Povežite se sa nama

OKO NAS

RAT KLANOVA: Keljmendijevi na meti Ešljanijevih

Objavljeno prije

na

Kada je nedavno ubijen Valjdet Keljmendi zvani Ljara, bliski rođak Nasera Keljmendija, bilo je jasno da se nastavlja krvavi rat između porodica Keljmendi i Ešljani, koji je do sada odnio čak četrnaest žrtava. Valjdet je ubijen u pucnjavi u Peći u blizini hotela Grand, kada je još jedna osoba stradala a sedam ranjeno. Kosovski mediji su prenijeli da je mogući uzrok sukoba u kojem je stradao Ljara krvna osveta.

Valjdet je vrlo često boravio po sjeveru Crne Gore, gdje je imao mrežu saradnika za distribuciju droge u ovom dijelu naše države. On je ranije, takođe u pucnjavi u Peći, bio ranjen. To se dogodilo u diskoteci Siti, na sam doček 2010. godine, mada se vjeruje da je na meti bio Devdžet Keljmendi.

Monitorovi izvori kažu da postoje policijski podaci da je ovaj pokušaj atentata bio naručen iz Podgorice, kao i da je revolveraš, koji je uspio da umakne, bio porijeklom iz Crne Gore. Da je Valjdet imao veze sa Crnom Gorom govori i podatak da je jedno vrijeme vozio automobil audi A4, starih beranskih registarskih oznaka.

Valjdet ovog puta nije uspio da uzmakne. Nepoznate osobe su iz vozila marke Jeep Cherokee lokalnih registarskih oznaka, zlatne boje, otvorile vatru u pravcu žrtava koje su sjedjele na terasi lokala Vali, među kojima je bio i on. Direktor Regionalne bolnice u Peći Skender Drešaj kazao je da je u tu bolnicu prebačeno devet osoba povrijeđenih u pucnjavi, od kojih su dvije preminule.

U okviru akcije „čelični prsten”, policijske jedinice su nakon toga tragale za osumnjičenima iz sela Pištan, opština Peć, gdje su našli automobil za koji se sumnja da je korišten u napadu – i zapaljen. Na taj način uništeni su DNK ubica i materijalni tragovi. Standardna procedura u likvidacijama. Valjdet je treći član familije Keljmendi, ubijen od marta prošle godine.

Krvavi obračuni Keljmendijevih i Ešljanija započeli su ubistvom Sulejmana Ešljanija u Cirihu. Sulejman je bio brat od strica Agima Ešljanija, nekadašnjeg šefa tajne službe OVK za oblast Dukađin. Klan Agima Ešljanija važi za jedan od najmoćnijih i najopasnijih albanskih kriminalnih klanova.

,,Ubistvo u Cirihu je izvršila turska mafija, a naručilac su, kako se pretpostavlja bili Keljmendijevi. Motiv za surovu likvidaciju bila je prevlast na narko tržištu u Štutgartu i Cirihu. Od tada bjesni rat između dvije porodice i dva narko klana”, kaže Monitorov dobro obaviješteni izvor.

Bliski rođak Nasera Keljmendija, Šefćet Keljmendi, ubijen je ranije u Peći, kada je u njega ispaljeno trideset do četrdeset metaka. Već tada se pisalo da između porodice Keljmendi i jedne porodice iz Rugove bijesni rat već deceniju. I tada su ubice zapalile automobil koji su koristili da bi uništili tragove.

Prošlog oktobra ispred autobuske stanice u Peći stradali su Šefćetov brat Redžep i Kastriot Kukaj, obojica ubijeni iz auta u pokretu. Dnevnik Koha ditore navodi da je Valjdetov otac Šefćet nakon rata izbjegao nekoliko napada na njega i njegove najbliže, kao i da se, zbog toga, u prethodne tri godine u okolini Peći desilo nekoliko ubistava.

Zbog umiješanosti u ubistvo u selu Baica, koje se desilo 2007. godine, protiv Šefćeta i Valjdeta Keljmendija je bila podignuta optužnica ali su oni pet godina kasnije oslobođeni optužbi. U međuvremenu su Keljmendijevi napadnuti nekoliko puta, a u jednoj eksploziji u blizini njihove porodične kuće je poginula Šefćetova kćerka.

Ubijeni brat od strica Nasera Keljmendija, Redžep Keljmendi zvani Džeko, prema Monitorovim dobro obaviještenim izvorima, bio je mozak i vođa klana Keljmendi, od kada je Naser uhapšen. Ulogu vođe klana poslije Redžepovog ubistva, preuzeo je treći „igrač”, jedan od Naserovih najbližih saradnika, koji ne nosi njegovo prezime, tako da klan Keljmendi nije prestao da funkcioniše.

„Ubistva ne prekidaju poslove i klan nastavlja da radi, samo što se mijenjaju vođe na nekim kracima hobotnice. Prvi put klan Nasera Keljmendija u i Evropi i u Americi vode dvije osobe koje se ne prezivaju Keljmendi”, kaže naš izvor.

Ubijeni Redžep Keljmendi živio je u Njemačkoj, odakle je i vodio poslove ovog klana, ponajviše u vezi sa trgovinom drogom. Posljednjih godina često je dolazio u Crnu Goru, gdje je boravio u Naserovom hotelu Kasa Grande u Ulcinju. Policijski izvori govore da je Redžep posljednji put u Crnoj Gori bio mjesec prije ubistva, i da mu je tada otkazano gostoprimstvo. Iz Crne Gore je otišao na Kosovo, da bi tamo skončao u maniru mafijaških bosova.

Klan Keljmendi se još u vrijeme dok je na njegovom čelu bio Naser, u Crnoj Gori „poslovno” najviše oslanjao na rožajski kriminalni klan.

„Njegovi najbliži saradnici u Crnoj Gori su bili Safet Kalić i Samir i Suad Musić. Prvi je sada u bjekstvu, druga dvojica u zatvoru u Srbiji. Ali, Safet je za sobom imao veliki broj ljudi. Članovi rožajskog klana i dalje rade za Nasera, odnosno za ljude od povjerenja koji su preuzeli poslove njegovog klana”, tvrdi naš policijski izvor.

Prema njegovim riječima Keljmendiju su na usluzi i barski i podgorički klanovi, koji su do sada praktično neokrznuti u policijskim akcijama, osim što su pomenuti u dokumentu pod nazivom Procjena opasnosti od organizovanog kriminala koji je svojevremeno sačinila Uprava policije Crne Gore.

Keljmendijev klan, prema ranijim policijskim procjenama do kojih je Monitor došao, broji od pet do osam hiljada članova, a od preko pedeset njegovih najbližih saradnika i mnogi drugi su na različite načine direktno ili indirektno povezani sa Crnom Gorom.

Naser Keljmendi je već godinu u pritvoru u Prištini u očekivanju optužnice iz Bosne i Hercegovine, nakon policijske akcije Lutka, u kojoj se tereti da je naručio ubistvo Ramiza Delalića Ćele, kao i za šverc droge i druga krivična djela.

Šefćet, Redžep i Valjdet Keljmendi u kosovskim medijima su pominjani kao njegovi najbliži saradnici. Oni su, prema pisanju medija, Keljmendija dočekali u porodičnoj kući u centru Peći kada je Naser pobjegao zbog optužnice za organizovani kriminal, podignute u BiH. Sada su svi mrtvi.

„S obzirom na rat sa Ešljanijima, Naseru je sada najsigurnije u zatvoru. Rat zbog krvne osvete i prevlasti na narko tržištu će se i dalje nastaviti, i samo je pitanje ko će sljedeći da strada”, kaže Monitorov dobro obaviješteni izvor.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo