Već treći dan Faeton vozi svoju vatrenu kočiju preko neba bez oblačka. Tek u kasno popodne, kad se prikloni prozračno plavičastom horizontu ocrtanom dugim grebenom Šar Planine, pojavi se nekoliko pramenova bijelih oblačića; ali čim sasvim utone, pretvori Šar Planinu u onaj zlatasto sjetni akt Tahićanke, legnute na bok i netremice zagledane pravo u vas, sa Gogenovog platna nazvanog ominozno:”Nikad više” – i ti oblačići se rasplinu a potpuno čisto nebo na zapadu preplavi bakarni sjaj suptilno protkan nitima nježne plaveti.
Kad god se poveže nekoliko sunčanih aprilskih dana na potpuno vedrom nebu, sjetim se moja dva davno napisana stiha; jedan prije četrdeset, a drugi još davnije, prije punih šezdeset godina.Prvi, manje davni stih je pohvala Suncu i glasi:
“Svakog aprila, niknu mi krila!” (U slijedećim stihovima, Sunce postaje uzrok moje metamorfoze u krilato biće, u kontekstu Platonove definicije da je, uz ptice, čovjek jedini dvonožac, ali bez krila i čak bez perja!);
Drugi davniji stih (zapravo dvostih), je neka vrsta ozbiljne zamjerke Suncu, koje se promoviše – možda je bolje reći: degradira!? – u apsolutnog monarha:
“A gore, visoko, biješti Sunce žuto
I caruje svijetom, ujedajuć’ ljuto!”
Sada, pod blistavim Suncem na vedrom nebu bez i jednog jedinog oblačka, u aprilsko podne, pitam se jesam li se ogriješio o Sunce!? Može li se uopšte ogriješiti o Sunce ili je ono (bar ono!) potpuno bezgrešno? Činjenicu da su mi opet nikla krila pripisaću Suncu, ali time neću isključiti mogućnost neke njegove krivice. Kao direktan kontrapunkt, sijevnuli su mi u sjećanju stihovi koje sam, slijedeći nepromišljeno knjige (čak i poslije svih izmišljotina, neistina i prijesnih laži kojima su knjige preplavljene!?), do nedavno pripisivao Hafez Širaziju:
Čak i
Poslije
Svog ovog vremena
Sunce nikada nije reklo Zemlji:
“Duguješ mi!”
Vidi
Šta biva od takve ljubavi,
Ona obasjava cijelo nebo.
Tek nedavno otkrio sam da ovi stihovi nisu Hafezovi. Napisao ih je Daniel Ladinski (The Gift: Poems by Hafez, 1999, p.34). Ili možda ipak jesu Hafezovi, jer Daniel Ladinski tvrdi da mu ih je u snu izdiktirao sam Hafez!? Tako se desilo da sam, nehotice, bio nepravedan prema Danielu Ladinskom, što, logično, ne isključuje mogućnost da sam bio nepravedan i prema Suncu, kad sam ga, prije šezdeset godina, optužio da caruje svijetom ujedajuć’ ljuto. Da caruje svijetom – caruje, ali da ujeda!? I još – ljuto!?
Potreba da prebacujemo svakome i po svaku cijenu, čak i onima koji su za nas učinili ono što mi nikako ne možemo učiniti za njih (na primjer, da se naljutimo čak i na roditelje, na majku i oca, koji su nas rodili ali koje mi ne možemo roditi!), obuhvatila je čak i Sunce, koje za nas čini ono što mi ne možemo učiniti za njega! Sjetimo se koliko samo ima psovki na adresu Sunca kalajisanog, a da ne govorimo o proklinjanju Sunca ne samo zbog propale žetve, nego i zbog opekotina dobijenih na plaži ili na kakvoj terasi!
Kako god bilo, poenta onih Hafez/Ladinski/Hafez stihova, nedvosmisleno je istinita! Kroz sve ove milijarde godina koliko obasjava Zemlju i omogućava život svih bića, Sunce se ni jednom nije spustilo na nivo čangrizavog podjsećanja šta mu sve duguje Zemlja sa svim svojim obiljem bilja, reptila, riba, ptica, zvjeradi i ljudi!
Ima nešto uzvišeno u veličini čovjeka koji ne traži zahvalnost i ne prebacuje ništa nikome makar cijeli život činio samo dobro drugima, sličan Suncu iz one metafore. Ali upravo zato, ima mnogo plemenitosti i u tome da se sjetimo, puni zahvalnosti, svakog dobra koje nam je neko nekada učinio, pa bio to i lijep osmjeh ili prijateljski pogled. Ako se i ne brišu, svi grijesi koji su prema nama počinjeni, postaju mnogo bezazleniji i podnošljiviji pri pogledu na vedro nebo i saznanje na kosmički veliku privilegiju da živimo pod bezgriješnim Suncem.
Ferid MUHIĆ