Povežite se sa nama

PERISKOP

Politički dilentalizam ili…

Objavljeno prije

na

I pored toga što dva člana Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić direktno, a Dragan Čović indirektno opstruiraju većinu pozitivnih procesa, ako se o takvima uopšte može govoriti u slučaju postdejtonske BiH, ovih dana je Bakir Izetbegović glavna meta kritike u BiH. Član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda povukao je logičan potez da pokrene reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore. Međutim, Izetbegović, njegov pravni zastupnik Sakib Softić i grupa pravnih konsultanata sakupljenih sa raznih strana svijeta bili su od početka osuđeni na neuspjeh, bez obzira što je svakom normalnom čovjeku jasno koliko su Bošnjaci i Hrvati, a naravno i cijela BiH, bili žrtve klerofašističke politike vrha Srpske demokratske stranke i njenih ratnih ciljeva realizovanih grubom instrumentalizacijom nekadašnje JNA.

Javnost je bila uvjerena da od revizije presude neće biti ozbiljnijih rezultata i da BiH neće dobiti nikakvu satisfakciju, a kamoli zadovoljštinu za sve ono što je izgubila tokom četvorogodišnje agresije, od genocida i ljudskih žrtava, preko urbicida do kulturocida. Reviziju je pokrenuo, i to iznimno kasno za ovaj žalbeni postupak, sam Bakir Izetbegović, a surova evropska politička elita, sljedstveno tome i njena sudska elita, traže konsenzus sva tri člana Predsjedništva BiH pri svakom istupu prema međunarodnim političkim i sudskim institucijama.

Vrhunski cinizam leži upravo u tome što je Dejtonskim sporazumom zakovana etnička određenost političara i politika. Ni deset godina nakon presude uHagu i dvadeset dvije godine nakon rata ne postoji politička volja unutar BiH za jedinstvenom osudom genocida i učesnika u njemu.

Nakon što je Tribunal odbio sarajevski podnesak saznaće se da je prije nekoliko godina Tribunal isključio mogućnost da pravni zastupnik u procesu revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije može biti Sakib Softić. Prikrivajući ovu činjenicu od bh. javnosti Bakir Izetbegović je napravio tri auto gola, eliminirajući ne samo mogućnost da se pred Tribunalom vodi ozbiljna rasprava o reviziji tužbe, već je napravio skandalozan gest obmanjivanja javnosti, a potom i odbijanja da sam odstupi sa pozicije člana Predsjedništva BiH. To bi bila logična posljedica njegove nedržavničke i politički zaumne geste.

Bakir Izetbegović i Sakib Softić zajednički skrivaju motive ovakvog ponašanja. Jasan je nedostatak njihove političke i moralne zrelosti da se bez posipanja pepelom javnosti prizna nesposobnost, nestručnost i krajnja nekompetentnost. Isključivo pravna stvar poprimila je sasvim druge dimnzije, pretvorila se kao bumerang u ozbiljan niz postupaka koji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda demaskiraju kao nesposobnog, neučinkovitog, pa u neku ruku i zlonamjernog čovjeka.

Skandalozno je djelovalo unisono, kao po komandi, reagovanje Izetbegovićeve SDA. Internetskim portalima počela je kružiti naredba centrale SDA da se posebno mladež ove političke stranke ima organizovati da elektronskim putem brani postupke Bakira Izetbegovića.

Posebno pitanje koje ukazuje na sve složenije odnose u BiH je niz optužbi koje srpski i hrvatski član Predsjedništva upućuju na račun Izetbegovića da je preuzeo ovlasti koje nema prema Ustavu. Mladen Ivanić je direktno protiv svake vrste revizije; Dragan Čović samo naizgled neutralnim stavom pokazuje novu dimenziju svoga starog prijetvornog lica perući ruke pilatovskom vodicom, a ustvari zabijajući državi BiH nož u leđa.

Koliko god je ova situacija pokazala državničku nezrelost i nekompetentnost Bakira Izetbegovića, toliko je još jedanput na svjetlo dana iznijela loše namjere konstruktora Dejtonskog sporazuma koji su stvarajući Dejtonsku BiH porodili mrtvorođenče koje do danas, a siguran sam ni u budućnosti neće moći biti ozbiljnom državom ni u kojem pogledu.

Ova činjenica ne može amnestirati Izetbegovićev postupak. Njegovo obmanjivanje javnosti se ne može prihvatiti kao patriotski gest… Agent Softić, koji se danima nije oglašavao, na kraju je promrmljao nekoliko nesuvislih rečenica na nivou osnovca, a ne vrhunskog pravnog eksperta.

Poslije svega ostaje gorak ukus za svakog bh. patriotu koji s pravom može pomisliti da je Izetbegović, obmanjujući javnost, odigrao važnu ulogu u odbrani srpske strane pred Tribunalom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Poeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Darko Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje

 

Upoznali smo se pukom slučajnošću. Na nekoj manifestaciji. Predstavio se, nepatetično, s nekom čudesnom iskrenošću u očima, koje su u ovom prvom susretu tako puno govorile… Samo kratko: Darko Cvijetić…

Naš prvi dijalog  odvijao se vrlo spontano, jer razgovarali smo o teatru, našoj zajedničkoj strasti… U jednom trenutku upitao me da li bih došao režirati u Pozorište Prijedor?! Rekao sam: „Ako mislite da trebam, hoću!?“ Za deset minuta dogovorili smo moju prvu prijedorsku teatarsku postavku. Igrao je u Zločinu i kazni glavnu ulogu Raskoljnikova.

Iako sam do tada imao već izgrađenu teatarsku karijeru, rad sa Cvijetićem bio je jedan od najinspirativnijih… Nakon toga radio sam Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a potom adaptacije Pavićevih proza Petkutin i Kalina… Opet je Cvijetić igrao glavne, protagonističke uloge…

Intelektualno iznimno premoćan, Cvjetić mi je u ne pretjerano zanimljivom Prijedoru bio i sugovornik i iskreni sapatnik u traženju scenskih rješenja za zavodljivu, inspirativnu, ali i zahtjevnu literaturu koju smo scenski oživljavali….

Ovo je prvi dio priče o poznanstvu i drugovanju sa Darkom Cvijetićem.

Drugi, vezan za književnost, otpočeo je kad mi je plemeniti Darko pokazao svoj raskošan pjesnički opus.

Od tog dana drugovanja i razgovore dijelili smo na razgovore o teatru i diskusije o književnim temama… Upoznajući ga, sve više sam o njemu razmišljao kao o poeti, podrazumijevajući i književnu i teatarsku poetiku.

Radeći na literarnim polifonijama Dostojevskog, Kiša i Pavića dopirao je do mene sve snažnije Cvijetićev estetki rafinman.

Pojava njegovih proza, posebice Šindlerovog lifta, pokazale su mi dubinske sonde kojima Cvijetić dopire do najtananijih slojeva ljudske prirode, posebice u graničnim situacijama ratne kavalkade u njegovom Prijedoru…

Cvijetić je izbio svojim ratnim prozama u sam vrh južnoslavenske književnosti…

Iz dana u dan potvrđivala se moja teza da je Darko Cvijetić ne samo izvorni talenat nego poeta doctus, dakle učeni stvaralac…

Cvijetić je u bh ratnu prozu unio djelić vlastitog tragičkog života, a njegov Crveni neboder sintagma je simbolična na više razina.

Galerija likova je, u stvari, njegov i mikro i makro kozmos, koji je do kraja očuvao uspravnu kralježnicu ovoga svestrano talentiranog stvaraoca.

Poetu u najširem mogućem značenju te riječi moram darivati i epitetima vrhunskog intelektualca.

Ovo sam morao napisati jer Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje.

Ovom čudesnom Prijedorčaninu nedavno je izvedena i teatarska adaptacija proze, pa se osim kao pjesnik, režiser i glumac uspješno ukazao i kao dramatičar.

Sve je to potvrda naslova ovog Periskopa: Darko je stvarno poeta doctus!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo