Povežite se sa nama

FELJTON

Najveći crnogorski filantrop

Objavljeno prije

na

Vasilije-Vaso Ćuković je rođen 1858. godine u Risnu, u trgovačkoj kući Lazara Ćukovića. Kum na krštenju bio mu je crnogorski vojvoda Anto Daković, i dao mu je ime po Sv. Vasiliju Ostroškom. Osnovnu školu je završio u Risnu, a Višu trgovačku školu u Trstu. U SAD odlazi 1877. godine. Kratko se zadržao u Njujorku, a potom je otputovao u San Francisko. U jezuitskom koledžu Svete Marije naučio je engleski jezik. Zaposlio se kao trgovački pomoćnik, i ubrzo je prešao u grad Virdžinija (Nevada). Počeo je da se kocka i zaradio je 46.000 dolara. Novac zarađen na kocki investirao je u rudnik, ali mu je taj posao propao. Iz Virdžinije je otišao u grad Reno (Nevada), gdje je radio kao trgovački pomoćnik i prevodilac. Tu se zadržao 10 godina, a nakon toga živio je u Sijetlu i Nebraski, i čitavo vrijeme se baviokockom. Na kraju putovanja kroz SAD, sa 74.000 dolara, 15. januara 1895. godine, stigao je u Denver i investirao u nekretnine i kockarnice. U denverskoj ulici Lorimer, sa Džonom Hjudžsom otvorio je čuvenu kockarnicu Arkade, a sa irskim emigrantom Edom Čejsom, otvorio je kockarnicu Navare. Ćuković je bio poznat kao pošten kockar, koji je igrao zbog posla, a ne zbog zadovoljstva. Bio je poznati protivnik alkohola. Sprijateljio se s uticajnim političarom Robertom Spirom, koji je 1904. godine izabran za gradonačelnika Denvera, što je Vasu omogućilo ulazak u svijet politike. Kada je 1907. godine donešena odluka o zabrani kockarnica, Ćuković je svoju zaradu od kocke investirao u nekretnine u donjem dijelu Denvera. Otvorio je kancelariju u zgradi Centralne depozitne banke, i za kratko vrijeme stvorio poslovnu imperiju vrijednu preko milion dolara. Ćuković je tako postao ugledan i uticajan čovjek u državi Kolorado. Po njegovoj preporuci su se birali senatori države. Ćuković je dugo živio kao neženja. Kada je 1907. godine umro njegov brat Simeon, inače upravnik hotela Koronado u San Dijegu, Vaso je usvojio bratovo dvoje djece. Oženio se tek 1922. godine u 64-oj godini. Njegova žena je bila Margaret Hurt, prethodno kućepaziteljka Vasove kuće u ulici Grant, u Denveru. No, Margaret Ćuković je umrla 1929. godine. Posljednji put Vaso je boravio u Risnu 1932. godine. Nakon godinu dana, Vaso Ćuković je dobio izliv krvi u mozak i umro 20. XII 1933. godine. Značajnu pažnju Vaso Ćuković je poklonio dobrotvornom radu. Osnovao je 1922. godine „Fondaciju Lazara i Stane Ćuković” od 5.000.000 dinara (100.000 dolara) u obveznicama sa 7% investicionog zajma s tim da godišnji prihod od 350.000 dinara služi za izdržavanje i školovanje siromašne djece iz Risna. Od ove stipendije, 1931. godine izdržavala su se 43 đaka. Dobrotvorni prilozi Vasa Ćukovića su brojni: 10.000 dinara Osnovnoj školi u Risnuza stipendiranje siromašnih đaka; 5 zvona, u vrijednosti od 1.000.000 dinara, za crkvu u Risnu; 360.000 dinara za manastir Sv. Đorđa kod Risna; 2.065.000 dinara koje je u periodu 1929-1931. godine poslao opštini Risan za izgradnju opštinskog školskog doma, elektrifikaciju Risna i izgradnju vodovoda; 400.000 dinara risanskoj omladini za izgradnju pozornice i nabavku gimnastičkih sprava; 10.000 dinara za izgradnju puta do manastira Sv. Đorđa; 10.000 dinara za uređenje školskog vrta, i svake godine pred Božić i Uskrs 10.000 dinara za risansku sirotinju. U trenutku smrti Vasova imovina je vrijedila preko 1.300.000 dolara, što je jednako kupovnoj moći 17 miliona dolara iz 2008. godine. Veći dio imovine je ostavio svojoj usvojenoj ćerci (sinovici) i rođacima. Na kraju testamenta Vaso je ostatak imovine zavještao za izgradnju bolnice u Risnu. Projekt izgradnje bolnice „za slabe, bolesne i nemoćne” u Risnu usvojen je 1938. godine, i tada je počela izgradnja. Bolnica je završena i opremljena u martu 1941. godine, a u julu te godine bolnicu je otvorio dr Niko Miljanić. On je bio i prvi upravnik bolnice, a s njim su u bolnici radili profesor dr Simo Milošević i njegova supruga dr Olga Milošević. Za izgradnju bolnice utrošeno je oko 300.000 dolara, što je ekvivalent kupovnoj moći 4,6 miliona dolara iz 2008. godine. Imala je 350 kreveta i u martu 1941. godine predata je na korišćenje vladi Kraljevine Jugoslavije. No, za vrijeme Drugog svjetskog rata bolnicu je koristio okupator, i, po naredbi američke vlade, isplata preostalog dijela Ćukovićeve imovine bolnici u Risnu je obustavljena. Bolnica jetokom rata oštećena, a nakon rata obnovila je jugoslovenska vlada. Marta 1950. godine Sud u Denveru je konstatovao da su se ispunili uslovi za ispunjenje Ćukovićevog testamenta, pa je sredinom 50-ih bolnici u Risnu isplaćeno ostalih 300.000 dolara, što je jednako kupovnoj moći 2,36 miliona dolara iz 2008. godine. Tako je ispoštovan testament Vasa Ćukovića, čija se spomen-bista nalazi u dvorištu bolnice. Po sumi novca koju je opredijelio u dobrotvorne svrhe, Vaso Ćuković je najveći filantrop u istoriji Crne Gore.

NADBISKUP I DOBROTVOR

Barski nadbiskup Nikola Dobrečić rođen je u Starom Baru 28. januara 1872. godine. U Rimu je završio teološki i filozofski fakultet, na kojima je stekao dva doktorata. Tokom boravka na Cetinju bio je i profesor Cetinjske gimnazije u kojoj je predavao klasičnu filologiju i francuski jezik. Dobrečić je 10. marta 1912. godine u kapeli Kongregacije Rimu svečano posvećen za barskog nadbiskupa. Podržavao je politiku Crne Gore u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu i bio je blizak crnogorskom dvoru. No, 1918. godine postao je veliki pobornik bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije i od Vatikana je tražio da prizna Kraljevinu SHS. U međuratnom periodu često je putovao. Na ovim putovanjima je obilazio jugoslovenske iseljenike i od njih sakupljao dobrotvorne priloge. U SAD se sastao sa Henrijem Fordom i dogovorio izgradnju fabrike automobila u Baru, ali je Velika ekonomska kriza spriječila ostvarenje tog plana. Dobrečić je bio poznat kao veliki zagovornik privrednog razvoja Bara i Crne Gore. Zalagao se za izgradnju željeznice kroz Crnu Goru, vodovoda, isušivanja močvarnog zemljišta u Baru, unapređenja turizma i otvaranja škola. Dobrečić je bio i jedan od poznatih intelektualaca u Crnoj Gori. Bio je izvanredno obrazovan i govorio je osam stranih jezika: engleski, njemački,francuski, albanski, turski, španski, italijanski i latinski. Sa predstavnicima pravoslavne crkve i Islamske zajednice u Crnoj Gori imao je prijateljske odnose. Često je isticao Njegoševe stihove „brat je mio koje vjere bio”. Dobrečić je iznad svega bio poznat kao dobročinitelj. Zvali su ga „otac sirotinje”. Pomagao je kulturna i sportska društva, dobrotvorne organizacije i pojedince, ali je najviše pomagao siromašnima i to pod geslom „pomoći ljudima bez obzira na vjeroispovijest”. Tako je 1921. godine pomoć od 20.000 dinara, koju je dobio od Vatikana, podijelio u pet okruga djeci stradaloj u ratu. Kako bi ta pomoć bila stalna, Dobrečić je odlučio da formira sirotište. Sirotište je otvoreno 1930. godine. Radilo je do Drugog svjetskog rata i u njemu je tokom godine boravilo oko 50 djece. Dobrečić je planirao da izgradi sirotište za djecu iz čitave Crne Gore. Formirao je fond od 465.000 dinara i priložio zemljište sa 768 korijena masline, ali je Drugi svjetski rat spriječio realizaciju ovog plana. Dobrečić je pri nadbiskupiji 1930. godine otvorio zabavište, kome je darovao kuću i zemlju u Gretvi (Stari Bar). Početkom 30-ih godina u zabavištu je bilo oko 80-ro djece, sve tri vjeroispovijesti. Zabavište je radilo do 1941. godine. Zbog potreba obrazovanja domaćeg svešteničkog kadra, Dobrečić je 1935. godine otvorio sjemenište u staroj zgradi nadbiskupije na Gretvi. Do 1941. godine u sjemeništu su obrazovana 23 učenika, a samo su šestorica postali sveštenici.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo