Pandorina kutija, sudbina crnogorske žene

O izložbi „Od Mare i Dafine, do Jovane i Stane: žene u fondovima nekadašnjega Dvorskoga arhiva (1485-1833.),  autora Petra Glendže. Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“ 13.7.-31.8.2024.

Nema boljega i sigurnijega načina da i naša generacija doda svoj red kamenja na tvrđavu crnogorske državnosti nego istražujući i produbljujući crnogorsku kulturu. Tu nepreglednu hiljadugodišnju vertikalu, često zaboravljanu i našim nemarom zapretanu duboko u arhivima istorijskoga sjećanja. Kada tu kulturu prestanemo da prepuštamo  zloupotrebama dnevne politike i počnemo da je  branimo predanim radom, istraživanjem i znanjem, niko nam je neće moći ni osporiti ni preoteti.

Svojim izuzetnim projektom „Od Mare i Dafine, do Jovane i Stane: žene u fondovima nekadašnjega Dvorskoga arhiva (1485-1833.)”^[1] mladi cetinjski istoričar Petar Glendža dokazuje da to odlično razumije, pa nam znalački osvjetljava i predočava izuzetno vrijedne dokumente od postanka crnogorske prijestonice – Osnivačke povelje Cetinjskoga manastira 1485. u kojoj se pominje Mara Crnojević, supruga Ivana Crnojevića, pa do 1833. godine i Zakona otačastva, u kojemu su žene zastupljene sa tri člana. Ovom postavkom, koja se može pogledati do kraja avgusta u holu Nacionalne biblioteke Đurđe Crnojević, naše se predstave o položaju crnogorske žene istovremeno potvrđuju i ruše. Petar Glendža hrabro otvara Pandorinu kutiju ženskih sudbina preslikanu u najvećim dijelom imovinsko-pravnim dokumentima, darovnicama Cetinjskoga manastira. Nudi ogledalo stvarnog položaja crnogorske žene u tim dalekim vremenima.

Nakon istraživanja i lociranja gotovo 200 relevantnih dokumenata, građa je klasifikovana u cjeline koje obuhvataju porodične odnose – roditeljstvo, sklapanje braka, razvod, odnosi ili obaveze nakon razvoda ili smti supružnika, darovnice i testamente, imovinske odnose i najrazličitije prekršaje kao i regulisanje statusa i obaveza žena u zakonicima.

Kao što je Onore de Balzak svojom Ljudskom komedijom prikazao svijetu plejadu likova svih staleža koji su ocrtali XIX vijek sa svim njihovim sitnim strastima i potrebama,  pregledom ovih dokumenata nam se otvara cijeli jedan svijet – svijet običnih žena i muškaraca, kao što smo vi i ja, koji su se kao i mi danas borili sa  porodičnim nasljeđem, pravima, udajama i ženidbama, razvodima, odnosu sa autoritetom, klevetama itd.

I đe su u svemu tome bile naše Mare, Dafine, Jovane i Stane ? Jesu li one samo stopanice, jesu li one samo tuđe večere, jesu li one samo tovarne životinje kako ih vide neki strani putopisci, čija zapanjujuća ljepota uvene već u dvadesetima zbog teškog rada, ratova i porodičnih tragedija ?

Ovako francuski putopisac Evarist De Sent Mari vidi život crnogorske žene 1880:

“Crnogorska žena je živa herojska duša Crne Gore. Njeno djetinjstvo je teška obuka za život supruge, tokom kojeg će se samo žrtvovati i odricati. Kao djevojčica, a kasnije kao djevojka, ona se u svemu brine o domaćinstvu, pomaže majci u radovima van kuće ; ona nosi drva iz šume, često odlazi daleko da donese vodu sa izvora; ide na pjacu da prodaje krtolu, suve ukljeve, kukuruz,  sumak i  smolu. Iz grada se vraća sa potrepštinama za domaćinstvo. Žena se direktno brine o kući, dojenju djece, izradi odjeće za razne članove porodice, radi u polju, žanje i nosi hranu svojima kada se bore za očuvanje doma. Žena takođe nosi ratnu municiju i pomaže u sklanjanju ranjenika iz dometa neprijatelja; kad utješi slabe koji su ostali da brinu pod roditeljskim krovom, ona trči u borbu da pruži podršku ocu porodice. Obaveze vezane za trudnoću i maternistvo ne prekidaju nijedan od ovih teških poslova. Crnogorka silazi i uspinje se planinom sa teretom na leđima i ponekad se porodi pored planinske staze ili usred šume i tako neočišćeno dijete sama nosi doma gdje će dobiti prvu njegu. Nakon sat vremena, Crnogorka nastavlja sa uobičajenim poslovima.

Pored ovih brojnih obaveza, jasno je da crnogorski muškarac nema drugih obaveza osim ratovanja. Crnogorce obično možete vidjeti kako šetaju, sa čibukom u ustima, ponekad sa oružjem, bez ikakvog tereta; oni idu u Kotor, Skadar, u razne krajeve knjaževine, više iz zadovoljstva nego iz potrebe, dok žene nose sve što ulazi u Crnu Goru i izlazi iz nje. Cetinjskim ulicama možete videjti muškarce slobodnih ruku, kako idu od vrata do vrata, šetaju pored kuća, čuče sa lulom u ustima uz vrata ili zid.”

Sigurna sam da vam je ovo dobro poznato iako ne živite u XIX nego u XXI vijeku.

Vrijednost istraživačkog poduhvata Petra Glendže nije u tome što on opovrgava ovu sliku kao što se to često čini diskursom o poštovanju crnogorske majke, žene, sestre, kćerke koji stoji ali nikako i nikada ne nadomješćuje teški jaram patrijarhata. Vrijednost ove izložbe je u tome što nam ona još jednom, sasvim jasno, pokazuje da nema ravnopravnosti bez finansijske i zakonske ravnopravnosti, bez mogućnosti donošenja odluka i jednakoga tretmana.

Neizmjerno je važno znati da je gospodar Ivan Crnojević 1485.  ostavio Cetinjskom manastiru ono što je poveljom definisano u dogovoru sa suprugom. Fascinantno je da imamo dokumente i dokaze o tome da obične žene samostalno raspolažu imovinom i donose osluke o zaostavštini, traže prćiju natrag nakon prestanka braka, traže svoju imovinu od porodice prvog muža nakon stupanja u novi brak. Tu su i zahtjevi za razvod braka sklopljenog voljom roditelja, brakorazvodne presude praviteljstva, zahtjev Petra I za rješavanje pitanja materinstva i mnogi mnogi drugi. Sve ovo iznenađuje i otkriva nam jedan sasvim neočekivan, imovinsko pravni položaj žene u staroj Crnoj Gori, baš one koja je smatrana najpotčinjenijom muškarcu zbog surovih uslova života u neprekidnom ratu.

Na kraju, nemojmo zaboraviti da u ovim vrijednim arhivskim dokumentima nevidljiva “Onâ” ili kako bi crnogorska spisateljica Ruth Stefanović rekla “šćer onoga bez đece” više nije nevidljiva, ima ime prezime, pravo i imovinu, bilo da je ostavlja sestri, šćeri ili Cetinjskom manastiru kao simbolu i centru vjekovne crnogorske samobitnosti.

Petar Glendža je svojim projektom nesumnjivo doprinio da “onâ” dobije ime, pa makar se zvala i Stane, da stanu đevojke.

Konačno, valja se podsjetiti da je arhivska građa čiji nam segment Petar Glendža prikazuje je, baš kao i država Crna Gora, 1916. zakopana da bi bila sačuvana od onih koji su željeli njen nestanak i evo je ponovo pred nama da je istražujemo, čitamo i tumačimo. Ako poslušamo Voltera i počnemo da obrađujemo sopstveni vrt, znaćemo da nema svjetlijega oružja od znanja o nama samima, argumenata koje se oslanjaju na prošlost da bi tumačili  i poboljšali budućnost.

Izložba „Od Mare i Dafine, do Jovane i Stane: žene u fondovima nekadašnjega Dvorskoga arhiva (1485-1833.) je realizovana uz pokroviteljstvo Prijestonice Cetinje. Partneri izložbe su Narodni muzej Crne Gore i Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“

Na kraju, kao filološkinja moram podsjetiti na to da u jeziku ništa nije slučajno i pa ni to da nam je Crna Gora ženskoga roda !

 Jasmina TATAR ANĐELIĆ
(Autorica je redovna profesorica  UCG)