Povežite se sa nama

DUHANKESA

Otočani na trgu velegrada

Objavljeno prije

na

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,
Filozof koji svoje misli čuva za sebe –
Ima li strašnijeg prizora?”

Dok sam već treći put prolazio između visokih stolova oko kojih su stajali ljudi sa čašama kuhanog crvenog vina, uz poneku veliku kriglu piva i obaveznim sendvičima s viršlama i senfom, u trenutku u kom sam izgubio nadu da ću pronaći slobodan stol za sebe,  dva čovjeka oslobodiše stol sa moje desne strane. Učinili su to iznenada, kao po komandi, usred glasnog razgovora. Pokušah ljubazno da im se zahvalim, uz smiješak. Ako izuzmem začuđeni pogled jednog od njih i njegove, sa očiglednom indignacijom podignute obrve, dva gospodina me zaobiđoše sa toliko pažnje sa koliko bi zabišli kakav stub.

Praznično ukrašen, blještavo osvijetljen, trg velegrada bio je preplavljen velikim raznobojnim šatorima, montažnim tendama pod kojima su bile tezge sa najraznovrsnijom robom, provizornim roštiljima i pultovima sa alkoholnim i bezalkoholnim pićima. Oko svih ovih mjesta rojili su se ljudi, hiljade i hiljade ljudi. Probijajući se kroz tu bujicu, zapazio sam nekoliko beskućnika koji su se vrzmali oko tezgi sa hranom i pultova sa pićem.  Neki su direktno tražili sendvič sa viršlom, pljeskavicu, čašu kuhanog vina ili kriglu piva; drugi su samo molećivo gledali u ljude koji su jeli ili pili, kao što umiljat pas skitnica gleda u goste za stolom u bašti kakvog provincijskog restorana. Za sve vrijeme dok sam tražio slobodno mjesto, nisam primijetio da je bilo koja od ove dvije strategije uspješna. I jedni i drugi bili su podjednako ignorisani, iako su, u dva incidenta, toliko zasmetali ljudima zanijetim u svoje jelo, piće i razgovor, da su im se obrecnuli i otjerali ih, prijeteći da će im poslati policiju.

Kada sam, pukom srećom, konačno pronašao ovaj slobodni stol i malo se opustio od iscrpljujućeg guranja kroz neopisivu gužvu, sami od sebe, zazvoniše mi u mislima tri stiha:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,

Filozof koji svoje misli čuva za sebe –

Ima li strašnijeg prizora?”

Posmatrajući tu zatvorenost ljudi u sebe, učinilo mi se da gledam beskrajnu flotu podmornica hermitički zatvorenih, da ne prime u sebe ni kap okeana kroz koji plove dubinama svoje sebičnosti. Pomisao na okean asocirala me je na sasvim drugu vrstu ljudi, domorodaca sa jednog ostrva u Tihom okeanu. Naime, antropologe koji su tamo prvi došli, veoma je iznenadila nevjerovatna nesebičnost i potpuno odsustvo egoizma u psihologiji pripadnika lokalnog plemena. U studijama koje su uslijedile, naveli su veliki broj konkretnih primjera koje su detaljno opisali i analizirali. Šta god bi neko od pripadnika plemena pronašao sam u šumi, prva pomisao mu je bila da ga odnese nekome od saplemenika kome bi to moglo najbolje poslužiti. Ako bi naišao na deblo oboreno od oluje, pogodno za gredu kuće, odmah bi to javio onome kome je takva greda bila najpotrebnija. Sve plodove koje bi sam sabrao, svako bi nedirnute odnijeo u selo, da ih podijeli sa drugima. Ulovljenu divljač, kako sitniju tako i krupniju, nijedan lovac ne bi krišom donio svojoj kući, nego bi je, bez izuzetka,  netaknutu odnio u selo da je podijeli sa drugima.

Sasvim relaksiran, izvadio sam iz džepa zelenu metalnu tabakeru („Clubmaster, Superior Brazil”). Sa uživanjem sam zapalio jedan cigarillos.  Tabakeru, sa desetak preostalih cigarillosa, vratio sam u džep. Udobno nalakćen na glatku plastičnu površinu visokog stola, premišljajući se čime da sebe počastim na ovom hladnom jesenjem danu, ugledah jednog od onih beskućnika. Žudno je posmatrao dim moje cigare, kao da ga očima udiše. Trenutak zatim, odvaži se i tihim ali jasnim glasom mi se obrati:

„Gospon, imate li jednu cigaru za mene!?” Po akcentu sam osjetio da nije iz ovog grada pa ga upitah.

„Odakle si, prijatelju?”

„Otočanin, gospon. Ja sam Vam Otočanin.”

Izvadih tabakeru iz džepa i dadoh mu je. Oči mu radosno sinuše, zahvali se i žurno se udalji. Odmah zatim ugledah kako sav srećan vadi tabakeru i preostale cigare dijeli sa dva jednako loše odjevena druga. „Evo još dva Otočanina u  velegradu”, pomislih.

Do danas me peče saznanje da bih ga sasvim sigurno i ja odbio, samo da se nisam sjetio onih pacifičkih otočana.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Vjernost izdajstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oh man!
Who knows thee well, must quit thee with disgust,
Degraded mass of animated dust!
(O čovječe,
Ko te upozna, mora od tebe zgađen uteći od straha
Ti grozna hrpo oživljenog praha!)

 

 

Pamtimo šta znači riječ ,,ideali“, još samo po tome što im nismo ostali vjerni. I zbog toga nam je manje žao, nego što nam je  žao lišća po kom rominja kiša. Ne ova kiša, kiša koja sada sipi. Ovu kišu čujemo, vidimo, osjećamo. Lišće ideala pamtimo kao lišće koje je opalo davno, kada su padale  one lagane kiše u jeseni dalekoj − o kojima govori veliki pjesnik, Palestinac Mahmud Derviš. Ne samo da ne čujemo tiho romorenje te kiše, ne samo da ne vidimo kako kapi dobuju po opalom lišću davnih ideala, nego više ništa ni ne osjećamo kada se te jeseni daleke  prisjećamo.

A ta jesen je zaista daleka, vrlo, vrlo daleka! Na samoj granici sjećanja. Nije  ni potrebno da se sjećamo. Dovoljno je što znamo da je naša vjernost idealima, oduvijek bila jednaka našoj vjernosti izdajstvu. Prvi ideal obilježilo je prvo izdajstvo ideala. Nema ideala koji nismo izdali, nema čovjeka koji nije izdao svoje ideale. Kad nam ponestane ideala, ili kad nam dosadi iznevjeravati stalno iste ideale, izmišljamo nove. Da nam bude zabavnije, da obnovimo domišljatost i inventivnost izdajstva kao našeg najvećeg talenta. I vježbamo izdajstvo neumorno, u svakom slobodnom trenutku. Znamo da sam talenat nije dovoljan. Ako se ne vježba redovno, talenat oslabi, zahrđa, atrofira! Više i temeljitije nego što se radi i planira održavanje forme u vrhunskom  sportu,   mora se samoprijekorno raditi na usavršavanju talenta za izdajstvo, posvetiti se smišljanju i planiranju koga, kada i kako izdati. Naporno jeste, ali isplati se! Ni u jednom području života uspjeh ne donosi toliku slavu koliku izdajstvo donosi izdajniku! Slava izdajnika je toliko velika da uvećava slavu i najslavnijih, a njen sjaj trajno obasjava i žrtvu izdaje.

Vrijedni i poslušni zemljoradnik Avelj, ostao bi anoniman i odavno bi bio zaboravljen da ga  nije izdao, proslavio i trajno od zaborava mu sačuvao ime njegov rođeni brat Kain! Ubivši ga podlo, čak ga je učinio besmrtnim. Juda je izdao Isusa i time uvećao njegova stradanja. Ko bi se sjećao i po čemu bi pamtio Josifa (Jusufa) da ga nije proslavilo izdajstvo njegove braće!? Samsona i njegovu divovsku snagu proslavilo je izdajstvo njegove Dalile. Cezaru je završnu glazuru slave dao njegov posinak Brut. Karađorđa je izdao Miloš Obrenović, njegov kum. Minotaura je izdala njegova rođena kćer Arijadna. Banovića Strahinju izdala je njegova žena Anđa.   Srbe na Kosovu je izdao Vuk Branković. Srbi i Hrvati iz Bosne izdali su Bosnu.

Izdajstvo je naša najveća sposobnost, u izdajstvu smo  najmaštovitiji, najinventivniji, najviše svoji! Nijedna druga odlika kojom definišemo ćovjeka, nije tako univerzalno i ekskluzivno prisutna kod ljudi i samo kod ljudi, kao izdajstvo. Samo je ćovjek izdajnik – niko drugi, nikada nikoga nije izdao! To nije mala stvar! To je naša definicija,  naša differentia specifica! Čovjek je biće izdaje. Izdajnik pronicanje u našu suštinu! Nekada smo vjerovali da samo mi, ljudi, koristimo poruđa, ali smo se uvjerili da to čine i neke životinje. Tvrdili smo da samo mi imamo razum,  a da su životinje beslovjesni automati. Sada znamo da je i to zabluda. O svemu drugom što nas razlikuje od svih živih bića samo nagađamo. Jedino o izdajstvu znamo sigurno! To je samo naša i ničija druga sposobnost! Naša vjernost izdajstvu – naš ponos i dika. Ne postoji ideal pred kojim bismo ustuknuli i odustali od njegove izdaje. Nijednu zadatu riječ nismo ostavili da je ne prekršimo, nijedno obećanje održali, nikome nismo zadali tvrdu vjeru a da ga nismo iznevjerili. Izdali smo sve svoje moralne ideale – čast, solidarnost, sućut, poštenje,  hrabrost; izdali smo sve društvene ideale – jednakost, pravednost, uzajamno poštovanje i ravnopravnost svih naroda i kultura. Pretvorili smo naš svijet  u Mašinu za proizvodnju iluzija, fatazija i šarenih laža, naš život je saga o žrtvovanju svih duhovnih vrijednosti nezajažljivoj strasti za uživanjem i nezasitnoj pohlepi za posjedovanjem predmeta koje nazivamo ,,materijalnim dobrima“  a u kojima je malo šta dobroga.

Život je pjesma. Između ostalog, o izdajstvu. I ovaj tekst ćemo završiti kako smo ga i počeli: pjesmom o izdajstvu, Džordža Gordona Bajrona

Thy love is lust, thy friendship all a cheat,

Thy tongue hypocrisy, thy heart deceit!

(Tvoja ljubav je požuda, tvoje prijateljstvo prevara,

Tvoj jezik licemjerje, tvoje srce izdaja)

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Antinomije ropstva i slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju

 

Jedan stav postaje istina kada više nismo sposobni da vidimo koliko je pogrešan! Na primjer, tvrdnja da je ropstvo sudbina a sloboda izbor. Gotovo da nema naroda koji u svojim temeljima nema mit o ropstvu u koje je zapao voljom sudbine i iz kog se oslobodio sopstvenom snagom. Istorija čovječanstva je prikazana kao istorija oslobađanja iz kandži robovanja slijepim zakonima prirode. Filozofija istorije civilizacije je povijest oslobađanja iz stanja opšteg ropstva u kom je samo vladar slobodan, do imaginarnog društva u kom su svi slobodni. Istorija nauke je saga o oslobađanju čovjeka iz ropstva neznanja do prosvijetljenog Razuma. Savremene žene su slobodni potomci majki koje su čamile u vjekovnom ropstvu muškarcima. Savremeni muškarci su slobodni potomci očeva koji su bili u vjekovnom ropstvu šačice vladara – nekad muškaraca, nekad bome i žena!

Šablon koji ropstvo prikazuje kao zlu sudbinu, a slobodu kao podvig postao je generalni okvir autopercepcije čovjeka na svim nivoima. Ropstvo je dobilo najviši rang na ljestvici nužnih i dovoljnih uslova ljudskog postojanja. Narodi grčevito brane svoje pravo na robovanje, odnosno na period istorije koji su proveli u ropstvu. Samo im ne dirajte u njihovo ropstvo! Nije važno što nisu nikada bili robovi: važno je da oni ne bi mogli vidjeti sebe kao herojske narode, bez priče o tome da su bili porobljeni! Ako treba izmisliće svoje ropstvo, da bi dokazali svoj heroizam!

Nije poenta što smo slobodni, poenta je da smo smi mi slobodni! Zato nam je potreban mit o ropstvu. Orao je slobodan, ali šta mu vrijedi kad se nije izborio za nju? Niti je nešto žrtvovao za tu slobodu, niti se iz nekakvog ropstva oslobodio, nego se prosto slobodan ispilio iz jajeta?!

Tako je s nama ljudima. Oduvijek i svugdje. U svim našim pričama, mi moramo biti glavni junaci. Sve ćemo preokrenuti samo da mi budemo glavni ne samo u svojim nego u svim pričama. U krajnoj liniji drugih priča i nema: sve naše priče su priče o nama. Šta vrijedi bićima koja su slobodnija od nas kad nikada nisu bili u ropstvu kog su se svojim herojstvom oslobodili!?

Sasvim smo zaboravili da je ropstvo često izbor! I ne samo često,  nego mnogo češće nego sudbina! Biramo ropstvo, ko još bira slobodu? Čije ropstvo nije izabrano ropstvo? Milijarde ljudi u svijetu čiji život prolazi u robovanju rutini dnevnih obaveza kojima su se dobrovoljno potčinili, jer od toga zavisi parče hljeba, njihovo i njihove djece, zar to nije izabrano ropstvo!? Medijski pretvoreno u priču o slobodi i pravima darovanim upravo od onih koji ih drže u izabranom ropstvu!?

Ko bi ih krivio za takav izbor? Zar princip svakog izbora nije: manje zlo umjesto većeg; veće dobro umjesto manjeg!? Algoritam ropstva i slobode je vrlo jednostavan.

Ropstvo je lako. Sloboda je teška.

Ako je život ono što nam se dešava svakog dana, onda je slobodan onaj koji raspolaže svakim danom svog života. Životinje koje obezbjeđuju same sebi smještaj i hranu, nisu divlje, nego su slobodne. Životinje kojima to obezbjeđuju ljudi, nisu pitome, nego su u ropstvu. Svi ljudi koji rade za platu, u ropstvu su.

Ropstvo je sigurnost, sloboda je neizvjesnost.

Priča o herojskom izlasku iz ropstva u slobodu dobija svoju neiscrpnu energiju iz naše potrebe da opravdamo svoje ostajanje u ropstvu. I još ga proglasiti za slobodu. Ta potreba nije posljedica nekakve dvoličnosti, čak ni slabosti karaktera. To je prirodni poriv da se ostane u što manjem zlu i što većem dobru bez hipoteke moralnih dilema koje iz takvog izbora proizilaze. To je generalno pravilo kom se, manje-više, svi povinuju, što bi se reklo: Cosi fan tutti – Tako rade svi! – u aluziji na operu Amadeusa Mocarta: Cosi fan tutte – Tako rade sve (žene). Mocartov naslov je dijagnostički precizan: opšte prihvatanje ovog generalnog pravila desilo se zahvaljujući ženama. Poštovanje generalnog principa svakog izbora: da se teži prijatnom i izbjegava neprijatno, u savremenoj civilizaciji je sinonim pohlepe za materijalnim dobrima promovisanom u jedinu vrlinu a njihovo sticanje u jedini cilj vrijedan da nam  zatreperi duša i da nam jače zakuca srce.

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju. Ropstvo je postalo banalna stvarnost ovog svijeta a slobodu jedva da još pamti poneki živ čovjek, ako ga sjećanje nije izdalo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Izbrisani ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar samo osramoćen još može biti živ? Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

 

Kada u neku državu uvezu simentalske krave,  sanske koze, arapske konje,  šarplanince,  angorske mačke, svugdje i uvijek svi ostaju to što jesu bez obzira u kojoj zemlji pasu, brste,  galopiraju, laju,  mjauču. Kada se LJUDI, pripadnici različitih naroda dosele u drugu državu, izbriše se ono što jesu a oni postaju statistička varijabla, fluktuirajuća političko-teritorijalna odrednica  koja se mijenja sa promjenom države u kojoj žive. O tome šta su, niko ih i ne pita. Ono su što im kaže država da jesu.

Naravno, država  ne bi toliko truda uložila u obezličavanje ljudi kad u tome ne bi vidjela veliku korist za sebe Ako bi im priznala da su pripadnici svog naroda, eto problema: svi oni bi vagali i odmjeravali svaku odluku države kroz prizmu efekta koji ta odluka ima za njihov narod. Iz perspektive države, to je krajnje ružna navika koja se svim sredstvima mora suzbiti. Pedagošku lekciju odvikavanja masovnih razmjera,  očitale su svojim građanima države učesnice u  Prvom svjetskom ratu da bi suzbile pacifistički pokret bratimljenja ljudi zaraćenih strana, podsjetivši ih autoritetot prijekog suda da su u takvim situacijama građani vlasnuštvo svojih država, te  da su bez države niko i ništa, ljudi bez svojstava,  puke utvare koje obitavaju samo na stranicama monumentalnog romana Roberta Muzila: Ljudi bez svojstava!

Tako su autentični pripadnici mnogih naroda postali puka valuta – anonimno sredstvo za plaćanje nenamirenih dugova među državama, vrsta novca,  univerzalni ekivalent čija vrijednost raste i pada u situaciji u kojoj ratovi postaju zbivanja čiji se efekti odražavaju na  tržište ljudi-novca a  migracije cijelih naroda kontrolišu se kao kretanje svojevrsne kriptovalute.

Iz dana u dan, narodi postaju bezimeni vazali velikog političkog, vojnog, ekonomskog, kulturnog i duhovnog pakta, koji svakome posebno određuje šta će i kada će raditi, koliko će novaca godišnje dobijati, na šta će ih trošiti, kada će živjeti a kada ginuti, koga će voliti a koga mrziti, čemu će težiti na javi, od čega će strijepiti u snu.

,,Kamen na kamenu; gdje li nestade čovjek?” Gotovo je s čovjekom. Dugo mu je trebalo ali najzad smo dočekali da nestane! Pojedinac je postojao dok je bila moguća tragedija, kao i obratno. Antička tragedija je tragedija pojedinca ali i njegova najveća potvrda! Hamartia, neumoljiva sudbina, upravljala je njegovim postupcima ali u njega samog nije dirala! I kralj Edip i Fedra bili su najviše svoji, u trenutku najdublje tragedije. Bilo je to vrijeme kada je svaki čovjek imao svoju sudbinu! – može li se biti više čovjek?

Za Hegela i Karlajla, samo su još veliki ljudi bili pojedinci! Za njih, istorija je djelo takvih  pojedinaca, vođa: svijet je melanholična ali uzvišena  aleja velikana! Bijeli supremacionisti proglasili su svoju rasu za tvorca istorije, da bi izbor stijesnili na anglosaksonski, odnosno, na germanski narod – Kipling, Karlajl, Kingsli, Čerčil u prvom, Gobino, Hitler, Hmsun u drugom slučaju. Za Marksa, vrijeme velikih socijalnih revolucija je bilo dokaz da istoriju ne stvaraju ni pojedinci, ni narodi, ni rase,  nego radnici – socijalna klasa kao jedina lokomotiva istorije!

Narodi se pretapaju  u građane – anonimna stada sa žigom država kojima upravljaju anonimni bordovi. Pojedinac više ne postoji. S njim  je iščezla i tragedija i hamartia. Došlo je vrijeme kada niko više nema svoju subinu. Može li se biti manje čovjek!?

Šta drugo može inteligentan čovjek, osim da se prilagodi ovoj situaciji!? Inteligencija se i definiše kao sposobnost prilagođavanja situaciji. Dobro zvuči, ali kad malo bolje promislim, pitam se nije li uvreda za inteligenciju da se adaptira na sve promjene, da se prilagodi svakoj situaciji, kakva god ona bila!? Zar inteligencija nema svoje dostojanstvo, neki minimum samopoštovanja ispod kog je bruka i sramota ići!?

Zar samo osramoćen još može biti živ?

Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo