Povežite se sa nama

PERISKOP

Politički dilentalizam ili…

Objavljeno prije

na

I pored toga što dva člana Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić direktno, a Dragan Čović indirektno opstruiraju većinu pozitivnih procesa, ako se o takvima uopšte može govoriti u slučaju postdejtonske BiH, ovih dana je Bakir Izetbegović glavna meta kritike u BiH. Član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda povukao je logičan potez da pokrene reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore. Međutim, Izetbegović, njegov pravni zastupnik Sakib Softić i grupa pravnih konsultanata sakupljenih sa raznih strana svijeta bili su od početka osuđeni na neuspjeh, bez obzira što je svakom normalnom čovjeku jasno koliko su Bošnjaci i Hrvati, a naravno i cijela BiH, bili žrtve klerofašističke politike vrha Srpske demokratske stranke i njenih ratnih ciljeva realizovanih grubom instrumentalizacijom nekadašnje JNA.

Javnost je bila uvjerena da od revizije presude neće biti ozbiljnijih rezultata i da BiH neće dobiti nikakvu satisfakciju, a kamoli zadovoljštinu za sve ono što je izgubila tokom četvorogodišnje agresije, od genocida i ljudskih žrtava, preko urbicida do kulturocida. Reviziju je pokrenuo, i to iznimno kasno za ovaj žalbeni postupak, sam Bakir Izetbegović, a surova evropska politička elita, sljedstveno tome i njena sudska elita, traže konsenzus sva tri člana Predsjedništva BiH pri svakom istupu prema međunarodnim političkim i sudskim institucijama.

Vrhunski cinizam leži upravo u tome što je Dejtonskim sporazumom zakovana etnička određenost političara i politika. Ni deset godina nakon presude uHagu i dvadeset dvije godine nakon rata ne postoji politička volja unutar BiH za jedinstvenom osudom genocida i učesnika u njemu.

Nakon što je Tribunal odbio sarajevski podnesak saznaće se da je prije nekoliko godina Tribunal isključio mogućnost da pravni zastupnik u procesu revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije može biti Sakib Softić. Prikrivajući ovu činjenicu od bh. javnosti Bakir Izetbegović je napravio tri auto gola, eliminirajući ne samo mogućnost da se pred Tribunalom vodi ozbiljna rasprava o reviziji tužbe, već je napravio skandalozan gest obmanjivanja javnosti, a potom i odbijanja da sam odstupi sa pozicije člana Predsjedništva BiH. To bi bila logična posljedica njegove nedržavničke i politički zaumne geste.

Bakir Izetbegović i Sakib Softić zajednički skrivaju motive ovakvog ponašanja. Jasan je nedostatak njihove političke i moralne zrelosti da se bez posipanja pepelom javnosti prizna nesposobnost, nestručnost i krajnja nekompetentnost. Isključivo pravna stvar poprimila je sasvim druge dimnzije, pretvorila se kao bumerang u ozbiljan niz postupaka koji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda demaskiraju kao nesposobnog, neučinkovitog, pa u neku ruku i zlonamjernog čovjeka.

Skandalozno je djelovalo unisono, kao po komandi, reagovanje Izetbegovićeve SDA. Internetskim portalima počela je kružiti naredba centrale SDA da se posebno mladež ove političke stranke ima organizovati da elektronskim putem brani postupke Bakira Izetbegovića.

Posebno pitanje koje ukazuje na sve složenije odnose u BiH je niz optužbi koje srpski i hrvatski član Predsjedništva upućuju na račun Izetbegovića da je preuzeo ovlasti koje nema prema Ustavu. Mladen Ivanić je direktno protiv svake vrste revizije; Dragan Čović samo naizgled neutralnim stavom pokazuje novu dimenziju svoga starog prijetvornog lica perući ruke pilatovskom vodicom, a ustvari zabijajući državi BiH nož u leđa.

Koliko god je ova situacija pokazala državničku nezrelost i nekompetentnost Bakira Izetbegovića, toliko je još jedanput na svjetlo dana iznijela loše namjere konstruktora Dejtonskog sporazuma koji su stvarajući Dejtonsku BiH porodili mrtvorođenče koje do danas, a siguran sam ni u budućnosti neće moći biti ozbiljnom državom ni u kojem pogledu.

Ova činjenica ne može amnestirati Izetbegovićev postupak. Njegovo obmanjivanje javnosti se ne može prihvatiti kao patriotski gest… Agent Softić, koji se danima nije oglašavao, na kraju je promrmljao nekoliko nesuvislih rečenica na nivou osnovca, a ne vrhunskog pravnog eksperta.

Poslije svega ostaje gorak ukus za svakog bh. patriotu koji s pravom može pomisliti da je Izetbegović, obmanjujući javnost, odigrao važnu ulogu u odbrani srpske strane pred Tribunalom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Imamo li pravo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jednoj od svojih akcija upristojavanja javnog prostora i borbe protiv kiča, prihvatio sam sudjelovati na promociji knjige Čekajući smrt u Ičićima moga kolege i prijatelja, angažiranog teatarskog i filmskog redatelja Nauma Panovskog, inače afirmiranog profesora na američkim sveučilištima. Promocija u popularnoj beogradskoj instituciji Parobrod zaslužuje pažnju Periskopa

 

Pošto živimo svijet totalne neljudske posunovraćenosti u kal nemorala, neskrivene pljačke i trijumfa rijaliti nekulture, prihvatio sam da dam svoj skromni prilog upristojavanju pojedinih manifestacija i pokušaju da se kroz njihove sadržaje, bar postepeno ukinu brojni oblici kiča, šunda i svih mogućih ogavnosti kojih više nisu puni samo tabloidi i najjeftiniji TV programi. U jednoj od svojih akcija na ovome planu prihvatio sam sudjelovati na promociji knjige Čekajući smrt u Ičićima moga prijatelja, kolege i prijatelja a angažiranog teatarskog i filmskog redatelja Nauma Panovskog, inače sad afirmiranog profesora na američkim sveučilištima.

Na promociji u popularnoj beogradskoj instituciji Parobrod očekivao sam da mi se za promotorskim stolom pridruže najavljeni ugledni predstavljači knjige: veliki jugoslavenski filmski redatelj Lordan Zafranović i klasik suvremene srpske književnosti Filip David. Ali, sjedio sam sam sa piscem i njegovim izdavačem Draganom Stojkovićem. A publika sve sama intelektualna krema Beograda naših dana.

Po onoj staroj da „sreća prati hrabre“ sa desetkovanim promotivnim timom, krenuo sam u boj za čitatelje ove uzbudljive knjige Panovskog… U ambijentu Parobroda imao sam priliku govoriti i pred jednom od ikona suvremene teatrologije i dramaturgije Mirjanom Miočinović, ali i pred drugim brojnim uglednicima kulturnog i javnog života srbijanske prestonice. Interesantno ali i indikativno da promociji  knjige vrlo afirmiranog makedonskog redatelja nisam primijetio u publici niti jednoga našega redateljskog kolegu.

Da su došli, susreli bi se sa moćno pisanom knjigom u kojoj se, u stilskom pogledu, prepliću životopisna proza, dokument „iz prve ruke“, pa onda prizori jarkih opisa dramatičnih trenutaka partijskih suđenja ostvarenju Lazara Stojanovića Plasticni isus na FDU, uz budne oči tadašnjih partijskih, i policijskih „žbirova“ i svakovrsnih isljednika,  pa lomljenja između ugodnosti profesorske fotelje i časnog odstupa iz kola Miloševićevih poltrona i popuzana… Knjiga upravo u tom predjelu donosi uspravnost profesora Ratka Đurovića, ali i nečasnosti njegovih kolega…

Meni osobno  poetičnim, toplim i nadasve gotovo djetinjim iskazom ukazuje se  poglavlja gdje Panovski slika svoju čudesnu vezu sa Beogradom, opis kavana, druženja i sticanja životnih iskustava u tim kavanskim „učilištima“ života.

Piščev Makondo je vila u Ičićima čije propadanje jednači u simboličkom smislu sa nestankom drage mu zajedničke zemlje.

Knjiga ima pasaže u kojima ponekad i surovo oštro autor prikazuje sukobe i prekide prijateljstava sa nekim od svojih drugova, takođe ostvarenim u umjetničkom smislu. Gorčina sa kojom to Panovski izlijeva na listine ove knjige siguran sam da će privući dio čitateljstva, onaj ponajviše oslonjen na laka, ogovaračka štiva. Takvi su predjeli knjige posvećeni drugovanju i prekidima drugovanja sa uglednim teatarskim režiserima Unkovskim i Milčinom iii filmskim stvaraocem Mančevskim. Omaž koji je autor istkao svome duhovnom ocu, velikom redatelju Mati Miloševiću osvoji vas pa poželite vraćati se toj oduhovljenoj literarnoj skulpturi još koji put!

Uz laskave ocjene koje su djelu  došle putem video zapisa od strane Lordana Zafranovića i Filipa Davida u ovom mome Periskopu želim posebno istaći izbrušen stil kojim autor demonstrira suvremeni literarni diskurs, ali i smisao da u nekoliko skicoznih poteza oslika željeni prikaz konkretne osobe.

U knjizi ima i nemalih pasaža čiste asocijativnosti, što otvara nove etape intenzivno proživljenoga života Nauma Panovskog.

Ovakvu knjigu, natopljenu nostalgijom za vremenom kad su ljudi bili mnogo čestitiji, a društvene prilike emanirale veću etičnost, mogao je izdati takav izdavač kakav je Dragan Stojković sa svojom kućom Most art Jugoslavija. On  permanentno sakuplja literarno biserje iz raznih žanrova koje „veliki“ nakladnici ignorišu!

Knjiga Čekajući smrt u Ičićima ne pripada komercijalnom dominantnom valu ali je vrijedan autorov trag o godinama njegovog odrastanja, nada, iluzija, razočarenja, konačno o rastancima među kojima je bio najteži onaj sa zajedničkom nam domovinom.

Sjetna i nostalgična knjiga!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatna sredina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je moguće da ostanemo bez te općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je, bez obzira na cijenu, važno samo da budu prvi. Oni su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom

 

U današnjem suludom i šizoidnom dobu u kojem ne postoje nikakve vrijednosti izgubila se sintagma koja označava zlatnu sredinu. A u erama prije naše nastao je taj prelijepi sklop riječi. Kada god smo željeli naglasiti kako je nešto kvalitetno, po mjeri čovjeka, kako nema pretjerivanja ni u kojem pogledu, nazivali smo te predjele zlatnom sredinom! Od učenika za koje se tvrdilo da su ponajbolji („u zlatnoj sredini“) do sportskih ekipa taj predio zlatne sredine bio je postvarenjem nečeg umjerenog a lijepog…

Zapamtio sam brojne primjere afirmativnog značenja ove sintagme. Kako je uopće moguće da ostanemo bez općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je tek i samo važno, bez obzira na cijenu koja se plati, da budu prvi, da budu šampioni, „da je samo nebo iznad njih“…

Dolaze oni koji su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom. Jer u toj suludoj trci u kojoj ne važe temeljna pravila ljudskosti često budu pregaženi ponajboli ali ne i najjači. Mudre filipike jednoga Skendera Kulenovića ili pak Vitomira Lukića o Andriću, i Krleži, da i ne govorim, zlatnu su sredinu proglašavale „kategorijom iz Periklovoga doba“. Mladež našega doba koja nekritički prihvata surogate etike, namjerno pomjeranje vrijednosti prema snagatorstvu, navikla je već na potpuno novi sustav vrijednosti u kojem su mnogi spremni gaziti sve pred sobom, a ne osvrtati se čak niti na vrijednosti koje su u civilizaciju unijeli njihovi bližnji… Tako se i događa da djecu i mlade odgajaju video igrice u kojima sve pršti od mržnje prema drugom i drugačijem, u kojima se veliča kult fizičke nadmoći, a nerijetko nipodaštava znanje, intelektualne sposobnosti i vještine. Snaga je najčešće pobjedila pamet…

Kada bi današnji svijet mogli na tren osmotriti Sokrat, Euripid, Sofoklo, Servantes, Crnjanski, bio bi to za njih definitivan smak svijeta, u svakom pogledu… Ne znam koliko mogu danas pronaći pristaša za sadržinu ovoga Periskopa ali znam sigurno da je pitanje s počeka ovoga teksta o zlatnoj sredini temeljno pitanje opstanka i to fizičkoga opstanka ovoga svijeta.

Dole snagatori, VIVAT ZLATNA SREDINA, PAMET I ZNANJE!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop pišem povodom izbornog skupa HDZ u Mostaru. Pišem i povodom „slepila“ stranaka,  koje se izdaju za probosanskohercegovačke. Niko od njih napadno prisustvo zastava hrvatske republike Herceg Bosne u prostorima u kojima su HDZ-ovci birali novo vođstvo i staroga poglavnika Dragana Čovića, nije komenarisao

 

Odmah da bude jasno: neću ovoga puta pisati o dragom vrsnom romanu Miroslava Krleže „Zastave“. Nažalost, jer uživanje i radost bilo bi pisati o jednom od Krležinih romana. Ovaj je Periskop mnogo bljutaviji i mnogo, mnogo tužniji… Pišem u povodu izbornoga skupa Hrvatske demokratske zajednice održanog u prostorima Hrvatskoga doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru. A pišem i u povodu potpunog „slepila“ (o gluhoći jednom drugom prigodom!!!) svih političkih stranaka, koje se izdaju za probosanskohercegovačke. Nitko od tih vajnih bh domoljuba, patriota iliti rodoljuba, o medijskim djelatnicima da i ne govorim, neobično napadno prisustvo zastava hrvatske republike Herceg Bosne u svim prostorima u kojima su HDZ-ovci birali novo vođstvo i staroga poglavnika Dragana Čovića, nije niti primijetio, a kamoli komentirao. Pratio sam i ranije hadezeovske skupove i svetkovine, kojekakve, ali stjegovna agresivnost hercegbosanske intonacije nije bila ovoliko agresivna. Vijorile su se stranačke zastave Hrvatske demokratske zajednice što je, naravski, sasvim u redu da se dešava na stranačkom skupu…

Projektu paradržave Herceg Bosne presuđeno je odlukama haškoga sudišta, unutar pravne sintagme „udruženni zločinački pothvat“. Sljepilo vođstva bošnjačkih stranaka, zatvaranje očiju esdepeovaca i zvaničnika Naše nstranke pred mahanjem zastavama paradržave Herceg Bosne od strane njihovih koalicijskih partnera u oktroiranoj Vladi Federacije BiH samo je još jedna potvrda da je treći entitet (drugi naziv za Hrvatsku republiku Herceg Bosnu) stupio u punom kapacitetu na snagu, a time da je dat legitimitet feudu Milorada Dodika kao „druge srpske države na Balkanu“…

Mig je to međunarodne zajednice i SAD i onim retrogradnim snagama među Bošnjacima da svoj san o „fildžan“ državici što hitrije realiziraju. Sve se odvija onako kako su to planirali europski križari čije naume provodi visoki predstavnik Šmit i najekstremniji američki desničari…

Svakim danom države Bosne i Hercegovine sve je manje!

Pitam se gdje je prag strpljenja bh domoljuba.

Zar u ime istine i pravde jedini moraju govoriti časni Reis efendija Kavazović i časni akademik Esad Duraković???

Jadno i sramotno!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo