U avganistanskom službenom listu objavljen je zakon po kojem muškarac ima pravo ženi da uskrati hranu ukoliko ova odbije seks sa njim.  Zakon je dio izbornog manevra predsjednika Hamida Karzaija, kandidata za drugi predsjednički mandat na izborima 20. augusta. Karzai je, podsjetimo, od strane Zapada instalirani vladar, u zemlji koju su zapadne trupe okupirale da bi u njoj razvijale demokratsko društvo. Po novom zakonu muž ima pravo da uskrati ženi svaku materijalnu podršku, pa tako i hranu, ako ga ona ne zadovolji u krevetu. Ako muž seksualno nedovoljnu ženu oćera, briga nad njegovom djecom koju mu je ona rodila povjerava se mužu ili djedu. Zakon takođe predviđa da žena mora zatražiti dopuštenje od muža ako se želi zaposliti, a silovatelj može izbjeći sudski progon ako plati odštetu silovanoj ženi, izvijestio je Human Rights Watch. Na propagandni odgovor okupacionih snaga nije se dugo čekalo: svijet su obišli snimci na kojima smo mogli vidjeti nasilje talibana nad ženama. Poruka je jasna: da bismo spriječili da na vlast ponovo dođu talibani, zlikovci koji zlostavljaju žene, morali smo donijeti talibanski zakon, kojim se nasilje nad ženama legalizuje.
Postoji urbana legenda koja kaže kako se coca-cola proizvodi u tri verzije. Najkvalitetnija proizvodi se za zemlje razvijenog Zapada. Druga, lošijeg ukusa i štetnijih sastojaka pravi se za zemlje poluperiferije i, napokon – u zemlje periferije coca-cola šalje najjeftinije zaslađeno smeće. Ako konstatujemo da današnji kapitalizam nematerijalne proizvodnje proizvodi društvene odnose (dakako one koji su najbolji ambijent za prodaju i materijalnih i nematerijalnih proizvoda), pa demokratiju posmatramo kao vrstu izvoznog proizvoda – to otvara zanimljivu perspektivu…
Zamijenimo logo napitka iz Atlante riječju „demokratija”. Konstatujmo kako nedvojbeno postoje tri verzije demokratije. Marionetski režimi u zemljama periferije smatraće se „dovoljno demokratskim”, sve dok vlasnici tih zemlja slijede upute zapadnih partnera. Demokratija u zemljama poluperiferije, pak, više je nalik na demokratski ideal – ali i u tim će se demokratijama tolerisati stvari koje su nedopustive u samom središtu proizvodnje i izvoza demokratije.
Stručnjaci Phillip Morrisa mješavinu aroma i duvana korištenih za proizvodnju marlbora prilagođavali su lokalnoj kuhinji – različite fabrike su za različita tržišta sa različitim prehrambenim navikama proizvodile različitu cigaretu sa istim logotipom. Iz tog razloga – prilagođenosti našem čulu ukusa – i danas ćete od iskusnih pušača čuti kako nikada i nigdje nije postojala cigareta kakva je bio sarajevski marlboro.
Tako je i sa demokratijom: njeni izvoznici vode računa da proizvod bude prilagođen lokalnim društvenim praksama i tradicijama. Softver koji se prodaje prilagođen je hardveru u koji se instalira: softver je proradio čak i u komunističkoj Kini. Još se jedino islam opire kapitalizmu. Stoga: jedno je demokratija u Avganistanu, nešto drugo demokratija TM u Crnoj Gori, gdje se režimu koji će zemlju uvesti u NATO i EU može tolerisati represija nad medijima i korupcija u metastazi, a nešto treće u Americi, gdje je demokratska forma izabranih režima koji će širom svijeta pokretati ratove, svrgavati vlade, izazivati glad – po pravilu gotovo pa savršena. Osim kada pobijedi Buš.
Vladajuća koalicija u Crnoj Gori svojevrsni je distributer, ovlašćeni uvoznik. Iako su standardi koje imaju zadovoljiti iznimno niski, oni ipak postoje. Distributer će biti zamijenjen onda kada ugrozi prodaju. Da je prodaja ugrožena, svjedoče sve brojnije antikorupcijske inicijative, koje možemo posmatrati kao vrstu akcije za zaštitu potrošača. Vlast loše prodaje NATO, još gore demokratiju. Mlaćenje mušterija kao odgovor na pritužbe na proizvod svakako nije dobra strategija prodaje. Paradoksalno: najveća slabost crnogorske vlasti je cinizam na kojem je ona utemeljena – umjesto da građane Crne Gore uvjeri u prednosti demokratije, ona je građane uvjerila da je taj proizvod zašećerena vodica – izlapjela coca-cola, prošvercovani, bajati marlboro.

Andrej NIKOLAIDIS