Sjedili smo za stolom i uživali u prijatnoj svježini sjenki borova prošaranih sunčevim zracima. Titraji tamnih sjena i svijetlih površina rasutih po vlatima guste, sočne trave ranog ljeta, pretvorili su tlo u krzno jaguara osuto žutim pjegama kantariona i krupnim tačkama jaglike koje su zlatasto svjetlucale kroz grane grmova divlje ruže. Nekoliko djevojaka i momaka stajali su oko stola i slušali naš razgovor. Pod stolom su se izležavala dva balkanska goniča; žilavi i mišićavi, čak i u ovako smirenom okruženju, budnom pažnjom su osluškivali okrećući glavu u pravcu svakog šuma.
Odjednom, kao izbačeni iz praćke, izletiše oba psa ispod stola i divlje lajući počeše da raskopavaju jaglike i travu ispod grma divlje ruže. Jedan momak, njihov vlasnik, pritrča taman na vrijeme da uhvati mladunče lasice koje se za trenutak zaustavilo nakon što je napravilo munjevit slalom kroz noge uzrujanih pasa. Donese ga i spusti na glatku površinu golog stola od masivne hrastovine. Uplašeno, mladunče lasice ostade nepomično. Vjerovatno bi pokušalo pobjeći da se glave ona dva goniča nisu svaki čas pomaljale sa obje strane stola, bjesomučno režeći. Potrajalo je to dovoljno dugo da sam čak napravio par fotografija te male, prestravljene lasice. U trenutku kada sam se primakao za krupni kadar, kroz ljudske glasove i režanje pasa razaznao sam kratke, visoke tonove, kojima se oglašavalo užasnuto mladunče, kao da zove u pomoć.
Kako se probila i otkuda se pojavila mati lasica, do danas mi je neshvatljivo. Bilo je to toliko brzo, smjelo, drsko, da su se i inače vrlo oštri i čak brutalni lovački psi za trenutak zabezeknuli i paralisali. Mati lasica je u hipu dohvatila svoje mladunče u zube i nestala sa stola jednako brzo i neshvatljivo kako se i pojavila. U tih par sekundi koliko je bilo potrebno da kroz travu umakne u gusti splet grma paviti pod velikim kamenom obraslim mahovinom, niko od nas, pa ni psi, nismo se ni makli, kao onijemili od te vještine, brzine, i iznad svega, rekao bih – od te hrabrosti majke lasice!
U vrijeme u kom je politika odavno prestala biti najveće dobro (Aristotel), i srozala se na ,,real politiku”, kao vještinu ostvarivanja pragmatičnih ciljeva lišenih bilo kakvog uzvišenih sadržaja bez bilo kakvih moralnih ograda; u vrijeme u kom smo izgubili svako poštovanje za vrijednosti poštenja, čestitosti, zadate riječi; dok još ima nade da odbranimo makar poslednji bastion samopoštovanja – sačuvajmo hrabrost! Aristotel je smatrao da je najpotrebnije nagovoriti svoje savremenike na filozofiju. Taj nagaovor danas je izgubio snagu. Ali je utoliko preče nagovoriti ljude da sačuvaju hrabrost!
Jer danas: Povera e nuda vai filosofia! Gola i bijedna svijetom hodi filozofija! Ako je Petrarka mogao smatrati da je ova melanholična konstatacija bila realna slika stanja filozofije, danas je filozofija već odavno u komi, priključena na aparate za održavanje života.
Preostala je još samo – hrabrost!
Niko se nikada nije pokajao zbog hrabrosti!
I nema nikoga ko nije zažalio zbog kukavičluka!
Ona mati lasica mi je pokazala da je hrabrost temelj svih vrlina i nužan uslov samopoštovanja. Oni koji nas vole mogu nam dati snagu, ali hrabrost nam daju oni koje mi volimo. Ko je prestao voliti, zuvijek je izgubio hrabrost. Ravnodušnost prema moralnim vrijednostima, prema ljudima, čak prema poslu, koliko god bio naporan i kakve god rezultate davao, koji obavljamo iz interesa ali bez ljubavi, ostavlja nas bez hrabrosti i time oduzima osnovni kvalitet ličnosti i uništava nam karakter.
I u svim našim odnosima sa ljudima, hrabrost je neophodan uslov (Conditio sine qua non) izgradnje karaktera i ličnog integriteta. Potrebna je velika hrabrost da se suočimo sa svojim neprijateljima, ali je potrebna ista takva, ako ne i veća hrabrost da se suočimo sa svojim prijateljima kada dođe takav trenutak. Iako sam prilično nemaran prema znanju koje se stiče iz ličnog iskustva, jednu lekciju sam dobro upamtio: nijedan uspjeh nije potvrđen i nijedan neuspjeh nije koban dok o njima hrabrost ne kaže svoju riječ.
O kakvom uspjehu može govoriti onaj koji je izgubio hrabrost!? I ko može smatrati da je poražen onaj koji je sačuvao hrabrost!?
Za čovjeka, koji opravdava to ime, izbor je bio i ostao isti:
Sačuvati hrabrost ili – propasti!
Ferid MUHIĆ