje.

On je, prema saznanjima Monitora, nedavno iz fabrike izvukao parni kotao i preprodao ga po smiješno niskoj cijeni.

„Taj kotao je ogroman i bio je potpuno u funkciji. Radio je do posljednjeg trenutka. Vrijedan je oko pola miliona eura. Gomilanović ga je prodao za svega sto hiljada. On je tako nastavio da čupa i krade iz ove fabrike sve što je vrijedno” – kaže naš izvor koji je želio ostati anoniman.

Prema njegovim riječima, kotao je bio potpuno nov a instaliran je neposredno prije nego što je Đukanović 1997. iznova otvorio papirni blok ovog bivšeg giganta.

„Najmanje jedan šleper morao je biti natovaren. Kotao je toliki da je morao biti izrezan i tovaren u djelovima. To se nije moglo obaviti neprimijećeno”, – tvrdi naš izvor.

Ovaj čovjek kaže da ne može shvatiti da nema nijednog državnog organa koji bi stao na put Gomilanoviću i spriječio ga da dalje rastura vitalnu opremu iz fabrike papira.

„Ovakav odnos nije pokazan ni prema jednom velikom sistemu u Crnoj Gori, kao što je pokazan prema fabrici papira. Kada to kažem, mislim i na imovinu i na ljude, odnosno radnike. Jednostavno, nigdje ništa nije rastureno kao što su u Beranama rastureni fabrika papira Beranaka i fabrika kože Polimka. To je nešto što treba da zabrine” – priča naš sagovornik.

On podsjeća da fabrika trenutno ne radi, ali i da je to jedina fabrika papira ne samo u Crnoj Gori nego u čitavom regionu, i da nije bila bez perspektive.

„Kada joj, međutim, malo po malo, izvučete sve ‘vitalne organe’ i donirate ih nekom drugom, naravno da se šanse za ponovno pokretanje procesa proizvodnje sve više smanjuju. Tako, sada, na primjer, ako bi neko želio da pokrene proizvodnju, morao bi da kupi novi parni kotao. Ali, Gomilanovića to od početka nije bilo briga. On je gledao samo kako da izvuče što više novca od prodaje opreme, tako da je njegova računica potpuno jasna” – priča ovaj izvor.

Računica i jeste vrlo precizna. Ovaj biznismen je fabriku papira kupio za 250 hiljada eura, a do sada na njoj zaradio oko dva miliona i osamsto hiljada eura.

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.

Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je Đukanović pred izbore 1997. otvorio papirni blok i zaposlio oko dvjesta radnika. Za narednih nekoliko godina bila je to frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.

Ipak joj nije bilo suđeno. Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i prodata po sistemu brže-bolje. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik Tigoimpeksa Radoje Gomilanović.

Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.

Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija na čije čelo je koji mjesec ranije po prvi put došao Igor Lukšić. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko 400 hiljada eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa uložiti u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a pola vratiti, sa rokom koji nije preciziran.

Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje koja se bratski odrekla duga od 56 hiljada eura.

Sve u svemu, kada se odbije suma od oko 250 hiljada eura, koju je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro-računa kompanije u stečaju prošlo svega dvjesta-trista hiljada eura. To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro- računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.

Čiji je miljenik bio Radoje Gomilanović, do danas je tajna. A da je nečiji morao biti jasno je, jer je sve učinjeno da beransku fabriku dobije na poklon. I to nije bilo jedino što je dobio.

Negdje u predvečerje referenduma ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500 hiljada eura. Nešto ranije od 50 do 100 hiljada izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo alpe adria banke, za koji je založio papir mašinu koju ova banka do danas nije uspjela prodati ni za sto hiljada.

Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, do sada se niko nije zabrinuo. Za sada već devet godina fabrika papira u vlasništvu Radoja Gomilanovića proizvela je svega dvije hiljade tona papira, što bi značilo da je u kontinuitetu radila svega mjesec-dva.

Nije poznato da je Nova Beranka, kako je prekrštena u privrednom registru, ministru finansija vratila dug od 400 hiljada. Nije poznato ni zašto tadašnji ministar finansija i budući premijer, odnosno sadašnji potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče. Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni đe su pare, ni đe su investicije.

Gomilanović odavno nesmetano krčmi preostalu imovinu koja nije pod hipotekama i prodaje u staro gvožđe. Navodno prodaje djelove „koji ne ugrožavaju proces proizvodnje”. Tako je makar odgovorio radnicima prije dvije godine kada su ga optužili da je još tada počeo da iznosi iz fabrike opremu, bez koje ne može da se pokrene proizvodnja.

„Ja imam saznanja da je iz fabrike iznešen rezač papira. Navodno je ustupljen na korišćenje drugom beranskom biznismenu u Beogradu. Mene zanima kako je prošao carinu i ko je za to dao dozvolu. Tražim od pravnog zastupnika iz sindikata da vidi ima li potrebe da o tome obavijesti tužioca” – rekao je tada jedan od radnika.

Gomilanović je u to vrijeme još uvijek odgovarao na pozive novinara, pa je u telefonskom razgovoru rekao da nije iz fabrike prodao ništa što ugrožava proces proizvodnje. On je potvrdio da je rezač iznešen, ali je dodao da je „samo ustupljen na revers”.

„Rezač je, uostalom, bitan u procesu proizvodnje ofset papira, ali ne i nekih drugih vrsta na koje računamo. Što se drugih prodatih djelova imovine tiče, smatram da ništa što nije u procesu prizvodnje ne treba da ‘kupi’ koroziju” – kazao je Gomilanović.

Uvid u to šta u stvari ovaj biznismen radi sa fabrikom papira, ili onim što je od nje ostalo, niko odavno nema. Gomilanović je donedavno tvrdio kako nije odustao od pokretanja proizvodnje, „i da čeka da prođu vremena krize”. Do tada nema potrebe da „kupe koroziju” kotlovi, rezači papira, papir mašine i sve drugo što se zna ili još uvijek ne zna da je bez traga odneseno.

Tufik SOFTIĆ