Povežite se sa nama

INTERVJU

Vasilije Miličković, privrednik: NEMORALNO JE ĆUTATI

Objavljeno prije

na

Razgovor sa Vasilijem Miličkovićem, uspješnim crnogorskim preduzetnikom (toliko uspješnim da mu je Vlada, odnosno njen potpredsjednik Vujica Lazović, svojevremeno zamjerila da je previše zaradio) vođen je prije, za vrijeme i nakon ovonedjeljne protestne šetnje u Podgorici.

MONITOR: Šta bi se desilo kada bi Lukšić i njegov kabinet zaista podnijeli ostavku?
MILIČKOVIĆ: Svanulo bi crnogogorskoj državi i njenim građanima, ali se plašim da je to u zoni naučne fantastike.

 

MONITOR: Šta je Vas, kao nekoga koga javnost doživljava kao uspiješnog privrednika, motivisalo da podržite proteste?
MILIČKOVIĆ: Ovaj intervju ne bi izdržao opis svih nepočinstava DPS –ove vladavine, obimni materijal za pisanje knjige je u pripremi. Podsjetiću Vas na period milionske inflacije, primarne emisije, šticunga, tranzita-šverca cigareta i nafte a danas droge, rata za mir, međunarodnih sankcija, plata od 5 do 7 DEM, tranzicije i prihvatizacije za bolje sjutra, nestanka renomiranih preduzeća, siromašenje naroda… Lični razlog je to što bi me bilo stid da šutim, zato što sam finansijski situiran, da me ne interesuje i da ne vidim sirotinju oko sebe, da ne vidim beznađe u koje je ovaj narod, a posebno mlađa populacija, doveden, da me ne zanima što moj komšija nema, što moj kum i rođaci nemaju, što moji sugrađani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok se oligarsi sa vlasti i ljudi bliski vlasti bahato ponašaju i ne znaju što će sa sobom.

Nemoralno je ćutati, pravit se gluv i slijep, ne vidjeti da nam je država zarobljena od strane mafijaške hobotnice, da su politička korupcija i nepotizam dobili takve razmjere da se i Ranku Krivokapiću smučilo. Dakle, moj odnos prema stanju u državi je pitanje morala i elementarnog kućnog vaspitanja.

MONITOR: Gdje se danas nalaze Crna Gora i njena ekonomija?
MILIČKOVIĆ: Crna Gora je na vjetrometini i mi ne prepoznajemo te procese, već rješenja godinama tražimo u rasprodaji državne imovine i monopolističkih firmi (Telekom, EPCG,…) kao i u enormnom kreditnom zaduživanju po visokim kamatnim stopama. Kako odgovornosti kod nas nema, hajdučija i raskubanje državne imovine se nastavlja.

Posljedica ekonomske krize kod nas su predinfarktno stanje privrede i društva uoči bankrota Kombinata aluminijuma i kompanije Vektra, a plašim se i budžeta države.

Izdavanje bančinih garancija ruskom oligarhu Olegu Deripaski, kao strateškom partneru u KAP-u, od strane Vlade prilikom tzv. poravnanja, ne znam iz kojih razloga, je vrh neznanja ili korupcije, a najprije će biti kombinovani model. Podsjećam da je Lukšićev prethodnik Đukanović prilikom privatizacije KAP-a u stvari privatizovao Elektroprivredu, kada je maltene svu crnogorsku proizvodnju električne energije poklonio Deripaski, obavezujući EPCG da mu struju prodaje po 20,44 dolara za MW. Deripaska je samo po tom osnovu prvu godinu poslovanja završio sa 80 miliona eura dobiti, a EPCG sa 45 miliona eura gubitka. Zbog takve Đukanovićeve odluke, ja sam njemu, i njegovoj Vladi, tada zaveo krivičnu prijavu kod Medeničinog Državnog tužilaštva. Ta prijava se i danas nalazi u prašnjavoj fascikli, nedirana.

MONITOR: Da li Vlada odmaže ili pomaže crnogorskoj privredi?
MILIČKOVIĆ: Osnovna karakteristika naše Vlade je neznanje, što je crnogorski usud u zadnje 22 godine, a počelo je 90-ih sa dva „pripravnika” Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem. Ista je matrica i danas. Lukšić, Katnić i Kavarić odrađuju pripravnički staž na ministarskim funkcijama, a posljedice svi osjećamo i na vratima smo bankrota.

Sfera interesovanja tih mladih ljudi su jahanje kamila i slušanje Metalike a, usputno, ako nekoga prevare da im da pare za punjenje budžeta jer ga iz realnih izvora ne znaju puniti. Makroekonomska politika i finansije su za njih španska sela i onda se hvale kako su mogli dobiti i više kredita po kamati od 8-10 odsto kao dokaz da strani finansijski partneri imaju povjerenje u njihovu Vladu. Bilo bi smiješno da nije žalosno i tragično po nas i buduće generacije

MONITOR: Kako komentarišete svakodnevna poravnanja Lukšićeve Vlade sa strateškim partnerima iz vremena Đukanovićeve vladavine?
MILIČKOVIĆ: Slobodno dodajte – a na štetu građana i države Crne Gore. Lukšićeva Vlada je vlada kontinuiteta, a ja bih dodao i nesposobnosti i neznanja. Umjesto da se strogo drži potpisanih Ugovora, da na to privole i drugu stranu, oni ih rado mijenjaju na našu šetu, što izaziva sumnju da je posrijedi visoka korupcija.

Pomenuo sam slučaj izmjene ugovora sa En plus grupom, koji prati pogubno izdavanje bankovnih garancija za KAP, u visini 170 miliona eura, a sa kamatama za naše zaduživanje po tom osnovu i preko 250 miliona eura. Lukšić je, kao doktor ekonomskih nauka i prvi čovjek Vlade, znao da KAP i njegova proizvodnja ne mogu vratiti te kredite, a on i pored toga potpisuje da ćemo to vratiti mi, građani. On od te odgovornosti ne može pobjeći.

Lukšić će morati jednom da odgovori zašto nije raskinuo ugovor sa Rusima na njihovu štetu, jer ga skoro u ni u čemu nijesu ispoštovali, zašto im nakon tri neizmirene fakture za utrošenu struju nije ukinuo isporuke, nego je dozvolio da 13 faktura ostanu neplaćene i ako im je struja subvencionisana. No mene čudi ponašanje i ćutanje A2A koje upravlja menadžmentom EPCG.

MONITOR: Dolazimo i do te priče. Kako komentarišete pisanje Korijera Dela Sera da su se Vlada i A2A dogovorili da izvrše tzv. vertikalnu podjelu EPCG?
MILIČKOVIĆ: To je državna izdaja. Umjesto da se Vlada drži potpisanog ugovora i preuzetih obaveza ona nas uveseljava do ludila. Meni još odzvanja u ušima njihova genijalna ideja koju su nam saopštili iz Rima, da je Lukšićeva Vlada predložila da A2A preuzme dvije hidro elektrane, HE Pivu i HE Perućicu, a da Crnoj Gori pripadne TE Pljevlja, distribucija i KAP kao potrošač sa neizmirenim dugovima.

Vraća mi se u sjaćanje kako je Vujica Lazović filmskom brzinom, za 24 minuta, zamijenio prvorangirani grčki konzorcijum davno izabranim i voljenim A2A iz Breše i Milana. Sjećam se koliko je puta taj tender mijenjan i produžavan tokom njegovog trajanja, sa što većim nejasnoćama i nedoumicama, kako bi se odbili, naglašavam odbili a ne privukli, ozbiljni strateški investitori. Samo je A2A pristajao na sve te nejasnoće i neizvjesnosti jer im je obećano da će po starom dobrom maniru naknadno biti sve izmijenjeno u njihovu korist i biti sve precizno definisano kako oni žele i kako su se prethodno tajno dogovorili. Veliko je pitanje što su se sve prethodno dogovorili za svoju korist, a na štetu građana i države Crne Gore.

Baroviću, Baroviću, što uradi, koga nam dovede.

Sve miriše da su u ovo umiješali prste naši poznati ekonomski znalci Filip Vujanović i budući uspješni biznismen Milo Đukanović, jer godinama žale što smo propustili šansu da Rusima prodamo TE Pljevlja za KAP, a mi da ostanemo potrošači jeftine energije iz hidro izvora, po svježem predlogu u vlasništvu A2A.

MONITOR: Šta ubuduće možemo očekivati od energetskog sistema?
MILIČKOVIĆ: Strah me je da je Đukanović davne 2007. godine sa Berluskonijem, na tajnim večerama, ispisao strategiju razvoja energetskog sektora u CG, za izgradnju HE na Morači i Komarnici, za proizvodnju tzv. zelene energije iz obnovljivih izvora prijeko potrebne Italiji. Sjetite se kako je preko noći, bez tendera, izvršena dokapitalizacija CG Prenosa od italijanske Terne, takođe poželjnog i unaprijed izabranog partnera. Sve je dakle isplanirano u režiji DPSDP koalicije.

Mugoša bez bagera gubi kompas

MONITOR: Sud vas je nedavno oslobodio optužbi lokalnih i policijskih moćnika. Znači li to da vi, vaša porodica i zaposleni u M&V Compani poznajete propise bolje od predstavnika države?
MILIČKOVIĆ: Ne radi se o boljem poznavanju propisa, radi se o pokušaju sloma politički suprotstavljenih, neposlušnih građana, od strane bahate i odnarođene vlasti. Miomir Mugoša i družina su iznad zakona i Ustava ove države. Oni su država, oni su zarobili sve institucije sistema i kada ih neki građanin, oslobođen straha, u ovom slučaju ja, natjera da se moraju pridržavati zakona koje su oni donijeli, oni gube kompas. Kada Mugoši oduzmete bager i policiju, on tada vrijeđa ljude, izmišlja budalaštine, prijeti predsjednicima pojedinih sudova, vidi svugdje oko sebe urotu, a Upravu za nekretnine – kao svjedoka njegovih nepočinstava – optužuje za nesposobnost i neažurnost… Dakle, Mugoša bez policije nije Miomir. A policija je, po definiciji njegovog šefa Mila Đukanovića, ,,partijsko dobro, koje su osvojili na izborima, pa ga sa ne bi odrekli ni u korist koalicionog partnera SDP-a”. Penicilin za Mugošu i njegove bahate partijske kolege i silnike je oslobađanje od straha. Oni su onda manji od makovog zrna, da Vam ih je ponekad prosto i žao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo