Povežite se sa nama

FELJTON

Mecena iz Perasta

Objavljeno prije

na

Karateristika klasične filantropije je individualizam. Klasičan filantrop je imućan pojedinac, koji ima svijest o opštem dobru i koji, kroz mecenstvo, dobrotvorne akcije i osnivanje zadužbina, dio svog imetka opredjeljuje za pomaganje ugroženima, ali i za stvaranje naučnih i umjetničkih djela, za razvoj kulture i privrede. U istoriji crnogorske filantropije izdvojilo se nekoliko takvih pojedinaca. ANDRIJA ZMAJEVIĆ: Andrija Zmajević je rođen 16. juna 1624. godine u Perastu. Osnovnu školu je završio kod franjevaca u Perastu, a 1649. godine u Zavodu za širenje vjere u Rimu, upisao se na studije filozofije i teologije. Tu je stekao i doktorat iz ovih oblasti. Nakon toga se vratio u Perast i 1655. godine postao je opat benediktinskog manastira na ostrvu Sv. Đorđe kod Perasta. Papa Aleksandar VII ga je imenovao za budvanskog apostolskog vikara (namjesnika) i povjerenika Svete stolice, a papa Kliment X je 23. februara 1671. godine Zmajevića postavio za barskog nadbiskupa. Pošto je Bar bio pod osmanskom vlašću, Zmajević se naselio u Paštrovićima. Ipak, tu nije dugo ostao, i vratio se u Perast , gdje je umro 1694. godine. U Perastu je 1671. godine sagradio palatu zvanu „Biskupija”, a 1678. godine sagradio je crkvu Gospa od Rozarija. Zmajević je bio poznat kao jedan od najprosvećenijih ljudi svoga vremena. Bavio se teologijom, arheologijom, istorijom, poezijom i skupljanjem narodnih pjesama. Njegovo najpoznatije djelo je Darxava sveta slavna i kreposna carkovnog lietopisa ili Crkveni ljetopis, koji predstavlja istoriju svijeta od stvaranja do njegovih dana. Djelo imo 900 strana.
Ipak, najveći doprinos biskupa Andrije Zmajevića u unapređivanju kulture bilo je pomaganje najplodnijeg baroknog slikara u istoriji Crne Gore, Tripa Kokolje (Perast, 28. februar 1661. – Korčula, 18.oktobar 1713.). Tokom posljednje decenije života Andrije Zmajevića, od 1684. do 1694. godine, Kokolja je po narudžbini i uputstvima svog mecene i zaštitnika, oslikao unutrašnjost crkve Gospe od Škrpjela i palatu Andrije Zmajevića „Biskupiju”. U crkvi Gospa od Škrpjela Kokolja je na prostoru od 150 m², na 68 slika na platnu, sa pozlaćenim okvirima u obliku brodskih konopa, predstavio starozavjetne scene i život Bogorodice. U kapeli „Biskupije” je naslikao veliku fresko-sliku sa likovima apostola Andrije i Sv. Katarine, a u dvorani palate naslikao je boga Kupidona sa strelicom. Zahvaljujući mecenstvu Andrije Zmajevića, Tripo Kokolja je izrazio svoj umjetnički talenat i stvorio djelo izuzetno važno u kulturnom nasljeđu Crne Gore.

SPIRIDON GOPČEVIĆ: Spiridon Gopčević je rođen 1807. godine u pomorskoj porodici. Njegov otac Krsto je bio poznati pomorac, koji je imao poslovne veze u Smirni i Trstu. Gopčevići su se iz „Stare” Crne Gore doselili u Orahovac, a potom su prešli u Poda kod Herceg Novog. Spiridon je postao jedan od najuspješnijih pomoraca i trgovaca u Trstu. Po nekim ocjenama, nakon 1840. godine bio je „najveći trgovac u Trstu i najjači brodovlasnik u Austrijskoj Imperiji”. U svojoj trgovačkoj floti imao je 4 broda nosivosti preko 500 tona, 17 brodova nosivosti između 300 i 400 tona i 2 broda čija je nosivost bila ispod 200 tona. Vrijednost njegove imovine 1850. godine procijenjena je na 12.500.000 zlatnih forinti. Tada je Gopčević posjedovao 10% tršćanskog brodovlja duge plovidbe. U svojoj floti je imao i parobrode. Sa austrijskom vladom se dogovarao oko izgradnje nove luke u Trstu. Bio je član Društva tršćanskih privrednika, akcionar u izgradnji Južne željeznice i direktor „Kamere od osiguracije”. Krimski rat (1853-1856) doveo je do Gopčevićevog bankrota, jer zbog pomorske blokade ruskih crnomorskih luka nije mogao da preveze žito koje je ranije kupio u Rusiji. Nakon rata je vrijednost toga žita bila mnogo manja od prvobitnog uloga, pa je Gopčevićeva firma došla pod stečaj. Do 1861. godine svi njegovi brodovi su rasprodani kako bi se platili dugovi. Skrhan tim gubitkom, Gopčević je preminuo 1861. godine u Beču. Od čitave njegove imovine ostala je samo palata, koja je 1850. godine sagrađena na Velikom kanalu u neorenesansnom stilu.
Spiridon je pomagao Crnu Goru. Finansijski je pomagao mitropolita Petra II Petrovića Njegoša i omogućio mu da štampa prvo izdanje Gorskog vijenca 1847. godine. Iz Londona je 1849. godine poslao municiju za Crnu Goru, a u aprilu 1851. godine uputio je puščanu municiju, 1.600 topovskih metaka i salitre. Gopčević je bio prijatelj sa knjazom Danilom. Podržavao je njegovu ideju da se proglasi za knjaza, a Crna Gora za Knjaževinu. Tokom crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine, slao je pomoć Crnoj Gori, a tokom gladnih godina besplatno je dijelio žito narodu u Boki i Crnoj Gori.

KNJAZ NIKOLA: S obzirom na to da je Crna Gora krajem XIX i početkom XX vijeka bila siromašna, da je njeno stanovništvo živjelo u oskudici, i da je bilo svega nekoliko pojedinca koji su se mogli pohvaliti svojim bogatstvom, potreba za dobrotvornim društvima je bila velika. U takvoj situaciji knjaz Nikola se ponašao kao otac nacije i trudio se da pomogne. Knjaz je potrošio dosta novca kako bi udovoljio brojnim zahtjevima kojima su Crnogorci od njega tražili da im riješi, najčešće, ekonomske probleme. Knjaz je mnogima pomogao, a neki primjeri govore kako je to radio. On je znao da odjednom pomogne 33 porodice zbog toga što su im usjevi stradali od grada, ili da pošalje pomoć za 107 ustaničkih porodica, koje su imale oko 600 članova. Knjaz je siromašnima poklanjao zemlju i kuće, koje su bile u državnom vlasništvu. Takođe, nakon što se dio muslimana, nakon 1878. godine, iselio iz Crne Gore, knjaz je kupovao neka njihova imanja, a onda ih je često poklanjao onima koji nijesu imali veliku imovinu. Izdvajao je novac i za opšte potrebe. Pomagao je izgradnju puteva i vjerskih objekata. Tako je priložio 300 fiorina za izgradnju crkve u Spužu, za popravku Zetskog doma opredijelio je prihod od drugog izdanja svog djela „Pjesnik i vila”, 1.000 fiorina, a za gradnju puta od Presjeke do Nikšića, 10.000 fiorina za gradnju puta od Danilovgrada do Nikšića. Vrijednost knjaževe donacije za gradnju puta od Danilovgrada do Nikšića bila je jednaka iznosu 10 godišnjih plata profesora gimnazije (vidi str. 19). Za gradnju Doma umobolnih priložio je 2.000 fiorina. Knjaz je djelovao i kao fondacija za stipendiranje đaka i studenata. Mnogima je pomogao da kupe knjige, ili da se školuju u inostranstvu.
Samo tokom 1893. godine knjaz Nikola je za gradnju crkava dao: 2.400 fiorina za crkvu Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, 1.200 fiorina za crkvu Sv. Petra Cetinjskog kod Spuža, 1.200 fiorina za crkvu u Poljima kod Kolašina, 600 fiorina za crkvu u Kučima, 200 fiorina za crkvu u Šekularu i 2.000 fiorina za ikonostas crkve u Ljubotinju. Za crkvu u piperskom selu Mrke priložio je 200 fiorina, dok je u potpunosti finansirao gradnju crkve Sv. Trojice u Majstorima, u spomen porodice Kustudić. U Rovcima je sa 100 fiorina pomogao izgradnju crkve Sv. Nikole. Povodom 400 godišnjice od osnivanja Obodske štamparije knjaz je biblioteci Zetskog doma dao 1.000 forinti i veliki broj knjiga. Dijelio je pomoć starima i bolesnima, i pomagao ljudima raznih obrazovnih i socijalnih profila. Davao je priloge za čitaonice i biblioteke. Kada bi umro neki ugledniji Crnogorac knjaz bi mu o svom trošku sagradio grobnicu. U svom humanitranom radu, knjaz nije dijelio ljude po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
Nakon uvođenja ustavnosti u Crnoj Gori, knjaz Nikola je iz budžeta primao godišnju nadoknadu, koja se zvala civil-lista. Ona je za 1907. godinu iznosila 189.586 kruna (1 kruna-1 perper). Samo u prva tri mjeseca te godine knjaz je oko 10.000 kruna, ili pet odsto novca sa civil-liste, potrošio na pomoć Crnogorcima, i to na preko 300 ljudi. Na primjer: „23-ici Vasojevića po 2 krune, „malom Vasojeviću što se operirao na Cetinje”, „za isplatu žita nekog siromaha”, „jednoj maloj pred Dvor”, „majci pokojnog Joza Šekularca”, „Veličaninu te je bolovao u bolnicu”, „Marku Strugaru za neko dijete”, „ženi iz Ožegovica te joj je sin umro u Ameriku”, „Spasoju Brajoviću za leb i sir”, „ženi iz Komana te je ostavio domaćin s’ đecom na ulicu”, „jednom čovjeku da prevede bolesnu šćer na Cetinje”, „za familiju nekog Kuča te je umro u Bar”, „pred Dvor maloj s’ Uganja”, „jednoj siromašnici”, „Muju Adžajliću za kravu”, „za ručak 50 Cuca i Ćeklića”, „za jednog siromaha”. Knjaz je na taj način u Crnoj Gori djelovao kao fondacija za sve.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo