Povežite se sa nama

OKO NAS

POTONULI BRODOVI U ULCINJSKOM PODMORJU: Raj za lopove

Objavljeno prije

na

Nedavna istraživanja američkih eksperata potvrdila su pretpostavku da je morsko dno južnog Jadrana bogato vrlo vrijednim istorijskim tragovima. I to je logično: upravo je istočna obala Jadrana bila ključni pomorski put koji je vodio od Venecije, Rijeke, Splita, Dubrovnika ili Kotora prema Albaniji, Grčkoj i dalje na Mediteran.

Isto tako je poznato da je ta baština praktično neistražena, pa niko ne može ni približno tačno da odredi koliko je brodova nastradalo na ovom prostoru što od prirodnih nepogoda, napada gusara ili u ratnim okršajima. Na primjer, samo u razdoblju od 17 godina (1592-1609.) bilo je na Jadranu oko 400 brodoloma. Većina tih brodova leži duboko zakopana na morskom dnu, a tek nešto više se zna o brodovima koji su uglavnom potonuli tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

Zato se procjenjuje da u crnogorskom podmorju leži pedesetak olupina. U knjizi Podmorje Crne Gore Dragan Gačević je prikazao 30 brodskih olupina (od kojih četiri u podmorju Ulcinja), a koje su ,,podvodni istorijski lokaliteti, koji ne predstavljaju samo obilježje jednog vremena, već i eksponate jednog velikog podvodnog muzeja”.

O tom blagu ulcinjskog podmorja gotovo da nema spomena ni tragova u lokalnim muzejima. Praktično nijedan eksponat u gradu koji je tokom čitave svoje istorije izlazio na široka jadranska vrata, a pomorci raširili njegovu slavu i spomen po čitavom Sredozemlju. Starine pod morem niko nikada nije čuvao, pa su dobro opremljenim i sposobnim roniocima bile lako dostupne. Zato je postalo pravilo da se amfore i druga grnčarija s potonulih brodova mogu vidjeti kod privatnih kolekcionara, ili su se u zavisnosti od starosti i oznake porijekla, komadi istorije s ovog područja prodavali po bagatelnim cijenama od 500 do dvije hiljade eura.

Tako su, na primjer, potonuli brodovi Karola i Goricia temeljno opljačkani.

Karola je najatraktivnija brodska olupina u ulcinjskom podmorju za sve kategorije ronilaca. Nalazi se u akvatoriju rta Đerane, udaljena oko dvije nautičke milje od Ulcinja i oko pet nautičkih milja od ušća rijeke Bojane, na dubini od dvadesetak metara. Taj austro-ugarski parobrod potonuo je u noći, 22. jula 1916. godine, zbog loše vidljivosti i sudara s brodom Matyas Kiraly.

Bio je dug 65,88 metara, a do početka Prvog svjetskog rata korišćen je kao kruzer, koji je krstario Mediteranom.

Tršćanski parobrod Goricia, potonuo je kod grebena Đerani, koji se često naziva ,,grobljem brodova”, a ulcinjskim gusarima služio je kao skrovište za napade na brodove koji su se kretali na tom prostoru.

Taj brod, koji predstavlja i najveću olupinu koja leži u crnogorskom priobalju bio je dugačak 104, a širok 14 metara. Imao je ogromnu nosivost od čak 3.104 bruto registarske tone i mogao je postići brzinu od 12,5 čvorova.

Ovaj parobrod, u vlasništvu austrougarskog Lojda, proizveden je 1903. godine. Tokom Prvog svjetskog rata služio je za vojne potrebe skladištenja municije na potezu duž albanske obale. Prateći pomorski konvoj u povratku iz Drača, u noći 19. avgusta 1918. godine naletio je na minu i, poslije strahovite eksplozije koja je otkinula pramac broda zapalio se, a potom i potonuo.

Brod leži na dubini od svega 12,5 metara, oko 1,5 kilometar istočno od hridi Đerane, orijentisan u smjeru zapad-istok.

Jedna od najinteresantnijih olupina u ulcinjskom podmorju za ronioce istraživače i ronilački turizam svakako je potopljeni putnički parobrod Bojana. On leži na pjeskovitom dnu, na dubini od 50 metara, devet kilometara od Ulcinja i gotovo isto toliko od ušća Bojane, i služi kao stanište raznih morskih riba.

Dužina broda je 37, a širina 6,3 metra. Izgrađen je 1904. godine na Malom Lošinju, pod prvim imenom Skodra, a potonuo 40 godina kasnije. S obzirom na dubinu, još uvijek nije opustošen.

Prema riječima predsjednika Ronilačkog kluba Dolcinium Ibrahima Mile, možda je najinteresantniji Sulejmanov brod, koji je potopljen 1944. godine, nedaleko od Starog grada. Nalazi se na dubini od 16 metara i leži na boku. ,,I danas se na njemu nalaze razne vrste municije, neeksplodiranih granata i oružje, pa predstavlja stalnu opasnost za ronioce, posebno one koji ne znaju kakav je teret prevozio u trenutku kada je potonuo”, navodi Mila.

Još manje se to može znati za brodove koji se nalaze na pjeskovitom dnu, na ušću rijeke Bojane u more. Tu se misli i na brod Merito, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli, a koji je potonuo 1858. godine. Upravo je taj događaj, uz probijanje rukavca Drima u Bojanu, doveo kasnije do stvaranja prekrasnog ostrva Ade.

Još je, zbog odnosa aktuelne vlasti prema ovoj problematici, interesantniji primjer Valdanosa. Savjet za privatizaciju crnogorske Vlade je, naime, u Javnom pozivu za izdavanje u dugoročni zakup te rajske uvale prije nekoliko godina naveo je da ona ,,predstavlja i evidentirani podvodni arheološki lokalitet gdje se mogu očekivati značajna podvodna nalazišta još iz vremena antike”. Dakle, nesuđeni zakupac, za koga se od onda više ama baš ništa ne zna (famozni Cubus lux iz Velike Britanije), mogao je, velikodušnošću Vlade Crne Gore, za jeftine novce, da ima u svom ataru i – antičko nalazište. Ali, srećom, trgovci baštinom na ovom su slučaju doživjeli težak poraz.

Ronilački turizam, posebno ronjenje na olupinama potonulih brodova (wreckdiving), sve je cjenjeniji segment turističke ponude. Uz podatak da je Centar za obuku ronilaca i razminiranje iz Bijele nedavno ovlastio dva inspektora iz Dolciniuma za kontrolu pod vodom, na pomolu je nada da će početi kvalitativno drugačiji odnos prema potonulom podvodnom blagu i ne samo u Ulcinju.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo