Povežite se sa nama

DUHANKESA

Posljednja ambicija

Objavljeno prije

na

Zagledan u taj zeleni brežuljak, prošaran žutim livadskim cvjetovima, od vrha, pa niz blagu stranu, prema zaravni, s lijeva prema sredini obasjan suncem, u kontrastu prema prozračnoj kopreni koju je nad brežuljkom, travom i cvijećem bacila sjena nekog od bijelih oblačića, rasutih nasumice po plavom svodu neba; dok mi pogled bludi, onom rasijanom koncentracijom, isto tako protivrječnog stanja odsutno-prisutne svijesti, prema daljini, prema iluziji daljine, tamo sasvim desno, gdje obris dva brda donosi diskretn slutnju uzbuđenja, da li kao sjećanje ili kao očekivanje!? Ko će znati? Ono udaljenije, poslednje brdo, u dnu horizonta, svojim robusnim i tamnim obrisima, budi misao o planinama. To je opis slike koju svaki dan gledaju stotine hiljada, milioni ljudi. To je najomiljenija slika sa kompjuterskih monitora, apsolutno dominantni vizuelni stimulans za sve te ljude, njihova nužna doza neophodne iluzije života, zamjene za život, njihov bezalkoholni delirijum, mlak i depresivno smirujući kao i bezalkoholno pivo; to je njihova doza denikotiziranog zanosa, sintetički nadomjestak za seduktivni efekat kojim plavičasti dim mirisnog duhana zbližava i pretvara u prijatelje dva ljudska bića koja se nikada ranije nisu vidjela; ta slika sa elektronskog monitora zrači sasvim adekvatno kao savršen surogat, njena virtuelnost besprekorno je usaglašena sa virtuelnošću čitavog tog vegetiranja na koje se svelo ono što, još samo po navici, nazivamo naš život, i stoga djeluje tako efikasno kao virtuelni protivotrov za našu virtuelnu anksioznost. Jer, pošto odavno više ne živimo autentičnim, nego samo tavorimo virtuelnim životom, to i sva naša stanja: od (sve rjeđih) napada elana, do (sve češćih) zapadanja u neurotički autizam, postaju takođe virtuelna – bez pravog povoda, bez ikakvog istinskog motiva, ne vidimo da smo puke imitacije stanja koje simuliramo dok sjedimo tako zagledani u taj prizor osunčanog zelenog brežuljka.

A jesmo upravo i samo to: neambiciozne simulacije sebe samih.. Jer gdje su nam naše ambicije? Sa tako uvjerljivom slikom, koja se uvijek pojavi kada mi odlučimo da je vidimo, na kojoj je trava uvijek jednako zelena, i cvijeće jednako zlatasto, koja, zbog svega toga, jeste ilustracija nekakve vječnosti u malom, moj pouzdan zaklon, sigurno pribježište, istinski refugium od sebe samog, od onoga koji zapravo jesam, ostvaruje se jedna ambicija koju nikakva moć u stvarnom svijetu ne može ostvariti: sam svijet se povinovao mojoj volji! Kad hoću, prizovem ga, takvog istog, neizmjenjenog, pouzdanog, sa tim nebom i suncem, sa tim brežuljkom i oblacima. Ali već rekoh: pitanje je gdje su nam one naše ambicije? Koje su, imamo li ih, da li smo zaista sačuvali i jednu jedinu pravu ambiciju, toliko jaku da bismo zbog nje žrtvovali čak i prizor zelenog brežuljka! – kažem čak, zato što su toliki mnogi izabrali upravo taj prizor, a nisu ga izabrali nimalo slučajno, nego zato jer tolikim mnogima nedostaje upravo i tačno to: ta zaboravljena, čak i nezapamćena uronjenost u svijet primordijalnih elemenata, u podnevno sunce i nebo, u miris trave ranog ljeta i rahlog bušenja zemlje, sačuvana još jedva kao molekularna žudnja, kao melanholija naših čula, kao hronična hipoglikemija autentičnosti doživljaja – da bismo se odrekli same virtuelnosti u ime autentičnosti sopstvenog života!?

Život koji se sveo na vrijeme provedeno pred prizorom zelenog brežuljka (ili pred prizorom bilo koje druge elektronske vizuelne proteze!), jednostavno je inkompatibilan sa bilo kojom varijantom autentičnog života. Ne može se biti jednako dobar u svemu, čak ni u više stvari paralelno – na kraju krajeva: ni u dvije stvari se ne može biti jednako dobar! Kada je Paderevski postao premijer Poljske, vrhunski pijanista Paderevski je abdicirao; kada je Gledston prihvatio visoku političku dužnost, harizmatični filozof Gledston se izgubio; ono malo što je od tada napisao, nije se uzdiglo iznad medikritetskog štiva. Na kraju krajeva, možda smo napravili pravi izbor sa našom ambicijom. Da zurimo u zeleni brežuljak. Jer sada je već jasno: to radimo najbolje! Još malo, pa će to biti jedino što još znamo raditi! Naša poslednja ambicija biće ostvarena!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dva čekora preko Čakora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju

 

 

Od svih filozofskih izreka, vjerovatno je najrasprostranjenija:„Ljudski je – griješiti!“ Izvorno odjenuta u odoru filozofskog autoriteta Seneke Mlađeg – Errare humanum est – ova sentenca je postala  omiljeni i nezaobilazmi alibi za pravdanje  bezbrojnih grešaka – od sitnih, beznačajnih previda pojedinca, do kobnih smrtnih grijehova koje su ljudi počinili tokom  dva milenija koliko je proteklo od tada. Na početku ovog trećeg milenija, nagomilalo se toliko takvih grijehova da je to što i dalje nemilice griješimo, ostao gotovo jedini dokaz da smo još uvijek zaista – ljudi!

Međutim, kao i u bezbroj drugih situacija, i u ovoj je autoritet filozofije  zloupotrijebljen da bi se opravdala djela koje  filozofija ne samo što ne opravdava, nego ih direktno osuđuje i od njih odvraća. Naime, cijela rečenica glasi:“Errare humanum est, perseverare autem, diabolicum!“, što znači:“Ljudski je griješiti, (ali) produžiti sa greškama je đavolski!“ Očito, namjerno je izostavljen drugi dio ove kultne apologije površnosti, nemara i zlonamjernih “greški“. Želja da ispravimo počinjene greške splasnula nam je, od  ambicije da izbjegavamo greške, mirne savjesti smo odustali.

Ovih dana, naišao sam na informaciju da je pokrenuta inicijativa za otvaranje graničnog prelaza između Crne Gore i Kosova, na Kučištima, poznatijem kao legendarni Čakor. Zatvoren je od 1999. godine,  već punih 27 godina, Do danas nisam razumio zašto je ljudima draže da brane učinjene greške nego da se sa njima suoče i isprave ih, sebi na čast, svima  u korist. Ljudi koji oduvijek žive na dvije padine iste planine i susreću se na njenom vrhu, kao ptice na krovu iste kuće, već 27 godina ne mogu jedni drugima u posjetu drugačije nego da se spuste svako na svoju stranu pa da prođu, jedni redom: Murino, Andrijevicu, Berane, Rožaje, Kulu, Peć, a drugi taj isti put, samo obrnutim redosljedom!? Ako tada. kada je prijelaz preko Čakora bio zatvoren,  zatvaranje i nije bila greška, nego mjera usklađena sa političkom i bezbjednosnom situacijom, to odavno već jeste očigledna greška,  frustracija i trošak za ljude koji tu žive, zajednička šteta za ekonomiju, budžet i međunarodno pozicioniranje Crne Gore i Kosova na aktuelnoj turističkoj berzi. Posebno velika je šteta za svjetsku afirmaciju ovog zajedničkog spektakularnog i veličanstvenog dara Božjeg ili dara Prirode – da se još jednom pozovemo na ovaj put neredaktiran iskaz jednog filozofa, Baruha Spinoze – za kog je riječ o istom principu koji neki zovu Bog a neki nazivaju Priroda: Deus sive Natura.

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Prvi put prije 65 godina. Autobusom. Drugi put prije 54 godime. Pješke. Na svom putovanju u Tajan. Treći  put prije 40 godina. Svojim “Fićom“ boje južnog voća. Prije dvije godine krenuo sam četvrti put prema Čakoru. Iz Peći, Rugovskom klisurom, snažnim automobilom, u ekstazi od onoga što vidim, egzaltiran od onoga što sam očekivao da ću vidjeti. Jeste, bilo je čudesno u primordijalnoj djevičanskoj ljepoti, u dekoru novih asfaltnih staza, parkova, hotela, turističkih kampova, nacionalnih restorana, vidikovaca. Ali ipak. Ipak! Na samom vrhu Čakora, nakostriješeni šiljci antitenkovskih ‘ježeva’ u obliku piramida – granični prelaz zatvoren!

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju. I jedno i drugo može se postići sa dvije simultano donijete zajedničke administratine odluke Crne Gore i Kosova. U makedonskom jeziku riječ “Čekor“, znači “Korak“! Dva čekora i eto nas preko Čakora! Dva koraka iznad oblaka neopravdanog uzajamnog nepovjerenja i eto nas na suncem obasjanom Čakoru!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Svjetske groteske

Objavljeno prije

na

Objavio:

…U ovom istorijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovama da bismo izgradili svijet kakav ljudima dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo

 

 

Svakog aprila niknu mi krila! Nekad u prvim danima, nekad sredinom mjeseca, nekad pred kraj aprila. Juče sam sa zebnjom pomislio da ću  prvi put ostati bez svojih aprilskih krila. Ophrvan tom slutnjom,  odmah poslije doručka stigao sam na jednu od mojih omiljenih metafizičkih osmatračnica.  U planinu. Dan – savršen. Jedan od onih Božjih dana u kom je čovjeku jasno da je biti živ, najveći blagoslov! Neuporedivo veći i značajniji od svega što bi mogao poželiti.  Sunce blista sred plavetnog svoda. Blago zatalasana livada, ukrašena zlatnom srmom jaglika na kojima se presijavaju posljednje kapi jutarnje rose, U sjeni  venecijanski zagasitog zelenila tek olistale bukove šume, livada mirno diše kao usnula djevojka. Tri planinske ševe lebde iznad njenog lica, nježno je bude cvrkutom. Sve je tu. Još jednom!

Laktovima uronjen u svježu mirisnu travu, pogledom odlutam duboko dolje. U  dolini,  dalek i sam – grad. Ali ne kao Lorkina Kordoba, daleka i sama. Za Lorku je to nostalgija i prizivanje davne ljepote koje više nema i harmonije koja se više ne može prizvati. Za mene je to prisutnost i prijetnja koja je neporecivo tamo i užas koji se ne može opozvati! Ulomak svjetske groteske u kojoj svi učestvujemo i u koju ću se ja, poslije ove kratke aprilske eskapade, vratiti…

U ovom historijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovima da bismo izgradili svijet kakav nam kao ljudima, dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo. Gotovo svi lideri država svijeta  ne usuđuju ne samo da protestuju, nego ni da  da izraze svoje saučešće državi čija je vlada obezglavljena ovim zločinom bez presedana u historiji  međunarodnih mirovnih pregovora. Jedina država koja je to učinila – Južnoafrička republika, dobila je oštro upozorenje da ubuduće provjeri da li se ono što namjerava javno reći, dopada ili ne vladi države počinitelja ovog elitocida. Sve vlade su ili javno  podržale, ili prećutale kidnapovanje presjednika Venecuele i njegove supruge, o čijoj sudbini se više i ne govori. S druge strane, kada je u nedavnom napadu na goste  svečane večere uhapšen atentator „naoružan do zuba“, mnogi državnici su požurili da se oglase najoštrijom osuduom ovog gnusnog čina. To što je “atentator“živ  uhapšen od iste policije koja je bez upozorenja ubila čovjeka zato što je na protestima protiv genocida, mahao mobilnim telefonom, nikoga nije začudilo!? Dok u svim pregovorimo postoji kompromis, u kom svaka strana čini neke ustupke,  ova jača strana upozorava da neće prihvatiti 80, 90 , 95 posto  njenih uslova, nego samo i jedino 100 posto.  I naglašava da će, ako to ne prihvati, druga strana biti zbrisana sa lica Zemlje, bez obzira šta neko o tome misli.

          Femicid je jedan od najstrašnijih zločina i društvo se mora najodlučnije boriti da se to više nikada ne desi i da počinitelji budu najoštrije kažnjeni. Sve svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava zajednički  podstiču sve vlade svijeta da postupe u skladu sa ovim pravednim zahtjevima i zaštite žene od svakog nasilja, političkog, državnog ii porodičnog! To govorimo, ali dvije godine sistematskog femicida u kom  je ubijeno više od 30.000 žena, prošlo je a da se nije čuo ni jedan glas osude ni zahtjev da se počinitelju kazne. Ili bar da se zaustave. I kada je ciljno gađana škola u kojoj je ubijeno 170 učenica,  nije se oglasila ni jedna  organizacija za zaštitu ljudskih prava i borbe protiv femicida…

…Prenu me dodir. Dodir mek kao šapat. Leptir na mojoj ruci. Odahnuh. I ovog aprila, nikla mi krila!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Grijeh zapadne filozofije i sahrana jedne civilizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet koji sam sebe oholo naziva „Slobodni svijet“, je konkvistadorski svijet, svijet kolonizacije i porobljavanja! Dovoljan je nepristrasan pogled na noviju istoriju, da bi se shvatilo kako je genocid u Gazi u skladu  sa praksom tog svijeta,  njegovim moralnim načelima i filozofskim principima

 

 

Gledao sam razaranje Gaze, dvije godine svakodnevno, hiljade ubijenih ljudi, bezbroj djece, (ko može biti tako bezdušan da broji ubijenu djecu a da mu srce ne prepukne?), izloženi neprekidnim bombardovanjima i prvi put se ozbiljno suočio sa pitanjem veličine i pokvarenosti čovjeka! Gledao sam bolesne, gladne, promrzle ljude kako besciljno tumaraju među ruševinama i gledao sam kako ljudi koji su ih ubijali preživjelima prekidaju dostavu vode, hrane, električne struje, goriva, ljekova. Gledao sam kako ljudi bombarduju bolnice, ubijaju i pacijente i liječnike, i porodilje i novorođene bebe. Gledao sam pokvarenost čovjeka dok kriminalizira ljude koji protestuju protiv počinitelja ovog genocida, i daju podršku njegovim žrtvama.  Gledao sam širom svijeta žestoke represije vlasti protiv ljudi koji zahtijevaju prolaz humanitarnoj pomoći Gazi na umoru. I gledao sam kako ni jedna država nije prekinula diplomatske odnose sa državom počiniteljem genocida, Gledao sam kako “Slobodni svijet“ stavlja veto na osudu genocida i kako, zajedno sa državama EU, počiniteljima genocida  šalje oružje vrijedno desetine milijardi dolara. I gledao sam veličinu čovjeka  u ponosu ljudi iz Gaze, koji se ne predaju i ne mole za milost! Na moje oči, genocid u Gazi prerastao je u pitanje morala i savjesti čovječanstva!

Pitanje budućnosti Gaze, postalo je neodvojivo od pitanja moralne budućnosti svijeta. Iluzija o nekakvim “evropskim vrijednostima“, rasprsla se u paramparčard. Pažljivije ispitivanje principa postojanja i načina djelovanja Zapadnih država, s jedne strane, i temeljnih postulata Zapadnog mišljenja s druge, u dlaku se poklapaju. Genocid u Gazi nije suprotan, nego je upravo sukladan političkoj i intelektualnoj tradiciji Zapadnog svijeta!  Debakl morala i krah  iluzije o evropskim vrijednostima nije se desio u odnosu Zapada prema genocidu u Gazi. Naprotiv,  takav odnos je konsistentan sa epistemološkim temeljima Zapadnog svijeta. To je suština i autentično stanje, referentna tačka moralnog i  političkog  smrtnog grijeha filozofije Zapada i konstanta njegovog odnosa prema Drugome.  Svijet koji sam sebe oholo naziva „Slobodni svijet“, je konkvistadorski svijet, svijet kolonizacije i porobljavanja! Dovoljan je nepristrasan pogled na noviju historiju, da bi se shvatilo kako je genocid u Gazi u skladu  sa praksom tog svijeta,  njegovim moralnim načelima i filozofskim principima. Genocid u Gazi je samo potvrdio karakter životne filozofije Zapada koja je oduvijek bila egoistična, rasistička i imanentno ekskluzivistička.

Prošle nedjelje vidio sam pogreb jedne civilizacije. Glasnije od nuklearne bombe, svijetom je odjeknula izjava predsjednika najmoćnije države Zapadne civilizacije:“Noćas će umrijeti jedna civilizacija i vratiti će se u kameno doba, gdje i pripada!“ Tom prijetnjom sahranjena je jedna civilizacija.  Iako je  prijetnja opozvana pola sata prije isteka ultimatuma, već je bilo prekasno i za spas te civilizacije i za pokajanje. Prijetnja se obistinila! Onaj isti koji je zaprijetio da će uništiti cijelu jednu civilizaciju i vratiti je u kameno doba, svojom besramnom blasfemijom cijelog ljudskog roda, definitivno je sahranio sopstvenu civilizaciju i vratio je u kameno doba.        Gdje i pripada.

Civilizacija kojoj je zaprijetio, svojim dostojanstvom i hrabrošću je potvrdila  veličinu čovjeka.

Ako je čovjek sličan svrgnutom kralju koji žudi samo da ponovo stekne izgubljenu veličinu iako zna da to ne može učiniti, zar je onda čudo što je u njemu sabrana takva protivrječnost!? Kakva zaprepašćujuća, fantastična kreatura je čovjek, kakva novotarija, monstruoznost, haotičan, protivrječan, ogroman, sudija svim stvarima, najveći zločinac, bijedni crv, nosilac istine, kolijevka laži, baruština zabluda i grešaka, slava i otpad Univerzuma!

Što više upoznajem čovjeka, to se više divim njegovoj veličini i stidim njegove pokvarenosti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo