Povežite se sa nama

PERISKOP

Politički dilentalizam ili…

Objavljeno prije

na

I pored toga što dva člana Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić direktno, a Dragan Čović indirektno opstruiraju većinu pozitivnih procesa, ako se o takvima uopšte može govoriti u slučaju postdejtonske BiH, ovih dana je Bakir Izetbegović glavna meta kritike u BiH. Član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda povukao je logičan potez da pokrene reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore. Međutim, Izetbegović, njegov pravni zastupnik Sakib Softić i grupa pravnih konsultanata sakupljenih sa raznih strana svijeta bili su od početka osuđeni na neuspjeh, bez obzira što je svakom normalnom čovjeku jasno koliko su Bošnjaci i Hrvati, a naravno i cijela BiH, bili žrtve klerofašističke politike vrha Srpske demokratske stranke i njenih ratnih ciljeva realizovanih grubom instrumentalizacijom nekadašnje JNA.

Javnost je bila uvjerena da od revizije presude neće biti ozbiljnijih rezultata i da BiH neće dobiti nikakvu satisfakciju, a kamoli zadovoljštinu za sve ono što je izgubila tokom četvorogodišnje agresije, od genocida i ljudskih žrtava, preko urbicida do kulturocida. Reviziju je pokrenuo, i to iznimno kasno za ovaj žalbeni postupak, sam Bakir Izetbegović, a surova evropska politička elita, sljedstveno tome i njena sudska elita, traže konsenzus sva tri člana Predsjedništva BiH pri svakom istupu prema međunarodnim političkim i sudskim institucijama.

Vrhunski cinizam leži upravo u tome što je Dejtonskim sporazumom zakovana etnička određenost političara i politika. Ni deset godina nakon presude uHagu i dvadeset dvije godine nakon rata ne postoji politička volja unutar BiH za jedinstvenom osudom genocida i učesnika u njemu.

Nakon što je Tribunal odbio sarajevski podnesak saznaće se da je prije nekoliko godina Tribunal isključio mogućnost da pravni zastupnik u procesu revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije može biti Sakib Softić. Prikrivajući ovu činjenicu od bh. javnosti Bakir Izetbegović je napravio tri auto gola, eliminirajući ne samo mogućnost da se pred Tribunalom vodi ozbiljna rasprava o reviziji tužbe, već je napravio skandalozan gest obmanjivanja javnosti, a potom i odbijanja da sam odstupi sa pozicije člana Predsjedništva BiH. To bi bila logična posljedica njegove nedržavničke i politički zaumne geste.

Bakir Izetbegović i Sakib Softić zajednički skrivaju motive ovakvog ponašanja. Jasan je nedostatak njihove političke i moralne zrelosti da se bez posipanja pepelom javnosti prizna nesposobnost, nestručnost i krajnja nekompetentnost. Isključivo pravna stvar poprimila je sasvim druge dimnzije, pretvorila se kao bumerang u ozbiljan niz postupaka koji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda demaskiraju kao nesposobnog, neučinkovitog, pa u neku ruku i zlonamjernog čovjeka.

Skandalozno je djelovalo unisono, kao po komandi, reagovanje Izetbegovićeve SDA. Internetskim portalima počela je kružiti naredba centrale SDA da se posebno mladež ove političke stranke ima organizovati da elektronskim putem brani postupke Bakira Izetbegovića.

Posebno pitanje koje ukazuje na sve složenije odnose u BiH je niz optužbi koje srpski i hrvatski član Predsjedništva upućuju na račun Izetbegovića da je preuzeo ovlasti koje nema prema Ustavu. Mladen Ivanić je direktno protiv svake vrste revizije; Dragan Čović samo naizgled neutralnim stavom pokazuje novu dimenziju svoga starog prijetvornog lica perući ruke pilatovskom vodicom, a ustvari zabijajući državi BiH nož u leđa.

Koliko god je ova situacija pokazala državničku nezrelost i nekompetentnost Bakira Izetbegovića, toliko je još jedanput na svjetlo dana iznijela loše namjere konstruktora Dejtonskog sporazuma koji su stvarajući Dejtonsku BiH porodili mrtvorođenče koje do danas, a siguran sam ni u budućnosti neće moći biti ozbiljnom državom ni u kojem pogledu.

Ova činjenica ne može amnestirati Izetbegovićev postupak. Njegovo obmanjivanje javnosti se ne može prihvatiti kao patriotski gest… Agent Softić, koji se danima nije oglašavao, na kraju je promrmljao nekoliko nesuvislih rečenica na nivou osnovca, a ne vrhunskog pravnog eksperta.

Poslije svega ostaje gorak ukus za svakog bh. patriotu koji s pravom može pomisliti da je Izetbegović, obmanjujući javnost, odigrao važnu ulogu u odbrani srpske strane pred Tribunalom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatonosna magija Miodraga Tabačkog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miodrag Mića Tabački je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže. Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može bukvalno sve

 

Miodrag Mića Tabački po formalnom obrazovanju je arhitekta i scenograf (diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji scenskih umetnosti u Beogradu), dapače profesor je scenografije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ali, Tabački je mnogo više, on je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže.

Najmanje tri su bitne komponente kvaliteta kompletnog opusa ovog scenografa: originalnost promišljanja teatarskih scenografija; atraktivno senzibiliziranje odnosa oblika i boja koje instalira da bi omogućio kazališnu propulzivnost svakog scenskog akta kojem se posvećuje; konačno, kao temeljnu vrijednost valja istaći funkcionalnost prostora za glumačku ili baletnu igru.

Tabački s istim žarom i stvaralačkom poletnošću kreira scensku likovnost za prestoničke kao i za teatre van kazališnog main streama.

U svojim scenografijama, i kada su scenski oneobičajenih oblika i kada realističnost pokušava pobjeđivati atraktivnom, čistom likovnošću, umjetnik stvara novu, izmaštanu stvarnost u funkcionalno mišljenim tlorisima, a scenske okomice su panoi prave maštovitosti i lucidnog poklonjenja čudu boje.

Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može sve, bukvalno sve.

Mića je i drugar svojim studentima i glumcima, ali u trenu on postaje otmjeni vojvođanski gospodin, što stvarno i jeste, iznimno strog i pravedan, ali i tada lalinski širokog osmjeha.

Čovjek je to koji je napravio najefektniju scenografiju koju sam vidio u životu (Orffova Carmina Burana u Narodnom pozorištu Sarajevo), kojom je dobrim dijelom  i redateljski rješio predstavu.

Tabački je graditelj i useljivač kazališnog prostora, ali on je u isto vrijeme i uljepšivač tih scenografskih ploha. Mići nije teško da u širokom potezu napravi čitave gradove na pozornici, ali i da na cipeli, stilskoj dakako, napravi vremenu adekvatnu, prijemčivu podvezicu.

Tabačkog obožavaju teratarski stolari, krojači osobito, šminkeri i vlasuljari…

On jedini od scenografa nema nikada, bukvalno nikada, problema sa teatarskim garderoberkama i spremačicama.

Ali zlaćani vezovi u klasičnim komadima i metal koji isijava modernitet jednako pristaju petici Miodraga Tabačkog.

Kada prijepor između urednice mojih knjiga i mene nastane po estetskim pitanjima, samo je jedan slučaj općeg konsenzusa – on se zove Miodrag Tabački, iz ugledne obitelji vojvođanskih učitelja.

I moja baka je imala golemu želju da budem učiteljem…

Kod velikog Tabačkog se to sretno poklopilo i neka je. S razlogom je!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo