Povežite se sa nama

FELJTON

Imovina za školovanje siromašnih učenika

Objavljeno prije

na

DOM STAROG KAPETANA

Miroslav Štumberger je rođen 2. jula 1892. godine kod Celja u Sloveniji. Gimnaziju je završio u Ljubljani, a Pomorsku akademiju u Puli. Bio je oficir austrougarske mornarice i 1914. godine prvi put je došao u Boku. Postao je pilot hidroplana u bazi u Kumboru. Potom je služio na podmornici U-17, i bio je prvi oficir na podmornici U-18. Tokom Prvog svjetskog rata učestvovao je u akcijama austrougarske mornarice na Jadranu, Jonskom i Egejskom moru, kao i u Mesinskom kanalu. Nakon kapitulacije Austrougarske 1918. godine, prešao je u mornaricu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i postao komandant podmorničarske baze u Kumboru. Bio je član komisije koja je u Njukaslu nadgledala izgradnju podmornica za jugoslovensku mornaricu. Po povratku u zemlju postao je prvi komandant podmornice Nebojša. U Drugom svjetskom ratu bio je interniran u italijanski logor na poluostrvu Prevlaka. Bio je saradnik Narodnooslobodilačkog pokreta. Štumberger je bio i inovator. Konstruisao je sonar, mlazni motor na tečno gorivo, podvodnu minu C-15, uređaj za razminiranje, i još desetine drugih tehničkih uređaja. Napisao je i udžbenik za torpedistiku i minerstvo. Tokom službovanja u Boki zavolio je ovaj kraj i ljude i odlučio da se tu stalno nastani. Kupio je i preuredio kuću u Baošićima. Izrađivao je makete starih jedrenjaka, koje krase mnoge muzeje i privatne kolekcije. Napisao je uputstvo Kako sagraditi model broda. Bio je poznat i kao kolekcionar antikviteta. Decenijama je skupljao stare predmete, tako da se njegova kuća pretvorila u muzej. O pštinske vlasti Herceg Novog su 1964. godine, popisale predmete u Štumergerovom muzeju i utvrdili da on ima 1472 predmeta: 372 etnografska predmeta, 115 ikona i slika, 27 ćilima raznog porijekla, 20 raznih geografskih mapa, 22 makete jedrenjaka sopstvene izrade, 13 amfora, 220 komada starog novca, 22 predmeta iz Narodnooslobodilačkog rata, 53 komada stilskog namještaja i još 652 komada raznih drugih predmeta”. Štumbergerova biblioteka je imala 1516 knjiga. Od toga je 46 knjiga bilo iz XVI, XVIII i XIX vijeka, a najvrednije knjige su tri toma jednog od prvih izdanja Enciklopedije britanike iz 1788. godine (The New Royal Cyclopaedia and Encyclopaedia, vol. I, II, III, London, 1788).
Muzej u „Domu starog kapetana” počeo je da radi 1955. godine, i postao je turistička atrakcija. Štumberger je umro 6. maja 1983. godine. Testamentom napisanim 7. maja 1979. godine u Dubrovniku, za nasljednika svoje zaostavštine imenovao je Mjesnu zajednicu Baošići. Štumberger je to uradio uprkos tome što je delegacija slovenačkog Pomorskog muzeja iz Pirana od njega tražila da muzejsku zbirku, nakon njegove smrti prenesu u Piran.
Zadužbina kapetana Miroslava Štumbergera je oštećena u zemljotresu 1979. godine, a nakon njegove smrti bila je nekoliko puta opljačkana, čime joj je, zbog nebrige vlasti, nanijeta velika šteta.

 

ZADUŽBINA NIKOLE – NIKA DŽANJEVIĆA

O Nikoli-Niku Džanjeviću, penzioneru iz Igala, nema puno biografskih podataka. Napisao je testament 15. maja 1979. godine, a dopunio ga 14. novembra 1982. godine. Džanjević u testamentu kaže:
„Rukovođen ljubavlju prema rodnom kraju i želji da pomognem siromašnim učenicima koji nemaju sredstava za školovanje ja ovim svu svoju imovinu, kao i sva moja potraživanja koja se budu zatekla nakon moje smrti ostavljam gimnaziji „Ivan Goran Kovačić” u Herceg Novom, koju imenujem svojim jedinim nasljednikom, ograničenje da se moja nepokretna imovina može prodati nikada, niti pak gotov novac trošiti već da se prihod od nepokretne imovine, kamata od gotovog novca mogu naplaćivati i upotrijebiti samo za školovanje siromašnih đaka gimnazije u Herceg Novome”.
Niko Džanjević je umro 31. oktobra 1990. godine. Zadužbina nakon formiranja nije obavljala svoju funkciju. Nije dodjeljivala stipendije niti je vodila brigu o imovini. Tako je utvrđeno da su nepokretnosti Zadužbine otuđene, i da do 2005. godine 176.000 američkih dolara, kao višegodišnja kamata na novac iz banke u Lozani, i 50.000 dolara kamate iz banaka u Srbiji i Crnoj Gori, nijesu upotrijebljene, odnosno da nijesu date siromašnim đacima gimnazije u Herceg Novom, i da volja darodavca nije ispoštovana.

OSTALE ZADUŽBINE U CRNOJ GORI

U Crnoj Gori je bilo još zadužbina. Kapetan Krile Matov Milinović je pripadao nizu bogatih pomoraca i trgovaca koji su dio svog bogatstva opredjeljivali u dobrotvorne svrhe. Rođen je 1814. godine u Svrčku kod Morinja. Morinj je od 1803. godine imao školu na narodnom jeziku. Krile je pomorsko-trgovačku školu završio u Trstu, a nakon toga se bavio trgovinom. U Morinju je 1848. godine sagradio kuću i trgovačku radnju. Umro je tokom Bokeljskog ustanka 1869. godine. Testament je izdiktirao 1864. godine i u njemu naveo: „Kuću koju sam prigradio pri kući na Svrčak u kojoj ima butiga i tri mjesta, ovo ostavljam za školu da se djeca tu vazda budu učiti, pod ugovorom da na dan Sv. Save ima biti moja liturgija i spomen pri sabiranju djece, i da se spomenuta kuća nema nikad prodati”. Škola u Morinju je u ovoj kući radila do 70-ih godina XIX vijeka, a onda je premještena, takođe, u kuću Krila Milinovića u Donjem Morinju, koju je zavještao parohijskoj crkvi Sv. Jovana. U Đenovićima je, 1925. godine, Nikola Zloković, učitelj u lokalnoj školi, testamentom svoju kuću zavještao za potrebe škole, koja je u toj zgradi radila sve do zemljotresa 1979. godine. Kapetan Krsto Lainović i njegova žena Milica, iz Podgorice, ostavili su dvije dvospratne kuće i dvije trgovačke radnje pjevačkom društvu „Branko” i za školovanje mladih iz bratstva Lainović u inostranstvu.

U Podgorici su postojale zadužbine Jefta Nikolića i Đoka Vukmanovića. Đoko Vukmanović je testamentom od 2. januara 1915. godine odredio da se njegova imovina u Podgoru (Crmnica) upotrijebi za školovanje djece iz čitave Crmničke nahije, a svoju imovinu u Podgorici je ostavio za školovanje siromašnih učenika Podgoričke gimnazije.
Mileta Ćipović iz Danilovgrada je 1907. godine ostavio kuću i zemlju školi.
Na osnovu testamenta komandira Radovana Vulova Markovića iz Pipera, njegovi sinovi su 1911. godine formirali „Zakladu komandira popa Radovana Markovića za školovanje njegovih unuka i potomstva po pravu najbliže svojte po muškoj liniji”. Za ovu zakladu komandir Marković je ostavio kuću u Mirkovoj varoši u Podgorici. U Nikšiću su, 1905. godine trgovac, Risto Radnić i njegova žena Ljubica, rođena Čolović, ostavili kuću u centru grada za siromašne učenike Osnovne škole u Nikšiću. Okružni kapetan i predsjednik Okružnog suda u Nikšiću, Obren Nikolić i njegova žena Koja, ostavili su značajan imetak dobrotvornim fondovima i društvima. Ivan Palandačić i Petar Vidović poklonili su 3.000 dolara za školovanje đaka u Risnu. Ivan Palandačić je 1933. godine iz Čikaga poslao 300.000 američkih dolara za osnivanje „Đačkog fonda Ivana Palandačića iz Luštice-Boka Kotorska.” To je jednako kupovnoj moći od 3,94 miliona dolara iz 2008. godine. Uprava Zetske banovine je 1937. godine osnovala pomenuti fond i odredila da se tim novcem stipendiraju učenici u srednjim, stručnim, građanskim i višim državnim ili privatnim od države priznatim školama. Patrijarh Gavrilo Dožić je, 1941. godine, na Cetinju formirao zadužbinu „Gavrileum” iz koje su trebali da se školuju đaci iz njegove porodice. Tomo Luketić, iz Budve, 1924. godine je u testamentu naveo: „Poslije smrti moje žene Stane od sve moje pokretne i nepokretne imovine ima se osnovati Zaklada (zadužbina) koja će nositi moje ime „Zaklada Toma Mirova Luketića i njegove žene Stane, za obrazovanje djece iz Budve i Paštrovića Sv. Stefan”. Imovina Luketića se sastojala od stambenih objekata i zemljišnih parcela u Budvi, Sv. Stefanu i Đenašima.
O većini ovih zadužbina ne postoje podaci koliko su i kako funkcionisale, što je posljedica nedostatka dokumenata vezanih za njihov rad, ali i nedovoljne brige o zadužbinskim ostavama nakon 1945. godine.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (I): Omamljujući zov gusarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Gusarstvo je u Sredozemlju industrija stara koliko i njegova istorija. Rimljani su napali državu kraljice Teute pod optužbom da se Iliri bave gusarstvom. Najveći istoričar antike, Tukidid, je zapisao da su se gusari proširili čim su se počele razvijati pomorske veze među zemljama dodajući da ,,ta aktivnost nije bila ništa sramotno i čak je donosila određenu slavu”. Gusarstvo nalazimo i kod Homera, Bokača, Servantesa… Njemački pjesnik J.V. fon Gete u ,,Faustu” ističe da su ,,rat, trgovina i gusarstvo nerazdvojno trojstvo“.

Gusarenje je rat niskog intenziteta, dopunski vid velikog rata, dozvoljeni rat, učinjen takvim ili izričitim objavom rata ili ovlašćenjem važne ličnosti. Ono je zanat, način života; više je od običnog umijeća, prava umjetnost. Unosan posao, često smatran i časnim, jer se vrši uz odobrenje državnih organa. Za razliku od piratstva koje je nasilje na moru za vlastiti račun.

U Evropi je do 18. vijeka gusarstvo poziv kao i svaki drugi; tim zanimanjem se manje-više mogao baviti svaki čovjek utoliko prije što mu on nije narušavao ugled. Svi, jadnici i moćnici, bogati i siromašni, gradovi, vlastela i države, svi su uhvaćeni u okca mreže koja je bila postavljena preko cijelog mora. I ta se mreža širila kada je zvanični sukob jenjavao.

,,Koliko god nama sada ove napomene bile čudne, gusarenje ima svoje zakone, svoja pravila, svoje žive i svoje davne običaje“, piše Fernan Brodel. Kako navodi ovaj briljantni francuski istoričar, gusarstvo se na Mediteranu poslije 1580. godine nadima više nego ikada i otada gospodari sredozemnom istorijom po svojoj mjeri.

Vrhunac u svjetskim razmjerama ono dostiže između 1716. i 1726. godine. Samo tokom tih 11 godina širom svijeta je od strane gusara i pirata stradalo 2.400 brodova, odnosno u prosjeku 218 brodova godišnje.

Ali, i države se brane, love gusare, razbojnike i pustolove po svim morima, zadaju im teške udarce. Nekada preduzimaju i zajedničke akcije nakon što su bilateralnim sporazumima ili na međunarodnim konferencijama postigle dogovore o suzbijanju piraterije.

Najbolja mjesta za gusare bili su uglavnom gradovi na rubu neke velike države. Takva je tokom dva od tri vijeka življenja u Osmanskom carstvu bila ,,Gusarska republika Ulcinj“, ta mala država u državi, grad privilegovanog statusa, sa čvrstom vojničkom organizacijom, čiji su buntovni i moćni gusari uspijevali da budu sami sebi gospodari.

„Diverzifikacija aktivnosti na moru i izvrsna opšta organizacija koja je Ulcinjane činila čas gusarima, čas piratima, čas prevoznicima, trgovcima ili krijumčarima, bila je osnova njihovog prosperiteta. Ne smijemo o njima razmišljati kao o grupama avanturista vođenih samo prilikama i srećom, beskućnicima i osobama bez familije, u stalnom bijegu od pravde i predodređenim za fatalnu propast“, konstatuje italijanski istraživač Fausto Sartori.

Sve je, dakle, ovdje pomiješano: slava i razbojništvo, kajanje i nečista savjest, osvete i odmazde… Taj permanentni rat, endemičan i uporan, sa različitim intenzitetom, ta ulcinjska gusarska epopeja, završiće sredinom 18. stoljeća. Akcije ulcinjskih gusara tada jenjavaju na Jadranu, pa će narednih decenija oni, pod svojom ili tripolitanskom zastavom, napadati brodove na Jonskom, Tirenskom i Egejskom moru, ali biti i žrtve drugih gusara.

U doba rata gusarstvo postaje prirodna, legalna pojava u odnosima između država. Čak i mornarice velikih zemalja pribjegavaju gusarenju. Za otimanje tuđega svako je ovlašćen.

Neka sicilijanska galeota je u Lješu 1558. godine otela jedan dubrovački brod, četiri godine kasnije Dubrovčani su opljačkali barku kapetana Antonija Bandulfa iz Marseja i pobili cjelokupnu posadu.

Nakon Lepantske bitke 1571. godine mediteranske vode su postale interesantne svima. Jer, upravo se tu odvija glavnina svjetske trgovine. Levant je, sa svojim dovozom pšenice, pirinča, šećera i začina, ali i putnicima na hodočašća, predstavljao veoma zahvalan teren za gusare.

Englezi su se upoznavali sa istočnim Sredozemljem u drugoj polovini 16. vijeka najviše gusarenjem. Na Mediteranu ih bije glas da se odnose bez milosti i savjesti. Nazivaju ih ,,novim Berberima Mediterana“.

Jedan engleski jedrenjak je 1581. godine gusario protiv Turaka. Dvadeset godina kasnije jedan izvještaj iz Londona govori o mletačkim, đenovskim i drugim žalbama povodom pljačkaških pohoda engleskih jedrenjaka i preprodaji plijena na sjevernoafričkoj obali. Engleska kraljica je finansijski učestvovala u poduhvatima svojih gusara, pa je i to rezultat naglog bogaćenja siromašne Engleske, stvaranja izvanrednog kadra pomoraca, koji će napokon savladati Španiju i omogućiti svojoj zemlji da postane gospodarica svih mora.

Slično je iskustvo Turske. Njenu slavu na moru izdigli su sjevernoafrički i ulcinjski gusari. U Istanbulu se svi sultani nakon Lepanta drže pravila: ako admiral mora nije sam bio korsan (na turskom gusar), onda u pitanjima mora i pomorskog ratovanja on svakako treba tražiti savjet i slušati gusare.

Podaci za razdoblje od 1592.-1609. godine za brodove koje su išli ka Veneciji ili iz Venecije pokazuju da je od oko 300 lađa koje su za ovo vrijeme bile opljačkane, polovina otpadala na muslimanske, a druga polovina na hrišćanske gusare (Engleze, Maltežane, Holanđane i Špance). Dakle, muslimansko i hrišćansko gusarenje je bilo u ravnoteži. U odnosu na ovih 300 otmica, bilo je istovremeno 360 brodoloma, što znači da ljudi uzrokuju približno istu štetu koliko i stihija.

U 16. vijeku gradovi kao Ulcinj uglavnom rade za sebe, najčešće na granici neke velike države. Gusarstvo postaje iznuđeni način povijesnog života. Kada kralj Francuske ne može više izdržati rat protiv eskadri Engleske i njenih saveznika, on se koristi gusarskim ratom. Sen Malo i Denkerk zamjenjuju Francusku. Dijep, a još više La Rošel su centri gusarenja. Nabrojati u Sredozemlju gusarske centre isto je što i reći nekoliko ključnih gradova. Sa hrišćanske strane La Valeta, Livorno, Piza, Napulj, Mesina, Palermo, Trapani, Malta, Palma de Majorka, Almerija, Valensija, Senj, Rijeka; s muslimanske – Valona, Drač, Ulcinj, Tripoli, Tunis, Guleta, Bizerta, Alžir, Tetuan, Larak, Sale… U ovom nizu ističu se tri nova grada: La Valeta (koju su malteški vitezovi izgradili počev od 1566. g.), Livorno i naročito Alžir, u čijem se začuđujućem uspjehu svi ovi sadrže.

Reisi akcije proslavljavaju u svojim domovima u gradu ili vilama u Sahelu. Benediktinac Haedo piše da je tada u okolini Alžira bilo deset hiljada vrtova koji su se odlikovali ljepotom i plodnošću. Sam grad je imao 12.200 kuća „gotovo sve vrlo lijepe“, okružene zidovima. Stanovništvo je brojalo 100.000 ljudi, a posjećivalo je stotinu džamija, dvije sinagoge i dvije lijepe katoličke kapele.

Osmanska trgovina i osmanski podanici uvelike su patili od sveprisutnog gusarstva u osmanskom Sredozemlju, koje su osmanski dužnosnici uglavnom pripisivali Evropljanima, prijateljima i neprijateljima. Postaju ozlojeđeni što katolički korsari (gusari) godišnje izvoze stotine osmanskih muslimana na Maltu i u Livorno kako bi ih držali radi otkupnine ili ih prodavali kao robove, često kao veslače na francuskim ili papskim galijama. U svakom trenutku bilo je desetak osmanskih dužnosnika, pokupljenih na putu od ili do svojih obalnih položaja, koji su čekali iskupljenje u malteškim tamnicama.

Tokom jedne od redovnih rasprava mletačkog baila s velikim vezirom o gusarskoj pošasti, Nasuh-paša se 1612. godine sjetno prisjetio da su “u stara vremena karamursale bez topništva odlazile i vraćale se same iz Aleksandrije; sada galije trebaju ploviti potpuno naoružane; ni to nije dovoljno, jer moraju imati i pratnju galija”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXII): Kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Početkom studenoga 2021. pitao sam Igora ima li snage doći u knjižnicu Bogdan Ogrizović i govoriti s desetak drugih govornika na književnom skupu posvećenom sedamdesetoj obljetnici mojeg rodenja. Rado je, bas entuzijastično, prihvatio poziv.

Međutim, upravo tada počeo je rapidno jačati novi soj korone, delta, najsmrtonosniji dotad. Ja sam se u proljeće cijepio i vratio u Zagreb; ubrzo se pokazalo da cjepivo i ne pruža potpunu zaštitu, kakvo razočaranje!

Igor i Slavica nisu bili cijepljeni, smatrali su da je za njih cjepivo bar jednako opasno kao i sam virus; nisu pritom podcjenjivali virus; znali su da može biti i smrtonosan i zdravstveno razoran. Jedini način da se sačuvaju bio je da izbjegavaju susrete s ljudima. Krajem studenoga javila mi se Slavica:

– Žao nam je, ali Igor će morati odustati od nastupa. Rado bi govorio o tebi, ti si toliko puta o njemu, ali tu će biti pedeset, možda i sto ljudi. Nema šanse da izbjegnemo virus. A naš imunitet nije bogzna kakav.

Javio se i Igor, žao mu je! Ali pokušat će nešto napisati ako budemo tiskali temat.

Međutim, korona je poprimila takve razmjere da smo potkraj studenoga otkazali sve skupove u Društvu pisaca. I sastanke Uprave održavali smo preko Zooma. Početkom prosinca i ja sam se razbolio od korone. Prenio mi ju je moj bratić, vršnjak; došao je poslovno sa sinom na neke sastanke u Zagreb; potom su navratili do mene.

Sjećam se da sam ga pokušao pozdraviti onako boksački, stisnutom šakom. On se samo nasmijao: – Daj, ne paničari! – i čvrsto me zagrlio. Ostali su kod mene dva-tri sata u razgovoru; bili smo jako bliski cijeli život, što se još više pojačalo kad smo zajednički obnovili djedovsku kuću u starim Drašnicama.

Dan-dva kasnije počeli su me boljeti sinusi, pojavila se grlobolja, temperatura i osjećaj malaksalosti. Kupio sam kućne testove za COVID-19, ali prvi je bio negativan. Sav sretan, objavio sam na Fejsu kako me korona i ovaj put zaobišla, na što mi se javila bratićeva kći upozorivši me da ponovim test jer su moj bratić i njegov sin došli iz Zagreba zaraženi. Bila je u pravu, u drugom testiranju bio sam pozitivan. Nisam se javijao na PCR testiranje jer opća zaraza je poprimila takve razmjere da se na službeno testiranje moralo čekati tjedan dana. Mjerio sam temperaturu više puta dnevno, pratio stupanj saturacije kisikom, uzimao paracetamol i multivitaminske pripravke. U međuvremenu mojem je bratiću naglo skočila temperatura, prebačen je u splitsku bolnicu, odmah je priključen na respirator. Nakon desetak dana pokušali su ga skinuti s respiratora, ali pojavile su se srčane aritmije, otkazali su bubrezi. Nakon nekoliko dana bratić je umro, moj rođak kojeg sam volio kao rođenog brata (i on mene). Bio je to za mene stravičan šok, pa on je bio boljeg zdravlja od mene, to ljeto, nekoliko mjeseci ranije, nosio je neke pakete s kućanskim elementima teške preko četrdeset kila uz stubište u mojoj kući!

Pukla me je depresija, danima nisam izlazio iz kreveta, nisam imao snage ni da otputujem na pogreb do Dalmacije. Tek nakon mjesec dana počeo sam ponovno izlaziti iz kuće.

Moja jedina veza s vanjskim svijetom bilo je komuniciranje preko mobitela i interneta. S vremena na vrijeme komunicirao sam i s Mandićima, zapravo sa Slavicom, Igor se povremeno gubio, ostajao bez snage, ali bi se svaki put oporavio, vratio. Tada bi i pisao svoje tekstove za Jutarnji list. Prilikom jednog razgovora Igor je zatražio mobitel od Slavice. Uspio je samo promumijati nešto meni posve nerazumijivo, molio sam ga da ponovi, čulo se kako diše, ali ponavljanja nije bilo. Ne znam je li Slavica bila uz njega; nakon minutu–dvije prekinuo sam razgovor, zabrinut za Igorovo stanje. Ipak, taj put došao je k sebi, sve je bilo u redu.

Ali bilo je jasno da se Igor postupno gasi, njegovo srce pumpalo je sve manju količinu krvi, osciliralo u otkucajima; mozak mu je povremeno radio čisto, a povremeno – očito u stanju ishemije – patološki agresivno, optužujući Slavicu nemogućim optužbama. Međutim, u rijetkim trenucima normalizacije nalazio je snage da napiše tekst za Jutarnji list.

A onda mi je, 13. ožujka navečer, Slavica javila da je Igor umro; bila je prilično smirena, pratila je kako se Igor gasi, znala je da je kraj neminovan. Detaljno mi je ispripovijedala kako je izgledao posljednji lgorov dan.

– Hoćeš li da sve to objavim na Fejsu; to će onda biti prva vijest o Igorovoj smrti?

Slavica se složila, bolje da ja kao njegov prijatelj prvi objavim tu vijest nego da o tome izvještava HINA.

Vrlo brzo sam, na temelju onoga što mi je Slavica ispričala, napisao objavu o Igorovu odlasku; sve je bilo u njegovu stilu, do posljednjeg daha:

„Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30, umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on povukli su se pred koronom u svoj stan u Ulici grada Mainza, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom.

Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se, ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (lako mu je rođendan tek u studenom…)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam tu fotku punu ljubavi za vrijeme jednoga zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj”

Nisam slao Slavici objavu na pregled, javila se ubrzo nakon što sam je postavio na Fejs. Imala je samo jednu faktografsku primjedbu: uz školjke su popili po času vina, a Igor je primijetio kako bi uz takav ručak bolje pasao šampanjac. Nisam htio korigirati objavu; poželio je šampanjac, neka mu u objavi i stoji da je popio čašu šampanjca.

Moju objavu o Igorovoj smrti prenijele su sve novine i portali u bivšoj zajedničkoj zemji. Sama objava na Fejsu dobila je preko 3000 lajkova, 640 komentara, 186 dijeljenja. Više nego ijedna druga objava ikad na mojem profilu.

Govorio sam potom na komemoraciji u Novinarskom domu; nisam imao snage za oproštaj na Mirogoju, sugerirao sam Slavici Rada Šerbedžiju; njega je Igor iskreno volio, uzajamno su se voljeli.

Igorovom smrću ostaje u našim životima golema praznina; nije uvijek bilo lako prijateljevati s njim, ali znalo je biti i čudesno zanimijivo. Baš neobičan, svoj, čovjek i intelektualac!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXI): Počasni doktor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Igor je često gostovao u Rijeci i Bakru, gdje mu je dosta posjećene promocije organizirao Nikola Petković, profesor Kulturalnih studija na Riječkom sveučilištu. U jednom trenutku u proljeće 2018. godine Nikola se javio i meni, kako bi volio predložiti Igora za počasnog doktora Riječkog sveučilista. Hoću li biti jedan od službenih predlagateja, kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije? Sa zadovolistvom sam prihvatio poziv jer Igora smatram jednim od pionira kulturalnih studija kod nas…

Doista, naš prijedlog je prihvaćen i Igor je s velikom medijskom pompom izabran za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Zaobilazile su ga u životu književne nagrade iako je napisao tridesetak knjiga, nitko ga nije zvao u HAZU, a sad jedna renomirana institucija njegov književnoesejistički opus valorizira kao vrhunsku vrijednost.

Počasni doktorat Igoru je uručen u siječnju 2019. Rektorica Snježana Prijić Samardžija rekla je prigodom uručenja da je Igor Mandić prvorazredni javni intelektualac, te da je ova dodjela počasnog doktorata na najboljem tragu prosvijećenosti i prosvjetiteljstva, čin odavanja počasti vladavini neovisnog uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom.

,,Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti, savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti”, istaknula je, „te je bitno da to bude osoba koju mnogi rado čitaju i slušaju, čiji stavovi imaju odjeka, da je to društveno široko prepoznatjiva osoba, s nevjerojatnom moći i utjecajem da potiče širu javnu raspravu. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti.

Mandić je cijeloga svoga života iznosio kontroverzna gledišta jer nikada nije podilazio ili kalkulirao, nego i namjerno provocirao. U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizerstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba”.

Tim počasnim doktoratom Riječko sveučiliste je opalilo javni šamar Zagrebačkome, koje se upravo bavilo idejom o počasnom doktoratu kojim bi ovjenčalo kontroverznog zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića (a nije daleko od toga ni počasni doktorat čelniku BiH HDZ-a Draganu Čoviću.)

Viđao sam tih dana Igora razmjerno često, bilo je očito da uživa u počasti; znao se on odupirati kad su ga napadali, bio je borben i prgav, pa se činilo kako mu nisu važne pohvale, ali nije bio baš neosjetljiv kad bi doživio pohvale, pogotovo od ljudi koje on cijeni.

Došla je 2020. godina, ja sam u siječnju otputovao u Budimpeštu da pravim društvo Luki, jer Jasmina je bila dva tjedna u Južnoj Africi na znanstvenoj konferenciji. Potkraj veljače, Jasmina, Luka i ja otputovali smo automobilom u Berlin, gdje nam se pridružila Jelena, koja je doletjela iz Londona.

Cilj putovanja bio je posjet Jeleninoj berlinskoj izložbi. Naravno, osim razgledanja izložbe (ne bez ponosa na naše talentirano dijete), obilazili smo poznate berlinske lokalitete, ili besciljno uživali u krojcberškim kafićima i slastičarnicama. Tražili smo i zanimjive restorane, a Berlin je sa svojom multietničkom gastronomskom ponudom pravo mjesto za takav tip istraživanja.

Vratio sam se u Zagreb baš kad su se i kod nas pojavili prvi slučajevi korone. Bili su to dani panike, pogotovo nakon strašnih prizora koji su počeli pristizati iz bolnice u Bergamu. Jedino iskustvo efikasne prevencije bilo je ono kinesko, koje je podrazumijevalo posvemašnje zatvaranje i vrlo rigorozne mjere zaštite. Neka druga, evropska iskustva, poput onih švedskih, činila su se previše liberalnima s obzirom na naš mentalitet. Zapravo se ugasio sav javni život.

Iako sam dosta aktivan na internetu, pa i na društvenim mrežama, koje su dobar lijek protiv osjećaja osamljenosti, ova prisilna samoća (praćena anksioznošću zbog moguće zaraze) nije mi se ni najmanje sviđala. Čim je prva kriza malo popustila te su u svibnju ukinute mjere zabrane prometa između županija, ja sam potrpao odjeću, laptop i knjige u automobil i krenuo na more, u svoju vikendicu. Bit ću dolje dok kriza ne prođe. Pisat ću, plivati, šetati uz more, družiti se s uskim krugom prijatelja. A vjerujem da će do mojih malih Drašnica korona teško i doprijeti.

Razgovarao sam povremeno s Mandićima; oni su se zatvorili u svoj stan, Igor je preuzeo obavezu odlaženja u nabavku hrane i novina. Strah ih je, ali ipak nisu u panici; stabilni su, a realističnim osjećajem kako su se naživjeli, doživjevši sve lijepe i teške strane života.

Igor je povremeno upadao u zdravstvene krize jer mu je popustilo srce. To su liječnici ustanovili još prije korone. Nije pristao ni na kakav operativni zahvat; dobio je medikamentoznu terapiju i nastojao se ne izlagati naporu ni stresnim psihičkim stanjima. Nije očajavao, nadmašio je životni vijek koji je očekivao.

Nakon nekog vremena sjetili su ga se iz Jutarnjeg lista, povjerili su mu da svake subote objavljuje književnu kritiku. Prvu kritiku iz serije, koju je sam imenovao ,,Zub kritike”, objavio je 7. studenoga 2020. a posljednju 12. ožujka 2022., neposredno prije smrti. Ukupno je objavio u toj seriji šezdesetak kritika, dovoljno za zbirku koja će se, pretpostavljam, pojaviti nakon njegove smrti.

Iako je povremeno ispadao iz forme i nije imao snage za pisanje, ipak je prilično redovito ispunjavao svoju rubriku. Pitao me telefonski čitam li ga. Morao sam priznati, prestao sam kupovati Jutarnji list, ne samo zato što su u mojim Drašnicama zatvorili novinski kiosk kao nerentabilan.

Ljutio se na mene kad bih mu rekao da nisam vidio njegovu kritiku. Glupo mi je voziti do Makarske i kupovati novine samo zbog dva-tri autora koji me zanimaju; najčešće mi novine ostanu nepročitane i kad ih kupim. Naprosto, tiskovni medij je pregazilo vrijeme.

– Ja sam ti, Igore, posve prešao na društvene mreže, tamo objavim sve što želim komentirati, odmah, bez čekanja, a i pročitam ljude s kojima sam umrežen, a zanimaju me. Loša je strana što nema honorara, ali novine su zadnjih godina ionako radikalno srezale honorare.

Međutim, Igora je bilo nemoguće izbjeći ako pratiš društvene mreže. Jedni su se ljutili zbog oštrine njegova „kritičkog zuba” drugi, pak, izražavali zadovoljstvo. Njegova kritika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak i kad se radilo o „staračkom ugrizu”.

Povremeno bih objavio ponešto o njemu i Slavici (recimo, redovito sam mu na Fejsu čestitao rođendane); svaki put su te objave dobivale golemi broj lajkova i komentara, vole ga ljudi, bar moji fejs-prijatelji! Neke sam lijepe objave kopirao i slao Slavici na njezin smartphone, a shvatio sam s vremenom kako Slavica ima prijateljice koje su umrežene sa mnom i da promptno dobiva sve informacije o onome što pišem.

Slavicu su posebno zanimale fotografije i vijesti o mojoj maloj kćeri, koju sam dobio u svojoj šezdeset i sedmoj godini u vezi s crnogorskom dramskom spisateljicom Bojanom Mijović. Kad sam im rekao da je djevočici ime Ada, zanijemili su. Nije moja Ada dobila ime po Igorovoj i Slavičinoj; njezina mama strastvena je filmofilka i obožava Bertolučijev film Dvadeseto stoljeće, u kojem se glavni ženski lik zove Ada. Ime je imala pripremijeno godinama, a sviđalo se i meni, nisam imao ništa protiv Bojanina izbora. Uostalom, u Dalmaciji Ada nije rijetko ime.

Bilo mi ih je žao kad sam vidio kako ih je šokiralo ime moje kćeri, njihove su rane bile tek naizgled zacijelile, svaki poticaj bi proizveo bol. Međutim, Slavica je brzo zavoljela moju malu Adu, princezu, ljepoticu. Redovito sam je izvještavao o njezinu napretku, slao nove fotografije.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo