Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, nije pitanje za naučnike i filozofe već za pjesnike

Za čim žalimo kad čovjek umre? Nije to pitanje ni za naučnike, ni za filozofe. Ne znaju oni odgovor na to pitanje. Ne znaju čak ni kako da postave pitanje. Naučnici smatraju da je već samo ovo pitanje pogrešno postavljeno. Umjesto „za čim”, oni bi ptiali „za kim” žalimo? Majka za djetetom, žena za mužem, prijatelj za prijateljem! Kada to znaš, znaš i odgovor. Ispada da za onog ko žali nekog umrlog, tu i nema nikakvog pitanja. Svako ko žali, zna za kim žali. Filozofi su ovom pitanju prišli opreznije. Stvarno, šta je to za čim žalimo kad neko umre? To može biti samo nešto što nam je neko dao, nešto što je nama značilo, što nam je bilo milo, a što više nikada nećemo imati, jer je taj neko – umro!  Dobro su počeli, ali su, poslije prvog ispravnog koraka, načinili grešku. Tipično za filozofe, počeli su tražiti zajedničku osnovu tuge, princip na kom se tuga zasniva, pa su u tom traganju za kategorijama, nagađanju o hipotezama i postulatima sasvim zabasali!

Dva tipična, reprezentativna primjera filozofa koji su filozofski prišli pitanju smrti, dovoljno će potvrditi ovaj zaključak. Prvi je njemački filozof Martin Hajdeger. Ne ulazeći u detalje njegove ozloglašeno komplikovane koncepcije, kod Hajdegera je problem smrti postavljen kao odnos dvije filozofske, polarno suprotstavljene kategorije, bića i ne-bića (bitka i ne-bitka), dodatno toliko zapetljane kroz pojam smrti kao nenamirenog duga, da ostaje nejasno ima li se uopšte za nečim žaliti ili se treba radovati kad neko umre i tako namiri svoj dug!? U knjizi Čovjek i smrt, francuski filozof Edgar Moren je smrt definisao kao gubitak individualnosti. Iz ovoga logično slijedi i njegov zaključak da „…nečija smrt izaziva žalost u nama samo ukoliko smo tu ličnost za života cijenili zbog njene individualnosti; što je ta individualnost nama više značila, što je bila više ‘jedinstvena’, utoliko je tuga zbog tog gubitka veća”. Da bi ovu tvrdnju, jasnu i djeci, dodatno (i sasvim nepotrebno) učinio još ubjedljivijom, E. Moren zaključuje: „Smrt neke filmske zvijezde, biciklističkog asa, šefa države ili susjeda sa istog sprata, ljudi doživljavaju mnogo dublje, nego vijest da je deset hiljada Indusa izgubilo život u jednoj poplavi.”

Ovaj primjer koji je toliko nesrećno formulisan da će biti mnogo bolje ako autora poštedimo analize, u osnovi samo ponavlja banalnu činjenicu da više žalimo smrt poznatih i bliskih, nego sasvim nepoznatih ljudi. Pri čemu, pitanje koje smo postavili na početku, i dalje ostaje bez odgovora. Razlog je očigledan. I Hajdeger i Moren, kao i gotovo svi filozofi, posmatraju smrt apstraktno: ili kao ontološki čin  prelaska iz bića u ne-biće; ili kao gubitak nekakve  apstraktne individualnosti, a ne kao smrt čovjeka. U oba slučaja imamo manje razloga za tugu nego dijete kojem se slomila najdraža igračka!

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, jeste pitanje za pjesnike! Jer tuga nema zajednički imenitelj, ni univerzalni princip. Italijanski dramaturg i pjesnik Luiđi Pirandelo (dodajmo: dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934. godine), prenosi priču o iznenadnoj i naizgled neobjašnjivoj smrti jednog mladog i zdravog čovjeka. Pripovjedač je zapazio da ovaj momak nekoliko dana uzastopno provodi sate i sate u sjeni jednog hrasta. Pokazalo se da je bio obuzet nicanjem jednog nježnog cvijeta. Po cijeli dan je provodio tu, pazeći da ga ne popase neka ovca iz stada koje je tu paslo svakog dana. Upravo onog dana kada se cvijet razvio u svojoj punoj ljepoti, jedna koketna dama je prišla momku nadnesenom nad cvijetom i ne primijetivši, zgazila pravo na njegov cvijet! Desetak dana kasnije momak je umro. Nije mogao preboliti tugu za onim cvijetom.

Znajte da je vaše srce livada u kojoj je niknuo po jedan cvijet podaren od svakog živog čovjeka. Kao što je svaki čovjek pojedinac, i tuga zbog njegove smrti je lični doživljaj, žal za cvijetom koji je u našem srcu niknuo iz ljubavi i prijateljstva, cvijet kavog nema nigdje na drugom mjestu. Cvijet koji više nikada neće niknuti, kada ga jednom ubere smrt.  Kad umre jedan čovjek – jedan cvijet svene, bude zgažen ili istrgnut iz našeg srca. Eto to je ono za čim žalimo kad neko umre! Svejedno da li je umrla filmska zvijezda, biciklistički as, šef države ili susjed sa istog sprata: sa svakim od njih ostane jedan cvijet manje u našem srcu. Kao što i vijest o smrti deset hiljada Indusa u jednoj poplavi istrgne iz srca svakog živog čovjeka deset hiljada cvjetova.

O prijatelju moj, zašto si mi ostavio srce bez tvog cvijeta koji si ti posadio!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

Neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama

Sreli smo se u stanu jednog mog prijatelja u Njujorku 1991. godine. I od tada se nismo rastajali. Iako smo se sreli samo još dva puta. Jednom na Struškim poetskim noćima, još jednom u Skopju kada je došao da me posjeti. Zašto nisam rekao: „Prvi put smo se sreli…“, zašto nisam ni ona dva druga susreta označio kao „drugi“ i „treći“? Zato što neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama. Taj sjaj prijateljstva produžio je svijetliti jednako snažno i kroz našu internet prepisku.

Tokom 2010. godine, pjesnik F.G. je u SAD objavio dvije zapažene zbirke poezije koje su brzo prevedene na francuski jezik i objavljene u najuglednijim izdavačkim kućama u Parizu. U jednoj od njih, našao je svoje mjesto moj kratki hommage njegovoj poeziji. Par mjeseci kasnije, neočekivano i nepredvidivo, kao što je zablistao, grumen zlata iščezao je. Sve poruke vraćale su se sa napomenom „fatal error“ („kobna greška“) u adresi! Ono što sam, nekoliko godina kasnije saznao preko zajedničkog prijatelja iz Njujorka, svelo se na priču da je pjesnik F.G. bez bilo kakvog objašnjenja izabrao potpunu anonimnost i da mu se izgubio svaki trag.

Do 11. decembra ove godine, kada mi je stiglo njegovo e-mail pismo.  Navodim jedan fragment u prevodu koji ni izbliza ne prenosi tamne dubine i vrtoglave visine njegovih misli, još manje jezičku raskošnost izvornog teksta:

„Za mene, kad god pišeš, u svemu što pišeš, sadržano je jezgro i opna cijelog ljudskog života, pa ćeš ih i u ovom pismu, prepoznati u mom životu. U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre. Ovo bi se svakom drugom moglo učiniti kao govor na jeziku ludaka. Svaka knjiga je putokaz i svjetionik koji me vodi kroz vremena u kojima sam zatočen i izgubljen na pučini. Jedan podmorski vulkan izranja i ja prilazim nečemu što izgleda kao ostrvo. Otkrivam da tu ima i drugih ljudi i tada i tamo mi se posreći da pronađem ružu niklu iz one iste grane na kojoj raste i moja komunikacija s tobom riječima ali bez riječi – ti si bio tamo istočno od Sunca i zapadno od Mjeseca gdje majka svih hramova čuje moj glas samo dok šapatom izgovaram tvoje ime, ono s kojim ti  ideš kroz ovaj život.“

Odmah sam odgovorio. Danas, petnaest dana kasnije, stiglo mi je još jedno pismo pjesnika F.G. iz kog navodim jedan fragment, sa istim nedostacima prevoda u odnosu na gotovo neprevodivo bogatstvo originala:

„Još jednom se osjećam kao brodolomnik na pučini. Predugo sam bio bez obale na vidiku. Bio sam sam na talasu koji se obrušava. Možda su me kaluđerice (ružičaste dame, sve do jedne) spasile neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski ili je to bio Beduin koji sanja ispod vrbe sa krošnjom od zelenih plamenova proljeća. A možda me je spasila zahvalnost za pjesme koje su ponovo eruptirale kroz moj život kao kroz permafrost (zamrznutu zemlju). Možda je to bio i uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.“

Izdvojio sam fragmente iz oba pisma pjesnika F.G. ovdje označene italikom:

U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za  vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre…. govor na jeziku ludaka… zatočen i izgubljen na pučini… bez obale na vidiku… kaluđerice neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski… pjesme koje su eruptirale kroz moj život kao kroz zamrznutu zemlju… uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.

Svaku njegovu riječ doživljavam kao svoju! Opisujući kroz šta je on prošao, opisao je ono kroz šta ja prolazim cijelog života i jedva se još  odupirem da sasvim prođem. Trenutak u kom je on prihvatio istinu da je njegov život uragan želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena, psihijatri su dijagnosticirali kao potpuni nervni slom i trajno ga smjestili u azil sa časnim sestrama, negdje u Nebraski. Komunicirajući sve ove godine sa mnom  riječima ali bez riječi, preuzeo je na sebe teret prihvatanja te istine, kao još jedan dokaz da smo se oduvijek poznavali.   

Ferid MUHIĆ

Komentari

Temeljni princip međunarodnog prava je nemiješanje u unutrašnje stvari drugih država. U politici Grčke, Bugarske i EU prema Makedoniji, taj univerzalni princip prestao je biti univerzalan i pretvario se u ,,principijelno” pravo jačeg da radi slabijem šta hoće i u obavezu slabijeg da to trpi

Izvorna zamisao političke moći možda je i bila da služi narodu, ali je dizajnirana tako da služi samo političarima. Osnovna greška u dizajnu političke moći jeste da se na najviše pozicije može popeti i na njima dugo održati samo pod uslovom da se potisne sopstveni karakter i ućutka glas savjesti.

Oliver Dragojevič je pjevao: ,,Podsjeti me šta to bješe ljubav!” Ja ću vas podsjetiti šta to bješe karakter tako što ću ukazati na jedan primjer beskarakternosti predstvanika političke moći. Primjera političke beskarakternosti ima – zamalo da kažem:  ,,Koliko želite”, ali ću se uzdržati i reći: ,,Mnogo više nego što želite” –  jer svako normalan želi da nema nijedan loš primjer. Nažalost, ima ih svugdje, u svakoj sferi društvenog života ali su u politici takvi primjeri najgori jer imaju najveće negativne posljedice na društvo. Premjer o kom ću govoriti,  izabrao sam najprije po onoj narodnoj: ,,Počisti prvo u svom dvorištu”, a zatim i zato što je procenat bezkarakternosti glavnih političkih aktera u ovom primjeru ekstremno visok (da ne kažem ,,čist”, jer mi ne ide da bezkarakternost povezujem sa ovim aksiološki pozitivnim pojmom). Konkretno, ako mjera za čistotu zlata od 24 karata označava  99,9 posto zlata, onda ovaj primjer ima 24 karata političke bezkarakternosti.

Temeljni princip međunarodnog prava je nemiješanje u unutrašnje stvari drugih država. Ali,  očito, ne uvijek i ne svugdje!! U politici Grčke, Bugarske i EU prema Makedoniji,  taj univerzalni princip prestao je biti univerzalan i pretvario se u ,,principijelno” pravo jačeg da radi slabijem šta hoće i u obavezu slabijeg da to trpi. Najprije se ultimatumom za promjenu ustavnog imena kao ucjenom za skidanje veta Makedoniji za pristup u NATO, Grčka ne samo miješala u unutrašnje stvari Makedonije, nego je iznudila i promjenu njenog Ustava, uz sve ono što ide i što ne ide uz tu promjenu. Zatim je Bugarska preuzela gonjenje zeca vetom (vjerovatno prethodno dogovorenog i usklađenog sa Grčkom i sa najvišim instancama EU), na početak pregovora Makedonije za članstvo u EU. Ocijenivši da je kucnuo čas za realizaciju njenih vjekovnih  pretenzija na Makedoniju, proglasila je Makedonce za Bugare, a makedonsku istoriju i jezik za bugarsku istoriju i bugarski jezik, zahtijevaljući da Makedonija prihvati ovu ucjenu kao uslov za povlačenje svog veta!? Opet naravno na temelju poštovanja univerzalnog principa nemiješanja u unutrašnje stvari drugih država. Uuuups. Mislio sam reći: ,,Na temelju beskarakternog prava jačeg da ne poštuje univerzalni princip nemiješanja u unutrašnje stvari slabijih država!”

Kao principijelna i demokratska politička organizacija, EU snažno podržava svoje članice  Grčku i Bugarsku da istraju u svojim ultimatumima, dok je Makedoniju, kao slabiju stranu, nagovarala da ucjene prihvati, jer navodno, EU ne može tu ništa učiniti! Još bi i da im se vjeruje! Da politički vrh EU ima karaktera, jasno je da bi odbio i samu pomisao da bilo koja država započne pregovore i eventualno  postane članica EU pod ovako bezočnom ucjenom. Posebno znajući da  svi ovi zahtjevi krše najviše principe međunarodnog prava, da su duboko nemoralni i ucjenjivački, bez istorijske osnove. Nepobitna istorijska činjenica jeste da svi balkanski narodi, pa tako i bugarski i makedonski  narod, imaju zajedničku istoriju sa turskim narodom, sa kojim su 500 godina živjeli u zajedničkoj državi! Za poređenje, Bugarska država uključivala je dio teritorije današnje Makedonije samo  početkom XIII-og vijeka, kraće od 16 godina!? Tokom pet stoljeća zajedničkog života u zajedničkoj Osmanlijskoj državi, etnički, kulturni i vjerski identitet, kao i jezik svih ovih naroda ostali su u potpunosti očuvani! Nasuprot tome, za 20 godina vladavine u Makedoniji, između I i II svjetskog rata, vlasti u Beogradu su prisilno nametnule totalnu asimilaciju Makedonaca, proglasivši ih za ,,Južne Srbe”. Vlasti u Sofiji danas zahtijevaju od suverene države Makedonije da prizna da je na bugarskoj teritoriji, a od Makedonaca da su Bugari i kao pride, da govore bugarskim a ne makedonskim jezikom?

Kada neko izgubi novac, ništa nije izgubio; kada izgubi zdravlje, nešto je izgubio; kada izgubi karakter, sve je izgubio.

Moć može izazvati strah, ali samo karakter donosi poštovanje. Politička moć koja je izgubila karakter, može izazivati strah, ali nikada neće steći poštovanje.

Ferid MUHIĆ

Komentari