Ne traži ono što već imaš i što ne možeš izgubiti

Stefani sam primijetio već prvog dana u tom kafe baru, među desetinama profesora i studenata. Nisi je mogao ne primijetiti. Ne toliko po izgledu, iako se i izgledom izdvajala: djevojka oko 25 godina, visoka, vitka, tamnoputa, guste kovrdžave ,,afro“ frizure. Pažnju je privlačio njen pogled. Odsutno-prisutan, kao da nešto traži iako zna da to što traži nije tu u blizini i da se možda ne može nigdje ni naći. Tim pogledom, podsticala je u čovjeku želju da to nešto potraži zajedno s njom, šta god to inače bilo. Bilo je očigledno da je svi poznaju. Sa svima bi razmijenila po koju riječ, pozdrav, osmijeh, a sa nekima bi sjela i vodila duge razgovore. Tako je jednog dana sjela i za moj stol. Imala je talenat da smjesta stvori srdačnu atmosferu, pa smo već poslije par minuta razgovarali kao stari znanci.

• Znam da ste Vi profesor. I Vi znate da ste profesor. Ne znam kada i kako ste shvatili da ste baš to – profesor! – ali, kako god bilo, velika je sreća znati ko si. Najveća! Na moju nesreću, ja se još pitam: Ko sam ja? Cijeli život mijenjam identitete, cijeli život tragam za onim pravim – mojim! Za moje roditelje i brata bila sam kćerka i sestra. Za njih sam to i danas. Za druge sam bila jedna od djevojčica iz susjedstva, pa učenica, pa studentkinja. Udala sam se i postala sam supruga. Rodila sam troje djece i postala sam majka. Ostavila sam studije, posvetila se mužu i djeci; postala sam domaćica. Ostavila sam ih prošle godine. Ni u jednom od ovih identiteta nisam prepoznala sebe. Muž me je shvatio. Moram znati ko sam ja. Moram otkriti svoj pravi identitet. Dogovorili smo se da on preuzme brigu o djeci tri godine. Nadam se da ću za to vrijeme pronaći sebe – svoj pravi identitet. Možda sam na pravom tragu. Upisala sam se na kurs za glumu i čini mi se da bi to moglo biti ono pravo. Da sam ja zapravo glumac.

Nije rekla ,,glumica“. Uz priče o pluralitetu identiteta i fluktuirajućim identitetima, evo i priče o dženderima (žanrovima, rodovima), koja poriče razlike  polova.  Počeo sam s tim:

• Stefani, možda jesi glumica ali glumac sigurno nisi. Muško i žensko nisu dženderi nego polovi. Čovječanstvo je rod – ljudski rod. Na engleskom džender (gender), na francuskom žanr (genre), izvedeno je iz latinskog ,,rod“ (genus). Muško i žensko su polovi unutar roda – ljudskog roda. Planeta Zemlja jeste zajednička planeta svih živih bića, ali  ima Sjeverni i Južni pol, a ne sjeverni i južni džender. I magnet i struja imaju polove, a ne džendere: pozitivni i negativni, plus i minus.
• Ne slažem se, ali svejedno, kakve to veze ima sa mojim pravim identitetom? Fluktuirajući identiteti, pluralitet identiteta – Vi to znate bolje od mene profesore – može se desiti da u tom haosu cijeli život ne pronađem sebe.
• Ne traži ono što već imaš i što ne možeš izgubiti. Ti si ti! A = A. To je formula identiteta. Fluktuirajući identitet je besmislica, oksimoron. Pluralitet identiteta je nemoguć pojam. Ne može se mijenjati identitet, ne možeš ne biti ona koja jesi, ni biti danas druga a ne ona koja si bila juče.  Lična karta zapravo ne predstavlja tebe, nego podatke o tebi! Koliko god ličnih karti promijenila, ti si ova ista koja jesi, koja si bila, koja ćeš biti kad napuniš 90 godina. Ona ti koja se rodila,  biće ista ona ti koju će sahraniti. Kćerka, sestra, učenica, studentkinja, supruga, majka, glumica: ništa od toga nisi ti. To nisi ti – to su tvoje uloge. I da nisi udata, i da nemaš ni muža, ni djecu, ti bi bila ti. Šta god radila, koliko god se udavala i razvodila, ti ćeš uvijek biti upravo ta koja jesi. Obrati pažnju: bićeš ta ista koja jesi, a ne: takva ista kakva si sada! Tvoje ime je Stefani ali ti nisi isto što i tvoje ime. Promijeni sto imena, identitet će ti ostati nepromijenjen. Identitet je jedan – uloga ima mnogo. Ti tragaš za svojom ulogom, tvoje uloge su tvoja odjeća. Tražiš onu koja će ti najbolje pristajati. Kad ti se nešto ne sviđa, obučeš nešto drugo. Ali za razliku od odjeće, neke uloge ne smiješ mijenjati, čak i ako ti se ne sviđaju. Možeš htjeti da budeš drugačija ali ne i da budeš Ostavila si muža i djecu, kao što bi ostavila odjeću koja ti je dosadila, da bi obukla nešto što ti se više dopada. I s njima i bez njih, ti si ista. Sebe možemo promijeniti, ali ne i zamijeniti.

Od tog dana, Stefani više nije došla u kafe bar. Tri mjeseca kasnije, dobio

sam kratku poruku: ,,Ona koja se vratila, ista je ona koja je otišla. Sve su mi haljine i dalje tačne“.

Nasmijao sam se: nikada se ne bih sjetio tako jakog dokaza!

    Ferid MUHIĆ

Komentari

U vrtlogu demokratije sloboda se svakog trenutka  bori za dah. Potone pa se pojavi, udahne pa se zagrcne, a ako se izbori da malo duže zapliva samostalno, brzo joj pritisnu glavu pod vodu

Svaka rasprava, a posebno rasprava građana i vlasti,  kada učesnici ne žele čuti jedni druge, lako se izopači u svađu u kojoj riječi gube smisao i po pravilu vodi u stanje apatije građana i neodgovornosti vlasti.

Jeste li primijetili kako od Drugog svjetskog rata, svuda u svijetu dijalog vlasti i građana ubrzano jenjava!? Suočeni sa činjenicom da politička vlast bez izuzetka slijedi svoje interese i odbija sve prijedloge koji te interese dovode u pitanje, koliko god inače mogli biti korisni za građane,  umjesto da se svim legalnim sredstvima izbore za svoja prava, građani sve više tonu u apatiju. S druge strane, suočena sa činjenicom da je, koliko god privremeno, na svoju poziciju došla voljom većine građana, umjesto da građanima položi račun za svaku svoju odluku, politička vlast  demonstrira sve više samovolje i sve veću  neodgovornost.

Takvo stanje poziva se na demokratiju,  opravdava se demokratijom i održava se u ime demokratije, koja se, što je vrlo zanimljivo, bez ikakve osnove poistovjećuje sa slobodom!?  Zaboravilo se da je demokratija po svojoj suštini  vladavina većine nad manjinom, kojoj se manjina dobrovoljno potčinila na određeno vrijeme! Na ovo upućuje već sama etimologija pojma demokratija, koji predstavlja sintagmu dvije riječi: demos (narod) i kratein (vlast) pri čemu je očito, ključna riječ upravo vlast.  Prema tome, demokratija znači vlast većeg dijela naroda nad manjim dijelom naroda, odnosno, današnjom terminologijom rečeno, ,,građana”. Sloboda, onako kako ju je u savremenoj teoriji liberalizma formulisao Džon Stjuart Mil, direktno protivrječi demokratiji jer apodiktički isključuje pravo većine da nameće svoje mišljenje, sistem vrijednosti ili način života manjini. Da bi otklonio svaku dilemu, Mil naglašava da cijelo čovječanstvo nema ni malo više prava da nametne  svoju volju jednom jedinom čovjeku, nego što bi on imao ako bi htio da nametne svoju volju cijelom čovječanstvu! U vrtlogu demokratije sloboda se svakog trenutka  bori za dah. Potone pa se pojavi, udahne pa se zagrcne, a ako se izbori da malo duže zapliva samostalno, brzo joj pritisnu glavu pod vodu. Ipak, nasuprot tvrđenju ,,da demokratija možda nije idealni politički sistem ali da ne postoji bolji ”, koje se pripisuje Vinstonu Čerčilu, postojao je jedan bolji  sistem u kom je sloboda bila iznad svake vlasti. Riječ je o Savezu (Konfederaciji) šest autohtonih naroda koji su živjeli na području današnje države Nju Jork i jugoistočne Kanade, u antropologiji i sociologiji poznatoj pod imenom Liga Irokeza (izvorni naziv: Haudenosaunee; ,,Narodi Duge Kuće”). Iako se smatra za najstariju pariticipativnu demokratiju u svijetu, iako je jednim dijelom poslužila kao model za Ustav SAD-a, o čemu svjedoči i Bendžamin Franklin, ova Liga je izišla iz okvira politički zasnovanog ograničenja slobode pojedinca i utoliko izvan okvira bilo kakvog političkog ograničenja slobode.

Liga je osnovana oko 1570. godine, na inicijativu Hijavate, istaknutog pripadnika naroda Onondaga. Cilj je bio prekinuti stalne sukobe ovih šest naroda i konstituisati njihove odnose na principima ravnopravnosti, harmonije i poštovanja slobode kako svakog naroda tako i svakog pojedinca, pripadnika ovih šest naroda. O svim  zajedničkim problemima odlučivao je   Veliki savjet sa 50 predstavnika  6 naroda: Mohok, Oneida, Onondaga, Kajuga, Seneka, Tuskarora. Rezultate višegodišnjeg sistematskog istraživanja principa ovog Saveza (Lige, Konfederacije), objavio je Luis Henri Morgan (League of Iroquois, 1851), zbog čega je, s pravom nazvan ,,Otac američke antropologije”.  Luis Morgan je bio toliko impresioniran modelom organizacije  Lige Irokeza, da je naglasio kako je  ,,…Ideal potpune slobode pojedinca u cijeloj istoriji ljudskog društva bio ostvaren samo u Ligi Irokeza”, naglasivši da je bilo isto toliko nezamislivo da se zajednički stav svih šest naroda nametne kao obaveza makar samo jednom pripadniku, koliko i ideja da jedan pripadnik nametne svoj stav kao obavezu svih šest naroda. Pri tom, nisu postojale nikakve sankcije za neprihvatanje odluke većine, kao ni obaveza da se postupa u skladu sa tim odlukama, jer su u principu bile isključene sve forme pritiska i nasilja, kako većine nad manjinom, tako i obratno.

Liga Irokeza  nikada neće postati inspiracija nijedne političke vlasti, jer predstavlja najveću opasnost za njen svijet utemeljen na pritiscima i nasilju.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Mejn strim medijumi i dalje oslobađaju nauku i naučnike od bilo kakve odgovornosti za 6. avgust 1945. godine. Preko ovako opasne zablude ne mogu ćutke preći

Pripremio sam drugi tekst za ovu Duhankesu ali ne dade mi se. Komentari koje sam jutros, sa dvodnevnim zakašnjenjem, pročitao povodom 77 godina od kada su gradovi Hirošima i Nagasaki sravnjeni sa zemljom u eksplozijama atomskih bombi, uvjerili su me da mejn strim medijumi i dalje apsolviraju nauku i naučnike od bilo kakve odgovornosti za 6. avgust 1945. godine.

Preko ovako opasne zablude ne mogu ćutke preći, koliko da podsjetim na realno ogromna stradanja do kojih je dovela neodgovorna upotreba naučnih otkrića, još više zbog obaveze da svim naučnicima, posebno onim najmlađima, skrenem pažnju na važnost moralnog prosuđivanja u bavljenju primjenjenom naukom.

Riječ je o tome da je u vašim rukama koncentrisana najveća moć. Svaki naučnik koji se bavi primijenjenom naukom, realno je neuporedivo moćniji od bilo kog političara. Ne samo zato što se, po prirodi posla, svaki političar može zamijeniti nekim drugim bez štete za nesmetano odvijanje političkih projekata, dok je svaki naučnik angažovan u naučnom projektu, objektivno nezamjenjljiv. Mnogo značajnije je to što je konkretna moć naučnika realno neprenosiva na bilo koju drugu socijalnu kategoriju ljudi, uključujući tu, dabome, i političare. To znači da ste upravo vi naučnici, i niko drugi, kontrolisali svako naučno otkriće, pa tako i A bombu, u svim  fazama realizacije, od izvorne ideje i prvih nacrta, od početka do kraja.

Naučnici koji su učestvovali u izradi prve A bombe, nisu bili dovedeni u zabludu u pogledu onoga što se od njih očekivalo: napraviti u tom trenutku najjaču moguću nuklearnu bombu, da bi se iz aviona bacila na neki japanski grad. Tu priča o podmuklim i zlim političarima s jedne strane i naivnim, dobrim naučnicima s druge strane, završava! Bombardovanje A bombom Hirošime i Nagasakija je bio  zajednički projekt političara i naučnika. Moralna odgovornost je veća a teret savjesti teži na plećima naučnika, jer su oni, takoreći,  direktni izvršitelji ovog masovnog zločina, dok su političari naručitelji. Ne kažem ,,naredbodavci“, jer se naučnicima ne može narediti, nego samo izložiti konkretna želja a mogućnost njenog ispunjenja u cijelosti je u rukama naučnika. I tu se krije mogućnost naučnika da kontroliše apetite politike kroz doziranje svog djelovanja. U svakoj pojedinačnoj fazi realizacije projekta A bombe, mogli su se, ako ne direktno povući iz razloga savjesti, što bi bilo u skladu sa najvišim moralnim normama, a ono svakako pozvati na određene nepremostive tehničke teškoće koje cijeli projekt odlažu na neodređeno vrijeme.

Nezavisno od sada već zastrašujućeg arsenala više hiljada nuklearnih bombi i svih vrsta oružja za masovno uništenje ljudi, skladiranog u magazinima par najmoćnijih država svijeta, koji je, direktno rečeno, u cjelini ,,vaših ruku djelo“, sve vrste oružja koje danas postoji u svijetu, konvencionalno i nekonvencionalno, ste napravili vi – naučnici! Zato, dobro razmislite o etičkim implikacijama kad god vas političari angažuju. Čak i naizgled etički potpuno neutralna primijenjena nauka (zapravo i – umjetnost!), kakva je arhitektura, može opteretiti savjest arhitekte: sjetimo se konc-logora, od onih iz vremena englesko-burskih ratova, do onih iz vremena Trećeg Rajha. Svaki arhitekt je tačno znao šta se od njega traži: da uz minimum troškova projektuje privremeni stacionar za što veći broj ljudi, prije njihove egzekucije! Nisam siguran da je takav projekt  etički neutralan. Vaš ekskluzivni status uvijek će privlačiti političare, ali ne da vas zloupotrijebe, kako neki vjeruju,  nego da vas upotrijebe. Jer niko od vas ne zna bolje i tačnije sve posljedice upotrebe nekog novog izuma. Vi ste zapravo, istinska savjest savremenog čovječanstva. Vi možete postaviti granice nezajažljivoj destruktivnoj strasti političkih i vojnih krugova, kao što možete pustiti uzde i njima i sebi. Ako neko još može obuzdati trku u naoružanju, ako neko može uvesti nove standarde u raspodjelu budžetskih sredstava za vojne potrebe u svim državama svijeta, ako neko još može spasiti svijet od nuklearnog uništenja – to ste upravo vi i samo vi. Jer, ne zaboravite: političari posjeduju autoritet, ali naučnici posjeduju moć!

Ferid MUHIĆ

Komentari