Povežite se sa nama

FELJTON

Pola manastiru, a pola gimnaziji

Objavljeno prije

na

ZADUŽBINA „ALEKSANDAR DUKOVIĆ”

Porodica Duković je u XIX vijeku bila ugledna i bogata. Živjela je na Toploj u Herceg Novom, Trstu i Firenci. Aleksandar Duković i njegova žena Ana, rođena Brajović, imali su dvije kćeri i sina. Njihova ćerka Elisaveta – Eliza, rođena je 26. VI 1854. godine u Kotoru. Udala se za Velimira Lombardića. Umrla je 12. maja 1921. godina na Toploj u Herceg Novom i sahranjena u istom mjestu u crkvi Sv. Spasa. Eliza Lombardić je bila nasljednik imovine svog oca Aleksandra, i 11. septembra 1909. godine u Firenci, u svom testamentu, svu svoju imovinu u Herceg Novom, Trstu i Firenci opredijelila je za osnivanje Zadužbine sa imenom njenog oca Aleksandra Dukovića. Eliza Lombradić je u svom testamentu navela: „Ostavljam svu svoju imovinu u svrhu vaspitanja i hoću da ova zadužbina nosi ime mog obožavanog oca Aleksandra Dukovića. Prihodom moje imovine imaju se školovati mladi Srbi oba spola pravoslavne vjeroispovijesti, u nauci, u književnosti, umjetnostima kao muzici, pjevanju, a prvenstveno u ovim dvjema posljednjima. Ali pod uslovom da ko god bude uživao ovu moju zadužbinu, moraće svršivši studije, nadoknaditi potrošenu svotu. Suviše hoću da ova moja imovina bude upotrebljena tek poslije pet godina, jer hoću da za prvih pet godina njen prihod bude uglavničen, a poslje ovog roka hoću da se dobivenom svotom sagradi u Hercegnovome u Boki Kotorskoj, domovini moga muža, jedna pokrivena tržnica sa stubovima na njegovu uspomenu sa ovim natpisom: VELIMIR G. LOMBARDIĆ u Hercegnovome. Ova zadužbina Aleksandra Dukovića biće obavezna da svake godine na dan 4. maja dade služiti službu Božju u crkvi na Toploj kod Hercegnovoga za upokoj duše Aleksandra Dukovića, njegove cijele porodice i porodice Lombardić, a sem toga mora podijeliti siromasima kruna 50. Mora uzdržavati stabla naranča u zemljama na Toploj, čuvati sve u potpunom redu, i po mogućnosti nastojati da se zadužbina poveća”.
Ova imovina je uknjižena kao vlasništvo Zadužbine 1924. godine. Imala je 26.622 m² zemljišta i 2 kuće u Herceg Novom, ali je nakon 1945. godine imovina eksproprisana i nacionalizovana, tako da je ostalo svega 1.062 m² i kuća od 274 m² u Risanskoj ulici broj 2 u centru grada. U Trstu Fondacija ima imovinu od 987 m² poslovnog i stambenog prostora i 140 m² tavanskog prostora. Ovi objekti se nalaze u ulici Via Madona del Mare 3, i u ulici Via Cavana 12. Veliki stan Elize Lombardić u Firenci danas nije u posjedu Fondacije. U Herceg Novom je obnovljena fondacija „Aleksandar Duković”, koja se bori za povraćaj zadužbinske imovine.

ZADUŽBINA MILA ZLOKOVIĆA I NJEGOVE SUPRUGE ANE

Milivoj-Milo Bogdanov Zloković rođen je 1865. godine u Bijeloj. U Kotoru je završio gimnaziju, a Pomorsko-trgovačku akademiju u Trstu. Nakon toga je otputovao u Južnu Ameriku, gdje je radio sa kapetanima Jovom i Milošem Vukasovićem, pomorcima iz Dražin rta kod Orahovca. Potom je radio na brodovima i u agencijama brodovlasničke porodice Mihanović, koji su u Argentini bili poznati pod imenom „kraljevi brodovlja”. Ova porodica je bila iz Dubrovnika. Milo se oženio sa njihovom sestrom Anom, i zbog zdravstvenih razloga, početkom XX vijeka se vratio u Bijelu. Kapetan Milo je sa ženom i majkom živio u palati Zlokovića. Ovu palatu su sredinom XIX vijeka od bogate porodice Bujović-Zmajević iz Perasta, kupili Bogdan i Jovo Zloković, otac i stric Milovi. Palata je podignuta u prvoj polovini XVIII vijeka i bila je jedna od najljepših kapetanskih palata u Boki Kotorskoj. U palati zvanoj „Palac” boravio je saksonski kralj Fridrih Avgust, a knjaz Nikola je sa porodicom u njoj ljetovao. Austrijska vojska je tokom Prvog svjetskog rata opljačkala „Palac”, a kapetan Milo i njegova supruga Ana su 1919. godine otišli u Veneciju, a zatim u Buenos Ajres, gdje je Milo umro iste godine.
Milo i Ana su željeli da pomognu omladini i zbog toga je nakon smrti Milivoja Zlokovića, njegova supruga Ana u dva zakladna pisma, iz 1922. i 1928. godine, palatu površine 202 m² i zemljište površine 5.993 m² zaviještala, prvo u ekonomske svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske i hercegnovske rivijere, a potom i za humanitarne ciljeve.
U drugom Zakladnom pismu iz 1928. godine namjena Zadužbine je bila u „humanitarne ili za nacionalno-privredne svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske, a naročito rivijere hercegnovske”. Upravu Zadužbine su činili: doživotni predsjednik Mirko Komnenović (poslanik), Andrija Lazarević (školski nadzornik), Dušan Zloković (glavar sela Bijela), Dušan Rašković (veliki župan), predsjednik hercegnovske opštine, predsjednik tutorstva srpske pravoslavne crkve u Toploj i predsjednik „Srpske kreditne zadruge” u Herceg Novom. Ana Zloković je odredila da uprava Zadužbine donese Statut, i da onaj dio prihoda zadužbine koji pretekne nakon ispunjenja osnovog cilja i održavanja zadužbinskih objekata, upotrijebi u korist poljepšanja sela Bijela. Uprava je 1927. godine imanje Zadužbine izdala podmlatku Crvenog krsta Kraljevine SHS, a 1932. godine cjelokupno imanje Zadužbine izdala je u zakup Udruženju penzionisanih oficira i vojnih činovnika Kraljevine Jugoslavije iz Beograda. Zakup je iznosio 500 dinara godišnje s obavezom da Udruženje renovira „palac” i uredi zemljište. Ugovor je potpisan na 40 godina, a 1938. godine na 99 godina. Udruženje je „Palac” pretvorilo u dobrotvorni Dom za oporavak oficira i vojnih činovnika. Od 1955. godine u palati-dobrotvornom Domu nalazi se Osnovna škola „Orjenski bataljon” u Bijeloj, čime je dijelom ispoštovana želja zadužbinara.

ZADUŽBINA PROTE LUKE JOVIĆEVIĆA

O proti Luki Jovićeviću nema previše informacija. Zna se da je rođen 1851. godine u Ceklinu, i da je dugo boravio u Nikšiću, gdje je umro 1929. godine. U testamentu, koji je nastao 1. juna 1929. godine, Jovićević je odredio da dio njegove kuće u ulici Cara Dušana broj 20 (danas Karađorđeva broj 31) pripadne crkvi Sv. Vasilija u Nikšiću i Gimnaziji u Nikšiću. O tome Jovićević u testamentu kaže:
„Drugo dvoje vrata ove kuće ostavljam sa opisanom baštom i pravom koje im pripada i to: POLA MANASTIRU HRAMA SV. VASILIJA u Nikšiću, a POLA VELIKOJ GIMNAZIJI U NIKŠIĆU za pomoć u đačkom materijalu siromašnog stana /đacima/. Ovu kuću kako manastiru tako i gimnaziji ostavljam pod ovim uslovima: Da kuću mogu držati u zajednici ili je podijeliti kako sami požele, ali da je nikad ne mogu prodati, nego da ostane u vjekove kao moja zadužbina sa natpisom na istoj i sa tom mojom željom, da uprava manastira naredi dejstvujućem svešteniku toga manastira, da mi čine pri svakoj službi a pri priskomidiji vječiti pomen meni i mojoj suprugi Mariji, a tako i uprava gimnazije dužna mi je držati godišnji pomen meni i mojoj suprugi Mariji na dan moga predstavljenja – za vječito – t.j. za sve vrijeme dok kuća bude pripadala gimnaziji. Ako bi se kojoj od ova dva obdarenika ukrivalo na ovaj moj zavještaj ispuniti, da onaj dio moga poklona Manastiru Nikšićkom bude predat preko najviše vlasti duhovne ovoga manastira – manastiru svetoga Vasilija u Ostrogu, gdje će se moj zavještaj i ispuniti; a onaj dio koji bi pripao gimnaziji, da se preda najvećoj školi koja bude u tome vremenu u Nikšiću. U slučaju, da se gimnazija u Nikšiću ukine da onaj poklon njoj dati pripane najvišoj školi u Nikšiću, pa poslije ove svagda najvišoj koja bude u vremenu kada prestane škola koja uživa ovaj moj legat, ali pod onim istim uslovima, kao što je do tada držala gimnazija.”
Testament Luke Jovićevića je samo polovično ispoštovan, jer si dio kuće nalazi u crkvenom vlasništvu, dok najviša školska institucija u Nikšiću ne posjeduje dio kuće koji je namijenio testator.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo