Povežite se sa nama

INTERVJU

Vasilije Miličković, privrednik: NEMORALNO JE ĆUTATI

Objavljeno prije

na

Razgovor sa Vasilijem Miličkovićem, uspješnim crnogorskim preduzetnikom (toliko uspješnim da mu je Vlada, odnosno njen potpredsjednik Vujica Lazović, svojevremeno zamjerila da je previše zaradio) vođen je prije, za vrijeme i nakon ovonedjeljne protestne šetnje u Podgorici.

MONITOR: Šta bi se desilo kada bi Lukšić i njegov kabinet zaista podnijeli ostavku?
MILIČKOVIĆ: Svanulo bi crnogogorskoj državi i njenim građanima, ali se plašim da je to u zoni naučne fantastike.

 

MONITOR: Šta je Vas, kao nekoga koga javnost doživljava kao uspiješnog privrednika, motivisalo da podržite proteste?
MILIČKOVIĆ: Ovaj intervju ne bi izdržao opis svih nepočinstava DPS –ove vladavine, obimni materijal za pisanje knjige je u pripremi. Podsjetiću Vas na period milionske inflacije, primarne emisije, šticunga, tranzita-šverca cigareta i nafte a danas droge, rata za mir, međunarodnih sankcija, plata od 5 do 7 DEM, tranzicije i prihvatizacije za bolje sjutra, nestanka renomiranih preduzeća, siromašenje naroda… Lični razlog je to što bi me bilo stid da šutim, zato što sam finansijski situiran, da me ne interesuje i da ne vidim sirotinju oko sebe, da ne vidim beznađe u koje je ovaj narod, a posebno mlađa populacija, doveden, da me ne zanima što moj komšija nema, što moj kum i rođaci nemaju, što moji sugrađani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok se oligarsi sa vlasti i ljudi bliski vlasti bahato ponašaju i ne znaju što će sa sobom.

Nemoralno je ćutati, pravit se gluv i slijep, ne vidjeti da nam je država zarobljena od strane mafijaške hobotnice, da su politička korupcija i nepotizam dobili takve razmjere da se i Ranku Krivokapiću smučilo. Dakle, moj odnos prema stanju u državi je pitanje morala i elementarnog kućnog vaspitanja.

MONITOR: Gdje se danas nalaze Crna Gora i njena ekonomija?
MILIČKOVIĆ: Crna Gora je na vjetrometini i mi ne prepoznajemo te procese, već rješenja godinama tražimo u rasprodaji državne imovine i monopolističkih firmi (Telekom, EPCG,…) kao i u enormnom kreditnom zaduživanju po visokim kamatnim stopama. Kako odgovornosti kod nas nema, hajdučija i raskubanje državne imovine se nastavlja.

Posljedica ekonomske krize kod nas su predinfarktno stanje privrede i društva uoči bankrota Kombinata aluminijuma i kompanije Vektra, a plašim se i budžeta države.

Izdavanje bančinih garancija ruskom oligarhu Olegu Deripaski, kao strateškom partneru u KAP-u, od strane Vlade prilikom tzv. poravnanja, ne znam iz kojih razloga, je vrh neznanja ili korupcije, a najprije će biti kombinovani model. Podsjećam da je Lukšićev prethodnik Đukanović prilikom privatizacije KAP-a u stvari privatizovao Elektroprivredu, kada je maltene svu crnogorsku proizvodnju električne energije poklonio Deripaski, obavezujući EPCG da mu struju prodaje po 20,44 dolara za MW. Deripaska je samo po tom osnovu prvu godinu poslovanja završio sa 80 miliona eura dobiti, a EPCG sa 45 miliona eura gubitka. Zbog takve Đukanovićeve odluke, ja sam njemu, i njegovoj Vladi, tada zaveo krivičnu prijavu kod Medeničinog Državnog tužilaštva. Ta prijava se i danas nalazi u prašnjavoj fascikli, nedirana.

MONITOR: Da li Vlada odmaže ili pomaže crnogorskoj privredi?
MILIČKOVIĆ: Osnovna karakteristika naše Vlade je neznanje, što je crnogorski usud u zadnje 22 godine, a počelo je 90-ih sa dva „pripravnika” Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem. Ista je matrica i danas. Lukšić, Katnić i Kavarić odrađuju pripravnički staž na ministarskim funkcijama, a posljedice svi osjećamo i na vratima smo bankrota.

Sfera interesovanja tih mladih ljudi su jahanje kamila i slušanje Metalike a, usputno, ako nekoga prevare da im da pare za punjenje budžeta jer ga iz realnih izvora ne znaju puniti. Makroekonomska politika i finansije su za njih španska sela i onda se hvale kako su mogli dobiti i više kredita po kamati od 8-10 odsto kao dokaz da strani finansijski partneri imaju povjerenje u njihovu Vladu. Bilo bi smiješno da nije žalosno i tragično po nas i buduće generacije

MONITOR: Kako komentarišete svakodnevna poravnanja Lukšićeve Vlade sa strateškim partnerima iz vremena Đukanovićeve vladavine?
MILIČKOVIĆ: Slobodno dodajte – a na štetu građana i države Crne Gore. Lukšićeva Vlada je vlada kontinuiteta, a ja bih dodao i nesposobnosti i neznanja. Umjesto da se strogo drži potpisanih Ugovora, da na to privole i drugu stranu, oni ih rado mijenjaju na našu šetu, što izaziva sumnju da je posrijedi visoka korupcija.

Pomenuo sam slučaj izmjene ugovora sa En plus grupom, koji prati pogubno izdavanje bankovnih garancija za KAP, u visini 170 miliona eura, a sa kamatama za naše zaduživanje po tom osnovu i preko 250 miliona eura. Lukšić je, kao doktor ekonomskih nauka i prvi čovjek Vlade, znao da KAP i njegova proizvodnja ne mogu vratiti te kredite, a on i pored toga potpisuje da ćemo to vratiti mi, građani. On od te odgovornosti ne može pobjeći.

Lukšić će morati jednom da odgovori zašto nije raskinuo ugovor sa Rusima na njihovu štetu, jer ga skoro u ni u čemu nijesu ispoštovali, zašto im nakon tri neizmirene fakture za utrošenu struju nije ukinuo isporuke, nego je dozvolio da 13 faktura ostanu neplaćene i ako im je struja subvencionisana. No mene čudi ponašanje i ćutanje A2A koje upravlja menadžmentom EPCG.

MONITOR: Dolazimo i do te priče. Kako komentarišete pisanje Korijera Dela Sera da su se Vlada i A2A dogovorili da izvrše tzv. vertikalnu podjelu EPCG?
MILIČKOVIĆ: To je državna izdaja. Umjesto da se Vlada drži potpisanog ugovora i preuzetih obaveza ona nas uveseljava do ludila. Meni još odzvanja u ušima njihova genijalna ideja koju su nam saopštili iz Rima, da je Lukšićeva Vlada predložila da A2A preuzme dvije hidro elektrane, HE Pivu i HE Perućicu, a da Crnoj Gori pripadne TE Pljevlja, distribucija i KAP kao potrošač sa neizmirenim dugovima.

Vraća mi se u sjaćanje kako je Vujica Lazović filmskom brzinom, za 24 minuta, zamijenio prvorangirani grčki konzorcijum davno izabranim i voljenim A2A iz Breše i Milana. Sjećam se koliko je puta taj tender mijenjan i produžavan tokom njegovog trajanja, sa što većim nejasnoćama i nedoumicama, kako bi se odbili, naglašavam odbili a ne privukli, ozbiljni strateški investitori. Samo je A2A pristajao na sve te nejasnoće i neizvjesnosti jer im je obećano da će po starom dobrom maniru naknadno biti sve izmijenjeno u njihovu korist i biti sve precizno definisano kako oni žele i kako su se prethodno tajno dogovorili. Veliko je pitanje što su se sve prethodno dogovorili za svoju korist, a na štetu građana i države Crne Gore.

Baroviću, Baroviću, što uradi, koga nam dovede.

Sve miriše da su u ovo umiješali prste naši poznati ekonomski znalci Filip Vujanović i budući uspješni biznismen Milo Đukanović, jer godinama žale što smo propustili šansu da Rusima prodamo TE Pljevlja za KAP, a mi da ostanemo potrošači jeftine energije iz hidro izvora, po svježem predlogu u vlasništvu A2A.

MONITOR: Šta ubuduće možemo očekivati od energetskog sistema?
MILIČKOVIĆ: Strah me je da je Đukanović davne 2007. godine sa Berluskonijem, na tajnim večerama, ispisao strategiju razvoja energetskog sektora u CG, za izgradnju HE na Morači i Komarnici, za proizvodnju tzv. zelene energije iz obnovljivih izvora prijeko potrebne Italiji. Sjetite se kako je preko noći, bez tendera, izvršena dokapitalizacija CG Prenosa od italijanske Terne, takođe poželjnog i unaprijed izabranog partnera. Sve je dakle isplanirano u režiji DPSDP koalicije.

Mugoša bez bagera gubi kompas

MONITOR: Sud vas je nedavno oslobodio optužbi lokalnih i policijskih moćnika. Znači li to da vi, vaša porodica i zaposleni u M&V Compani poznajete propise bolje od predstavnika države?
MILIČKOVIĆ: Ne radi se o boljem poznavanju propisa, radi se o pokušaju sloma politički suprotstavljenih, neposlušnih građana, od strane bahate i odnarođene vlasti. Miomir Mugoša i družina su iznad zakona i Ustava ove države. Oni su država, oni su zarobili sve institucije sistema i kada ih neki građanin, oslobođen straha, u ovom slučaju ja, natjera da se moraju pridržavati zakona koje su oni donijeli, oni gube kompas. Kada Mugoši oduzmete bager i policiju, on tada vrijeđa ljude, izmišlja budalaštine, prijeti predsjednicima pojedinih sudova, vidi svugdje oko sebe urotu, a Upravu za nekretnine – kao svjedoka njegovih nepočinstava – optužuje za nesposobnost i neažurnost… Dakle, Mugoša bez policije nije Miomir. A policija je, po definiciji njegovog šefa Mila Đukanovića, ,,partijsko dobro, koje su osvojili na izborima, pa ga sa ne bi odrekli ni u korist koalicionog partnera SDP-a”. Penicilin za Mugošu i njegove bahate partijske kolege i silnike je oslobađanje od straha. Oni su onda manji od makovog zrna, da Vam ih je ponekad prosto i žao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo