Povežite se sa nama

INTERVJU

PJER ŽALICA, REDITELJ: Emotivna mapa prostora i vremena

Objavljeno prije

na

Podgorička premijera filma Orkestar Pjera Žalice biće održana 8. juna na Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest, a riječ je o svojevrsnom dokumentu o karijeri Saše Lošića i Plavog orkestra, ali i fenomenima pop i rok scene bivše Jugoslavije i društva uopšte. U filmu učestvuje više od stotinu ličnosti značajnih za današnje vrijeme, a kako je najavljeno – film je intimno putovaje kroz vrijeme koje nas je mazilo, a onda nas je zgazilo. Ova velika, ambiciozna dokumentaristička simfonija svjetsku premijeru je imala na prošlogodišnjem Sarajevo film festivalu. Bosanski reditelj Pjer Žalica veliku popularnost stekao je prvim igranim filmom Gori vatra, kao i ostvarenjem Kod amidže Idriza, a oba filma su dobila nagrade na mnogim međunarodnim festivalima. MONITOR: Film ,,Orkestar” govori o kultnom bosanskom bendu, ali kroz tu priču i o srećnim vremenima i nesrećnom raspadu Jugoslavije. Nakon skoro godinu dana od njegove premijere u Sarajevu, govori se i dalje da je u Bosni bilo i boljih bendova o kojima se mogao snimiti film. Kako ste došli na ideju da radite dokumentarac o ,,Plavom orkestru”?
ŽALICA: Da je bilo boljih i gorih bendova nije upitno, ali film se naprosto time ne bavi. Niti Saša, niti njegov bend se ne postavljaju niti predstavljaju u filmu u poređenju sa nekim drugim bendom, ili ga se pozicionira u odnosu na druge bendove u Sarajevu i Jugoslaviji. Svaka priča ima glavni lik, a glavni lik ove priče je Saša i njegova karijera, što naravno neminovno uključuje i njegov bend. Nije Saša glavni lik nasuprot Seji Saxonu ili Elvisu J. Kurtoviću ili bilo kome drugom. Međutim, jasno mi je da je svijet kojim se film dobrim dijelom bavi – svijet pop kulture, estrade – naprosto takav da je nemoguće izbjeći i ovakve konstatacije, pitanja, sugestije… Od toga ne bježim, ne smeta mi. Šta više, nadam se da će biti zamajac da se ispričaju priče i o nekim drugim ljudima i bendovima iz tog perioda, koji to sigurno zaslužuju.

MONITOR: Film je dugo sniman, a radeći ga putovali ste po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i bilježili priče više od sto ljudi. Kako ste birali sagovornike koji u filmu predstavljaju svjedoke tog vremena i koliko su oni bili voljni za razgovor?
ŽALICA: Film je sniman dugo jer je njegova struktura takva da zahtijeva vrijeme. Htjeli smo otići u goste što većem broju ljudi, a to znači vrijeme. Učesnike u filmu smo birali po dva kriterija: da ih smatramo autoritetima u oblasti o kojoj razgovaramo i da ih cijenimo, da želimo da se sretnemo sa njima. Dakle ovaj film je intimno putovanje kroz vrijeme, i kao namjeru ima da iscrta jednu emotivnu mapu prostora i vremena u kom smo živjeli i sada živimo. Dva ili tri sagovornika su nas ljubazno izbjegla, vjerovatno sumnjičavi da bi se njihovo pojavljivanje u ovakvom filmu moglo protumačiti kao politički nekorektno u ambijentu u kom žive. Ni oni nas nisu odbili, ali su nas vrlo pristojno izbjegli. Svi drugi su pristali bez problema. Sad kad nešto razmišljam neke nismo ni pitali za pristanak, samo se pojavili i to je njima bilo ok.

MONITOR: Ko vam je od sagovornika bio najinteresantniji i šta vam je bilo najzanimljivije dok ste radili film?
ŽALICA: Najzanimljivije mi je bilo upoznavanje ljudi za koje sam znao, ali nisam imao priliku da ih ranije sretnem. Bilo mi je zanimljivo zbog toga što to nije bilo upoznavanje radi upoznavanja, nego prilika za vrlo zanimljiv i ozbiljan razgovor. Nepristojno bi bilo, a i netačno, da nekog sagovornika izdvajam, ali stvar koje ću se posebno sjećati je pomalo gorko saznanje da je politički vrh Jugoslavije raspad zemlje smatrao ozbiljnom opcijom još tamo negdje 1984. godine. Dok smo mi sa fanatičnim zanosom pripremali i uživali u Olimpijskim igrama…

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
ŽALICA: Pod zamisli, pretpostavljam, mislite na ideju filma. To je uvijek prvo, to vam je reper i odrednica koja vas stalno napominje i usmjerava kuda da idete. Zato se ideji morate stalno vraćati, provjeravati da li je ono što radite u skladu sa onim zbog čega ste počeli raditi film. Ukoliko na to zaboravite vrlo lako je zalutati. Naročito u dokumentarnom filmu gdje vam je materijal sam život. Stvarnost, koja nudi toliko obilje iznenađenja i šarmantnih stranputica da se vrlo lako u njima izgubite. Onda shvatite da i pored sati i sati snimljenog materijala nemate onaj materijal zbog kojeg ste počeli snimati. Ideja je ishodište, svrha i cilj umjetnosti.

MONITOR: Dosta projekata istovremeno radite. Šta se dešava sa filmom ,,Zehra i Fortuna” o kome se prošle godine dosta pričalo, a dobili ste novac od Fondacije za kinematografiju Federacije BiH za snimanje tog filma?
ŽALICA: Film je dosta odmakao, upravo obilazimo lokacije, biram glumce, pripremamo se za snimanje. Fondacija je u problemima koji proističu iz sveukupnih problema u kojim se nalazi država, tako da to pomalo usporava stvari, ali mislim da će se ipak izaći na zelenu granu.

MONITOR: ,,U zemlji krvi i meda” izazvao je velike kontroverze, a i dalje u regionu traju polemike oko toga ostvarenja. Pa me zanima, kakvo je vaše mišljenje o tom filmu?
ŽALICA: Gotovo sve polemike koje je taj film izazvao su motivisane izvan filmskim razlozima. I oni koji ga nekritički napadaju i oni koji ga nekritički hvale podjednako se ne bave filmom. Ono što bih ja rekao je da sve žene, bez podjela po imenu i prorijeklu, koje su silovane u ratu u BiH treba proglasiti herojima rata, pokloniti im se do zemlje i zamoliti ih za izvinjenje. Mislim da je ovaj film imao namjeru da pošalje takvu poruku. Da li je u tome uspio ostavljam svakom onom ko je pogledao film da zaključi.

MONITOR: Snimili ste film o pop-atrakciji Jugoslavije osamdesetih, a nekada ste svirali i u bendu ,,Hari Mata Hari”. Da li i dalje svirate bas-gitaru?
ŽALICA: Uz muziku sam vezan praktično cijeli život. Prije Harija sam sa Izom Kolečićem i Edom Mulahalilovićem imao bend Baobab, koji je svirao neku alternativnu verziju post-punk-elektro popa. U vrijeme dok je vladao novi talas i novi primitivizam u Sarajevu. To je bilo vrlo zanimljivo. Kasnije se komercijalizovalo, što mi nije odgovaralo, pa sam napustio estradu, ali nikada nisam prestao svirati. I danas sviram u rekreativno-uzaludnom bendu koji se zove Dobitnici međunarodnih priznanja. Pjevač benda je Feđa Štukan, glumac, a bubnjar Izo Kolečić, sa kim sviram još iz vremena Baobaba, tako da se u tom smislu krug zatvorio.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo