Povežite se sa nama

FELJTON

Zadužbine u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Zadužbinarstvo je najrasprostranjeniji i najefikasniji oblik filantropije. Zadužbine u Crnoj Gori počinju da se formiraju u XIX vijeku. Pojavile su se u Boki, a početkom XX vijeka šire su u ostale djelove Crne Gore. Imovina ovih zadužbina nije bila velika. Uglavnom se sastojala od zemljišta, stambenih i poslovnih objekata. Ovi objekti su izdavani u zakup, a stečeni novac zadužbinske uprave su davale za obrazovanje, za pomaganje starih i bolesnih, ili za ekonomski i kulturni razvoj lokalnih zajednica.

ZADUŽBINA „BOŠKOVIĆ – ĐUROVIĆ – LAKETIĆ”

Jedna od najstarijih zadužbina na teritoriji današnje Crne Gore je zadužbina „Bošković-Đurović-Laketić”. Osnovali su je Jovan Bošković, Đuro Đurović i Jevrosima Laketić. Jovan Bošković, iz Tople kod Herceg Novog, rođen je 9. juna 1761. godine i kao mladić se počeo baviti pomorstvom. Otplovio je do Smirne (današnji Izmir u Turskoj) i upoznao trgovca Jova Kurtovića, za koga je počeo da radi. Kasnije je Jovan Bošković formirao samostalnu trgovinu. Za kratko vrijeme je postao jedan od najbogatijih trgovaca u Smirni. Umro je u Smirni 1831. godine. U testamentu, sastavljenom 17. marta 1826. godine, Bošković je dio bogatstva opredijelio za dobrotvorne svrhe u Herceg Novom. Crkvi Sv. Spasa u Toploj i manastiru Savina je dao po hiljadu pjastara, a siromašnima iz „drage domovine” 3.000 pjastara. Značajna sredstva Bošković je usmjerio ka otvaranju škole u Herceg Novom. Ovaj testament je podstakao vlasti i građane Herceg Novog da sakupe dodatni novac za otvaranje škole. Mnogi građani su dali priloge, a djeca Jovana Boškovića su 1835. godine obećala da će pomoći otvaranje škole. To je, ipak, bilo nedovoljno, sve do 1838. godine kada je umro bogati trgovac Đuro Đurović iz Trsta. Đurović je rođen u Žlijebima kod Herceg Novog sredinom XVIII vijeka. Bavio se pomorstvom i trgovinom. Živio je u Trstu i tu je stvorio bogatstvo. Nije imao djece, i nakon smrti svoje žene, u Trstu je 27. aprila 1838. godine napisao testament u kome je naveo da svoju imovinu dijeli siromašnima, rodbini, prijateljima, crkvama i manastirima, i pod tačkom 17 naveo:
„Ostavljam odjednom toliko dvije kuće (u Trstu-D.P.) označene brojem 99 i brojem 157. Ove kuće ostavljam da se osnuje jedna škola jezika srpskohrvatskog, njemačkog i italijanskog i ta će se škola morati otvoriti u Boki Kotorskoj u Herceg Novome, na Toploj ili u gradu Herceg Novome, i sa svršetkom ove dvije kuće morat će se platiti nastavnik i ostali troškovi za školu, na današnji dan vraćaju (prihoduju-D.P.) pomenute kuće fjorina 1260, zapamti odbor veliki magazin kuća br.118 i br. 99 da i taj magazin isto tako sa obje kuće bude za školu”.
Zadužbine trgovaca Boškovića i Đurovića su bile gotovo identične, a presudan korak ka otvaranju škole bila je posljednja želja Jevrosime Laketić, rođene Vladislavić, koja je umrla u selu Srbina kod Herceg Novog 1847. godine. U testamentu je navela da svoju kuću opredjeljuje za školsku zgradu, i da se njena zadužbina spoji sa zadužbinama Jovana Boškovića i Đura Đurovića.
Tako su prikupljena dovoljna sredstva za otvaranje škole. Imovina Jovana Boškovića je prodata za 4.880 forinti, a upravljanje kućama Đura Đurovića u Trstu preuzeo je trgovac Marko Kvekić. On je obnovio te kuće i tako povećao prihode od njih. Sa ovim novcem je obnovljena kuća Jevrosime Laketić i adaptirana za potrebe Srpske pomorske zakladne škole u Herceg Novom. Škola je imala više naziva: „Fondacionalna škola nautike i jezika”, „Blagodjetelno zavodno učilište jezika i moreplovstva”, „Zavod Srbina” itd. No, u Statutu škole iz 1862. godine njen naziv je „Škola jezika, Pomorska zakladna škola u Herceg Novom”. Statutom je bilo previđeno da se uče: srpskohrvatski, njemački i italijanski jezik. Škola je radila do 1914. godine, kada je rad prekinula zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. U septembru 1919. godine preimenovana je u Nižu realnu gimnaziju. Od 1946. godine imovina škole se nalazila u državnom vlasništvu, i u njoj je radila gimnazija. Od 1958. godine zvala se Osnovna škola „Milan Vuković”. Zgrada je stradala u zemljotresu 1979. godine, i nakon toga je napuštena, a u avgustu 2008. godine izgorela je njena unutrašnjost. Škola je imala brojne donatore. „Srpska kreditna zadruga” iz Herceg Novog je 1920. godine poklonila 10.000 kruna. Kapetan Nikola Janković (1870-1936), koji je rođen u Igalu, a živio u Trstu, poslao je 1921. godine pomoć školi od 35.520 kruna, koje je prikupio od nekoliko dobrotvora iz Trsta. Tokom 1922. godine pomoć su poslali Božo Nikolin Đurđević iz Mokrinja, koji je živio u Bjuik Montani (SAD), u iznosu od 80.000 kruna, i Đina Mihanović, rođena Vukasović iz Orahovca, koja je živjela u Buenos Ajresu (Argenitna) od 50.000 kruna, od čega je polovina data školi, a polovina za „javnu dobrotvornost”.

„ŠTEDNJA LESOVA”

Leso Pavković je rođen 1814. godine u Podima kod Herceg Novog. Potiče od stare porodice Pavković, koja se nakon zauzimanja Herceg Novog od strane Mlečana 1687. godine, doselila iz Bjelopavlića. Do XIX vijeka iz ove porodice poteklo je nekoliko poznatih pomoraca, pa je i Leso poslije školovanja u Herceg Novom postao pomorac. Poručnički i kapetanski ispit položio je u Trstu. Zapovjednik broda postao je 1839. godine. Lesov stric, Luka Pavković, bio je imućan pomorac, suvlasnik i kapetan broda „Ilirik”. On se 1851. godine povukao iz posla, i nastanio u Meljinama. Za nasljednika je imenovao Lesa i pozvao ga da dođe u Herceg Novi kako bi upravljao velikom imovinom, koja se sastojala od „nekoliko kuća, dućana, magacina i zemalja u Hercegnovome i okolini”. Leso je prihvatio poziv i vratio se u Herceg Novi. Tokom 20 godina bavljenja pomorstvom zaradio je dosta novca, i sa stričevom imovinom postao je jedan od najbogatijih ljudi u Herceg Novom. Izabran je za predsjednika opštine Herceg Novi, i radio je za dobrobit svih građana. Kada je 1856. godine u Boki izbila velika glad, kapetan Leso je od svojih sredstava kupovao žito i dijelio gladnima. Bio je poštovalac prosvjete i nauke. Testamentom iz 1872. godine, dio imanja koje je vrijedilo 50.000 fiorina zavještao je u dobrotvorne svrhe. Kapetan Leso Pavković je umro 1885. godine u Herceg Novom, a iz njegovog „Školskog fonda”, još dok je bio živ, jedan stipendista je završio medicinu. Kakva je bila dalja sudbina ove fondacije nije poznato.

 

ZAKLADA PERA LUKOVA TRIPKOVIĆA

Pero Lukov Tripković je rođen u Dobroti 13. septembra 1809. godine. Tu je završio osnovnu školu, a pomorsku školu je završio Trstu. Postao je pomorski oficir, ali se kratko zadržao na brodu. Udružio se sa trgovcem Mihom Deltom u Trstu i otišao u Taganrog u Rusiju, gdje je otvorio trgovinu. Za kratko vrijeme je proširio posao u Rostovu, Berđansku i Marianopolu i obogatio se. Zbog toga ga je čuvena kompanija „Mauro i sinovi” iz Odese pozvala da bude njihov partner u svim njihovim trgovinama u Londonu, Livornu, Odesi i Marselju. Tripković je prihvatio poziv i preuzeo upravljanje centralom kompanije u Odesi. Novi posao mu je donio ogromno bogatstvo. U Odesi je proveo veći dio života, a potom se preselio u Trst. Značajan dio svog bogatstva Tripković je iskoristio kako bi pomogao svojim sunarodnicima. Finansirao je gradnju nekoliko jedrenjaka koje je poklonio Bokeljima kako bi unaprijedio njihovo pomorstvo i trgovinu. Bio je poznat kao najveći dobročinitelj u Boki tokom druge polovine XIX vijeka. U Dobroti je osnovao Zakladu koja je raspolagala sa 120.000 zlatnih kruna. Upravljanje Zakladom povjerio je opštini Dobrota. Po Tripkovićevoj želji, dvije trećine godišnjih prihoda Zaklade dobijali su siromašni u Dobroti, a jedna trećina je dodijeljena za školu. Pored Zaklade, Tripković je imao još zavještanja. Jedno od njih je iskorišćeno kako bi se sagradio zvonik crkve Sv. Eustahija u Dobroti. Tripković je umro u Trstu 30. juna 1888. godine. Sahranjen je u Dobroti, na groblju Sv. Stasije.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo