Povežite se sa nama

DUHANKESA

Pod bezgrešnim suncem

Objavljeno prije

na

Već treći dan Faeton vozi svoju vatrenu kočiju preko neba bez oblačka. Tek u kasno popodne, kad se prikloni prozračno plavičastom horizontu ocrtanom dugim grebenom Šar Planine, pojavi se nekoliko pramenova bijelih oblačića; ali čim sasvim utone, pretvori Šar Planinu u onaj zlatasto sjetni akt Tahićanke, legnute na bok i netremice zagledane pravo u vas, sa Gogenovog platna nazvanog ominozno:”Nikad više” – i ti oblačići se rasplinu a potpuno čisto nebo na zapadu preplavi bakarni sjaj suptilno protkan nitima nježne plaveti.

Kad god se poveže nekoliko sunčanih aprilskih dana na potpuno vedrom nebu, sjetim se moja dva davno napisana stiha; jedan prije četrdeset, a drugi još davnije, prije punih šezdeset godina.Prvi, manje davni stih je pohvala Suncu i glasi:

“Svakog aprila, niknu mi krila!” (U slijedećim stihovima, Sunce postaje uzrok moje metamorfoze u krilato biće, u kontekstu Platonove definicije da je, uz ptice, čovjek jedini dvonožac, ali bez krila i čak bez perja!);

Drugi davniji stih (zapravo dvostih), je neka vrsta ozbiljne zamjerke Suncu, koje se promoviše – možda je bolje reći: degradira!? – u apsolutnog monarha:

“A gore, visoko, biješti Sunce žuto

I caruje svijetom, ujedajuć’ ljuto!”

Sada, pod blistavim Suncem na vedrom nebu bez i jednog jedinog oblačka, u aprilsko podne, pitam se jesam li se ogriješio o Sunce!? Može li se uopšte ogriješiti o Sunce ili je ono (bar ono!) potpuno bezgrešno? Činjenicu da su mi opet nikla krila pripisaću Suncu, ali time neću isključiti mogućnost neke njegove krivice. Kao direktan kontrapunkt, sijevnuli su mi u sjećanju stihovi koje sam, slijedeći nepromišljeno knjige (čak i poslije svih izmišljotina, neistina i prijesnih laži kojima su knjige preplavljene!?), do nedavno pripisivao Hafez Širaziju:

Čak i
Poslije
Svog ovog vremena
Sunce nikada nije reklo Zemlji:

“Duguješ mi!”
Vidi
Šta biva od takve ljubavi,
Ona obasjava cijelo nebo.

Tek nedavno otkrio sam da ovi stihovi nisu Hafezovi. Napisao ih je Daniel Ladinski (The Gift: Poems by Hafez, 1999, p.34). Ili možda ipak jesu Hafezovi, jer Daniel Ladinski tvrdi da mu ih je u snu izdiktirao sam Hafez!? Tako se desilo da sam, nehotice, bio nepravedan prema Danielu Ladinskom, što, logično, ne isključuje mogućnost da sam bio nepravedan i prema Suncu, kad sam ga, prije šezdeset godina, optužio da caruje svijetom ujedajuć’ ljuto. Da caruje svijetom – caruje, ali da ujeda!? I još – ljuto!?

Potreba da prebacujemo svakome i po svaku cijenu, čak i onima koji su za nas učinili ono što mi nikako ne možemo učiniti za njih (na primjer, da se naljutimo čak i na roditelje, na majku i oca, koji su nas rodili ali koje mi ne možemo roditi!), obuhvatila je čak i Sunce, koje za nas čini ono što mi ne možemo učiniti za njega! Sjetimo se koliko samo ima psovki na adresu Sunca kalajisanog, a da ne govorimo o proklinjanju Sunca ne samo zbog propale žetve, nego i zbog opekotina dobijenih na plaži ili na kakvoj terasi!

Kako god bilo, poenta onih Hafez/Ladinski/Hafez stihova, nedvosmisleno je istinita! Kroz sve ove milijarde godina koliko obasjava Zemlju i omogućava život svih bića, Sunce se ni jednom nije spustilo na nivo čangrizavog podjsećanja šta mu sve duguje Zemlja sa svim svojim obiljem bilja, reptila, riba, ptica, zvjeradi i ljudi!

Ima nešto uzvišeno u veličini čovjeka koji ne traži zahvalnost i ne prebacuje ništa nikome makar cijeli život činio samo dobro drugima, sličan Suncu iz one metafore. Ali upravo zato, ima mnogo plemenitosti i u tome da se sjetimo, puni zahvalnosti, svakog dobra koje nam je neko nekada učinio, pa bio to i lijep osmjeh ili prijateljski pogled. Ako se i ne brišu, svi grijesi koji su prema nama počinjeni, postaju mnogo bezazleniji i podnošljiviji pri pogledu na vedro nebo i saznanje na kosmički veliku privilegiju da živimo pod bezgriješnim Suncem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Otrovna jabuka “AI”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija.  Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari

 

 

U bajci Snježana i sedam patuljaka, otrovna jabuka je najvažnija pouka. Vještica sama dolazi na vrata i nudi Snježani na dar rumenu, krupnu, blistavu, mirisnu jabuku – neodoljivo iskušenje za Snježanu. Znamo šta se desilo. Naravoučenije je veliko kao kamion:“Šta god ti neko nudi, ne čini to zbog tebe, nego zbog sebe!“ Ipak, niko da je nauči, ni iz bajki, ni iz vlastitog iskustva. Možda je osnovna greška što se bajke pričaju da djecu uspavaju – umjesto da ih probude!? A kada je riječ o iskustvu,  koliko god da smo iskusni, uvijek se nađe majstor koji nas nagovori na nešto čemu ne možemo odoliti! Zato i ne čudi što se djelovanje u svim područjima društvenog života odvija najčešće (a u politici  isključivo!), na principu Otrovne jabuke: “Što je primamljivija jabuka, to  veću korist očekuje onaj koji jabuku nudi!“

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija (Artificial intelligence, skraćeno :AI). Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari.  Generalno, pojam  AI obuhvata set tehnologija koje omogućuju kompjuteriuma da vrše složene funkcije, kao što su prepoznavanje i prevođenje govora ili tekstova stranih jezika,  analiza podataka, predlaganje rješenja određenih tehničkih problema itd. Kao striktno akademska disciplina, AI je uvedena u nastavu 1956. godine, da bi  nakon početnog optimizma, interes splasnuo. Uspješna primjena AI  u arhitekturi 2017. godine, obnovila je interes i ubrzala rad na razvoju i područjima primjene vještačke inteligencije. Početkom 2020. godine, na osnovu rezultata potkrijepljenih milijardama uloženih dolara, postalo je jasno da AI predstavlja ogromnu  potencijalnu moć djelovanja, samostalnog kreiranja uslova i donošenja odluka. Opasnost od nenamjeravanih ishoda ili direktno štetnih posljedica,  izazavala je zabrinutost zbog rizika i dugoročenih efekata nekontrolisane primjene AI. Što je dovelo do  široke debate o potrebi uvođenja regulatorne politike koja će obezbijediti sigurnost i korist ove tehnologije.

Glavni razlog za zabrinutost leži u jednoj specifičnosti cijelog sistema AI. Pošto se tu skriva Otrovna jabuka koja nam se nudi na dar kao AI tehnologija, izložićemo njenu suštinu. Naime, u osnovi, svako djelovanje je definisano kroz dvije kategorije: 1. Planiranje: 2. Donošenje odluka. Sve što samostalno djeluje u svijetu definisano je kao “akter“ (engleski: “agent“). Racionalni akter ima svoje ciljeve i preference. Pri automatskom planiranju, akter (kompjuter)  ima specifične ciljeve. Pri automatskom donošenju odluka, akter (komjputer) ima preference – postoje situacije koje preferira i situacije koje nastoji izbjeći. Akter (kompjuter) koji donosi odluke detektira određen broj situacija označenih kao “korist“ (engl. “utility“), koje akter (kompjuter) procjenjuje i mjeri. Za svaki moguči postupak kalkulira “očekivanu korist“; ukupnu korist od svih mogućih akcija; vjerovatnoću da se očekivana korist ostvari, da bi na kraju preporučio akciju koja će donijeti maksimalnu korist uz najveću vjerovatnoću.

Međutim, dok pri automatskom planiranju akter (kompjuter), tačno zna posljedice svake akcije, pri automatskom odlučivanju posljedice odluka nisu sasvim predvidljive. U tom slučaju, prelazi se na tzv. “Markov proces odlučivanja“ (Markov decision process), prelazni model odlučivanja koji proračunava vjerovatnost praktične koristi svake odluke. Vjerovatnost realne ostvarivosti svake odluke u ljudskom društvu, AI kalkulira kompjuterski, na osnovu programa bihejviorističke teorije racionalnog ponašanja, teorije igre (Game theory), heuristike, socijalne psihologije. Na osnovu svih ovih podataka,  AI daje svoju procjenu vjerovatnosti konkretne akcije i njenu ukupnu korist, odnosno štetu!

Vještačka inteligencija (AI) je najotrovnija jabuka do danas ponuđena čovječanstvu. Vještačka inteligencija je čudovište sa amputiranom etikom i moralom, daleko strašnije i opasnije od onoga koje je stvorio Dr. Frankenštajn. Umjesto na kategorijama Dobro-Zlo, moralno-nemoralno, humano-nehumano, AI je programirana isključivo na binomima moguće-nemoguće i korisno-štetno!  AI je očito već podnijeo svoj pozitivni  Final report Trampovoj administraciji da je deportacija Palestinaca iz njihove prapostojbine Palestine moguća i korisna, kao  i planirano preuzimanje vlasti nad palestinskim teritorijama od strane SAD.  Autoritet inteligencije bez hipoteke moralne odgovornosti pretvara AI u otrovnu jabuku koja bi ovaj put mogla uspavati Snježanu zauvijek. Ako na vrijeme ne stigne jedini koji može da je spasi: princ na bijelom konju – Moralna Savjest!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cilj anti-estetske hirurgije jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam

 

 

Već duže vremena osjećam rezervu, da ne kažem averziju, prema sve učestalijim intervencijama u javni govor. Semantika izobličenih riječi, inače čvrsto fiksiranih u standardnim govorima jezika sa ovih prostora (Bosanskog, Srpskog,  Hrvatskog, Crnogorskog, Makedonskog, pretpostavljam i Slovenačkog, koji na žalost, slijedim samo povremeno), prosto je preplavila javnu medijsku scenu i poharala govor u svakodnevnoj komunikaciji. Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Čini se kao da ih niko ne forsira, kao da same odnekud naviru sve te riječi sa tragovima gramatički nedopustivih aberacija  pridjeva, glagola, imenica.

Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam. Podsjećaju me na lijepa lica ljudi koje sam dobro poznavao. Tek što su im skinuti zavoji nakon  hirurške intervencije. Hirurg nije bio neko nevješt. Naprotiv, moglo bi se reći da je to izveo pravi virtuoz za anti-estetsku plastičnu hirurgiju. Još mogu prepoznati svako od tih lica, iako su izobličene upravo one najmarkantnije crte; karakter je još tu, ali sada kao sopstvena groteska!        .

Da li je ova anti-estetska hirurgija jezika slučajna ili naručena? Ako je naručena, može li se njen cilj deducirati iz grotesknih konotacija riječi nakon ovih intervencija!?  Kratka analiza koja slijedi, nudi uvjerljive razloge za ovu drugu mogućnost. Na primjer, trajni glagol poštovati, već je totalno zamijenjen rogobatnom, nakaznom formom  ispoštovati(?).  Ovom gramatičkom anti-estetskom intervencijom  poštovanje je izjednačeno sa pljuvanjem. Jer, dok ste ranije mogli nekoga ispljuvati, ili neispljuvati, odnosno poštovati  ili nepoštovati, danas ga možete ispoštovati  i  neispoštovati? Samo čekam kada ću čuti ili pročitati da se Romeo i Julija nisu  volili, nego da su se  izvolili  do smrti, ili da će uskoro formula na vjenčanju glasiti: “Izvoliću te  dok nas smrt ne rastavi!“ a kao razlog za razvod biće dovoljno reći da jedan od partnera, nije ispoštovao zakletvu datu na vjenčanju, tako što  nije izvolio/la  dragu/gog! Tako su ljudi izvolili one koje su nekada volili; izvjerovali ono u šta su nekada vjerovali; konačno – ispoštovali, sve što su nekada poštovali! Time je život je postao znatno jednostavniji. Više nema nikoga koga vrijedi voliti, ništa u šta treba vjerovati, nikoga ko zaslužuje da bude poštovan!

Ili recimo, koga god pitaš šta radi, svako kaže  “Odmaram!“ (nikako da doznam da li odmaraju konje ili volove, ili pregrijani motor automobila?), niko da kaže “Odmaram se!“. kao da povratni glagol nema nikakvu funkciju? Čovjek može samo da smije ili da ljuti na tvrdnju da su povratni glagoli nepotrebni! Takođe, za sportske komentatore, bokseri i ostali borci u ringovima širom svijeta, jedan drugom više ne zadaju udarc Sada ih jedan na drugog bacaju, kao flaše, pepepljare, kamenje(?). I od tih bačenih udaraca, nikada ne pretrpe ni najmanje povrede nego samo veću ili manju štetu. Možda se oslanjaju na neki cjenovnik: Lakša povreda arkade – 200 eura; slomljena vilica 500 eura!? Očekujem da u TV izvještaju o nekoj saobraćajnoj nezgodi,  čujemo da je automobil marke X lakše povrijeđen, dok su vozač i putnici srećom pretrpjeli samo manju štetu.

Ništa od toga nije slučajno. “Na kraju dana¨ (još jedna psitacistička poštapalica koja na već spomenutim jezicima prosto znači: “Noću!“ “Uveče!“), dakle – Na kraju krajeva, u krajnjoj liniji, zato da bi se  potkopavanjem konkretnog jezika, potkopali temelji vrijednosnog sistema društva. Relativizacijom moralnih normi, izrugivanjem sa idealima i dehumanizacijom njegove antropološke suštine, svako društvo će izgubiti svijest o svojoj posebnosti i samo će propasti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo