Povežite se sa nama

FELJTON

Mecena iz Perasta

Objavljeno prije

na

Karateristika klasične filantropije je individualizam. Klasičan filantrop je imućan pojedinac, koji ima svijest o opštem dobru i koji, kroz mecenstvo, dobrotvorne akcije i osnivanje zadužbina, dio svog imetka opredjeljuje za pomaganje ugroženima, ali i za stvaranje naučnih i umjetničkih djela, za razvoj kulture i privrede. U istoriji crnogorske filantropije izdvojilo se nekoliko takvih pojedinaca. ANDRIJA ZMAJEVIĆ: Andrija Zmajević je rođen 16. juna 1624. godine u Perastu. Osnovnu školu je završio kod franjevaca u Perastu, a 1649. godine u Zavodu za širenje vjere u Rimu, upisao se na studije filozofije i teologije. Tu je stekao i doktorat iz ovih oblasti. Nakon toga se vratio u Perast i 1655. godine postao je opat benediktinskog manastira na ostrvu Sv. Đorđe kod Perasta. Papa Aleksandar VII ga je imenovao za budvanskog apostolskog vikara (namjesnika) i povjerenika Svete stolice, a papa Kliment X je 23. februara 1671. godine Zmajevića postavio za barskog nadbiskupa. Pošto je Bar bio pod osmanskom vlašću, Zmajević se naselio u Paštrovićima. Ipak, tu nije dugo ostao, i vratio se u Perast , gdje je umro 1694. godine. U Perastu je 1671. godine sagradio palatu zvanu „Biskupija”, a 1678. godine sagradio je crkvu Gospa od Rozarija. Zmajević je bio poznat kao jedan od najprosvećenijih ljudi svoga vremena. Bavio se teologijom, arheologijom, istorijom, poezijom i skupljanjem narodnih pjesama. Njegovo najpoznatije djelo je Darxava sveta slavna i kreposna carkovnog lietopisa ili Crkveni ljetopis, koji predstavlja istoriju svijeta od stvaranja do njegovih dana. Djelo imo 900 strana.
Ipak, najveći doprinos biskupa Andrije Zmajevića u unapređivanju kulture bilo je pomaganje najplodnijeg baroknog slikara u istoriji Crne Gore, Tripa Kokolje (Perast, 28. februar 1661. – Korčula, 18.oktobar 1713.). Tokom posljednje decenije života Andrije Zmajevića, od 1684. do 1694. godine, Kokolja je po narudžbini i uputstvima svog mecene i zaštitnika, oslikao unutrašnjost crkve Gospe od Škrpjela i palatu Andrije Zmajevića „Biskupiju”. U crkvi Gospa od Škrpjela Kokolja je na prostoru od 150 m², na 68 slika na platnu, sa pozlaćenim okvirima u obliku brodskih konopa, predstavio starozavjetne scene i život Bogorodice. U kapeli „Biskupije” je naslikao veliku fresko-sliku sa likovima apostola Andrije i Sv. Katarine, a u dvorani palate naslikao je boga Kupidona sa strelicom. Zahvaljujući mecenstvu Andrije Zmajevića, Tripo Kokolja je izrazio svoj umjetnički talenat i stvorio djelo izuzetno važno u kulturnom nasljeđu Crne Gore.

SPIRIDON GOPČEVIĆ: Spiridon Gopčević je rođen 1807. godine u pomorskoj porodici. Njegov otac Krsto je bio poznati pomorac, koji je imao poslovne veze u Smirni i Trstu. Gopčevići su se iz „Stare” Crne Gore doselili u Orahovac, a potom su prešli u Poda kod Herceg Novog. Spiridon je postao jedan od najuspješnijih pomoraca i trgovaca u Trstu. Po nekim ocjenama, nakon 1840. godine bio je „najveći trgovac u Trstu i najjači brodovlasnik u Austrijskoj Imperiji”. U svojoj trgovačkoj floti imao je 4 broda nosivosti preko 500 tona, 17 brodova nosivosti između 300 i 400 tona i 2 broda čija je nosivost bila ispod 200 tona. Vrijednost njegove imovine 1850. godine procijenjena je na 12.500.000 zlatnih forinti. Tada je Gopčević posjedovao 10% tršćanskog brodovlja duge plovidbe. U svojoj floti je imao i parobrode. Sa austrijskom vladom se dogovarao oko izgradnje nove luke u Trstu. Bio je član Društva tršćanskih privrednika, akcionar u izgradnji Južne željeznice i direktor „Kamere od osiguracije”. Krimski rat (1853-1856) doveo je do Gopčevićevog bankrota, jer zbog pomorske blokade ruskih crnomorskih luka nije mogao da preveze žito koje je ranije kupio u Rusiji. Nakon rata je vrijednost toga žita bila mnogo manja od prvobitnog uloga, pa je Gopčevićeva firma došla pod stečaj. Do 1861. godine svi njegovi brodovi su rasprodani kako bi se platili dugovi. Skrhan tim gubitkom, Gopčević je preminuo 1861. godine u Beču. Od čitave njegove imovine ostala je samo palata, koja je 1850. godine sagrađena na Velikom kanalu u neorenesansnom stilu.
Spiridon je pomagao Crnu Goru. Finansijski je pomagao mitropolita Petra II Petrovića Njegoša i omogućio mu da štampa prvo izdanje Gorskog vijenca 1847. godine. Iz Londona je 1849. godine poslao municiju za Crnu Goru, a u aprilu 1851. godine uputio je puščanu municiju, 1.600 topovskih metaka i salitre. Gopčević je bio prijatelj sa knjazom Danilom. Podržavao je njegovu ideju da se proglasi za knjaza, a Crna Gora za Knjaževinu. Tokom crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine, slao je pomoć Crnoj Gori, a tokom gladnih godina besplatno je dijelio žito narodu u Boki i Crnoj Gori.

KNJAZ NIKOLA: S obzirom na to da je Crna Gora krajem XIX i početkom XX vijeka bila siromašna, da je njeno stanovništvo živjelo u oskudici, i da je bilo svega nekoliko pojedinca koji su se mogli pohvaliti svojim bogatstvom, potreba za dobrotvornim društvima je bila velika. U takvoj situaciji knjaz Nikola se ponašao kao otac nacije i trudio se da pomogne. Knjaz je potrošio dosta novca kako bi udovoljio brojnim zahtjevima kojima su Crnogorci od njega tražili da im riješi, najčešće, ekonomske probleme. Knjaz je mnogima pomogao, a neki primjeri govore kako je to radio. On je znao da odjednom pomogne 33 porodice zbog toga što su im usjevi stradali od grada, ili da pošalje pomoć za 107 ustaničkih porodica, koje su imale oko 600 članova. Knjaz je siromašnima poklanjao zemlju i kuće, koje su bile u državnom vlasništvu. Takođe, nakon što se dio muslimana, nakon 1878. godine, iselio iz Crne Gore, knjaz je kupovao neka njihova imanja, a onda ih je često poklanjao onima koji nijesu imali veliku imovinu. Izdvajao je novac i za opšte potrebe. Pomagao je izgradnju puteva i vjerskih objekata. Tako je priložio 300 fiorina za izgradnju crkve u Spužu, za popravku Zetskog doma opredijelio je prihod od drugog izdanja svog djela „Pjesnik i vila”, 1.000 fiorina, a za gradnju puta od Presjeke do Nikšića, 10.000 fiorina za gradnju puta od Danilovgrada do Nikšića. Vrijednost knjaževe donacije za gradnju puta od Danilovgrada do Nikšića bila je jednaka iznosu 10 godišnjih plata profesora gimnazije (vidi str. 19). Za gradnju Doma umobolnih priložio je 2.000 fiorina. Knjaz je djelovao i kao fondacija za stipendiranje đaka i studenata. Mnogima je pomogao da kupe knjige, ili da se školuju u inostranstvu.
Samo tokom 1893. godine knjaz Nikola je za gradnju crkava dao: 2.400 fiorina za crkvu Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, 1.200 fiorina za crkvu Sv. Petra Cetinjskog kod Spuža, 1.200 fiorina za crkvu u Poljima kod Kolašina, 600 fiorina za crkvu u Kučima, 200 fiorina za crkvu u Šekularu i 2.000 fiorina za ikonostas crkve u Ljubotinju. Za crkvu u piperskom selu Mrke priložio je 200 fiorina, dok je u potpunosti finansirao gradnju crkve Sv. Trojice u Majstorima, u spomen porodice Kustudić. U Rovcima je sa 100 fiorina pomogao izgradnju crkve Sv. Nikole. Povodom 400 godišnjice od osnivanja Obodske štamparije knjaz je biblioteci Zetskog doma dao 1.000 forinti i veliki broj knjiga. Dijelio je pomoć starima i bolesnima, i pomagao ljudima raznih obrazovnih i socijalnih profila. Davao je priloge za čitaonice i biblioteke. Kada bi umro neki ugledniji Crnogorac knjaz bi mu o svom trošku sagradio grobnicu. U svom humanitranom radu, knjaz nije dijelio ljude po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
Nakon uvođenja ustavnosti u Crnoj Gori, knjaz Nikola je iz budžeta primao godišnju nadoknadu, koja se zvala civil-lista. Ona je za 1907. godinu iznosila 189.586 kruna (1 kruna-1 perper). Samo u prva tri mjeseca te godine knjaz je oko 10.000 kruna, ili pet odsto novca sa civil-liste, potrošio na pomoć Crnogorcima, i to na preko 300 ljudi. Na primjer: „23-ici Vasojevića po 2 krune, „malom Vasojeviću što se operirao na Cetinje”, „za isplatu žita nekog siromaha”, „jednoj maloj pred Dvor”, „majci pokojnog Joza Šekularca”, „Veličaninu te je bolovao u bolnicu”, „Marku Strugaru za neko dijete”, „ženi iz Ožegovica te joj je sin umro u Ameriku”, „Spasoju Brajoviću za leb i sir”, „ženi iz Komana te je ostavio domaćin s’ đecom na ulicu”, „jednom čovjeku da prevede bolesnu šćer na Cetinje”, „za familiju nekog Kuča te je umro u Bar”, „pred Dvor maloj s’ Uganja”, „jednoj siromašnici”, „Muju Adžajliću za kravu”, „za ručak 50 Cuca i Ćeklića”, „za jednog siromaha”. Knjaz je na taj način u Crnoj Gori djelovao kao fondacija za sve.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo