Povežite se sa nama

DUHANKESA

Posljednja ambicija

Objavljeno prije

na

Zagledan u taj zeleni brežuljak, prošaran žutim livadskim cvjetovima, od vrha, pa niz blagu stranu, prema zaravni, s lijeva prema sredini obasjan suncem, u kontrastu prema prozračnoj kopreni koju je nad brežuljkom, travom i cvijećem bacila sjena nekog od bijelih oblačića, rasutih nasumice po plavom svodu neba; dok mi pogled bludi, onom rasijanom koncentracijom, isto tako protivrječnog stanja odsutno-prisutne svijesti, prema daljini, prema iluziji daljine, tamo sasvim desno, gdje obris dva brda donosi diskretn slutnju uzbuđenja, da li kao sjećanje ili kao očekivanje!? Ko će znati? Ono udaljenije, poslednje brdo, u dnu horizonta, svojim robusnim i tamnim obrisima, budi misao o planinama. To je opis slike koju svaki dan gledaju stotine hiljada, milioni ljudi. To je najomiljenija slika sa kompjuterskih monitora, apsolutno dominantni vizuelni stimulans za sve te ljude, njihova nužna doza neophodne iluzije života, zamjene za život, njihov bezalkoholni delirijum, mlak i depresivno smirujući kao i bezalkoholno pivo; to je njihova doza denikotiziranog zanosa, sintetički nadomjestak za seduktivni efekat kojim plavičasti dim mirisnog duhana zbližava i pretvara u prijatelje dva ljudska bića koja se nikada ranije nisu vidjela; ta slika sa elektronskog monitora zrači sasvim adekvatno kao savršen surogat, njena virtuelnost besprekorno je usaglašena sa virtuelnošću čitavog tog vegetiranja na koje se svelo ono što, još samo po navici, nazivamo naš život, i stoga djeluje tako efikasno kao virtuelni protivotrov za našu virtuelnu anksioznost. Jer, pošto odavno više ne živimo autentičnim, nego samo tavorimo virtuelnim životom, to i sva naša stanja: od (sve rjeđih) napada elana, do (sve češćih) zapadanja u neurotički autizam, postaju takođe virtuelna – bez pravog povoda, bez ikakvog istinskog motiva, ne vidimo da smo puke imitacije stanja koje simuliramo dok sjedimo tako zagledani u taj prizor osunčanog zelenog brežuljka.

A jesmo upravo i samo to: neambiciozne simulacije sebe samih.. Jer gdje su nam naše ambicije? Sa tako uvjerljivom slikom, koja se uvijek pojavi kada mi odlučimo da je vidimo, na kojoj je trava uvijek jednako zelena, i cvijeće jednako zlatasto, koja, zbog svega toga, jeste ilustracija nekakve vječnosti u malom, moj pouzdan zaklon, sigurno pribježište, istinski refugium od sebe samog, od onoga koji zapravo jesam, ostvaruje se jedna ambicija koju nikakva moć u stvarnom svijetu ne može ostvariti: sam svijet se povinovao mojoj volji! Kad hoću, prizovem ga, takvog istog, neizmjenjenog, pouzdanog, sa tim nebom i suncem, sa tim brežuljkom i oblacima. Ali već rekoh: pitanje je gdje su nam one naše ambicije? Koje su, imamo li ih, da li smo zaista sačuvali i jednu jedinu pravu ambiciju, toliko jaku da bismo zbog nje žrtvovali čak i prizor zelenog brežuljka! – kažem čak, zato što su toliki mnogi izabrali upravo taj prizor, a nisu ga izabrali nimalo slučajno, nego zato jer tolikim mnogima nedostaje upravo i tačno to: ta zaboravljena, čak i nezapamćena uronjenost u svijet primordijalnih elemenata, u podnevno sunce i nebo, u miris trave ranog ljeta i rahlog bušenja zemlje, sačuvana još jedva kao molekularna žudnja, kao melanholija naših čula, kao hronična hipoglikemija autentičnosti doživljaja – da bismo se odrekli same virtuelnosti u ime autentičnosti sopstvenog života!?

Život koji se sveo na vrijeme provedeno pred prizorom zelenog brežuljka (ili pred prizorom bilo koje druge elektronske vizuelne proteze!), jednostavno je inkompatibilan sa bilo kojom varijantom autentičnog života. Ne može se biti jednako dobar u svemu, čak ni u više stvari paralelno – na kraju krajeva: ni u dvije stvari se ne može biti jednako dobar! Kada je Paderevski postao premijer Poljske, vrhunski pijanista Paderevski je abdicirao; kada je Gledston prihvatio visoku političku dužnost, harizmatični filozof Gledston se izgubio; ono malo što je od tada napisao, nije se uzdiglo iznad medikritetskog štiva. Na kraju krajeva, možda smo napravili pravi izbor sa našom ambicijom. Da zurimo u zeleni brežuljak. Jer sada je već jasno: to radimo najbolje! Još malo, pa će to biti jedino što još znamo raditi! Naša poslednja ambicija biće ostvarena!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Komanči iz Gaze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bila zanimljiv za kulturalnu antropologiju, stenogram o tri mlada neustrašiva Komanča je zapravo priča o Palestiucima iz Gaze. Ili o Batonovim Ilirima iz tvrđave Vranduka na rijeci Bosni, o Jevrejima iz Varšavskog geta – ukratko, prića o  dostojanstvu i ljudskom, ličnom i kolektivnom  samopoštovanju

 

 

Jedan stenogram armije SAD iz vremena Indijanskih ratova 1870-1875 godine, datiran 7. juna 1873,  izvještava o neobičnom incidentu: “Jutros, dok smo bili na vježbi, postrojeni u osam redova po pedeset vojnika, pred  nas su ravnicom dojezdila tri mlada Komanča. Lica namazanih ratnim bojama, jahali su bez sedla, na golim  razigranim, šarenim konjima, naoružani dugačkim kopljima, lukovima, tobolcima punim strijela i “Vinčester“ karabinima u futrolama. U grive njihovih konja bili su upleteni šareni amuleti, a njihove duge crne kose namazane medvjeđom mašću, presijavale su se na suncu. Napravili su u galopu nekoliko krugova da bi nam pokazali svoje jahačke vještine.  Zaustavili su se na daljini oko 300 metara, tačno ispred naših vojnika kleknutih u prvom redu sa repetiranim karabinima na gotovs. Izvadili su noževe iz kanija i odsjekli po jedan pramen  grive svojih konja i svoje kose. Zapjevali su svoju ratničku pjesmu  a odmah zatim pramenove grive i kose bacili u gustu travu. Pjevajući i dalje, razgirali su svoje konje i u divljem galopu frontalno jurnuli prema nama, pucajući iz svojih “vinčesterki“. Kad su se približili, na komandu “Pali!“, naši strijelci su ih smjesta plotunom istovremeno svu trojicu oborili s konja. Naši skauti Komanči, objasnili su nam da su sada sva tri mlada ratnika postali besmrtni jer će njihovi konji pasući prepoznati u travi miris njihove kose, a pošto se ljudska duša najduže zadržava u kosi,  lako će svaki konj prepoznati svog jahača i vratiti mu se u  vječnim lovištima.“ Uz stenogram je bila prikačena i kratka bilješka:“Dvadeset  jedan dan kasnije, u indijanskom rezervatu već se  pjevala  pjesma o trojici mladih Komanča koji će vječno jahati svoje brze konje, jer su poginuli kao ljudi a duše su im ostale žive u kosi“.

Koliko god bila zanimljiv za kulturalnu antropologiju, stenogram o tri mlada neustrašiva Komanča je zapravo priča o Palestiucima iz Gaze. Ili o Batonovim Ilirima iz tvrđave Vranduka na rijeci Bosni, o Jevrejima iz Varšavskog geta – ukratko, prića o  dostojanstvu i ljudskom, ličnom i kolektivnom  samopoštovanju! Od kada su borci iz Gaze 8. oktobra 2023. godine  izvršili munjeviti samoubilački upad na izraelsku terioriju do danas,  ne prestaju nagađanja o razlozima zbog kojih su to učinuli. Od priče da je to bila namjerna izdaja u redovima Hamasa, u saradnji sa Mosadom, da bi Izrael dobio alibi za odlučan napad na Gazu i Zapadnu Obalu,  do ukazivanja na naivnost, nepromiišljenost i običnu glupost kreatora ovog napada, nesposobnih da predvide  odmazdu koja će uslijediti od strane Izraela – interpetacije ekspertskih i kafanskih autoriteta poklapaju se u dlaku. U tome što su totalno pogrešne, besmislene i to predstavljaju obične gluposti.

Jer, kao prvo, ništa nije počelo 8. Oktobra 2023. godine, nego 76 godina prije toga – 1947. godine, kada je Palestincuma oteta zemlja a oni listom protjerani u progonstvo u kom se nalaze do danas. Kao drugo,  Izraelcima nikada nije bio potreban nikakav alibi da bi nekažnjeno  bombardovali palestinske gradove, naselja i logore kad god im se prohtije (sjetimo se pogroma civila u bombardovanju logora Sabra i Šatila, septembra 1982. godine, kada je izraelska soldateska pobila 3.500 civila, većinom žena i djece). Kao treće, i štab Hamasa i svaki borac koji se probio na izraelsku teritoriju, i svi palestinci u Gazi i na Zapadnoj Obali,  bili su svjesni posljedica, više nego svi spomenuti eksperti zajedno!

Zašto su to onda učinili? Zato što ljudi nisu životinje, posebno kada su tretirani i  progonjeni kao životinje. I ona tri mlada Komanča, i Batonovi Iliri iz tvrđave Vranduk, i Jevreji iz Varšavskog geta, nisu napali svoje zlotvore misleći da će ih pobijediti, nego da bi barem umrli kao ljudi, da bi zauvijek ostali  –  ljudi! Mnogo veći  i mnogo bolji ljudi od onih koji su sebe za vijeke vijekov  osramotili kao ljudska bića, bez obzira da li su to bili rimski legionari, konjica armije SAD,  nacističke SS trupe,  ili soldateska cionističkoe vlade Benjamina Netanjahua.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Metamorfoze svijeta neslobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode

 

 

Treći maj je proglašen za Svjetski dan slobodnih medija! Čudom se čudim šta bi to moglo značiti?? Da  savremeni svijet pravi šale na svoj račun ? Da je riječ o lucidnom, kritički angažovanom sarkazmu  kao suptilnoj formi najoštrije kritike stvarnog stanja? Da je savremeni čovjek potpuno izgubio svijest o stvarnosti u kojoj živi? Da oni koji su izmislili ovaj  praznik, sve druge smatraju lakovjernim glupacima?

Nema kraja nagađanjima.  Obazirem se oko sebe i nigdje ne vidim, koji su mediji slobodni i gdje to u svijetu!? Ni ko je i gdje slobodan!? Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode. Tamo je sloboda, ovdje je nesloboda. Kako se to desilo, ne znamo! Znamo da se nekako desilo i da je to granica koja razdvaja ljudsko društvo i prirodu. Nigdje  i  nikada u prirodi,  ni jedna vrsta životinja nije pokušala  ograničiti slobodu pripadnika bilo koje druge ili iste vrste životinja. S druge strane, u svakom ljudskom društvu, postojala je mala grupa ljudi žednih vlasti, koji su većini oduzimali slobodu i potčinili ih! Svim sredstvima i na sve načine!   Da bismo to prikrili, svijet prirode, koji je svijet autentične slobode, nazvali smo svijet divljine. Životinje koje u prirodi žive potpuno slobodno, proglasili smo za “divlje životinje“. Biljke koje mi kontrolišemo i kojima smo oduzeli slobodu, zovemo “pitome biljke“. “Pitomi zec“ vs. “divlji zec“; “pitoma kruška“ vs. “divlja kruška“. Čak i ljude koji žive slobodno,  izvan granica našeg svijeta neslobode, bez ustezanja zovemo – divljacima!

Od Spartaka do digitalnog eura, traže se, planiraju, isprobavaju i mijenjaju se ovi načini sa toliko domišljatosti i upornosti, da je ova želja za potčinjavanjem vremenom postala osnovni pokretač historije a ono što nazivamo društveni  razvoj, samo niz metamorfoza jednog te istog svijeta neslobode!

Ako je Spartak još i mogao pokušati da sebi i sabraći gladijatorima vrati oduzetu slobodu kretanja, i s dobrim razlozima vjerovati da će u tome uspjeti, današnji čovjek je definitivno izgubio svaku šansu da misli i govori slobodno. Svaki detalj savremenog ljudskog svijeta dizajniran je na principima neslobode, tako da se više ne može ni izmijeniti, ni početi iz početka.. Sloboda je u međuvremenu postala diverzija, faktor čije bi prisustvo smjesta blokiralo i zaustavilo rad cijele društvene mašine. Navodna sloboda sociјalnih mreža je preko sajber akademija, para-obavještajnih centara i razumije se, vojnih i policijskih sistema metastazirala (planirano, od samog početka!) u najefikasniji način kontrole svakog čovjeka u svakom trenutku, uključujući  svaku izgovorenu i napisanu riječ preko praćenja njegovog mobilnog telefona.

Iako je deklarativno sloboda govora garantovana, svugdje se sankcionira  zabranjeni govor. Čak i zabranjene riječi. A tamo gdje  postoji zabranjeni govor, ne postoje slobodni mediji. Govore o “Slobodnom svijetu” i o neslobodnom svijetu autoritarnih režima.  U najslobodnijoj državi  slobodnog svijeta,  Harvardu – najbogatijem i najprestižnijem univerzitetu u svijetu, vlast je blokirala sa računa 2.3 milijarde  donacija zato što  studenti u kampusu glasno govore protiv genocida koji Izrael već godinu i po vrši nad Palestincima u Gazi. Koji medij u “slobodnom svijetu” smije danas nazvati ovaj genocid genocidom i zbog toga nemati posljedica!?

Na listi tema u Parlamentu EU u toku je realizacija projekta digitalnog eura. Uz postepeno ukidanje plaćanja gotovim novcem i prelaskom na digitalni euro Centrala u Briselu imaće ne samo uvid u račun svih građana, nego i mogućnost  skidanja bilo koje sume sa računa, pa i njegovog potpunog zatvaranja.  Najnovija metamorfoza svijeta neslobode. Do sljedeće.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Historija – groblje ideala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i istorijom

 

Najveće zablude unauci su često rezultat površnosti,  a ne grešaka. Mnoge čuvene teorije prihvaćene su kao nesumnjiva istina samo zato što se o njima nije razmislilo. Jedan takav primjer je teza: “Historija je groblje elite!“ Njen autor, italijanskg inženjer, sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto s kraja 19-og i početka 20-og vijeka, utemeljio je na ovoj tezi svoju čuvenu teoriju da je elita (aristokratija), ključni faktor društvene historije. Značenje ove teze je potpuno jasno već na prvi pogled: Historiju pokreću i usmjeravaju veliki pojedinci – elita! Međutim, ono što je jasno već na prvi pogled, često se pokaže da je nejasno, ali  tek na drugi pogled!

Najprije, historiju čine promjene dominantne društvene paradigme, a ne smjena vladajuće elite, kao što podrazumijeva Paretov aforizam. Karakter moralnih normi, vladajuće aksiološke matrice i stepen realizacije sadržaja najviših društvenih ideala jesu mjera historije. Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i historijom! Hegel se prevario kada je Napoleona Bonapartu vidio kao inkarnaciju duha svjetske historije na bijelom konju. Niko, ni organizatori Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, ni akteri ukidanja do tada vladajuće feudalne paradigme,  ni sam Napoleon, nisu ostvarili ideale te revolucije. Njen motto, koncentrisan u tri riječi: “Liberté, égalité, fraternité!“,  do danas je ostao neostvaren. Svuda u svijetu, “Sloboda“ je danas floskula, “Jednakost“ je stigmatizirana, “Bratstvo“ je izrgnuto ruglu. Objektivno posmatrano, cijela ta elita od reda, zapravo je samo kolateralna šteta koja je završila na groblju – ali ne na groblju historije, nego svako u svom grobu. Na groblju historije, pokopani su  ideali ove revolucije!

Na groblju historije završio je i Kantov ideal Svjetske države i vječnog mira, regulisane zajedničkim Ustavom koncipiranim na univerzalnim principima pravednosti, kao i Fihteov ideal saveza suverenih, ekonomski nezavisnih nacionalnih država svijeta. Zamijenila ih je stvarnost svjetskog hegemona, sa ekskluzivnim pravom na nenajavljenu agresiju (preventivni napad – preemptive attack) na bilo koju državu po sopstvenom izboru, legitiumisanu pozivanjem na teoriju o “ograničenom suverenitetu“ (koja se, predvidjivo, ne odnosi na svjetskog hegemona); stvarnost nemilosrdne ekonomske eksploatacije ljudi i prirodnih resursa država ostavljenih na milost i nemilost svjetskog hegemona; stvarnost planiranog izazivanja kontrolisanih lokalnih ratova u cilju uspostavljanja režima po volji hegemona; stvarnost nezapamćenog bogaćenja pojedinaca i beskrupulozne pauperizacije  milijardi obespravljenih širom svijeta; stvarnost bezuslovnog podržavanja države agresora koja vrši vjerski motivisan genocid nad cijelim narodom u njegovoj državi, i zabrane svih formi javnog protesta protiv agresora i solidarnosti sa narodom i državom,  žrtvama agresije i  genocida.

Marks, Engels, Lenjin, uz mnoge druge njihove sljedbenike, jesu duhovna i politička elita koja je pokušala promovisati ideale socijalizma  kao radikalno nove  ekonomske, političke, ideološke i aksiološke  paradigme, ali  historija je skrenula  u drugom pravcu, bez obzira na vodeću ulogu ove elite! Zajedno s proljećem i ove godine stigao je Prvi maj. Proljeće je došlo kao razdraganost, kao miris behara, kao dah razvigora.  Prvi maj – kao sjećanje.   Svakog Prvog maja, sve više  postaje jasno da smo tog dana na parastosu još jednog ideala. Ideal stvaranja svjetske države zasnovane na vladavini klase koja svojim radom omogućava opstanak savremenog svijeta s ciljem uspostavljanja principa jednakosti svih ljudi, epitomiziran u paroli:“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“, odavno je sahranjen na groblju historije.

Slavljenici radnici – beskrajna povorka razjedinjenih, razvlašćenih, poniženih, osiromašenih, degradiranih junaka našeg doba, gdje god bili, čestitam vam PRVI MAJ!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo