Razgovor sa Vasilijem Miličkovićem, uspješnim crnogorskim preduzetnikom (toliko uspješnim da mu je Vlada, odnosno njen potpredsjednik Vujica Lazović, svojevremeno zamjerila da je previše zaradio) vođen je prije, za vrijeme i nakon ovonedjeljne protestne šetnje u Podgorici.
MONITOR: Šta bi se desilo kada bi Lukšić i njegov kabinet zaista podnijeli ostavku?
MILIČKOVIĆ: Svanulo bi crnogogorskoj državi i njenim građanima, ali se plašim da je to u zoni naučne fantastike.
MONITOR: Šta je Vas, kao nekoga koga javnost doživljava kao uspiješnog privrednika, motivisalo da podržite proteste?
MILIČKOVIĆ: Ovaj intervju ne bi izdržao opis svih nepočinstava DPS –ove vladavine, obimni materijal za pisanje knjige je u pripremi. Podsjetiću Vas na period milionske inflacije, primarne emisije, šticunga, tranzita-šverca cigareta i nafte a danas droge, rata za mir, međunarodnih sankcija, plata od 5 do 7 DEM, tranzicije i prihvatizacije za bolje sjutra, nestanka renomiranih preduzeća, siromašenje naroda… Lični razlog je to što bi me bilo stid da šutim, zato što sam finansijski situiran, da me ne interesuje i da ne vidim sirotinju oko sebe, da ne vidim beznađe u koje je ovaj narod, a posebno mlađa populacija, doveden, da me ne zanima što moj komšija nema, što moj kum i rođaci nemaju, što moji sugrađani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok se oligarsi sa vlasti i ljudi bliski vlasti bahato ponašaju i ne znaju što će sa sobom.
Nemoralno je ćutati, pravit se gluv i slijep, ne vidjeti da nam je država zarobljena od strane mafijaške hobotnice, da su politička korupcija i nepotizam dobili takve razmjere da se i Ranku Krivokapiću smučilo. Dakle, moj odnos prema stanju u državi je pitanje morala i elementarnog kućnog vaspitanja.
MONITOR: Gdje se danas nalaze Crna Gora i njena ekonomija?
MILIČKOVIĆ: Crna Gora je na vjetrometini i mi ne prepoznajemo te procese, već rješenja godinama tražimo u rasprodaji državne imovine i monopolističkih firmi (Telekom, EPCG,…) kao i u enormnom kreditnom zaduživanju po visokim kamatnim stopama. Kako odgovornosti kod nas nema, hajdučija i raskubanje državne imovine se nastavlja.
Posljedica ekonomske krize kod nas su predinfarktno stanje privrede i društva uoči bankrota Kombinata aluminijuma i kompanije Vektra, a plašim se i budžeta države.
Izdavanje bančinih garancija ruskom oligarhu Olegu Deripaski, kao strateškom partneru u KAP-u, od strane Vlade prilikom tzv. poravnanja, ne znam iz kojih razloga, je vrh neznanja ili korupcije, a najprije će biti kombinovani model. Podsjećam da je Lukšićev prethodnik Đukanović prilikom privatizacije KAP-a u stvari privatizovao Elektroprivredu, kada je maltene svu crnogorsku proizvodnju električne energije poklonio Deripaski, obavezujući EPCG da mu struju prodaje po 20,44 dolara za MW. Deripaska je samo po tom osnovu prvu godinu poslovanja završio sa 80 miliona eura dobiti, a EPCG sa 45 miliona eura gubitka. Zbog takve Đukanovićeve odluke, ja sam njemu, i njegovoj Vladi, tada zaveo krivičnu prijavu kod Medeničinog Državnog tužilaštva. Ta prijava se i danas nalazi u prašnjavoj fascikli, nedirana.
MONITOR: Da li Vlada odmaže ili pomaže crnogorskoj privredi?
MILIČKOVIĆ: Osnovna karakteristika naše Vlade je neznanje, što je crnogorski usud u zadnje 22 godine, a počelo je 90-ih sa dva „pripravnika” Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem. Ista je matrica i danas. Lukšić, Katnić i Kavarić odrađuju pripravnički staž na ministarskim funkcijama, a posljedice svi osjećamo i na vratima smo bankrota.
Sfera interesovanja tih mladih ljudi su jahanje kamila i slušanje Metalike a, usputno, ako nekoga prevare da im da pare za punjenje budžeta jer ga iz realnih izvora ne znaju puniti. Makroekonomska politika i finansije su za njih španska sela i onda se hvale kako su mogli dobiti i više kredita po kamati od 8-10 odsto kao dokaz da strani finansijski partneri imaju povjerenje u njihovu Vladu. Bilo bi smiješno da nije žalosno i tragično po nas i buduće generacije
MONITOR: Kako komentarišete svakodnevna poravnanja Lukšićeve Vlade sa strateškim partnerima iz vremena Đukanovićeve vladavine?
MILIČKOVIĆ: Slobodno dodajte – a na štetu građana i države Crne Gore. Lukšićeva Vlada je vlada kontinuiteta, a ja bih dodao i nesposobnosti i neznanja. Umjesto da se strogo drži potpisanih Ugovora, da na to privole i drugu stranu, oni ih rado mijenjaju na našu šetu, što izaziva sumnju da je posrijedi visoka korupcija.
Pomenuo sam slučaj izmjene ugovora sa En plus grupom, koji prati pogubno izdavanje bankovnih garancija za KAP, u visini 170 miliona eura, a sa kamatama za naše zaduživanje po tom osnovu i preko 250 miliona eura. Lukšić je, kao doktor ekonomskih nauka i prvi čovjek Vlade, znao da KAP i njegova proizvodnja ne mogu vratiti te kredite, a on i pored toga potpisuje da ćemo to vratiti mi, građani. On od te odgovornosti ne može pobjeći.
Lukšić će morati jednom da odgovori zašto nije raskinuo ugovor sa Rusima na njihovu štetu, jer ga skoro u ni u čemu nijesu ispoštovali, zašto im nakon tri neizmirene fakture za utrošenu struju nije ukinuo isporuke, nego je dozvolio da 13 faktura ostanu neplaćene i ako im je struja subvencionisana. No mene čudi ponašanje i ćutanje A2A koje upravlja menadžmentom EPCG.
MONITOR: Dolazimo i do te priče. Kako komentarišete pisanje Korijera Dela Sera da su se Vlada i A2A dogovorili da izvrše tzv. vertikalnu podjelu EPCG?
MILIČKOVIĆ: To je državna izdaja. Umjesto da se Vlada drži potpisanog ugovora i preuzetih obaveza ona nas uveseljava do ludila. Meni još odzvanja u ušima njihova genijalna ideja koju su nam saopštili iz Rima, da je Lukšićeva Vlada predložila da A2A preuzme dvije hidro elektrane, HE Pivu i HE Perućicu, a da Crnoj Gori pripadne TE Pljevlja, distribucija i KAP kao potrošač sa neizmirenim dugovima.
Vraća mi se u sjaćanje kako je Vujica Lazović filmskom brzinom, za 24 minuta, zamijenio prvorangirani grčki konzorcijum davno izabranim i voljenim A2A iz Breše i Milana. Sjećam se koliko je puta taj tender mijenjan i produžavan tokom njegovog trajanja, sa što većim nejasnoćama i nedoumicama, kako bi se odbili, naglašavam odbili a ne privukli, ozbiljni strateški investitori. Samo je A2A pristajao na sve te nejasnoće i neizvjesnosti jer im je obećano da će po starom dobrom maniru naknadno biti sve izmijenjeno u njihovu korist i biti sve precizno definisano kako oni žele i kako su se prethodno tajno dogovorili. Veliko je pitanje što su se sve prethodno dogovorili za svoju korist, a na štetu građana i države Crne Gore.
Baroviću, Baroviću, što uradi, koga nam dovede.
Sve miriše da su u ovo umiješali prste naši poznati ekonomski znalci Filip Vujanović i budući uspješni biznismen Milo Đukanović, jer godinama žale što smo propustili šansu da Rusima prodamo TE Pljevlja za KAP, a mi da ostanemo potrošači jeftine energije iz hidro izvora, po svježem predlogu u vlasništvu A2A.
MONITOR: Šta ubuduće možemo očekivati od energetskog sistema?
MILIČKOVIĆ: Strah me je da je Đukanović davne 2007. godine sa Berluskonijem, na tajnim večerama, ispisao strategiju razvoja energetskog sektora u CG, za izgradnju HE na Morači i Komarnici, za proizvodnju tzv. zelene energije iz obnovljivih izvora prijeko potrebne Italiji. Sjetite se kako je preko noći, bez tendera, izvršena dokapitalizacija CG Prenosa od italijanske Terne, takođe poželjnog i unaprijed izabranog partnera. Sve je dakle isplanirano u režiji DPSDP koalicije.
Mugoša bez bagera gubi kompas
MONITOR: Sud vas je nedavno oslobodio optužbi lokalnih i policijskih moćnika. Znači li to da vi, vaša porodica i zaposleni u M&V Compani poznajete propise bolje od predstavnika države?
MILIČKOVIĆ: Ne radi se o boljem poznavanju propisa, radi se o pokušaju sloma politički suprotstavljenih, neposlušnih građana, od strane bahate i odnarođene vlasti. Miomir Mugoša i družina su iznad zakona i Ustava ove države. Oni su država, oni su zarobili sve institucije sistema i kada ih neki građanin, oslobođen straha, u ovom slučaju ja, natjera da se moraju pridržavati zakona koje su oni donijeli, oni gube kompas. Kada Mugoši oduzmete bager i policiju, on tada vrijeđa ljude, izmišlja budalaštine, prijeti predsjednicima pojedinih sudova, vidi svugdje oko sebe urotu, a Upravu za nekretnine – kao svjedoka njegovih nepočinstava – optužuje za nesposobnost i neažurnost… Dakle, Mugoša bez policije nije Miomir. A policija je, po definiciji njegovog šefa Mila Đukanovića, ,,partijsko dobro, koje su osvojili na izborima, pa ga sa ne bi odrekli ni u korist koalicionog partnera SDP-a”. Penicilin za Mugošu i njegove bahate partijske kolege i silnike je oslobađanje od straha. Oni su onda manji od makovog zrna, da Vam ih je ponekad prosto i žao.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DETEKTOR4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice