Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, REDITELJ: Emotivna mapa prostora i vremena

Objavljeno prije

na

Podgorička premijera filma Orkestar Pjera Žalice biće održana 8. juna na Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest, a riječ je o svojevrsnom dokumentu o karijeri Saše Lošića i Plavog orkestra, ali i fenomenima pop i rok scene bivše Jugoslavije i društva uopšte. U filmu učestvuje više od stotinu ličnosti značajnih za današnje vrijeme, a kako je najavljeno – film je intimno putovaje kroz vrijeme koje nas je mazilo, a onda nas je zgazilo. Ova velika, ambiciozna dokumentaristička simfonija svjetsku premijeru je imala na prošlogodišnjem Sarajevo film festivalu. Bosanski reditelj Pjer Žalica veliku popularnost stekao je prvim igranim filmom Gori vatra, kao i ostvarenjem Kod amidže Idriza, a oba filma su dobila nagrade na mnogim međunarodnim festivalima. MONITOR: Film ,,Orkestar” govori o kultnom bosanskom bendu, ali kroz tu priču i o srećnim vremenima i nesrećnom raspadu Jugoslavije. Nakon skoro godinu dana od njegove premijere u Sarajevu, govori se i dalje da je u Bosni bilo i boljih bendova o kojima se mogao snimiti film. Kako ste došli na ideju da radite dokumentarac o ,,Plavom orkestru”?
ŽALICA: Da je bilo boljih i gorih bendova nije upitno, ali film se naprosto time ne bavi. Niti Saša, niti njegov bend se ne postavljaju niti predstavljaju u filmu u poređenju sa nekim drugim bendom, ili ga se pozicionira u odnosu na druge bendove u Sarajevu i Jugoslaviji. Svaka priča ima glavni lik, a glavni lik ove priče je Saša i njegova karijera, što naravno neminovno uključuje i njegov bend. Nije Saša glavni lik nasuprot Seji Saxonu ili Elvisu J. Kurtoviću ili bilo kome drugom. Međutim, jasno mi je da je svijet kojim se film dobrim dijelom bavi – svijet pop kulture, estrade – naprosto takav da je nemoguće izbjeći i ovakve konstatacije, pitanja, sugestije… Od toga ne bježim, ne smeta mi. Šta više, nadam se da će biti zamajac da se ispričaju priče i o nekim drugim ljudima i bendovima iz tog perioda, koji to sigurno zaslužuju.

MONITOR: Film je dugo sniman, a radeći ga putovali ste po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i bilježili priče više od sto ljudi. Kako ste birali sagovornike koji u filmu predstavljaju svjedoke tog vremena i koliko su oni bili voljni za razgovor?
ŽALICA: Film je sniman dugo jer je njegova struktura takva da zahtijeva vrijeme. Htjeli smo otići u goste što većem broju ljudi, a to znači vrijeme. Učesnike u filmu smo birali po dva kriterija: da ih smatramo autoritetima u oblasti o kojoj razgovaramo i da ih cijenimo, da želimo da se sretnemo sa njima. Dakle ovaj film je intimno putovanje kroz vrijeme, i kao namjeru ima da iscrta jednu emotivnu mapu prostora i vremena u kom smo živjeli i sada živimo. Dva ili tri sagovornika su nas ljubazno izbjegla, vjerovatno sumnjičavi da bi se njihovo pojavljivanje u ovakvom filmu moglo protumačiti kao politički nekorektno u ambijentu u kom žive. Ni oni nas nisu odbili, ali su nas vrlo pristojno izbjegli. Svi drugi su pristali bez problema. Sad kad nešto razmišljam neke nismo ni pitali za pristanak, samo se pojavili i to je njima bilo ok.

MONITOR: Ko vam je od sagovornika bio najinteresantniji i šta vam je bilo najzanimljivije dok ste radili film?
ŽALICA: Najzanimljivije mi je bilo upoznavanje ljudi za koje sam znao, ali nisam imao priliku da ih ranije sretnem. Bilo mi je zanimljivo zbog toga što to nije bilo upoznavanje radi upoznavanja, nego prilika za vrlo zanimljiv i ozbiljan razgovor. Nepristojno bi bilo, a i netačno, da nekog sagovornika izdvajam, ali stvar koje ću se posebno sjećati je pomalo gorko saznanje da je politički vrh Jugoslavije raspad zemlje smatrao ozbiljnom opcijom još tamo negdje 1984. godine. Dok smo mi sa fanatičnim zanosom pripremali i uživali u Olimpijskim igrama…

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
ŽALICA: Pod zamisli, pretpostavljam, mislite na ideju filma. To je uvijek prvo, to vam je reper i odrednica koja vas stalno napominje i usmjerava kuda da idete. Zato se ideji morate stalno vraćati, provjeravati da li je ono što radite u skladu sa onim zbog čega ste počeli raditi film. Ukoliko na to zaboravite vrlo lako je zalutati. Naročito u dokumentarnom filmu gdje vam je materijal sam život. Stvarnost, koja nudi toliko obilje iznenađenja i šarmantnih stranputica da se vrlo lako u njima izgubite. Onda shvatite da i pored sati i sati snimljenog materijala nemate onaj materijal zbog kojeg ste počeli snimati. Ideja je ishodište, svrha i cilj umjetnosti.

MONITOR: Dosta projekata istovremeno radite. Šta se dešava sa filmom ,,Zehra i Fortuna” o kome se prošle godine dosta pričalo, a dobili ste novac od Fondacije za kinematografiju Federacije BiH za snimanje tog filma?
ŽALICA: Film je dosta odmakao, upravo obilazimo lokacije, biram glumce, pripremamo se za snimanje. Fondacija je u problemima koji proističu iz sveukupnih problema u kojim se nalazi država, tako da to pomalo usporava stvari, ali mislim da će se ipak izaći na zelenu granu.

MONITOR: ,,U zemlji krvi i meda” izazvao je velike kontroverze, a i dalje u regionu traju polemike oko toga ostvarenja. Pa me zanima, kakvo je vaše mišljenje o tom filmu?
ŽALICA: Gotovo sve polemike koje je taj film izazvao su motivisane izvan filmskim razlozima. I oni koji ga nekritički napadaju i oni koji ga nekritički hvale podjednako se ne bave filmom. Ono što bih ja rekao je da sve žene, bez podjela po imenu i prorijeklu, koje su silovane u ratu u BiH treba proglasiti herojima rata, pokloniti im se do zemlje i zamoliti ih za izvinjenje. Mislim da je ovaj film imao namjeru da pošalje takvu poruku. Da li je u tome uspio ostavljam svakom onom ko je pogledao film da zaključi.

MONITOR: Snimili ste film o pop-atrakciji Jugoslavije osamdesetih, a nekada ste svirali i u bendu ,,Hari Mata Hari”. Da li i dalje svirate bas-gitaru?
ŽALICA: Uz muziku sam vezan praktično cijeli život. Prije Harija sam sa Izom Kolečićem i Edom Mulahalilovićem imao bend Baobab, koji je svirao neku alternativnu verziju post-punk-elektro popa. U vrijeme dok je vladao novi talas i novi primitivizam u Sarajevu. To je bilo vrlo zanimljivo. Kasnije se komercijalizovalo, što mi nije odgovaralo, pa sam napustio estradu, ali nikada nisam prestao svirati. I danas sviram u rekreativno-uzaludnom bendu koji se zove Dobitnici međunarodnih priznanja. Pjevač benda je Feđa Štukan, glumac, a bubnjar Izo Kolečić, sa kim sviram još iz vremena Baobaba, tako da se u tom smislu krug zatvorio.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo