Povežite se sa nama

FOKUS

Za odabrane

Objavljeno prije

na

Branislav Brano Mićunović, moćni Nikšićanin, umjesto sankcija za divlje graditeljstvo u Budvi, kako sada stvari stoje, zaradiće – milione. Budvanski odbornici trebali bi u petak, kada izađe ovaj broj Monitora, da glasaju o dokumentu kojim se legalizuju dva divlje sagrađena objekta na Mićunovićevoj parceli od 1700 kvadratnih metara u Budvi, od kojih jedan ima čak osam spratova. Osmospratnica je neometano sagrađana na očigled urbanističkih vlasti, iako aktuelni plan na tom mjestu predviđa izgradnju manjeg turističkog objekta, kapaciteta do 50 ležajeva.

Mićunovićeva parcela, koja se u katastarskim evidencijama vodi kao voćnjak, je ranijim izmjenama urbanističkih planova prevedena u turističko zemljište. Sada, zgodno, novi nacrt za tu lokaciju predviđa baš osmospratnicu, ali i dodatni objekat za prodavnice, spa centar, bazen.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je upozorila da se tim dokumentom u stvari legalizuje Mićunovićeva divlja gradnja, i to sve o trošku građana. Ta NVO je saopštila da je SO Budva izmjene planske dokumentacije predvidjela samo za Mićunovićevu parcelu, i sve to finansirala iz opštinske kase.

Zaista, u programskom zadatku za lokaciju Mirište iz 2009. godine, koji je potpisao tadašnji gradonačelnik Budve Rajko Kuljača, navodi se da se izmjene planiraju samo za parcelu broj 848, u vlasništvu Mićunovića.

Interesantan detalj, na izradi dokumentacije radio je Republički zavod za projektovanje i planiranje (RZUP), u većinskom vlasništvu Aca Đukanovića, brata bivšeg premijera Mila Đukanovića.

Braća Đukanović i Mićunović pominju se skupa u švajcarskoj optužnici u kojoj je grupi italijanskih i švajcarskih državljana suđeno za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore. Mićunović i Milo Đukanović zajedno su bili i na optužnici italijanskog tužitelja Đuzepe Šelzija, zbog šverca cigareta, sa koje je kasnije Đukanovićevo ime izostalo zbog imuniteta.

Zgodno, RZUP Aca Đukanovića na izmjenama plana za Mićunovićevu parcelu radio je skupa sa podgoričkom firmom Urban studio. Vlasnica te firme je Gordana Raičević, bivša radnica RZUP-a, koja je bila na čelu komisije za ocjenu planskog dokumenta kojim je Acu Đukanoviću drastično povećana spratnost na parceli u Podgorici, gdje je nekada bila Uprava policije.

Izmjenama DUP-a Mimišići A dio zone 5, profitirali su samo, tvrde iz MANS-a, Aco Đukanović i podgorička firma Zetagradnja koja je vlasnik lokacije podgoričke Mljekare. Izmjene su u podgoričkom parlamentu usvojene i prije nego je stigla saglasnost Ministarstva održivog razvoja. Miomir Mugoša, gradonačelnik Podgorice objasnio je da nijesu čekali Ministarstvo “jer su znali da je sve po zakonu”. Vidovit.

Interesantno je da Zetagradnja posjeduje parcelu tik uz Đukanovićevo zemljište u Baru, gdje je on izmjenama DUP Topolica I opet nedavno ućario milione, a na šta je MANS takođe upozoravao.

Izmjenama DUP Topolica I, koje je inicirao gradonačelnik Bara Žarko Pavićević, na Đukanovićevoj parceli, koju je on od opštine prethodno kupio za oko dva miliona, umjesto dvije zgrade od šest i osam spratova predviđena je izgradnja tri stambeno poslovne kule od 15, 16 i 17 spratova. Umjesto 22.100 metara kvadratnih Đukanoviću je tako omogućeno da izgradi čak 66.000 metara stambeno-poslovnog prostora, ili 200 do 250 stanova, 80 do 120 poslovnih prostora i podzemna garaža sa oko 300 parking mjesta. Samo prodajom lokacije Đukanović bi zaradio bar trostruko.

Iz MANS-a su saopštili da postoji osnovana sumnja da je povećanje spratnosti dogovoreno van javne rasprave, u direktnoj komunikaciji sa investitorom. Zanimljivo je i da je izmjene plana radila firma Basketing, u vlasništvu Nebojše Miloševića, brata ministra poljoprivrede Tarzana Miloševića.

Aco Đukanović je bio u poziciji i da odlučuje o planskim dokumentima na lokacijama gdje posjeduje zemljište. Njegov je RZUP tako radio na izradi prostornog plana za Bjelasicu i Komove, gdje on posjeduje preko 275 hiljada kvadrata zemljišta, a njegov sestrić Edin Kolarević više od 45 hiljada kvadrata zemljišta.

Nego, nije samo brat sticao milione od prekrajanja planske dokumentacije, niti je Brano Mićunović jedini prijatelj bivšeg premijera Mila Đukanovića kome se posrećilo.

I Duško Knežević, jedan od najbogatijih Crnogoraca i samoproklamovani Đukanovićev prijatelj, izmjenama DUP-a u Budvi dobio je ekstra spratove na ogromnom zdanju sagrađenom na samoj obali.

Na preko šest hiljada kvadrata, između hotela Avale i plaže Mogren, u zoni morskog dobra gdje je gradnja zabranjena, prostire se Kneževićev Mogren garden, turistički kompleks u čijem je sklopu predviđena gradnja kule sa 11 etaža i manja marina. Izmjenama DUP-a, Kneževićeve vile uvećane su za još dva, tri sprata. Para na paru ide.

Izmjene urbanističkih planova su od još jednog prijatelja porodice Đukanović napravile milijardera. Monitor je i ranije pisao kako je Veselin Barović, potezom pera uknjižio svoju prvu milijardu. Podsjećanje: Barović preko Eurofonda posjeduje Solanu Bajo Sekulić, u čijem je vlasništvu oko 15 miliona kvadrata zemljišta u Ulcinju, tik uz obalu. Prostornim planom od 2008. godine, to je zemljište od industrijskog preimenovano u građevinsko, sa mogućnošću izgradnje turističkog naselja. Tako je zemljište koje je Barović platio 30 centi po kvadratu dostiglo cijenu od 100 eura po kvadratu. Ravno milijarda.

Barovićevi interesi poklopili su se prethodno i sa izmjenama urbanističkih planova u Baru, gdje mu je izmjenama omogućno da ruši robnu kuću Izbor, takođe u vlasništvu Eurofonda, i izgradi stambeno-poslovni kompleks od 90.000 kvadrata, kako je najavljivao Boiša Šotra, izvršni direktor Euronvesta.

Izmjene urbanističkih planova u Baru nijesu koristile samo Baroviću i Acu Đukanoviću. Žarko Pavičević, gradonačelnik Bara je izmjene često pokretao i zbog – sebe. I Pavićević je bio u poziciji da odlučuje o sudbini svojih parcela. Dešavalo se tako da njegov ZIB radi na izmjenama planova za lokacije gdje parcele posjeduje ZIB. I ZIB odluči da ZIB dobije dodatne hiljade kvadrata.

MANS je nedavno podnio krivičnu prijavu i protiv Pavićevića. Među brojnim malverzacijama za koje ta organizacija optužuje gradonačelnika Bara je i izmjena planske dokumentacije kojom su legalizovana dva divlje izgrađena sprata na zgradi u centru Bara koju je Pavićević, odnosno ZIB, gradio sa Miodragom Đurovićem, bratom Slobodana Đurovića Kardinala. Gradonačelnik je izmjenama planova omogućio ekstra zaradu i barskim kompanijama Fadis, Longrun invest i Keka, navodi se u krivičnoj prijavi koju je MANS dostavio tužilaštvu.

MANS traži da se ispita i uloga Branimira Gvozdenovića u slučaju legalizacije osmospratnice Brana Mićunovića u Budvi. Gvozdenović je bio ministar uređenja prostora u vrijeme kada je objekat podignut.

Osim objašnjenja zbog čega urbanističke vlasti nijesu zaustavile divlju gradnju Mićunovića, bilo bi zanimljivo saznati i čime se Gvozdenović vodio kada je prije nekoliko godina svom šuri Ljubiši Šestoviću, i njegovoj firmi Planet, umjesto predviđenih 3500 kvadrata ucrtao 4600 kvadrata u srcu Budve.

Kako se kvadrat stambenog prostora na toj lokaciji u to vrijeme kretao i do 2500 eura nije teško izračunati da je Gvozdenović svom šuri omogućio dva i po miliona eura po osnovu gratis kvadrata.

Gdje je stao Gvozdenović, produžio je novi ministar Predrag Sekulić. On je dao saglasnost za novo urbanističko rješenje za Mićunovićevu parcelu. Ranije je objavljeno da je dao saglasnost da se izmjenama planske dokumentacije Boru Lazoviću, šefu budvanskog DPS-a odobri čak 13 spratova više na obali Budve! Pa nekoliko spratova Jovanu Popoviću, podgoričkom biznismenu i vlasniku firme Fab live. Dodatne spratove u Budvi dobila je i zgrada Zeta filma, sada u vlasništvu bratanića Brana Mićunovića, Predraga i Nenada Mićunovića. Planom se podiže za deset etaža više.

Izmjene planskih dokumenata ne donose milione samo na obali. MANS je svojevremeno upozoravao da su gradonačelnik Podgorice Momir Mugoša i pojedinci iz urbanističke službe grada omogućili podgoričkim biznismenima, među kojima su kompanije Čelebić, Evrostan, GRAAL, da najprije divlje sagrade, a potom legalizuju stambeno poslovne objekte na području Zagoriča. Legalizacija je, naravno, izvršena izmjenama DUP-a za to područje. Graditelji su prodajom divlje sagrađenih stanova, upozoravali su iz MANS-a, bez pravnih posljedica zaradili milione, a gradska kasa oštećena je za pola miliona.

Bez obzira na brojne krivične prijave MANS-a i osnovanu sumnju da se izmjene urbanističkih planova koriste kako bi moćnici, braća, prijatelji, kumovi i partijski saborci profitirali i zgrnuli milione, niko od njih nije izveden pred sud. Poznato je i da je slučaj Zavala do hapšenja Dragana Marovića, brata Svetozara Marovića, i gradonačelnika Budve Rajka Kuljače, ležao u ladici tužilaštva godinama. Odgovornost svih uključenih u ovaj slučaj nije ispitana, a hapšenja su uslijedila nakon insistiranja evropskih zvaničnika na tome da mora biti hapšenja ,,krupnih riba”. Hapšenje je samo pokazalo da je Svetozar Marović manje moćan no što se mislilo.

Krupne ribe nam i dalje kroje mrežu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo