Povežite se sa nama

PERISKOP

Politički dilentalizam ili…

Objavljeno prije

na

I pored toga što dva člana Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić direktno, a Dragan Čović indirektno opstruiraju većinu pozitivnih procesa, ako se o takvima uopšte može govoriti u slučaju postdejtonske BiH, ovih dana je Bakir Izetbegović glavna meta kritike u BiH. Član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda povukao je logičan potez da pokrene reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore. Međutim, Izetbegović, njegov pravni zastupnik Sakib Softić i grupa pravnih konsultanata sakupljenih sa raznih strana svijeta bili su od početka osuđeni na neuspjeh, bez obzira što je svakom normalnom čovjeku jasno koliko su Bošnjaci i Hrvati, a naravno i cijela BiH, bili žrtve klerofašističke politike vrha Srpske demokratske stranke i njenih ratnih ciljeva realizovanih grubom instrumentalizacijom nekadašnje JNA.

Javnost je bila uvjerena da od revizije presude neće biti ozbiljnijih rezultata i da BiH neće dobiti nikakvu satisfakciju, a kamoli zadovoljštinu za sve ono što je izgubila tokom četvorogodišnje agresije, od genocida i ljudskih žrtava, preko urbicida do kulturocida. Reviziju je pokrenuo, i to iznimno kasno za ovaj žalbeni postupak, sam Bakir Izetbegović, a surova evropska politička elita, sljedstveno tome i njena sudska elita, traže konsenzus sva tri člana Predsjedništva BiH pri svakom istupu prema međunarodnim političkim i sudskim institucijama.

Vrhunski cinizam leži upravo u tome što je Dejtonskim sporazumom zakovana etnička određenost političara i politika. Ni deset godina nakon presude uHagu i dvadeset dvije godine nakon rata ne postoji politička volja unutar BiH za jedinstvenom osudom genocida i učesnika u njemu.

Nakon što je Tribunal odbio sarajevski podnesak saznaće se da je prije nekoliko godina Tribunal isključio mogućnost da pravni zastupnik u procesu revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije može biti Sakib Softić. Prikrivajući ovu činjenicu od bh. javnosti Bakir Izetbegović je napravio tri auto gola, eliminirajući ne samo mogućnost da se pred Tribunalom vodi ozbiljna rasprava o reviziji tužbe, već je napravio skandalozan gest obmanjivanja javnosti, a potom i odbijanja da sam odstupi sa pozicije člana Predsjedništva BiH. To bi bila logična posljedica njegove nedržavničke i politički zaumne geste.

Bakir Izetbegović i Sakib Softić zajednički skrivaju motive ovakvog ponašanja. Jasan je nedostatak njihove političke i moralne zrelosti da se bez posipanja pepelom javnosti prizna nesposobnost, nestručnost i krajnja nekompetentnost. Isključivo pravna stvar poprimila je sasvim druge dimnzije, pretvorila se kao bumerang u ozbiljan niz postupaka koji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda demaskiraju kao nesposobnog, neučinkovitog, pa u neku ruku i zlonamjernog čovjeka.

Skandalozno je djelovalo unisono, kao po komandi, reagovanje Izetbegovićeve SDA. Internetskim portalima počela je kružiti naredba centrale SDA da se posebno mladež ove političke stranke ima organizovati da elektronskim putem brani postupke Bakira Izetbegovića.

Posebno pitanje koje ukazuje na sve složenije odnose u BiH je niz optužbi koje srpski i hrvatski član Predsjedništva upućuju na račun Izetbegovića da je preuzeo ovlasti koje nema prema Ustavu. Mladen Ivanić je direktno protiv svake vrste revizije; Dragan Čović samo naizgled neutralnim stavom pokazuje novu dimenziju svoga starog prijetvornog lica perući ruke pilatovskom vodicom, a ustvari zabijajući državi BiH nož u leđa.

Koliko god je ova situacija pokazala državničku nezrelost i nekompetentnost Bakira Izetbegovića, toliko je još jedanput na svjetlo dana iznijela loše namjere konstruktora Dejtonskog sporazuma koji su stvarajući Dejtonsku BiH porodili mrtvorođenče koje do danas, a siguran sam ni u budućnosti neće moći biti ozbiljnom državom ni u kojem pogledu.

Ova činjenica ne može amnestirati Izetbegovićev postupak. Njegovo obmanjivanje javnosti se ne može prihvatiti kao patriotski gest… Agent Softić, koji se danima nije oglašavao, na kraju je promrmljao nekoliko nesuvislih rečenica na nivou osnovca, a ne vrhunskog pravnog eksperta.

Poslije svega ostaje gorak ukus za svakog bh. patriotu koji s pravom može pomisliti da je Izetbegović, obmanjujući javnost, odigrao važnu ulogu u odbrani srpske strane pred Tribunalom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Usred truleži cvijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapis u povodu zemnog nestanka Abdulaha Šarčevića,  najumnijeg Bosanca i Hercegovca

 

Zemlja (daleko manje država!!!) Bosna i Hercegovina, od vremena kralja Tvrtka i kraljice Katarine Kosače nije bila u jadnijem stanju. Ekonomski oronula, kulturno devastirana, sa dezorijentiranim građanima, koji uporno biraju nacionalne vračeve umjesto zastupnika građana, vratila se po svim relevantnim pokazateljima u devedesete godine prošlog stoljeća…

Stalno rastuća ignorancija državnog vrha i najmoćnijih stranaka prema najsposobnijim dijelovima bh inteligencije, svjesno tjeranje mladih stručnjaka da uslijed domaćeg nerazumjevanja krenu preko granice trbuhom za kruhom, tamo gdje njihova znanja i vještine netko hoće, a ne kao u BiH gdje ta znanja i vještine smetaju osionim i krajnje neprosvijećenim vlastodršcima, sve je to rezultiralo da primitivizam i neznanje kreiraju životni ambijent današnjih Bosanaca i Hercegovaca. Ona šačica građanski orijentiranog puka sve teže i bolnije osjeća taj spoj narastajućeg primitivizma i raspomamljenih suvremenih feudalaca u likovima nacionalno-političkih vođa, kriminogenih političkih struktura i nacionalističkih kulturtregera. To je na svim stranama u ozbiljnim analitičkim procjenama viđeno kao stanje najozbiljnije krize od Dejtona do danas.

Ono prema čemu otvaram dveri današnjeg Periskopa je jedan cvijet koji se razvijao usred te sveopće truleži i beznađa bosanskohercegovačkog.

Unatoč antikulturnoj i anticivilizacijskoj politici vrhova političkih stranaka iz pozicije i oporbe, podjednako, taj cvijet razvijao se i nudio kozmopolitske mirise.

Bilo je to bacanje bisera pred svinje, što bi rekli stari Latini.

Cvijet usred opće truleži i nazatka zemlje Bosne i Hercegovine u tišini i tvoračkom samozataju opirao se besperspektivnosti suprotstavljajući suroj zbilji pitanja dohitala iz onostranosti.

Bio je cvijet koji neće u vremenu uvenuti, jer impozantan skor njegovih knjiga i znanstvenih studija još će dugo biti stvarna intelektualna komparativna prednost Bosne prema velikom svijetu.

Baš kao i alem kamen bh duhovnosti, Šarčevićeva genijalna knjiga Sfinga zapada, cvijet kojem trulež okoliša nije jednostavno mogla ništa!!!

Taj cvijet bio je filozof i književnik, akademik Abdulah Šarčević.

Samo osioni totalitaristi, kakvi su danas na vlasti u Bosni i Hercegovini, nisu zapažali djelovanje grandiozne intelektualne pojave kakvom je svoju rodnu BiH godinama darivao ovaj negdanji profesor skopske, a većim dijelom života sarajevske univerze.

Njegove filozofske lucidije i poetsko snatrenje nad grubom stvarnošću posljednjih decenija u BiH, bilo je okrenuto više onostrano, postavljanju pitanja, jer za odgovore krležijanske težine Šarčević za života nije nalazio prave i ozbiljne sugovornike.

Bio je usamljenik u svijetu koji je preferirao materijalno nad duhovnim.

U blatu i truleži ovaj Krajišnik, potekao iz Starog Majdana, interpretirao je i osvješćivao sve nas, posvećujući se metafizici, do poetskih realija u širokom luku svoje ostrašćenosti i Borhesom i Beketom, ali i grafikama i slikarskim čarolijama, bliskijim renesansi nego vremenu našem, drugog velikog Krajišnika Mersada Berbera.

Šarčević i kao viziting profesor u Arizoni (USA) bio je omiljeni pedagog, tragalac po metafizičkim dubinama, a nije zanemarivao ni osobno spisateljstvo, ostavivši budućim generacijama Bosanaca i Hercegovaca zamaman intelektualni dar, kao svojevrsnu civilizacijsku iskaznicu države koja ga nikada do kraja nije ni razumjela.

Gotovo nestvaran je doprinos Abdulaha Šačevića filozofskoj znanosti.

Ponosio sam se što je akademik pisao o mojim knjigama.

Taj cvijet svih boja i tonova krležijanski dimenzionirane intelektualne nadmoći privatno je bio tankoćutan lirski sugovornik, koji je imponirao svojom etičnošću i temeljnom ljudskom dobrotom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Svjetovan a svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Peter Kuzmič je  jednostavna, razgovorljiva osoba, okrenuta budućnosti i progresu. Rektor  je Evangelističkog teološkog fakulteta u Osijeku, naučnik iznimno cijenjen u naučnim krugovima USA i Evrope. Iz skupine sveštenstva  izdvaja  ga nevjerovatna doza svjetovnosti, uključenosti u društveni, pa i politički život Osijeka, Hrvatske i regiona

 

 

Petera Kuzmiča upoznao sam na promociji knjiga Svetlane Broz Dobri ljudi u vremenu zla i Tomislava Jakića Nisam zavijao sa vukovima.

Sreli smo se u osječkoj bogomolji, u kojoj je čelnik. Bio je to susret koji na prvi mah rodi neko fino, toplo prijateljstvo. Kuzmič je, iako visokopozicioniran u crkvi, jednostavna, razgovorljiva osoba, sva okrenuta budućnosti i progresu u svakom smislu. Rektor  je Evangelističkog teološkog fakulteta u Osijeku, naučnik iznimno cijenjen u naučnim krugovima USA i Europe, a njegovi esejistički istupi na različitim međunarodnim skupovima i u znanstvenim časopisima zauzimaju izuzetno visoku razinu. Ono što ovog rektora izdvaja iz skupine svećenstva je nevjerojatna doza njegove svjetovnosti, uključenosti u društveni, pa i politički život ne samo Osijeka nego i Hrvatske i regiona.

Promatrao sam ovog uglednog teologa pri obraćanju svojoj vjerničkoj pastvi i utvrdio stupanj njegove široke čovjekoljubivosti.

Ovaj duhovnik je jedan od najpopularnijih Osječana i ubijeđen sam da mnogi stanovnici grada na Dravi ne bi imali ništa protiv da on bude i gradonačelnik središta Slavonije.

Iako nevelika, skupina vjernika crkve koju ovaj svećenik predvodi sa nevjerojatnom strašću pohodi obrede u svojoj crkvi, stičući na rektorovim istupima poglavito iskustva temeljnog čovjekoljublja, istinoljubivosti i pravdoljubivosti.

Sa ovako intelektualno premoćnim teologom lako je otvarati svaku temu, od politike, do kulture i zdravstva.

Elokvencijom, ali nadasve temeljnim znanjima, on osvaja sugovornike. Iako po mnogo čemu građanin svijeta, ima snažnu dozu ukorijenjenosti u imperijalnost Osječana…

Zato ga i smatram jednim od suvremenih simbola Esega, zato nadahnut širinom njegovih intelektualnih obzorja nemalo zavidim njegovim studentima, ali i skupinama vjernika kojima se obraća u svojim nedjeljnim propovjedima…

Sretan je teološki fakultet čiji je pročelnik prof. dr Peter Kuzmič!

Bogat je, intelektualno prebogat grad Osijek kad jednu od njegovih intelektualnih okomica predstavlja ovaj porijeklom Slovenac, naturalizirani Osječanin, koji podjednaku vrijednost i ugled ima od Moskve do Tokija!

Kuzmič je nositelj i brojnih priznanja i odličja, kako u Hrvatskoj, jednako i u inozemstvu.

A da ovaj sveti čovjek zna da živi punim plućima uvjerili smo se u kavanama i čardama osječkim kad zna i pustiti glas veseljaka…

Teško bi bilo staviti u prostor Periskopa sve što je ovaj teolog i teološki naučnik doprinio teoretskoj teološkoj misli, ali valja zabilježiti da je njegov znanstveni rad citiran u svjetskoj znanstvenoj i teološkoj literaturi stotinama puta.

Od ovog plemenitog, iznimno dobrog čovjeka, teško se rastati, on vam to svojom dobrotom, druželjubivošću i gostoprimstvom, jednostavno ne dopušta.

Na odlasku iz Osijeka dugo smo se opraštali, a sjećanja na boravak u ovoj maloj vjerničkoj zajednici osječkoj ne blijede ni godinama.

Za to je zaslužan sveti, a svjetovni čovjek široke duše i velikog srca dr Peter Kuzmič.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zora na Rondou

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slike sa Rondoa iz svih etapa moga mostarovanja toliko su jarke da bih nekoliko Periskopa mogao ispisati samo imenima onih koji su ovaj mostarski trg učinili legendarnim, u regionu prepoznatljivim. Ipak moje misli vezane su ne samo dok ispisujem ove redove za ljudsku, novinarsku i pjesničku vertikalu Milenka Miše Marića, koji je svojom ljudskom uspravnošću, etosom, žurnalističkom i umjetničkom energijom Mostar činio Mostarom kakvog pamtim iz doba kad smo brojali mnogo manje godišta

 

Najviše sam volio, za mostarskih mojih dana, kretati iz Radićeve ulice, u kojoj sam stanovao, ulicom Uzdisaja, kako su zaljubljene Mostarke i Mostarci zvali prometnicu kojom se stizalo tik do pred Stari most. Ali, ništa tu pretjerano zanimljivo ne bi bilo da se u ulicu Uzdisaja, u kojoj neponovljivo mirišu mostarske lipe, ne stiže prelazeći preko Rondoa.

Rondo nikada nije bio središnji mostarski trg, ali to čarobno mjesto raskrižja mostarskih puteva opečatilo je mnoge ljubavne sastanke, randese, kako smo ih nazivali, mnogi su se umjetnički, sportski i drugi planovi kovali u kavanici, u stvari sklepanoj daščari, uz mezu i pića u rasponima od radničke pive do loze, a u jednom sretnom dobu i ekstra loze, čiji čarobni okus ja, ljubitelj šljive, nikada zaboraviti neću, a čiji recept je sa sobom na onaj svijet odnio tadašnji Hepokov meštar od rakija…

I tako na Rondou se intenzivno živjelo, mostarski, bohemski a u krucijalnim trenucima gotovo nalik Parizu.

Slike sa Rondoa iz svih etapa moga mostarovanja toliko su jarke da bih nekoliko Periskopa mogao ispisati samo imenima onih koji su ovaj mostarski trg učinili legendarnim, u regionu prepoznatljivim. Ipak moje misli vezane su ne samo dok ispisujem ove redove za ljudsku, novinarsku i pjesničku vertikalu Milenka Miše Marića, koji je svojom ljudskom uspravnošću, etosom, žurnalističkom i umjetničkom energijom Mostar činio Mostarom kakvog pamtim iz doba kad smo brojali mnogo manje godišta.

Bilo da sam na Rondou Mišu Marića susretao sa Mehom Sefićem, Cucom Stajčićem, Bobom Samardžićem, Perom Zupcem ili Mikom Antićem, uvijek me u tim trenucima obuzimala neka fina ognjica puna nostalgičnih puteva od Rondoa prema Musali, Mikanovini, Fejićevoj ulici ili Starom gradu, kujundžiluku…

Ovaj Periskop otvorio se prema snu koji zasanjah, ovih noći, lipovičkih…

Kao puca zora mostarska nasred Rondoa, a Mišo Marić i ja prošlonoćni pričamo o njegovom ansamblu Mostarske kiše, o hitovima kojima je u tekstualnom smislu logisticirao hitmejkera Kemicu Montena, o ljepotama življenja pomostarski od Balnova i Bara sve do Bišća Polja. U zorištu kraci sunca kroz krošnje platana starih obasjali lice pjesnikovo…

Prekida se moj san o davnašnjoj sreći djetinjstva i mladosti. Surova me realnost prenosi u stvarnost. Nema daščare, ni kavane, spomenik bojovnicima tu je, ni doma kulture, ni redakcije ugašene Slobode u kojoj sam prve novinske tekstove objavljivao, o ljudima da ne govorim…

Drugi je to grad.

Nikad više te sanjane zore na Rondou.

Mišo se javlja iz kišnog Exetera (UK), poruke su mu sve tužnije, duhovit je i dalje, ali o Rondou i zorištima našim možemo sada e-mejlovima podsjećati sami sebe da smo nekada osjećali mostarskom toplotom bíla naših krvotoka, koja su pulsirala u nekom prirodnom, čovjeku pripadajućem ritmu.

Pred oči mi izlazi slikovni imaginarij: Mostarske kiše predvođene Mišelom podgrmečkim pjevaju posred Bugojna Maršalu, a Tito uvijek nastup, koji se redovito produžava izvan satnice protokola, zaključuje rečenicom da jedva čeka novi susret s mostarskom raspjevanom rajom.

Sinoćnja me Lanina nostalgična zvučna razglednica podsjetila na Mišine poetske nezaborave kojima je oplemenjivao zabavnu bh glazbenu scenu, ali i na sve ono što nije bilo dio svijetle mostarske margine življenja.

Bojim se sutrašnjeg dana i onog preksutrašnjeg.

Jer, sve je manje raje sa Rondoa, a i nama što bi svojedobno zamjetila Bela plemenita Krleža, krštenice žute.

Adio Mišel, adio naše zore na Rondou…

Bolje više nikada neće biti.

Bolje je bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo