Povežite se sa nama

MONITORING

POLICIJA ZATAŠKAVA AFERE SVOJIH ŠEFOVA: Izviđaj je u toku

Objavljeno prije

na

Novi akteri oživljavaju stare priče. Policijski inspektor Predrag Šuković optužio je nedavno (i ponovo) Duška Markovića i Veselina Veljovića, visokopozicionirane bezbjednosne zvaničnike, za učešće u švercu.

Oni mu se , požalio se, svete. “Pomenuta dva gospodina su na mene ogorčeni zato što sam kao šef Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije radio predmet u vezi sa švercom cigareta i fabrike u Mojkovcu, i koji izvanredno dobro znaju da se imena nekoga od njih pominju u predmetu”, stoji u izjavi koju je, kako prenose Vijesti, Šuković sredinom prošlog mjeseca dao policiji.

Tamo je pozvan “kao građanin” na saslušanje zbog komentara koje je stavljao na portalu Vijesti, pod korisničkim imenom Boss, a koje je Duško Marković, potpredsjednik Vlade i dugogodišnji direktor crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost protumačio kao atak na vlastitu bezbjednost. ( Boss je ispod teksta: I delegacija Crne Gore će položiti vijenac na spomenik na Gorici”,od 8. maja ove godine, postavio komentar: Brzo će nekima iz delagacije ovako polagati cvijeće).

Šuković je policiji negirao da je na umu imao prijetnje, i ponovio optužbe na račun Markovića i Veselina Veljovića, nekadašnjeg direktora Uprave policije, savjetnika za bezbjednost u tzv. predsjedničkom kabinetu Filipa Vujanovića i nedavno imenovanog sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Veljović je ovim imenovanjem postao i član Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti. U oba tijela glavnokomandujući je Marković, koga je premijer Đukanović postavio za koordinatora svih službi bezbjedbosti.

“Ja ih, kao građanin u komentarima na portalu, nazivam mojkovačka kriminalna grupa jer sam radio i procesuirao prema tužilaštvu nekoliko predmeta u kojima su oni glavni akteri. Ja sam to radio jer mi je to policijska dužnost i obaveza”, kazao je Šuković Vijestima.

Odgovor je stigao u pisanoj formi. Iz kabineta poptredsjednika Markovića. U osvrtu na “naručene tvrdnje” koje je izrekao “izvjesni policijski službenik i politički aktivista”, Marković piše i sledeće: “Obavještavam javnost da sam pismenim putem informisao vrhovnog državnog tužioca i ministra unutrašnjih poslova da iskazujem snažan interes da se u najkraćem roku provjere tvrdnje imenovanog policijskog službenika s ciljem utvrđivanja istine”.

Markoviću ne pada na pamet da bi Ivica Stanković trebalo da bude taj koji samostalno određuje prioritete državnog tužilaštva. On mu se, ne javlja kao potencijalni svjedok ili, ne bilo primijenjeno, osumnjičeni. Duško Marković Vrhovnom državnom tužiocu ne nudi argumente i dokaze, on iskazuje snažan interes. Očekujući da mu se izađe u susret.

Marković je Stankovića, a potom i javnost, obaviještio da on – kao dugogodišnji direktor ANB-a, potpredsjednik Vlade i koordinator Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti, nije upoznat sa tvrdnjama da postoji ojkovački kriminalni klan, odnosno, da isti “nije bezbjednosno tretiran ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.

Ne sporeći da Marković ovu problematiku poznaje bolje od bilo koga drugoga (ako griješimo, neka nam oproste Đukanović i Milan Roćen) valja se sjetiti nekoliko prilika da i tzv. mojkovački kriminalni klan dobije u bezbjednosnim dokumentima zasluženo mjesto. Recimo onda kada su objelodanjene moguće veze šefa mojovačke ekspoziture ANB-a Vladete Rakočevića sa Naserom Keljmendijem, ili onda kada je Vladan Joković, Markovićev nasljednik na čelu ANB odlučio da rasformira mojkovački ogranak svoje firme – istovremeno kada je Ranka Čarapić krenula u provjeru mojkovačke duvanske indistrije (jedan krak finansijske provjere vodio je i prema Rakočevićevom preduzeću i sportskom društvu u njegovom vlasništvu).

Mojkovac je – zna to Marković – na kriminalnu mapu Balkana ucrtan još krajem prošlog vijeka, najkasnije ‘99. godine kada je prebivalište u ulici Mališe Damjanovića policiji prijavio Mile Luković Kum, pokojni vođa Zemunskog klana, odgovoran za ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića.

“Ovo”, piše Marković Stankoviću i Konjeviću, “treba shvatiti kao jednu od rijetkih prilika da se zaustavi kriminal nosioca jedne od najodgovorniji dužnosti u državi ili pak da se za sva vremena stane na kraj praksi pokušaja ličnih i političkih obračuna”. Nešto slično Marković je izjavio i tokom afere crne trojke (vidi boks Repovi ili preporuke). Cilj afera je kompromitacija Ministarstva unutrašnjih poslova, Vlade i države, i za to se mora odgovarati tvrdio je tadašnji ministar pravde “da bi se naučili da nema optuživanja bez dokaza i da nema pravljenja karijera na aferama”. Neispunjena obećanja.

Marković nam se obraća kao da računa da smo zaboravili kako se o mojkovačkoj fabrici nelegalnih cigareta i njenim tajanstvenim vlasnicima piše skoro deset godina.

Bivši načelnik rožajske policije Šemso Dedeić je u oktobru 2010. u Monitoru pričao o prekograničnom duvanskom švercu na terenu Rožaja, pod patronatom pojedinih službenika policije. O duvanskoj industriji u Mojovicu Dedeić jerekao sledeće “Znao sam da postoji fabrika. Da li je ona radila po zakonu ili je proizvodila cigare za ova rožajska brda, to ćemo vidjeti. Ne bih da pričam o nečemu što ne mogu da dokažem”.

Dvojica bivših graničnih policajaca iz Rožaja Enver Dacić i Hamdo Murić su potvrdili da u Mojkovcu postoji ilegalna fabrika duvana koji se švercuje prema Kosovu i dalje ka EU. policajci koji su u Veljovićevo vrijeme svjedočili o prekograničnom švercu cigara iz mojkovačke fabrike najureni su iz službe. Neki su tražili, i dobili, azil u zemljama Zapadne Evrope.

VDT Ranka Čarapiće je provjere fabrike u Mojkovcu započela krajem 2010. Iste zime su Veljović i Marković saopštili da oni nijesu suvlasnici kompanije. Nadležni su, tek prošle godine, završili istragu (nalaz – sve je u redu) i potvrdili da pomenuti državni zvaničnici nijesu vlasnici fabrike. Ko jeste, druga je priča.

Priča je aktuelizovana svako malo. Potpredsjednik Marković je gostujući na TV Vijesti krajem 2012. rekao: “Slutim da fabrika u Mojkovcu služi kao dobar paravan za one koji se veoma dobro snalaze na ilegalnom tržištu cigareta… Mislim da pažnju treba usmjeriti ka tom segmentu, a ne ka fabrici koja je pred gašenjem”.

Ko se to “dobro snalazi na ilegalnom tržištu”, Marković nije otkrio. Ili on i njegove partijske kolege drže da je to unutarpartijska stvar, sa kojom ne bi trebalo opterećivati javnost. Zato mu je prognoza bila pogrešna. Vlasnici fabrike u Mojkovcu šire posao. Proljetos je mojkovačka Montenegro duvan komerc ušla u pregovore sa državom o kupovini (dokapitalizaciji) Novog duvanskog kombinata. Činjenica da u ime države te pregovore vodi predsjednik tenderske komisije Branko Vujović garantuje još jedan kvalitetan posao. Legalan.

Repovi ili preporuke

Nekome se može učinjeto zanimljivo to što je Veljović postavljen na dva izuzetno odgovorna mjesta u državnim bezbjednosnim strukturama i pored toga što je u sjedištu specijalne antiterističke jedinice SAJ na Zlatici, neovlašćeno i nezakonito, organizovao vikend druženje (on je to nazvao predavanje) sa policijskim funkcionerima iz opština u kojima su se pripremali lokalni izbori. Osvježenje i meze Veljovićevim gostima , takođe nezakonito, posluženo je na račun Jedinice.

Opozicija je tvrdila da je Veljović okupio partijske istomišljenike i podijelio zadatke u DPS-ovoj predizbornoj kampanji. On je objašnjavao da je, u slobodno vrijeme, agitovao za NATO. Na tome je priča, manje-više, završena. Ministar Raško Konjević je podijelio neke kazne i suspenzije.

Iza sekretara za nacionalnu bezbjednost su još neke , doduše zatašakane, afere.

Prva se ticala kupovine kompjuterskih programa koje je Uprava policije, pod Veljovićevom komandom, skupo plaćala iako su se na internetu mogli naći – besplatno.

Druga se bavila, do danas ne razjašnjenim, napadima na opozicione političare i novinare koji su se događali u Podgorici krajem prošlog i početkom ovog vijeka. Nekadašnji specijalac Brajuško Brajušković optužio je prije par godina Veljovića, tadašnjeg komandanta SAJ-a, i njegovog zamjenika Miljana Perovića da su unutar te jedinice organizovali crne trojke zadužene za prebijanje nepodobnih.

Kao odgovor stigle su Veljovićeve optužbe. Brajušković je, prisjetio se Veljović, bio pod sumnjom da zatvorenicima u Spužu dotura drogu i mobilne telefone. Zašto sumnje nijesu dokazane i procesuirane – to dugogodišnji direktor UP nije objašnjavao.

Državno tužilaštvo, tada pod komandom Ranke Čarapić, na cijelu priču je (makar privremeno) stavilo tačku saopštenjem da su, na osnovu rezultata sprovedenog izviđaja, zaključili kako ne postoji osnovana sumnja za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo koga.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo