Zemlja je zarobljena, ekonomija uništena, djelovi vlasti i kriminala sjedinjeni. Na razvalinama KAP-a i Prve banke, Šarića i Mićunovića, opranih miliona i ratnih zločina – Đukanoviću ništa nije ostalo osim golog nasilja i nacionalizma. I teorije zavjere: Srbija iz prikrajka čeka da nas pojede, kao 1918, kao 1989, kad joj je i on pripomogao. A i Njemačka je sumnjiva. Da bi rasplamsao vatre nacionalizma, Đukanović, lažni socijalista, u centar partijskog programa stavlja crkvu. Vođini vojnici drže lekcije o jeziku, vade zaboravljene arhaizme. Zamislite ludilo da Britanci odjednom progovore kao u Šekspirovo doba. U teatru o junačkoj zemlji, kič kao pred pohod na Gazimestan. I na platnima obilje domovine. Sjećate li se Milića od Mačve.
Uhode sumnjive diplomate. Proglašavaju ih neprijateljima, jer su se, kao njemački ambasador, usudili da na meču naše reprezentacije sjede među navijačima protivničkog tima… Sanjamo li, ili je Balkanski špijun vaskrsnuo.Valja slagati ove odjeke i reagovanja – da svjedoče o ludilu.
Nacionalistima je lako, kako je govorio Kiš – nacionalizam je linija manjeg otpora, komocija. Ćutiš o zločinima i pljački, jer to je u nacionalnom interesu. A uz to: guslanje o velikoj istoriji, vođi koji nas je spasio od rata (a baš nas je on unutra uvukao) – dobro naplaćuješ.
Vidite kome se otvaraju mjesta po institucijama, kome dodjeljuju nagrade i novac po konkursima. Sve junak do junaka, patriota do patriote. Ovi, navodni čuvari domovine, falsifikuju i prošlost i sadašnjost. Oni sinekurama i nacionalnim penzijama ne naplaćuju samo zasluge za učešće u laži, već održavaju atmosferu straha.
Kako kaže Ljosa, nacionalizma nema bez medija. Patriotska glasila protive se dekriminalizaciji klevete, a od tužiteljice traže hapšenje opasnih kriminalaca u medijima nenaklonjenim vođi. Režimska propagandna mašina nije otkrila ni jedan sporan posao familije, korupciju koja je uništila našu privredu, devastirala prostor… Niti se bavila nerasvijetljenim ubistvima i rasturenim porodicama. Ali zato propagandni pul za zločine optužuje one koji razotkrivaju strašnu prirodu režima.
Valja zalediti stvari. Nacionalizam doprinosi opstajanju Crne Gore kao podijeljenog društva. Umjesto da reformama i socijalnom pravdom integriše nekadašnje protivnike crnogorske nezavisnosti, Đukanovićev je režim samo produbio liniju podjela. Ni za jedan procenat nije povećan u ovih pet godina broj suverenista. Kako, kada je država poistovjećena sa vođom.
Propagatori ne brinu za pravdu. Zemlja u kojoj nema elementarne pravde ruši samu sebe. Kako samo jurišaju na svjedoke ratnih zločina. Da bi zločin deportacije izbjeglica, za koji je direktno odgovoran Milo Đukanović, ostao nekažnjen potrebno je mnogo predatorskog rada. Đukanović, po vijestima koje nijesu demantovane, pokušava da se opet poveže sa svojim dugogodišnjim ljutim neprijateljem, saveznikom u zločinu – Momirom Bulatovićem. Bulatović, navodno, posjeduje mnoge optužujuće dokumente. I ne samo to – bivši je predsjednik na suđenju na kome niko nije proglašen krivim rekao istinu – da je deportacija zločin pod pokroviteljstvom države.
Devedesetih, crnogorski je nacionalni pokret bio sličan antikolonijalnim, oslobodilačkim pokretima, prije svega antiratni otklon od zločina Dubrovnika i Srebrenice. Od ideologije krvi i tla na kojoj je stvorena SRJ, država Miloševića, Bulatovića i Đukanovića. Sada kao Đukanovićeva doktrina, pretvara se u suprotnost. Cilj je prikrivanje zločina – ratnih i poratnih. Pričom o crkvi i državi, Đukanović bi amnestiju. Dok sude njegovim partnerima: u Hagu Mladiću i Karadžiću, u Beogradu Subotiću.
Nacionalizam u umjetnosti i književnosti nije proizveo ništa vrijedno pamćenja. To vidimo i ovdje u tužnim djelima sljedbenika. Ali, kao ideologija autoritarnog vođe proizvodi nasilje koje razara društvo. Crna Gora će se pretvoriti u ruševinu, ako se tom nasilju ne suprotstave svi kojima je stalo do demokratske države. Samo demokratska Crna Gora ima šansu. Sve ostalo od nje pravi lak plijen – kao 1918, kao 1989.
Milka TADIĆ MIJOVIĆ