Povežite se sa nama

OKO NAS

Otišao i parni kotao

Objavljeno prije

na

Dok se policija preganja sa sitnim lopovima, koji iz kruga bivše fabrike papira u Beranama iznose bakarne kablove, staro željezo, električne trafoe i druge manje predmete, zvaničnog vlasnika ove kompanije, beogradskog biznismena pljevaljskog porijekla Radoja Gomilanovića niko ne ometa u otuđivanju vitalnih mašina i opreme, bez kojih je nemoguć eventualni proces proizvodnje.

On je, prema saznanjima Monitora, nedavno iz fabrike izvukao parni kotao i preprodao ga po smiješno niskoj cijeni.

„Taj kotao je ogroman i bio je potpuno u funkciji. Radio je do posljednjeg trenutka. Vrijedan je oko pola miliona eura. Gomilanović ga je prodao za svega sto hiljada. On je tako nastavio da čupa i krade iz ove fabrike sve što je vrijedno” – kaže naš izvor koji je želio ostati anoniman.

Prema njegovim riječima, kotao je bio potpuno nov a instaliran je neposredno prije nego što je Đukanović 1997. iznova otvorio papirni blok ovog bivšeg giganta.

„Najmanje jedan šleper morao je biti natovaren. Kotao je toliki da je morao biti izrezan i tovaren u djelovima. To se nije moglo obaviti neprimijećeno”, – tvrdi naš izvor.

Ovaj čovjek kaže da ne može shvatiti da nema nijednog državnog organa koji bi stao na put Gomilanoviću i spriječio ga da dalje rastura vitalnu opremu iz fabrike papira.

„Ovakav odnos nije pokazan ni prema jednom velikom sistemu u Crnoj Gori, kao što je pokazan prema fabrici papira. Kada to kažem, mislim i na imovinu i na ljude, odnosno radnike. Jednostavno, nigdje ništa nije rastureno kao što su u Beranama rastureni fabrika papira Beranaka i fabrika kože Polimka. To je nešto što treba da zabrine” – priča naš sagovornik.

On podsjeća da fabrika trenutno ne radi, ali i da je to jedina fabrika papira ne samo u Crnoj Gori nego u čitavom regionu, i da nije bila bez perspektive.

„Kada joj, međutim, malo po malo, izvučete sve ‘vitalne organe’ i donirate ih nekom drugom, naravno da se šanse za ponovno pokretanje procesa proizvodnje sve više smanjuju. Tako, sada, na primjer, ako bi neko želio da pokrene proizvodnju, morao bi da kupi novi parni kotao. Ali, Gomilanovića to od početka nije bilo briga. On je gledao samo kako da izvuče što više novca od prodaje opreme, tako da je njegova računica potpuno jasna” – priča ovaj izvor.

Računica i jeste vrlo precizna. Ovaj biznismen je fabriku papira kupio za 250 hiljada eura, a do sada na njoj zaradio oko dva miliona i osamsto hiljada eura.

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.

Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je Đukanović pred izbore 1997. otvorio papirni blok i zaposlio oko dvjesta radnika. Za narednih nekoliko godina bila je to frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.

Ipak joj nije bilo suđeno. Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i prodata po sistemu brže-bolje. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik Tigoimpeksa Radoje Gomilanović.

Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.

Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija na čije čelo je koji mjesec ranije po prvi put došao Igor Lukšić. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko 400 hiljada eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa uložiti u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a pola vratiti, sa rokom koji nije preciziran.

Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje koja se bratski odrekla duga od 56 hiljada eura.

Sve u svemu, kada se odbije suma od oko 250 hiljada eura, koju je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro-računa kompanije u stečaju prošlo svega dvjesta-trista hiljada eura. To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro- računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.

Čiji je miljenik bio Radoje Gomilanović, do danas je tajna. A da je nečiji morao biti jasno je, jer je sve učinjeno da beransku fabriku dobije na poklon. I to nije bilo jedino što je dobio.

Negdje u predvečerje referenduma ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500 hiljada eura. Nešto ranije od 50 do 100 hiljada izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo alpe adria banke, za koji je založio papir mašinu koju ova banka do danas nije uspjela prodati ni za sto hiljada.

Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, do sada se niko nije zabrinuo. Za sada već devet godina fabrika papira u vlasništvu Radoja Gomilanovića proizvela je svega dvije hiljade tona papira, što bi značilo da je u kontinuitetu radila svega mjesec-dva.

Nije poznato da je Nova Beranka, kako je prekrštena u privrednom registru, ministru finansija vratila dug od 400 hiljada. Nije poznato ni zašto tadašnji ministar finansija i budući premijer, odnosno sadašnji potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče. Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni đe su pare, ni đe su investicije.

Gomilanović odavno nesmetano krčmi preostalu imovinu koja nije pod hipotekama i prodaje u staro gvožđe. Navodno prodaje djelove „koji ne ugrožavaju proces proizvodnje”. Tako je makar odgovorio radnicima prije dvije godine kada su ga optužili da je još tada počeo da iznosi iz fabrike opremu, bez koje ne može da se pokrene proizvodnja.

„Ja imam saznanja da je iz fabrike iznešen rezač papira. Navodno je ustupljen na korišćenje drugom beranskom biznismenu u Beogradu. Mene zanima kako je prošao carinu i ko je za to dao dozvolu. Tražim od pravnog zastupnika iz sindikata da vidi ima li potrebe da o tome obavijesti tužioca” – rekao je tada jedan od radnika.

Gomilanović je u to vrijeme još uvijek odgovarao na pozive novinara, pa je u telefonskom razgovoru rekao da nije iz fabrike prodao ništa što ugrožava proces proizvodnje. On je potvrdio da je rezač iznešen, ali je dodao da je „samo ustupljen na revers”.

„Rezač je, uostalom, bitan u procesu proizvodnje ofset papira, ali ne i nekih drugih vrsta na koje računamo. Što se drugih prodatih djelova imovine tiče, smatram da ništa što nije u procesu prizvodnje ne treba da ‘kupi’ koroziju” – kazao je Gomilanović.

Uvid u to šta u stvari ovaj biznismen radi sa fabrikom papira, ili onim što je od nje ostalo, niko odavno nema. Gomilanović je donedavno tvrdio kako nije odustao od pokretanja proizvodnje, „i da čeka da prođu vremena krize”. Do tada nema potrebe da „kupe koroziju” kotlovi, rezači papira, papir mašine i sve drugo što se zna ili još uvijek ne zna da je bez traga odneseno.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo