Poklonimo  i ove godine u čast proljeća. Tako veličanstvena, raskošna, sveobuhvatna, i pogotovo – tako dragocjeno neophodna pojava kao što je proljeće, ne može se zaslužiti. Ničim. Svako proljeće je blagoslov. Novi dar. Još jedna milost

Jeste li ikada pomislili da je Majci Prirodi svejedno ne samo šta radi i kako živi ljudski rod, nego čak i da li postoji ili ne postoji!? Niste!?  Velika greška. Vrijedilo  bi postaviti sebi to pitanje! Još kako bi vrijedilo. Uzmite, na primjer, proljeće! Sve mudre izreke o proljeću, sve pjesme posvećene proljeću, pokazuju našu oholu uvjerenost da proljeće dolazi samo zbog nas!

Da se laste vraćaju zbog nas, da se snjegovi tope da bi nas obradovali žuborom planinskih potoka. Da voće behara da  bi svojom ljepotom i mirisom raznježilo pjesnike, a odgajivače voća  obradovalo obećanjem dobrog roda koji će ih čekati tokom ljeta i rane jeseni; da  slavuji jaglijaju da bi nam ugodili dok se grlimo u zoru;  da zemlja u proljeće postaje rahla i rastresita da bismo mi u nju posijali sjemena onoga što smo naumili ožnjeti. Proljeće je tu i da bi zaljubljeni bili još zaljubljeniji, a melanholični još melanholičniji ,,…u aprilu, kada je srce na vrhu igle“.

Aprilske kiše padaju samo da nam ljepše procvjetaju majske ruže, a majske kiše liju da nam ljetina rodi u julu! Ako bismo zapalili sve gradove a ostavili nedirnute njive, oranice i voćnjake, gradovi bi, kao magijom, ponovo iznikli, već poslije dva-tri proljeća. Ako bismo ostavili gradove nedirnute a uništili njive i voćnjake, travama i korovom obrasle bi ulice svih gradova već narednog proljeća.

Treba prihvatiti istinu. Laste su dolazile i kada nas nije bilo, dolaziće i ako nas ne bude. Snjegovi će se topiti, potoci će žuboriti, slavuji će jaglijati, voće će beharati, ruže će cvjetati ako nas jednom ne bude, isto kao što su to činili i kada nas nije bilo. Majka Priroda ni najmanje ne haje za  rat u Ukrajini, ishod pregovora Srbije i Kosova, problem secesije RS, za štrajkove zbog penzija u Francuskoj, zbog kolapsa Silicon Valley Bank, bankrota Suisse Bank, mogućeg izbijanja nuklearnog rata… Čuo sam vas, čuo kako dovikujete: ,,A to ne! Nuklearni rat bi bio kraj svega i svih, kraj i same  Majke Prirode, ne samo ljudskog roda!“

Ne zavaravajte se! Sve bi opstalo, svi bi preživjeli. Sem nas. Majka Priroda bi izvidala svoje rane,  obnovila bi šume još bujnijim prašumama, travama i cvijećem bi prekrila opustošena prostranstva savana, prerija i beskrajne stepe. Ne zaboravite da su poslije desetina i desetina nuklearnih bombi bačenih na ostrva u Pacifiku, sve vrste životinja i biljaka koje su tu živjele – opstale, još virulentnije, snažnije, vitalnije nego što su bile. Zatvaranjem očiju pred  istinom da je odnos između nas i realnosti koju nazivamo Majka Priroda, jednostran, dakle da ona može bez nas ali da mi ne možemo bez nje,  uskraćujemo sebi mogućnost da shvatimo neizmjernu vrijednost činjenice da nam, uz svu svoju ravnodušnost prema nama, Majka Priroda štedro dopušta da uživamo u svim njenim plodovima.

Dolazi proljeće1 Dolazi proljeće! Radujte se ljudi! Znajte da je to važnija i bolja vijest od svih vijesti o ratu u Ukrajini, bankrotiranim bankama, štrajkovima, političkim dogovorima, bolja vijest od bilo koje vijesti o onome što mi radimo, čime smo preokupirani, od svega što nas zabrinjava i čemu se nadamo. Zamislite  šta bi bilo da na primjer, samo ove godine proljeće ne dođe! Kako to – da ne dođe!? Eto tako, prosto – ne dođe! Snijeg se ne otopi sa planina, trava ne nikne, drveće ne olista, voćke ne procvjetaju, ptice selice se ne vrate, ljubičice ne zamirišu, posijana žita ne niknu. Sav bi se ljudski svijet zaljuljao, pola tog svijeta bi se srušilo već prve godine. I posljednji ostaci tog svijeta nestali bi da  omanu dva-tri proljeća.

Zato se se svi poklonimo  i ove godine u čast proljeća. Tako veličanstvena, raskošna, sveobuhvatna, i pogotovo – tako dragocjeno neophodna pojava kao što je proljeće, ne može se zaslužiti. Ničim. Ni podvigom, ni svim zlatom svih banaka ovoga svijeta. Nikakvom zaslugom. Na nikakav način. Svako proljeće je blagoslov. Novi dar. Još jedna milost.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Nije teško zamisliti vrijeme kada više niko neće čitati držeći knjigu u rukama. Ogroman broj knjiga prebačen je na elektronske medije. Nedavno sam dobio na poklon tablet, u njemu biblioteka sa 60.000 naslova u programu. Foto print originalnih izdanja. Podesiš veličinu slova. Čitaš bez napora. Obuzela me je jeza. Vratio sam poklon

I to se desilo! Imam oko 5.000 knjiga u mom stanu. Tri velika zida, na policama do plafona. Po podu u radnoj sobi, redovi knjiga naslaganih do visine jednog metra, zatvaraju prolaz do vrata ormarića prepunih – knjiga! Za još najmanje jednu hiljadu, privremeno smještenih knjiga, više nema mjesta. Stotinjak sam natrpao u dva putna kofera: kad idem na put, jedan ispraznim. Kad se vratim – opet ih potrpam u kofer. Svakodnevno, spotaknem se na neku knjigu na podu.

„Šta ću sa tolikim knjigama?“ – eto to se desilo. Danas. Nikada nisam mislio da ću sebi postaviti to pitanje. Čak ni u šali. Hiljadu puta sam ih pogledao i svaki put sam pomislio: „Šta bih ja bez knjiga? Blago meni što ih imam.“  Stvarno, šta će se desiti s knjigama? S milionima knjiga po privatnim stanovima, desetinama miliona knjiga po bibliotekama. Ima ljudi koji još uvijek čitaju knjige. Sve manje ih je. Nije teško zamisliti vrijeme kada više niko neće čitati držeći knjigu u rukama. Ogroman broj knjiga prebačen je na elektronske medije. Nedavno sam dobio na poklon tablet, u njemu biblioteka sa 60.000 naslova u programu. Foto print originalnih izdanja. Podesiš veličinu slova. Čitaš bez napora. Obuzela me je jeza. Vratio sam poklon. Bez oklijevanja. Jedva sma se potrudio da smislim kakav-takav izgovor.

Porazila me ta misao. „Šta će svijet sa tolikim knjigama?“ Kada se jednom sve knjige prebace na video? A hoće. Sve je popularnije i audio čitanje. Prijatan glas profesionalnog spikera čita knjigu umjesto vas. Vi grickate nešto, zatvorite oči u fotelji, a on/ona vam čita knjigu koju ste izabrali! Zatvorene u klimatizirane trezore velikih biblioteka, ostavljene da se po njima skuplja prašina u domovima i na tavanima, hoće li knjige izgubiti svaki razlog svog postojanja? Šta je razlog postojanja knjige? Čitalac? Ne. Jer to bi značilo da knjiga nema svoj razlog u sebi. Nego izvan sebe. A to jednostavno nije tačno. Razlog knjige – ono što se naziva njen raison d'etre – jeste ono što je u njoj zapisano. Gubi li se iz knjiga koje niko ne čita, ono što je u njima zapisano? Ne. I knjiga koju niko nikada nije otvorio ni pročitao, sačuvala je svaku nijansu misli i puno značenje svega što je u njoj bilo zapisano.

Bure konjaka, neotvoreno 30 ili 50 godina, ima u sebi svoj razlog. Konjak! I amfora falernskog vina voskom zalivena, izvađena s lađe potonule prije 2.000 godina, još ima u sebi svoj razlog. Vino! Ipak, konjak poslije 50 godina, makar bio čuvan u najboljim uslovima i ležao u najkvalitenijem buretu, nije isti koji je bio u prvih 10-15 godina. Nešto je izgubio što je imao. I dobio nešto što nije imao. Tako i falernsko vino iz amfore, nije ono koje je bilo kada je u amforu bilo naliveno. Izgubilo je svježinu i mirise, dobilo kiseline koje nije imalo, zamutilo se. A kada ljudi do posljednje kapi popiju onaj konjak i ono vino, hrastovo bure i amfora ostanu prazni. Koliko god ljudi čitalo jednu knjigu, ni slovo se neće iz nje izgubiti. Korice i najtanje nikada neće postati prazno bure ni amfora bez vina, makar da je svaki dan hiljadu godina čita hiljadu ljudi.

Zato je vino iz knjiga Omara Hajama ostalo u dlaku isto kakvo je bilo kada je knjiga bila napisana. Ako bi se danas pronašla zaturena pjesma iz njegovih  Rubaija, koju niko nikada nije pročitao, njen tekst bi ipak bio apsolutno isti kakav je bio kad je bila napisana. Knjige su konjak koji ne treba dozrijevati zatvoren u hrastovom buretu. Vino u amforama koje ne treba zalivati voskom. Njihovo vino ne hlapi, ne postaje kiselo. Ne zamuti se nikada. Vrijeme  promijeni sve na ovom svijetu. I granit, i čelik, i ljude, i države. Sve se boji vremena. Vrijeme se boji knjige. Jer ne može ništa onome što je u knjizi zapisano!

Vrijeme poluraspadanja izotopa Ugljenika-14 i prelaska u Azot-14 je 5715 godina. Vrijeme poluraspadanja Samarijuma-147 i prelaska u Neodimijum-143 je 106 milijardi godina. Svaka čast! Dugo! Ali na kraju se ipak raspadnu. I Ugljenik i Samarijum. Samo se značenje prisutno u knjigama nikada ne gubi. Samo su knjige amfore pune vječnog vina koje se nikada ne može ispiti, riznice zlata koje ne tamni, kolekcije dragulja koji se na raspadaju.

Gledam ih i opet kažem sebi: „Šta bih ja bez knjiga? Blago meni što ih imam!“ Neka knjiga! Makar se svaki dan na njih spoticao. Velika je to privilegija – spoticati se svakodnevno o vječnost!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Gdje god bio, kakvo god da je vrijeme, nosi u sebi svoj sunčev sjaj.
Neka svjetlost bude tvoja obaveza, ako sunce omane

Licem prema suncu. Sjedim. Stablo crne kore i suhih grana. Februarsko sunce širi mu kapilare i otvara put životnim sokovima. Osjećam kako struje kroz grane kao kroz utrnule ruke. Sve do vrhova prstiju – najtanjih grančica. Pupoljke novog lišća osjećam dok se zameću.

Mnoge sam dane proveo na suncu. Od izlaska do zalaska. Dane potpuno vedre, bez oblačka. Ako se ponekada neki i pojavio, računam i te dane jer ti oblačići ni za trenutak nisu zaklanjali sunce. Biti obasjan suncem! Najčešće u planini. Često i uz more. Nekoliko puta u čamcu, na pučini. Svejedno gdje, to mi je uvijek bilo dovoljno. Sve su druge želje prestajale – tačnije; sve su druge želje time bile ispunjene. Ne znam jesam li u tim  trenutcima dopuštao da kroz mene niče onaj pradrevni cvijet što sam možda nekada bio, što smo  možda nekada svi bili? Ili sam ustupao mjesto krokodilu koji je zapretan drijemao 400 miliona godina u mraku moje DNK šifre? One u kojoj svijetli i pulsira ova nit mog života. Od stvaranja svijeta. Znam da ta moja heliofilnost koja dopire iza granica svih horizonata, ima svoj razlog. Misiju. Da bi mi upravo ovdje i sada, u okviru ovog skučenog horizonta kratke alegorije koju nazivamo naš život, prenijela zavjet  Kao savjet i obavezu.

Neka ti lice bude uvijek okrenuto suncu. Tako će tvoja sjenka biti iza tebe.

Ne misli na sjenke. Ni velike, ni male. Posebno ne misli na one najtamnije. Kineski slikari su to shvatili prije 2.000 godina. Slikali su portrete ljudi uvijek i isključivo bez sjenki. Kao da su direktno licem okrenuti prema suncu. Znali su i oni da su sjene uvijek prisutne na ljudskom licu. Zbog konfiguracije. Vidjeli su ono isto što vidi svako, ono što je vidio i na svojim portretima artističkim virtuozitetom prikazao Rembrant. Tu konvulzivnu dramu claro/scuro – svjetlo/tama; ljubav/mržnja; zanos/očaj; radost/čemer; život/smrt. Nisu je mogli ne vidjeti. Samo nisu htjeli da još i svojim slikama podsjećaju ljude na muke koje ih čekaju i sutra. I preksutra. Dosta je današnjem danu njegove muke. Dosta je današnjem danu njegovog mraka.

Svojim slikama lica bez sjenki, oni su htjeli prenijeti isti savjet. Njihove slike su imale istu misiju, koju meni sada prenosi ovo februarsko sunce. Poruku koju mi je sunce oduvijek prenosilo.

Gdje god bio, kakvo god da je vrijeme, nosi u sebi svoj sunčev sjaj.

Neka svjetlost bude tvoja obaveza, ako sunce omane.

Jer dan bez sunca je kao, šta tu ima da se priča – kao noć! I nije ta naša neutaživa, eonski duga potreba za suncem površna. Nije ni nepromišljena, ni naivna. Oni koji je razumiju, znaju da tom pričom neće odagnati mrak. Ne zavaravaju se da će time zatomiti u sebi Geteov predsmrtni krik.  Znaju da će se svako sjetiti njegovih posljednjih riječi: ,,Sunca! Dajte mi još sunca!“ I vjerovatno ih  ponoviti. Kada nastupi taj čas. Kada se svjetla pogase.

Istina je – ako želiš da te obasja sunce, moraš se odreći svježine dubokih sjenki. Istina je i to da kada iz mraka izroniš na sunce, nikada ne znaš da li ti donosi spas ili propast, blagoslov ili kletvu, svanuće ili sumrak. Ali je  istina i to da kako god ispadne, uvijek mu se najprije obraduješ.

Kada je Aleksandar Makedonski posjetio Diogena, zatekao ga je kako sjedi u svom buretu.

,,Reci, Diogene, šta želiš da uradim za tebe!? Narediću da se uradi. Šta god poželiš od mene – dobićeš!“

,,Dovoljno je, Aleksandre, ako prestaneš da mi uzimaš ono što mi ne možeš dati!“

,,Šta ti ja to uzimam, šta ti ja to ne mogu dati, Diogene!?“

,,Skloni mi se sa sunca, Aleksandre. Praviš mi sjenku. A sunca  mi ne možeš dati“.

Aleksandar se, zbunjen, s poštovanjem uklonio u stranu. Diogen je ostao sjediti. Licem prema suncu. Bio je februar mjesec.

Ferid MUHIĆ

Komentari