Povežite se sa nama

FELJTON

Za djecu, stare i sirotinju

Objavljeno prije

na

ZADUŽBINA TOMA KRSTOVA POPOVIĆA

Tomo Popović je rođen 19. februara 1853. godine u Herceg Novom, gdje je završio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju i Učiteljsku školu završio je u Zadru. Od 1874. godine bio je nastavnik u školi u Toploj. U Trstu je živio u peirodu 1879-1883. godine. Od 1883. godine predavao je u Zakladnoj pomorskoj školi u Herceg Novom, a 1886. godine postavljen je za direktora ove škole. Uspostavio je saradnju sa najznačajnijim kulturnim i naučnim institucijama iz Beograda, Zagreba, Zadra i Novog Sada. Za vrijeme balkanskih ratova 1912-1913. godine, slao je priloge za crnogorski i srpski Crveni krst. Dio Prvog svjetskog rata proveo je u internaciji. Nakon rata, do 1923. godine predavao je geografiju, srpskohrvatski i italijanski jezik u Nižoj gimnaziji u Herceg Novom, i tada je penzionisan. Popović je pisao istorijske, biografske i književne radove. Poznati su njegovi biografski radovi pod nazivom Znameniti Bokelji. Napisao je novelu Majka Crnogorka i dramu Čežnja za otadžbinom. Pisao je i pripovijetke. Umro je 1931. godine. Testamentom, sačinjenim 3. novembra 1929. godine i dopunjenim 20. januara 1930. godine, svoju imovinu je opredijelio u dobrotvorne svrhe.
U ovoj fond Popović je opredijelio i prihod od rasprodatih stvari iz njegove kuće, kao i 10 akcija Privilegovane Agrarne Banke. Popović je Fondu patrijarha Dimitrija za stipendiranje siromašnih đaka gimnazije u Herceg Novom priložio 20 akcija Hercegnovske Banke, svoju biblioteku je poklonio Učiteljskoj školi, a prepisku s „čuvenim književnicima” i djelo u rukopisu, Srpskoj Kraljevskoj Akademiji Nauka. Za sirotinju koja se okupi na njegovoj sahrani, odredio je 150 dinara.

ZADUŽBINA HADŽI BOGDANA I HADŽI STEFE ČAĐENOVIĆ

Bogdan Čađenović je rođen 1851. godine u Brskutu. Njegova porodica se 1865. godine preselila u Podgoricu, gdje je Bogdan učio zanat i nakon toga otvorio radionicu za izradu narodne nošnje. Nakon oslobođenja Podgorice, u Novoj (Mirkovoj) varoši je sagradio dvije kuće sa četiri radnje. Bio je uspješan poslovan čovjek i ubrzo je postao jedan od najbogatijih ljudi u Podgorici. Učestvovao je u brojnim humanitarnim akcijama. Sa ženom Stefom je 1907. godine otišao na hodočašće u Jerusalim i dobio zvanje hadži. Pomagao je crkve i manastire. Darovao je zvona manastirima Dajbabe, Morača i Stijena Piperska, kao i crkvama u Podgorici, Pelevom Brijegu, Kolašinu, Trebaljevu i Brskutu. Za učešće u crnogorsko-turskom ratu dobio je crnogorsku i rusku ratnu spomenicu. Nosilac je Danilovog krsta (V reda) i dva ordena Svetog Save. Bogdan Čađenović je umro 1932. godine u Podgorici, a njegova žena Stefa 1935. godine.
Testamentom od 25. decembra 1930. godine, hadži Bogdan i hadži Stefa su formirali zadužbinu za školovanje djece iz bratstva Čađenović. Imovinu zadužbine činila je dvospratna kuća u centru Podgorice. Površina kuće je iznosila 226 m² a dvorišta 450 m². Četiri petine prihoda od ove imovine išli su za stipendiranje đaka, a ostatak za poreze i održavanje zgrade. Stipendije su dodjeljivane za školovanje u srednjim školama i na fakultetima, a uslov za dobijanje stipendije bio je da kandidati redovno završavaju razrede i semestre. Stipendije su se dodjeljivale i za školovanje u bogosloviji, zanatima i trgovini, a poseban uslov je bio da stipendisti nakon završetka školovanja rade u Crnoj Gori.
Zgrada zadužbine je oštećena tokom bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu, ali je nakon rata obnovljena i davala je sredstva siromašnim đacima. No, ubrzo je zgrada prestala da funkcioniše kao zadužbina, jer je vlast (država) preuzela ovu imovinu. Njene prostorije su koristili: Staklorezačka radionica Zanatskog preduzeća Titograd, Pionirski centar, KUD „Stanko Dragojević”, Udruženja pravoslavnih sveštenika, a 1969. godine donešena je odluka da se zgrada sruši i da se na njenom mjestu sagradi robna kuća „Beko”.

ZADUŽBINA JOVA FILIPOVA GOLIJANINA

O Jovu Golijaninu nema puno podataka. Bio je ugledni i bogati trgovac iz Nikšića. Umro je u Dubrovniku 1935. godine, a testamentom iz 1932. godine odlučio je da svoju nepokretnu i pokretnu imovinu zavješta u cilju izgradnje Doma za stare u Nikšiću. U tački 19 testamenta, Golijanin je naveo da se nakon 12 godina od njegove smrti počne graditi Dom za stare, a u tački 20 o svojoj odluci kaže:
„Vazda sam sažaljevao starce i starice od dobrih i poštenih familija koje su vazda imale svoje pošteno vladanje i pristojno uživanje pa su to nekakvim vanrednim slučajem izgubili svoje imanje na pošten način, ili vaspitavajući svoju djecu, ili ih je neko pojeo i izvarao, pa su u svoje stare dane ostali bez igdje išta i došli do toga, da im treba pružiti ruku da im ko što udijeli, ali im neda njihov ponos, već onako gladuju ili samiru, te je vazda moja želja bila da im u starosti pomognem, što uzmognem starome samorancu koji nije kadar zarađivati svojim životom, tako isto ženi samoranici”.
Opštinski odbor u Nikšiću se povodom izvršenja testamenta Jova Golijanina sastao 14. aprila 1935. godine, pročitao testament i konstatovao da je Golijanin veliku imovinu ostavio sirotinji: staricama i starcima. Potom je popisana imovina, i 10. novembra 1935. godine usvojen je Statut „Zadužbine Jova Filipova Golijanina”. Zadužbina je bila jedna od rijetkih u Crnoj Gori koja je imala preciznu upravljačku strukturu i sopstveni Statut. Obaveza da svake godine objavi finansijski izvještaj činila je zadužbinu transparentnom. Po ovim odlikama bila je najmodernija crnogorska zadužbina. Zadužbina sa finansirala tako što je Upravni odbor davao u zakup zemljište i objekte koje je Golijanin zavještao, a ona se sastojala od nekoliko objekata i zemljišta u Nikšiću, Golijaninove kuće u Dubrovniku, obveznica i gotovine u bankama. U članu 11 Statuta određeno je, između ostalog, da su nadležnosti Zadužbine: „Primanje u dom staraca i starica na izdržavanje, davanje pomoći nevoljnim i ubogim i uopšte pomoći humanim i kulturnim društvima i ustanovama, kojima daju pomoć država i samoupravna tijela”.
Na početku svake kalendarske godine, Upravni odbor je u „Službenim novinama” objavljivao pregled prihoda i rashoda Zadužbine i njene cjelokupne imovine.
Upravni odbor je imao dosta problema prilikom naplaćivanja kirije od rentiranog zemljišta i objekta, tako da nije mogao da ispuni u punoj mjeri one ciljeve koje je testator odredio. Zbog toga je Upravni odbor, 24. septembra 1945. godine, odlučio da se imovina Zadužbine, zbog nedovoljnih sredstava da ostvari svoju svrhu, stavi na raspolaganje Ministarstvu socijalne politike Crne Gore, u cilju podizanja Doma starih u Nikšiću. Potpredsjednik Vlade Crne Gore, Petar Komnenić, donio je rješenje:
„Da se imovina zadužbine JOVA F. GOLIJANINA, stavi na raspoloženje Ministarstvu socijalne politike, radi osnivanja jednorodne svrhe, tj. podizanja DOMA STARACA u Nikšiću.
Da bi se ime osnivača zadužbine sačuvalo od zaborava, na vidno mjesto istaknuta će biti mermerna ploča, nabavljena iz sredstava fonda, sa ovim natpisom:
„OVAJ DOM STARACA PODIŽE SE IZ ZAJEDNIČKIH SREDSTAVA MINISTARSTVA SOCIJALNE POLITIKE FEDERALNE CRNE GORE I ZADUŽBINE KOJU JE TESTAMENTOM NAMIJENIO JOVO F. GOLIJANIN TRGOVAC IZ NIKŠIĆA”.
U domu će se na vidnom mjestu držati uveličana slika zavještača.” No, ni Ministarstvo socijalne politike nije ispunilo cilj Zadužbine. Već početkom 1946. godine Ministarstvo se izjasnilo da u budžetu za tu godinu nije namijenilo sredstva za otvaranje Doma starih i imenovalo je povjerenika socijano-zdravstvenog odsjeka da sa Upravnim odborom Zadužbine rukovodi imovinom i prihodima Zadužbine. Time su narušene odredbe Golijaninovog testamenta i Statut Zadužbine. Potom je 1949. godine predsjednik Upravnog odbora Zadužbine, Savo Vujačić, od Ministarstva socijalne politike zatražio da se Zadužbina kao privatna ustanova ukine i da se imovina preda Gradskom narodnom odboru u Nikšiću. Dom starih u Nikšiću nikada nije sagrađen. Zadužbina „Jova Filipova Golijanina” nije ispunila svoj cilj, a njena imovina je otuđena.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo