Povežite se sa nama

INTERVJU

Vasilije Miličković, privrednik: NEMORALNO JE ĆUTATI

Objavljeno prije

na

Razgovor sa Vasilijem Miličkovićem, uspješnim crnogorskim preduzetnikom (toliko uspješnim da mu je Vlada, odnosno njen potpredsjednik Vujica Lazović, svojevremeno zamjerila da je previše zaradio) vođen je prije, za vrijeme i nakon ovonedjeljne protestne šetnje u Podgorici.

MONITOR: Šta bi se desilo kada bi Lukšić i njegov kabinet zaista podnijeli ostavku?
MILIČKOVIĆ: Svanulo bi crnogogorskoj državi i njenim građanima, ali se plašim da je to u zoni naučne fantastike.

 

MONITOR: Šta je Vas, kao nekoga koga javnost doživljava kao uspiješnog privrednika, motivisalo da podržite proteste?
MILIČKOVIĆ: Ovaj intervju ne bi izdržao opis svih nepočinstava DPS –ove vladavine, obimni materijal za pisanje knjige je u pripremi. Podsjetiću Vas na period milionske inflacije, primarne emisije, šticunga, tranzita-šverca cigareta i nafte a danas droge, rata za mir, međunarodnih sankcija, plata od 5 do 7 DEM, tranzicije i prihvatizacije za bolje sjutra, nestanka renomiranih preduzeća, siromašenje naroda… Lični razlog je to što bi me bilo stid da šutim, zato što sam finansijski situiran, da me ne interesuje i da ne vidim sirotinju oko sebe, da ne vidim beznađe u koje je ovaj narod, a posebno mlađa populacija, doveden, da me ne zanima što moj komšija nema, što moj kum i rođaci nemaju, što moji sugrađani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok se oligarsi sa vlasti i ljudi bliski vlasti bahato ponašaju i ne znaju što će sa sobom.

Nemoralno je ćutati, pravit se gluv i slijep, ne vidjeti da nam je država zarobljena od strane mafijaške hobotnice, da su politička korupcija i nepotizam dobili takve razmjere da se i Ranku Krivokapiću smučilo. Dakle, moj odnos prema stanju u državi je pitanje morala i elementarnog kućnog vaspitanja.

MONITOR: Gdje se danas nalaze Crna Gora i njena ekonomija?
MILIČKOVIĆ: Crna Gora je na vjetrometini i mi ne prepoznajemo te procese, već rješenja godinama tražimo u rasprodaji državne imovine i monopolističkih firmi (Telekom, EPCG,…) kao i u enormnom kreditnom zaduživanju po visokim kamatnim stopama. Kako odgovornosti kod nas nema, hajdučija i raskubanje državne imovine se nastavlja.

Posljedica ekonomske krize kod nas su predinfarktno stanje privrede i društva uoči bankrota Kombinata aluminijuma i kompanije Vektra, a plašim se i budžeta države.

Izdavanje bančinih garancija ruskom oligarhu Olegu Deripaski, kao strateškom partneru u KAP-u, od strane Vlade prilikom tzv. poravnanja, ne znam iz kojih razloga, je vrh neznanja ili korupcije, a najprije će biti kombinovani model. Podsjećam da je Lukšićev prethodnik Đukanović prilikom privatizacije KAP-a u stvari privatizovao Elektroprivredu, kada je maltene svu crnogorsku proizvodnju električne energije poklonio Deripaski, obavezujući EPCG da mu struju prodaje po 20,44 dolara za MW. Deripaska je samo po tom osnovu prvu godinu poslovanja završio sa 80 miliona eura dobiti, a EPCG sa 45 miliona eura gubitka. Zbog takve Đukanovićeve odluke, ja sam njemu, i njegovoj Vladi, tada zaveo krivičnu prijavu kod Medeničinog Državnog tužilaštva. Ta prijava se i danas nalazi u prašnjavoj fascikli, nedirana.

MONITOR: Da li Vlada odmaže ili pomaže crnogorskoj privredi?
MILIČKOVIĆ: Osnovna karakteristika naše Vlade je neznanje, što je crnogorski usud u zadnje 22 godine, a počelo je 90-ih sa dva „pripravnika” Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem. Ista je matrica i danas. Lukšić, Katnić i Kavarić odrađuju pripravnički staž na ministarskim funkcijama, a posljedice svi osjećamo i na vratima smo bankrota.

Sfera interesovanja tih mladih ljudi su jahanje kamila i slušanje Metalike a, usputno, ako nekoga prevare da im da pare za punjenje budžeta jer ga iz realnih izvora ne znaju puniti. Makroekonomska politika i finansije su za njih španska sela i onda se hvale kako su mogli dobiti i više kredita po kamati od 8-10 odsto kao dokaz da strani finansijski partneri imaju povjerenje u njihovu Vladu. Bilo bi smiješno da nije žalosno i tragično po nas i buduće generacije

MONITOR: Kako komentarišete svakodnevna poravnanja Lukšićeve Vlade sa strateškim partnerima iz vremena Đukanovićeve vladavine?
MILIČKOVIĆ: Slobodno dodajte – a na štetu građana i države Crne Gore. Lukšićeva Vlada je vlada kontinuiteta, a ja bih dodao i nesposobnosti i neznanja. Umjesto da se strogo drži potpisanih Ugovora, da na to privole i drugu stranu, oni ih rado mijenjaju na našu šetu, što izaziva sumnju da je posrijedi visoka korupcija.

Pomenuo sam slučaj izmjene ugovora sa En plus grupom, koji prati pogubno izdavanje bankovnih garancija za KAP, u visini 170 miliona eura, a sa kamatama za naše zaduživanje po tom osnovu i preko 250 miliona eura. Lukšić je, kao doktor ekonomskih nauka i prvi čovjek Vlade, znao da KAP i njegova proizvodnja ne mogu vratiti te kredite, a on i pored toga potpisuje da ćemo to vratiti mi, građani. On od te odgovornosti ne može pobjeći.

Lukšić će morati jednom da odgovori zašto nije raskinuo ugovor sa Rusima na njihovu štetu, jer ga skoro u ni u čemu nijesu ispoštovali, zašto im nakon tri neizmirene fakture za utrošenu struju nije ukinuo isporuke, nego je dozvolio da 13 faktura ostanu neplaćene i ako im je struja subvencionisana. No mene čudi ponašanje i ćutanje A2A koje upravlja menadžmentom EPCG.

MONITOR: Dolazimo i do te priče. Kako komentarišete pisanje Korijera Dela Sera da su se Vlada i A2A dogovorili da izvrše tzv. vertikalnu podjelu EPCG?
MILIČKOVIĆ: To je državna izdaja. Umjesto da se Vlada drži potpisanog ugovora i preuzetih obaveza ona nas uveseljava do ludila. Meni još odzvanja u ušima njihova genijalna ideja koju su nam saopštili iz Rima, da je Lukšićeva Vlada predložila da A2A preuzme dvije hidro elektrane, HE Pivu i HE Perućicu, a da Crnoj Gori pripadne TE Pljevlja, distribucija i KAP kao potrošač sa neizmirenim dugovima.

Vraća mi se u sjaćanje kako je Vujica Lazović filmskom brzinom, za 24 minuta, zamijenio prvorangirani grčki konzorcijum davno izabranim i voljenim A2A iz Breše i Milana. Sjećam se koliko je puta taj tender mijenjan i produžavan tokom njegovog trajanja, sa što većim nejasnoćama i nedoumicama, kako bi se odbili, naglašavam odbili a ne privukli, ozbiljni strateški investitori. Samo je A2A pristajao na sve te nejasnoće i neizvjesnosti jer im je obećano da će po starom dobrom maniru naknadno biti sve izmijenjeno u njihovu korist i biti sve precizno definisano kako oni žele i kako su se prethodno tajno dogovorili. Veliko je pitanje što su se sve prethodno dogovorili za svoju korist, a na štetu građana i države Crne Gore.

Baroviću, Baroviću, što uradi, koga nam dovede.

Sve miriše da su u ovo umiješali prste naši poznati ekonomski znalci Filip Vujanović i budući uspješni biznismen Milo Đukanović, jer godinama žale što smo propustili šansu da Rusima prodamo TE Pljevlja za KAP, a mi da ostanemo potrošači jeftine energije iz hidro izvora, po svježem predlogu u vlasništvu A2A.

MONITOR: Šta ubuduće možemo očekivati od energetskog sistema?
MILIČKOVIĆ: Strah me je da je Đukanović davne 2007. godine sa Berluskonijem, na tajnim večerama, ispisao strategiju razvoja energetskog sektora u CG, za izgradnju HE na Morači i Komarnici, za proizvodnju tzv. zelene energije iz obnovljivih izvora prijeko potrebne Italiji. Sjetite se kako je preko noći, bez tendera, izvršena dokapitalizacija CG Prenosa od italijanske Terne, takođe poželjnog i unaprijed izabranog partnera. Sve je dakle isplanirano u režiji DPSDP koalicije.

Mugoša bez bagera gubi kompas

MONITOR: Sud vas je nedavno oslobodio optužbi lokalnih i policijskih moćnika. Znači li to da vi, vaša porodica i zaposleni u M&V Compani poznajete propise bolje od predstavnika države?
MILIČKOVIĆ: Ne radi se o boljem poznavanju propisa, radi se o pokušaju sloma politički suprotstavljenih, neposlušnih građana, od strane bahate i odnarođene vlasti. Miomir Mugoša i družina su iznad zakona i Ustava ove države. Oni su država, oni su zarobili sve institucije sistema i kada ih neki građanin, oslobođen straha, u ovom slučaju ja, natjera da se moraju pridržavati zakona koje su oni donijeli, oni gube kompas. Kada Mugoši oduzmete bager i policiju, on tada vrijeđa ljude, izmišlja budalaštine, prijeti predsjednicima pojedinih sudova, vidi svugdje oko sebe urotu, a Upravu za nekretnine – kao svjedoka njegovih nepočinstava – optužuje za nesposobnost i neažurnost… Dakle, Mugoša bez policije nije Miomir. A policija je, po definiciji njegovog šefa Mila Đukanovića, ,,partijsko dobro, koje su osvojili na izborima, pa ga sa ne bi odrekli ni u korist koalicionog partnera SDP-a”. Penicilin za Mugošu i njegove bahate partijske kolege i silnike je oslobađanje od straha. Oni su onda manji od makovog zrna, da Vam ih je ponekad prosto i žao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo