Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ   

Dok se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima  predstavlja kao pitanje stabilnosti sistema, niko da pita kako se postojeći javni novac raspoređuje. I zašto ne pričamo o „prijetnji sistemu“ i krizi javnih finansija  kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama

Gotovo je promakla nedavno objavljena vijest  da su 34 poslanika u avgustu, mjesecu u kojem su radili samo jednu sedmicu, ostvarili čuvenu varijabilu –   dodatak za ekstra rad.  Varijabila je iznosila  od 202 do 810 eura. Sigurno im je palo ekstra. I dobro došlo na plažama, planinama ili u nekim dubajiima.

Nego, ovo nije priča o funkcionerskom džepu i o tome da ne smije biti dubok.  Niti o Euromodelu, najavljenom povećanju penzija i zarada, koji treba i mora da bude predmet javne pažnje i stručnih analiza.

Ovo je priča o tome kako se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima tretira kao pitanje stabilnosti sistema, dok se niko ne plaši za sistem i ne govori o krizi javnih finansija, kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama. Ili kad im zarade trostruko porastu u samo par godina. Plus varijabile. Da ne ulazimo u polutajnu matematiku o konstantnom rastu javne administracije usled masovnih partijskih zapošljavanja. Tetke, braća, rođaci. Može li njih sistem izdržati?  Mora.

Razumljiv je strah, legitimna su pitanja –da li će najavljeno  povećanje zarada proizvesti nove nevolje. Ali oduvijek ovdje postoji i ono koje se gotovo ne postavlja: Šta se dešava sa novcem koji već postoji u sistemu i kako se raspodjeljuje? To je priča o pravednijoj raspodjeli.

Monitor je napravio više istraživanja o rastu zarada funkcionera. Istraživanje iz septembra prethodne godine u kojem su upoređeni imovinski kartoni funkcionera vlasti od 2020. do prošle godine, pokazali su da od perioda dolaska na vlast  imaju tri put veće plate, nove nekretnine, kredite koji se vraćaju dok trepneš, raznorazne privilegije, plus bračne drugove i rođake na budžetu.

Od preko pedeset imovinskih kartona funkcionera aktuelne većine,  i onih koji su vlast vršili nakon avgusta 2020, koje je Monitor tada analizirao, malo je onih koji se nijesu uklapali u taj obrazac. Neki su posebno ilustrativni. Jedan od njih je  Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za obrazovanje. Aleksić je 2020.  godine  primao poslaničku platu od  1594 eura i 300 eura honorara, a njegova supruga  Zorica 145 eura od Centra za socijalni rad. Umjesto nekadašnjih mjesečnih primanja od oko 2000 eura, Aleksići su prošle godine primali i do osam hiljada eura mjesečno. Potredsjednik Vlade se za te pare, između ostalog, ovih dana bori protiv spomenika Josipu Brozu u Podgorici.

Prema zvaničnim podacima, izdvajanja iz državnog budžeta za bruto zarade i doprinose na teret poslodavca porasla su sa 586,5 miliona eura 2021. godine na 687 miliona eura 2025. godine. To je oko 100,5 miliona eura više.  Ima još podataka o kojima treba razmisliti. Za  2024. godinu poslanicima je isplaćeno oko 132.900 eura varijabilnog dijela zarade, a za 2025. oko 162.410 eura. Varijabilni dio je u godinu dana porastao za oko 29.500 eura,  odnosno oko  22 odsto. Nisu neke pare, ali govore o načinu na koji se javni novac distribuira unutar sistema.  Gotovo niko se zbog toga ne brine za krah sistema.

Nije bilo pretjeranih reakcija ni kada su se povećavale zarade u pravosuđu. Još jedna septembarska vijest –„Crna Gora jača nezavisnost pravosuđa novim Zakonom o zaradama sudija i tužilaca“.

Ministarstvo finansija upozorilo je da bi primjena tog zakona, od naredne godine zahtijevala dodatnih 3,43 miliona eura godišnje, koji nijesu predviđeni srednjoročnim budžetskim okvirom. Ukazali su da im je posebno sporno povećanje specijalnog dodatka za sudije i tužioce i iznos otpremnina prilikom njihovog odlaska u penziju. Opet, čak iako je iz utrobe sistema došla briga zbog tog povećanja, nije bilo dramatičćnog straha da nam javne finansije neće izdržati. Zakon je usvojen.

Zakon predviđa i specijalni dodatak u visini do 80 odsto osnovne zarade za nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija koji postupaju u predmetima iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva, njihova neto primanja biće znatno veća. To znači da će neto zarada sudija osnovnog suda iznositi oko 2.701 euro, sudije višeg suda 3.264, a sudije Vrhovnog suda oko 3.826 eura. Vrhovni državni tužilac s punim specijalnim dodatkom imaće neto zaradu od oko 4.389 eura.

„Ako je cilj bio da se popravi položaj sudija i tužilaca s nižim zaradama i velikim opterećenjem, opravdano je pitati zašto povećanje nije snažnije usmjereno upravo prema njima, već najveći rast u nominalnom iznosu ostvaruju oni koji se već nalaze na najvišim pravosudnim funkcijama?“, pitao je predsjednik države Jakov Milatović. Nije bilo odgovora.  Obrazloženja o opravdanosti usvajanja  zakona išla su uglavnom u smjeru – jačanja nezavisnosti pravosuđa. Argumente koje smo već čuli u doba Vesne Medenice. Kupovanje poštenja nije  baš pokazalo učinak.

Monitor je prošle godine u aprilu radio istraživanje imovinskih kartona u pravosuđu, koje je pokazalo da je vrh pravosuđa još tada, sa dodacima, primao i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, pa i ispod toga.

Pa priča o državnim, odnosno javnim preduzećima.  Prema podacima portala Moj novac, Instituta alternativa, u Crnoj Gori ima 178 javnih preduzeća, u kojima je zaposleno 22 554 ljudi. Najveća direktorska plata iznosi 4686 eura. Radi se o zaradi direktora ToMontenegro Vukadina Stojanovića.

Ni ostali ne zaostaju. Direktor Plantaža Igor Čađenović prima 4217 eura, Ivan Bulatović iz EPCG 4021, Roko Tolić iz Aerodroma 3784, tu negdje i Vladimir Ivanović iz CEDIS-a. Boris Raonić, direktor RTCG 3530…

Prošlogodišnji  izvještaj World of Statistics, koji se poziva na podatke Yahoo Finance-a, donosi listu najbirokratskijih zemalja svijeta – na kojoj je Crna Gora  zauzela prvo mjesto. Ogromna administracija sigurno košta više nego manja, moguće da bi zaključili junaci Alan Forda. Uz sve nam iz Brisela traže racionalizaciju.

Na bruto zarade i doprinose na teret poslodavca u 2025. godini utrošeno je 687 miliona eura, odnosno 96,2 odsto planiranog iznosa. Godinu ranije za istu stavku izdvojeno je 675,2 miliona eura, što je činilo 22,48 odsto ukupnih budžetskih izdataka. Dakle, za samo godinu dana izdvajanja za bruto zarade i doprinose porasla su za gotovo 12 miliona eura. Ali povećanja nijesu promijenila osnovnu hijerarhiju zarada.

 Medicinske sestre su  uprkos prethodnim povećanjima, već 2023. upozoravale da su njihove zarade ponovo pale ispod državnog prosjeka. Slično je sa prosvjetom. Zato je možda  važnije pitati kako je uopšte napravljena hijerarhija cijene rada u državi. Zašto se rad koji društvo proglašava neophodnim – obrazovanje, njega i liječenje – i dalje nalazi u donjem dijelu te hijerarhije? Početkom 2026. iz sindikata zdravstva ukazali su da su plate medicinskih sestara  oko 630 eura, a sestara sa visokom školom oko 720 eura.  Ispada da bi uvećanje njihovih zarada srušilo sistem, a ne varijabile poslanicima u avgustu.

Prosječna penzija u avgustu je iznosila 550,72 eura. Nakon što je premijer Milojko Spajić izašao sa pričom o Euro modelu, koji bi značajno uvećao plate i penzije, iz opozicije su stiglli brojni predlozi za održiviji sistem penzija. .

Evropski savez predložio je izmjene i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) koje donose tri alternativna modela za usklađivanje penzija, „sa ciljem da se zaštiti standard najstarije populacije i smanji populizam uoči predstojećih izbora“.

O modelima,iz koje god političke opcije i strane, treba raspravljati. Dobro je što ih  ima. Sudbinski je važno da se pokrene društveni dijalog o standardu i pravednijoj raspodjeli. Da to bude fokusu, umjesto lanjskih snjegova.

U državnom budžetu nema beskonačno novca. Ali ono što se zaboravlja je da nema ni unaprijed određene „prirodne“ raspodjele koja govori koliko treba da dobije ministar, koliko službenik, koliko nastavnik ili koliko medicinska sestra. Budžet je politička i društvena odluka o tome šta će država finansirati.

Ako predsjednik Skupštine,  recimo,  ima gotovo 3.000 eura neto u mjesecu u kojem dobije i više od 600 eura varijabile, a istovremeno desetine hiljada zaposlenih čine mnogo širi sloj državnog aparata, javna rasprava o platama ne može se završiti na pitanju „koliko košta povećanje zarade“.Ona mora da obuhvati i pitanje kako je napravljena hijerarhija vrijednosti rada unutar države.

Pitanje nije može li budžet da izdrži još jedno povećanje, nego ko odlučuje koliko čiji rad vrijedi. Novca ima.  Budžetski prihodi Crne Gore u 2025. bili su 2,873 milijarde eura, 117,4 miliona više nego 2024.  Pitanje je kako se taj novac raspoređuje.  I zašto ne bi  moglo  drugačije.

Sistem je funkcionisao i kad su radnici i penzioneri, primali po nekoliko maraka, a istovremeno  u vatri ratova  ovdje preko noći nicali milioneri, buduća elita. Ako će ga razoriti, drugačiji odnos u raspodjeli između kapitala i rada, vlasnika i radnika, nešto duboko u njegovim temeljima  nije kako valja.

Milena PEROVIĆ

Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug. A suština tog rebusa je produktivnost

Javnost je sa zanimanjem iščekivala odgovor premijera Milojka Spajića na nevolje koje su mu proizveli bivši i sadašnji koalicioni partneri, od Andrije Mandića i Nika Đeljošaja do Milana Kneževića. Premijer je, iznenadno, pažnju nacije zaokupio novom ekonomskom čarolijom.

Od januara minimalna neto zarada za radna mjesta predviđena za zapošljene sa osnovnim i nižim obrazovanjem trebala bi da bude 1.000 eura, za ona sa srednjim obrazovanjem 1.250, a sa visokim 1.400 eura. Novim odricanjem države od naplate poreza i doprinosa na zarade, porasle bi i plate zaposlenih koji već zarađuju više od budućeg minimalca, obećao je premijer.

Ni penzioneri, prema njegovim najavama, neće ostati kratkih rukava. Od 2027. penzije bi se usklađivale četiri umjesto tri puta godišnje, prosječna bi u aprilu trebala biti veća od 600, dok bi minimalna „značajno” prešla 500 eura. Da prekrate čekanje, premijer je penzionerima obećao po 100 eura u decembru. „Za zimu”.

To je, uglavnom sve što smo o Euro modelu, kao novom ekonomskom programu koji je Spajić predstavio prošlog četvrtka, saznali iz zvaničnih izvora. Uz informaciju da je prethodno istog dana (prošli četvrtak) Vlada na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost za izmjenu šest zakonskih rješenja kojima se obezbjeđuju uslovi za njegovu primjenu. Riječ je o zakonima o radu, porezu na dohodak fizičkih lica, doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, penzijskom i invalidskom osiguranju, porezu na dobit pravnih lica i finansiranju lokalne samouprave.

Predočeni recept podsjeća na programe Evropa sad I i II. Rast zarada dominantno pomognut odricanjem države od dijela poreza i doprinosa i velikim povećanjem minimalne zarade. Samo, ovoga puta nepoznatih je mnogo više, pa jedno od najčešće postavljanih pitanja minulih dana glasi: da li je najava Euro modela planirani početak nove ekonomske reforme ili start političke kampanje vladajuće većine pred period u kome će njena unutrašnja stabilnost biti na ozbiljnim probama?

Euro model nije planiran Programom rada Vlade za 2026. Nema ga u važećoj Fiskalnoj strategiji niti u Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike usvojenim u julu, upozoravaju iz NVO Institut alternativa.

Uz šest zakonskih predloga nijesu objavljene ni procjene uticaja tih propisa – RIA, izvještaji o sprovedenim javnim raspravama i mišljenja nadležnih ministarstava. Zato je javnost ostala uskraćena za zvanične projekcije posljedica Euro modela po državni budžet, Fond PIO i lokalne samouprave.

Nobjavljivanje ne mora da znači da ta dokumentacija ne postoji. Ali, ono što prati premijerovu promociju programa sluti na tako nešto. Posebno kada sagledamo poziciju Ministarstva finansija koje bi moralo biti njegov srce i mozak.

„Moje kolege su jako brzo analizirale zakone. Izvinjavam se što će meni biti potrebno nekoliko dana”, kazao je ministar finansija Novica Vuković objašnjavajući zašto nije podržao predloženi paket izmjena zakona. „Kako to procedura nalaže, Ministarstvo finansija će imati vrlo jasno izjašnjenje kroz cijeli proces“. Samo što ga još nema, iako su zakoni koji treba da promijene javne finansije, uslove poslovanja u Crnoj Gori i (moguće) postojeći sistem penzionog osiguranja krenuli u proceduru izmjena i dopuna.

Spajić nudi objašnjenje. Crna Gora se, kaže, mora pripremiti za ulazak na jedinstveno tržište EU. Veće zarade treba da zadrže radnike i podstaknu povratak dijaspore. Euro model bi, po ocjenama njegovih partijskih sljedbenika, trebalo da bude i odgovor na aktuelni rast troškova života.

Premijer tvrdi da je reforma „pažljivo isplanirana i u potpunosti pokrivena“. Računa na rast potrošnje i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije, povratak dijaspore, rashodnu disciplinu i nove poreske mjere. Dodatni prihod očekuje i od efikasnijeg oduzimanja nezakonito stečene imovine i oporezivanja praznih nekretnina.

Nije objavljeno koliko bi svaki od tih rezervnih izvora budžetskih prihoda trebalo da donese. Institut alternativa konstatuje da nema tabele, projekcije po godinama niti broja uz koji bi stajao izvor i metodologija.

Dostupna računica pokazuje da povećanje zarada neće svuda funkcionisati kao u primjeru koji je Spajić predočio kao potvrdu predloženog modela. On se pozvao na primjer neto plate od 1.600 eura, za koju poslodavac sada izdvaja 1.980 eura. Od januara bi, uz isti trošak, radniku mogao isplatiti oko 1.870 eura. Razliku između sadašnje i najavljene neto plate, u ovom slučaju, daje država odričući se dijela poreza i preostalih doprinosa koji još nijesu ukinuti programima Evropa sad I i II.

Slikovit primjer. Ali, Spajić nije slučajno odabrao iznos neto zarade koji je van opsega projektovanih minimalnih zarada. Pošto je ta priča malo komplikovanija. I znatno skuplja iz perspektive poslodavca.

Zaposlenom koji danas prima 600 eura, a čije radno mjesto pripada budućoj kategoriji od 1.000 eura, plata mora porasti za 400 eura ili 66,7 odsto. Ako treba da dobije 1.250, rast je 650 eura ili više od 108 odsto. Zaposlenom koji sada prima 800, a novi minimum mu bude 1.400 eura, zarada raste 600 eura ili 75 odsto.

Ta razlika ne može da se pokrije iz poreza i doprinosa kojih država može da se odrekne. Institut alternativa računa da kod prelaska sa 600 na 1.000 eura poslodavcu trošak raste oko 360 eura mjesečno. Drugi objavljeni obračuni pokazuju da je kod prelaska sa 600 na 1.250 eura minimalne zarade dodatni trošak približno 640 eura mjesečno, odnosno oko 7.700 godišnje po zaposlenom.

Spajićev primjer sa platom od 1.600 eura jeste istinit, ali ne opisuje položaj poslodavca koji danas isplaćuje minimalac. Jednostavno, u slučaju zarada koje su sada veće od planiranih minimalaca, država povećanje obezbjeđuje odricanjem od svojih prihoda. U drugom, a on je dominantan u Crnoj Gori, račun najvećim dijelom stiže poslodavcu.

Tu počinju strahovi privrede. I dvije različite priče o ovonedjeljnom sastanku Spajića sa predstavnicima Unije poslodavaca.

Premijer je poslije razgovora saopštio da su „dogovorili korake – kako da se Euro model primijeni u Crnoj Gori“. Na pitanje novinara koji su to koraci, nije dao direktan odgovor. Predsjednik Unije poslodavaca Slobodan Mikavica imao je drugačiju poruku.

„Plašim se jednog prelomnog trenutka koji će nastupiti 1. januara za mnoga preduzeća“, kazao je Mikavica, upozoravajući da će posebno biti pogođene male firme i da je privredi potrebno vrijeme da popravi produktivnost i pripremi se za najavljenu promjenu platnog modela. Nezvanično, iz Unije poslodavaca zatraženo je da se pregovori o programu i njegova priprema odlože za „poslije izbora”, a da njegova primjena ne krene prije januara 2028. godine.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Maja Baćović upozorava na osnovni nesklad: „Rast minimalne zarade od preko 60 odsto u periodu kad proizvodnja u Crnoj Gori raste tri, a produktivnost stagnira, ili čak i blago pada u nekim djelatnostima, nema uporište u ekonomskoj teoriji, a ni empiriji.“

I napominje: „Ono što je možda i važnije je da li privreda može da iznese toliko rast zarada.“ Ako ne može, upozorava Baćović, rast troškova rada prenosi se na cijene, slabi konkurentnost, a posljedica može biti smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Veće zarade istovremeno podstiču potrošnju i uvoz.

Prema preliminarnoj računici Vijesti, ukidanjem doprinosa za PIO i nezaposlenost država bi godišnje izgubila oko 430 miliona eura prihoda. Istovremeno bi zbog većih plata u javnom sektoru, penzija i socijalnih naknada rashodi mogli porasti za oko 310 miliona. Prema toj računici, uz neke uštede, neto fiskalni efekat bio bi minus od približno 670 miliona eura godišnje. Toliko, ilustracije radi, iznose dva-tri godišnja kapitalna budžeta. Na papiru, pošto u stvarnosti, po pravilu, bude manje.

Vlada očekuje da dio manjka nadoknadi većom potrošnjom i poreskim prihodima, ekonomskim rastom, suzbijanjem sive ekonomije i drugim mjerama. Detaljnu računicu koja bi potvrdila ta očekivanja još nije objavila.

Možda najdublja promjena Euro modela ipak nije u zaradama nego u penzijama.

Sadašnji sistem polazi od toga da se u radni staž računa vrijeme za koje je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Budući da bi, prema prošlonedjeljnom Vladinom prijedlogu, stopa doprinosa bila nula, novi model mora razdvojiti radni staž od stvarne uplate doprinosa. Važeći zakon, nasuprot tome, izričito vezuje staž osiguranja za period rada „za koji je uplaćen doprinos“.

U toj magli, mnogi vide put ka promjeni modela penzionog osiguranja i uvođenju jedinstvene „socijalne penzije“, koja se prima kada korisnik dostigne određenu starosnu dob, nezavisno od godina rada.

Nulta stopa doprinosa, sama po sebi, ipak ne znači da nestaje osnovica za obračun buduće penzije. Zarada može ostati evidentirana i služiti za određivanje budućeg penzijskog prava. Ali nestaje neposredna finansijska veza između plate i finansiranja penzijskog sistema: ako od zaposlenog više ne stiže novac za PIO doprinos, novac za isplatu penzija mora doći iz drugih državnih/budžetskih prihoda.

Otuda i pitanje šta takav rez znači za princip na kome je sistem do sada počivao i za vezu između uplata, staža i budućeg penzijskog prava. Još jedno od pitanja na koje nijesmo dobili odgovor.

Ekonomistkinja Mila Kasalica ističe da je taj problem započet još programom Evropa sad 2, kada su smanjeni doprinosi za PIO, a da ga Euro model dodatno produbljuje. „Već se 2024, kad su se smanjili doprinosi za PIO, ubacila hidrogenska bomba u ono što se odnosi na minuli staž. Sad će ta bomba da napravi devastaciju do kraja“, kaže Kasalica, uz procjenu da posljedice neće biti kratkoročne. „Ako se ovo usvoji, uticaće na tržišta rada sljedećih 10 godina.“

Negativan račun Euro modela mogao bi stići i opštinama.

Prema objavljenom predlogu, razvijenim opštinama bi udio u porezu na dohodak bio smanjen sa 40 na 30 odsto, a sjevernim opštinama, Tuzima i Zeti sa 89 na oko 66,75 odsto. Egalizacionom fondu bi od poreza na motorna vozila pripadalo 75 umjesto 100 odsto, od poreza na nepokretnosti 15 umjesto 20, a od naknada za igre na sreću 30 umjesto 40 odsto.

Tako građanin može dobiti veću platu, a njegova opština manje novca za puteve, vodovod, komunalne usluge i investicije. Med i žuč vladinog političko/ekonomskog projekta.

Ostaje pitanje koliko će veća plata stvarno vrijedjeti. Tu već imamo neko iskustvo.

U 2021, neposredno prije Evrope sad I, prosječna godišnja neto plata bila je 532 eura, a kvadrat novogradnje 1.194 eura. Stan od 60 kvadrata koštao je 71.640 eura, odnosno, oko 135 prosječnih plata. U julu ove godine prosječna neto zarada iznosila je 1.037 eura, dok je u drugom kvartalu prosječni kvadrat novogradnje dostigao 2.557 eura. Stan od 60 kvadrata košta 153.420 eura. Za njega treba oko 148 prosječnih mjesečnih plata.

Plate su od 2021. gotovo udvostručene. Stan od 60 kvadrata, mjeren brojem prosječnih zarada potrebnih za njegovu kupovinu, nije postao dostupniji. Naprotiv: odnos se pogoršao sa približno 135 na 148 prosječnih mjesečnih plata za njegovu kupovinu.

To ne znači da su Evropa sad I i II isključivo odgovorni za rast cijena. Mnogo je tu bilo faktora. Pokazuje nešto drugo: rast plate i rast standarda nijesu ista stvar.

Ako Euro model u kratkom roku ubaci veliki dodatni novac u potrošnju, a domaća proizvodnja roba i usluga ne poraste približno istom brzinom, dio će završiti u većem uvozu, a dio može završiti u cijenama.

Tada će zaposleni i penzioneri zaista imati veća primanja. Pitanje je koliko će za njih moći da kupe. I šta će biti sa spektrom javnih usluga, od obrazovnog i zdravstvenog sistema do bezbjednosti i(li) infrastrukture.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Mirjana Kuljak, ne negirajući opasnost od rasta cijena, inflacije, budžetskog deficita, vjeruje da postoji izlaz. Povećane zarade mogu biti gorivo za produktivniju ekonomiju, investicije, inovacije i preduzetništvo. U suprotnom…

„Ovo je zapravo plaćanje računa iz prošlosti. Da bismo uopšte jednog dana imali zdravu i normalnu ekonomiju, država je morala grubo da se umiješa, uništi stari klijentelistički model i vrati ekonomsku nezavisnost građanima, jer gladan i ucijenjen radnik ne može biti slobodan građanin ni na tržištu, ni na izborima”, smatra Kuljak. Predočava i opcije:

„Država je administrativno podigla uloge, a mi se suočavamo sa brutalnom istinom – ako ove plate ne odbranimo radom, inovacijama, preduzetništvom i stvaranjem realne vrijednosti, poješće ih inflacija… Ili ćemo platiti preskupi ceh dosadašnjeg neproduktivnog ponašanja i doživjeti kolaps, ili ćemo ovaj trenutak iskoristiti kao gorivo da se konačno prebacimo na produktivni kolosijek. Vrijeme uskočke ekonomije je isteklo. Ili postajemo društvo koje stvara i preuzima odgovornost za sopstveni život, ili nestajemo u sopstvenoj iluziji standarda.”

Postajemo ili nestajemo, dakle. Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug.

Suština tog rebusa je produktivnost. Država može administrativno povećati cijenu rada. Ne može administrativno povećati vrijednost koju taj rad proizvodi. Iskustvo Evropa sad I i II pokazuje koliko je važno razlikovati rast nominalne zarade od rasta realnog standarda.

Može li Euro model biti treća sreća? Za odgovor su potrebne precizne projekcije i računice. One koje Vlada još nije pokazala.

Zoran RADULOVIĆ