Povežite se sa nama

FELJTON

Najveći crnogorski filantrop

Objavljeno prije

na

Vasilije-Vaso Ćuković je rođen 1858. godine u Risnu, u trgovačkoj kući Lazara Ćukovića. Kum na krštenju bio mu je crnogorski vojvoda Anto Daković, i dao mu je ime po Sv. Vasiliju Ostroškom. Osnovnu školu je završio u Risnu, a Višu trgovačku školu u Trstu. U SAD odlazi 1877. godine. Kratko se zadržao u Njujorku, a potom je otputovao u San Francisko. U jezuitskom koledžu Svete Marije naučio je engleski jezik. Zaposlio se kao trgovački pomoćnik, i ubrzo je prešao u grad Virdžinija (Nevada). Počeo je da se kocka i zaradio je 46.000 dolara. Novac zarađen na kocki investirao je u rudnik, ali mu je taj posao propao. Iz Virdžinije je otišao u grad Reno (Nevada), gdje je radio kao trgovački pomoćnik i prevodilac. Tu se zadržao 10 godina, a nakon toga živio je u Sijetlu i Nebraski, i čitavo vrijeme se baviokockom. Na kraju putovanja kroz SAD, sa 74.000 dolara, 15. januara 1895. godine, stigao je u Denver i investirao u nekretnine i kockarnice. U denverskoj ulici Lorimer, sa Džonom Hjudžsom otvorio je čuvenu kockarnicu Arkade, a sa irskim emigrantom Edom Čejsom, otvorio je kockarnicu Navare. Ćuković je bio poznat kao pošten kockar, koji je igrao zbog posla, a ne zbog zadovoljstva. Bio je poznati protivnik alkohola. Sprijateljio se s uticajnim političarom Robertom Spirom, koji je 1904. godine izabran za gradonačelnika Denvera, što je Vasu omogućilo ulazak u svijet politike. Kada je 1907. godine donešena odluka o zabrani kockarnica, Ćuković je svoju zaradu od kocke investirao u nekretnine u donjem dijelu Denvera. Otvorio je kancelariju u zgradi Centralne depozitne banke, i za kratko vrijeme stvorio poslovnu imperiju vrijednu preko milion dolara. Ćuković je tako postao ugledan i uticajan čovjek u državi Kolorado. Po njegovoj preporuci su se birali senatori države. Ćuković je dugo živio kao neženja. Kada je 1907. godine umro njegov brat Simeon, inače upravnik hotela Koronado u San Dijegu, Vaso je usvojio bratovo dvoje djece. Oženio se tek 1922. godine u 64-oj godini. Njegova žena je bila Margaret Hurt, prethodno kućepaziteljka Vasove kuće u ulici Grant, u Denveru. No, Margaret Ćuković je umrla 1929. godine. Posljednji put Vaso je boravio u Risnu 1932. godine. Nakon godinu dana, Vaso Ćuković je dobio izliv krvi u mozak i umro 20. XII 1933. godine. Značajnu pažnju Vaso Ćuković je poklonio dobrotvornom radu. Osnovao je 1922. godine „Fondaciju Lazara i Stane Ćuković” od 5.000.000 dinara (100.000 dolara) u obveznicama sa 7% investicionog zajma s tim da godišnji prihod od 350.000 dinara služi za izdržavanje i školovanje siromašne djece iz Risna. Od ove stipendije, 1931. godine izdržavala su se 43 đaka. Dobrotvorni prilozi Vasa Ćukovića su brojni: 10.000 dinara Osnovnoj školi u Risnuza stipendiranje siromašnih đaka; 5 zvona, u vrijednosti od 1.000.000 dinara, za crkvu u Risnu; 360.000 dinara za manastir Sv. Đorđa kod Risna; 2.065.000 dinara koje je u periodu 1929-1931. godine poslao opštini Risan za izgradnju opštinskog školskog doma, elektrifikaciju Risna i izgradnju vodovoda; 400.000 dinara risanskoj omladini za izgradnju pozornice i nabavku gimnastičkih sprava; 10.000 dinara za izgradnju puta do manastira Sv. Đorđa; 10.000 dinara za uređenje školskog vrta, i svake godine pred Božić i Uskrs 10.000 dinara za risansku sirotinju. U trenutku smrti Vasova imovina je vrijedila preko 1.300.000 dolara, što je jednako kupovnoj moći 17 miliona dolara iz 2008. godine. Veći dio imovine je ostavio svojoj usvojenoj ćerci (sinovici) i rođacima. Na kraju testamenta Vaso je ostatak imovine zavještao za izgradnju bolnice u Risnu. Projekt izgradnje bolnice „za slabe, bolesne i nemoćne” u Risnu usvojen je 1938. godine, i tada je počela izgradnja. Bolnica je završena i opremljena u martu 1941. godine, a u julu te godine bolnicu je otvorio dr Niko Miljanić. On je bio i prvi upravnik bolnice, a s njim su u bolnici radili profesor dr Simo Milošević i njegova supruga dr Olga Milošević. Za izgradnju bolnice utrošeno je oko 300.000 dolara, što je ekvivalent kupovnoj moći 4,6 miliona dolara iz 2008. godine. Imala je 350 kreveta i u martu 1941. godine predata je na korišćenje vladi Kraljevine Jugoslavije. No, za vrijeme Drugog svjetskog rata bolnicu je koristio okupator, i, po naredbi američke vlade, isplata preostalog dijela Ćukovićeve imovine bolnici u Risnu je obustavljena. Bolnica jetokom rata oštećena, a nakon rata obnovila je jugoslovenska vlada. Marta 1950. godine Sud u Denveru je konstatovao da su se ispunili uslovi za ispunjenje Ćukovićevog testamenta, pa je sredinom 50-ih bolnici u Risnu isplaćeno ostalih 300.000 dolara, što je jednako kupovnoj moći 2,36 miliona dolara iz 2008. godine. Tako je ispoštovan testament Vasa Ćukovića, čija se spomen-bista nalazi u dvorištu bolnice. Po sumi novca koju je opredijelio u dobrotvorne svrhe, Vaso Ćuković je najveći filantrop u istoriji Crne Gore.

NADBISKUP I DOBROTVOR

Barski nadbiskup Nikola Dobrečić rođen je u Starom Baru 28. januara 1872. godine. U Rimu je završio teološki i filozofski fakultet, na kojima je stekao dva doktorata. Tokom boravka na Cetinju bio je i profesor Cetinjske gimnazije u kojoj je predavao klasičnu filologiju i francuski jezik. Dobrečić je 10. marta 1912. godine u kapeli Kongregacije Rimu svečano posvećen za barskog nadbiskupa. Podržavao je politiku Crne Gore u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu i bio je blizak crnogorskom dvoru. No, 1918. godine postao je veliki pobornik bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije i od Vatikana je tražio da prizna Kraljevinu SHS. U međuratnom periodu često je putovao. Na ovim putovanjima je obilazio jugoslovenske iseljenike i od njih sakupljao dobrotvorne priloge. U SAD se sastao sa Henrijem Fordom i dogovorio izgradnju fabrike automobila u Baru, ali je Velika ekonomska kriza spriječila ostvarenje tog plana. Dobrečić je bio poznat kao veliki zagovornik privrednog razvoja Bara i Crne Gore. Zalagao se za izgradnju željeznice kroz Crnu Goru, vodovoda, isušivanja močvarnog zemljišta u Baru, unapređenja turizma i otvaranja škola. Dobrečić je bio i jedan od poznatih intelektualaca u Crnoj Gori. Bio je izvanredno obrazovan i govorio je osam stranih jezika: engleski, njemački,francuski, albanski, turski, španski, italijanski i latinski. Sa predstavnicima pravoslavne crkve i Islamske zajednice u Crnoj Gori imao je prijateljske odnose. Često je isticao Njegoševe stihove „brat je mio koje vjere bio”. Dobrečić je iznad svega bio poznat kao dobročinitelj. Zvali su ga „otac sirotinje”. Pomagao je kulturna i sportska društva, dobrotvorne organizacije i pojedince, ali je najviše pomagao siromašnima i to pod geslom „pomoći ljudima bez obzira na vjeroispovijest”. Tako je 1921. godine pomoć od 20.000 dinara, koju je dobio od Vatikana, podijelio u pet okruga djeci stradaloj u ratu. Kako bi ta pomoć bila stalna, Dobrečić je odlučio da formira sirotište. Sirotište je otvoreno 1930. godine. Radilo je do Drugog svjetskog rata i u njemu je tokom godine boravilo oko 50 djece. Dobrečić je planirao da izgradi sirotište za djecu iz čitave Crne Gore. Formirao je fond od 465.000 dinara i priložio zemljište sa 768 korijena masline, ali je Drugi svjetski rat spriječio realizaciju ovog plana. Dobrečić je pri nadbiskupiji 1930. godine otvorio zabavište, kome je darovao kuću i zemlju u Gretvi (Stari Bar). Početkom 30-ih godina u zabavištu je bilo oko 80-ro djece, sve tri vjeroispovijesti. Zabavište je radilo do 1941. godine. Zbog potreba obrazovanja domaćeg svešteničkog kadra, Dobrečić je 1935. godine otvorio sjemenište u staroj zgradi nadbiskupije na Gretvi. Do 1941. godine u sjemeništu su obrazovana 23 učenika, a samo su šestorica postali sveštenici.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo