Povežite se sa nama

FELJTON

Za djecu, stare i sirotinju

Objavljeno prije

na

ZADUŽBINA TOMA KRSTOVA POPOVIĆA

Tomo Popović je rođen 19. februara 1853. godine u Herceg Novom, gdje je završio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju i Učiteljsku školu završio je u Zadru. Od 1874. godine bio je nastavnik u školi u Toploj. U Trstu je živio u peirodu 1879-1883. godine. Od 1883. godine predavao je u Zakladnoj pomorskoj školi u Herceg Novom, a 1886. godine postavljen je za direktora ove škole. Uspostavio je saradnju sa najznačajnijim kulturnim i naučnim institucijama iz Beograda, Zagreba, Zadra i Novog Sada. Za vrijeme balkanskih ratova 1912-1913. godine, slao je priloge za crnogorski i srpski Crveni krst. Dio Prvog svjetskog rata proveo je u internaciji. Nakon rata, do 1923. godine predavao je geografiju, srpskohrvatski i italijanski jezik u Nižoj gimnaziji u Herceg Novom, i tada je penzionisan. Popović je pisao istorijske, biografske i književne radove. Poznati su njegovi biografski radovi pod nazivom Znameniti Bokelji. Napisao je novelu Majka Crnogorka i dramu Čežnja za otadžbinom. Pisao je i pripovijetke. Umro je 1931. godine. Testamentom, sačinjenim 3. novembra 1929. godine i dopunjenim 20. januara 1930. godine, svoju imovinu je opredijelio u dobrotvorne svrhe.
U ovoj fond Popović je opredijelio i prihod od rasprodatih stvari iz njegove kuće, kao i 10 akcija Privilegovane Agrarne Banke. Popović je Fondu patrijarha Dimitrija za stipendiranje siromašnih đaka gimnazije u Herceg Novom priložio 20 akcija Hercegnovske Banke, svoju biblioteku je poklonio Učiteljskoj školi, a prepisku s „čuvenim književnicima” i djelo u rukopisu, Srpskoj Kraljevskoj Akademiji Nauka. Za sirotinju koja se okupi na njegovoj sahrani, odredio je 150 dinara.

ZADUŽBINA HADŽI BOGDANA I HADŽI STEFE ČAĐENOVIĆ

Bogdan Čađenović je rođen 1851. godine u Brskutu. Njegova porodica se 1865. godine preselila u Podgoricu, gdje je Bogdan učio zanat i nakon toga otvorio radionicu za izradu narodne nošnje. Nakon oslobođenja Podgorice, u Novoj (Mirkovoj) varoši je sagradio dvije kuće sa četiri radnje. Bio je uspješan poslovan čovjek i ubrzo je postao jedan od najbogatijih ljudi u Podgorici. Učestvovao je u brojnim humanitarnim akcijama. Sa ženom Stefom je 1907. godine otišao na hodočašće u Jerusalim i dobio zvanje hadži. Pomagao je crkve i manastire. Darovao je zvona manastirima Dajbabe, Morača i Stijena Piperska, kao i crkvama u Podgorici, Pelevom Brijegu, Kolašinu, Trebaljevu i Brskutu. Za učešće u crnogorsko-turskom ratu dobio je crnogorsku i rusku ratnu spomenicu. Nosilac je Danilovog krsta (V reda) i dva ordena Svetog Save. Bogdan Čađenović je umro 1932. godine u Podgorici, a njegova žena Stefa 1935. godine.
Testamentom od 25. decembra 1930. godine, hadži Bogdan i hadži Stefa su formirali zadužbinu za školovanje djece iz bratstva Čađenović. Imovinu zadužbine činila je dvospratna kuća u centru Podgorice. Površina kuće je iznosila 226 m² a dvorišta 450 m². Četiri petine prihoda od ove imovine išli su za stipendiranje đaka, a ostatak za poreze i održavanje zgrade. Stipendije su dodjeljivane za školovanje u srednjim školama i na fakultetima, a uslov za dobijanje stipendije bio je da kandidati redovno završavaju razrede i semestre. Stipendije su se dodjeljivale i za školovanje u bogosloviji, zanatima i trgovini, a poseban uslov je bio da stipendisti nakon završetka školovanja rade u Crnoj Gori.
Zgrada zadužbine je oštećena tokom bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu, ali je nakon rata obnovljena i davala je sredstva siromašnim đacima. No, ubrzo je zgrada prestala da funkcioniše kao zadužbina, jer je vlast (država) preuzela ovu imovinu. Njene prostorije su koristili: Staklorezačka radionica Zanatskog preduzeća Titograd, Pionirski centar, KUD „Stanko Dragojević”, Udruženja pravoslavnih sveštenika, a 1969. godine donešena je odluka da se zgrada sruši i da se na njenom mjestu sagradi robna kuća „Beko”.

ZADUŽBINA JOVA FILIPOVA GOLIJANINA

O Jovu Golijaninu nema puno podataka. Bio je ugledni i bogati trgovac iz Nikšića. Umro je u Dubrovniku 1935. godine, a testamentom iz 1932. godine odlučio je da svoju nepokretnu i pokretnu imovinu zavješta u cilju izgradnje Doma za stare u Nikšiću. U tački 19 testamenta, Golijanin je naveo da se nakon 12 godina od njegove smrti počne graditi Dom za stare, a u tački 20 o svojoj odluci kaže:
„Vazda sam sažaljevao starce i starice od dobrih i poštenih familija koje su vazda imale svoje pošteno vladanje i pristojno uživanje pa su to nekakvim vanrednim slučajem izgubili svoje imanje na pošten način, ili vaspitavajući svoju djecu, ili ih je neko pojeo i izvarao, pa su u svoje stare dane ostali bez igdje išta i došli do toga, da im treba pružiti ruku da im ko što udijeli, ali im neda njihov ponos, već onako gladuju ili samiru, te je vazda moja želja bila da im u starosti pomognem, što uzmognem starome samorancu koji nije kadar zarađivati svojim životom, tako isto ženi samoranici”.
Opštinski odbor u Nikšiću se povodom izvršenja testamenta Jova Golijanina sastao 14. aprila 1935. godine, pročitao testament i konstatovao da je Golijanin veliku imovinu ostavio sirotinji: staricama i starcima. Potom je popisana imovina, i 10. novembra 1935. godine usvojen je Statut „Zadužbine Jova Filipova Golijanina”. Zadužbina je bila jedna od rijetkih u Crnoj Gori koja je imala preciznu upravljačku strukturu i sopstveni Statut. Obaveza da svake godine objavi finansijski izvještaj činila je zadužbinu transparentnom. Po ovim odlikama bila je najmodernija crnogorska zadužbina. Zadužbina sa finansirala tako što je Upravni odbor davao u zakup zemljište i objekte koje je Golijanin zavještao, a ona se sastojala od nekoliko objekata i zemljišta u Nikšiću, Golijaninove kuće u Dubrovniku, obveznica i gotovine u bankama. U članu 11 Statuta određeno je, između ostalog, da su nadležnosti Zadužbine: „Primanje u dom staraca i starica na izdržavanje, davanje pomoći nevoljnim i ubogim i uopšte pomoći humanim i kulturnim društvima i ustanovama, kojima daju pomoć država i samoupravna tijela”.
Na početku svake kalendarske godine, Upravni odbor je u „Službenim novinama” objavljivao pregled prihoda i rashoda Zadužbine i njene cjelokupne imovine.
Upravni odbor je imao dosta problema prilikom naplaćivanja kirije od rentiranog zemljišta i objekta, tako da nije mogao da ispuni u punoj mjeri one ciljeve koje je testator odredio. Zbog toga je Upravni odbor, 24. septembra 1945. godine, odlučio da se imovina Zadužbine, zbog nedovoljnih sredstava da ostvari svoju svrhu, stavi na raspolaganje Ministarstvu socijalne politike Crne Gore, u cilju podizanja Doma starih u Nikšiću. Potpredsjednik Vlade Crne Gore, Petar Komnenić, donio je rješenje:
„Da se imovina zadužbine JOVA F. GOLIJANINA, stavi na raspoloženje Ministarstvu socijalne politike, radi osnivanja jednorodne svrhe, tj. podizanja DOMA STARACA u Nikšiću.
Da bi se ime osnivača zadužbine sačuvalo od zaborava, na vidno mjesto istaknuta će biti mermerna ploča, nabavljena iz sredstava fonda, sa ovim natpisom:
„OVAJ DOM STARACA PODIŽE SE IZ ZAJEDNIČKIH SREDSTAVA MINISTARSTVA SOCIJALNE POLITIKE FEDERALNE CRNE GORE I ZADUŽBINE KOJU JE TESTAMENTOM NAMIJENIO JOVO F. GOLIJANIN TRGOVAC IZ NIKŠIĆA”.
U domu će se na vidnom mjestu držati uveličana slika zavještača.” No, ni Ministarstvo socijalne politike nije ispunilo cilj Zadužbine. Već početkom 1946. godine Ministarstvo se izjasnilo da u budžetu za tu godinu nije namijenilo sredstva za otvaranje Doma starih i imenovalo je povjerenika socijano-zdravstvenog odsjeka da sa Upravnim odborom Zadužbine rukovodi imovinom i prihodima Zadužbine. Time su narušene odredbe Golijaninovog testamenta i Statut Zadužbine. Potom je 1949. godine predsjednik Upravnog odbora Zadužbine, Savo Vujačić, od Ministarstva socijalne politike zatražio da se Zadužbina kao privatna ustanova ukine i da se imovina preda Gradskom narodnom odboru u Nikšiću. Dom starih u Nikšiću nikada nije sagrađen. Zadužbina „Jova Filipova Golijanina” nije ispunila svoj cilj, a njena imovina je otuđena.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo