Povežite se sa nama

FELJTON

Vakufi i dobročinstvo dijaspore

Objavljeno prije

na

Filantropija je bila izražena i među muslimanima u Crnoj Gori, mada je, slično kao i kod pravoslavnih, ona bila dominantno vjerskog karaktera. Muslimani su osnivali zadužbine, koje su se zvale vakufi. Vakuf je dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine predajući je Alahu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Česta je bila pojava da imućni trgovci-muslimani u Crnoj Gori poklanjaju svoj novac i nepokretnu imovinu za kulturni i ekonomski razvoj sredine u kojoj su živjeli. Vakufi su nosila imena po objektima za čiju gradnju su korišćena ova sredstva. Jedan od najpoznatijih osnivača vakufa u Crnoj Gori bio je Husein-paša Boljanić. Rođen je u prvoj polovini XVI vijeka u selu Boljanići kod Pljevalja. U Bagdadu je 1585. godine bio beglerbeg, a 1594. godine bio je beglerbeg Bosne. Pretpostavlja se da je te godine i umro. Njegova najpoznatija zadužbina je džamija u Pljevljima, koja nosi njegovo ime. Sagrađena je 1569. godine. Husein-paša je osnovao vakuf, i veći dio novca i prihoda od posjeda opredijelio je za izgradnju džamije, ali je novac dao i za gradnju karavansaraja (besplatno odmaralište i prenoćište za putnike), imareta (javna dobrotvorna kuhinja) i hana (gostionica). Husein-pašin vakuf je 1921. godine imao osam zgrada i prihod od 17.681 dinara.
Jahja-aga Redžepov Čelebija zavještao je u vakuf-nami (dokument u kojem se opisuje vakuf) u prvoj polovini XVIII vijeka 6 rala vinograda i maslinjaka, dvije kuće sa baštom u Baru i jednu radnju da se popravlja put u Dobroj Vodi i Planoču.
Vakuf mosta na Vrućoj rijeci, kod Bara, nastao je u osmanskom periodu. Iz njega je finansirana opravka mosta, a posjedovao je 384 korijena masline. Ajša Peričić iz Mrkojevića je zavještala 100 groša sa kamatom, od čega je napravljena bistijerna, koja se zove Vakuf vode kod džamije Kunje. Slično je nastao i Vakuf vode „Dabov kamen”. Ova voda je dovedena zahvaljujući zadužbini Sulejmana Ibrahima Perazića od 1.500 groša. Neobičan je bio „Vakuf za iznos vode na Pazar u varoši Baru”, koji je osnovan kako bi se plaćali troškovi transporta vode u bačvama, na pijacu, da bi građani mogli da piju. Ovaj vakuf su formirali: Sokja Sinanović (25 korijena masline), Hadži Fazli Ali (75 korijena masline), Mehemd Mursel (800 groša), Mejrema Bula Skejovića (300 groša), Memin-aga Omerbašić (300 groša), Hadži Mehemed Bulmaz (500 groša), Jašar Pontić (200 groša), Hava Dura Redžović (100 groša). Za mektebe (osnovne škole) u Baru Asana-aga Skejović je zavještao 37, Hadži Mahmut Vetić 22, a Murteza-aga Mustafagić 89 korijena masline. Vakuf vode Zejnel-bega Averića, nastao je kada je ovaj podgorički trgovac prešao u Bar i zavještao novac za izgradnju vodovoda u Baru. Vakuf je 1901. godine imao 4.743 fiorina i 926 korijena masline. Cijevi vodovoda od zemljane ćunte, zamijenjene su gvozdenim 1905. godine. Jedan od najpoznatijih muslimanskih darodavaca u Nikšiću iz prve polovine XIX vijeka bio je Hadži Ismail Lekić, koji je podigao most na Zeti i džamiju u Grudskoj mahali. Posebno je značajan Abdi-pašin vakuf, koji je po vakuf-nami iz 1773. godine ostavio jedan han sa 15 dućana, sa godišnjom kirijom od 72 groša, da se napravi 7 česama u Bijelom Polju. Od toga novca trebalo je dati: muteveliji (upravnik vakufa) 12 groša, vodovođi 25 groša, 20 groša za vodovod, i 15 groša za popravku zgrada i ostale troškove. Ovaj vakuf je 1927. godine imao 24 dućana, 2 pekare, 2 kafane, plac, kuću, i prihod od 55.227 dinara. Iz Hadži Hanumina vakufa, polovina prihoda je opredijeljena za finansiranje medrese (srednje škole). Prihod ovog vakufa 1927. godine iznosio je 38.389 dinara. Medrese u Plavu i Gusinju su takođe imale vakufe, a u Rožajama su dva mekteba imala vakufe.
Najveći broj vakufa u Crnoj Gori pripadao je džamijama. Nakon 1918. godine, upravu nad tim vakufima preuzela je država, odnosno, Ministarstvo vjera. Prihodi od vakufa su uglavnom korišćeni za potrebe džamija i mutevelija. U Podgorici je 1924. godine bilo oko 10 džamijskih vakufa, a njihov prihod je bio 52.071 dinara, rashod 48.491 dinara. Prihod od podgoričkih vakufa korišćen je uglavnom za popravku i održavanje džamija, ali je zabilježeno da su vakufski odbori pomagali zabavištu muslimanske djece u Podgorici. Prihodi od bjelopoljskih vakufa 1927. godine iznosili su 131.510. dinara. U Beranama su svi gradski vakufi pripadali džamijama. U Pljevljima je sredinom 30-ih godina XX vijeka bilo 11 vakufa.
Poređenja radi, prosječna radnička nadnica u Kraljevini Jugoslaviji je između 1918. i 1939. godine iznosila oko 25 dinara. Cijena 100 kg pšenice 1929. godine u Crnoj Gori je bila između 350 i 400 dinara.
Vakufi na teritoriji Crne Gore u međuratnom periodu su imali solidne prihode, ali su uglavnom bili zapušteni.
Jedna od karakteristika filantropije u Crnoj Gori je dobročinstvo ljudi koji su iz Crne Gore otišli najčešće zbog ekonomskih razloga. Krajem XIX i početkom XX vijeka Crnogorci su masovno odlazili na privremeni rad u Ameriku. Pretpostavlja se da ih je 1907. godine u Americi bilo oko 17.000. Posao su uglavnom pronalazili u rudnicima i zarađeni novac su slali svojim porodicama u Crnoj Gori. U periodu od 1906. do 1912. godine poslali su 16 miliona perpera. Poređenja radi, državni budžet Kraljevine Crne Gore je 1911. godine iznosio blizu četiri miliona perpera. Osim što su na ovaj način pomagali svoje porodice i crnogorsku ekonomiju, Crnogorci u Americi su se organizovali u društva, koja su se, između ostalog, bavila i dobrotvornim radom. Tako su grupe Crnogorca samostalno, ili posredstvom njihovih organizacija slale i do „500 perpera pomoći Društvu za potpomaganje zanata i trgovine u Crnoj Gori, Šegrtskom fondu, crnogorskom Crvenom krstu, porodicama vojnih obveznika za vrijeme Balkanskog rata, Ministarstvu finansija za bolnicu, crkvama i manastirima”. Najpoznatija takva udruženja bila su: „Crna Gora”, „Njegoš”, „Crnogorski orao”. Takođe, u SAD je krajem XIX i početkom XX vijeka funkcionisalo nekoliko srpsko-crnogorskih dobrotvornih društava koja su prikupljala pomoć za Srbiju i Crnu Goru. Tako je, na početku Balkanskog rata 1912. godine Srpski narodni odbor iz Njujorka, Crvenom krstu Crne Gore i Srbije poslao 63.640 dolara pomoći, što je jednako kupovnoj moći 1,5 milona dolara iz 2008 godine. Predsjednik društva je bio Mihailo Pupin, a blagajnik Tomo Srzentić iz Paštrovića.
U dobrotvornom radu se istaklo Američko-crnogorsko kulturno-prosvjetno društvo „Lovćen”, osnovano 1971. godine u američkoj državi Mičigen kao neprofitna, nepolitička, humana, patriotska i kulturna organizacija. Inicijalni odbor za formiranje društva činili su: Vlado i Nikola Šarčević, Rade i Ana Đurović, Ljubo Mijač, Savo Radulović, Đuro Drešić, Danilo Usančević i Slavko Bojičić. Pravilnikom društva definisano je da ono okuplja crnogorske iseljenike i njihove prijatelje i da se bavi isključivo kulturno-prosvjetnim i dobrotvornim akcijama. Društvo se finansiralo od članarine i dobrovoljnih priloga.
U Detroitu je 1987. godine objavljena monografija ovog društva, u kojoj su navedene njegove dobrotvorne akcije. Društvo je prikupljalo priloge za izgradnju pruge Beograd-Bar i za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Nakon zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru 1979. godine, društvo je poslalo 30.000 dolara pomoći nastradalim. To je jednako kupovnoj moći od 80.000 dolara iz 2008. godine. Direktor odsjeka za anesteziologiju bolnice „Good Samaritian” iz Čikaga, dr Branko Dragišić, poslao je bolnicama u Podgorici, Cetinju, Baru i Nikšiću aparate za anasteziologiju, vrijedne 11.000 dolara. Društvo je Crnogorsko – primorskoj mitropoliji za crkve i manastire, oštećene u zemljotresu, poslalo pomoć od 1.446 dolara. Zanimljiva je donacija od 2.000 dolara iz 1982. godine koju je porodica Radulović iz Detroita posredstvom društva „Lovćen”, poslala Osnovnoj školi „Bogdan Kotlica” u Boanu i područnom odjeljenju u Krnjoj Jeli (Opština Šavnik).
Obračunska vrijednost dolara je 1982. godine iznosila 54, 43 dinara. Prosječna zarada u Crnoj Gori 1982. godine iznosila je 11.185 dinara, ili 205 američkih dolara.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo