Svuda oko nas, čak i u najcrnjoj noći, prisutna je ta ista svjetlost neprestana. I kada izgubite put svoj u mraku, zagledajte se dovoljno dugo, pogledajte pažljivo i ugledaćete je

Put naš kroz mrak vodi. Pokaži nam ga ti, svjetlosti neprestana.

Ako je  u pravu Aleksej Homjakov, autor ove zagonetne rečenice, onda svjetlost postoji svugdje: čak i u neprozirnim tamnim dubinama! Dovoljno je da neko ili nešto jednom budu osvijetljeni, pa da se ta neprestana svjetlost više nikada ne izgubi. Na ova razmišljanja naveo me je događaj, koji ću vam ispričati jer me zanima hoćete li se složiti sa ovom mojom logikom.

Nakon što je i poslije trećeg skretanja sa glavne ulice to staro auto bez auspuha uz grmljavinu motora ostalo kao zalijepljeno na mom retrovizoru, bio sam siguran da me prati. Po četvrti put sam oštro skrenuo u jednu slijepu asfaltiranu stazu koja je završavala na zajedničkom parkingu nekoliko porodičnih kuća, naglo sam zakočio na prvom proširenju. Ona krntija je  prohujala tik pokraj mog automobila: kratka škripa guma i konačno, dugo trenutak dugo željene tišine. Istovremeno smo zalupili vrata za sobom i pošli u susret jedan drugom.

,,Profa, pa ti si pravi reli vozač!“, odmah sam ga prepoznao. Bio je to jedan omiljen lokalni lik, boem i strastven ribolovac. Srdačno smo se zagrlili.

,,Jurim te da ti dam pravog dubinskog šarana. Sinoć sam uhvatio sedam-osam komada, sve veći od većeg!”, dok je momak stavljao u moj bagažnik najvećeg i najljepšeg šarana, učini mi se da je ova prekrasna, zlatasta riba nekoliko puta naizmjenično otvorila i zatvorila usta.

,,Kada si uhvatio ove šarane?”

,,Sinoć, poko deset naveče. Zašto pitaš?”

,,Je li moguće da je još živ ili mi se samo učinilo?”

,,Moguće je, dubinski šaran je car jezera, prava ajkula. Borac kakvog nema. Daj mi ga, sad ću ga ja kamenom po glavi!” Zatvorio sam bagažnik iz filozofskog milosrđa.

,,Ako je do sada ostao živ, neka umre kad mu dođe smrtni čas”.

Cijeli dan sam ostao u ovom gradiću pokraj jezera. Tek poslije ponoći stigao sam kući. Cijelim putem opsjedao me osjećaj da nisam sam u automobilu. Tek u liftu sam se sjetio dubinskog šarana u bažniku.Vratio sam se do auta i uzeo već sasvim hladnog šarana. Kod kuće, moji su bili zaspali. Napunio sam kadu do pola i u hladnu vodu spustio, kako sam bio uvjeren, mrtvu ribu. Prošlo je 30 sati od kada je izvučen iz svojih dubina, šaran je morao biti mrtav. Kadu sam napunio iz poštovanja prema njegovoj izdržljivosti u koju sam se uvjerio. Neka barem i mrtav još jednu zoru dočeka u vodi! – rekoh sebi.

Ali, dubinski šaran nije bio mrtav! Najprije se lelujao okrenut na bok, a zatim kao da se budi iz nekog bunila, pokuša da se okrene u svoj prirodni položaj – leđima gore, trbuhom dolje. Zabezeknut i ushićen, posmatrao sam kako poslije par minuta počinje da pliva po kadi! Ujutro, poslije prvog iznenađenja, cijela porodica je glasala da se ovaj junak mora vratiti nazad u svoje dubine! Našli smo najveće plastično korito u kući koje se moglo smjestiti iza prednjih sjedišta, napunili ga vodom i stavili šarana. Kao da je shvatio da je svaka kap vode dragocjena, šaran se primirio i cijelim putem se nijednom nije praćaknuo. Razumije se, voda se više puta prelila preko ivica plastične kadice. Dva puta smo zastajali na benzinskim pumpama i dosipali flaše vode za piće. Kada smo konačno stigli na jezero, produžili smo da vozimo dok nismo našli jednu pustu uvalu. Ponijeli smo korito sa šaranom do obale jezera i ušli u vodu. Kada smo stigli do dubine iznad koljena, svi redom smo pomilovali iznenađujuće mirnog šarana. Nastupio je trenutak istine! Potopili smo plastičlnu kadicu do dna. Šaran je dopustio da ga jezerska voda sama izdigne do površine. Zatim je sa nekoliko blagih zamaha repom uronio u tamne dubine jezera. U jednom trenutku, zlatasti sjaj njegovih krljušti bljesnuo je neočekivano kroz zagasito modru vodu. Dok smo bez riječi stajali presrećni što smo uspjeli da ga vratimo u jezero, šaran se, koliko god nam se činilo nevjerovatno, vratio nama! Doplivao je do nas, blistavo svijetleći, plivajući mirno između nas, dodirujući nam nježno noge. Zatim je zaronio, izgubio se u dubinama i – još jednom se vratio! Poslije nekoliko sekundi, ugledali smo ga u daljini od dvadesetak metara, kako ljeska kao svjetlost neprestana.

Svuda oko nas, čak i u najcrnjoj noći, prisutna je ta ista svjetlost neprestana. I kada izgubite put svoj u mraku, zagledajte se dovoljno dugo, pogledajte pažljivo i ugledaćete je!  

    Ferid MUHIĆ

Komentari

Snaga klevete izazaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. Sredina koja ostaje razočarana kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala

Najvažnije je uporno pljuvati po protivniku. Nešto će se obavezno zalijepiti! U praksi, filozofija svih klevetnika oduvijek se svodila na ovaj isti jednostavni trik, koji je Volter, sebi svojstvenom oštroumnošću prepoznao kao generalno načelo duge i burne istorije terora klevetnika nad oklevetanima. Uz bezbroj puta potvrđenu efikasnost klevete koja se, upravo kao gusti ishrknuti ispljuvak nepogrješivo lijepila i ostajala trajno, često i do kraja života na obrazu oklevetanog, još jedan bitni detalj uvijek iznova je ohrabrivao klevetnike da nastave sa ovom svojom ružnom navikom: ako se poneki okleveteni na jedvite jade i uspio oprati, klevetnik je uvijek ostajao nekažnjen!

Perverzna nadmoć zla – nasilja, uvrede, klevete  – svoju snagu crpi upravo iz tog ispljuvka, prvog udarca od kog se onaj kome je zlo naneseno, mora oprati i oporaviti. Koliko god snage i truda utrošio da se oporavi, udarenom trajno ostaje ožiljak a mrlja na časti i  ugledu, praktično nikada potpuno ne izblijedi. Djevojka o kojoj se jednom u javnost pustila priča, ostaje obilježena šuškanjem ogovoranja i u svojim poznim godinama. Koliko god inače bila ugledna i poštovana, uvijek će je pratiti šapat: ,,To je ona što je prije 30 godina…!“ Neupućeni i dobronamjerni radoznalac koji bi upitao: ,,Zar je moguće? Ne mogu vjerovati, nikada to ne bih ni pomislio o njoj, je li to dokazano?“, bez izuzetka će se suočiti sa činjenicom da sumnja nikada nije sasvim iščezla, jer “… Nije dokazano, ali znaš kako se kaže: ,,Gdje je dima tu je i vatre!“

Omamljeni ovom doušničkom poslovicom, zaboravljamo  da podmukli klevetnici, kao patološki piromani, mogu podmetnuti i vatru i dim i tamo gdje ništa ne gori! Tako zaboravljamo da klevetnik ostaje nekažnjen umjesto da bude ne samo kažnjen i krivično gonjen, nego javno prezren i trajno obilježen žigom srama. Snaga klevete izaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. I upravo kao što srndać koji je za dlaku izbjegao metak ispaljen iz zasjede, ne pomišlja da se vrati i kazni skrivenog lovca, ne samo oklevetani, nego ni javnost, ne pomišljaju da kazne klevetnika!

Epizoda koja se desila ovih dana, kada je  pred očima miliona gledalaca, zajedničkim naporom S.H. (voditelja  jedne popularne TV emisije) i A.K. (uglednog profesora medicine i višestrukog akademika), oklevetana jednako popularna i ugledna prof. dr S.I., alarmantno ukazuje na nekažnjivost klevetnika i potpunu nezaštićenost oklevetanog. Naime, tokom emisije, akademik A.K. je, suprotno zvaničnim podacima o obrazovanju S.I. izričito negirao da je S.I. bila njegov student na Sveučilištu u Z. naglasivši da nikada nije bio član komisije za odbranu njenog doktorata. Takva kategorična tvrdnja imala je težinu smrtne presude za društveni ugled i ličnu čast prof. dr S.I. dok je, s obzirom na njen politički bekgraund, potresla temelje cijele države i denuncirala njenu najjaču političku stranku eksplicitnom optužbom za beskrupuloznu korupciju i zloupotrebu vlasti.

U najkraćem roku, iz arhiva Medicinskog fakulteta u S. dostavljeni su dokazi da oklevetana S.I. jeste odbranila doktorsku disertaciju i to pred komisijom kojom je, kao mentor  predsjedavao upravo klevetnik A.K. Dokazi su upotpunjeni  fotokopijama dokumenata koji potvrđuju da S.I. jeste bila redovni student i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Z. i da je tamo polagala i položila (sa odličnim uspjehom) ispite ne samo kod akademika A.K. nego i kod njegove supruge prof. dr B.F.K.

Suočen sa sa nepobitnim dokazima, koji ga legitimišu kao beskrupuloznog klevetnika mega formata, akademik A.K. je ležerno izjavio:

,,Ja prihvatam činjenicu da postoje zapisnici, da sam bio mentor S.I, u izradi doktorske disertacije, da je pred nas četvoro ona branila doktorat, da je taj doktorat legalan i legitiman. I ovim stavljam tačku na priču o obrazovanju S.I. ”

Klevetnik stavlja tačku na priču!? Nakon što su sve njegove klevete pobijene!? Tu je vrhunac drame u kojoj se zloba i zluradost podsmijevaju odbranjenoj časti a bahatost se ruga pravdi! Ujedno, ovi dokazi prekinuli su patološku radost političkih protivnika stranke kojoj pripada  S.I. koji su se nadali da će njen ugled i čast biti uništeni a njena porodica i simpatizeri te partije osramoćeni i poniženi, tako da su čak optužili  ,,režimske medije što su počeli likovati”!?   Kao da je moralno nedostojno likovati i radovati se što se dokazala nevinost čovjeka  kome je nanijeta nepravda!?  Amoralnost političke pomahnitalosti sasvim je izbrisala svaku svijest o moralu kao o temelju društvenog života. Zato na dokazanu klevetu niko nema pravo  staviti tačku, ponajmanje klevetnik. Ako je S.I. oklevetana, onda je A.K. klevetnik! I tu umjesto tačke slijede dvije tačke: sudska kazna – i žig srama klevetniku do kraja života!    Kazniti klevetnika  trajni je politički interes svakog društva! Sredina koja ostaje razočara kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala. Ideal je: kazniti svakog krivca, ne osuditi nijednog nevinog!

To je smisao one opomene da je za društvo manja šteta ako četrdeset krivaca umakne kazni,  nego ako se osudi jedan nevin čovjek!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

Suočeni sa činjenicom da se ni OUN ni EU, ni najmoćnije države svijeta ne usuđuju da osude Izrael zbog nepravdi koje im nanosi već 74 godine, uz to svjesni da se tu ništa neće promijeniti u dogledno vrijeme, pozovu Palestinci Sokrata u Gazu da svojim autoritetom podsjeti svijet na značenje pojma Pravde u skladu sa principom na kom počiva svijet: „Iustitia nemini neganda est!” – „Pravda se nikome ne smije uskratiti!”

Sokrat se spremno odazva pozivu i u skladu sa svojim metodom da istinu traži kroz razgovor sa umnim sagovornicima, povede sa sobom uglednog i bogatog Kefalosa, iskusnog čovjeka u zrelim godinama, i mladog, svađi i oponiranju naklonjenog Trazimaha. U prepunoj, svečano ukrašenoj sali, pred nekoliko sotina Palestinaca svih uzrasta, uključujući i desetine žena sa djecom, iz poštovanja prema njegovim godinama i ugledu, Sokrat najprije dade riječ Kefalosu.

„Pravda je kada svi žive poštujući svoje obaveze. A osnovne obaveze svakog čovjeka su da čini dobro prijateljima a zlo neprijateljima. Zato je pravedno da svi prijatelji Izraela pomažu Izrael i čine zlo njihovim neprijateljima Palestincima” – zaključi svoju besjedu čestiti Kefalos.

Na ovo Sokrat prigovori ukazivanjem da princip činjenja dobra prijateljima i zla neprijateljima nužno vodi do toga da se nanese zlo nekim dobrim ljudima i učini dobro nekim zlim ljudima, poentirajuči: „A pravedan čovjek ne smije činiti zlo nikome!”

„Pravda je ono što odgovara jačem! Tako je bilo, tako će ostati!” – žustro se ubaci Trazimah. „Izrael je jači, oni koji ga podržavaju su jači. Izrael i njegovi saveznici su jači i rade ono što njima odgovora. To je pravda i toj je kraj priče” – završi prpošni junoša.

„Ali to bi značilo da su oni koji postupaju u skladu sa pravdom uvijek oštećeni od jačih. A to je nepravedno!” – prigovori  Sokrat.

„Gdje si vidio da onaj slabiji koji postupa u skladu sa pravdom, od toga ima neke koristi!?” – odvrati Trazimah. „Misliš li da se ovčari i odgajivači goveda brinu o njima i hrane ih da im pomognu ili zbog svoje koristi? Misliš li da vladari gledaju na svoje podanike drugačije nego kao na ovce i goveda i da misle na bilo šta drugo osim na svoju korist? Pravda je, dakle, korist jačeg i onog koji vlada, a šteta slabijeg i onog koji sluša. Pravedni uvijek gube zato što su slabiji, nepravedni uvijek dobijaju, zato što su jači.”

„Umjesto da se nadvikujemo, pomozimo istini da se rodi!” – reče Sokrat, podsjećajući da je filozofski metod kojim se dolazi do istine, vrsta  majeutike –  umijeće babice koja pomaže pri porođaju. „Slažeš li se da je Pravda neka vrsta dobra, dakle da je vrijedno imati je?”

„S tim se mogu složiti,” – potvrdi Trazimah.

„Onda ćeš se složiti i s tim da tamo, gdje su jedni bogati i žive u izobilju a  drugi siromašni i gladni, gdje su jedni srećni a drugi nesrećni, nema pravde, jer na ono što je dobro svaki čovjek ima pravo i zato se Pravda ne smije nikome uskratiti!?”

„Pravo si to rekao, Sokrate!” – složi se Trazimah .

„Prema tome, pravedno je ako se ovačar brine i o ovcama a ne samo o sebi; i ako se vladar brine o dobru svih građana a ne samo nekih? Kao što je pravedno ako se doktor brine o dobru bolesnika a ne samo o svojoj koristi, iako je bolesnik u njegovoj vlasti! Možemo li se onda složiti da je onaj koji je jači i koji vlada, pravedan ukoliko to ne čini za sebe nego za dobro svih, kako onih jakih tako i slabih? I nije li u tom slučaju, najgora nepravda ako onaj ko je jači koristi svoju snagu protiv slabijeg, i ako vladar vlada samo u korist jačih a na štetu slabijih?”

„U svemu se ovdje slažem s tobom, o Sokrate! Ali, zar ne vidiš da je ovdje pravda samo ono što hoće jači i oni koji vladaju, na štetu slabijih jer…“

Strahovit tresak praćen zaglušujućom eksplozijom, prekinu Trazimaha. Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, kroz dim i prašinu, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov glas, sada već šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

Ferid MUHIĆ

Komentari